Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio pripojenjem Hrvatskoj državi i dovođenjem države na njene povijesne granice.Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski.Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crva stala uz hrvatski narod i ustaški pokret.

Posjetioci


counter

Pravaš

Pravaš

HNF

Pretraži ovaj blog

petak, 22. travnja 2011.

MISAO O USKRSU




USKRS U HRVATA
USKRS
SVETO TRODNEVLJE
U svakodnevnom govoru navikli smo ubrajati u sveto trodnevlje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu. Sveto trodnevlje započinje misom Večere Gospodnje, nastavlja se liturgijom Velikog petka, Uskrsnim bdjenjem, dnevnom misom na Uskrs, a završava službeno večernjom misom uskrsnog dana. Ovdje je potrebno napomenuti da je večernja misa Velikog četvrtka - u liturgiji - predvečerje sutrašnjeg dana, jer su kod Židova veliki blagdani počinjali večer uoči istog.

Stari su hrvatski pisci Uskrs nazvali Vazmom, što je izvedenica od grčke riječi "azima" koja doslovno znači "beskvasni kruh", a skraćeno se upotrebljavala za židovsku Pashu, kojoj je Krist dao novi sadržaj svojom smrću i svojim uskrsnućem. Uskrs je najstarija i konstitutivna svetkovina kršćanske zajednice. Često se može čuti u ovom vremenu liturgijske godine izraz 'vigilija'. Sv. Augustin je tako nazvao Uskrsno bdjenje, a doslovno znači "majkom svih bdjenja".

Naime, Kristova Pasha - njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu po muci, smrti i uskrsnuću - predmet je slavljenja nedjelje, kao 'malog Uskrsa', ali i svih ostalih euharistijskih slavlja tijekom liturgijske godine koja su se postepeno razvila upravo od Uskrsa. U ovom kratkom prikazu pokušali bismo prikazati bogatstvo liturgijskih slavlja ovih, najznačajnijih dana za svakog kršćanina.
VELIKI ČETVRTAK - VEČERA GOSPODNJA

Na ovaj dan, nema dnevnih sv. misa, jedino se slavi misa Večere Gospodnje koja je godišnji spomen-čin ustanovljenja svih naših euharistijskih slavlja. U katedralama, kao matičnim crkvama svake biskupije, biskup ujutro ovoga dana slavi liturgiju sa svim svećenicima svoje biskupije. Tada se blagoslivlja bolesničko i katekumensko ulje, a posvećuje se također i krizmano ulje, te ulje za ređenje svećenika. Nakon biskupove propovijedi svećenici obnavljaju obećanja dana na ređenju da će vjerno obavljati prihvaćenu službu. Uvečer se slavi euharistija u svim crkvama. Nakon Ivanova izvještaja o Isusu koji za vrijeme Večere pere učenicima noge, sam predvoditelj slavlja (u nekim zajednicama) pere dvanaestorici odabranih noge i tako podsjeća sve okupljene da je euharistija upućena na život - bratsku ljubav svih kršćana koju trebaju širiti u svijet.
VELIKI PETAK MUKE GOSPODNJE
Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi. Današnji obred Velikog petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili pak klečanjem u šutnji. Nakon toga slijede čitanja, čiji vrhunac svake godine je Muka po Ivanu. Crkva nakon homilije izriče sveopću molitvu kao zaključak službe riječi.

Ove molitve su vrlo stare, te uključuju sve ljude, od pape, vjernika, katekumena, kršćana koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židova, članova nekršćanskih religija, onih koji ne vjeruju u Boga, upravitelja država, bolesnih, gladnih, zatvorenih, putnika, iseljenika, umirućih. Slijedi klanjanje Križu. Ono počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!" Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu, ili ga poljubiti.

Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon članova zajednice Križu, pjeva se stara tužaljka "Usta moja, opjevajte" koja stavlja u usta trpećem Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. Posljednji dio obreda ovoga dana jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Liturgija završava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati - Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.
VELIKA SUBOTA - USKRSNO BDJENJE
Od obreda Velikoga petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva 'šuti'. Navečer se vjernici okupljaju na bdjenje. Prva je Crkva uskrsnu noć provodila u pjesmi i molitvi pridružujući katekumene Kristu raspetom i uskrslom. Današnji obred Vazmenoga bdjenja sastoji se od službe svjetla s blagoslovom ognja i Vazmenim hvalospjevom; službe riječi sa sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja koja iznose ključne događaje povijesti spasenja; krsne službe s litanijama svih svetih, blagoslovom vode, krštenjem odraslih ili obnovom krsnih obećanja; euharistijske službe pod kojom novokršteni donose misne darove te prvi put blaguju Tijelo Kristovo.

