KRIŽARI U HRVATSKOJ

„Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi Ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.
Uzroci stvaranja križarskog pokreta dvostruki su. Prvo: borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju Srbije, Srba i „hrvatskih izdajica”, kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili temeljni razlozi borbe križara. Drugo: strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi Ustaškog pokreta, Ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde. Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika, kao i izbjegavanje mobilizacije u Jugoslavensku armiju, mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu. Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.
Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv „bezbožnih” komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi, isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mimo njezinih simpatija. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Činjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.
Križari su nastali raspadom Oružanih snaga NDH. Dakle, proces nastanka gerile išao je obratnim tijekom od uobičajenoga procesa, pa je od redovne vojske nastala gerila, za razliku od njezina protivnika Jugoslavenske armije, koja iz gerilskog pokreta izrasla u regularnu vojsku obnovljene države Jugoslavije.
Politička orijentacija križara propašću NDH i porazom ustaških saveznika nacističke Njemačke, kao i dvije godine ranije fašističke Italije, postala je prozapadna. Križari se pozivaju na savezništvo SAD-a i Velike Britanije, vodećih zemalja višestranačkih sustava i parlamentarnih demokracija te neprijatelja poražene NDH, računajući na njihove državne interese i pomoć, kako su vjerovali, u skorom sukobu s komunističkim Istokom.
Politička organizacija, kao jedan od bitnih elemenata gerile, nije osnovana. Ustaško vodstvo u inozemstvu preuzelo je takvu ulogu i utemeljilo HNO, ali nije uspjelo ostvariti izravno političko vodstvo nad križarima. Treba naglasiti da je mnogim križarima ideja o povezivanju ustaša s HSS-om, s obzirom na njegov ugled i autoritet njegova vođe dr. Vladka Mačeka, bila vrlo bliska. Nadu su polagali i u približavanje hijerarhiji Katoličke crkve.
U programskim dokumentima vodstvo NDH naglašavalo je da je temeljni cilj njegove borbe bila i ostala hrvatska država. Uz to, odlučno je odbacilo bilo kakvu vezu sa sustavima fašističkog ili nacističkog tipa, i to, iako ne baš argumentirano i uvjerljivo, u prošlosti kao i u sadašnjosti.
U vrijeme oružane borbe nije se predviđalo višestranačje. Nakon uspostave države planirala se uspostava vlasti na načelima narodnog suvereniteta i demokracije. Težilo se povezivanju Hrvatske s „europskom unijom” i Ujedinjenim narodima.
Nasuprot „kapitalističko-liberalističkom poretku” ustaško vodstvo naglašavalo je važnost državnog, zadružnog i privatnog vlasništva, kao i nužnost da seljački dom bude temelj „hrvatskog narodnog života”. Osim toga, predviđalo je i sudjelovanje radnika u dobitku poduzeća.
Ustaško vodstvo i njegovi predstavnici sastajali su se povremeno s obavještajnim službama SAD-a i Velike Britanije. Saveznički obavještajci, uglavnom zainteresirani za vojne informacije iz Hrvatske i Jugoslavije, kao i za potencijale i namjere križara, inzistirali su na tome da je riječ o individualnim vezama, a ne o njihovim službenim nastupima u ime svojih institucija i vlada. Izostankom rata između Zapada i Istoka obavještajni kontakti nisu prerasli u čvršće i ozbiljnije veze.
Ustaškoj emigraciji, koja je bila uvjerena da je gerilski pokret mnogo jači nego što je zaista bio, pojava križara bila je melem na ranu nakon propasti NDH. Nadali su se da će se vratiti i obnoviti državu s pomoću novih saveznika. Ali nakon nekoliko misija viših ustaških dužnosnika i časnika 1945. i 1946., najambiciozniji pokušaj ustaškog vodstva za objedinjavanjem križarskih skupina završio je propašću Akcije 10. travnja. Ovu je akciju Operacijom Gvardijan od 1947. do 1948. godine Udba potpuno razbila i onemogućila.
