Što slavimo: Je li Sisački partizanski odred uopće postojao?

U

koliko je Sisački partizanski odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu. Koliko je njihov tadašnji čin bio nebitan, ukazuje i broj suprotnih informacija glede imena njihova zapovjednika. Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik.

U soc. JugoslavijiDan narodnog ustanka obilježavao se 27. srpnja vezano uz zbivanja u Srbu

Dana 22. lipnja 2011. godine navršit će se 70 godina od njemačkoga napada na Sovjetski Savez. Istoga datuma u Hrvatskoj, u okolici Siska, obilježit će se osnutak Prvog partizanskog odreda na prostoru bivše Jugoslavije. S obzirom na to da se osnutak spomenutog odreda u samostalnoj i međunarodnoj priznatoj Republici Hrvatskoj obilježava kao »Dan antifašističke borbe«, nužno je glede njegova osnutka navesti nekoliko podataka.

Naime, tekstovi napisani na temu osnutka Sisačkog odreda, koji se naziva »partizanskim« ili »antifašističkim«, uglavnom imaju jasnu političku pozadinu i vrlo nisku - ili gotovo nikakvu - razinu znanstvene vrijednosti. Unatoč tomu, oni su gotovo jedini izvor za retrospektivne spoznaje o tom događaja te ih je, stoga, nužno navesti. Prvo i osnovno, vrijedi navesti kako se 22. lipnja u socijalističkoj Jugoslaviji - dakle, u državi temeljenoj na vrijednostima »antifašizma« i »NOB-a« - nije obilježavao. Umjesto njega, obilježavao se 27. srpnja: "Lički su ustanici 27. srpnja 1941. oslobodili Srb. Taj se događaj do 1991. obilježavao kao Dan narodnog ustanka, državni praznik u Hrvatskoj."[1]

Dan 22. lipnja počeo se obilježavati tek u razdoblju raspada jugoslavenske države: "U Republici Hrvatskoj od 1991. godine 22. lipnja slavi se kao Dan antifašističke borbe, državni praznik."[2]

Tko je Capo?

Navedene činjenice važne su zato što se na temelju njih može razumjeti kakav je bio status prvoga odreda iz kojega je nastala Jugoslavenska armija, od 1951. godine preimenovana u Jugoslavensku narodu armiju. Drugim riječima, premda su pripadnici Sisačkog odreda participirali u vlasti jugoslavenske države, njihova uloga u Drugom svjetskom ratu - dakle, u ratu u kojem je ta država i nastala nije smatrana suviše važnom. Ta okolnost može se činiti čudnom jer je Sisački odred bio ne samo prvi odred na prostoru današnje Republike Hrvatske, odnosno jugoslavenske Socijalističke Republike Hrvatske, nego i prvi odred na prostoru bivše jugoslavenske države. Unatoč tomu, njegov osnutak u razdoblju u kojemu je isticanje partizanskih simbola i više nego aktualno - nije se obilježavao.

Premda se razlog neobilježavanja osnutka Sisačkog odreda za vrijeme Jugoslavije može tumačiti kao manifestacija unutar partijskih obračuna, činjenica jest da je tadašnji jugoslavenski doživotni predsjednik, Josip Broz Tito, u pismu od 14. srpnja 1979. godine (odnosno, 'jula' kako je napisao) odao priznanje „drugu Vladi Janiću-Capi, članu Savjeta Federacije", među ostalim, i na „organizovanju prvog partizanskog odreda u našoj zemlji".[3]

Spomenuto pismo važno je zato što pokazuje da je Tito znao i odao priznanje Capi na „organizovanju" Sisačkog odreda, premda se - što je vrlo znakovito - osnutak toga odreda nije javno obilježavao. Drugim riječima, tijekom onog razdoblja u kojem je Tito Capi interno odao priznanje zbog osnutka (odnosno, 'organizovanja') Sisačkog odreda, Capina je politička karijera u okvirima Jugoslavije bila uglavnom nepoznata. Tu okolnost dokazuju i sljedeći primjeri. 

U jednoj od knjiga visokopozicioniranoga Ivana Šibla, objavljenoj prvi put godine 1967., Sisačkom je odredu posvećena tek jedna rečenica, a njegova se osnivača – Vladu Janića-Capu (kako gaje nazvao Tito) - pogrešno imenuje kao Vjekoslava Janića, dok mu se nadimak 

Capo i ne spominje: "Grupa sisačkih komunista na čelu sa željezničkim radnikom Vjekoslavom Janićem, članom CK, odlazi u šumu Brezovicu 22. lipnja 1941, dakle na dan napada Hitlerove Njemačke na SSSR."[4]

Spomenuti Šiblov navod vrlo je značajan zato što Šibi osim Vjekoslava Janića na više mjesta u knjizi spominje i Vladu Janića kome, kao i Vjekoslavu Janiću, prilaže fotografiju.[5] Dakle Šiblov podatak ne može se shvatiti kao zabuna ili tiskarska pogreška. (Uostalom, Šiblovu knjigu je objavio Naprijed, službeno glasilo Saveza komunista Hrvatske, pa su u izdanjima takve vrste tiskarske pogreške vrlo malo vjerojatne.) Iste godine kad i Naprijed, beogradski Vojno-izdavački zavod objavio je knjigu Sedma udarna banijska divizija u kojoj je jedan od priloženih članaka, onaj Marijana Cvetkovića pod nazivom Sjećanje na formiranje Sisačkog i banijskog partizanskog odreda, posvećen osnutku Sisačkog odreda. U spomenutom članku Cvetković, poput autora uvodnoga teksta u spomenutoj knjizi, Đure Kladarina, Capu naziva 'Vlado Janjić Capo', pripisujući mu osnutak Sisačkog odreda.[6]

Uspoređujući Šiblov tekst s Cvetkovićevim (i Kladarinovim) može se uočiti kako su se iste godine - 1967. - u dvjema različitim publikacijama (jednoj objavljenoj u Zagrebu, drugoj u Beogradu) pojavile dvije inačice identiteta osnivača Sisačkog odreda. Prema prvoj, zagrebačkoj, on je Vjekoslav Janić, a prema drugoj, beogradskoj, on je Vlado Janjić.

