Udruga Hrvatski nacionalni front je izvanstranačka, nezavisna udruga hrvatskih domoljuba, koja se u svom djelovanju u potpunosti odriče i distancira od totalitarnih ideologija.HNF je osnovao Mate Prpić 1967.godine. Zajedno sa Ivanom Matičevićem Hrvatski nacionalni front je ponovo aktiviran 10. travnja 2010. godine u Zagrebu, te kako bi postao legalna organizacija registrirao se i postao legalna udruga pri Republici Hrvatskoj. Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese.
Na današnji dan prije 18 godina hrvatski, ali i svjetski sport izgubio je svog velikana. U Njemačkoj je 7. lipnja 1993. godine na autocesti život izgubio nikad prežaljeni Dražen Petrović
U naponu svoje igračke karijere u svojoj 29. godini na današnji dan prije 18 godina na autocesti u Njemačkoj u stravičnoj prometnoj nesreći Dražen Petrović je izgubio život. I danas nakon toliko godina teško je povjerovati da među nama nema tog košarkaškog genija kojem se divio cijeli svijet.
A divio mu se jer je bio pravo oličenje sportaša. Prvi je dolazio na treninge, zadnji je odlazio tražeći dodatne treninge. I to sve s ciljem da bude najbolji. I to mu je uspjelo. I u Šibenci, i Ciboni i u madridskom Realu. Bez obzira što se borio s minutažom u NBA bio je najbolji i tamo u klubovima gdje je igrao. I u Portlandu, a pogotovo u New Jerseyju. O reprezentaciji, što bivše Jugoslavije, što Hrvatske ne treba ni govoriti. Tamo je bio uvjerljivo najbolji i pravi vođa.
'Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio ovome klubu, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti ono što smo upravo vidjeli na ekranu, taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh, i sa stanovišta košarke izbačaj lopte prema košu. Nikad ga nećemo zaboraviti', kazao je njegov trener u Netsima Chuck Daly na ceremoniji ispraćaja košarkaškog Mozarta.
Iako je već prošlo dosta godina, sjećanja na njega ne blijede. Neki novi klinci koji se nisu ni rodili kada je Dražen poginuo znaju tko je bio on. Njegov muzej u Zagrebu pohode stari i mladi, sve kako bi odali počast jednom od najvećih sportaša kojeg je Hrvatska ikad dala te kako bi dobili jasnu poruku kako se radom i zalaganjem, ali i skromnošću mogu napraviti planetarno velike stvari.
Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave s grbom Republike Hrvatske u sredini. Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Boje zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvstske je smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.
Grb
Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja. tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom luku spaja sa lijevim i desnim gornjim dijelom štita. U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.
Himna
Himna Republike Hrvatske je "Lijepa naša domovino". Autor teksta je Antun pl. Mihanović. Pjesma je prvi put tiskana u Danici 1835. godine pod naslovom "Horvatska domovina". Uglazbio je Josip Runjanin kao kadet u Glini 1846. godine, a njegov napjev, prema predaji, prvi je harmonizirao i notirao V. Lichtenegger 1861. godine. Prvi put je pjevana kao hrvatska himna pod naslovom "Lijepa naša" prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva 1891. godine.
Lijepa naša domovino
Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!
U Hrvatskoj danas postoje ljudi koji često žele izraziti svoj snažni patriotizam žestoko dokazujući kako pravi hrvatski grb počinje "prvim srebrnim poljem" i kako je druga verzija - ona s prvim crvenim poljem - neka vrst krivotvorine, te kako je taj drugi grb bio hrvatski simbol samo u onim vremenima kad Hrvatska nije bila suverena država.
Ta je izjava temeljena na činjenici kako je u objema zajedničkim južnoslavenskim državama 1918. - 1941. i od 1947. do 1991. godine Hrvatska bila reprezentirana "prvim crvenim poljem". Suprotno, Nezavisna Država Hrvatska, koja je postojala tijekom Drugog svjetskog rata, imala je grb s prvim srebrnim poljem. Također je i Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija imala grb gdje je hrvatski grb počinjao s srebrnim poljem.
Drugi kazuju kako hrvatski grb, kad je prikazan sam za sebe, ima crveno početno polje - zbog boljeg dojma na bijeloj pozadini, gdje prvo i posljednje crveno polje drže strukturu grba - a kad je hrvatski grb uključen u neki veći emblem, tad je prvo polje srebrno.
Ima i tumačenja prema kojima je hrvatski grb s početnim srebrnim poljem demonstracija pronacističkog ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske i kao takav opasan.
Međutim, sve je to posve krivo. Kao što će biti vidljivo dalje u tekstu, kroz svoju povijest Hrvatska je imala nekoliko različitih grbova, a prva službena regulacija - Naredba kraljevske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove, od 16. studenoga 1876. broj 18.307 - opisuje zajednički grb trojedne kraljevine. Tako je tamo hrvatski grb opisan kako se on "sastoji od crvenih i bijelih četvorina", no sve slike pokazuju taj grb s početnim srebrnim poljem. Takvo je stanje potrajalo do 1918. godine.
Najstariji hrvatski emblem bio je polumjesec sa šesterokrakom ili osmerokrakom zvijezdom, a može se pronaći na ponekim starim nadgrobnim spomenicima i novčićima (hrvatski frizatici) iz trinaestog stoljeća. U devetnaestom stoljeću taj grb je kao svoj simbol uzeo Ilirski pokret: crveni štit s polumjesecom kojem su kraci okrenuti prema gore i šesterokraka zvijezda iznad njega.
Uzorak današnjeg hrvatskog grba prvi put se pojavljuje 1491. kao dio grba obitelji Perović, a koji je prikazan na nadgrobnoj ploči u senjskoj katedrali. Najstarija slika grba Kraljevine Hrvatske (4 x 4 bijelo i crveno) pokazana je na svodu kuće gradskog suca u Friedrichstraße 35 u Innsbrucku, Austrija. Iako ovakav hrvatski grb nije iz heraldički drevnih vremena, njegov uzorak daje indicije kako njegova povijest može biti puno dulja.
Slikar Hans Burgkmair je 1508. naslikao portret Friedricha III Hapsburškog, gdje je prikazan i hrvatski grb, zajedno s grbovima drugih zemalja (Ugarske, Dalmacije, Koruške, itd.). 1512. godine bila je izdana spomenica Maksimilijana I Hapsburškog sa slikom njegovog groba. Rubom groba je prikazano osam grbova zemalja kojima je on vladao (ili na koje je polagao pravo). Jedna od njih je i Hrvatska, koja je prikazana s grbom 5 x 5 polja. Hans Burgkmair je portretirao 1525. kralja Ljudevita II Jagełła. Na slici je naslikan i hrvatski grb (7 x 4). On je prikazan i na spomen-medalji koju je izdao Ljudevit II Jagełło 1525. godine, kao i kasnije, 1. siječnja 1527. na dokumentu kojim Hrvatski Sabor potvrđuje izbor Ferdinanda I Hapsburškog za hrvatskog kralja - budući je hrvatski i ugarski kralj Ljudevit II Jagełło poginuo u bitki s Turcima kod Mohácsa. Na tome dokumentu je hrvatski grb s jedinstvenih 64 (8 x 8) crvenih i bijelih polja.