Dio križara odrekao se nekih simbola Ustaškog pokreta i NDH. Većinom su preuzeli znak križa te naziv križari da bi naglasili svoju protukomunističku orijentaciju. Međutim, mnogi su na svojim kapama ili drugim dijelovima odora i dalje nosili slovo U u koji su umetnuli križ. Ustaško vodstvo u emigraciji izričito je zabranilo tzv. rimski pozdrav. Međutim, nema podataka o tome jesu li križari podizali desnu ruku u pozdrav ili ne, iako se može vjerovati da je zamjenom simbola napušten i taj kompromitirani simbol ustaštva. Vodstvo je planiralo ukinuti čak i naziv križari jer je bio diskriminacijski prema muslimanima, a koji je, prema njihovu uvjerenju, poticao vjersku podjelu Hrvata. Međutim, utjecaj ustaškog vodstva na križare bio je zanemariv, a ime se križara uvriježilo. Osim toga, i njihov utjecaj na muslimane, sudeći prema dostupnim dokumentima, nije spomena vrijedan.
Križari su bili prisutni na cijelom području Hrvatske, osim u Istri i na području priobalne Dalmacije i otoka. Iznimku čine podvelebitski dio obale, Pag i Rab, iako su na ovim otocima zabilježeni samo epizodni slučajevi.
Križari u Bosni i Hercegovini po svojim su vojnim i političkim ciljevima činili cjelinu s onima u Hrvatskoj. Dakako, ne i u organizacijskom smislu jer takva cjelina nije postignuta ni u Hrvatskoj. Njihova pojava u Vojvodini zanemariva je, a križari u Sloveniji bili su jugoslavensko orijentirani.
Iako je bilo pokušaja osnivanja ustaške gerile na partizanskom teritoriju već 1944., ona je uglavnom rezultat spontanog okupljanja vojnika OS-a NDH nakon njezina rasula 1945. Najjača aktivnost križara zabilježena je neposredno nakon vojnog poraza: 1945. i 1946. Zima 1946./1947. označuje krah većine križarskih skupina. Nakon dvije godine, 1947. križarske skupine uglavnom nestaju. Preostale se bore za puko preživljavanje. Pokazalo se da križari nisu bili spremni za dugotrajniji pokret otpora. Zadnje akcije križara zabilježene su 1952., kada je i osnovana njihova zadnja skupina.
Na ovom stupnju istraživanja može se odrediti samo približan broj križara u Hrvatskoj. U razdoblju 1945.-1950. bilo je ukupno između 3.500 i 4.000 križara, pripadnika oružanih skupina, ali i „bunkeraša”. Dakako, to je procjena za cijelo razdoblje nakon rata, ali istodobno ih je bilo najviše, sudeći na temelju nekoliko realnijih procjena i dostupnih podataka, 1945. godine 2.500 gerilaca, 1946. godine 540 gerilaca, 1947. godine 510, 1948. godine 243 gerilaca i 1949. godine 10 gerilaca. Do 1952. povremeno je djelovalo manje od 10 gerilaca. Međutim, treba naglasiti da su u navedene brojke uključeni i četnici, ali njihov je broj u odnosu na križare zanemariv.
Gerilska aktivnost uglavnom ovisi o godišnjem dobu. Učestalija je od proljeća do jeseni, a zimi se gerilci skrivaju. U vrijeme kad su aktivni, križari prebivaju u špiljama i kolibama duboko u gustim šumama, a u razdobljima neaktivnosti uglavnom su smješteni po kućama svoje rodbine i suradnika, često u posebno izrađenim bunkerima pored kuća.
Mnogo skupina pridavalo je veliku važnost političkoj aktivnosti, a u nekih je takav rad i prevladavao, napose „širenjem letaka”. Iako, nigdje nisu obnavljali organe državne vlasti NDH, u nekim su selima, bez obzira na to što nisu imali područja pod svojom kontrolom, osnivali križarske odbore. Njihova temeljna zadaća bila je pomoć križarima opskrbom, smještajem i obavijestima o kretanju policije i vojske. Ipak, mnogo učestaliji oblik pomoći bilo je tzv. jatakovanje, bez ikakve organizacijske forme. Podrška je bila, dakako, tajna. Masovna i javna podrška stanovništva bila je moguća samo u prvim danima nakon sloma NDH, i to samo na nekim područjima.
Križari su djelovali samo na kopnu, a ne i na moru.
Ostali su nepovezani i razbijeni u više od 200 skupina, bez pravih zapovjednika i bez političkog vodstva. Jedno od osnovnih obilježja njihova pokreta bilo je to da su se zadržavali uglavnom na područjima svoga rođenja.
