NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM

Prof. DOLORES BRACANOVIĆ:
NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM

Svibanj će mjesec u hrvatskom narodu trajno biti obilježen posebnim sjećanjem na veliku našu tragediju, koja se dogodila u svibnju 1945. godine. "Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djeca i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslie osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi hrvatske državne granice, narod koji je zahtievao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tuđe."
Tako je sliku hrvatskog poraza opisala bivša zapovjednica Ženske ustaške mladeži, prof. Dolores Bracanović, u članku "S Poglavnikom na povlačenju", koji je objavljen u časopisu "Hrvatska. Spomen – izdanje u počast nezaboravnog Poglavnika", god. XIII., br. 4-5-6-7. (291-2-3-4), Buenos Aires, 10. travnja 1960. godine, str. 18-19.
Punih je šest godina prof. Bracanović u Domovini. Kao svjedok i sudionik važnih događaja, koji su se i u historiografiji i u politici različito interpretirali, prof. Bracanović za "Politički zatvorenik" govori o svomu životnom putu.

Razgovarao: Tomislav JONJIĆ

PITANJE: Kako je, gospođo Bracanović, došlo do Vašega političkog angažmana?

Rođena sam u Makarskoj, 1. travnja 1916. godine, u hrvatskoj i katoličkoj obitelji. Moj je otac bio članom Družbe braće hrvatskoga zmaja. Rođen je 1886., a umro je 1943. godine. Majka ga je nadživjela. Umrla je 1968. godine. U rodnomu sam mjestu završila pučku školu, a građansku školu i gimnaziju pohađala sam u Dubrovniku, kamo je obitelj doselila 1928. godine. Osim obiteljskog odgoja, na moje je duhovno sazrijevanje presudno utjecala organizacija "Domagoj". Pristupila sam joj s 12-13 godina u Dubrovniku, gdje su "domagojci" bili utjecajniji od "križara", druge katoličke organizacije. I inače su te dvije organizacije najsnažnije utjecale na odgoj hrvatske mladeži toga doba. Nakon završene gimnazije, u Zagrebu sam na Filozofskom fakultetu završila njemački i talijanski jezik. Prvo sam namještenje dobila u Korčuli, a potom sam se zaposlila na dubrovačkoj trgovačkoj akademiji.

Prof. Dolores Bracanović

PITANJE: Kakve su duhovne i političke prilike bile u Dubrovniku sredinom tridesetih godina?

lako je bio dodijeljen Zetskoj banovini i izložen sustavnim pokušajima posrbljivanja, Dubrovnik je disao izrazito hrvatski. Mala skupina tzv. Srbakatolika, unatoč podpori, koju su joj pružale državne vlasti, na tomu nije mogla ništa promijeniti. Školski su učitelji i profesori većinom bili Srbi i Crnogorci. S kakvim su se preprekama suočavali nositelji jugoslavenizacije, ilustrira jedna slika iz moga gimnazijskog života. Pri upisu se morao popuniti obrazac zvan "nacionalom". U rubrici o nacionalnoj pripadnosti, Srbi i Jugoslaveni upisivali su "jugoslavenska". Skupina nas Hrvata upisala je: "hrvatska". Ravnatelj nas je pozvao i rekao da to "ne može biti", ali mi nismo popuštali. Prijetio nam je sankcijama, ali je sve ostalo po staromu. Mi nismo popuštali, pa je morao popustiti on.

PITANJE: Jesu li dubrovački Hrvati održavali tješnje sveze s Hrvatima iz Boke? Kako se u Dubrovniku gledalo na hrvatsku politiku koju je predvodio dr. Maček?

Bokelja je u Dubrovniku bilo relativno malo, ali su svi bili izrazito nacionalno svjesni. Hrvati su obćenito glasovali za Mačeka. Tako je činila i moja obitelj. Moj je otac nakon izbora 1935. godine postao gradonačelnikom. Zbog javnoga glasovanja za listu dr. Mačeka, smijenila ga je Stojadinovićeva vlada nakon prosinačkih izbora 1938. godine. Nu, valja imati na umu, da je već tamo negdje od 1935. došlo do raslojavanja. Mladež je sve više naginjala hrvatskim nacionalistima i simpatizirala s dr. Antom Pavelićem. Je li takvo raspoloženje jačalo i kod starijih, ne mogu sa sigurnošću reći. Simpatizirati s dr. Pavelićem bilo je opasno. Stariji su to možda tajili, što mladež – nesklona zatomljivanju osjećaja – nije činila.

