HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremesna zenica,
sva kao u pamuku tisine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sucelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom rece:
"Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama."
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On polozi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stoljnjak.
Ja jedem kruh i placem.
(Viktor Vida, Zeljezni zastor, 1950).
Kardinal Alojzije Stepinac poceo je koracati na celu Crkve u Hrvatskoj i u svijetu u najgorim vremenima 20. stoljeca: u vremenu razbuktalog nacizma, fasizma i komunizma. I prije nego sto su se ministri vanjskih poslova Francuske i Engleske (Daladier i Chamberlain) u Munchenu 1938. godine jos jednom pokusavali dogovoriti s monstrumom Hitlerom, a mocni drzavnici F. D. Roosevelt i W. Churchill crtali kartu Europe ispijajuci stari whisky s onim drugim svjetskim zlocincem u Teheranu 1943. godine, Stepinac je, koliko god pred tim ubilackim silama gotovo nemocan, bio potpuno svjestan svih tih najvecih zala svoga stoljeca i izravno ih osjecao nad ovim planetom i svojim narodom.
Dok je vec 1937. godine stao na celo jedne udruge u Zagrebu koja je pomagala pristizuce prognanike nacionalsocijalizma, on ce nesto kasnije pojasniti, da se Crkva u takvim prilikama morala uz muke provlaciti kroz teskoce i stalno - kao i svi drugi prema opcem dobru usmjereni ljudi i ustanove - traziti nacina kako i u vremenima masovnih zlocina protiv covjecanstva biti na strani ljudskosti i solidaran s ljudskom patnjom. Stepinac se stalno hrvao s mocnima, da zastiti ugrozene. Bio je izravni svjedok robovske pozicije hrvatskog naroda pod srpskom hegemonijom u Jugoslaviji i uvidio da s takvim susjedima hrvatski narod moze prezvjeti jedino u svojoj suverenoj drzavi. Bile su to mucne prilike u kojima se moralo dobro paziti da lijek ne bi bio gori od bolesti, kao i one u kojima je ponekad bila jedina mogucnost birati manje zlo od vecega.
Kardinala Stepinca nisu voljeli ni nacisti ni komunisti i - jer ga ni jedni ni drugi nisu mogli za sebe pridobiti - predbacivali su mu da je simpatizer onih drugih. Tako je bio i za jedne i za druge persona non grata, a nacin njihovog postupanja prema njemu zavisio je od procjene vlasti, to ce im donijeti manje stete, a to vise koristi. Na vise je mjesta objavljeno svjedocanstvo glasovitog hrvatskog kipara Ivana Mestrovica. Dobro poznavajuci prilike oko kardinala Stepinca, diskretno ga je upozorio 1943. godine u Rimu, da mu je zivot u opasnosti. Stepinac je samo odgovorio da je toga svjestan i da se ne boji, iako i on ima pouzdane informacije, da mu rade o glavi i nacisti i komunisti. Tako nije slucajno da je povodom smrti kardinala Stepinca u Kongresu Sjedinjenih Americkih Drzava bilo sluzbeno istaknuto, izmedu ostalog, da je on bio "otvoreni protivnik prakse nacizma i komunizma" te da mu je za vrijeme ratnih godina bilo povjereno "da uspjesno osigura bijeg u slobodu mnogim Zidovima-izbjeglicama" (Nikolic, 1980., s. 221 ).Medutim, premda se otvoreno rijecima i djelima gdje je god mogao zauzimao za zrtve nacizma i fasizma, premda su mu nacisti, njemu za jasnu i gorku opomenu, svirepo ubili rodenog brata, premda je bio osudenik i zrtva montiranog sudskog procesa u najcrnjim vremenima jednoga staljinistickog rezima, neki su i u bijelom svijetu, uglavnom iz svojih raznoraznih razloga, prihvatili staljinisticku propagandu iz Beograda i tako nisu bili uvijek pravedni prema zivotu i djelu kardinala Stepinca. Naravno, tome je takoðer doprinijela i cinjenica to je kardinal Stepinac bio pripadnik jednoga naroda kojemu, na nesrecu, kao ni drugim brojnim europskim narodima, nije uspjelo ostati posteden ni od Staljinovih ni od Hitlerovih opakih cizama, pa ni od onoga svega sto su one sa sobom nuzno donosile. Ni u takvim najtezim vremenima Stepinac nije odustajao od solidarnosti s ljudima u nevolji, pomazuci koliko je god vise mogao. I sami dijelovi obicnih novinskih zapisa daju nam to naslutiti:
"... U prosincu 1941. godine on je objavio izjavu hrvatskih biskupa protiv prisilnog katolicenja pravoslavnih Srba, trazeci da prelaz na katolicku vjeru mora biti podpunoma dobrovoljan i izvan dosega svjetovne vlasti. On je ostro protestirao 1943. godine kod talijanskog ministra protiv talijanskih zlocina na jugu zemlje i izazvao jal hrvatske vlade osudujuci masovno kaznjavanje za akte sabotaze. U isto vrijeme, on je bio stalno na poslu ublazavanja patnja zidova, Srba i Slovenaca, i drugih zrtava progona, te je spasio mnoge zivote..." (The Times, London, 11.2.1960.).