Križarske skupine obično su bile malene. Najčešće su imale od 5 do 10 pripadnika, a još manje skupine bile su pasivnije. Veće skupine bile su rijetkost, i to samo u prve dvije godine gerile: 1945.-1946. U tom razdoblju zabilježeno je i povezivanje više skupina radi zajedničkih akcija. Nakon njih razilazili su se. Osim jednog ili dva slučaja, nije bilo ni pokušaja mobilizacije stanovništva i širenja osnove svog djelovanja na taj klasičan vojnički način.
Vojnički uređene skupine sa zapovjedništvom, točno određenom zapovjednom hijerarhijom i strogim pravilima ponašanja bile su rijetkost. Nedisciplina, opijanja pa i međusobna razračunavanja u gerilskim skupinama bili su česti.
Gotovo redovito križari su napadali zadruge, koje su držali simbolima komunizma. Uz demonstraciju otpora protiv komunističke vlasti, napadi na zadruge i njihove prodavaonice imali su i čisto egzistencijalne uzroke. Naime, provale u zadružne trgovine bile su jedan od glavnih načina opskrbe križara, ali i njihovih pomagača. Izbjegavanjem napada na privatnu imovinu, u čemu nisu bili dosljedni, nastojali su učiniti najmanju političku štetu među stanovništvom, koje je živjelo uglavnom u oskudici, i pridobiti njihove simpatije. Kasnije, suočeni sa sve većim učinkom Udbe i padom podrške dijela stanovništva zbog režimske odlučnosti ali i mirenja mnogih s novim političkim stanjem, križari sve više otimaju, a sve manje raspodjeljuju zadružnu imovinu svojim pristašama. Nekima pljačke postaju svrha njihova djelovanja pa uz gerilsko ratovanje jača i razbojništvo. Dakle, neke skupine transformiraju se u pljačkaške, a neke se i osnivaju isključivo zbog kriminalnih motiva.
Najčešći oblik borbe, ali i opskrbe, bili su prepadi na komunističke aktiviste. Vojne akcije poduzimaju tek povremeno. One se svode na nekoliko prepada na vojne kamione u kojima je poginulo mnogo vojnika. Često napadaju manje policijske ophodnje. Nisu osvojili nijedno selo, pa tako ni grad ili šire područje. No bilo je mnogo slučajeva ulaska križara u sela i zaseoke gdje nije bilo kontrole državnih organa. Dakle, suprotno logici gerilskog ratovanja da je važnija neprestana aktivnost gerile, nego njezina brojčana i oružana snaga, križari su pokazivali slabu vojnu aktivnost. Riječju, oni nisu izveli nijednu spomena vrijednu vojnu akciju, kao što su zauzeće ili opsada većeg područja ili naselja, osvajanje vojarne ili važnijeg vojnog objekta, uništenje vojne ili policijske jedinice te dugotrajniji prekid prometa, niti su uzrokovali veću materijalnu štetu na gospodarskim objektima. Međutim, križari su napadima na pojedince, povremenim prekidima prometa i prepadima na zadruge i privatne kuće sprečavali prijelaz s ratnog na mirnodopsko stanje te prouzročili jak osjećaj nesigurnosti među stanovništvom, a pogotovu među pristašama i dužnosnicima komunističke vlasti.
Iako su križari protujugoslavenska i protusrpska gerila, nisu zabilježeni napadi na srpska naselja. Iznimka je paljenje kuća u Donjoj Dubravi i Gornjoj Dubravi između Karlovca i Ogulina, što je učinila jedna skupina iz emigracije. Međutim, s obzirom na to da je među njihovim žrtvama ipak bilo dosta Srba, može se zaključiti da je vjerojatan razlog bio taj što su oni stradali kao pripadnici režima. Dakle, napadnuti su kao vojnici, policajci, komunisti ili odbornici, a ne zato ili, što bi bila preciznija teza, barem ne samo zato što su bili Srbi. Zanimljivo je da ni u križarskoj promidžbenoj aktivnosti, koja je manje-više ostala na usmenoj razini s vrlo malo pismenih tragova, što dovodi dakako u pitanje vjerodostojnost gornje tvrdnje, protusrpska usmjerenost nije naglašavana. Ipak, vjerujem da bi isticano protusrpstvo križara bilo zabilježeno u dokumentima KP-a ili Udbe da je ono osobito isticano riječju ili djelom.