PITANJE: Proglašenje Banovine Hrvatske ipak je bilo dočekano s obćim oduševljenjem?

Tako je. To je oduševljenje bilo i veće nego u ostalim hrvatskim krajevima, jer je proglašenjem Banovine Hrvatske Dubrovnik konačno bio izuzet iz Zetske banovine i pripojen ostalomu, najvećem dijelu Hrvatske. Taj je čimbenik presudno utjecao i na to, da je kasnije nezadovoljstvo hrvatskih nacionalista Mačekovom sporazumaškom i projugoslavenskom politikom, u Dubrovniku bilo manje izraženo, negoli drugdje. Nu, i u Dubrovniku je Maček sve više gubio pristaše u korist dr. Pavelića.

PITANJE: Dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske sjećate se dobro?

Bio je to trenutak obćeg oduševljenja. Nije bilo Hrvata, koji tog dana nije bio presretan. Na žalost, već par dana poslije, naša ja radost pomućena, kad su u grad ušli Nijemci, a potom i Talijani. Talijani su bili kivni na Nijemce, koji su došli par sati ranije, pa su inscenirali "osvajanje Dubrovnika". U podpuno mirnom gradu postavili su kamere i počeli puškarati, glumeći ljutu borbu. To je, već pri prvomu susretu s talijanskim snagama, kod Hrvata izazvalo obću porugu. Odmah su započela i hrvatsko-talijanska neprijateljstva, jer su Talijani istoga trenutka počeli protežirati malobrojne Srbe, koje zapravo nitko nije dirao. I kad su započele otvorene četničke pobune protiv NDH, Talijani su otvoreno bili na njihovoj strani.

PITANJE: Uz to, došlo je i novo razočaranje podpisivanjem Rimskih ugovora.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Obitelj je bila okupljena oko krugovalnog aparata. Svi smo plakali, slušajući kako su u Rimu podpisani ugovori, kojima je dio hrvatskog primorja pripao Italiji. To smo doživjeli kao trganje vlastitoga živog mesa. Nu, bili smo svjesni da se radi o diktatu, kojemu se Hrvatska ne može oduprijeti. Duboko smo se nadali da će taj diktat biti privremen, pa nam nije padalo na pamet okrenuti leđa državi. I kad je nesavršena i teritorijalno okrnjena, država je bila naše jedino blago i jedini jamac našega nacionalnog obstanka. Talijanski je, pak, diktat raniju nesklonost Hrvata Italiji pretvorio u skoro otvoreno neprijateljstvo. Talijani su poticali potalijančenike, dodjeljujući im dućane i preferirajući ih na svakomu koraku. Da nismo bili vojnički neusporedivo slabiji, nitko ne bi mogao spriječiti hrvatsko-talijanski oružani sukob. Čak ni Nijemci, koji su bili čvrsto uz svoga velikog saveznika.

Dolores i Karmen Bracanović

PITANJE: To je zasigurno utjecalo i na hrvatski odnos prema fašističkoj ideologiji?

S obzirom da je bio nositeljem talijanskog imperijalizma, fašizam nam je postao posve oduran. Nu, nismo mogli otvoreno tako nastupati, iako je protutalijansko, protufašističko razpoloženje bilo vidljivo na svakom koraku. Uvrijeđeni su Talijani sve intenzivnije huškali Srbe na hrvatsku državu i tako podpirivali krvave sukobe. Bila su to težka vremena. I kad se obtužuje hrvatske državne vlasti, onda treba imati na umu okolnosti u kojima se tada živjelo. Tvrdi se, da prihvaćanje hrvatske države ujedno znači i odobravanje nasilja i zločina. To je posve pogrješno. Ta, samo zločinac neće osuditi zločine! Uostalom, komu je moglo biti više do mira i reda, negoli mladoj državi, koju sa svih strana pritišću. Zapad je stalno bio za obnovu Jugoslavije. Rusi također, samo uz instalaciju komunističkog režima. Mi smo bili osuđeni na suvezništvo s onima, koji nam zapravo nisu željeli dobro. Oni su, pak, koristili sve neprijatelje države, a nemojmo zaboraviti, da se i dobar dio zločina, koji je počinjen "u ime NDH", nije dogodio po nalogu i intencijama vlasti, nego predstavlja djela pojedinaca i skupina, koji su u onim kaotičnim prilikama koristili prigodu za postupanje na vlastitu ruku. Stoga je moguće i, po momu sudu, jedino dopustivo, oštro lučiti potrebu uzpostave i obrane države, od zločina, koji su se dogodili na njezinu području.

