HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Vidovdan se proslavlja dostojanstveno, mirno, bez veselja. U svim srpskim hramovima služi se parastos našim vojnicima palim na bojnom polju, za „krst časni i slobodu zlatnu“, ali i svim postradalim mučenicima od Kosova do danas koji su život dali na razne načine za veru pravoslavnu
Ovaj srpski istoričar tvrdi da su Hrvati učestvovali u kosovskom boju
Istoričar dr Miladin Stevanović:
Večernje Novosti, 25. januar 2010.
Quote:
| Sa bosanskom vojskom stigao je i jedan odred hrvatskih "krstaša" koji je predvodio Ivan Paližni (Ivan Horvat), koji je bio izbegli Hrvat kod kralja Tvrtka. |
Iz knjige britanskog publicista Noela Malcolma “Kosovo – kratka povijest” koja se pojavila u izdanju sarajevskih “Dana” prenosim prilagođene dijelove:
Povijest turske ekspanzije do tog vremena bila je povijest suradnje s kršćanskim vladarima Postoje dvije raširene pretpostavke o velikoj bitki na Kosovu 1389.: da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srpsko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Obje su pogrešne. Prva pretpostavka zanemaruje činjenicu da se Srpsko carstvo raspalo neposredno nakon smrti cara Dušana, 1355. Srpska država je preživjela još sedamdeset godina, s ograničenim osmanskim uplitanjem u nekim periodima. A što se tiče značenja bitaka, mnogi povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. imala mnogo dalekosežnije učinke nego Bitka na Kosovu: Bitka kod Marice je u stvari otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana. Bitka kod Marice je za Srbe predstavljala težak udarac: golema srpska vojska je zbrisana u jednom iznenadnom noćnom napadu, a poraz je rezultirao gubitkom važnih teritorija u Makedoniji koji su bili pod vlašću Srba. (Tu su Turci za vazala s obvezom plaćanja danka postavili sina umrlog “kralja” Vukašina, Marka Kraljevića.) Ipak, sasvim je logično da su središnje srpske zemlje Bitku na Kosovu smatrale važnom prekretnicom, događajem koji je ukazivao na to da će, prije ili kasnije, doći do gašenja srpske državnosti. U svakom slučaju, značenje ove bitke za srpski narod ne može se mjeriti samo po njenim političko–strateškim posljedicama. Priča o Kosovskoj bitki postala je simbol, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Naziv “kosovski mit” za ovu priču s ideološkim nabojem ne znači da je sve u njoj lažno, nego prije da ona posjeduje djelovanje talismana. Naravno, neki aspekti kosovskog mita su neistiniti, i na povjesničarima je da pokušaju sklopiti istinitiji prikaz i objasniti kako i zašto je došlo do stvaranja mita. Kao što smo vidjeli, potkraj 1370.-ih zemlje kojima su vladali Srbi podijeljene su u kneževine. Najveći dio je bio pod vlašću Lazara Hrebeljanovića, sa središtem u središnjem srpskom gradu Kruševcu, i uključivalo je dio istočnog Kosova. Imajući pod kontrolom najbogatije kosovske rudnike i središnju Srbiju, Lazar je bio najmoćniji srpski vladar; on je također preuzeo vodeću ulogu kao pokrovitelj Srpske crkve, a patrijarh je ponovo prešao u Žiču, koja se nalazila na njegovom teritoriju. Veći dio Kosova je držao Vuk Branković, potisnuo je porodicu Balšić iz Peći i Prizrena, ali su još uvijek kontrolirali dobar dio Crne Gore i sjeverne Albanije. Najveća sila u cijeloj regiji bio je kralj Bosne, Tvrtko, koji je zajedno s Lazarom sudjelovao u podjeli teritorija još jedne vladarske obitelji u zapadnoj i središnjoj Srbiji. Tvrtko i Lazar su uopćeno bili u dobrim odnosima. Lazar je nastojao i svoje susjede uvezati u mrežu obiteljskih saveza, tako što je jednu kćer udao za Vuka Brankovića, a drugu za jednog od Balšića. Ali, bilo je teško sve ove odnose održavati u dobrom stanju, s obzirom na to da su Balšići i Tvrtko često međusobno ratovali, boreći se oko teritorija na jadranskoj obali. | |
Tijekom 1385., vladajući Balšić je poginuo u borbi s turskim četama koje su harale središnjom Albanijom. Njegov nasljednik, Đurađ II Balšić, još mnogo ranije, pristao je postati turskim vazalom. Možda je smatrao da je to ne samo mudar nego i koristan sporazum: osiguravao mu je veću vojnu moć s kojom se mogao suprotstaviti ne samo prijetnji bosanske ekspanzije nego i različitim lokalnim buntovnim moćnicima (poput obitelji Dukagjin i obitelji Topija iz Drača, koja je pozvala Turke da napadnu Balšiće). Suvremeni balkanski pisci su skloni svakoga tko je dobrovoljno surađivao s Turcima ili ih pozivao kao saveznike u ove krajeve, smatrati krivim za najpodliju izdaju njihovog naroda i njihovog identiteta. Ali, ovakav način gledanja na prošlost potpuno je anakron. Svi srednjovjekovni vladari su, kad god je to bilo moguće, koristili vojske drugih naroda; šurovati i s potencijalno opasnom silom kako bi se ona okrenula protiv neprijatelja, bila je sasvim uobičajena praksa. Strani vojnici koji su govorili nerazumljive jezike nisu bili ništa novo: balkanski vladari su već odavna koristili Ugre, Nijemce, Katalonce i druge. Jedino što je Turke razlikovalo od ostalih bilo je to što oni nisu bili kršćani. Tada to izgleda i nije bilo tako važno: konačno, oni su tu dolazili da se bore, a ne da pripovijedaju, i nisu ni na koji način pokušavali svoje novoosvojene vazalne teritorije preobratiti na islam.