Pobjegli u šumu kada su čuli da je Njemačka napala SSSR

Sljedeća knjiga u kojoj se spominje Sisački odred, s tom razlikom što mu je u ovom slučaju posvećeno više mjesta, jest drugi svezak Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita, objavljenih godinu dana nakon Titove smrti, 1981. 

U navedenoj knjizi s mnoštvom priloga, objavljen je članak Darka Stuparića Prvi sisački odred u kojem autor navodi kako je Sisački odred formiran 22. lipnja u rano jutro, tek nekoliko sati nakon što je Drago Žuk, koji je u četiri sata toga dana čuo vijest da je Njemačka napala Sovjetski Savez, o tome obavijestio Marijana Cvetkovića. Glavni motiv formiranja odreda bio je, prema Stuparićevu zapisu, mišljenje Cvetkovića i Cape - Stuparić ga izričito naziva Vladom Janićem-Capom - da će odmah početi hajke na komuniste. Sukladno tome, donesena je odluka "da se ugroženi komunisti povuku u šume".[7]

Na temelju toga, Stuparić tvrdi "da ne treba previše isticati odred, davati mu neko posebno značenje" jer "on ima značenje koje je imao svaki drugi dio naše Partije".[8] Govoreći o brojnom stanju, Stuparić navodi kako se odred sastojao od dvije skupine od kojih je svaka brojala 16 pripadnika, dakle ukupno 32 pripadnika.[9]

Spomenuti članak u kojem se suptilno ukazuje na mogućnost da je odred nastao zbog straha njegovih pripadnika da će zbog novonastalih okolnosti - prekid pakta o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza - biti uhićeni, ukazuje i na okolnost da komunisti, barem oni u Sisku, od hrvatskih državnih vlasti do njemačkog napada na Sovjetskog Savez nisu bili uhićivani. Također, na temelju pitanja koje je jedan od pripadnika Sisačkog odreda navodno uputio Capi i Cvetkoviću ("Ako se zavučem u štagalj i ako budem ondje pet-šest tjedana, hoće li sve ovo završiti?")[10], moglo bi se zaključiti kako je stvarni motiv formiranja Sisačkog odreda bio prilično različit od onoga koji se službeno navodi.

Vlado ili VjekoslavIme osnivača Sisačkog odreda ne zna se sa sigurnošću - što je ostalo točnoga?

Dvije godine nakon izlaska prve posmrtne Titove biografije, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i Školska knjiga objavljuju zbornik sjećanja zagrebačkih partijskih aktivista u kojima je, u jednom od tekstova, spomenut i Sisački odred. Slavko Markon, koji je, kako sam navodi, bio zadužen da Sisačkom odredu prenese direktivu o otpočinjanju diverzija, poput Cvetkovića i Kladarina, Capu naziva „Vladom Janjićem".[11]

Markon, slično Cvetkoviću, tvrdi da je Capu (u njegovoj se inačici radi o Vladi Janjiću, a ne o Vladi Janiću ili Vjekoslavu Janiću) osobno poznavao, pa je malo vjerojatno da ni nakon četrdesetak godina poznanstava ne bi znao kako se točno zove. Je li njegova inačica - a time i Cvetkovićeva i Kladarinova - Capina stvarnoga imena doista točna?

Ako je suditi prema podatku iz knjige Ivana Jelića - objavljenoj od strane izdavačke kuće Globus - Markon, Cvetković i Kladarin u krivu su glede pitanja točnoga Capina imena. Jelić, očito poglavito odan Titu, navodi njegovu inačicu Capina imena, nazivajući ga u tekstu ispod njegove slike Vlado Janić Capo.[12]

Nije prvi partizanski odred u Europi

Za kraj vrijedi spomenuti i tekst jednoga od najpoznatijih jugoslavenskih povjesničara, Nikole Anića, koji u svojoj knjizi iz 2002. godine, objavljenoj u suizdavaštvu sa Savezom antifašističkih i boraca i antifašista Republike Hrvatske, u vrlo polemičkom tonu opisuje nastanak Sisačkog odreda: "Prvi partizanski odred, koji je osnovan u Hrvatskoj, odnosno u okupiranoj Jugoslaviji, formiran je 22. lipnja 1991., u šumi Žabno kod Siska. Bio je to Sisački narodnooslobodilački partizanski odred. Nastao je zalaganjem rukovodstva NOP-a i angažiranjem Vlade Janjića Cape. Osnovali su ga hrvatski komunisti, njih 39 Hrvata, koji su odmah počeli s borbenim akcijama. Nije to prvi partizanski odred u okupiranoj Europi, niti prvi antifašistički odred ti Europi, kako se dugo govorilo. Prve oružane partizanske postrojbe u okupiranoj Europi pojavile su se još 1939., u okupiranoj Poljskoj, onda u Norveškoj, Francuskoj, zemljama Beneluksa, u Grčkoj itd. Sisački NOP odred je prvi antifašistički partizanski odred u okupiranoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj."[13]

Anićeva verzija Capina imena - u njegovu slučaju riječ je o Vladi Janjiću zanimljiva je jer u svojoj istoj knjizi, tristotinjak stranica dalje, u prilogu pod brojem 10., navodi (spomenuto) Titovo pismo Capi od 14. srpnja 1979. godine u kojem Tito Capu naziva – Vladom Janićem. Prema tome, navedena Anićeva knjiga glede kontroverznosti Capina imena najjasnije ukazuje na nejasnoću glede Sisačkog odreda (?) i osobe koja ga je formirala, odnosno, prema Titovim riječima, 'organizovala'. Drugim riječima, čak i kad bi se izostavile sve inačice Capina imena osim onih koje se mogu pročitati u Anićevoj knjizi; Vlado Janjić i Vlado Janić, još uvijek bi i te dvije inačice bile i više nego indikativne glede pitanja što se stvarno događalo u sisačkim šumama u prvim ljetnim danima godine 1941.