Iako je bila uvijek samo etnografski pojam, a ne politički ili zemljopisni, Slavonija ima dugu tradiciju svog grba. Kraljevina Slavonija je bila samo jedan od naslova kralja i obično je taj termin označavao cijelu Hrvatsku. Slavonski grb u svom osnovnom obliku (kuna između dvije šesterokrake zvijezde) poznat je s novca (slavonski banovac), kojeg je prvi počeo kovati herceg Andrija (1197. - 1203.). Kasnije su bili izdavani novčići s kunom između krune iznad i polomjeseca i šesterokrake zvijezde ispod. Slavonski grb je bio potvrđen dokumentom od 8. prosinca 1496. godine, a kojeg je izdao kralj Vladislav II Jagełło. Do 1741. taj grb je korišten za cijelu Hrvatsku.
Kralj Sigismund Luksemburški je objavio 1406. dalmatinski grb. Do 1525. on je bio simbolom cijele Hrvatske. Oduvijek je prikazivao tri okrunjene glave (2+1), koje ponekad pokazuju crvene jezike. U početku su to bile tri na crvenom štitu srebrne lavlje glave okrenute nalijevo. Kasnije su bile zamijenjene leopardovim, okrenutim en face, a štit je postao plave boje. Pod mletačkom vlašću plava boja štita opet je bila promijenjena u crvenu.
Na taliru kralja Matije I Hapsburškog 1616. prvi put se grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ujedinjuju. Poslije će taj grb biti korišten kao simbol Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije do 29. listopada 1918. godine.
Sve do prije spomenute Naredbe, hrvatska šahovnica bila je prikazivana u brojnim kombinacijama poljâ: 4 x 4, 4 x 5, 4 x 6, itd, ponekad s prvim crvenim, ponekad s prvim srebrnim poljem. Također su i neke plemićke obitelji uključivale hrvatski grb u svoj obiteljski grb. Crveno i srebrno prvo polje bilo je podjednako zastupljeno, a dvije obitelji, Majlath i Matejković, imaju jednake grbove, samo s različitim prvim poljem uključenog hrvatskog grba.
Sve ovo pokazuje kako je hrvatski grb daleko stariji od političke i kvazi političke argumentacije druge polovice dvadesetog stoljeća. Oba su dizajna povijesno utemeljena i ne bi trebala biti povodom za nesuglasice.
Međutim, ostaje problem ispravnog i korektnog oblikovanja hrvatskog grba. Poslije pada komunizma 1990. godine Hrvatska je usvojila nove simbole. Od srpnja do prosinca 1990 službeni je bio grb sa jednostavnim štitom koji se sastojao od dvadeset pet polja. U to vrijeme javile su se neke ideje kako bi to trebao biti manji grb, a kako bi veći grb - ili uopće samo jedan grb - trebao uključivati i slavonski, dalmatinski i možda istarski grb - rješenje slično onom koje je Hrvatska imala od 1867. do 1918. godine. No, iznenađujuće, 21. prosinca 1990. usvojen je Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske. Uz asistenciju komisije kojoj je na čelu bio predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nikša Stančić, dvorski dizajner pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, Miroslav Šutej - inače grafički dizajner - oblikovao je najnovije hrvatske simbole s brojnim heraldički teškim greškama.
Budući je heraldika u Hrvatskoj novootkrivena tema, vlastima nedostaju heraldičari. Tako razni umjetnici (slikari ili grafički dizajneri) koriste priliku da naprave "umjetnički" pristup svom radu. Često je rezultat kvazi tradicionalna, ružna izmišljotina dvojbenih estetskih vrijednosti. Najočitiji primjer je hrvatsko grb.
Hrvatski grb kojeg je oblikovao Miroslav Šutej je u heraldičkom smislu posve loš uradak. Heraldika ima vrlo određena pravila, pa ako se već dizajnirao veliki grb, tako grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebaju biti koliko je to moguće ravnopravni, jer su oni grbovi kraljevstava (iako je Hrvatska danas republika). Grbovi Istre (grofovija) i Dubrovnika (republika) dolaze iza njih. Međutim, u ovom slučaju hrvatski grb je izveden na štitu, a svi ostali su stisnuti u - također neheraldičku - krunu. Grafički dizajner ovdje ide još i dalje, pa krunu zamišlja u plavoj boji, te kako svi grbovi moraju pristajati u taj koncept, jedan mijenja boju (ilirski, iz crvene u plavu), a dubrovačkom se reducira broj greda s četiri na dvije, kako bi postao "plaviji". Kako bi kruna bila "ljepša" ili što već, njeni segmenti su izmjenično obojani u dvije plave nijanse, što pogrešno navodi na zaključak kako, naprimjer, dalmatinski ili slavonski grbovi imaju svijetliju nijansu plavog štita od istarskog ili dubrovačkog. Nadalje, prostor između krune i štita je nedefinirano područje. Kad se grb prikazuje na zastavi, taj dio je crvene boje, jer je na crvenom dijelu zastave. Kad se grb prikazuje samostalno, često je taj dio bijele boje. Vjerojatno kako bi se grb što više istaknuo, obrubljen je tankom crvenom crtom. Međutim, obrubljena je i kruna, što je sasvim nov "izum".
Isti autor je napravio i predsjedničku zastavu. To je dobar primjer kako se u zemlji koja ima stanovitu heraldičko-veksilološku tradiciju da izvesti nasilje nad i prvom i drugom pomoćnom povijesnom znanošću.
Rješenja koja su uslijedila kasnijih godina za različite hrvatske zastave svakako su mnogo bolja, no ograničena su prije objašnjenim nedostacima Šutejevog grba.
Heraldika u Jugoslaviji nije bila jako popularna - posebno u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje su grbovi i zastave bili ukrašeni obvezatnim crvenim zvijezdama, zupčanicima, žitom i sličnim "proleterskim" stvarima sovjetske provenijencije. S neovisnošću Hrvatske, brojne općine i gradovi usvojili su svoje simbole. Događalo se kako ne bi uzeli svoje stare simbole iz predjugoslavenskog razdoblja, već su "izmislili" neke nove, često s bizarnim i strašnim rješenjima. Bilo je samo važno koliko se može staviti u te simbole narodnih, vjerskih i patriotskih elemenata.
Kako bi zaustavila taj trend, hrvatska vlada je 1994, 1995. i još jednom 1998. godine donijela "Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave lokalnoj samoupravi". Sva neheraldička rješenja bila su odbijena, i lokalne vlasti su imala prema "Pravilniku" ponovno usvojiti svoje simbole. Nažalost, tim pravilnicima nisu bili obuhvaćeni državni simboli.
Općenito je pravilo da ako se već trebaju usvojiti novi grbovi, oni moraju slijediti heraldička pravila. Za zastave je pravilo kako one općinâ i gradovâ moraju biti jednobojne, a županijâ dvobojne. Samo državna zastava ima tri boje. To je, međutim, vrlo dvojbeno pravilo, jer se mnoge povijesne lokalne zastave ne mogu prilagoditi tako rigudnom zakonu.
Govoreći o tome kako se simboli stvaraju, postoje općenito dva puta. Za ona lokalna tijela koja imaju povijesne simbole, uobičajeni postupak je da ih ponovno usvoje.