Križarske skupine djelovale su isključivo u seoskim sredinama, vezane na njih opskrbom hranom i skloništima. Istodobno, u gradovima su zabilježene samo, kako ih je Udba nazivala, terorističke organizacije, koje su se bavile manjim akcijama, poput pisanja parola, trganja plakata, skidanja slika, a katkad i nabavom oružja. Većina ih je otkrivena u samim začecima, a njihova je važnost zanemariva. Uglavnom su okupljale srednjoškolsku ili studentsku mladež. Oružane akcije u gradovima, prema svemu sudeći, bile su zanemariva pojava pa se može reći da su križari prema mjestu svoga nastanka i djelovanja te podrijetlom svojih pripadnika bili seoska gerila.
Iako se koristila svaka odsutnost režimskih jedinica da bi se slobodno kretali po pojedinim selima, križari nisu uspijevali staviti određena područja pod svoju kontrolu. Bez takvih područja nisu mogli biti sigurni pred čestim prepadima Udbe, KNOJ-a, policije i vojske, što ih je prisiljavalo na neprestane pokrete. To je bio jedan od razloga učestale aktivizacije bunkeraša i takozvanih jataka, dakle, njihova odmetanja od svojih skloništa ili kuća, ali i suprotnog procesa − pasivizacije križara koji su se pred potjerama sklanjali po bunkerima.
Izostankom rata Zapada i Istoka te očekivane pobjede Zapada, gerilski polet splasnuo je pod teškim udarcima komunističke vlasti. Pokazalo se da je dugotrajna borba, koja nije odgovarala ni vlastima ni križarima, ipak bila fatalna samo za križare.
Komunistička se vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno obračunala s križarima, ali i četnicima. Koristila je političke metode, poput uvjeravanja i promidžbe, ali prevladavale su vojno-policijske metode. Najčešće je organizirala potjere i zasjede, ali i racije po selima. Osim prijetnji rodbini, pa i fi zičkih maltretiranja, preseljavali su cijele obitelji u udaljenija naselja. Najučinkovitija metoda bila je ubacivanje agenata, najčešće bivših ustaša ili zarobljenih križara, među križare. Za izdaju ili likvidaciju svojih suboraca nudila im se sloboda bez sudskog procesa. Udba je nerijetko likvidirala križare i njihove suradnike na mjestu zarobljavanja ili neposredno nakon istrage. Međutim, suprotno tome, poznato je i to da su mnogi križari pušteni na slobodu bez ikakva postupka.
Na sudovima su izricane uglavnom smrtne ili vrlo visoke zatvorske kazne, osobito vođama skupina. Većini običnih pripadnika taj je rok nakon određenog vremena znatno skraćen, pa su pušteni kućama. Može se reći da je represija mnoge odgovorila od namjere da se pridruže otporu, ali istodobno je mnogima oduzela mogućnost izbora i prisilila ih na otpor. Suprotno, sustav amnestija i oprašta opći mir, pozitivan učinak.
Komunisti su u borbi protiv svojih političkih protivnika rado koristili optužbe za ustaštvo i križarstvo. Takve su optužbe omogućile najučinkovitiji obračun s potencijalnim suparnicima u borbi za ostvarenje potpune diktature KP-a. To se napose odnosi na borbu protiv HSS-a kao glavnog političkog suparnika i protiv Katoličke crkve koja je svojom neovisnošću prijetila komunističkom ideološkom monopolu kao bitnom temelju jednostranačke vladavine. Nepobitno je da je mnoge optužbe na račun HSS-a i Katoličke crkve, pa tako i optužbe da su bili povezani s križarima ili da su čak bili njihovi organizatori, isplanirao komunistički vrh te izveden u režiji Udbe.
Izbjegavanje spominjanja križara u medijima i javnosti bili su uobičajeni izraz odnosa komunista prema svojim neprijateljima i, zapravo, izraz njihove slabosti. Zataškavanje oružanog otpora trebalo je uroditi konačnom marginalizacijom pobunjenika i splašnjavanjem svake nade onih koji su nezadovoljni vlašću očekivali rješenja u oružanoj borbi.
Komunisti su u svojoj agresivnoj promidžbi neprestano naglašavali prednosti novoga sustava u kojima je bratstvo naroda i njihova sloga jamstvo za izgradnju prosperitetnog društva slobode i jednakosti za svaku naciju i pojedinca. Tome su suprotstavljali primitivizam, mržnju i isključivost svojih križarskih i četničkih protivnika koji su, prema uvjerenju komunista, onemogućavali izgradnju bogatijeg, pravednijeg i slobodnijeg svijeta bez obzira na nacionalne razlike.