Kako su sami komunisti dobro poznavali temeljno usmjerenje i postenje kardinala Stepinca, ostavili su ga na miru kad su dosli na vlast. Tako je on punih petnaest mjeseci mogao u Hrvatskoj "slobodno djelovati", naravno, u poznatim uvjetima jednoga staljinistickog rezima. Ali kad su jugoslavenske vlasti uvidjele da ga nece uspjeti pridobiti na svoju stranu niti nagovoriti da odijeli Katolicke crkve u Hrvatskoj od Vatikana, sudski proces kardinalu Stepincu imao je, izgleda, za neposrednu svrhu ukloniti njega i diskreditirati katolicku Crkvu u Hrvatskoj pred svjetskom javnoscu optuzbom, da je kolaborirala s nacistima, te time zastrasiti hrvatske katolicke vjernike, koji su pokazivali neslomljivi otpor tom staljinistickom rezimu. Poznato je da je nakon osude Stepinca sam Milovan Dilas, tada drugi covjek u Jugoslaviji, vise puta izjavio da je Stepinac neduzan, ali da je radi politickih potreba, pravdao se na zapadu Dilas, morao biti osuden.
Danas su, nakon prohujalih desetljeca od Stepincevog djelatnog i zivotnog vijeka, detaljno poznate okolnosti u kojima je on djelovao kao i sve druge cinjenice o njegovoj osobi i djelu. Sve nam to govori da je svojim uzvisenim likom i djelom kardinal Stepinac iskoracio iz granica svoje rodne zemlje kao i iz vremenske omedenosti svoga zemaljskog zivota te nadrastao divljenje pripadnika samo jedne vjere. Stoga, kardinala Alojzija Stepinca, nevinog mucenika svirepe zablude komunizma i nepokolebljivog borca iz vremena najvecih zala 20. stoljeca za prava svakog covjeka i svakog naroda, a koji je za svoje humano djelovanje crpio nadahnuce i snagu iz autenticne vjere u Boga i zelje za dobrom svakog covjeka, s velikim razlogom i casnom duznocu Katolicka crkva je svecano beatificirala samo 38 godina nakon njegove smrti, a prigodom stote obljetnice njegovog rodenja. III. Nadbiskupov govor na sudu
Cetvrti dan rasprave, 3. listopada 1946, nakon ispitivanja, bilo je nadbiskupu dopusteno, da obzirom na iznesene optuzbe i on kaze koju rijec. Sluzeci se tom slobodom, koju mu je zakon davao, odrzao je nadbiskup kroz 38 minuta sljedeci govor:
" Na sve tuzbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i ponizenje, nego - jer mi je savjest cista - pripravan sam svaki cas i umrijeti.
Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz `optuzeni Stepinac'. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga `optuzenoga Stepinca' sjedi ovdje na optuzenickoj klupi nadbiskup zagrebacki, hrvatski metropolita i predstavnik Katolicke crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaze, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obicni Stepinac ne moze imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac.
17 mjeseci vec se vodi protiv mene borba u stampi i u javnosti, inace 12 mjeseci podnosio sam fakticnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.
" Prekrstavanje" pravoslavaca
Upisuje mi se u krivnju prekrstavanje Srba. To je uopce neispravan naziv, jer tko je jednom krsten, ne treba ga vise prekrstavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.
Ja o tom necu opsirnije govoriti nego velim, da mi je savjest cista, a povijest ce jednom reci o tom svoj sud. Èinjenica je, da sam morao premjestati zupnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato sto otezu s prijelazima. Èinjenica je, da se u proslo ratno vrijeme Crkva morala provlaciti kroz poteskoce kao zmija, a islo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predocio prijepis, to sam trazio prazni pravoslavni manastir - nekoc nas pavlinski - u Orehovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila duznost da pomognem braci Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.