One vlasti koje nemaju povijesni grb (i zastavu) - a to su uglavnom općine i novostvorene županije (ne one povijesne) - otvaraju neku vrst natječaja. U stvari, daju nekome taj posao, a radi zadovoljenja forme - jer je to propisano po zakonu - odluku o otvaranju natječaja za simbole objavljuju u svojim lokalnim glasilima (za koje nitko nije čuo), ili stavljaju na oglasnu ploču u predvorju općinskog ureda (što obično nitko ne čita).
CRVENI KOMUNISTI SU VEČI FAŠISTI OD SAMIH FAŠISTA njihov tkz ANTIFAŠIZAM JE ČISTI FAŠIZAM I GUŠENJE LJUDSKIH SLOBODA BILO VJERSKIH ILI DOMOLJUBNIH ONI SU ATEISTI I NE PRIZNAVAJU DRUGOG BOGA OSIM SVOJE PARTIJE !!
Svastika je vrsta križa s obje prečke jednakih duljina (horizontalna dimenzija je jednaka vertikalnoj) s dodanim "rukama" na sve četiri strane križa, koje oblikuju kvadrat s upisanim križem kojem "fale" četiri polovice stranice. Za vrijeme nacističke Njemačke to je bio simbol nacističke partije, a danas ga koriste neonacisti širom svijeta.
Željezni križ utemeljen kao vojno odlikovanje nekadašnje Pruske tijekom Napoleonskog rata, početkom 19. stoljeća, postao je najpoznatije vojno odlikovanje u Nacističkoj Njemačkoj. Kao simbol militarizma često je korišten od strane ekstremno desnih heavy metal i rock bendova, ali ne mora nužno označavati političku pripadnost benda.
"SS" simbol je kratica za Schutzstaffel (njem. Zaštitni odredi), koja je bila golema paravojna organizacija nacističke Njemačke. Wehrmacht je bila službena vojska Trećeg Reicha, a oni su bili paralelna vojska koja je primala naredbe isključivo od svojih časnika. Simbol koriste europski neonacisti.
Keltski križ je vjerojatno najpopularniji simbol među europskim neonacistima, čak i više od svastike, zato što je upotreba svastike zabranjena u nekim zemljama.
Odal runa je također popularni simbol među neonacistima osobito od strane "Afričke studentske federacije". Odal runa je posljednje slovo "furtharka", modernog vikinškog pisma koje se sastoji od 16 slova. Odal su prvotno upotrebljavali etnički Nijemci (Volksdeutsche), pripadnici SS regimente (7. Freiwillingen SS-Gebirgs - Division Prinz Eugen) koja je operirala u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Man runa, Yr runa su simboli života i smrti, koriste ih neonacisti kao dio svoje nacionalne ideologije.
Wolfsangel runa (Vukodlak) je drevna njemačka runa koja je u prošlosti smatrana čarobnom u borbi protiv vukova. Prema drevnom praznovjerju, muškarci su se ponekad transformirali u krvožedna i iznimno bijesna bića koja su bila napola ljudi, a napola vukovi. Vukodlak je naziv koji je Hitler i nacistički vrh nazvao za gerilske borce koji su trebali nastaviti borbu protiv Saveznika u Njemačkoj kada je Wehrmacht bio poražen i njemački teritorij okupiran. Ovaj simbol najčešće koriste neke skandinavske neonacističke organizacije dok je u prošlosti njega koristila "Waffen SS Divizija Das Reich".
Triskele je simbol apartheida i rasne podijeljenosti. Službeni je simbol "Blood and Honour" neonacističke organizacije koja je osnovana radi širenja neonacističke ideologije i "buđenja" nacionalnog i rasnog ponosa kroz muziku. Također, koristi se i kao simbol Južnoafričke rasističke organizacije Afrikaaner Weerstandsbeweging.
Križ sa završetkom u obliku strelica je bio simbol mađarske fašističke stranke (NyilaskeresztesPart) koja je došla na vlast 1944. godine u tadašnjoj okupiranoj Mađarskoj. Simbol koriste moderni Mađarski skinheadsi.
"Naoružana ruka" je simbol poljskih neonacista.
Svastika sa oštricama simbol koji prikazuje kombinaciju svastike i Andrijinog križa a koriste ga ruski neonacisti.
Simbol ruske nacionalne unije prikazuje ćirilično slovo "P" u križu koje označava prvo slovo u ruskoj riječi "Rusija". Koristi ga Ruska nacionalna unija.
Dvostruki križ i štit je bio simbol ruske Wafen SS divizije. Simbol koriste ruski neonacisti.
"HA" simbol označava "Hereditas Ambitusque" što znači "nasljeđivanje i opseg" (tj. "krv i zemlja"). Koristi ga španjolski neonacistički Pokret za Indo-Europska istraživanja.
Bljesak munje u bijelim krugu simbol je Britanske unije fašista i nacional- socijalista od 1935 – 1940. godine, a danas ga koriste britanski neonacisti.
''W'' - World Church of the Creator označava bijelu rasu, koju pripadnici "Creativity" pokreta smatraju najdragocjenijim blagom na svijetu. Kruna označava njihovu aristokratsku poziciju u prirodnom poretku vrsta. Aureola označava vjerovanje da je bijela rasa jedinstvena i sveta iznad svih ostalih vrijednosti.
Ku Klux Klan (poznat i po akronimu KKK ili samo Klan sistematski zagovara prevlast "bijele rase" nad ostalim rasama: crncima (potomcima nekadašnjih robova), azijatima (kineskim i japanskim imigrantima) i hispanosima (Meksikancima, Kubancima, Urugvajcima i Portorikancima), kao i antisemitizam, mržnju prema katolicima (ovo se osobito odnosi na imigrante iz Poljske, Italije i Irske) i homofobiju. Klan je, iznad svega, konzervativan i ksenofobičan. U velikoj mjeri, protivi se centralizmu (neprijateljski je raspoložen prema onome što smatra kao uplitanje saveznih organa u prava pojedinih država i zalaže se za izolacionizam u vanjskoj politici).
Zastava vojske Konfederacije simbol je robovlasničkog društva i rasne segregacije. Koriste ju neonacisti širom svijeta.
Obraz (puno ime Otačastveni pokret Obraz) je ekstremno desničarska organizacija u Srbiji. Jedni od njihovih glavnih programskih ciljeva su uspostavljanje pravoslavnog kršćanstva kao državne religije i vođenje vlasti isključivo od strane etničkih Srba. Obraz je klerofašistička organizacija, koja je 2005. godine sudjelovala u razbijanju Beograd Pridea.
Omladinski pokret "64 županije" je fašistička organizacija koja se zalaže za Mađarsku u granicama u okviru nekadašnje Austrougarske. Mađarska (Ugarska) tada je imala 64 županije.
Nacionalni stroj je neonacistička organizacija koja je formirana u Srbiji u svrhu promicanja antisemitizma, rasizma i nacionalne mržnje.
SNP Naši 1389 je srpska fašistička organizacija nastala udruživanjem pokreta "Srpski narodni pokret 1389" sa klero-fašističkom organizacijom "Naši". To je organizacija zasnovana na ideologiji krvi i tla, ideji stvaranje Velike Srbije, demagogiji kosovskog mita i pravoslavnom radikalizmu. Učestvovali su u svim neredima sa Obrazom, a poznati po veličanju srpskih ratnih zločinaca iz rata ´90-ih.