U stvari, cijela povijest turske ekspanzije na Balkanu, do tog vremena, bila je povijest suradnje s kršćanskim vladarima. Prvi turski vojnici koji su kročili u Europu učinili su to na poziv jednog katalonskog zapovjednika 1305. Nakon nekoliko godina, nakon što su raskinuli s Kataloncima, došli su u službu srpskog kralja Milutina, koji ih se nadao da iskoristiti protiv bizantske vojske; a na kraju ih je naselio na srbijanski teritorij. (Možda ovo naseljavanje 1.500 Turaka u Milutinovom kraljevstvu objašnjava inače zagonetan navod u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1353. o ropkinji s Kosova, “Jeni iz Lipljana”, koja je kupljena od “Junana, Turčina”). Nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi s Kosovskom bitkom mogu se sažeti u par riječi Milutin je imao i snažnu vojsku turskih Kumana, a car Dušan je zapošljavao Turke u svojoj vojsci. Bizantski građanski rat iz 1340.-ih, koji je omogućio Dušanu krenuti u snažnu ekspanziju, bio je povezan s korištenjem turskih snaga: car koji se borio da vrati prijestolje, Ivan Kantakuzen, godinama je ovisio o vojsci i mornarici zapadnog turskog emira. Kada ga je taj saveznik napustio, Kantakuzen se obratio najmoćnijem od svih turskih emira, osmanskom vladaru Orhanu i dao mu svoju kćer za ženu. Kantakuzen je nahuškao Turke da osvoje nekoliko gradova zapadno od Konstantinopola i, kada su Osmanlije okupirali široki priobalni pojas 1354. i odbili ga se odreći, to za njega sigurno nije bilo iznenađenje. Bilo je to uporište Osmanlija u Europi. 1360. g. Orhana je naslijedio mlađi sin Murat, koji je krenuo u snažnu ekspanziju prema Trakiji, Bugarskoj i Makedoniji, osvojivši ključni grad Hadrijanopol (Edirne) 1361. i odnijevši i odlučujuću pobjedu na rijeci Marici, deset godina kasnije. Oko 1380., Srbija i Bosna, napredne zemlje s visoko produktivnim rudnicima srebra, postale su, sasvim očigledno, sljedeća meta. 1386. Murat napada Lazarove teritorije i osvaja grad Niš koji je, sa svojim položajem uz rijeku Moravu i vezama s dva glavna putna pravca, imao ogromno strateško značenje. Mnogi povjesničari tvrde kako je tada Lazar pristao postati turski vazal s obvezom plaćanja danka; ali jedini dokaz za ovu pretpostavku jest izvještaj utjecajnog osmanskog povjesničara s početka šesnaestog stoljeća, Nešrija, koji je pokušao opravdati Muratova osvajanja 1389. kao odmazdu protiv Lazara koji je prekršio svoje obećanje. Budući da postoje drugi dokazi o vojnim okršajima između Lazarovih i Muratovih snaga neposredno nakon zauzimanja Niša, tvrdnja o vazalstvu vjerojatno nije prihvatljiva. Međutim, u slučaju Đurđa Balšića, dokazi su mnogo jači. Najvjerojatnije su baš uz Balšićevu pomoć velike osmanske snage napale južni dio Bosne 1388. (U istoj godini je zabilježen i manji osmanski upad na Kosovo, koji je vjerojatno bio povezan s ovim pohodom.) Ali, pohod je propao nakon što su doživjeli težak poraz u srazu s bosanskom vojskom pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića, vojnog zapovjednika kralja Tvrtka. Kako bi se osvetio za ovo poniženje i osigurao važan teritorij između svojih postojećih posjeda i dugoročne mete – Bosne, Murat je skupio svoju vojsku i napredovao na Kosovo u ljeto 1389. Lazar je pozvao Bosance u pomoć, i oni su poslali veliku vojsku pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića. Lazarov zet, Vuk Branković, čiji su se teritoriji nalazili na samom pravcu osmanskog napredovanja, došao je sa snažnim postrojbama. Tako su vojske trojice vođa (uz još neke), pod zapovjedništvom kneza Lazara, raspoređene na Kosovu polju, nekoliko kilometara sjeverozapadno od Prištine, na sastavnici rijeka Lab (alb.: Llap) i Sitnica, ujutro 15. lipnja 1389. Onih nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi s ovom bitkom mogu se sažeti u nekoliko riječi. Borbe su bile žestoke, gubitci teški na obje strane. I Lazar i Murat su poginuli. Na kraju bitke, polje je ostalo u rukama Turaka. Murata je naslijedio sin Bajazid, koji je zapovijedao nekim turskim odredima u bitki; potom je ono što je ostalo od njegove vojske vratio u osmansku zemlju kako bi osigurao nasljeđivanje prijestolja. Lazara je naslijedio njegov mladi sin Stefan Lazarević, koji će kasnije, po savjetu svoje majke udovice kneginje Milice, postati turski vazal. Sve ostalo u vezi s Kosovskom bitkom je neizvjesno: tko je sve učestvovao, kolike su bile vojske, kako je tekla bitka, koje su bile glavne prekretnice u borbi, kada i kako je smrt zadesila Lazara i Murata i, na kraju, treba li je smatrati pobjedom ili neriješenim ishodom? | |
Postoje velika razmimoilaženja u mišljenjima oko sastava vojski. Na primjer, srbijanski povjesničari slabo ili gotovo nikako ne spominju albanske snage u Lazarovoj vojsci, dok im albanski daju istaknuto mjesto. Postoji valjan dokaz o tome da su Albanci sudjelovali: u obiteljskoj povijesti plemićke albanske porodice Musaka (ili “Musachi”) s početka šesnaestog stoljeća, zabilježeno je da je Teodor Musaka poveo”veliku grupu Albanaca” da se pridruže Lazarovoj vojsci, zajedno s “drugim albanskim plemićima”, i da je poginuo u bitki. Mnogi drugi detalji u ovim bilješkama su provjereno točni, tako da se i ova tvrdnja može uzeti kao vjerodostojna. S druge strane, albanske povijesne knjige tvrde da je Srbo-Albanac Đurađ Balšić, kojega one tretiraju kao čisto albansku ličnost, također sudjelovao, što gotovo sigurno nije točno. Jedini temelj za takvu tvrdnju jest bilješka ranog osmanskog povjesničara Nešrija, koji, nastojeći opravdati Muratova osvajanja iz 1389., iznosi naširoko razrađenu priču o prekršenim obećanjima i urotništvu Balšića, Lazara i Tvrtka. Kao što smo vidjeli, ova priča je u slučaju Lazara sumnjiva, a poznato neprijateljstvo između Tvrtka i Balšića čini je još manje vjerojatnom. U svakom slučaju, dokazano je prije gotovo sto godina da se Balšić u vrijeme bitke vjerojatno nalazio u Ulcinju, na crnogorskoj obali.
Poznato je da su srpski vladari u svim svojim vojnim pohodima oduvijek ovisili o plaćenicima Najraniji osmanski izvještaji, napisani u petnaestom stoljeću, spominju Albance u Lazarovoj vojsci; oni navode i mnoge druge etničke komponente. Među njima su bili plaćenici iz Srbije, Albanije, Bosne i Ugarske; u jednom se toj listi pridodaju i vojnici iz Vlaške (dio Rumunjske), te Bugari, Česi i “Franci” (zapadni Europljani); Nešri, u jednoj sintezi nekoliko ranijih verzija, spominje sve njih zajedno. Ali, s druge strane, turski autori su se trudili povećajti brojnost i značenje Lazarove vojske koja je, po njima, bila daleko snažnija od Muratove, kako bi tursku pobjedu prikazali još blistavijom: najraniji od ovih izvještaja jednostavno kaže da je Lazar sastavio svoju vojsku “od svih onih koji su živjeli na zapadu”. Prema Nešriju, Lazar je okupio tako ogromnu vojsku, trostruko veću od osmanske, da su njegovi ljudi bili potpuno uvjereni u pobjedu pa su noć prije bitke proveli opijajući se na mrtvo. Ovim osmanskim tvrdnjama se ne može vjerovati. Naravno, u Lazarovoj vojsci je moglo biti ljudi iz raznih zemalja; srpski vladari su oduvijek ovisili o plaćenicima u svojim vojnim pohodima (poznat je primjer Dušanove brojne osobne pratnje sastavljene od Nijemaca). Posebno je vjerojatno sudjelovanje Ugra, s