" Zlocin" - vojni vikarijat
Kao teski zlocin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda, nisam li smatrao izdaju Jugoslavije, dok sam u toj stvari stupio u vezu s Nezavisnom Drzavom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivse Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije doslo do definitivnog rjesenja. To je pitanje konacno bilo ureðeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teskom mukom, svecano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.
Kad je rat Jugoslavija-Njemacka bio pri kraju, ja sam morao pruziti duhovnu pomoc i ostacima vojnika katolika bive Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Drzave Hrvatske. Ako je, dakle, drzava propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.
Prava hrvatskog naroda
Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustasama. Nisam bio ustasa, niti sam polozio njihovu zakletvu, kako su ucinili vasi cinovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku drzavu i ja bih bio nistarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivsoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da udu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ozene inovjerku. Tu je fakticna baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.
I to sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zakljuccima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zasto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglasavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolicki biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past cemo, jer smo vrsili svoju dunost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno jos pruzite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteskoca. Postivao sam volju svoga naroda i postivat cu je.
Optuzujete me kao neprijatelja drzavne i narodne vlade. Molim vas, kazite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pucista Simovic u Beogradu, ili izdajnicka, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vasa u sumi, ili ova u Zagrebu? Dapace, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u sumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slusati vas u sumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopce moze dva gospodara sluziti? To nije po katolickom moralu ni po medunarodnom ni po opce Ijudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaska, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!
(Tu mu upadne u rijec predsjednik suda Vimpulsek rekavsi: "Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Pavelicu ni Lisaku.").
Glede kakvih teroristickih mojih cina nemate dokaza, niti ce vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma, koja nisam znao ni procitati, ako je to krivnja, sto su ljudi k meni dolazili, primit cu mirno osudu.
Ako sam sveceniku Maricu dao propusnicu, nista si ne predbacujem, cista mi je savjest, jer mi nije bila nakana uciniti nista protiv poretka i mirne duse mogao bih poci na drugi svijet s tom krivnjom. Hocete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuzeni zagrebacki nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!
Sam predsjednik vlade dr. Bakaric rekao je sveceniku Milanovicu: `Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza. To je za mene dovoljno receno.
Vjerski progon
A sada: u cemu je citav spor, nase teskoce i zasto nije doslo do smirenja prilika?
Drzavni tuzilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj drzavi.
Slobodan sam navesti neke cinjenice, iz kojih ce se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svecenika poubijano je od narodnog oslobodilackog pokreta. U nijednoj civiliziranoj drzavi na svijetu ne bi toliki svecenici bili tako kaznjeni za te krivice, koje im imputirate **
Evo npr. zupnik u Slatini, Bürger! Ako je bio clan Kultur-bunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, sto je kao dekan prenesao bogosluzne stvari iz susjedne vocinske crkve, to mu je bila duznost, sudili ga na smrt i ubili.
Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi se tako sudilo. Svecenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i s okrivljenim casnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj drzavi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najvise na zatvor. Vi ste ucinili pogrjesku fatalnu, sto ste pobili svecenike. Narod vam to nece nikada zaboraviti.
Nase katolicke skole izgraðene s toliko zrtava, oduzete su nam. Onemogucen je rad nasih sjemenista. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopce se ne bi ove godine bilo moglo poceti s radom. A to su djeca siromanog seljackog naseg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemenistima. Niste ucinili nista manje, negoli Gestapovci, koji su oduzeli sjemenistu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Sv. Stolicom.
Nasa sirotista su onemogucena. Unistene su nase tiskare i ne znam postoji li jos gdje koja. Nema vise nase stampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopce skandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali stampati jednu poboznu knjizicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrosili su 75.000 dinara. Kad je knjizica bila vec odstampana i kad su htjeli nakladu podici, nisu knjige dobili i toliko stetuju. Zar je to sloboda stampe?
Nestalo je i nista ne radi Drustvo sv. Jeronima. To je teski delikt prema narodu ovako postupati s najvecom nasom kulturnom institucijom.
Predbacili ste mi i " Karitas". Ali velim ovdje: taj je "Karitas" ucinio goleme usluge nasem narodu i vasoj djeci. Onda vjeronaucna obuka. Postavili ste nacelo: u visim razredima srednjih skola ne moze biti vjeronaucne obuke, a u nizim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja jos nisu dorasla da sama odlucuju, dozvoliti da se odlucuju za vjeronauk, a viseskolcima, koji vec imaju i pravo glasa, ne dopustate slobodno odlucivanje u pogledu vjeronauka u skoli?