No, ne samo ime organizatora, nego ni stvaran broj pripadnika Sisačkog odreda nije nikada jasno i precizno ustanovljen. Prema tome, Anićeva tvrdnja prema kojoj je Capin odred brojao 39 pripadnika posve je neprovjerljiva. Osim što Anić ne dokumentira svoj podatak o broju pripadnika Sisačkog odreda (kao izvor mu služi njegov vlastiti novinski članak, koji je, kako navodi, krajem lipnja 1991. godine objavio u Vjesniku pod pseudonimom »Anton Nikolić«)[14] još je značajnije što postoje Stuparićevi podatci - doduše, podjednako neprovjerljivikao i Anićevi - prema kojima je Sisački odred bio formiran od dviju skupine od kojih je svaka brojala 16 pripadnika. Slično kao i u vezi s Capinim identitetom, vrijedi se zapitati što je od navedenoga - ako je uopće išta - doista točno?

U konačnici, ni Anićeva tvrdnja prema kojoj je Sisački odred nosio naziv 'partizanski' ne može se smatrati točnim. Naime, kako navodi sam Anić, naziv 'partizan' za postrojbe pod zapovjedništvom Komunističke partije Jugoslavije službeno je ustanovljen tek 26. rujna 1941. godine[15] - dakle, puna tri mjeseca nakon što je Sisački odred formiran (?) - a, osim toga, što se može zaključiti iz navedenih publikacija, malo je vjerojatno da su pripadnici Sisačkog odreda odlazeći u šumu službeno formirali svoj odred razmišljajući oko njegova naziva.

Najvjerojatnije, ukoliko je spomenuti odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu.

Koliko je njihov tadašnji čin bio nebitan ukazuje i broj suprotnih informacija glede imena njihova zapovjednika. Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik.

Vladimir Šumanović
Hrvatski list

[1] Nikola Anić, Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing / Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., str. 35.

[2] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 34.

[3] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 361.

[4] Ivan ŠibI, Zagreb Tisuću devetsto četrdeset prve, Naprijed, Zagreb, 1967., str. 376.

[5] Na 66. stranici navedene Šiblove knjige priložena je fotografija Vlade Janića, a na stranici 157. fotografija Vjekoslava Janića.

[6] Sedma udarna banijska divizija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1967., str. 35., 21.

[7] Darko Stuparić, »Prvi sisački odred« u: Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, II., Liburnija, Rijeka, 1981., str. 395.

[8] D. Stuparić, Nav. članak, str. 398.

[9] D. Stuparić, Nav. članak, str. 398.

[10] D. Stuparić, Nav. članak, str. 397.

[11] Slavko Markon, »Prenošenje direktiva za oružane napade« u: Zbornik sjećanja Zagreb 1941-1945, n., Gradska konferencija SSRNH / Institut za historiju radničkog pokreta / Školska knjiga, Zagreb, 1983., str. 56.

[12] Ivan Jelić, Od ustanka do slobode: Hrvatska u NOB, Globus, Zagreb, 1982., str. 64.

[13] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 34.

[14] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 34.

[15] N. Anić, Narodnooslobodilačka vojska, str. 47..