Četnici su članovi srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem. Simbol Četnika je lubanja okružena natpisom – "Za kralja i otadžbinu, sloboda ili smrt". Četnici su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili kvislinzi i surađivali su sa okupatorom i borili se protiv Narodnooslobodilačkog pokreta, a nerijetko surađivali i sa ustašama.
18: Označava prvo i osmo slovo alfabeta: AH – Adolf Hitler. Kod koriste i neonacističke organizacije kao Combat 18 i Sturm 18.
28: Označava drugo i osmo slovo alfabeta: BH – Blood and Honour.
88: Označava osmo slovo alfabeta: HH – Heil Hitler.
14: Označava citat američkog neonacista Davida Lanea od četrnaest riječi: "We must secure the existence of our people and a future for white children." U prijevodu: "Moramo osigurati naše postojanje i budućnost za bijelu djecu."
168:1: Označava Bombaški napad u Oklahoma Cityju 1995. godine kada je život izgubilo 168 ljudi. Neonacistički ekstremist Timothy McVeigh osuđen je na smrt i pogubljen 2001. godine. Kod simbolizira rezultat ovog antisemitskog terorističkog čina.
ODVOJIMO NACIZAM I FAŠIZAM OD USTAŠTVA
I USTAŠKOG POKRETA 1929-1941
NDH je kratica za Nezavisnu Državu Hrvatsku
"U" službeni je znak UHRO-a (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija). Sastoji se od slova "U" unutar kojeg se nalazi goruća bomba. UHRO je osnovao Ante Pavelić u Italiji 1929. godine. Njihova glavna djelatnost uz demonstracije bile su terorističke akcije. U Hrvatskoj su došli na vlast pomoću fašističke Italije i nacističke Njemačke 1941. godine u proglasili NDH.
Ustaška značka se sastoji od slova U unutar troplete vitice. Nalazila se na službenoj zastavi NDH.
Državni grb NDH se sastoji od šahiranog štita od dvadeset i pet polja koja počinju bijelom bojom.
Trolist, ili Zvonimirov križ (prema hrvatskom kralju Zvonimiru-Dmitru, vladao 1075-1089) bila je oznaka oružanih snaga NDH. Koristio se iz tri razloga. Prvi kao znak hrvatskog domobranstva (tako se htjelo pokazati da vojska NDH vuče korijene iz Austro - ugarske vojne povijesti a ne iz prve Jugoslavije). Drugi kao kao dekorativni zbog čega su stvoreni redovi i odličja. Treći u zrakoplovstvu NDH trolist ulazi u tzv. njemački vojni križ i tako stvara novu insigniju na zrakoplovima.
UM znak označava službeni znak Ustaške mladeži, a sastoji se od isprepletenog slova U i vitice
AP označava inicijale ustaškog poglavnika Ante Pavelića koji se koristio u početku kao znak na kapama svih pripadnika Ustaške vojnice, a od kraja 1941. godine za taborske kape vojničara i dočasnika. Isti znak nalazi s na naličju zastave 369. pješačke pukovnije.
Grb sa mačem službeni je simbol "Hrvatskog narodnog odpora", organizacije zamišljene još 1944. za borbu iza partizanskih linija. Ratne operacije su onemogućile realizaciju, pa je HNO osnovan tek 1955. u emigraciji. Na čelu je stajao zapovjednik, a prvi je zapovjednik bio Vjekoslav Luburić. Organizacija se bavila terorističkim napadima , otmicama ali i ubojstvima. Prema nekim emigrantskim izvorima, oštrica okrenuta prema dolje označava borbu za granicu na Drini.
"U" sa križem simbol je hrvatskih ekstremnih desničara nakon višestranačkih promjena u Hrvatskoj koji veličaju ustaštvo i NDH. Oni promiču razne ideologije mržnje i često koriste njihove nasilne oblike: antisemitizam, šovinizam, rasizam, ksenofobiju, seksizam, homo/bi/trans-fobiju, partijarhat, etnocentrizam, vjerski ekstremizam i ekspanzionalistički nacionalizam. ( ČISTA LAŽ CRVENE PROPAGANDNE MAŠINERIJE ZVANE LIBERALNI KOMUNIZAM )
Nakon propasti zapadnoga Rimskog carstvagod. 475., neko su vrijeme vladali rimskom Dalmacijom Germani. Bizantski car Justinijan I. (527.—565.)ratujući s Gotima od god. 535. do 555. uspostavio jevlast istočnoga Bizantskog carstva u Dalmaciji i u velikom dijelu ostaloga zapadnog carstva. Međutim,god. 567. u Podunavlje je prodrlo ratoborno mongolsko-turansko pleme Avara (Obri), koje je za nekih50 godina osvojilo cijelu Panoniju, rimsko-bizantsku Dalmaciju i druge zemlje sve do današnje Grčke, izuzevši dalmatinske otoke i nekoliko utvrđenih primorskih gradova.19 God. 626. Avari su u savezu s donskimBugarima i Perzijancima opsjeli Bizant, da zauzmu prijestolnicu i unište istočno — bizantsko carstvo.20U toj smrtnoj pogibli, Bizant je pozvao u pomoćHrvate, kojisu tadastanovalisjeverno od Karpata, itamoimalijaku državu, koja sezvala Velika ili BijelaHrvatska.21
Dolaz akHrvata na Jadrani njihovonaseljenjedanašnje Bosne i Hercegovine
Naosnovu hrvatskenarodne predajeipisanihslužbenihspomenikau carskomarhivu u Bizantu, carKonstantinVII.Porfirogenet(905.—959.)u svomdjelu » O upravicarstvom« potanko je opisao dolazakHrvata na Jadran i njihovo naselenjerimsko-bizantskihpokrajina.Onkaže,daje tadašnji bizantski carHeraklije L(610.—641.)najprije izdao»za p o v i jed«(prostaksis),da Hrvatiotpočnuborbus Avarima,naravno uz obećanje, da ćeim dati zemlje, koje osvoje. Kadasupak Hrvatizanekih desetak godina, odgod.626.do635.poprilici, pobijedili Avare i protjerali ih sjevernood Dunava,car Heraklije izdao jedrugu»n a r e db u«(kaleusis,iussio), kojom jeHrvatima službeno predao osvojene zemlje, naravnopridržavšisebi i bizantskomcarstvu vrhovništvo nadtimzemljama.22
18D. Mandić, n. dj. 128.
19Gl. G. Ostrogoreky, n. dj. 83—85, 90 si.; D. Mandić, Bosna iHercegovina l,40—43.
Gl. F. Barišić. 'Le siege de Constantinople par les Avares et les Slaves en 626', Bvzantion 24 (1954.) 371—395; G. Ostrogorskjr, n. dj.92si.; D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrv. povijesti, Rim 1963., 65—68.
21O zakarpatskoj Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj gledaj: Porphiyr.,De adm. imperio,cap. 31, Gy. Moravcsik-Jenkins, Budapest 1949., 152,red 83; cap. 32 n, dj. 152, r. 5; F. Rački, 'Biela Hrvatska i Biela Srbija',Rad Jug. akad.,sv. 52 (1880) 141—185; L. Hauptmann, 'Prihod Horvatov',Bulićev Zbornik,Zagreb—Split 1924., 515—545; F. Dvornik, The making of Central andEastem Europe, London 1949., 268—304; D. Mandić, Rasprave i prilozi58—60.