Nase katolicke bolnice casnih sestara koliko imaju nevolja! Protiv volje ogromne vecine naroda uveli ste civilni brak. Zato niste tu slobodu izrazili vise u mentalitetu naseg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoce, civilno, tko hoce, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali nas narod vrlo boli, kad mora najprije ici na oblast, a onda na crkveno vjencanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.
Otete su zgrade nekim redovnicama u Backoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam jesu li jos, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Sv. Stolicom. Vidjeli ste da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje sto je najzadnji problem. Bolna je tocka ovo:
Nijedan svecenik i biskup nije danas siguran za zivot ni danju ni nocu. Biskup Srebrnic je na Susaku bio napadnut od mladarije nahuskane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inace napadali, a vasa policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zapresicu. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noc drzali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapace vasi su ljudi, koji su bili u sumi, dosli k meni i izjavili: `To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati! Biskupu Buricu su takoder razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pusic je, kako cujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.
Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi necemo biti - bespravno roblje. Borit cemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj drazvi. (Cuje se glas iz publike: "Niste ih zasluzili!")
Vjerska nauka napadana
Evo, da razumijete, zasto smo se borili : jos jedno tri do cetiri primjera slobode.
U skolskim udzbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopce nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio uciti protivno, mogao bi se sigurno nadati da ce izletjeti iz skole. Ja vam kazem, g. drzavni tuzioce, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da ce za kratko vrijeme biti istrijebljena.
Krist je temelj krcanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamisljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamisljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!
Za Majku Bozju kaze se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?
Nareðujete, to je sluzbena nauka, da je covjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao sluzbenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan ucenjak svjetskog glasa?
(Javni tuzilac primjecuje na to: "To nije nitko tvrdio, da je covjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i citava reakcija".)
Po vasem shvacanju materijalizam je jedini naucni sistem, a to znaci izbrisati Boga i krscanstvo. Ako nema nista osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vasih ljudi viseg polozaja: `Nema covjeka u ovoj drzavi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.
Na ostale optuzbe, kojima nas stavljate u red koljaca i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivsoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj pocinjena od domobrana i ustasa. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteskoce.
Neka se ne misli da ja hocu rat. Neka sadasnja vlast povede razgovore sa Sv. Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv postenih sporazuma. To se moze. Onda ce biskupi znati to im je duznost i nece se trebati traziti svecenike da ukazuju njihovu krivnju, kao sto je bilo ovdje.
Komunisticka partija
Konacno da kazem par rijeci i o Komunistickoj partiji, stvarnom mojem optuzitelju.
Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadasnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali cvrsti, evo i nakon sto nas se osiromasilo. Nismo protivni tome da radnici dodu do vecih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti sto imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristase komunizma, ako je slobodno propovijedati i siriti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati nasa nacela. Katolici su za ta prava umirali i umirat ce.
Ja zavrsujem: Uz dobru volju se moze doci do sporazumijevanja, no inicijativa je na danasnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za nacelno sporazumijevanje, nego drzavna vlast i Sv. Stolica. A to se tice mene i moga sudenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna."IV. Iz izjava kardinala Stepinca i drugih o njemu
Prebiruci po raznoraznim dokumentiranim izjavama kardinala Stepinca i drugih znacajnih ljudi i izvora o njemu, odmah upada u oci kako se preko njih, kao preko nekih tajanstvenih stuba, vise ulazi u autenticni svijet stavova i djela ovoga tako obicnog i tako jedinstvenog covjeka, nego, mozda, preko njegovih objavljenih brojnih biografija. Svaki ovakav izbor citata nuzno ukljucuje subjektivni pristup autora. Ovaj ovdje je uglavnom motiviran mozaickim upotpunjavanjem manje poznatih izjava i slika o kardinalu Stepincu i okolnostima u kojima je djelovao. Kao takav zasigurno ce dodatno doprinijeti njegovoj autenticnoj slici. "...Ovaj visoki crkveni predstavnik osuden je kao suradnik nacizma. Mi Zidovi prosvjedujemo protiv takvih kleveta. Jer mi poznajemo njegovu prolost, mi mozemo reci, da je on od 1934. i u sljedecim godinama uvijek bio vjerni prijatelj Zidova. Te svoje osjecaje nije skrivao ni za vrijeme okrutnih progona pod Hitlerovim rezimom. On je bio jadan od rijetkih ljudi u Europi, koji su tada nastupili protiv nacisticke tiranije, i to u svakom trenutku, kad je to bilo najopasnije" (izjava dana dva dana nakon osude Stepinca; Bauer, 1979., s. 130).