PITANJE: Jesu li te okolnosti već u prvim mjesecima utjecale na jačanje partizanskog pokreta u južnoj Hrvatskoj?

Talijanska je politika nedvojbeno stvorila predpostavke za nastanak partizanstva. Nu, ljudi su se nerado odmetali u šumu, pa je partizanstvo tijekom 1942. u dubrovačkoj okolici bilo posve nevažno, ali je bitno ugrožavalo poredak u BiH. Partizani su diverzijama i sabotažama nastojali stvoriti što nesređenije prilike i maksimalno kompromitirati hrvatske državne vlasti. Po tomu su bili posve nalik talijansko-četničkoj simbiozi. Ujedinjavala ih je i zajednička mržnja na Hrvatsku. Talijani su sve činili da se u tzv. drugoj zoni, razvojačenom pojasu, ne bi pojavila hrvatska obrana, a bili su protivni i stvaranju hrvatske vojske uobće.

PITANJE: Je li ta strategija kompromitiranja hrvatskih vlasti dovela do kakve nostalgije za dr. Mačekom?

Ne. Maček je imao svoju prigodu i nije ju iskoristio. Još prije uzpostave NDH bilo je jasno kako on ne želi napustiti jugoslavenski okvir. Kako to nije odgovaralo pravim težnjama hrvatskog naroda, on je ubrzano gubio podporu. Što se HSS–a tiče, većina je pristaša stranke iskreno prigrlila hrvatsku državu, pa čak i onda kad nije bila zadovoljna nekim potezima režima.

PITANJE: Vi ste uskoro postali dužnostnicom Ustaške mladeži?

Godine 1942. postala sam stožernicom Ženske ustaške mladeži za Dubrovnik. Jedne je prigode bio urečen sastanak dužnostnika u Zagrebu. Tamo me je zapovjednica Ženske ustaške mladeži, Mira Vrljičak, pitala, bih li se prihvatila njezine dužnosti, koju ona iz osobnih razloga više ne može obnašati. Prihvatila sam, pa sam 6. siječnja 1943. postala zapovjednicom Ženske ustaške mladeži. Zapovjedništvo je bilo smješteno u Preradovićevoj ulici. Zapovjednikom Muške mladeži bio je Zdenko Blažeković, dok je upravni zapovjednik sveukupne Mladeži bio prof. Ivan Oršanić, kojega je kasnije, kad se Oršanić posvetio sindikalnom organiziranju, zamijenio Felix Niedzielski.

PITANJE: Je li udjelba u Ustaškoj mladeži bila profesionalna? U čemu se sastojala djelatnost organizacije?

Većina nas dužnostnika bili smo "dodijeljeni", tj. formalno smo zadržali namještenja i beriva, koja smo imali prije udjelbe u Mladeži. Djelatnost se sastojala u tjelovježbenom i odgojnom jačanju hrvatske mladeži. Organizirali smo predavanja i tečajeve, nastojeći duhovno i nacionalno osnažiti mlade naraštaje.

PITANJE: Pritom nije bilo moguće zaobići i aktualna događanja. S obzirom da se ponekad tvrdilo, kako je riječ o "presliku" organizacije fašističke odnosno Hitlerove mladeži, recite, kako je mladež odgajana glede fašističke, nacionalsocijalističke odnosno boljševičke ideologije. Je li se išlo i za kompromitiranjem mačekovštine, s obzirom na to, da su neki bliski Mačekovi suradnici u to vrijeme bili u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi?

Mladež smo odgajali u hrvatskomu i samo hrvatskomu nacionalnom duhu. Jačan je nacionalni osjećaj i svijest o važ nosti neovisne države. O Mačeku nije bilo govora, a još manje o Krnjeviću i družini. o tomu se na predavanjima nije govorilo, a poznato je da je Poglavnik u više navrata i javno pozvao protivnike režima, da se pritom ne bore protiv države.