obzirom na to da je Lazar imao dugotrajne bliske odnose sa svojim sjevernim susjedima i da se jedna od njegovih kćeri udala za ugarskog plemića. Ali, glavninu njegove vojske su vjerojatno činili njegovi vojnici, ljudi Vuka Brankovića i bosanskog vojnog zapovjednika Vlatka Vukovića. Što se tiče osmanske vojske, moguće je da je i ona uključivala značajne kontingente ne–turskih vojnika. Dva srpska vladara na susjednim makedonskim i bugarskim teritorijima, Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, bili su turski vazali, a prvi uvjet njihovog vazalstva je bio da osiguravaju vojnike: pretpostavlja se da su to i činili, a mnogi povjesničari smatraju da su se jedan od njih ili obojica osobno borili na turskoj strani. Jedna rana talijanska kronika, napisana sedamnaest godina kasnije, ističe prisutnost “grčkih i kršćanskih” vojnika u turskoj vojsci, i zaključuje: “Muratova pobjeda leži u 5.000 kršćanskih strijelaca, unajmljenih od Grka i Đenovežana, i mnogo drugih vojnika u sedlu. Ovo spominjanje đenoveških vojnika, osim što odražava neke predrasude samog kroničara (koji je Firentinac), možda sadrži i trunak istine. Poznato nam je da je pretendent na bizantsko prijestolje, Ivan VII Paleolog, prihvatio tursko vazalstvo i posjetio Đenovu (vjerojatno uz Muratovo dopuštenje) u svibnju 1389., kako bi zatražio podršku za napad na svog djeda, Ivana V. Do tog napada je uistinu i došlo sljedećeg proljeća, kada je Ivan VII opkolio Konstantinopol uz pomoć mješovitih snaga, koje su se sastojale od njegovih ljudi, đenoveških vojnika i Turaka. Dakle, sasvim je moguće da je ista kombinacija bila na djelu i na Kosovu u lipnju 1389. Najranija srpska kronika, napisana vjerojatno nekoliko godina nakon bitke, kaže da su Muratovu vojsku činili Grci, Bugari i Albanci. Prve dvije kategorije smo već uzeli u obzir; dok je identitet Albanaca ovdje već teže utvrditi a priori. Dva ratnička katolička plemena iz Malesije, Mirditi i Kelmendi, mnogo godina kasnije ustvrdit će da su se borili na turskoj strani u ovoj bitki, za što će dobiti značajne privilegije. Ovakve tvrdnje treba uzimati veoma obazrivo: zbog poreznih olakšica, ljudi su mogli krivotvoriti usmenu predaju jednako temeljito kao što su srednjovjekovni cehovi krivotvorili svoje dokumente (i uz manje opasnosti da budu otkriveni). Ipak, s obzirom na konfuznu političku situaciju na cijelom albanskom prostoru i stupanj osmanskog utjecaja koji je već bio i prisutan u nekim dijelovima središnje i sjeverne Albanije, sasvim je moguće da su se neki Albanci zaista borili na turskoj strani. Što se tiče ukupne brojnosti vojski, tu jednostavno nema pouzdanih informacija. Nešri prvo kaže da je Lazarova vojska bila neizbrojiva, a potom da je brojala 500.000 ljudi; prva tvrdnja je očito uvjerljivija od druge. Jedan raniji turski kroničar (sredina petnaestog stoljeća, imenom Uruc, Muratovu vojsku zaokružuje na 60.000, ali čak i ovo je bila previsoka brojka za to doba. I osmanski pisci kažu za svoju stranu da je bila malobrojnija; srpska predaja tvrdi isto za Srbe. Budući da su Turci barem ponudili neke brojke, njihova verzija je imala više utjecaja na mnoge suvremene povjesničare: uobičajene procjene iznose 40 – 60.000 ljudi za Muratovu vojsku i 100.000 za Lazarovu. Ali, ova posljednja je nemoguće visoka. Srpski vojni povjesničari su preokrenuli razmjere i smanjili brojke: 40.000 pod Muratom nasuprot 25.000 pod Lazarom, odnosno 27 – 30.000 za Murata i 15 – 20.000 za Lazara. Ovu posljednju procjenu je prihvatio i vodeći zapadni autoritet za srednjovjekovni Balkan. | |
Prekretnica je nastupila kada su Turci napali zdesna, a srpske snage se rasule i dale u bijeg
Nema izravnih dokaza ni o rasporedu vojnika. Ali tvrdnje kroničara su tu barem nešto uvjerljivije, s obzirom na to da su u skladu s općom vojnom praksom tog doba. Pretpostavlja se da je Murat zapovijedao središtem; njegove europske postrojbe bile su na desnom krilu pod zapovjedništvom mlađeg sina Bajazida i njegovog najpouzdanijeg zapovjednika Evrenosa; stariji sin Jakub je zapovijedao anatolskim postrojbama na lijevom krilu. Nešri daje i detaljan, ali možda i pomalo fantastičan prikaz razgovora o taktici između Murata i Evrenosa, prije bitke, u kojoj je Murat navaljivao u prve redove staviti deve kako bi poplašio srpske konje; Evrenos ga je na kraju uvjerio da ih postavi malo straga. Ovo se barem slaže s jednim od najstarijih dokumenata koji se odnose na bitku, pismom koje je poslano iz firentinskog senata bosanskom kralju (kao odgovor i komentar na poruku koju im je on uputio u vezi s ishodom bitke), u listopadu 1389., u kojem se spominju “deve u lancima” koje su stajale ispred Murata. Podudara se i s onim što znamo o vojnoj praksi tog doba: osmanska vojska je obično zauzimala obrambeni položaj, dok su Srbi, poput ostalih Europljana, stavljali teško konjaništvo naprijed, što nije odgovaralo obrambenoj borbi. Što se tiče Lazarove vojske, kažu da je on zapovijedao centrom; Vuk Branković je bio desno; a svi strani kontingenti su bili skupljeni na lijevom krilu, pod bosanskim generalom i (prema Nešriju) stanovitim Dimitrijem, sinom Junda – o kome će biti više riječi kasnije. Što se tiče samog tijeka bitke, i tu se moramo osloniti na znatno kasnije izvore. Ne postoji nijedan opis bitke nekog od sudionika. Postoje dva pisma koja je navodno napisao Bajazid, Muratov sin i nasljednik, koja neki današnji povjesničari smatraju autentičnim; međutim, ima obilje dokaza da se radi o falsifikatima nekog turskog dužnosnika krajem šesnaestog stoljeća, koji se inače naveliko bavio falsificiranjem dokumenata. Najdetaljnija verzija koju imamo opet dolazi od Nešrija, po kojem su Srbi uspjeli probiti lijevo krilo osmanske vojske, dok se u centru vodila žestoka borba; odlučujuća prekretnica je nastupila kada je Bajazid (praćen Evrenosom) napredovao zdesna, uslijed čega su se srpske snage rasule i dale u bijeg. Pošto je Bajazid naslijedio prijestolje, nije se moglo ni očekivati da ova priča drugačije zvuči. Svi prikazi tijeka borbi u ovoj bitki su s tri međusobno isprepletene teme: navodna izdaja Vuka Brankovića, vrijeme i način Muratove pogibije i vrijeme i način Lazarove pogibije. Možemo primijetiti da se priča o tome kako je Vuk Branković izdao Lazara postupno razvijala nakon bitke. Jedna srpska manastirska kronika, napisana nekih trinaest godina nakon bitke, navodi uz oklijevanje: “Ne znam uistinu što reći o tome, da li je Lazara izdao jedan od njegovih ljudi ili je ispunjena Božja volja”. Nekoliko godina nakon bitke, jedan katalonski autor je došao do potpuno drugačije priče, u kojoj se Lazarov zet (Vuk Branković) ne optužuje za zavjerenički čin izdaje, nego jednostavno zato što je napustio bojno polje kad je Lazar poginuo: “vratio se na svoju zemlju vladati”. Jedan povjesničar bugarskog porijekla, koji je proveo neko vrijeme na dvoru Lazarovog sina prije nego što je napravio svoj prikaz 1430., nigdje ne spominje izdaju; ali navodi da od mnogih srbijanskih plemića Lazarov sin nije dobio nikakvu podršku nakon bitke, jer ih je Lazar “od početka gazio”. A jedan bivši janjičar, koji je 1490. napisao žestok tekst protiv Turaka, za poraz krivi neke srpske plemiće koji su na bitku gledali “kroz prste”. Jedan drugi autor iz istog razdoblja, neki anonimni Mlečanin ili Dalmatinac, spominje izdajničkog kapetana Dragoslava Probišića, za kojega se pričalo da je svoje ljude u jednom trenutku okrenuo protiv Srba, i tvrdi da je bosanski vojni zapovjednik, čuvši za to, povukao svoju vojsku s bojnog polja. Prebišićevo ime se ne spominje ni u jednom drugom prikazu, a neki povjesničari sumnjaju da je uopće postojao. | |
