HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Nakon što su nam slovenski povjesničari, na čelu s istraživačem arhiva Romanom Leljakom, ukazali i video zapisom na iznimno veliki broj masovnih grobnica, poglavito u Sloveniji, gdje su, nakon II. svjetskog rata, partizani, bez suda i suđenja, ubili na stotine tisuća Hrvata, pretežno žene, djecu i starce, postavlja se pitanje: što će nam lustracija?
Masovnim grobnicama, koje su nam ostavili Titovi antifašisti, nije prekrita samo Slovenija, već cjelokupno područje bivše Jugoslavije, a naročito Bosna i Hercegovina. Ono što je najgore od svega je činjenica da se o zlodjelima partizana nije smjelo uopće govoriti i pisati. Svatko tko bi nešto rekao odmah je proglašen neprijatelj i završio je u nekoj od dobro organiziranih robijašnica. Nije bilo rijetko da se i ubijalo one koji su „previše znali“. Dovoljno je pogledati Hudu Jamu, za koju smo saznali tek 2009. godine.
Riječ je o bivšem rudniku u malom mjestu nadomak Laškog. Tamo su nađene kosti na tisuće Hrvata (i ne samo njih) koje su partizani čak i žive zazidali, kao u Srednjem vijeku. A kad danas pitate Titove antifašiste o tome oni šute kao ribe u vodi. Jedino što znaju reći je – Jasenovac. Svake godine dižu buku i galamu oko tog bivšeg ustaškog logora, samo i isključivo zbog toga da ih se ne pita za stotine tisuća zločina koje su učinili kao pobjednička vojska poslije II. svjetskog rata. Činjenica je da su bili na strani pobjednika, ali to im nije dalo za pravo da kolju, gaze, strijeljaju i muče sve one za koje su smatrali da su im neprijatelji, pa bili ti i mala djeca. Svoje žrtve su neprestano uvećavali. Još je relativno mali broj živih svjedoka, ali ih ima. Oni koji kažu kako Josip Broz Tito ništa nije znao o tim strašnim zločinima – lažu. Ništa se nije moglo bez njegova odobrenja.
No, vrlo je žalosno da se Hrvati uglavnom i danas boje govoriti i svjedočiti o nepreglednim kolonama nakon 1945. koje su prolazile mnogim gradovima i selima, a u kojima su bili obespravljeni ljudi. Tjerali su ih kao zvijeri od Slovenije do Makedonije. Ako je netko posustao ili pao obično je to bio i kraj njegova životnog puta. Partizani nisu imali milosti. S mrtvim ljudima napunili su sve jame diljem bivše države. Tko im je dao za pravo da ubijaju i masakriraju sve za koje su smatrali da ne nose ili da ne poštuju krvavu zvijezdu petokraku? Slično je i sa bivšim Udbašima. Tek kad je Njemačka zagrmila, a bilo je to nema tome dugo, Hrvati su se malo prepali i izručili navodne ubojice toj zemlji da ih istražuje i da im sudi. No, vidite i sami da i dalje se ljudi plaše govoriti o ovim partizansko-komunističkim lešinarima, koji su se početkom devedesetih godina, kao mravi, gotovo nečujno uključili u stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a za sobom su „povukli“ svoju djecu (slučaj Perković), i veliki broj doušnika i izdajica, pa ispada da im se danas moramo i klanjati. Nakon što je počelo suđenje Udbaškim monstrumima u Njemačkoj nema mnogo ljudi koji su spremni govoriti o ovoj zločinačkoj organizaciji, a mediji prate ovo suđenje kao da i ne prate. Što nam to govori? Udba je i dalje naša sudba! Dovoljno je da pogledate Josipa Manolića i sve će vam biti jasno. Taj čovjek je mnoge nevine Hrvate strpao u zatvor, uništio im živote, ali dolaskom hrvatske države se naglo „popravio“, kao i niz ostalih Udbaša, koji su danas zaposleni u svim državnim i inim institucijama. Kako su radili nekada, tako rade i od devedesetih, samo ovoga puta na „demokratski“ način. Svaka čast, majstori!
Pa, što će nam lustracija?
Sve te koji su činili zločine (a zločin je zločin) treba prepustiti policiji, Državom odvjetništvu i sličnim institucijama. Oni trebaju, odnosno već su davno trebali provjeriti i ukloniti sve zločince koji su činili zla nakon II. svjetskog rata. A što se događa kod nas? Oni koji su činili zločine, jednostavno su preokrenuli kapu i sad su ugledni i cijenjeni građani. To bi isto tako bilo da se neki ubojica nakon ubojstva pretvori u „anđela“, pa bi mu onda bilo sve oprošteno.
Tim partizanskim ubojicama i Udbašima treba pošteno suditi. Oni koji su nevini bit će izuzeti, ali da ljudi koji su okrvarili ruke i danas mirno spavaju – to ne može.
Zašto se toliko godina nakon smrti Josipa Broza Tita ne otvore tajne arhive? Tko se plaši da će u njima pronaći svoje ime ili ime nekog od članova svoje obitelji kao zlikovca ili Udbaša? Nije istina ni to da je sva arhiva u Beogradu.
Koliko još ima raznih manolića koji bi iz glave mogli nabrojiti stotine „krvavih“ imena od kojih je vjerojatno većina i dalje među nama?
Stoga, nije dovoljno samo provjeriti i ukloniti iz javnog života partizansko-komunističke štetočine, već sve za koje se sumnja da su bili umiješani u zvjerstva od 1945. treba privesti pravdi. Ne, ne bi to bila nikakva osveta ili slično, već bi pravna država, za kakvu se smatramo, napokon počela raditi svoj posao.
Za početak je dovoljno da se pogleda knjiga bivšeg suca Ustavnog suda RH Vice Vukojevića „Dosje 240271“. I sve će vam biti jasno, ako vam već jasno nije.
Kakva lustracija, njih treba odmah na – robiju!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Izvor: dragovoljac.com
Nema komentara:
Objavi komentar