DAN POSLIJE LAŽI

U kojoj državi, u dvadeset prvom stoljeću, nakon nekoliko europskih rezolucija osude komunističkih zločina, nakon polustoljetnog iskustva komunističkog totalitarizma, nakon rata u kojem se devedesetih godina crvena partizansko-komunistička petokraka agresorski obrušavala na crkvene tornjeve, bolnice i dječja igrališta, predsjednik može komunističku kapu “partizanku” nazivati lijepom? Kako može, nakon tolikih europskih rezolucija o zločinima komunizma predsjednik jedne europske države komuniste proglasiti donositeljima “slobode i demokracije” kao što je to učinio predsjednik pravnik Ivo Josipović, 27. srpnja ove godine u Srbu? U kakvoj smo to “demokraciji” i “slobodi” živjeli od 1945. do 1990. kad se iz te “slobode” i “demokracije” moralo izaći serijom strašnih ratova od Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova? Kome to predsjednik Ivo Josipović želi mijenjati udžbenike i vraćati revolucionarne “istine” iz komunističkih vremena? Pa što se to nama kao narodu događa!? Je li ovom narodu stvarno toliko ispran mozak da si za predsjednike dvaput zaredom bira one koji mu to ispiranje mozga i dalje serviraju kao demokraciju?
U kojoj se državi potporom parlamenta, vlade i predsjednika pomaže proslava obljetnice pokolja više stotina golorukih hodočasnika pod izgovorom donošenja “slobode i demokracije”, “ljubavi i mira”?
Što se to tako misteriozno dogodilo 27. srpnja 1941. godine da hrvatska javnost ni dan danas o tome ne može dobiti točnu informaciju?
Šarena skupina komunista i četnika zaustavila je vlak s civilima i hodočasnicima te ih mučki poubijala. I tako kod Srba i tako kod Drvara. Na dva mjesta dva vlaka s hodočasnicima. I to je bila “borba” kojom su započeli “ljubav i mir”? A tih su dana talijanski fašisti logistički pomagali vođe ovih “ustanika” i s njima se često sastajali! I to se nama servira kao “prva puška” antifašističkog otpora? Ispada da su talijanski fašisti još 1941. pomagali antifašistički ustanak!!! I takvoj je laži pokrovitelj Hrvatski sabor, financijer Vlada, a glasnogovornik predsjednik države! A u cijeloj stvari ostalo je dvojbeno samo jedno: tko si želi priskrbiti “uspjeh” tih odrađen balvan juriš na hodočasničke vlakove. Tko je “junački” zapalio cijelo selo Boričevac i pobio sve starce koji nisu pobjegli? Četnička je emigracija to poslije 1945. pripisivala sebi, a komunistička vlast sebi. Valja u današnjoj Hrvatskoj pitati Luku Bebića, Jadranku Kosor, Ivu Josipovića, Slobodana Uzelca, Milorada Pupovca i druge, jesu li oni raspetljali tu dvojbu tko je “zaslužan” za pokolje hodočasnika i njihovih župnika i tko je poveo “borbu” paljenja nebranjenog sela Boričevac? Kome su to oni obnovili ili digli spomenik? Kako glasi današnja istina za koju su hrvatski državljani platili više od tri milijuna kuna? I kojim se argumentima opravdava činjenica da se ni onda ni sada ni jedna lipa nije našla za spomenik pobijenim hodočasnicima? Čak ni mala spomen pločica na mjestu zaustavljanja vlakova i pokolja! Za počinitelje zločina hrvatska država ima tri milijuna kuna (zbog koalicijske trgovine), a za goloruke žrtve nije se čak nitko u Vladi ni sjetio da bi im se moglo podići nekakvo spomen obilježje. Da, recesija je. Uvijek je recesija za (neke) žrtve. srpanjskih “bitaka” s hodočasnicima. Komunisti ili četnici? Pod čijim je vodstvom.
Naravno nitko se od spomenutih, osobno ili preko izaslanika, isto tako nije u Srbu sjetio spomenuti nijednog stvarno zaslužnog Srbina koji su tih dana skrivali i spašavali nekolicinu preživjelih Hrvata. Oni koji su stvarno zaslužili spomenik humanizmu i herojstvu (a znaju im se čak i imena!) nisu bili vrijedni ni u komunizmu ni danas da ih se spomene. Zaštitnici drugog naroda nisu politički korisni. Njihov je humanizam prejako zrcalo “herojstva” jurišnika na hodočasnike. Oni su svoje herojstvo morali skrivati i u ratu i poslije rata sve do danas, pa za njega nisu dobili ni odličja ni stranice u udžbenicima.
Dan poslije laži najduži je dan. On je zapravio jedna duga bremenita noć, koja u ovom slučaju traje već 69 godina! Zašto se u Hrvatskoj bojimo istine da smo mi Drugi svjetski rat dva puta izgubili, a ne dva puta dobili, kao reče jedan falsifikator povijesti. Da smo ga izgubili zato što je jedan totalitarni sustav Hrvatsku vodio u nacistički, a drugi u staljinistički poraz. Zašto se bojimo istine da je i među ustašama i domobranima bilo onih koji su rodoljubno i naivno vjerovali da se žrtvuju za dobro, a vođe su cijeli narod odvele u poraz i pakao, čineći zlo drugim narodima, i na kraju svome vlastitom. Zašto se plašimo istine da su i u partizane pošli mnogi iz rodoljubnih i humanističkih pobuda, ali da je cijelo vrijeme (a ne tek od 1945.) postojala beskrupulozna ideološka vrhuška koja je od početka planirala revolucionarni zločin kao metodu totalitarnog, a ne demokratskog dolaskana vlast.
Za Obiteljsku stranku pobjednici u Drugom svjetskom ratu oni su Hrvati koju su spašavali svoje susjede Srbe, Židove, Rome... i oni Srbi koji su spašavali svoje susjede Hrvate. A jednih i drugih je bilo pod raznim “kapama”, kao i bez kapa.
Obiteljska stranka njima će iskazivati počast i podizati spomen obilježja, a sva druga bit će, sukladno zahtjevima europskih rezolucija, uklonjena zbog toga da se ne sije nova mržnja i laž među mlađe naraštaje.
Hrvatski birači trebaju sve manipulatore u vladajućim i najjačim oporbenim strankama u Hrvatskoj kazniti na sljedećim parlamentarnim izborima, kako bi se napokon mogao probuditi u novom danu bez starih ideoloških laži. Na sljedećim će parlamentarnim izborima Obiteljska stranka sedamdesetu obljetnicu uspostave lažne nezavinske hrvatske države i lažnog antifašizma zaključiti otklonom od jednog i drugog totalitarizma te povesti Hrvatsku naprijed, a ne nazad, kako u životu tako i u udžbenicima.
Hrvatska, nažalost, nijednom nije organizirano pobijedila u Drugom svjetskom ratu, ali na sreću jest u Domovinskom ratu. I to je dovoljno.