Za nastanak mita o Kosovu zaslužni su folklor i literatura, a mnogo manje povijesne činjenice
Ali pronađeni su novčići koje je kovao Probišić i koji su veoma slični onima Vuka Brankovića, tako se sad pretpostavlja da je on bio jedan od Brankovićevih vazala. Prvi pisani izvor u kojem se Vuk Branković naziva izdajicom jest jedna vrlo utjecajna povijesna knjiga koju je objavio dubrovački redovnik Mavro Orbini. “Kako neki kažu”, zabilježio je, “Branković je imao tajne pregovore s Turcima prije bitke, i pristao je izdati svog komandanta”. Kompletan Orbinijev prikaz Kosova nastao je pod snažnim utjecajem narodne epske predaje i jasno da se, 200 godina nakon bitke, ovdje radi o visokostiliziranoj i mitologiziranoj verziji događaja, koja je nastala više iz folklorno-literarnih potreba nego na osnovi neke povijesne raščlambe. Priča o zavjereničkom izdajniku ima svoje pandane u drugim epovima, kao što je Pjesma o Rolandu; i ova usmena epska tradicija, kao i francuska, gradi se na dramatskoj i psihološkoj zanimljivosti sukoba između dva plemića, od kojih je jedan odan (junak koji je ubio Murata), a drugi izdajnik. U nekim poemama koje su očuvane, Vuk Branković, izdajnik, prije bitke optužuje Miloša Kobilića, junaka, da nije vjeran; upravo zbog te lažne optužbe koja Miloša teško pogađa (i u koju je povjerovao i Lazar), on priseže da će ubiti turskog sultana. Ova zamisao da su to bila dva Lazarova zeta koji su se dugo nadmetali za njegovu naklonost, posjedovala je i poželjnu simetriju i psihološku jačinu; ovaj aspekt priče je uočio jedan njemački pisac koji je oko 1450. živio u Hercegovini, što dodatno potvrđuje da je u to vrijeme ova narodna epska predaja uvelike živjela. Ali do 1601. g. narodna tradicija je mogla biti pod utjecajem prikaza druge bitke na Kosovu, koja se desila na Kosovu polju 1448. između turske vojske i osvajačkih snaga plemića iz Transilvanije, Janoša Hunjadija. Hunjadijev pohod je sabotirao tadašnji vladar većeg dijela Srbije, Đurađ Branković (Vukov sin), koji je pokušao spriječiti Hunjadija da prođe kroz srpski teritorij, vjerojatno i obavijestio sultana o njegovim pokretima te ga potom bacio u tamnicu. Vrlo je vjerojatno da je proglašenje Brankovićevog oca izdajnikom u kosovskim narodnim pjesmama dijelom rezultat miješanja ove dvije bitke u narodu. Sasvim je sigurno da je barski nadbiskup Marin Bici, podrijetlom Dalmatinac, u jednom tekstu o Kosovu koji je napisao 1610., stavio zajedno “Gianca” (Iancu de Hunedoara) i “Miloša Cobilicha” (Miloš Kobilić, Muratov ubojica); a mnogi narodni epovi sasvim bezobzirno miješaju likove iz različitih vremenskih razdoblja. Visokostilizirani folklorno-književni karakter epa, sam po sebi predstavlja razlog da se priča o Vukovoj zavjeri ne prihvati kao povijesna činjenica. To potvrđuju i povijesni dokazi iz kojih se da, istovremeno, naslutiti što je bila osnova za ove do u detalje razrađene optužbe o izdaji. Da je Vuk Branković postigao tajni sporazum s Muratom, bilo bi za očekivati da se nakon bitke pojavi kao najistaknutiji i najprivilegiraniji Bajazidov vazal u tom području. Naprotiv, izgleda da se on opirao postati vazalom. Zadržao je izvjesnu trajnu teritorijalnu autonomiju, a jedino čega se morao odreći tri godine kasnije bilo je Skoplje – njegov dragocjeni posjed; mada je konačno pristao da postane turski vazal 1392., on nije sudjelovao u kasnijim Bajazidovim balkanskim vojnim akcijama 1395. i 1396. (dok Lazarov sin i drugi vazali u području jesu); na kraju su ga Turci svrgnuli i poslali u zatvor, gdje je i umro. Ovo ne sliči na životni put proturskog urotnika. Ali, s druge strane, želja za autonomijom i vlastitom vlašću uočljiva je još prije 1389., kroz različite sukobe i napetosti s Lazarom (posebno oko kontrole nad Srbijanskom crkvom). Branković možda i nije bio orijentiran proturski, ali nije bio ni osobito sklon Lazaru. Ako ostavimo po strani priču o njegovom čovjeku Dragoslavu Probišiću (jer su dokazi i suviše neuvjerljivi da bi imali neku težinu), ipak možemo primijetiti da se u nekoliko ranih prikaza daju naslutiti kako nedostatak entuzijazma kod nekih Lazarovih plemića, tako i trenutak preokreta u toku bitke uzrokovan povlačenjem značajnog dijela postrojba. Možda je najbliži istini bio katalonski pisac, koji tvrdi kako Vuk Branković, vidjevši da je Lazar poginuo, više nije želio nastaviti borbu i “vratio se na svoj teritorij vladati”. Osmanski izvori ne kažu ništa o srpskom izdajniku; ali to ne iznenađuje, jer bi takvo objašnjenje srbijanskog poraza umanjilo slavu turske vojske. S druge strane, u vezi s pitanjem o Muratovoj pogibiji, osmanski autori imaju reći mnogo toga. Svi se slažu da je Murata ubio samo jedan kršćanski vojnik, koji se uspio približiti sultanu pukom srećom ili lukavstvom. Ideja o upadu u neprijateljski tabor i ubojstvu Murata potekla je od epskih pjesama o krađi mlade Najraniji turski pisac, Ahmed, koji je radio u Bajazidovom domu i umro 1412., opisuje što se dogodilo kada se vojska srpskog protivnika raspala i razbježala: Mnogi vojnici su krenuli u potjeru za neprijateljem i samo su vladar i nekolicina njegovih dvorjana ostali na jednom mjestu… Ali tu je ležao jedan nevjernik, sav u krvi od glave do pete. Krio se među tijelima poginulih, ali je mogao lako vidjeti junačkog Kana. I sudbina je htjela da on ustane, baci se nožem na vladara i izbode ga. Drugi autori, poput Uruca (sredinom petnaestog stoljeća), pričaju sličnu priču, ali je smještaju u sredinu bitke, a ne na kraju. Oni dodaju i element prijevare: nevjernik je zamolio poljubiti sultana u ruku, što mu je Murat velikodušno dopustio. Time se objašnjava kako su njegovi dvorjani i čuvari mogli počiniti sudbonosnu grješku i dopustiti kršćanskom vojniku da priđe tako blizu Muratu. Prvi znanstvenik koji je usporedio sve ove prikaze, Aleksej Olesnicki, zaključio je da osmanski pisci jednostavno nisu znali što se dogodilo; to objašnjava zašto nijedan od njih ne kaže što se nakon toga dogodilo s ubojicom, niti iznosi bilo kakve pojedinosti o njemu. Po njemu, jedini zaključak koji se može izvući jest da je Murat nakratko ostao sam bez čuvara (vjerojatno tijekom bitke, a ne nakon nje), i da je potom pronađen mrtav. Predaja koja se razvila na srpskoj strani također se zasniva na djelu pojedinca i prijevari; ali se razlikuje u svemu ostalom. U konačnoj verziji priče, koja se susreće u narodnoj poeziji, podvig je izvršio Miloš Kobilić prije početka bitke. Podboden sumnjičenjem Vuka Brankovića, i/ili povrijeđen Lazarovim prigovaranjima, Miloš je odjahao tog jutra do šatora sultana Murata, kako bi priopćio da je odlučio prijeći na tursku stranu. Sultan je zatražio da izvrši ritualni čin pokornosti i poljubi ga u nogu (ili koljeno). Kao i u priči o izdaji Vuka Brankovića, i cijeloj drami o rivalstvu između Vuka Brankovića i Miloša Kobilića, i ova priča se pričinja kao oblikovana književnom predajom. Ima pretpostavki da je ideja o ulasku u neprijateljski tabor na konju i lukavoj prijevari potekla od tradicionalnih pjesama o krađi mlade, gdje junak upada na neprijateljski teritorij i pomoću hrabrog lukavstva ugrabi djevojku. Ukoliko je priča o Milošu Kobiliću uvelike proizvod književnog modela, onda je on djelovao već u najranijoj fazi. Povjesničar bugarskog podrijetla, Konstantin koji je pisao oko 1430., već je imao sve glavne elemente ove priče: nepravedno optuženi plemić koji se prijevarom probija do sultana i ubija ga kako bi oprao vlastito ime. Znamo da su srpski narodni pjevači imali običaj svaki događaj gotovo istog časa prenositi u pjesmu. (Jedan nezaboravan primjer imamo u pjesniku-seljaku Anti Nešiću, koji je bio član srpske Narodne skupštine 1873.