Što se odnosa prema tada moćnim sukobljenim ideološkim pokretima tiče, mi smo bili otvoreno i jasno protuboljševički orijentirani. Već sam spomenula da smo i prema fašizmu osjećali neprijateljstvo, iako to do pada Italije nismo mogli sasvim otvoreno govoriti. Uobće, valja reći da je većina nas potjecala iz jasno katoličkih krugova, pa već zbog svoga katoličkog odgoja nismo mogli simpatizirati ni s fašizmom ni s nacionalsocijalizmom, koji su bilo izrazito protukatolički. To su bile strane i hrvatskomu duhu posve tuđe ideologije, koje smo, na žalost, morali trpjeti.

PITANJE: Ali, katolički osjećaj nije bio zapreka za suradnju s Hrvatima islamske vjeroispovijedi?

Absolutno. Među nama nije bilo nikakve razlike. I u zapovjedništvu Ženske ustaške mladeži izvrsno sam surađivala s jednom dužnostnicom, koja je bila muslimanka. Svi smo mi bili prije svega Hrvati. Bilo je čak muslimana, koji bi se ljutili na svako posebno izticanje Hrvata islamske

vjeroispovijedi. Njihovo je stanovište, da to uobće ne treba spominjati, baš kao što se za nekoga ne spominje da je Hrvat katoličke vjeroispovijedi. Vjera je stvar privatnog uvjerenja. Hrvatska mora biti na prvomu mjestu!

Takvi smo bili u NDH, takvi smo bili u emigraciji. I zato sam s velikim iznenađenjem i razočaranjem doživjela kasnije stvaranje neke muslimanske nacije, a još gore mi je bilo, kad je u Domovinskom ratu došlo do sukoba s muslimanima...

PITANJE: Kao zapovjednica Ženske ustaške mladeži, upoznali ste državnog poglavara i mnoge istaknute dužnostnike?

Da. Gospođa Mira Vrljičak me predvela Poglavniku, koji je na me ostavio izvrstan dojam. Bio je jednostavan i duhovit čovjek, neobično blizak narodu. Imao je inače rijedku sposobnost da toplo razgovara i s težacima i s intelektualcima. Upoznala sam i niz drugih visokih duž nostnika, ali s njima nisam imala češće dodire. Najčešće sam komunicirala s divnim prof. Oršanićem, postrojnikom dr. Sušićem i posebno s nenadmašnim, idealnim borcem za hrvatsku stvar, magistrom Božom Kavranom.

PITANJE: S obzirom na udjelbu, vjerojatno ste se susretali i sa zapovjednikom Sveučilišnog stožera, Milivojem Karamarkom. Spomen njegova imena otvara odmah i razpravu o "slučaju Lorković – Vokić". Je li Vam o tomu što poznato?

Karamarka sam, dakako, poznavala. Nu, o slučaju ministara Lorkovića i Vokića ne znam ništa iz prve ruke. S obzirom da sam o tomu naknadno puno čitala i slušala, držim, da je razprava dr. Vjekoslava Vrančića najbliža istini. Poznato je, da je Poglavnik znao za pripremanje pokušaja prelazka na stranu zapadnih saveznika. Nu, ovi za to nisu imali razumijevanja, a kako su Nijemci stvar odkrili, bio je prisiljen pritvoriti glavne sudionike. Nemojmo zaboraviti da se to dogodilo kad su njemačka kola krenula nizbrdo i malo nakon pokušaja atentata na Hitlera. Trebalo je skloniti sudionike pokušaja, da se na njih, njihove obitelji, ali i na hrvatsku državu, ne obruši njemački bijes. Nije bilo alternative. Uvjerena sam, da su Lorković, Vokić i ostali izgubili život protivno izričitoj Poglavnikovoj volji.

PITANJE: I nakon rata sretali ste se i družili s dr. Pavelićem. Je li on ikad pričao o tom slučaju? Je li bar dao naslutiti što o svemu misli?

Ne. Nikad o tomu preda mnom nije prozborio ni riječi, a koliko znam, ni pred drugima.

PITANJE: Kako su započele pripreme za povlačenje iz Domovine? Je li Vam što, bar iz naknadnih spoznaja, poznato o možebitnim planovima za ostajanje u Domovini i obrane Zagreba?

