HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
prošlosti – ne može se graditi čestita budućnost. Toga radi i u najboljoj namjeri, kako bi
naš narod u Domovini doznao istinu o najbitnijim zbivanjima u posljednjih sedamdesetak godina
ovoga stoljeća, iznijet ću nekoliko zapažanja, koja ću potvrditi sa svojim osobnim izkustvom:
doživio sam, naime, sviestno vrieme prije Drugog svjetskog rata, proživio Nezavisnu Državu
Hrvatsku, isto tako me nije poštedjela poslijeratna “bratska” diktatura, pa ni emigracija,
čijim sam svjedokom.
Preokret u našoj ovostoljetnoj hrvatskoj politici počeo je s barbarskim ubojstvom Đure
Besaričeka, Pavla Radića i smrtnog ranjavanja Stjepana Radića 1928. u beogradskom parlamentu.
Taj čin je potresao i ogorčio ne samo hrvatski narod, nego i cieli civilizirani sviet onoga
doba. Uzput ću spomenuti još ubojstvo učenjaka svietskog glasa, Dra Milana Šuflaja, mučeničku
smrt Stipe Javora, pa senjske (sibinjske), velebitske žrtve i pokušaj ubojstva hrvatskog
književnika Mile Budaka.
Godine 1929. proglašava se Jugoslavija (Velika Srbija) i počinje ujedno krvava diktatura
srbijanskog kralja i Srbijanaca nad hrvatskim narodom, koji izgubivši u Stjepanu Radiću svog
vođu i parlamentarca, postaje obezpravljen, paraliziran, utučen.
LJUTA TRAVA
Hrvatski domoljubi na čelu s hrvatskim parlamentarcem Dr Antom Pavelićem – zastupnikom za
grad Zagreb i dopredsjednikom Hrvatske Stranke Prava – uvidjeli su da je s barbarskim
Beogradom svaka parlamentarno-demokratska borba nemoguća, pa se odlučuju za drugi način borbe,
u kojoj će zagovarati i silu. Sliedeći uvjerenje i proorčansku oporuku Stjepna Radića: “Nikad
više u Beograd“ i onu Otca Domovine Dra Ante Starčevića: “Bog i Hrvati – Hrvatska Hrvatima!”,
čuje se glasna lozinka Pavelićeva i ujedno geslo njegovog novoosnovanog Ustaškog pokreta: „Na
ljutu ranu – ljutu travu!” Otišli su u tuđinu – morali su otići – boriti se iz vana za slobodu
i pravo svog potlačenog naroda. Priduržili su im se domoljubi drugih potlačenih B.aroda kao
Makedonci, pa čak i vojvođanski Srbi s drom Eugenom Jocićem.
Ljuta trava je prvi put primjenjena 1934. kod ubojstva zločinca diktatora, srbskog kralja
Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u. Ta ljuta trava je omogućila petosvibanjske izbore, na
kojima je hrvatski narod složno i nenadmašivom većinom glaseo za slobodu i svoju Hrvatsku
Državu1935. Un tek 1939. daje se Hrvatima nekakva banovina, s Kopom nitko nije bio
zadovoljan, čak su joj se rugali: imala je povr[inu od 56.000 četvornih kilometara. Titina
Hrvatska, nakon što ju je razsjekao na četiri dijela, spada na veličinu od 55.000 četvornih
kilometara – današnji pak, budi uzput rečeno, se kilometri mogu lako brojiti, jer nema ni
granica!
Razpadom umjetne tvorevine, velikosrbske Jugoslavije je 1941. odkazao cjelokupni hrvatski
narod složno i jednodušno poslušnost jugoslavenskoj armiji, razoružao ju – ona se razpršila i
bila pobjeđena bez velikih žrtava. Dosljedno svojoj tisućugodišnjoj borbi proglašavaju Hrvati
na 10. travnja 1941 obnovu državne nezavisnosti u njezinim povijestnim i etničkim granicama –
Nezavisnu Državu Hrvatsku! Taj čin slavi narod s nezapamćenim oduševljenjem diljem hrvatskih
državnih područja... Koja razlika od kasnije Titine „Hrvatske“, koja je bila filijala
velikosrbsko-četničke Jugoslavije i još veća tamnica progonjenih Hrvata od one kraljevske. I
to se ruglo nazvalo „oslobođenjem”! Hrvatska povijest će se tek pisati – istinska povijest,
kakva ona i mora biti – dok će sve ono što su rekli i napisali nadri-povijestničari od 1945.
izaći na vidjelo kao laž, obmana himbenog „bratstva i jedinstva“.
Idemo, dakle, dalje! Nezavisna Država Hrvatska je plod tisućgodišnje borbe hrvatskog naroda i
ujedno najviše nezaboravno djelo cjelokupnog hrvatskog naroda, nikako – kako to lažno tvrde
neprijatelji, izvarani i izdajice svih vrsta – „fašistička” i „satelitska” država. Činjenica
je, da se to dogodilo u vrieme nacionalsocijalitičke i fašističke nekih dijelova bivše
Jugoslavije u svjetskom ratu, pa bi bilo absurdno i samoubilački, da Hrvati nisu proglasili svoju
nezavisnu državnost, kad im se prilika pružila. Je li trebalo čekati, dok stotinjak
hrvatskih komunista to učini kao satelit srbskih komunista!?!... Ne, i opet ne! Vrieme je
pokazalo, da su hrvatski komunisti bili i ostali izdajice i neprijatelji hrvatskog naroda i
hrvatske Nezavisne Države Hrvatske i to ništa manji od njima sličnih četnika, jer ne bi bilo
moglo doći do lažnog „bratstva i jednistva”, ne bi bilo došlo ni do neopisivog i strašnog
stradanja hrvatskog naroda za vrijeme rata i još gorih stradanja poslije rata – za njihova
vladanja.
Nacistička Njemačka i fašistička Italija, iznenađene čvrstom državotvornom voljom i snagom
hrvatskog naroda za svojom vlastitom državom, bez truna naklonosti Hrvatima, priznaju
Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju priznaju i druge države, eto do neutralne Švicarske.
Ante Pavelić nije nikada bio fašist, niti se je kada deklarirao kao nacionalsocijalist, Ante
Pavelić je bio i ostao hrvatski rodoljub u cielom životu – do kraja! U nezavisnoj Državi
Hrvatskoj nije bilo njemačke nacionalsocijalističke stranke , ni talijanske fašističke.
„Volkischer Beobachter“, nacističko centralno glasilo se nije širilo po Hrvatskoj. Nacizam i
fašizam i komunizam bile su strane, bezbožne i osvajačke ideologije, dok je Hrvatima bilo na
srdcu samo njihova slobodna i državna nezavisnost. Nikada nisu osvajali tuđa zemljišta!
Čitateljice i čitatelju, hrvatski domoljubi, pitajte svoj zdrav razum, pitajte svoje očeve i
djedove, ako su još živi, pitajte njihove grobove, oni će vam odgovoriti: Tko ih je ubio,
tukao, mučio samo zato, jer su Hrvati, jer su htijeli Hrvatsku Državu!
(Preuzeto iz Hrvatski Pravaš, Glasilo pravašica i pravaša Europe, Godina III, Travanj-Svibanj 1995, stranica 3-4.)