-74.; svaki dan bi se pojavio iz skupštine i čitavu debatu o Zakonu o novčanoj reformi i budžetu pretvorio u čiste stihove pred zadivljenom publikom.) Konstantin je bio na dvoru Lazarovog sina od 1411.; drugi elementi epske tradicije (ne epizoda o Milošu Kobiliću, nego junački govor koji je održao Lazar prije bitke), utjecali su na jedan još raniji tekst, memorijalni govor koji je najvjerojatnije sastavio srpski patrijarh oko 1390. Epska tradicija je bila vrlo snažna, i na kraju je potpuno prevladala. Ali, u prvim stoljećima nakon bitke morala se natjecati s drugačijom verzijom događaja, koja je također kolala među kršćanskim piscima. Ova verzija, koja Muratovu pogibiju povezuje s odvažnim jurišom usred bitke, prvo se pojavljuje u jednom od najranijih dokumenta, u komentarima (iz listopada 1389.) koje su firentinski senatori dali na izvještaj o bitki što su ga primili od bosanskog kralja Tvrtka: Sretne li su, najsretnije, ruke dvanaestorice odanih plemića koji su svojim mačevima prokrčili put, prodrli kroz neprijateljske redove i kroz obruč lancima vezanih deva, i junački se probili do šatora samog Murata. Sretniji od svih je onaj koji je tako silovito ubio tako moćnog ratnika ubodom svoga mača… Većina povjesničara je pojedinosti iz ove priče smatrala izmišljenim; broj od dvanaest vjernih ljudi se čini sumnjivo simboličnim, a jedan od vodećih znanstvenika je jednostavno odbacio ovaj prikaz kao čudan, odnosno, “poseban slučaj”. Ali, ostaje činjenica da je ovaj firentinski dokument najbliži samim događajima od svih koje posjedujemo: to je izravan komentar o izvještaju kojega je nekoliko mjeseci nakon bitke poslao vladar čiji su ljudi u njoj sudjelovali. Indicija o redu deva vezanih lancima slaže se s ostalim izvještajima; a bez obzira na to je li broj dvanaest tek neka namjerna simbolika, osnovna zamisao o maloj grupi vitezova koji napadaju Murata uopće ne izgleda kao “poseban slučaj”. | |
I najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog komadića povijesne građe
Anonimni firentinski kroničar, koji je pisao vjerojatno manje od dvadeset godina nakon bitke, daje malo razrađeniju verziju iste priče: po njemu, Lazar je osobno s još dvanaestoricom ljudi napao Muratov šator (nakon što su Turci porazili Lazarovu vojsku na polju) i ubio ga kopljem. Elementi ove priče se pojavljuju u još jednom prikazu sijenskog trgovca koji je živio na osmanskom teritoriju do 1402., a svoje povijesne radove je objavio 1416. U njegovoj verziji priče, Lazar i nekoliko njemu odanih ljudi jurnuli su na Muratov šator, ali su zaustavljeni i zarobljeni; a onda, kada su izvedeni pred sultana, jedan od njih ga je uspio izbosti. Ovdje vidimo dvije priče spojene u jednu – viteški napad i lukavo ubojstvo nožem. Međutim, od svih ranih prikaza, najdetaljniji i najfascinantniji je onaj anonimnog katalonskog autora, koji je sigurno napisan prije 1402. Većina povjesničara Kosova ne posvećuje dovoljnu ili gotovo nikakvu pažnju tom prikazu bitke, zato što on dolazi na kraju jednog uglavnom izmišljenog teksta, sentimentalne romanse pune čudesnih izmišljotina. Samo djelo predstavlja romansiranu biografiju Jakoba, starijeg Muratovog sina, kojega Bajazid ubija nakon bitke kako bi osigurao prijestolje za sebe. (Završni odlomak knjige opisuje Bajazida koji je još na vlasti, što ovaj tekst smješta u vrijeme prije nego što ga je porazio i zarobio Timur Lenk 1402.) Ipak, što su uočili i mnogi katalonski znanstvenici, opis Kosovske bitke, koji čini zadnji dio knjige, sasvim je drugačiji od izmišljene romanse koja mu prethodi: on se izgleda dobrim dijelom temelji na jednom ili više povijesnih prikaza, koje su možda napisali neki bizantski Grk ili Turčin koji je pripadao antibajazidskom lobiju. U cijeloj knjizi, autor pokazuje neobično točno poznavanje naziva mjesta, osmanskih običaja i povijesnih detalja. Prema ovom autoru, Lazarove snage (26.000 pješaštva i 4.000 naoružane konjaništva) uključivale su “mnogo Nijemaca i mnogo Ugra”. Jedan od vitezova na konju, “krupan Ugrin”, tražio je od Lazara da ga stavi na čelo vojske; udovoljeno mu je i dobio je pod svoje zapovjedništvo više od jednog cijelog odreda (ostali zapovjednici su bili sam Lazar i “njegov zet”, tj. Vuk Branković). Autor potom iznosi razne detalje o dvjema vojskama, uključujući i to da je Murat poredao deve u tri reda, jedne ispred drugih, “vezane debelim lancima”. (Ovo je važan detalj, jer se potpuno slaže sa navodom o vezanim devama u pismu firentinskih senatora.) Tijekom bitke jedna grupa njemačkih vitezova probila se kroz redove deva i prodrla duboko u tursku vojsku. U nastaloj zbrci, ugarski vitez koji je bio prisegao da će se osobno boriti s Muratom, podbo je svog konja pravo na sultana, ne bojeći se strijela koje je na njega ispaljivao sam Murat. On se probi, s kopljem u ruci, i zada mu takav udarac potpomognut konjem u jurišu, da su Muratov štit i oklop potpuno probijeni, a vrh koplja mu se zario četiri prsta duboko u tijelo, i Murat se sruči na tlo teško ranjen. Ugarskog viteza je odmah potom oborila kiša strijela; Murat je uskoro podlegao ranama. Identificiranje Muratovog ubojice kao ugarskog viteza vrijedi ozbiljno razmotriti. Kao što smo vidjeli, Lazar je gotovo sigurno u svojoj vojsci imao i ugarski kontingent; njegov zet, Nikola Gorjanski, bio je jedan od najmoćnijih plemića u Ugarskoj i vrlo angažiran u balkanskim događajima. Sam Gorjanski nije bio prisutan prilikom bitke, ali svaki vitez višeg ranga kojega bi on poslao dobio bi počasno mjesto. Možda ona simetrija s dvojicom zetova, koja se pojavljuje u epskoj predaji, ima neke veze s ovim. Još jedna osobina ove epske predaje bi mogla imati ugarsko objašnjenje. Među najčuvenijim pjesmama su one koje opisuju podvige devetorice Jugovića, braće koji su se viteški borili i izginuli u bitki. Prema narodnoj predaji, oni su bili braća Lazarove žene, kneginje Milice; ali povijest ne zna za njihovo postojanje. Međutim, često se događa da imena u epskoj poeziji imaju neku, makar i vrlo daleku pozadinu u stvarnosti: čak i najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog minijaturnog komadića povijesne građe. (Već smo spominjali jedan primjer iz jedne druge kulture: albanski nazivi mjesta koji su se, u iskrivljenom obliku, našli u Pjesmi o Rolandu.) U najranije zabilježenoj pjesmi o Kosovu, ime koje će kasnije autori zabilježiti kao “Jugović” u stvari je bilo “Ugović”, a prvi redak u kome se pojavljuje to ime povezuje braću Ugović sa “ugarskim”, tj. mađarskim, plemićima. Možda su Ugovići prvobitno bili “Ugrovići”, ugarski sinovi – mala grupa vitezova koje je poslao Lazarov ugarski rođak. Veza sa Gorjanskim možda objašnjava zašto su oni, u epu, promatrani kao neka vrsta svojte kneza Lazara. | |