U proljeće 1945., ne mogu posve precizno odrediti kad je to bilo, zapovjedništvo je Ustaške mladeži dobilo nalog da se sve područne organizacije izvijeste o tomu, da će se krenuti u povlačenje. Područne su organizacije bile dužne o tomu izvijestiti i civilno pučanstvo, koje je ionako bilo suočeno s brojnim partizanskim zlodjelima, te se zbog toga povlačilo prema Zagrebu. Nemam neposrednih spoznaja o mogućim planovima za obranu Zagreba, o kojima se često govorilo, ali mogu potvrditi da se na prste mogu nabrojati oni, koji su takvo rješenje zagovarali. Prvo, Zagreb i zagrebačka okolica već su bili prepuni prognanika. Bilo je tu više stotina tisuća ljudi. Povećavale su se teškoće s obskrbom, a ni oružja ni streljiva nije bilo dovoljno. Drugo, svima nam je bilo jasno, da bi obrana Zagreba dovela do strahovitih stradanja civilnog pučanstva i razaranja grada, a treće, nikomu nije padalo na pamet, da bi se moglo dogoditi ono što će se dogoditi na Bleiburgu. Tko je mogao i pomisliti, da će uljuđeni Angloamerikanci izručiti komunističkim partizanima mnoštvo ratnih zarobljenika i civilnih prognanika?!?

Morate znati, da je i sam Luburić nakon rata pisao, kako je Poglavnik pozvao svoje generale i pitao ih, jesu li za to, da se obnovi Krbavska bitka. Velika je većina bila protiv. Kakvu bi Hrvatska korist imala od nove Krbavske bitke? Kakva bi bila korist za Hrvatsku, da je Poglavnik doživio sudbinu Nikole Šubića Zrinjskog? Ta, zar nam je malo Zrinjskih? Čitava je naša povijest prepuna takvih tragičnih i posve nepotrebnih žrtava!

Znam da je bilo razprava o tomu na koju stranu krenuti. Prema Trstu se nije moglo, jer su tamo već bili partizani. Ni sjever nije bio dobro rješenje. Tamo su već bile sovjetske snage, a mjesecima su se širile priče o nasiljima i okrutnosti kozačkih postrojbi. Ostalo je krenuti prema zapadu. Neposredni smo nalog za povlačenje dobili 6. svibnja 1945. Čim je vijest proširena, i ja sam krenula prema Zapadnom kolodovoru, odakle je kretao vlak prema Zapadu. Tu me pronašao Niedzielski i kazao mi, da za mene ima jedno mjesto u svomu automobilu. Kreće se sutra ujutro, izpred zgrade Sveučilišta.

PITANJE: Kako ste se našli u istoj skupini s dr. Pavelićem?

Ujutro, 7. svibnja 1945. oko 10,00 sati, krenula sam s Niedzielskim. Naš se automobil priključio nepreglednu množtvu, koje se kretalo prema zapadu. Nije bilo panike. Vladao je red, kakav uobće može biti u nepreglednoj koloni. Zaustavili smo se pred Novim Dvorima. Tu se koloni pridružio Poglavnik. S njim su u automobilu bili sin mu Velimir, te Erih Lisak i Ico Kirin. Poglavnikov se automobil također priključio koloni. Uvečer smo došli do Krapinskih Toplica, gdje smo prenoćili. Ujutro, 8. svibnja krenuli smo dalje, prema Rogaškoj Slatini.

Nakon nekog je vremena došla vijest, da prema nama nadiru kozačke čete. Narod se uznemirio i kolona je krenula natrag, ali se ubrzo zaustavila. Tada je Poglavnik izišao iz automobila i obratio se ljudima, koji su se okupili oko njega. Kazao je, kako je očito da će Njemačka kapitulirati. Budući da nam prijeti opasnost da nas Kozaci i partizani uhvate u kliješta i tako onemoguće našu predaju Angloamerikancima, a time i očekivani skori povratak u Domovinu, najbolje je da napustimo cestu i krenemo kroz šumu. Veliki je broj ljudi prihvatio taj prijedlog i krenuo uzbrdo. S obzirom da nije bilo puta, po logici su se stvari formirale skupine, koje su se razpršile.

PITANJE: Često se tvrdilo kako se dr. Pavelić odvojio od kolone sa svega nekoliko ljudi. Prema kasnijem pripovijedanju generala Krena, dr. Pavelić je već 6. svibnja oko 13,00 sati bio u Rogaškoj Slatini, te je, na glas da su partizani u Dravogradu, sazvao više časnike, svjetovao ih da se presvuku u građanska odijela i predaju se Amerikancima, bez obzira što će ih ovi izručiti partizanima. Potom da je "odmaglio, ne pozdravivši se s nikim".