²²»Hrvati, koji sada stanuju u krajevima (rimske) Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, zvanih »Bijeli«... Tada su ti Hrvati po zapovijedicara Heraklija započeli borbu, istjerali iz tih krajeva Avare inaselili su se po naredbi cara Heraklija u zemlje Avara, gdje danasstanuju. A u to su doba Hrvati imali za vladara Porgina oca«, Porphvr,. De adm. imp., cap. 31, n. izd. 146, r. 3 — 21.
Kako se vidi iz Porfirogenetovih navoda, rimskaDalmacija od Raše u Istri do Drine i od Jadrana do Bosanske Posavine bila je središnja zemlja, koju su Hrvati kod svoga dolaska na Jug zauzeli i naselili. Tuje pokrajinu car Heraklije morao posebno istaći usvojoj prvoj »zapovijedi« (prostaksis), prije nego su oni krenuli u borbu s Avarima. Međutim, kako je Hrvata došlo na Jadran mnogo, a oni tada živjeli ostočarstvu i površnoj poljoprivredi, nijesu im bili dovoljni brdoviti krajevi tadašnje rimsko-bizantske Dalmacije, pa su zaposjeli, kako je Porfirogenetzabilježio, i tadašnji Ilirik i Panoniju.23
ILIRIK
Prema Porfirogenetu su, dakle, Hrvati kod svogadolaska na Jadran naselili: prvo,rimskuDalmaciju,kako su se zvale zemlje od rijeke Raše uIstri do Drine, te od Jadrana do crte potegnute saSnježnika povrh Istre uz Kupu do Petrove Gore, odatle na Grmeč-planinu u Bosni te preko Manjace, Tisovca i Borja-planine povrh Krivaje na Drinjaču rijeku do njezina ušća u Drinu, odakle se tom rijekom, zatim Pivskim planinama i Durmitorom spuštalado Budve u Boki Kotorskoj.24 DrugoIlirik,kako se u Porfirogenetovo vrijeme zvalo jadransko porječje današnje Crne Gore i Albanije, od Budve odValone.25 Treće,Panoniju,naime zemljesjeverno odrimskeDalmacije pado Mure i Drave.26Današnja bosanska Posavina nalazilaseje urimskojPanoniji,a svidrugibosanskikrajevi icijela današnjaHercegovinaležalisu u rimsko-bizantskojDalmaciji.27Budućida suHrvati kodsvogadolaska na Jugnaselilirimsku Dalmaciju ijužnuPanoniju,oni su tada naselilicijelu današnjuBosnu iHercegovinu,koje suležale u tim rimskimpokrajinama.
Hrvati, koji su pošlina Jadran,sastojalisu se odsedam srodnih hrvatskih plemena,kojimasuzadružnovladali 5 braće i 2sestre jednoga ogrankavladarske obitelji zakarpatskihHrvata. Ni onda, kada susvladali Avare inaselili se u novoj domovini, hrvatskaplemena nijesu se izmiješala,negojesvako dobilosvoj posebni kraj, ukojemu je vladao jedan od braćei sestara, koji su ih doveli, naravnopod vrhovništvomnajstarijega brata i njegovihnasljednika. Tim suHrvati, iako podijeljeni naplemenske pokrajine,sačuvali svoje narodnoidržavnojedinstvoistvorilinačin zajedničke obraneodvanjskihneprijatelja.
Glavno hrvatskopleme,kojimje neposrednoupravljao vrhovnivladarHrvata,naselilo se izmeđuCetine i Zrmanje uzJadransko more, a u nutrini doVlašića i Borja-planine. Na tajnačin, to je pleme naselilodanašnje Duvno, Hlivno,Glamoč, Grahovo icijelu bosansku Krajinu odVrbasa do Une, izuzevšiPosavinu. Drugahrvatskaplemenanaselila su se zapadnoi istočnood toga središnjega i najjačega plemena. Jednood tih plemenanaselilo je Zahumlje iTravunju,kakose u Srednjemvijeku zvalo zemljedanašnjeHercegovine, a drugo sredovječnu Bosnu odVranićei Vlašić-planine do Drine.28
²³»Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, odijelio se jedan dio izavladao Ilirikom i Panonijom...«, n. dj., cap 30, str. 142, r. 75—77.
24Gl. Th. Mommsen, Corpus Insćript. latinarum III 1. 415 i TafelIII iIV;K. Patsch, 'Archaol.—epigr. Untersuchungen der rom. ProvinzDalmatien', wiss. Mitt. aus B.H. V (1897.) 228 ssl.; B. Saria. 'Dalmatia', Pauty-Wissowa, Realenc., SuppL 8, Stuttgart 1956., 22—59; D. Mandić,Crvena Hrvatska,Chicago 1957., 51—95.
Gl. D. Mandić, Crvena Hrvatska 54—73; isti, Rasprave i prilozi71—73.
26Gl. D. Mandić, Crvena Hrvatska 64—73, 117—120; A. Mocsy,'Panonia', Pauly-wissowa, Realenc., SuppLIX,Stuttgart 1962., 516—776.
27Gl. D. Mandić, Bosna i Hercegovina I, 21—27.
28D. Mandić, Crvena Hrvatska 191—200; isti, Rasprave i prilozi
68—76.
Čelniksamoupravne hrvatske državne jediniceuBosni zvaoseod najstarijih vremena »ban«, i ponjemunjegova zemlja »banovina«. To je ustanova čisto hrvatska, koju nijesu poznavali ni Srbi niti drugi narodi sredovječne Evrope.29 To nam govori, da su uBosniod najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer susamo oni mogli dati svome zemaljskom vladaru čistohrvatski naziv »ban«.
Da su Hrvati kod svog dolaska na Jug naselilisve zemlje od Drave i Dunava do Jadrana te od Istredo Drine i Valoneudanašnjoj Albaniji, govore namvjerodostojnipovijesni izvori.Mismo već naveliprvorazrednosvjedočanstvo bizantskoga cara Porfirogeneta,koji je god. 94S./52. na osnovu starih dokumenata u carskom arhivu u Bizantu zabilježio, da suHrvatinaselili rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju.30Oddrugih izvora, koji to
potvrđuju, ovdje ćemo spomenutisamoslijedeće:
Uupravnom priručniku hrvatskih službenika,kojise zvaoMethodos,a bio sastavljen i hrvatskimjezikomnapisan na velikom hrvatskom saboru god.753. na Duvanjskom polju, pisalo je,da setadašnjahrvatskadržava sastojala od Zapadne iliBijeleHrvatske,od Južne iliCrveneHrvatskeiodZ ago r ja,u kojem se nalazila Bosna.PremaMethodosu, Bijela Hrvatskaseprotezala odVinodolakoddanašnje Rijeke do rijeke Cetine iDuvna, a Crvena Hrvatska od Cetine i Duvna do grada»Bambalona«, kako su kasniji neupućeni prepisivači iskvarili romanski naziv Valone, La Valone, Bosna segod. 753. protezala od »gore Borove«, t.j. od današnjega Borja i Vlašić planine do Drine.31
To nam isto svjedoči i jedan stari hrvatski ljetopis iz 8. stoljeća, kojim se poslužio pisac »KraljevstvaHrvata« uli. stoljeću.Utom ljetopisu je pisalo, daje vrhovni vladar Hrvata, kada je došao na Jadran:»Uze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jests ovu stranu Valdemije(Val — de — vino = Vinodol)deri do Polonije(Polina, stara Apolonija kod Valone)... i priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju... donju zemlju i zagorsku... Ibikraljevstvo njegovoBosnaiValdemin deri doPolonije,tako primorskokaoi zagorsko kraljevstvo«?