Tek u osamnaestom stoljeću jedan izdavač uljepšao je ime Kobilić i napisao Obilić što je pogrešno
I, da odemo još malo dalje u ovim spekulacijama, možda je takva jedna grupa elitnih ugarskih vitezova, predvođena “krupnim Ugrinom” iz katalonskog prikaza, krenula na Murata, da bi poslije bili stavljeni kao dvanaestorica vjernih vitezova u ranom izvještaju koji je u Firencu uputio bosanski kralj Tvrtko. Nijedan od ranih kršćanskih izvora ne može se mjeriti sa ovim katalonskim prikazom kada je riječ o podrobnosti detalja. Ali, postoji još jedan tekst, bugarska kronika napisana u periodu između 1413.-21., koja ne samo da daje jednu (vrlo kratku) verziju viteške priče, nego dodaje i jedan vrlo važan element: imenuje viteza koji je ubio Murata. “A među ratnicima bijaše čovjek ogromne snage, po imenu Miloš, koji je svojim kopljem pribo nevjernika Murata, baš kao sv. Dimitrije…” Pred kraj petnaestog stoljeća spominje se cijelo ime Miloš Kobilić ili Kobilović; a u nekoliko sljedećih stoljeća ono se stalno pojavljuje u bezbroj varijanti kao u kineskoj igri šaputanja: Milois, Miloss Kobyla, Milos Kobilith, Milossus Kobyliczh, Milosch Khobilovitz, Milo Comnene i Minkos Koplaki. U folklorno-epskoj tradiciji to je uvijek Miloš Kobilić – odnosno uvijek je bio, sve dok ga jedan nadobudni izdavač iz osamnaestog stoljeća nije odlučio “uljepšati” u “Obilić”, u želji da sugerira riječ obilje. Oblik “Obilić” koriste svi suvremeni srbijanski pisci; začudo, čak i vrlo ozbiljni povjesničari i književni stručnjaci nastavljaju ga koristiti, mada su potpuno svjesni da se radi o krivotvorini i očiglednoj izmjeni. Može li se išta zaključiti na osnovi izvornog imena? Nažalost, odgovor glasi da se mogu ili bi se mogle zaključiti mnoge stvari, ali nijedna sa sigurnošću. Ako pretpostavimo da je to bilo pravo ime stvarne ličnosti, onda bi dokazi sadržani u hrivosuljama ukazivali da je on vjerojatno došao sa zapadnog Kosova, gdje je ime “Miloš” u to doba bilo vrlo popularno. Mada danas Miloš zvuči potpuno srpski, imena koja su se završavala na -oš ili -uš nisu bila tako uobičajena u srednjem vijeku, i moguće je da su odražavala određen albanski utjecaj; dok je ime Miloš bilo popularno na zapadnom Kosovu, u sjevernim dijelovima ga uopće nije bilo. Isto tako, “Kobilić” ili “Kobilović” je moglo nastati od vlaške ili albanske riječi “copil” odnosno “kopil”, koja, kao što je već rečeno, znači “dijete” ili “vanbračno dijete”. “Kopil” se u nekim srednjovjekovnim spisima pojavljuje i kao vlastito ime Vlaha; postoji također i selo po imenu Kobiliće i Kopiloviće na sjeverozapadnom Kosovu. S obzirom na sve to, bilo je tvrdnji da je Miloš Kobilić bio vlaško-albanskog porijekla. Međutim, po jednoj drugačijoj etimologiji, “Kobilić” se izvodi iz riječi kobila: “Kobilić” bi prema tome značilo “kobilin sin”. U tom smislu je narodna tradicija tumačila ovo ime: prema legendi, Miloša je u djetinjstvu dojila kobila. Podsjetimo se da je osmanski povjesničar Nešri spominjao vodećeg viteza na srbijanskoj strani po imenu Dimitrije, “Jundovog sina” (Yund-oglu): yund je u stvari stara turska riječ koja znači “kobila”. Ostaje nejasno zašto ga naziva Dimitrije umjesto Miloš; možda je pobrkao “Miloš” i “Mito” (deminutiv za Dimitrije), ili se radi o utjecaju popularne usporedbe sa sv. Dimitrijem (kao kod ranije spomenutog bugarskog kroničara). Ali ono što je ovdje važno jest da se taj “Yund-oglu” opisuje kao zapovjednik Lazarovog lijevog krila, gdje su bile raspoređene strane postrojbe – što se u potpunosti podudara s prikazom koji daje anonimni Katalonac. Ukoliko smatramo da ovo pridonosi vjerodostojnosti katalonske verzije, onda bismo možda trebali razmotriti mađarsko podrijetlo vitezovog imena. Vjerojatno bi bilo pretjerano pretpostaviti da je “Miloš” prvobitno bio “Miklos” (mađarska verzija imena „Nikola”), a da je “Kobilović” u stvari nastalo od kaborlovag (“vitez-lutalica”) na mađarsko društvo tog doba bilo je još uvijek pod snažnim utjecajem šamanizma koji su Mađari donijeli sa sobom iz centralne Azije. Te tradicije su bile osobito snažne u vojsci: naprimjer, ugarski vojnici tog vremena su na svojim odijelima nosili magijske kosti (motiv koji se zadržao na uniformama husara, oblikovan zlatnim širitima). Ova vjerovanja nisu njegovali samo vojnici sa sela: umjetničko-povijesni dokazi pokazuju da su tijekom ovog razdoblja ugarski plemići namjerno usvajali lokalne “etničke” nošnje i običaje. | |
Prema svemu što danas znamo logično je zaključiti da je Murata ubio neki Ugrin
A među raznim totem-životinjama koje su koristili mađarski šamani, konj je bio najmoćnija i najpopularnija. Vjerovali su da svaki šaman ima svog bijelog čarobnog konja koji će ga odnijeti na nebo. I, mada je identificiranje Miloša Kobilića kao Ugrina prilično nepouzdano, zanimljivo je primijetiti da je Ugarska, više nego i jedna druga zemlja u okruženju, posjedovala kulturu koja je mogla proizvesti karizmatičnog ratnika koji je imao neku magičnu vezu sa kobilom. Naravno, ukoliko je cijeli prikaz katalonskog autora točan, onda postaje teško objasniti zašto su turski povjesničari razradili potpuno drugačiju priču o Muratovoj smrti. I ovdje je moguće ponuditi nekoliko objašnjenja. Pogibija sultana u bitki predstavljala je događaj bez presedana; možda je podmuklo ubojstvo i bilo manje uvrjedljivo za tursko samopoštovanje od obične pogibije u borbi. Možda je kombinacija dviju priča koju nudi sijenski autor upad na konjima, zarobljavanje vitezova, a potom iskorištena prilika za ubojstvo od jednoga od njih – bila bliža istini. Možda se juriš ugarskog viteza završio neuspjehom, tako da je Murat ubijen u drugom odvojenom događaju; kršćanski izvori su možda zabilježili samo da je vitez posljednji put viđen kada se bacio na sultana, i da je kasnije objavljeno kako je sultan ubijen. Bez dodatnih dokaza, prava istina možda nikada neće biti utvrđena. Ali prema svemu što sada znamo, moguće je logično zaključiti da je Murata ubio netko, vrlo moguće neki Ugrin koji se zvao, ili čije ime je zvučalo slično, odnosno čije ime je naknadno promijenjeno ili je značilo isto što Miloš Kobilić. I Lazarova smrt je bila predmetom brojnih različitih priča; i tu su književni zahtjevi narodnog epa igrali važnu ulogu. U nekim verzijama epa, završni, dramatični sukob se dešava između Lazara, koji umire, i Murata, koji je već zadobio smrtonosne rane. Kod osmanskih povjesničara, priča je jednostavnija: zarobljenog Lazara dovode pred Bajazida na kraju bitke, koji naređuje njegovo pogubljenje; najranije srpske kronike daju vrlo sličan prikaz. Verzije prema kojima je Lazar bio vitez koji je ubio Murata prate, naravno, drugu liniju priče; ali ove prilično prozirne pokušaje da se Miloševa uloga pripiše Lazaru, ne treba uzimati za ozbiljno. I ovaj put, Katalonac daje najprozaičniji prikaz; po njemu, ubrzo nakon Muratove smrti gine i Lazar, “nakon što se uključio u borbu protiv