Piše: Ivica MLIVONČIĆ ŠTO OTKRIVA USPOREDNA ANALIZA HAAŠKIH OPTUŽNICA PROTIV HRVATSKIH TE BOŠNJAČKIH ČASNIKA

HAAG: RAT S HVO-om POČELA ARMIJA BiH Pažljiva analiza optužnica Haaškog tribunala protiv generala Armije BiH Mehmeda Alagića i Envera Hadžihasanovića, pukovnika Amira Kubure, generala HVO-a Tihomira Blaškića te Darija Kordića i Marija Čerkeza pokazuje dubok jaz među tim dokumentima i niz kontradikcija među njima. Kratkom analizom spomenutih dokumenata uočava se da se optužnice pišu, a sudski procesi vode prema različitim kriterijima, političkim trenucima i potrebama, te da se na svoj način piše povijest nedavnog rata u BiH izvan BiH i mimo njezinih stručnjaka. Sve to upućuje na potrebu vrlo smišljena i oprezna odnosa prema Haaškom tribunalu, ali i na činjenicu da u tom galimatijasu trpi pravda. Prva i najdublja kontradikcija između optužnica časnicima Armije BiH i još uvijek nepravomoćne presude generalu Tihomiru Blaškiću je u određivanju dana početka ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini. Presuda generalu Blaškiću nedvosmisleno daje do znanja da je taj rat počeo "naprasno 16. travnja 1993. godine", znači zločinom postrojbi HVO-a nad Muslimanima u Ahmićima kod Viteza. Optužnica protiv časnika Armije BiH kaže da je taj isti rat u Lašvanskoj dolini počeo 26. siječnja 1993. godine, dakle 80 dana prije, zločinima 7. muslimanske brigade Armije BiH, iz sastava 3. korpusa Armije BiH u Zenici, u selu Dusini, smještenom na desnoj obali rijeke Lašve, u općini Zenica, na njezinu utoku u rijeku Bosnu. Ova kontradikcija nužno povlači pitanje: tko je počeo rat u Lašvanskoj dolini? Nove optužnice ICTY-ja daju do znanja da su rat počele postrojbe Armije BiH, a to znači da je ozbiljno dovedena u pitanje presuda generalu Blaškiću, kojemu je imputirana odgovornost za navodnu hrvatsku agresiju na Lašvansku dolinu i početak ratnog sukoba u njoj između Armije BiH i HVO-a. Planirana agresija Ako je rat u Lašvanskoj dolini počeo napadima postrojbi Armije BiH na postrojbe HVO-a i hrvatska područja u Lašvanskoj dolini, što je onda s tvrdnjom iz presude generalu Blaškiću o agresiji Republike Hrvatske, koju je provodio, navodno, sam general Blaškić. A da je muslimanska politika planirala pod svoju kontrolu staviti cijelu Lašvansku dolinu, svjedoči i poznata izjava dr. Ejupa Ganića iz ljeta 1993. godine, kada je bio potpredsjednik Predsjedništva BiH, da će Armija BiH "zauzeti Lašvansku dolinu ovako ili onako". U haaškim procesima generalu Blaškiću, Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu tužiteljstvo ICTY-ja je stalno inzistiralo da u Lašvanskoj dolini nije bilo Armije BiH, nego da su sve to bile slabo naoružane skupine građana, koje su se branile. HVO je napadao, protjerivao civile, ubijao civile i zarobljene vojnike muslimanskih snaga. Optužnice časnicima Armije BiH najednom otkrivaju toplu vodu. U Lašvanskoj dolini je bila moćna, dobro naoružana i brojna vojska, postrojbe Armije BiH sa strogo vojnom strukturom do 3. korpusa u Zenici. Armija BiH čini zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. U njoj se posebno ističe 7. muslimanska brigada, kojom su zapovijedali pukovnici Amir Kubura pa Šerif Patković. Iz općina Lašvanske doline, znači Travnika, Novog Travnika, Viteza, Zenice i Busovače postrojbe Armije BiH protjerale su 46.100 hrvatskih civila. Iz svih općina u kojima su ratovale postrojbe Armije BiH i HVO-a protjerano je ukupno 50.000 muslimanskih civila. I dok je general Blaškić osuđen i za progon muslimanskih civila, muslimanski časnici nisu optuženi za progon hrvatskih civila. To je težak lapsus ICTY-ja i teška nepravda prema hrvatskim civilima žrtvama muslimanskog progona. U optužnicama muslimanskim časnicima ne spominje se zločin postrojbi Armije BiH 22. prosinca 1993. u Križančevu Selu, susjednu selu Ahmićima, kada su ubijena 74 hrvatska civila i zarobljena vojnika HVO-a. Koji je razlog tome? Moglo bi se zaključiti da se time željelo umanjiti količinu i težinu zločina postrojbi Armije BiH nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini! U presudi generalu Blaškiću se sasvim suprotno postupilo. Kronologija zločina u Lašvanskoj dolini govori da su postojala 24 hrvatska stratišta s 328 ubijenih hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a i 8 muslimanskih vojnika Armije BiH. Ti podaci uvjerljivo govore da su Hrvati najveće žrtve ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini. Zločini mudžahedina Vrlo je zanimljivo pitanje zašto se u optužnicama časnicima Armije BiH posebno podvlači da su zločine nad Hrvatima najčešće počinili mudžahedini, pripadnici odreda El Mudžahid. Oni su doista bili vrlo okrutni i u Bosnu su donijeli svirepi tip ubijanja: obredno ubijanje. Obrana generala Blaškića je nastojala dokazati da su i Hrvati u Lašvanskoj dolini bili žrtve muslimanskih postrojbi. O tome sam i sam govorio kao svjedok-ekspert u procesu obrane generala Blaškića na Haaškom tribunalu. Presuda generalu Blaškiću to nije uzela u obzir. U sažetku presude Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu kaže se čak kako je irelevantna činjenica da su počinjeni zločini nad nekim bosanskim Hrvatima. To je moralno neprihvatljiva retorika o žrtvama, bilo kojim, jer svaka žrtva ima svoje dostojanstvo iz kojega proizlazi pravo da se zna za njezino stradanje, da je ona žrtva s imenom i prezimenom i da se zna tko je, kada, gdje i kako nad njom počinio zlodjelo.Zašto su toliko apostrofirani mudžahedini? Može se reći da je i to neka haaška politika. Ako je već bilo zločina nad Hrvatima, onda je bolje da počinitelji budu mudžahedini nego domaći muslimani. Time se ne narušava slika o bosanskim muslimanima kao jedinoj i najvećoj žrtvi rata u BiH. General Enver Hadžihasanović je u procesu generalu Blaškiću svjedočio na poziv tužiteljstva i tamo je, pod zakletvom, rekao da odred El Mudžahid nije bio pod njegovom komandom i da on nije odgovoran za zločine mudžahedina. Optužnica protiv njega morala bi mu sada to uzeti kao otežavajuću okolnost. I na kraju važno je pitanje zašto nije podignuta optužnica i protiv pukovnika Šerifa Patkovića? On se spominje u optužnicama muslimanskim časnicima i tu se kaže da je zapovijedao postrojbom koja je izvršila zločin nad Hrvatima u Dusini. I Patković je bio svjedok tužiteljstva ICTY-ja u procesu generalu Blaškiću. U tom svjedočenju sudjelovala je i Željka Rajić, supruga Zvonka Rajića, zapovjednika HVO-a u Dusini. Ona je u svome svjedočenju izjavila da se Patković njoj hvalio kako je ubio svojom rukom njezina muža Zvonka. Pa kada je to rečeno na Haaškom tribunalu, teško je shvatiti zašto protiv Šerifa Patkovića nema optužnice!

ZAČECI I REALIZACIJA VELIKOSRPSKOG PROJEKTA

Uzročnici krize na prostoru bivše Jugoslavije datiraju još iz 19. stoljeća a najvećim dijelom su obilježeni hrvatsko-srpskim odnosima. U 19. i početkom 20. stoljeća postaju prepoznatljive srpske hegemonističke nakane prema susjedima, koje su sadržane u tri velikosrpska projekta:

-“Srbi svi i svuda” Vuka Stefanovića Karadžića 1836. god.

-“Načertanije” Ilije Garašanina 1844. god.

-“Srpske zemlje” projekt srpskih nacionalista, koji je 1891. god. predstavljen europskoj diplomaciji.

Projekt “Srbi svi i svuda” zagovara tezu o Srbima triju vjeroispovijesti (pravoslavci, katolici i sljedbenici islama), čime se negira pravo nesrpskim narodima na nacionalno samoopredjeljenje. Teoretski, ovaj projekt zagovara širenje Srbije na sve svoje susjede, proklamirajući tezu o svim Srbima u jednoj državi.