Služba svjetla - u samoj crkvi ugašena su svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. Možda bi ovdje bilo zgodno spomenuti simbolizam svijeće; svijeća je djevičanski plod pčela, i zato je prikladna da bude simbol Krista, Sina djevičanske Majke. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te prvo i posljednje slovo . Nakon toga se svijeća pali od blagoslovljenog ognja i? i ?grčkog alfabeta _ nosi kroz Crkvu s tri 'postaje'; pri dnu crkve, u sredini i pred oltarom. Đakon ili onaj koji nosi svijeću podiže je i pjeva: "Svjetlo Kristovo". To je epegzegetski genitiv i znači: "Svjetlo koje je sam Krist". Na taj poklik vjernici odgovaraju: "Bogu hvala!" Nakon toga slijedi Vazmeni hvalospjev, čiju je ljepotu potrebno doživjeti slušanjem.


"Ovo je noć koja svjetlošću stupa
rasprši tmine grijeha.
Ovo je noć koja danas po svem svijetu one,
što u Krista vjeruju,
od tmina grijeha i od opačina otima,
vraća milosti i pridružuje svetosti.
Ovo je noć, u kojoj je Krist
raskinuo okove smrti
i kao pobjednik od mrtvih ustao."

Vazmeni hvalospjev

Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra razmatrajući "divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju" (Rimski misal), a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom. Iz Staroga zavjeta imamo sedam čitanja koja govore o značajnijim Božjim zahvatima u povijesti izraelskog naroda. Iza svakog čitanja celebrant moli molitvu koja je povezana s pročitanim. Nakon posljednjega Starozavjetnog čitanja slijedi Slava koja se nije pjevala u vremenu korizme. Slijedi čitanje Pavlove poslanice te evanđelje o otkriću praznog groba koje nam donosi Luka.
Krsna služba _ započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere. Vodom će zatim biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili su ih dali njihovi roditelji i kumovi.
Euharistijska služba _ u Vazmenom bdjenju je vrhunac Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju. Euharistija ostvaruje prisutnost Krista pod prilikama kruha i vina, koji je među nama prisutan u svakodnevnom životu kao Uskrsli, a posebno u svakom euharistijskom slavlju kada nam daje samog sebe za naše suobličenje njemu Proslavljenom.
Posljednica

Svetoj Žrtvi uskrsnici
dajte slavu krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je?
Što ti oko vidjelo je?
"Grob ja vidjeh Krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje."
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!
Amen, aleluja!
U HRVATSKOM JEZIKU POSTOJE DVA IZRAZA: VAZAM I USKRS JE LI OVDJE RIJEČ O SINONIMIMA I ČEMU OVA DVOJNOST?
Bit ću vrlo neposredan. Kad si čestitamo, nemojmo reći: Sretan ti Vazam, nego Sretan Uskrs! To je najjednostavnija i najčišća poruka. Nešto je o tome s jezičnog stajališta vrlo dobro pisao prof. Babić u Vjesnikovoj Danici. Riječ vazam je, po svoj prilici, sinonim riječi uskrs, jer je to u čakavskom i kajkavskom narječju jedini naziv za Uskrs.

No vazam smo u naše vrijeme oživjeli više zbog teoloških razloga. Vazam i vazmeno vrijeme imaju mnogo šire značenje od uskrsnog vremena. Za bit uskrsovanja u kršćanskoj vjeri, u teologiji, a onda i u svakodnevnici, vrlo je važno spojiti u jednu, nerazdjeljivu misaonu i doživljajnu cjelinu Veliki petak i Uskrs. Očito, dakle, riječ vazam pruža mogućnost da se to dvoje poveže u jedno. Tako imamo dva vida jednoga kršćanskoga otajstva: prvi je korizmeni - trpni, a drugi je uskrsni - slavljenički.
ZAŠTO SE TOLIKO MIJENJA DATUM USKRSA?
Uskrsni su se događaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pashe. On je proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt i doživio svoj Uskrs za vrijeme toga židovskoga blagdana. On je tom blagdanu dao i konačan, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja dosiže sam prag vječnoga života.