Kardinal Stepinac, 1940.: "Doslo, dakle, sto mu drago u ovim zalosnim vremenima, mi necemo nikada sagnuti glavu pred zlom koje se siri, pred laznim duhom vremena, koje je protivno Bogu... I ja vam dovikujem na domaku oluje koja prijeti citavom svijetu: Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju ocevi vasi ispovijedaju vec 1.300 godina" (ib. s. 200).
Kardinal Stepinac, 1941.: "... Svaki dan gledamo nove proglasene odredbe, jedna stroza od druge, koje pogadaju kao krive cisto nevine osobe... Da se osobama tude narodnosti oduzima svaka mogucnost samoodrzanja i da im postavlja jedan sramotni znak, to spada na covjecnost i na cudorede. I moralni zakoni ne vrijede samo za pojedince nego i za one, koji vrse vlast u drzavi... Osim toga, treba smatrati, da djeca u dobi razvitka pogodena ovim mjerama, da ce u njima ukorijeniti osjecaj osvete i kompleks manje vrijednosti, a to ce imati sudbonosni utjecaj na njihov psiholoski odgoj. Da li mi posjedujemo pravo, da pocinjamo slican atentat protiv ljudske licnosti?" (iz prosvjednog pisma ministru unutarnjih poslova dr. A. Artukovicu, 23.5.1941., Cavalli, 1947., s.163).
Kardinal Stepinac, 1942.:
"... Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuje na zemlji, imade pravo na zivot dostojan covjeka i na postupak dostojan covjeka... Zato je katolicka Crkva uvijek osudivala, a i danas osuduje nepravdu i nasilje koje se pocinja u ime klasnih, rasnih i narodnosnih teorija... Ona bi se iznevjerila svojoj zadaci, kad ne bi s istom dosljednoscu dizala i danas svoj glas na obranu sviju koji se zale na nepravde..." (iz propovijedi u katedrali u Zagrebu, 25.10.1942., Benigar, 1974., s. 442).
Kardinal Stepinac, 1943.:
"...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost, ili bez obzira na druge razlike, nosi u sebi pecat, obiljezje Boga Stvoritelja i ima svoja vlastita prava, u koja nitko ne smije dirati, ogranicavati ih silom" (Benigar, 1974., s. 440).
MiIovan Dilas:
"Da posteno kazem istinu, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralan covjek, cvrst karakter, koga je nemoguce slomiti. On je bio zaista pravedan osuden, ali koliko se je puta desilo u historiji, da su bili pravedni ljudi osudeni iz politicke nuzde" (Hrvatska revija, 1956., s. 202).
Nadbiskup Stepinac, 1946.:
"Neki su dokumenti falsificirani; slike na kojima me prikazuju, da dizem ruku na fasisticki pozdrav i da sam prisustvovao oprostaju hrvatske legije, koja je isla na Crno more; niti sam prisustvovao tom oprostaju, niti sam fasisticki dizao ruke" (sadraj jedine note koju je napisao na procesu 1946. godine, Beluhan, 1967., s. 127).
Nadbiskup Stepinac, 1846.:
"... Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku drzavu i ja bih bio nistarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji bijase rob u bivsoj Jugoslaviji..." (iz obrane pred sudom, Benighar, 1974., s. 584).
Kardinal Stepinac, dva mjeseca pred smrt:
"... Sveti Ciprijan je dao svom krvniku 25 zlatnika prije nego sto mu je ovaj rastavio glavu od tijela. Ja nemam zlata. Sve sto mogu ja dati je molitva za onoga, koji ce me u smrt otjerati, da mu Gospodin oprosti i dadne vjecni zivot, a meni daruje mirnu smrt... Ja cu uz Bozju milost svoju duznost do kraja ispuniti, bez mrznje protiv ikoga, ali i bez straha pred bilo kime..." (Bauer, 1979., s. 152).
Die Presse, 11.2.1960.:
"...U seoskoj povucenosti svog hrvatskog rodnog sela, zatocen, no ipak medu svojim narodom, tesko bolestan, no ipak nepokolebiv u svom ispovijedanju vjere, od kraja rata odcijepljen od svijeta, ipak slavno poznat tome svijetu kao jedan od mucenika za slobodu Crkve na komunistickom Istoku, umro je danas kardinal Stepinac"
Francis Spetlman, newyorski kardinal:
"... Vijesti o smrti kardinala Stepinca ovdje se primaju s tugom. Americki narod u njem prepoznaje duh, koji je nasu u domovinu ucinio velikom: duh koji se ne obazire na cijenu, koja nikad ne moze biti previsoka, kad se radi o slobodi. Mi smo ponosni da je Newyorska nadbiskupija podigla zivi spomenik uspomeni nadbiskupa Stepinca "Stepinac High School", gdje se mladi ljudi obucavaju i uce postovati i uzdizati nacela, za koja je ovaj hrabri covjek zivio i umro..." (Hrvatski glas, 7.3.1980.).