To su izmišljotine, upravljene na to da se kompromitira Poglavnika kao osobu, a s njim i ideju državne neovisnosti. Da je on bio kukakvica, zar bi se 1929., kao ugledni odvjetnik i narodni zastupnik uputio u emigraciju i odlučio se na oružanu, revolucionarnu borbu, u trenutcima, kad je to imalo malo ili nimalo izgleda na uspjeh? Ne znam, što je i komu pričao general Kren, a što su mu mrtvomu stavili u usta. Izpalo bi, kao da je Poglavnik već pred Rogaškom Slatinom znao da će Angloamerikanci izručiti Hrvate partizanima?!? To je zlobna besmislica! Ja Vas uvjeravam u to, da je ovo što govorim istina. Poglavnik nije "odmaglio", niti je vojsku ostavio na cjedilu. Uostalom, on i nije bio vojni stručnjak, a još manje operativni zapovjednik povlačenja. On je čitavu kolonu pozvao da krene u šumu. Mnogi su ga poslušali, među njima i ja. Kad bi bila točna lažna konstrukcija da je on pobjegao s najbližim suradnicima, ja se u njegovoj skupini ne bih našla, jer ja ipak nisam bila među nekoliko Poglavniku najbližih osoba.

PITANJE: Vi ste, dakle, odmah nakon napuštanja ceste ostali u skupini s dr. Pavelićem?

Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.

Dakle, dogovoreno je da se ta oveća skupina razdvoji, da na jednu stranu odu civili, a na drugu vojne osobe. General Begić mi je rekao da i ja krenem s onima u građanskom odijelu. Tako sam se zapravo našla u maloj skupini s Poglavnikom, u kojoj su još bili njegov sin Velimir, Lisak, Kirin i Viktor Rebernišak. Uspjeli smo prijeći Alpe i došli smo u Austriju. Svi smo još uvijek bili uvjereni, kako je naše povlačenje samo privremeno. Došavši u Leingreith, pod pravim smo se imenima prijavili američkim okupacijskim snagama.

PITANJE: U istrazi pred jugoslavenskim vlastima, general Moškov je ustvrdio kako je pred Wolfsbergom susreo dr. Pavelića, koji da je bio uzpaničen. Kasnije da ga je posjetio i u Wolfsbergu, gdje mu je dr. Pavelić predao poruku za dr. Mačeka, od kojega je zatražio da preuzme vodstvo u borbi za hrvatsku stvar. Znate li što o tomu?

Ne znam što je general Moškov izjavio Jugoslavenima u istrazi. Obćenito, nisam previše sklona vjerovati iskazima koji su dani u zatvoru, u izvanrednim uvjetima i pod izravnom prisilom. Mogu, međutim, posvjedočiti da je do susreta u Wolfsbergu došlo. Što su Poglavnik i Moškov razgovarali, ne znam. Nema govora o tomu, da bi Poglavnik bio uzpanićen. Mi smo bili posve mirni, sve do trenutka kad smo doznali, da je izručen predsjednik vlade, dr. Nikola Mandić, i niz drugih visokih dužnostnika. Tek tada smo shvatili da su se izjalovile naše nade u skori povratak u Domovinu. O susretu u Leingreithu znam više, jer smo tu privremeno ostali i prijavili se američkim vlastima. Istina je, da je Poglavnik preko Moškova uputio poruku dr. Mačeku, tražeći od njega da preuzme vodstvo nad borbom za hrvatsku stvar. Taj je poziv on upućivao i ranije, možda nikad tako jasno i javno, kao u govoru u Radničkoj komori, 1944. godine. Nu, bilo je pretjerano očekivati da bi Maček takav prijedlog prihvatio. On se nikad nije oslobodio jugoslavenstva.

PITANJE: U Leingreithu se odvajate od skupine dr. Pavelića?