Židovi su slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našem ožujku i travnju, s početkom proljeća. U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako, ali uvijek u svezi sa židovskom Pashom. Koncil u Niceji godine 325. donosi opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa.

Uskrs se otada slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij. Tako se Uskrs pomiče između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je Grgur XIV. godine 1528. reformirao kalendar (Hrvatski sabor ozakonjuje ga 1587.), istočne crkve ostaju po julijanskom kalendaru.
Tako Blagdan nad blagdanima, kako se u kršćanskoj predaji zove Uskrs, nažalost ne slave svi kršćani u isti dan. Postoji sveopća težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskoga kalendara. Tomu bi mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička se Crkva na II. vatikanskom koncilu izjasnila u prilog takva kalendara, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve. Po današnjem računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 7. travnja, a Uskrs 9. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje.
B. Duda, Krist i naši svagdan
USKRS

"Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5 - 6)
Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan. Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva _ Kristovo uskrsnuće. Zato biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga. Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu povijesti _ Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo. Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Današnji blagdan poziva nas na uskrsnu radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.

"Uzdignimo se k njemu koji je prah naše niskoće uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnuću" (sv. Leon Veliki).
http://www.facebook.com/notes/stjepan-penc/misao-o-uskrsu/196564367045920

Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo rece:
“Jednog dana, nadam se, ja cu postati kovceg za blago. Možda cu biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko ce vidjeti ljepotu.” Tada drugo stablo rece: “Jednog dana ja cu biti mocan brod. Nosit cu kraljeve i kraljice preko voda i plovit cu do krajeva svijeta. Svatko ce se osjecati sigurnim u meni zbog snage moga trupa.” Konacno trece stablo rece: “Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi ce me vidjeti na vrhu brda, gledat ce na moje grane i mislit ce na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja cu biti najznacajnije stablo svih vremena i ljudi ce me se uvijek sjetiti.”
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost, grupa drvosjeca dode do stabala. Jedan dode do prvog stabla i rece: “Ovo izgleda snažno stablo, mislim da cu biti u stanju prodati drvo tesaru”, i pocne sjeci stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da ce ga tesar napraviti u kovceg za blago. Kod drugog stabla drvosjeca rece: “Ovo izgleda snažno stablo, bit cu u stanju prodati ga brodogradilištu.” Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati mocan brod. Kada drvosjeca dode do treceg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi nece ostvariti. Jedan od drvosjeca rece: “Ne trebam ništa posebno od svog stabla pa cu uzeti ovo.” I on posijece stablo.

Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije ono što je on molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o mocnom brodu koji nosi kraljeve. Trece stablo je nasjeceno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.

Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove. Jednog dana, covjek i žena dodu do staje. Ona se porodi i staviše dijete ujasle koje je napravljeno od prvog drveta. Covjek je želio da je mogao apraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle ce morati zadovoljiti. Stablo je osjetilo važnost ovog ogadaja znajuci da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena.

Godinama kasnije, grupa ljudi ude u ribarski brod napravljen od drugog stabla.
Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajuceg covjeka, on se ustade, rece "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu.

Konacno netko dode i uzme i trece stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali covjeku koji ga je nosio. Kada dodoše do mjesta, covjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dode, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.




USKRS U HRVATA
USKRSNI OBIČAJI U HRVATSKOJ
Na početku bijaše pisanica- Pisanica je poklon, često je dariva momak djevojci,pa se na njoj pronađu i poruke poput Ovo se jaje za poljubac daje - kaže prof. Josip Barlek.
Vjernici, ili oni koji tek drže do običaja, uzet će i ove godine u ruke vrećice s bojama i baciti se na posao bojanja jaja - na radost najmlađih ukućana, Uskrs će dočekati košarica puna crvenih, zelenih, plavih, žutih pisanica. Pisati je, zapravo, staroslavenska riječ koja znači i slikati, pa su pisanice - oslikana jaja. A kako su pisanice nekad izgledale, i kako ih danas još ukrašavaju u nekim selima u Podravini, Zagorju i Međimurju - objašnjava prof. Josip Barlek iz zagrebačkog Etnografskog muzeja.

Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, na selu su ljudi koristili boje što su ih našli u prirodi. Najčešća je bila crvena, dobivena od korijena broča ili od cikle, ljuske luka, crvenog radiča. Crne su pisanice, poput onih iz Međimurja, bojili bobicama bazge, duda ili čađom, a od kore hrasta dobili bi lijepu crno-smeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka može se dobiti zelena. No, već početkom prošlog stoljeća, za bojanje jaja koristile su se boje za tekstil te licitarske boje.

Suvremenim su domaćicama ove godine ponuđena na tržištu jaja u raznim bojama, a klince "varaju" popratnom reklamom Plava koka daje - plavo jaje... I tako nećete "gubiti vrijeme" na bojenje, Uskrs ćete dočekati bez zamrljanih ruku i obojenih "rajngli", pa će ostati vremena za filozofiranje o tome jel' prvo bila kokoš ili jaje...
Sudeći po vremenu otkad potječe pisanica, prvo je bilo - jaje. Glinena su jaja pronađena još u germanskim, avarskim, skandinavskim, praslavenskim grobovima, davno prije dolaska Slavena u ove krajeve i prije kršćanstva. Slavljenje proljeća - jer to je zapravo značenje tog običaja - praznik je iz poganskog vremena.
Uskrs "oslobađa" čovjeka iz smrti, kao što jaje simbolizira rađanje, stvaranje živog iz neživog. Da bismo tu klicu života doista "preuzeli", jaje valja - pojesti. A kako bismo cijele godine bili vitalni i zdravi, na Cvjetnu će nedjelju vjernici pohrliti u crkvu, da blagoslove grančice masline. U Istri će čak pojesti listić masline - da vitalnost "uđe" u tijelo.
U pojedinim krajevima Hrvatske postoji običaj umivanja na Veliku subotu: u lavor vode stave se ljubičice, grančice ili čak pohrli u običnu lokvicu vode u polju, da bi nam lice bilo svježe i lijepo.
No, vratimo se pisanici, tom središnjem simbolu Uskrsa. Nije, dakako, riječ o bojanom jaju, narod je umješnost slikanja pisanice pretvorio u pravu umjetnost. Tankim raskoljenim drvcem umočenim u rastopljeni vosak, šaraju se pisanice, a druga je tehnika struganje. Tako nastaju zadivljujući ornamenti, ukrasi, šare, cvjetići, simboli sunca, plodnosti, ljubavi.
Pisanica je dar, često je poklanja djevojka momku, pa nije čudno da su na pisanici nacrtani i dva goluba, naprimjer, i slični sentimentalni oblici. Također, česte su i poruke, u Međimurju, recimo, Ovo se jaje za poljubac daje, a u Podravini, u đurđevačkome kraju, na pisanici je ispisana cijela čestitka domaćinu za zdravlje, sreću, plodnu zemlju, bogat urod... Dakako, tu su i poruke religiozna sadržaja.
I dok bi se djevojka u Podravini podičila dobivenom pisanicom, stavivši je u prozor, da cijelo selo vidi, U Dubrovniku, recimo, buduća mlada imala bi puno više posla. Ona bi morala zaručniku darivati čak tucet jaja, a budućoj svekrvi ispeći pletenicu od tijesta.
Osim pisanica, uskrsne običaje prate i motivi zečića i pilića. Možemo ih, dakako, povezati s buđenjem prirode, pahuljasto žuto pile izravan je "nastavak" priče o jajetu, a zečić?
Zec je u hrvatskim uskrsnim običajima noviji motiv. "Preuzeli" smo ga iz nekih europskih zemalja, gdje je poznat kao pratilac staronjemačke boginje plodnosti.
Do Bijele nedjelje, nedjelje poslije Uskrsa, četrnaest je dana uskrsnih običaja. Post koji je trajao još od Pepelnice, kulminira ne Veliki petak i Subotu, da bi za Uskrs domaćice ponudile prepun stol na kojem će se, uz jaja, obavezno naći i šunka kao znak obilja i nagrada za posnu zimu. Pravi su ukras stola i uskrsna peciva, pletenice, kuglofi, pereci, kovrtanji, ftičice... U nekim će krajevima u Zagorje, sjeverozapadnoj Podravini i južnome Međimurju ukućani probdjeti noć prije Uskrsa, da bi u praskozorje zapalili veliki uskrsni krijes od borovine ili "piramidu" od cjepanica - dokle dopire sjaj vatre, bit će plodna zemlja!
Diana Kunčić-Bojić