Jean Rupp, pariski biskup:
"... Mi se ponosimo velikom licnoscu kardinala Stepinca. On je mucenik modernih vremena, mucenik krscanski, mucenik svoje duznosti. On je mogao napustiti svoju domovinu i zivjeti slobodno u inozemstvu, ali je on tu ponudu rezima odbio, jer je htio ostati, zivjeti, i umrijeti u srcu svoje Hrvatske. Bilo prije, bilo za vrijeme, bilo poslije rata, on se uvijek borio za istinu..." (Hrvatski glas, 4.4.1960.).
La Croix, 12.2.1980.:
"... Kardinal Stepinac spada medu heroje Crkve On je izabrao da ostane medu svojim narodom, da ga podrzava svojom prisutnocu i da mu ulijeva snagu svojim primjerom sutljive patnje..."
The Globe and Mail, 12.2.1960.:
"... Sada, svojom smrcu, kardinal Stepinac se prikljucuje Crkvi Heroja - mozda njezinim mucenicima - koji su neopozivo i nepokolebljivo odrzali svoju vjeru."
"La Monde", 12. 2. 1960.: "... Kardinal Stepinac odlazi, a da nikada nije obavljao svoje dunosti, da nikada nije obukao znakove svoje casti. Zatvoren u svojoj maloj kuci, otkinut od svijeta, fizicki iznemogao, rastao je pred ocima vjernika do mucenicke aureole..."
Chicago's American, 11. 2. 9960.: "...Smrt Alojzija Stepinca uklonila je jedan od velikih zivih simbola otpora komunizmu, ali je pouka koju nam daje njegov zivot ostala: sve dok ima ljudi bilo koje vjere, koji ne misle praviti kompromis s jednom pogubnom diktaturom, takva diktatura nije sigurna...".
The Guardian, 11.2.1960.:
"...Sigurno je da su razlozi za proces protiv Stepinca bili politicki, a ne moralni, tim vise to mu je dana prilika da napusti zemlju umjesto da odgovara na procesu..."
Catholic Herold, SAD, 19.2.1960.:
"... Kardinal je bio sveti duhovni covjek, koji se volio druziti s radnicima... Umro je mucenickom smrcu, tezom mozda od ijedne za koju se ikada znalo, jer je umirao polako pod Titovom vlascu kroz posljednih petnaest godina..."
Dr. Isidor M. Emanuel, biskup Speyera:
"... S kardinalom Stepincem otisao je u vjecnost jedan od najboljih ljudi nasega stoljeca. Kad sam primio vijest o njegovoj smrti, dosla mi je samo jedna misao: umro je jedan svetac" (Bauer, 1979., s. 174).
New York Times, 20.9.1979.:
"... Svakog dana, od rane zore pa da kasna iza sumraka, bezbroj vjernika prolazi polaganim hodom, u katedrali Sv. Stjepana, mimo glavnog oltara do male grobnice krcate cvijecem. Tu je mladez, starci i bolesnici, casne sestre, svecenici i seljaci. Zaustave se, pokleknu neki samo za nekoliko sekundi, drugi cijeli sat i dulje, i zarko se mole pred likom kardinala Alojzija Stepinca, nekadasnjeg nadbiskupa Zagreba..."
Kardinal Franjo Kuharic:
"... Zivio je u izuzetno slozenom, teskom i tragicnom povijesnom vremenu... Na svijet je pala strasna noc rata. Hrvatski narod i Crkva u njemu nisu bili izuzeti iz te krvave drame Europe i svijeta... U tom zgusnutom vremenu mraka i bola, jauka i smrti nadbiskup Alojzije Stepinac slijedio je u svojoj savjesti trostruko svjetlo: vjeru, nadu i ljubav... Uvijek je zelio dobro svom narodu i svakom narodu; nastojao je pomoci svakom covjeku bez obzira na uvjerenja; borio se za cast Bojzu i za dostojanstvo ljudske osobe. Ta, bio je ucenik Isusa Krista, Boga i Spasitelja..." (AKSA, 8.2.1980).