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864) jezikoslovac i pisac koji je putovao po Balkanu proučavajući i prikupljajući narodne pjesme. U svome djelu «Srbi svi i svuda» objavljenom 1849 godine, sve je susjedne narode (Hrvate, Makedonce, Crnogorce i ostale) prozvao Srbima, nastojeći na taj način omogućiti realiziranje posrbljavanja istih.

Projekt “Načertanije” Ilije Garašanina (1812-1874), srpskog političara iz devetnaestog stoljeća, koji je obnašao visoke državničke dužnosti za vrijeme vladavine dviju dinastija (što zorno svjedoči o njegovoj političkoj snalažljivosti), polazi od teze posrbljavanja nesrpskih naroda. Naročiti značaj Ilija Garašanin pridaje prostoru Bosne i Hercegovine, pokušavajući stvoriti preduvjete za pripajanje tih prostora tadašnjoj Srbiji, olakšavajući tako širenje Srbije prema Zapadu, gdje su živjeli uglavnom katolici.

Teritorijalno, sukladno zamislima izrečenim u ovom projektu, Srbija bi se protezala od Rusije na istoku do Austrije na zapadu te Turske na jugu. Državna administracija tadašnje srpske države, uz pomoć saveznika ,ove je teze provodila u djelo.

Aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878 godine srpska ekspanzija na zapad zaustavljena je na rijeci Drini.

Treći projekt velikosrpske ideologije “Etnografska karta srpskih zemalja”, nastala je kao odgovor srpskih političara i intelektualaca s kraja 19. stoljeća, na austrijsku aneksiju prostora današnje Bosne i Hercegovine (turske Hrvatske , kako je neki zvaše, u ono vrijeme), odnosno kao odgovor na odluke Berlinskog kongresa. Bitno je istaći, da su u to vrijeme u Srbiji na vlasti bili radikali.

Naime, odlukama Berlinskog kongresa, Srbija gubi mogućnost da u duhu Karadžićeva i Garašaninova projekta proširi svoje granice prema zapadu. Berlinski Kongres je išao ka cilju formiranja dviju izjednačenih državnih zajednica, kako bi se mogao usmjeravati i nadzirati budući globalni razvoj situacije na Balkanu. S tim ciljem stvorene su Kneževina Srbija i Kneževina Bugarska, koje su zbog takvih odluka Berlinskog kongresa odmah započele bitku za prevlast na prostoru Balkana.

Na stranu Kneževine Srbije staje carska Rusija, te osjetivši da su potpomognuti jakim zaštitnikom, politički i intelektualni krugovi u Srbiji uz pomoć vojnog vrha, 1891. godine prezentirali su europskoj diplomaciji ”Etnografsku kartu srpskih zemalja”, koja postaje trajna osnovica i temeljna platforma formiranja “Velike Srbije”, odnosno realiziranja velikosrpske ideje od tada do današnjih dana.

Ovo bi bila tri osnovna projekta realiziranja velikosrpske ideje, koja su kasnije poslužila još nekolicini velikosrpskih ideologa, da sa manjim razlikama, priđu izradi i realiziranju sličnih projekata a naravno sa istim ciljem.

Po svojim radikalnim tezama naročito se ističu slijedeći:

Nikola Stojanović (1880- 1964.) pravnik i političar, rođen u Mostaru. Prije Prvog svjetskog rata bio je istaknuti protivnik Austro-Ugarske i osnivač oporbenog srpskog lista «Narod». U vrijeme I svjetskog rata bio je istaknuti član Jugoslavenskog odbora, koji je radio na ujedinjavanju Južnih Slavena. Kao stručnjak za Bosnu i Hercegovinu sudjelovao je kao savjetnik na mirovnoj konferenciji održanoj 1918/1919 godine, bio je zagovornik ideje o Hrvatima kao plemenu a ne narodu i to kao Srpskom plemenu. Ulaskom u zajedničku državu očekivao je brisanje »plemenskih razlika» te potpuno stapanje svih južnoslavenskih plemena u jednu državu, naravno pod vodstvom Beograda i srpske dinastije Karađorđevića.

Jovan Cvijić (1865.-1927) političar, znanstvenik i osnivač moderne zemljopisne znanosti u Srbiji. Veliki dio njegovog znanstvenog rada koristi se kao “opravdanje” realiziranja velikosrpske ideje. O ekstremnosti njegovih stavova zorno svjedoče slijedeći citati:

”Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svijet treba da zna i da se uvjeri, da Srbija može da operira sa mnogo većom cjelinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svijet, ako je to korisno za naše nacionalne interese. Srpski se problem mora riješiti silom. Obje srpske državice moraju se poglavito vojno i prosvjetno spremati, održavati nacionalnu energiju u zavojevanim dijelovima srpskog naroda i prvu, iole povoljniju priliku upotrijebiti da raspravljaju srpsko pitanje sa Austro-Ugarskom.”

Vasa Čubrilović (1897.-1990.) povjesničar i član Srpske akademije nauka, rođen je u Bosanskom Grahovu. Bio je jedan od najmlađih atentatora na cara Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Postao je poznat po svojoj kritici Programa tadašnje srpske Vlade o posrbljavanju i kolonizaciji Kosova. U memorandumu kojega je uputio Vladi između ostalog predlaže etničko čišćenje, kao oblik posrbljavanja.

Za ubrzanje procesa etničkog čišćenja predlaže i obrazlaže oblike pritiska od strane državnog aparata (novčane kazne, policijske progoni, ukidanje koncesija, poslovnih dozvola, progoni nad vjerskim službenicima, paljenje kuća, otuđivanje imovine i slično).

Stevan Moljević (1888.-1946.) odvjetnik, rođen u Banjaluci. Godine 1941, postaje glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihajloviča. Iste godine objavljuje memorandum-proglas pod imenom “Homogena Srbija”, u kojem, između ostalog, navodi:

1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju.

2. Taj, novi prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba.

3. Pristupiti preseljenju naroda, kako bi novi srpski prostor postao etnički čist

Moljević je opisao granice Srbije i nacrtao zemljovid. Hrvatska se prikazuje kao minijaturna zajednica a Bosna i Hercegovina je prikazana kao srpska zemlja.