Uskrsne pisanice

Uskrsne pisanice ili bojama ukrašena jaja izrazit su običaj vezan uz Uskrs. Riječ je o pred kršćanskom običaju šaranja jaja u vrijeme Uskrsa. Tako su jaja postala znak Isusova uskrsnuća, upravo po toj svojoj usmjerenosti novom i probuđenom životu.
Motivi na šaranim jajima su različiti i kreču se od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja. Pisanice omogućuju bogat zbroj običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i ne obojenim jajima i gađanje jaja novcem. U starom Zagrebu i njegovoj okolici tucanje jajima upozoravalo je na Uskrs kao prijelomnicu u vremenu pa su tim događajem označavali i vrijeme, bilježeći u dokumentima u 14. stoljeću da se nešto dogodilo "poslije tucanja jaja", tj. poslije Uskrsa.
Umijeće šaranja uskrsnih pisanica u Hrvatske danas se oživljava kroz obiteljske tradicije prenošenjem na mlade generacije, u školama kroz likovne radionice a pisanice se izrađuju u malim radionicama i kao hrvatski suvenir.

Kako se ukrasavaju pisanice

Diljem Hrvatske se upotrebljavaju razlicite tehnike ukrasavanja pisanica. Uz vec spomenutu batik tehniku uz pomoc tekuceg voska, poznato je ukrasavanje pisanica svilom i koncem, koja se koristi u okolici Djakova. No, u Slavoniji je takodjer prisutna i batik tehnika koja upotrebljava mali lijevak za pisanje po pisanici.
Ukrasavanje pisanice tehnikom struganja primjenjuje se u okolici Sunje, dok je ukrasavanje pisanica slamom vezano uz Bunjevke. Ovdje svakako valja spomenuti i tehniku Dubrovackog primorja koja je slicna konavoskoj, no svoje je savrsenstvo oslikavanja dostigla uz pomoc pera. Uz precizno oslikane motive ova tehnika koristi i velike natpise poput natpisa, "Ovo jaje palo s neba, bas u ruke kome treba" ili "Ovo jaje od srca se daje", te "Sretan Uskrs, duso draga" i slicnom

BLAGOSLOV JELA

Uskrsna jaja (pisanice), uskrsni krijes i blagoslov jela dio su narodnih običaja vezanih uz najznačajniji kršćanski blagdan. Blagoslov jela stara je crkvena i pučka tradicija našega naroda. Na Veliku subotu ili u rano jutro na sam Uskrs, prema crkvi, stoga, hita sva sila ljudi koji u svojim košarama nose jelo: jaja, kruh, pecivo, šunku, luk... Nose jelo na uskrsni blagoslov!
Kao i u svim drugim prilikama i tu ima pretjerivanja: jedni se trude pokazati sve što imaju pa jedva tegle košare, teže od njih samih... Drugi, pak, nose košarice u koje stane tek po jedna pisanica... Ipak, svima je stalo da za uskrsni doručak imaju blagoslovljeno jelo.

Uz blagoslovljeno jelo ljudi su u prošlosti vezivali brojne druge, ne baš vjerske, običaje i praznovjerja. Tako se govorilo da je grijeh čak i mirisanje blagoslovljena jela prije Uskrsa, a kamoli da ga se jede! U nekim se krajevima smatralo da takvo jelo ne smije okusiti tko nije bio na ispovijedi. U Istri ili na Braču, prije no što bi se zagrizlo u blagoslovljeno jelo, valjalo je prožvakati poneki maslinov list. U Kastavštini pak, prvo je trebalo kušati blagoslovljeni luk, a kod bunjevačkih Hrvata hren - kao podsjećanje na to da nema slasti bez muke i gorčine, ni spasa bez križa! Blagoslovljena jaja čak se nisu smjela jesti, već su se čuvala zbog svoje "ljekovite moći".