Ajna-bega” (komandant anadolske konjice na lijevom krilu osmanske vojske”. Kada bi ovo bilo sasvim istinito, tad bi bilo sasvim razumljivo zašto je srpski narod težio drugačijoj varijanti priče, u kojoj je Lazar imao priliku barem održati još jedan junački govor prije nego što pogine. Možda se čini čudnim pitanje je li ova bitka bila turska pobjeda ili neriješeni boj, s obzirom na to da se radi o najpoznatijem porazu u srbijanskoj povijesti. Ipak, neki od ranih izvora iznose još čudniju tvrdnju; oni bitku opisuju kao srpsku pobjedu. Pismo firentinskih senatora ne ostavlja nimalo sumnje da ih je kralj Tvrtko obavijestio o velikoj pobjedi nad Turcima; isti dojam se stječe nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu francuskog autora Philippe-a de Mezieres-a; a prva reakcija bizantskih pisaca bila je da ustvrde kako je Kosovo bilo poniženje za Turke. Neki stari srpski vjerski tekstovi o Lazaru, napisani u obliku pohvale, kažu da je Murat poražen. Narodne epske pjesme koje je čuo neki slovenski putnik prolazeći Kosovom oko 1530., slave Miloša Kobilića koji je ubio Murata, završavajući: “Kad su Turci izgubili svog vođu, dali su se u bijeg. Tako su Markogrof (Lazar), njegova vojska i njegova zemlja oslobođeni od Turaka.“ Očigledno su postojala dva osnovna razloga za formiranje ovih različitih ocjena ishoda bitke. Prvi je bila činjenica da je sultan poginuo u ovoj bitki: to je privuklo zanimanje bizantskih pisaca, koji inače ne bi mnogo marili za ono što se desilo u ovoj udaljenoj slavenskoj kneževini. To je bilo najvažnije i za pisce srpskih pohvala koji su, usredotočeni na Lazara, sve događaje u bitki promatrali na vrlo osoban, umjesto na vojno-strateški način: omiljena im je usporedba bila s Davidom i Golijatom, koji su se naravno borili kao pojedinci, a ne kao vojskovođe. Drugi razlog je najvjerojatnije bio taj što, nakon bitke, turska vojska nije krenula dalje u osvajanje srpskog teritorija, nego se brzo povukla u Anatoliju (radi osiguravanja prijestolja za Bajazida). To je moglo ostaviti dojam da su Turci uspješno odbijeni. | |
Svaki prikaz bitke nastao je pod pritiskom vjerskih, književnih i političkih utjecaja
Da li je bosanski kralj Tvrtko imao neki dodatni, skriveni razlog, širiti vijesti o pobjedi – na primjer, kako bi dobio vojnu ili financijsku pomoć od talijanskih sila, koju su, u protivnom, mogle dodijeliti Ugarskoj – o tome možemo samo nagađati. Još jedna osobina bitke koja je sigurno utjecala na ove izvještaje jest činjenica da su i Turci pretrpjeli teške gubitke. S obzirom na strašne gubitke u ljudstvu na obje strane, postojala je osnova da se na bitku gleda kao na neriješen rezultat za koji je plaćena visoka cijena. Jedan stari srpski vjerski tekst zaključuje: “Obje strane su bile iscrpljene, i bitka je prestala”, više ranih kronika, talijanskih i dubrovačkih, daju približno istu verziju ishoda. Većina suvremenih povjesničara su skloni opisati bitku kao uglavnom neriješenu, ali uz dvije bitne kvalifikacije. Prvo, u tehničko-vojnom pogledu, bitka se ipak može ocijeniti osmanskom pobjedom, zato što se srpska vojska raspala i dala u bijeg, dok je turska na kraju dana zadržala polje u svom posjedu. Drugo, dok su Srbi upotrijebili svoju punu vojnu snagu, Turci su bili u stanju iz dana u dan dovlačiti nove i sve jače postrojbe. Stoga, dugoročno gledano, ova bitka se s pravom može smatrati velikim porazom srpske strane. Postoje i jasni dokazi da su tako mislili i ljudi s Kosova u sljedećoj generaciji ili dvije: bugarski pisac Konstantin, koji je bio na dvoru Lazarovog sina od 1411., jasno je opisao bitku kao tursku pobjedu. Isto je postupio i katolički biskup Martino Segono, koji je služio na Novom Brdu u prvoj polovici petnaestog stoljeća. Ali, da li su gledišta pisaca poput Konstantina i Segona uopće predstavljala javno mišljenje? Na ovo nema sasvim sigurnog odgovora. Svaki prikaz bitke sačuvan do naših dana je sačinjen pod pritiskom različitih posebnih utjecaja – vjerskih, književnih i političkih. Nema načina da se prodre u pozadinu tih tekstova i izvora i izvrši neka vrsta imaginarne ankete među lokalnim stanovništvom. Jedino što možemo učiniti jest da uočimo i pratimo najranije niti predaje koje su, na kraju, utkane u popularni, suvremeni “mit o Kosovu” (uglavnom u devetnaestom stoljeću), koji danas prevladava u srpskom načinu razmišljanja. Najuočljivija nit koja se pojavljuje vrlo rano jest srpski pravoslavni kult kneza Lazara. Oko godinu dana nakon bitke, Lazarovo tijelo je prebačeno i ponovo sahranjeno u manastiru koji je on osnovao u Ravanici, između Niša i Beograda. Napisani su vjerski tekstovi koji su ga proglasili mučenikom, a za godišnju komemoraciju 15. lipnja sastavljena je posebna liturgija, koja je sadržavala pripovijest o njegovom životu i smrti. Međutim, glavni naglasak u ovom i drugim manastirskim tekstovima bio je na njegovim pobožnim djelima. Mnogo više prostora je posvećeno njegovom zavještanju Ravanice nego njegovoj posljednjoj bitki protiv Turaka. Jedini važan doprinos koji su ovi tekstovi dali kasnijem mitu o Kosovu bilo je, u nekima od njih, uključivanje govora koji je navodno Lazar održao svojim vojnicima prije bitke, i u kojem im je, koristeći retoričke modele, rekao da je “bolje poginuti u borbi, nego živjeti u sramoti… Živjeli smo dosta na ovom svijetu; na kraju, želimo prihvatiti mučeničku borbu i vječno živjeti na nebu”. Kao što smo vidjeli, od tih religijskih tekstova (manji broj) opisuju bitku kao Lazarovu “svetu pobjedu”. Standardni način slavljenja svetaca bilo je recitiranje njihovih dostignuća, a ne patnji; u Srpskoj crkvi je postojala snažna tradicija kraljevske svetosti, ali ne i mučeništva. Stoga ne iznenađuje da se Lazarova komemoracija sastoji uglavnom od nabrajanja njegovih vrlina i uspjeha – među kojima se ubojstvo Murata smatra najvećim. Slavljenje je važnije od oplakivanja u ovim tekstovima: i mada se tu spominju i pogibije srpskih vojnika na Kosovu, u ovoj ranoj fazi se još ne naslućuje nastanak mita o nacionalnoj katastrofi. Ni ovo nas ne treba čuditi; kada su pisani ovi tekstovi, desetljeće ili dva nakon bitke, Lazarov sin je neometano vladao srpskim zemljama i, štoviše, činio je to kao lokalni sultanov vazal. Za monahe, koji su ovisili od njegovog pokroviteljstva, ne bi bilo baš mudro opisati ovakvo stanje stvari kao katastrofalno za narod – čak i ako su ga smatrali takvim, što je malo vjerojatno. Ova prva liturgija slavljenja Lazarove smrti 15. lipnja svake godine (28. lipnja po novom kalendaru) mogla bi izgledati kao dokaz neprekinute tradicije obilježavanja godišnjice Kosova od 1390. g. do danas. Međutim, taj kontinuitet je ustvari vrlo krhak. Nacionalisti poput Vuka Karadžića uzeli su kosovsko predaja i pretvorili ga u ideologiju Kult Lazara se naravno održavao na Ravanici; svi manastiri su njegovali kult svojih svetih osnivača. Međutim, potkraj sedamnaestog stoljeća Ravanica je bila jedino mjesto gdje se još slavio njegov kult. Možda je još poneka crkva tu i tamo obilježavala 15. lipnja kao Vidovdan; ali u službenom crkvenom kalendaru, taj dan je bio posvećen Amosu iz Starog zavjeta, dok je sv. Vid formalno unesen u kalendar tek u devetnaestom stoljeću. Cijela zamisao nacionalno-vjerske