U zamišljenim granicama velike Srbije nema bitnih razlika između Moljevićeva programa i programa koji su kasnije zagovarali Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Dobrica Ćosić, a u djelo ga pokušao sprovesti, te u tome dobrim dijelom i uspjeti mnogo spominjani Slobodan Milošević sa svojom kamarilom.

Uočljivo je da je dio spomenutih ideologa velkosrpske ideje rođen na prostoru tadašnje Srbije, dok su drugi sa prostora Bosne i Hercegovine, što zorno svjedoči o snazi utjecaja velikosrpske ideje i njenoj pogubnosti za sve nesrpske narode na ovim prostorima , kako u devetnaestom tako i u dvadesetom stoljeću.

Da niti gospodarski, kulturni, obrazovni i svaki drugi razvitak, kao i ukupni civilizacijski razvoj čovječanstva ostvaren u drugoj polovici dvadesetog stoljeća nisu uspjeli izmijeniti poruku velikosrpske ideje, govori i poznati Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), koji je na svijetlost dana izišao 1986 godine, iznjedren iz kruga najeminentnijih srpskih intelektualaca okupljenih oko Srpske akademije nauka i Srpske pravoslavne crkve.

Ovaj materijal nastao je u vrijeme kada u tadašnjoj Jugoslaviji počinju jačati demokratske snage te se polagano osjećati demokratske promjene u čitavoj istočnoj Europi, a Srbija polako počinje gubiti moć apsolutnog političkog, gospodarskog i svakog drugog nadzora nad ostalim «jugoslovenskim» republikama i nesrpskim narodima.

To je vrijeme, kada Slobodan Milošević kao predvodnik realiziranja programa zacrtanog u Memorandumu SANU-a poziva Srbe na otvorenu pobunu. Osnovna poruka njegovog govora na Gazimestanu, na Kosovu, povodom 600-te obljetnice Kosovske bitke (bitke koju su Srbi izgubili, a obilježavaju je kao pobjedu), jeste ta, da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi a gdje su srpski grobovi tu je srpska zemlja. Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), nastao 1986 godine predstavlja ideološki temelj Miloševićevoj daljnjoj politici a sadrži i upute vojsci (JNA) o tome što treba učiniti u ratu koji je neminovan, a do koga je došlo za nepunih pet godina.

Jedan od temeljnih ciljeva ovog Memoranduma, bilo je i rušenje Ustava SFRJ iz 1974 godine a kojim je onemogućena hegemonija Srba i Srbije na susjedne republike i nesrpske narode. Ovdje je bitno istaći da je kod donošenja narečenog Ustava davne 1974 godine, današnji Jugoslavenski predstavnik Vojislav Koštunica postao disident, jasno se deklarirajući kao protivnik federalizacije tadašnje države a kao zagovornik unitarnog uređenja odnosno promicanja velikosrpske ideje, zacrtane još u devetnaestom stoljeću.

Jedna se povijesna činjenica vrlo rijetko ističe, a izravno se odnosi na hrvatsko srpski odnos. Naime, sukobi između Srba i Hrvata započinju tek sa formiranjem zajedničke državne zajednice, odnosno ulaskom ta dva naroda u istu državu 1918. godine. Tada je po prvi puta u povijesti formirana zajednička država, Srba, Hrvata i Slovenaca, nazvana imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Godine 1921. proglašen je Ustav Kraljevine (Vidovdanski ustav) kojim je uvedeno unitarističko-centralističko uređenje države a Ustav je otvoreno preferirao interese srpskog naroda u odnosu na druga dva naroda spomenuta u Ustavu (Hrvati i Slovenci) a poglavito je to bilo izraženo na štetu naroda čija se imena nisu uopće spominjala u Ustavu kraljevine SHS-a.

Ta se prednost posebice očitovala u gospodarskim tokovima, vanjskoj politici, kulturi, školstvu, državnom represivnom aparatu itd.

Uviđajući opasnost od ponovnog narastanja srpskih hegemonističkih pretenzije, u hrvatskom narodu formira se narodni blok od više stranaka zasnovan na konfederalnim idejama naspram beogradskoj centralističkoj vrhuški predvođenoj dinastijom Karađorđevića, Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) te Srpskom radikalnom strankom kao najjačom političkom strankom.

Hrvatsku stranu je predstavljao je vođa Hrvatske seljačke stranke, u to vrijeme najjače hrvatske političke stranke, Stjepan Radić.

Godinama su se vodile rasprave u Narodnoj skupštini u Beogradu, u kojima su Hrvati pokušavali osigurati više samostalnosti a Srbi pokušavali zadržati pozicije koje su imali . Godine 1928. u već spomenutoj skupštini zastupnik Srpske radikalne stranke Puniša Račić počinio je atentat na Stjepana Radića i članove hrvatske delegacije Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Nakon tog neviđenog zločina Hrvati organiziraju demonstracije u Zagrebu i mnogim drugim mjestima, a nastalu krizu kralj Aleksandar pokušava razriješiti raspuštanjem Skupštine uvođenjem potpune diktature 1929. godine. Nakon uvođenja diktature veliki broj hrvatskih nacionalista i domoljuba prelazi u ilegalu ili napušta zemlju.

Među njima je bio i zagrebački odvjetnik i parlamentarni zastupnik HSP-a Ante Pavelić, koji će kasnije postati Poglavnikom Nezavisne države Hrvatske.

Sa istim ciljem, kralj donosi i Zakon o nazivu i teritorijalnoj podjeli Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Država je proglašena Kraljevinom Jugoslavijom i podijeljena je na devet banovina.

Tako uređena država egzistirala je do 1939. godine, kada se sporazumom Cvetković-Maček formira Banovina Hrvatska.

Ista je stvorena od dotadašnje Savske i Primorske banovine, te kotareva: Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Treba istaći da je Banovina Hrvatska i nadalje bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije.

Napadom Italije i Njemačke 6. Travnja 1941. godine dolazi do kapitulacije Jugoslavije a kralj sa svojim najbližim suradnicima napušta zemlju da bi nešto kasnije formirao Jugoslavensku izbjegličku vladu sa sjedištem u Londonu. Banovina Hrvatska nestaje uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941 godine.