Domagojevi strijelci
I stari pisci »Kraljevstva Hrvata« izgod.1074./80. i »Ljetopis Popa Dukljnina« iz god.1149./53. pišu, da je Bosna činila diohrvatske države.33
Arapski zemljopisac Abu AbdallahMahomed Ib n I d r i s (o. 1099.—1166.) zabilježio je god. 1154.ovo:
»Od Splita do Stona ima 25 milja. Pučanstvo jehrvatsko (Sakaliba'h)«34Za grad Dubrovnik kaže:»Ovo je zadnji grad Hrvatske«.Budući dajesredovječno Zahumlje, glavni dio današnje Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono, premaIdrisu, pripadalo tadašnjoj Hrvatskoj i stanovništvo jeZahumlja bilo hrvatsko, što Idris izričito spominje,kadagovori o Stonu, tadašnjem glavnom gradu Zahumlja.
Bizantski ljetopisac Ivan K i n a m o s, opisujući završetak vojne cara Emanuela Komnenca god. 1155.,o bosanskom banu Boriću ovo piše:
»Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeliBosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložnavelikomžupanu Srba, nego je sama za se; narod, kojisvojimzasebnim načinom žive i sam sobom upravlja«36
Kinamos, koji je s carem Emanuelom Komnen-com(1143.—1180.) više put osobno bio u Raši, ovdjenamiz osobnoga znanja svjedoči, da Srbija dopire doDrine, a zapadno od te rijeke, naime u Bosni, da živedrugi narod, različit od Srba i po vladavini i po načinunarodnoga života i običaja. Taj drugi narod mogao jebiti ibio jenarod hrvatski, jer u 11. i 12. stoljeću,kako i danas, u Bosni i Raši nije bilo drugoga slavenskoga naroda, osim Srba i Hrvata. Ako po Kinamosu,Bošnjacinijesu bili Srbi, oni su morali biti Hrvati.
Od sredine pak 12. stoljeća, kada je Ivan Kinamos u Bosni nalazio samo Hrvate, različite od Srba,pa doturskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću, nije bilonarodnih pomicanja ni promjena u pučanstvu sadašnjeBosne iHercegovine. To nam potvrđuju razni suvremeni izvori, između njih i sultani turskoga carstva. TakoMuratII.dne 6. prosinca 1430. dajeDubrovčanima slobodutrgovine po svim zemljama,koje potpuno ilidjelomično priznaju njegovu vrhovnuvlast, »da in' tr'govcihode slobodno po svoj zemli gospoctva mi...i po suhu i po moru u Sr'b l i j e h', uArbanaseh i u Bosni ...«37Sultan MehmedII.,dne 11.studenoga 1459. dajeDubrovčanima slobodutrgovanja:»ipoblgor'skoj zem'li i po S r'b l j e h' ipo vlaškojzem'liipo ar'banaš'koiipo B o s n i...«38 Oba sultanajasno dijele Bosnu od zemlje»Srbljah«.
29
Gl.VI. Mažuranić, Prinosi za hrv. pravno-povjemi Rječnik, Zagreb 1908—1922, 20—31; D. Mandić, Rasprave i prilozi 195.
30Gl. naprijed bilj. 23.
31Ljetopis Popa Dukljanina,pogl. 9, izd. F. Šišić, LetopisSOS—307;VI. Mošin, Ljetopis 53—55; gl.također: D. Mandić, Crvena Hrvatska, l— 38.
36)Jo. Connami. Historiarum epitome, lib. III 7, izd. A. Meineke, Bonn 136., 104. Gl. također, D. Mandić, Rasprave i prilozi 68—76, 494—507.
Pokrštenje Hrvata uBosniiHercegovini
Hrvati su došlinaJadranslijedeći staro iransko—slavenskopoganstvo.39 Najstariji od pet braće, Klukas,koji je doveo Hrvateu novu domovinu i predvodio uborbamasAvarima,umrojekao poganin. Ali već njegov sini nasljednikPorga, mladi čovjek sa širim pogledima,primioje kršćanstvo god. 640. s većim brojemprvaka i narodaprvoga hrvatskoga plemena, koje sebilo naselilo izmeđuCetineiZrmanje te Vlašića i Borja—planineunutrinizemlje.40 Na to je papa IvanIV.(640.—642.),rodomDalmatinac, početkom god. 641.Ivana Ravenjanina,prvoga misionara medu doseljenimHrvatima, redioza nadbiskupa i prenio sva pravastare dalmatinske prvostolnice u Solinu na novi bližnjigrad Split.41
Stare biskupije u Zadru, Rabu, Krku i Osoru (srednjovječno ime za otoke CresiLošinj) preživjelesuSeobu naroda.42 Nadbiskup Ivan Ravenjanin zarana je osnovao biskupiju u novom naselju Rausion, u današnjem Dubrovniku, po svoj prilici god. 645.43Nadbiskup Ivan s drugim dalmatinskim biskupima injigovim svećenstvom revno je radio na obraćenju svihHrvata.Uspjeh toga rada bio je osobito znatan na području prvoga hrvatskoga plemena, kojemu su pripadali krajevi današnje jugozapadne Bosne: Duvno,Hlivno, Glamoč i područja gornjega toka rijeka Vrbasa, Sane i Une.44 I Zahumlje, koje je pokrivalo većinu današnje Hercegovine, zaranajeprimilo katoličku vjeru. Na crkvenim saborima u Splitugod.925. i 928.ističe se, da je i biskupija u Stonu, glavnom gradu Zahumlja, bila stara biskupija, koja je, prema tome, osnovana pred više od stotinu godina, a po svoj prilici god753., na velikom hrvatskom saboru na Duvnu.45 U tostaro doba kršćanska katolička vjera raširila se iubosanskoj banovini, između planina Vraniće, Vlašića iBorja te rijeke Drine.46 I Hrvati u Neretvi, kako sezvalo primorskeiotočke zemlje od Neretve do Cetine, zarana su bili primili kršćanstvo, alisuse opetpovratili na poganstvo, jer su im jeKatolička Crkvabranila gusarstvo,od kojega su živjeli.Neretljani su sekonačnoobratilina kršćanskukatoličku vjeru uvrijeme cara Vasilija I.(867.—886.) i hrvatskih vojvoda Zdeslava (878.—79.)iBranimira (879.—O.892.).47IpanonskiHrvati, u današnjoj bosanskojPosavini ioni između SaveiDrave, sredinom 7. stol-jejća bilisuprihvatilikršćanstvo, ako su se iz oporbeprotiv franačkihkatoličkih vladara,koji su ih htjelipodjarmiti, opetpovratili na poganstvo. Njih je konačnoobratio nakatoličku vjeru sv. Metod i njegoviučeniciglagoljaši od god. 874. do 890. po prilici.48PokrštenjeHrvataudanašnjoj Bosni i Hercegovini počeloje, dakle, god.640. i dovršilo se je podkraj9.stoljeće.Osim Posavine,drugi su b.h. krajevi primili kršćanstvovećtokom prvih 100 godina nakondolaska naJug, naime između god. 640.i753.