Papa Pijo XII.:
"Hrvatski kardinal najveci je prelat Katolicke crkve" (J. Sedlar, Stepinac, video-film, London-Zagreb,1998.).
"Vaterland", Svicarska, 10.2.1963.:
"Ne smije se zaboraviti, Stepinac je bio, a on to ostaje jos i danas ideja pravde, slobode i istine..."
Maurice Feltin, pariski kardinal: "... Vec od 1937. godine bio je na celu jednog odbora za pripomoc Zidovima, koji su bjezali progonjeni od nacionalsocijalista, trazeci utociste u Jugoslaviji... On nije prestajao protestirati svom snagom protiv svake forme terorizma, ma s koje strane dolazio. U najtragicnijim godinama rata dao je msgr. Stepinac na taj nacin odjek rijeci pravde u svijetu, koji se tresao, i to odjek u punom suglasju sa covjecjim aspiracijama..." (Nikolic, 1980., s.193).
Kardinal Stepinac, 1938.:
"U nedjelju 11. prosinca ove godine, na dan parlamentarnih izbora, `Radiostanica Centralnog presbiroa Predsednistva Ministarskog saveta' javila je, a tu su emisiju prenosile i druge radiostanice u drzavi, da sam glasovao za listu Jugoslavenske radikalne zajednice. Na moj zahtjev da tu vijest demantiraju, odgovorili su ponovno istom tvrdnjom... Buduci da toga do danas nisu ucinili, to sam prisiljen javno izjaviti, da je gornja vijest beogradske `Radiostanice...' potpuno lazna. Savjest mi je nalagala, da glasam za onu listu, koja danas reprezentira teznje hrvatskog naroda za pravdom i slobodom, na koju imade pravo kao svaki drugi narod. To sam i ucinio..." (Benigar, 1974., s. 210.-211.).
Kardinal Stepinac, 1939.:
"...Temeljni zakon pravednog i casnog mira jest osiguranje prava na zivot i nezavisnost svih naroda, velikih i malih jakih i slabih. Volja za zivotom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda..." (parafrazirajuci papu Pija XII., Hrvatska revija, lipanj 1935., s. 200).
Kardinal Stepinac, 1942.:
"...Nema sumnje, da je jedna od najljepsih odlika hrvatskog narodnog bica u prolosti bilo nastojanje, kako bi svoj narodni zivot doveo u sklad s nacelima objavljene istine Bozje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogao izbijati koristi, nego i onda, kad mu je bila gorka. To ocekuje sav hrvatski narod i time se nada i danas od svoga Sabora. Neka donosi zakone postene, koji se nece kositi sa zakonom bojim, da se osigura blagoslov Boga stvoritelja... Neka donosi zakone pravedne; gdje su jednaki tereti, neka su i jednaka prava. Neka donosi zakone moguce, da se narodu ne navaljuju tereti, koje ne moze podnositi." (prigodom otvorenja Hrvatskog sabora, 23.2.1942., Glasnik Srca Isusova i Marijina, Salzburg, travanj 1962., s. 91 ).
Kardinal Stepinac, 1942.:
"Nije nista cudo, da mnoge osobe pitaju, kakva je razlika izmeðu boljsevickih logora i ovih nasih. I hoce li ustaski pokret moci racunati na blagoslov Bozji, ako nijece umirucim ono, to do sada nijedna drzava nije uskracivala?..." (u prosvjednom pismu ministru unutarnjih poslova dr. A. Artukovicu, 2.11.1942., Cavalli 1947., s. 170).
Kardinal Stepinac, 1943.:
"Takoðer molim u ime covjecnosti, koju je nas narod uvijek toliko postivao, da vise ne dopustate, da nijedan pripadnik ove drzave nepravedno trpi. U koncentracionim logorima se nalaze mnoge nevine osobe, koje nikako nisu zasluzile tako tesku kaznu... Grijesi protiv naravnog zakona u ime naroda i drzave, osvecuju se samoj drzavi i narodu
U Italiji se nalaze na desetke hiljada nasih nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije zatvoreni u koncentracionim logorima i to vecinom zene i djeca. Glad, bolesti i stradanja svake vrste su uzrokom tolikog umiranja medu ovim nesretnicima... Poglavnice, ne dopustite, da neodgovorni elementi i oni koji nemaju nikakvu punomoc skode pravom dobru nasega naroda..." (iz prosvjednog pisma poglavniku dr. A. Pavelicu, 6.3.1943., Cavalli, 1947., s. 126).