U Drugom svjetskom ratu na području regije sučeljavala su se tri europska i svjetska globalna sustava, kako u ideološkom tako i u vojno-političkom smislu, i to

1. Nacional-socijalističko-fašistički,

2. Građansko-demokratski,

3. Komunistički.

Glavni ideolozi i baštinici velikosrpske ideje zahvaljujući poslovno-političko-rodbinskim vezama pronašli su utočište u Londonu te uz potporu tadašnje britanske vlade i njenih saveznika formirali Jugoslavensku izbjegličku vladu, svrstavši se na taj način na stranu saveznika odnosno građansko-demokratskog bloka. Koristeći otprije stečene veze u diplomatsko-političkim i vojnim krugovima osigurali su sebi ulogu ključnog tumača ondašnjih balkanskih prilika kod najeminentnijih savezničkih krugova a u prvom redu Britanije, Sjedinjenih američkih država te izbjegličkim vladama drugih država smještenih u Londonu.

Njihova «produžena ruka u otadžbini» bio je četnički vojvoda Draža Mihajlović koji je otvoreno surađivao sa Nijemcima u Srbiji a sa

Italijanima na prostoru tadašnje Nezavisne države Hrvatske. Nekoliko je godina bilo potrebno da zapadni saveznici saznaju i dio istine o četničkom pokretu. Naime, Jugoslavenska izbjeglička vlada predstavljala je Dražu Mihajlovića, Stevana Moljevića i ukupan četnički pokret kao antifašiste a isti su, u biti bili sve drugo (kao i Nedić i Ljotić i slični), samo ne to.

I treće, srpski komunisti koji odlaze u partizane sredinom rata postaju glavna političko-vojna snaga partizansko-komunističkog pokreta kome je na čelu bio Josip Broz Tito.

Ovakvim rasporedom ljudskog potencijala na tri međusobno sukobljene strane bilo je zagarantirano mjesto Srbiji kao pobjednici u ratu a i očuvanje velikosrpske ideje kao ideološke odrednice te nastavak realiziranja iste u neka povoljnija vremena. Nažalost, bliža povijest je to i potvrdila.

Na kraju rata, kada je pobjedu nad fašizmom izvojevala zajedničkim snagama građansko-demokratskih zapadnih snaga i komunističkih snaga predvođenih Sovjetskim savezom a u vrijeme kada su velikosrpsko-komunističke snage izvršile najstravičnije zločine nad neistomišljenicima, vojnicima i civilima, pod pritiskom Londona dolazi do formiranja prelazne vlade nove Jugoslavije u koju ulaze predstavnici komunista i predstavnici izbjegličke vlade iz Londona. Nakon prvih izbora koje su proveli partizanski odbori iz vlade je isključen dotadašnji partner a ukupnu vlast su u svoje ruke uzeli komunisti. Time je komunistički pokret osigurao monopolnu poziciju, u novostvorenoj državi, Federalnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.

Odnos snaga u komunističkoj Jugoslaviji, bio je identičan onome u prethodnoj zajedničkoj državi. Gospodarsko i financijsko izrabljivanje nesrpskih krajeva i naroda, politički pritisci i stalno nametanje krivice Hrvatima zbog utemeljenja Nezavisne Države Hrvatske doveli su Hrvatski nacionalni korpus u položaj još gori od onog u kraljevini Jugoslaviji.

Sve ovo je za posljedicu imalo stalni odliv hrvatskog pučanstva(ekonomska i politička emigracija), tako da su Hrvati danas u svjetskom vrhu po veličini iseljene populacije, odmah iza Židova i Iraca.

Da su u tom razdoblju stalno bile prisutne policijske hajke, naročito komunističke tajne policije koju su nadzirali srbi , zorno svjedoče pokazatelji o broju ubijenih hrvatskih emigranata od 1946-1990 godine kao i mnogobrojni politički procesi upereni protiv Hrvata u zemlji. Ovakav razvoj situacije kulminirao je nezadovoljstvom prosvjedima hrvatske intelektualne i političke elite 1971, godine. Njihova nastojanja za osiguravanjem više samostalnosti za federalne jedinice i za organiziranija gospodarska i financijska ulaganja, te borba za kulturni i obrazovni identitet vlastitog naroda označena su od komunista kao pokušaj državnog udara. Lučonoše ovih promjena bili su proganja i osuđivani i zatvarani a njihove obitelji i sljedbenici obespravljeni.

Međutim, val promjena i potpuna federalizacija se nisu mogli izbjeći, te se 1974, godine pristupilo promjeni Ustava.

Ustav iz 1974 godine definirao je Jugoslaviju kao federalnu zajednicu šest ravnopravnih republika i dvije autonomne pokrajine, sa nacionalnom i kulturnom autonomijom Mađara i Hrvata u Vojvodini te Albanaca na Kosovu. Jedna od posebnosti ovog Ustava jeste i to da je građanima Jugoslavije koji su bili muslimanske vjere osigurano pravo izjašnjavanja nacionalnim imenom –Muslimani, što je bio presedan u svijetu, obzirom da je došlo do izjednačavanja vjere i nacije.

Srbijansko je političko vodstvo i intelektualna elita godinama nakon donošenja Ustava vodilo rasprave i radilo analize o negativnom utjecaju donesenih ustavnih odredbi na srpsko nacionalno pitanje.

U to vrijeme se o SR Srbiji, te u srbijanskom političkom žargonu, govori kao o užoj Srbiji. Kod većine je taj izraz prolazio nezapaženo ali moram teci da su postojali i ljudi koji su si i tada postavljali pitanje svih pitanja: Gdje su, prema njima, granice šire odnosno velike Srbije….? Donošenjem Ustava iz 1974 imale su za cilj praćenje svjetskih političkih tokove te ujedno zaustaviti narastajući srpski nacionalizam i hegemonizam.