Sve zemlje doDrine,dakle cijela današnja BosnaiHercegovina,odnajstarijih kršćanskih vremenapripadale su zapadnomRimskom carstvu, a ucrkvenom pogledu rimskojpatrijaršiji.49 Kako jesam bizantski carK. Porfirogenet zabilježio, prvivjerovjesnici,koji suširilikršćanstvo medu Hrvatima,bilisu latinski svećenici, koje je poslao rimskipapa.50Tisu upočetku vršili službu Božju na latinskomjeziku,ali već koncem 9. stoljeća, kako pišepapa IvanX. (914.—928.), Hrvati su po svim krajevimauveliglagoljsku službu Božju, kojoj su bilipočetnici sveta braća Ćiril i Metod.51 To je službaBožja rimske liturgija, ali napisana na starom slavenskom jeziku, koji je bio vrlo bliz i razumljiv tadašnjimHrvatima.U Bosni se glagoljaštvo toliko raširilo, dani sami bosanski biskupinijesu znali latinski.52
37Lj. Stojanović, Povelje i pisma I/l, Beograd 1934., 230.
38N. dj.239.
39Gl. D. Mandić, Rasprave i prilozi, 112—116.
40)»Car Heraklije pak poslao je i doveo iz Rima svećenike, od kojihje učinio nadbiskupa, biskupa te svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate,a ti Hrvati u to doba imali su vladara Porgu«, Porphvr., De adm. imp.,cap. 31, Moravcsik-Jenkins 148, r. 21—25.
41)»Papa je, međutim, poslao nekoga poslanika, imenom Ivana, rodom Ravenjanina, da obilazi krajeve Dalmacije i Hrvatske, spasonosnim opomenama poučava kršćane... Nakon što ga je gospodin papa posvetio... (on) je tada počeo uređivati crkvu i svećenstvo... obnavljao je crkve, postavljao biskupe, uređivao župe i privlačio je pomalo priprosti narod kršćanskom shvaćanju«, Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, cap. 11, izd. Rački 33.
42-48)O svim pitanjima pokrštenja Hrvata u pojedinim pokrajinamaGl. D. Mandić, Rasprave i prilozi,VI. Pokrštenje Hrvata, str. 109—144.
49) Gl. D. Mandić, BiH I. 361-433.
50) Gl. Gore bilj. 40
51Gl. D. Mandić, n. dj. 434—440.
52N. dj. 444-449.
Bogomilstvou Bosni
Zabugarskoga cara Petra(927.—969.) bugarskipravoslavni pop Bogomilobnovio je i u Bugarskojuveo staro manihejskokrivovjerje, koje je učilo, daimaju dvaboga,bogdobra i bog zla, od kojih je ovajzadnji stvoriosva vidljiva bića, pa i ljudsko tijelo. Između ostaloga, zabacivali su ženidbu, krštenje vodom, oltare icrkve.53Bogomilsko krivovjerje, takonazvano posvompočetniku, sedamdesetih godina 10.stoljeća, došlo je u Bosnu, gdje je bila za bugarskogagospodstvau istočnim hrvatskim zemljama god.990.—1018.osnovana bogomilska biskupija za svehrvatske zemlje(ecclesia Sclavoniae).54 Strogi sljedbenicibogomilstva,obično zvani »savršeni« ili jednostavno»bosanski krstjani«,živjeli su u zajednicama iprovodili strogi isposničkiživot.55 God. 1203. imali suu Bosni pet kuća s 30—40članova.56 Njihov praviuspon počinje navedenegodine,kadasu na BilinuPolju kod Zenicepriznali vrhovništvo pape InocencijaIII. i na laku ruku bili proglašeni pravovjernim katolicima od papinskiga legata Ivana de Casamare.57 S tomcrkvenom legitimacijom bogomili su unišli u bosanskevelikaške kuće i u katolička sela i za kratko vrijemeveliku većinu pridobili za svoju sljedbu.58
God. 1225. do 1239. kaločki nadbiskup Ugrin i hrvatski herceg Koloman vodili su krvave križarskevojne protiv bogomila u Bosni, ali bez pravoga uspjeha.59 Ugled »bosanskih krstjana« tim je samo porastao među bosanskim Hrvatima, jer su »krstjani« znalispojiti i poistovjetovati svoju vjersku stvar sa slobodom i nezavisnošću Bosne.60 I tako je od sredine 13. pa do početka 14. stoljeća prešla na bogomilstvo gotovo sva stara Bosna s Donjim Krajima oko gornjegai srednjega toka rijeka Vrbasa i Sane.61 U Hercegovini su bogomilstvo slijedili današnji kotarevi Konjic,Foča i Nevesinje. U srednjoj Bosni katolika je ostalosamo nešto po rudarskim mjestima i oko dubrovačkihtrgovačkih kolonija, koja su mjesta imala svoje katoličke svećenike stranoga porijekla.62 Bosanska Posavina od Ukrine do Une te cijelo unsko područje uSrednjem vijeku nijesu pripadali banovini Bosni, pase tamo kršćanska katolička vjera očuvala gotovo netaknuta sve do dolaska Turaka.63 Iako je bilo posvudabogomilskih vjernika, katolička se vjera trajnoodržala u dobroj mjeri u Tropolju (Duvno, Hlivno, Glamoč) i u zapadnoj i južnoj Hercegovini, Za katolikeutim krajevima brinuli su se, i djelomično ih očuvali od bogomilstva, biskupi i svećeniciglagoljašibiskupija kninske, splitske, makarske, korčulansko-stonskeitrebinjske.64
Tokom, dakle, 13. stoljeća bogomili su razbilivjersko jedinstvo Hrvata, što je imalo i svojih političkih i narodnih posljedica. Da bolje zaštite interesesvoje vjerske sljedbe, »bosanski krstjani« od Kulinabanapa dalje stvaraju i promiču bosansko poseb-ništvo, po kojemu se Bosna počinje izdvajati iz hrvatskih katoličkih zemalja, dotično oni s bosanskimbanovima i kraljevima izgrađuju Bosnukaobogomilsko središte, oko kojega će se okupiti druge hrvatskezemlje.65
53)Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago1962.,37—29, 354—360.
54N. dj.119—127.
55N. dj.301—353.
56-58N. dj. 136—138, 162—166.
59N. dj.138—162.
60D. Mandić, Bosna i Hecegovina I, 166—172;II,162—166.
61Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva, 162—166.
62)O saskim i dubrovačkim rudarskim i trgovačkim naseobinama gledaj:K. Jireček, Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters,Wien 1899.; M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni,Beograd 1955.; D. Kovačević, Trgovina u srednjevjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961.
63)Do zauzeća turskoga srednja i zapadna bosanska Posavina crkveno je pripadala zagrebačkoj biskupiji, koja je u tim krajevima imala Du-bički arciđakonat s okruzima: Dubičkim s 11 župa, Sanskim s 22 župe i Vrbaškim s 13 župa (gl. F. Rački, 'Popis Župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine', Starine JA, sv. 4, Zagreb 1872., 211).
64)Gl. Kr. Draganović, 'Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas', Croatia SacraIV, Zagreb 1934., 175—216; D. Mandić, Du-vanjska biskupija odXIV.—XVII, stoljeća,Zagreb1936.
65Gl. D. Mandić, Bosna i Hercegovina I, 163—176.