The New York Times (C. L. Sulzberger), 15.2.1960.:
" Na 10. studenog 1950. posjetio sam ga u njegovoj celiji u Lepoglavskom zatvoru, gdje je Tito bio utamnicen kad je Jugoslavija bila kraljevina. Stepinac blijed, strpljiv, neustrasiv covjek, bijase citao djelo irskog franjevca dok sam ja ulazio pracen od dvojice tajnih policajaca, obuvenih u konjanicke cizme. Ne obracajuci pozornost prema mojoj pratnji i govoreci na tihom francuskom jeziku, rece: Spreman sam svaki dan umrijeti za Crkvu. Potpuno sam indiferentan to se tice mogucnosti moje slobode... Ako me marsal Tito zeli osloboditi, on bi morao razgovarati sa Svetom Stolicom. Katolicka crkva ne moze bit rob nikoga i nijedne drzave."
Samuel Stritch, cikaski kardinal:
" Prosao je Veliki petak i dosao Uskrs. Tako ce se isto dogoditi, da ce od Boga odreðeno vrijeme proci i dani tiranije i progonstva. I Hrvatska ce docekati svoj uskrs! I kada to vrijeme dode, mi cemo bolje razumjeti velicinu kardinala Stepinca, svecenika, biskupa i naroda, koji su ostali vjerni Kristu, kao to bolje razumijemo velicinu i cudo Krista na krizu na Veliki petak, kad ga promatramo u svjetlu Uskrsa" (Nikolic, 1980., s. 200).
lvan Metsrovic, kipar:
"Njegova ce smrt kod njegovih mucitelja izazvati jezu, kad osjete da im je on opasniji protivnik iz groba, nego li je bio iz njihove tamnice. Nece ih progoniti Stepinac koji je za njih dnevno molio, nego ce ih progoniti njihova savjest za njemu ucinjenu nepravdu i za posljedice, koje grijehu slijede." (Nikolic, 1980., s. 49).
Alfredo Cifuentes, cileanski nadbiskup:
"...Njegovi su ga krvnici htjeli unistiti, a uvelicali su ga mucenickom aureolom. Mislili su da ce izbrisati njegovo ime, a ucinili su ga besmrtnim... Za svoje progonitelje kardinal Stepinac je umro. Za nas i za cijeli katolicki svijet zapoceo je njegov besmrtni zivot slave i pobjede. Jer je jedan mucenik uzisao na nebesa." (EI Diario Ilustrado, Santiago de Chile,16.2.1960.).
Alan Horic, knjizevnik:
"Treba vise stoljeca pregaranja i bolova, da jedan narod pruzi sebi i svijetu takav svijetli lik... Stepinac je zrtva i svog hrvatskog i svog katolickog uvjerenja...l mi smo muslimani gledali u njemu primjer vjerske dosljednosti..." (Hrvatski glas, Winnipeg, 29.2.1960.).
Kardinal Franjo Kuharic:
"Osobnom je patnjom dozivljavao dramu i tragediju svakag covjeka, bez obzira na njegovu rasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Tu univerzalnost ljubavi, crpljenu iz vjere u Isusa Krista i Evandelje, svjedocio je prakticno i konkretno djelima karitativne pomoci, i svojim intervencijama da se olaksaju ljudske patnje. Zauzimao se hrabro i odlucno za progonjene, zatvorene, mucene, bez obzira s koje strane dolazila nasilja i nepravde. Zahtijevao je od svake vlasti, da sudovi budu pravedni, zakoni ljudski, postupci covjecni..." (Nikolic, 1980., s.154).
Fulton Sheen, americki biskup:
"Mons. Stepinac dosao je pred sud kao duhovni voða Hrvatske, a izasao je iz sudnice kao voða svog naroda i kao primjer za svijet." (J. Sedlar, Stepinac, video film, London-Zagreb, 1998.).
The Register, 11.2.1960.:
"... On je prvi crkveni knez, koji je umro u zatvoru i samoci u koju su ga bacili komunisti. U cijelom slobodnom svijetu 52-godisnji prelat bio je vec dugo vremena postovan kao jedan od najhrabrijih mucenika crkve modernog vremena..."
Newsweek, 22.2.1960.:
"... Je li bilo znacajno, da je vlada dopustila, da kardinal Stepinac bude pokopan u svojoj katedrali u Zagrebu? Katolici Jugoslavije, kojima su na pameti procesi odrzani nedavno protiv svecenika zbog `protudrzavne djelatnosti', primili su tu vijest ne kao znak nade, nego kao znak diplomatske lukavosti..."
Nema komentara:
Objavi komentar