Komunisti su držali da su kulturna zaostalost, nepismenost i primitivizam pogodno tlo za razvoj križarstva. Riječju, oni koji su „nasjedali” ustaškoj promidžbi zapravo su bili primitivci. No riječ je o sukobu dvaju, mutatis mutandis, elitističkih i prosvjetiteljskih te totalitarnih i autoritarnih pokreta, ustaša i komunista, motiviranih idejom borbe za nacionalnu ili socijalnu slobodu i ravnopravnost. Pri tome je isključivost jednih i drugih negirala norme i institucije višestranačkog parlamentarnog sustava.
Nakon ustaške nacionalne, vjerske i rasne isključivosti, križari su promjenama povijesnih okolnosti nastojali prilagoditi svoja ključna politička polazišta, ali prednost koju su stekli komunisti pobjedom u ratu bila je nenadoknadiva. Komunistički radikalizam, uz koji je na površinu često izbijala i srpska odmazda, uspijevao se opravdati prethodnim ustaškim radikalizmom, što mu je omogućilo da svoje postupke ne mora braniti pred velikim silama. Komunistička Jugoslavija izborila se za svoje mjesto u svijetu podijeljenom hladnim ratom, gdje je svaka strana nastojala vezati tu malu državu na jugoistoku Europe. U takvu okruženju križari nisu imali šanse ni budućnost. Njihov brzi kraj to i dokazuje.
Između ustaške i četničke gerile postojale su razlike, osim u ciljevima borbe, u nacionalnom sastavu i u brojnosti. Četnici u Hrvatskoj težili su obnovi Jugoslavije i potpunoj prevlasti srpskih nacionalnih interesa. To je, dakako, bilo dijametralno suprotno težnjama križara. Unatoč tome, prema svim drugim značajkama mnogi prethodni zaključci vrijede i za četnike. Jedna od bitnih razlika između četnika i križara jest i ta da je među četničkom gerilom, ali i među drugim jugoslavenskim pobunjeničkim skupinama, često bilo i bivših partizana, a takvi slučajevi među križarima nisu vrijedni spomena.
Četništvo u svom „čistom” obliku uglavnom je suzbijeno do 1946. Međutim, potkraj četrdesetih godina zabilježeno je nekoliko pobuna srpskih seljaka. Njihove vođe bili su demobilizirani partizani, nezadovoljni politikom KP-a na selu, napose uvođenjem zadruga, obvezatnim otkupom i takozvanim dobrovoljnim radom. Ipak, treba naglasiti da ni utjecaj velikosrpske ideologije ili nezadovoljstva zbog tobožnjeg blagog odnosa komunističkog režima prema Hrvatima koji su podržavali NDH u tim pobunama nije bio zanemariv.“
Iz tiska je upravo izašla nova knjiga, „Križari: gerila u Hrvatskoj 1945.-1950.“ dr. Zdenka Radelića s Hrvatskog instituta za povijest, koji je sa zagrebačkom Alfom i njezin izdavač. Riječ je o knjizi koja na temelju povijesnih izvora obrađuje razdoblje odmah nakon rata, o čemu Radelić piše u predgovoru: „Nakon što je Komunistička partija Jugoslavije završetkom Drugog svjetskog rata uspješno privela kraju oslobodilački i građanski rat, stvorivši sve temeljne pretpostavke za konačno i potpuno preuzimanje vlasti, suočila se s tri jaka protivnika: Hrvatskom seljačkom strankom, najvećom i najutjecajnijom hrvatskom političkom strankom, Katoličkom crkvom, koju je doživljavala kao mogući centar okupljanja svih oporbenih političkih snaga i kao najjačeg ideološkog protivnika, i gerilom koja je djelovala pod imenom križari. Obračunu komunista s HSS-om i Katoličkom crkvom u Hrvata povjesničari su posvetili nekoliko radova, ali se križarima uglavnom nisu bavili. Ova knjiga prvo je opsežnije historiografsko djelo o toj problematici. Prvo izdanje ove knjige rasprodano je i to je glavni razlog nastanka drugog izdanja, tek neznatno dopunjenog i uz nekoliko ispravaka, a nešto veće intervencije očituju se u izmjeni strukture teksta.“