Rad franjevaca na obraćenju bogomila nakatoličku vjeru
Nakon neuspjelih križarskih vojnaidrugih pokušaja, da se bosanske bogomile obrati, god. 1339.papa BenediktXII. (1334.—1342.) naredio je generalu franjevačkog Reda Francuzu Gerardu Odonis(Eud e s), da osobno pohodi Bosnuisam vidi, štobi trebalo učiniti, da se Bosna povrati na katoličku vjeru. Nakon duljih razgovora s bosanskim banomStjepanomII. Kotromanićem (1312.—1353.), Gerardje uvidio, da se Bosna može obratitisamomirnim evanđeoskim propovijedanjem. Zbog togajeusporazumus Banom odlučio u Bosniustanoviti franjevačkupokrajinu, Vikariju, u koju ćeslativjerovjesnike izraznihfranjevačkihpokrajina, a kojaće biti naposredno ovisna odgenerala franjevačkogReda. Gerad je odmahostaviou Bosniviše svojihpratilaca i označio zaVikaraučenoga iradinogafraPeregrina Saksonca. Za ove jebanStjepanII. sagradiosamostan u Milimakod Visokogauz crkvu,kojuje u tom tadašnjemglavnommjestu Bosne biopodigaoban Kulin.Naopćoj skupštini(Ca pi tul u mgenerale)franjevačkogaRedauAsizu na Duhove,4. lipnja 1340. bila je službenoustanovljena bosanskaVikarija, i veći broj učenihfranjevaca poslanu Bosnu iz raznih provincija.66 Odte godine do padaBosne franjevci će neprestanoslati u Bosnu ponajboljevjerovjesnike izcijeleEvrope. Na prvommjestutuće biti franjevci hrvatske franjevačkeprovincije(provinciaSclavoniae)sasijelom uSplitu; zatim oni iz Italije, Njemačke, Francuske,Engleske,Španjolske, Madžarske iPoljske.Medunjimaje bilo veoma učenih i svetih muževa, kaošto su bili:fra Peregrin Saksonac, prvi Vikar i kasnijibosanskibiskup, fra Bartul Alvernski, Vikar odgod. 1376. do1407. snekimprekidima,blaženi NikolaTavelić i njegovdrug u mučeništvu fraDeodat de Ruticinio izjužneFrancuske,fra Berengarije Aragonski,rođaktadašnjegaaragonskogakralja PetraIV. (1336.—1387.), fra Ivan Ristori,jedan odosnovateljafranjevačkeobnove(Observantes)uItaliji, fra MatijaEnglez,bosanskivikar 1411.—1419., fra BlažZalka,Madžar,prviljetopisac Bosanske Vikanje, IvanKorčulanin, budući biskup u Velikom Varadinu, vi-sočko-srebrenički biskupi od god. 1423.—1446. fraPetar, fra Stjepan Radošević i Toma Matić, sveti Jakov Markijski, pohoditelj i vikar bosanski od 1432. do 1439., blaženi Bernardin Akvinski, vikar 1464.—1467., franjevački blaženik Ivan Englez za kojegafranjevački ljetopisi pišu, da je imao »dar jezika«, imnogi drugi. Ovima su se brzo pridružili i mnogi domaći Hrvati Bošnjaci, koji su stupili u franjevačkiRed.67 God. 1385. Bosanska Vikarija dijelila se nasedam kustodija, a imala je 35 samostana.68 Do sredine 15. stoljeća Bosanska Vikarija proširila je svojudjelatnost od Jadrana do Karpata i imala preko 70samostana sa 700 i više misionara domaćih i stranih.69
Kako papa BonifacijeIX. dne 7. ožujka 1402.piše, tolikom broju učenih i svetih vjerovjesnikauspjelo je za samih prvih 60 godina obratiti do500.000 bogomilskih vjernika.70 Taj su rad franjevcinastavili i pojačali osobito poslije dovršenja Zapadnoga raskola god. 1417. Kada je bosanski kralj Tomaš, da si osigura pomoć Zapada, god. 1459. istjeraoiz Bosne sve »bosanske krstjane« i njihove pristaše,tih nije bilo na području, kojim je Kralj neposrednovladao, nego 42.000.71 Nešto manji broj bogomilskihvjernika bio je u zemljama hercega Stjepana, koji nijeslijedio kralja Tomaša, nego je izagnane primio u svoju državu.72 Prema tome bogomila i njihovih vjernika uoči pada Bosne moglo je biti najviše 80—90.000, dotično ni 15% tadašnjeg pučanstva bosanskoga kraljevstva. To nam govori, da bi franjevci BosanskeVikarije za kojih 20 do 30 godina mirnim načinom,kršćanskim apostolatom, bili obratili sve pristaše »bosanskih krstjana«,73 i na taj način ponovno uspostavili vjersko jedinstno bosanskih Hrvata s onima udrugim hrvatskim zemljama.
66-67D. Mandić, Bogomilska crkva, 166—180.
68)Gl. B. de Pisa, De confomtitate vitae B. Francisci, Analecta Fran-ciscanaIV(1906.), 555 si.
69)BI. Bernardin Akvilski, bivši bosanski vikar, u svojoj Kronicizabilježio je, da su Bošnjacima oduzeli Dubrovčani 4 kuće, Mlečani 6kuća, a Turci su im porušili 38 kuća (L. Lemmens, B. Bemardini Aquilani Chronica 110). Uza sve to god. 1493. bosanska Vikarija još je imala 24samostana s 270 članova (M. Straganz, 'Zur Statistik des Franziskaneror-dens im Jahre 1493.', Hist. Jahrbuch der Gorres-GesellschaftXI,Miinchen1890., 730).
70)»... per solicitas et continuas fratrum dicti ordinis in eadem Vi-caria existentium predicationes et inductionesquingentamili a personarum infidelium vel circiter, cingulum veritatis amplectentes ad orthodox fidei sinceritatem unanimiter, eis gratia affluente divina, con-versa fore nascantur«, pismo pape BonifacijaIX,od 7. ožujka 1402. Šišić,'Nekoliko isprava iz početkaXVst.', Starine JA, sv. 39, Zagreb 1938.,181. Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva, 179, bilj. 333.
71»Rex Bossinae... Manichaeos, qui erant in regno suo quamplu-rimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit, substantiarelicta: duo circiter millia baptisati sunt, quadraginta aut paulo plurespertinaciter errantes ad Stephanum Bosnae ducem perfidiae socium con-fugere«, Aeneas Sylvius Piccolomini (Papa PioII), Commentarii rerummemorabilium, quae temporibus suis contigerunt,Romae 1584, V 227.
72Gl. D. Mandić, Bogomitska Crkva, 417—423.
73Hvarski biskup Toma Tomašić, koji je već 12 godina bio papinskilegat u Bosni, 19. veljače 1451. pisao je sv. Ivanu Kapistranu, tadašnjemugeneralnom vikaru franjevaca Observanta, da »ima nade, da će se brzocijelo kraljevstvo (Bosne) očistiti od manihejskih zabluda i rasvijetliti istinom vjere,«ako Kapistran pošalje dovoljno franjevačkih misionara (Wad-dingus, Annales Minorum, 2. izd.,XII, 111, sl.)
……………………………………………………
O. Dominik MANDIĆ
Buenos Aires, 1963. g. posebni otisak iz “HRVATSKE REVIJE”