Koliko je to bilo teško, govore i pokazatelji o nacionalnoj zastupljenosti u tijelima državne uprave i u ključnim gigantima socijalističkog gospodarstva. Sve ovo je omogućilo nastavak egzistiranja velikosrpske ideje, mada se borba za njenu realizaciju prenijela sa političkog, na druga polja djelovanja, posebice na gospodarstvo i financije.

Kako je nastankom nove Jugoslavije došlo do promjene vlasničkih odnosa, odnosno . Privatno i državno vlasništvo postaju društvenim a tržišno gospodarstvo se zamjenjuje dogovornim, nije bilo i suviše teško kroz gospodarske tokove provoditi i realizirati one ideje, koje su išle na ruku Srbima, posebice ako su iza sebe imali represivne organe.

Izvlačenje novca iz «zdravih» poduzeća te investiranje istog u sumnjive projekte kroz takozvane Fondove za nerazvijene i Fondove solidarnosti bili su glavni razlozi propasti gospodarstva bivše države. Ako se ovome doda i financiranje preglomaznog državnog aparata te sumnjivo poslovanje na takozvanom «klirinškom tržištu» uzročnici gospodarskog sloma su još očitiji.

Takav razvoj situacije kulminirao je početkom druge polovice osamdesetih godina. Kako smo već rekli tada se, najprije potiho a onda i otvoreno u javnosti pojavljuje već mnogo spominjani Memorandum SANU-a. Na njegovim krilima, u srbijansku političku orbitu diže se do tada anonimni bankar Slobodan Milošević. Odmah postajući najveći zagovornik promjena, a ujedno i najveći protivnik vladajućeg komunističkog estabilišmenta, otvoreno je, pred masama, na mnogobrojnim mitinzima, govorio o korumpiranosti vlasti i pojedinaca, a sve s ciljem razbijanja tadašnjih struktura vlasti te izgradnje novih u kojima bi njegova uloga postala dominantnom. Idejni okvir za političko djelovanje je imao u Memorandumu SANU-a.

Političkim čistkama a uz pomoć intelektualnih krugova a razularenim masama kao oruđem uskoro je zagospodario svim važnijim institucijama u Srbiji, Crnoj Gori , Kosovu, Vojvodini te u saveznoj administraciji te vojsci, policiji, medijima, Narodnoj banci Jugoslavije i jako velikom djelu jugoslavenske diplomacije.

Ovo su polazne osnove za naredna događanja, prenošenje stanja nesigurnosti na ostale republike bivše Jugoslavije a posebice na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu a to sa ciljem realiziranja velikosrpske ideje, ideje koja je davno začeta, zbog koje su započeti mnogi ratovi a nakon kojih je Srbija u pravilu izlazila sa teritorijem bez koga je i ušla u rat.

Danas, kada se već nalazimo u trećem tisućljeću ne možemo a ne prisjetiti se i posljednjih ratova, ratova u kojima su Srbi poraženi ali su ipak nekim «DAYTONSKIM ČUDOM» za sve te agresije nagrađeni sa 49 % teritorija Bosne i Hercegovine te tako ostvarili dio plana zacrtanog u radovima velikosrpskih ideologa, opisanih na početku ovoga teksta.

Danas, svijet hvali «demokrata» Voju Koštunicu,zaboravljajući njegovu prošlost i politička uvjerenja. Danas, svijet plješće «slobodarskoj» Srbiji i Jugoslaviji. Danas svijet jasno kaže kako se Slobodanu Miloševiću može suditi i u Beogradu a drugima……… Danas je svijet počeo investirati (ali i darovati) u Srbiju velike novce…………sutra će ih biti još više.

Gospodarstvo Bosne i Hercegovine je u rasulu nitko ne želi ulagati jer se potencijalni investitori plaše preuzimanja velikog rizika.

No izgleda da su našli posrednika……….

Prema najnovijim saznanjima iz međunarodnih krugova bliskih Vojislavu Koštunici, Zoranu Đinđiću i Mladenu Ivaniću može se uskoro očekivati znatnija ulaganja u Bosansko-Hercegovačko gospodarstvo te djelom u gospodarstvo Republike Hrvatske od strane «Jugoslavenskih giganata».

Kao čovjek, pitam se koji su to jugoslavenski giganti koji mogu investirati u Bosnu i Hercegovinu i dijelove Hrvatske (mislim do crte Virovitica, Karlovac, Karlobag), nakon desetogodišnje gospodarske izolacije svoje zemlje.

-Tko ih financira ?

Pa jednostavno oni koji su to činili i do sada. Oni koji su prividno financirali dvije Jugoslavije a u biti su financirali velikosrpske projekte. Najnovije informacije o velikosrpskim gospodarskim ulaganjima govore o ponavljanju povijesti po treći put u posljednji stotinu godina.

Jesu li na tragu ovih informacija i još neki događaji kao što su: izbor Vojislava Koštunice za predsjednika Jugoslavije, prodaja OBN-a bijeljinsko-beogradskom tajkunu Bati Bobaru , te Odluke Zagrebačkog samita o visini pomoći Jugoslaviji na istom tragu.

Volio bih da se varam ali neke stvari moram jasno reći.

Gospodarski prodor Srbije na zapad imao je do sada dva pokušaja u dvije Jugoslavije, oba pokušaja izvedena su na sličan način i potpomognuti istim sponzorima. Danas postajemo svjedoci trećeg takvoga gospodarskog prodora Srbije na Zapad, naravno s već poznatim ciljem. Možemo već sada pogoditi što očekuje pokoljenja koja dolaze. Očekuju ih novi sukobi, novi ratovi i nova stradanja.

Siguran sam da se ni nakon toga budućeg poraza neće ništa promijeniti.

Buduće-najnovije velikosrpsko vodstvo će budući-posljednji poraz početi slaviti kao pobjedu a međunarodna zajednica će driješiti kesu i najnovijim novčarkama namijenjenim Srbiji, u stvari financirati njen dalji prodor na zapad.

Ako budu pravili probleme, prilikom prodora Srba, nekima će biti uveden embargo a ako se budu oštrije opirali onda će završiti u Den …..

Pa, tko je ono rekao, Historia magistra vitae !!