proslave ovog dana u stvari je izum devetnaestog stoljeća. Šire o poznatim tradicijama može se naći u narodnim epskim pjesmama. Najranije pisane verzije ovih pjesama o Kosovu pojavljuju se tek u drugoj polovini osamnaestog stoljeća; ali to je jasan dokaz (na osnovu bilješki putnika i vidljivog utjecaja pjesama na druge pisane tekstove) kontinuiranog prenošenja i razvoja, koji se protežu od najranijih godina neposredno nakon bitke. Pažljivim proučavanjem ranih dokaza dolazimo do zaključka kako su neposredno nakon bitke stvorene dvije glavne pjesme: “Smrt Lazara” i “Smrt Murata od ruke Miloša Kobilića”. Razrađena je zajednička linija priče koja povezuje ove dvije, a dodane su i neke druge pjesme, kao što je ona o kneginji Milici i njezinoj braći Jugovićima ili Ugovićima. Međutim, počevši već od petnaestog stoljeća, jasno je da je najpopularnija od svih bila pjesma o Milošu Kobiliću. (To je pjesma kojoj je slovenski putnik Benedikt Kuripešič posvetio svoj prikaz iz 1530., opisujući je kao takvo slavljenje srpskog junaštva, da se cijela bitka čini turskim porazom). Neke od pjesama o Lazaru uključuju stihove koji bitku oslikavaju povijesnim porazom cijelog srpskog naroda; ali, čak i u tim pjesmama, fokus je na sudbini samog Lazara kao junaka-mučenika, a ne na nacionalnoj sudbini Srba. Nema sumnje da je u dugim stoljećima osmanske vladavine bilo mnogo Srba koji su ove pjesme shvaćali izrazom nečega što je povezano s povijesnim korijenima njihove nesretne sudbine turskih podanika. Ipak, tradicija narodnih pjesama se teško može koristiti kao izravni dokaz “javnog mišljenja” o političkim pitanjima: kada bi se ona tako tumačila, tada bismo trebali izvući sasvim drugačiji zaključak iz činjenice da je najpopularniji junak u narodnoj poeziji – daleko popularniji od Lazara i vjerojatno popularniji čak i od Miloša Kobilića – bio Marko Kraljević, osmanski vazal, koji je gotovo sigurno davao vojnike za Muratovu vojsku i koji se možda i sam borio u njoj. Ideja da ova folklorno-pjesnička tradicija posluži kao građa za samu srž posebne vrste povijesno-nacionalne samosvijesti kod Srba u stvari je proizvod devetnaestog stoljeća. Nacionalistički nastrojeni autori i graditelji nacije, poput Vuka Karadžića (utjecajni skupljač narodnih pjesama s početka devetnaestog stoljeća i autor rječnika) i Petra Petrovića Njegoša (pjesnik i kneževski vladar Crne Gore, čija je poznata epska poema “Gorski vijenac” objavljena 1847.), uzeli su elemente narodne kosovske predaje i pretvorili ih u nacionalnu ideologiju. Ni ovo nas ne treba čuditi. Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope; u slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno je podrazumijevala pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija. | |
Quote:
1. hrvatske odrede je vodio Ivan Horvat od Paližne, kojeg se često miješa s Ivanom od Paližne.Inače Paližne i Horvati su bili u srodstvu.Ivan Paližna je bio glavni savjetnik kralja Tvrtka i nekako sumnjam da je Tvrtko svog najvjernijeg čovjeka slao u nekakvu bitku koja ionako nije bila presudna za opstanak Tvrtkove države, barem ne u to doba. 2.ove tvoje brojke od 5000 pod Horvatom i 5000 pod Paližnom su smiješne i baš me zanima otkud ti izvor za te informacije, jer se meni čini da si te brojke izvadio iz svoje glave.Hrvata na Kosovom polju nije moglo biti više od 3000, maksimalno 3.500 ljudi, a ukupna hrvatsko-bosanska vojska nije mogla brojiti više od nekih 8000 ljudi. 3. otkud ti to da su 3 brata Horvata ratovala u Italiji!?molim te navedi mi izvor.Kao prvo najstariji od braće Horvata bio je Pavao, zagrebački biskup.Ja ti jamčim da on nikada nije ratovao, ni u Italiji, ni u Hrvatskoj protiv Žigmunda, ni na Kosovu polju protiv Turaka.Kod Tvrtka su se sklonili samo Ivan i Pavao.Ladislav je poginuo 1387. godine u borbi protiv Mađara. 4. Hrvoje Vukčić-Hrvatinić nije osvojio Zagreb već je sa svojim odredima pomogao Horvatov banderij koji je išao osloboditi biskupski Kaptol od opsade koji su digli građani Gradeca zajedno s kraljevskom vojskom.Opsada je slomljena i Kaptol je oslobođen. |
Ovo je objavljeno u podgoričkom dnevnom listu "Vijesti", 28. juna 2010.
PISMA UREDNIKU
Preci Crnogoraca nijesu učestvovali u kosovskoj bitci Njegoš je u Gorskom vijencu, iz političkih razloga raspalio kosovsku mitomaniju u Crnoj Gori. Bilo bi zanimljivo da CEDEM jednom objavi istraživanje, koliko građana Crne Gore zna, bez dileme, da naši preci nijesu bili na kosovskom boju 1389. Vjerujem da 80% ne zna. U udžbenicima istorije, iz kojih uče crnogorska đeca, niđe se ne navodi da Balšići i naši preci nijesu bili na kosovskom boju. Prirodno, kod nas su se uvijek na časovima istorije, u školama, učile poluistine ili neistine, koga briga za istinu? Što će nam istina, kad je tu sveštenstvo SPC da nam objasni sve što treba da znamo o kosovskom boju. A sad činjenice. Vladika Vasilije Petrović u svojoj knjizi Istorija o Černoj Gori, Moskva 1754. kaže da se Crnogorci nijesu borili ni na Marici 1371, a ni 1389. na Kosovu: "Baoša, kojega prije spomenuh, treći dan stiže na Kosovo poslije one bitke..." Što zaključujemo? Vladika Vasilije u 18. vijeku, samim tim i Crnogorci, imaju jasnu svijest da nijesu učestvovali ni na Marici, ni na Kosovu. Svi srpski istoričari, svi se slažu, da Balšići i Zećani (Zećani su preci Crnogoraca i Brđana i pola stare Hercegovine) nijesu učestvovali u kosovskoj bitci, evo nekih kazivanja: Akademik SANU Rade Mihaljčić, Istorija srpskog naroda, Beograd 1994. kaže: "Jedino je Đurađ Stracimirović Balšić bio tada na strani Turaka. Zbog toga je malo verovatno da je sudelovao u bici na Kosovu." Akademik SANU Momčilo Spremić u knjizi Đurađ Branković i njegovo doba, Beograd 1994. kaže: "Na primer, drugi Lazarev zet, Đurađ Stracimirović Balšić nije uopšte došao na Kosovo, i još se uz pomoć Turaka borio protiv bosanskog gospodara Tvrtka I, Lazarevog saveznika" Dr Miladin Stevanović, Večernje Novosti, 25. 01. 2010. kaže: "Vizantija, Bugarska, braća Dejanovići i Kraljević Marko sa bratom Andrijašom su bili u vazalnom odnosu sa Turcima i nisu imali snage, ni želje da se priključe knezu Lazaru. Oklevao je da se izjasni i Lazarev zet, zetski gospodar Đurđe Stracimirović Balšić, pošto izgleda da se još ranije odlučio za vazalni odnos prema Turcima. Tako su knezu Lazaru ostali samo bosanski kralj Tvrtko I i njegov zet Vuk Branković, gospodar kosovske oblasti." Dr Željko Fajfrić, u knjizi Sveta loza kneza Lazara tvrdi: "Isto tako nije tu bilo ni Đurđa Stracimirovića, a gde je on bio ostaje tajna." Lazar Hrebeljanović, najmiliji svetac Amfilohijev ("Srbija je tijelo Lazarevo, a Kosovo glava Lazareva"), proglašen je od strane srpske crkve za sveca brzo poslije kosovske bitke, ali, u crkvenom kalendaru Crnojevića nema ga među svecima! Kneza Lazara Crnogorci krajem 15. vijeka nijesu poštovali kao svog sveca, pa je jasno - nikakva kosovska misao i takozvani kosovski zavjet, nijesu postojali u Crnoj Gori prije Gorskog Vijenca. Ako zetska mtropolija, to jest crkva Crnojevića, nije poštovala kao svoje, svetitelje srpske crkve, neka čitaoci sami razmisle da li je naša crkva u doba Crnojevića pripadala srpskoj crkvi, ili je bila nezavisna. Vuk Popović, Cetinje |
Nema komentara:
Objavi komentar