Kad je došla vijest da postoji opasnost od izručenja Poglavnika jugoslavenskim komunistima, on se sklonio ujedno nedaleko selo. Živio je sa seljacima, ali nije mijenjao identitet, niti se krio. Povremeno bi ga posjećivala njegova gospođa, a u par sam navrata i ja išla vidjeti treba li mu štogod. Nu, ubrzo sam s Katjom Gluhak krenula iz Leingreitha prema Linzu. Poglavnikova je obitelj ostala u Leingreithu. U Linzu me posjetio Bozo Kavran.

PITANJE: Kavran je u to vrijeme već pripremao akciju slanja dragovoljaca natrag u Domovinu. Je li Vam o tomu što pripovijedao?

Dobro se sjećam, Kavrana smo Katja i ja čekali u Linzu točno na Uskrs. Od Poglavnikove je obitelji doznao gdje se ja nalazim, a Poglavniku je došao kako bi dobio suglasnost za provedbu akcije slanja dragovoljaca u Domovinu. Bozo mi je rekao, da je Poglavnik izričito protiv takve akcije. Kao iskusni ilegalac i revolucionarac, upozorio je Kavrana, da prilike ni u Domovini ni u svijetu nisu takve, da bi pružale ikakve izglede za uspjeh akcije, lako je Bozi bilo krivo zbog takvoga Poglavnikova stanovišta, nije se dao zaustaviti. Želja za borbom za oslobođenje Domovine bila je jača. Organzirao je naš prelazak u Italiju, uz pomoć dva vodiča, a potom je otišao. Nikad ga poslije nisam vidjela.

PITANJE: Kad se akcija pokazala neuspješnom, mnogi su optuživali bivšega državnog poglavara.

Ovo što Vama pripovijedam, još davno sam ispričala prof. Vinku Nikoliću. Za razliku od tvrdnji koje terete Poglavnika, on to nije objavio. Ne znam zašto, ali mislim da i danas i sam za neuspjeh Kavranove akcije krivi dr. Pavelića...

PITANJE: Iz Italije uskoro odlazite u Argentinu?

Na Tijelovo 1946. došla sam u izbjeglički logor u Fermu. Tu sam ostala nekoliko mjeseci. Na vijest da me traže, odmah sam napustila logor i otišla u Rim. Uz pomoć tamošnjih hrvatskih studentica, stupila sam u dodir s mnogopoštovanim Dominkom Mandićem. On je još od prije rata znao mog oca. lako se odmah pokazao voljnim pomoći i meni i svima ostalima, pitao me, zašto sam se uobće politički angažirala. Rekoh mu: "Da sam ponovno u istoj situaciji, isto bih učinila. Bila je to moja dužnost." Fra Dominik me uputio Krunoslavu Draganoviću. Pomogli su mi da se zaposlim, čuvajući djecu jedne obitelji. Tako mi se privremeno zametnuo trag. Ipak, uskoro sam morala napustiti Grrota Ferratu i skloniti se u jedan samostan u Kalabriji. Tamo sam čekala obavijest o tomu, kad mogu otići u Argentinu. Na kraju sam iz Genove krenula i 28. veljače 1948. godine, pod lažnim imenom, stupila na argentinsko tlo. Odmah sam se zaposlila kao tvornička radnica.

PITANJE: Kasnije ste ipak uspostavili dodir s dr. Pavelićem?

Čim se pročulo da je on u Argentini, potražila sam ga. Radio je kao običan zidar i, unatoč svim nevoljama, zadržao vedrinu duha.

PITANJE: On se ubrzo djelatno uključio u hrvatsku iseljeničku politiku. Nije li to bilo pomalo nerazumno, s obzirom da je njegova politička koncepcija doživjela slom, a on sam, kao i pokret kojemu je stajao na čelu, bio snažno kompromitiran u očima svjetske javnosti? Imaju li pravo oni koji tvrde, da je dr. Pavelić zapravo popustio pred pritiscima okoline, kojoj je godilo i dalje biti u sjeni bivšega državnog poglavara?

Tvrditi da je Poglavnika netko naveo na bavljenje politikom, posve je smiješno. On je od dječačke dobi bio stalno u politici, a njegov auktoritet nitko nije osporavao ni nakon sloma države. On sam je odlučio ponovno povesti glavnu riječ, jer je to bila njegova dužnost, unatoč tomu što su i država i pokret doživjeli poraz. I mislim da je pritom bio u pravu.

PITANJE: Zašto?

Morate imati na umu okolnosti u kojima je tada živio hrvatski narod. Bili smo desetkovani, poubijani i prognani. Oni,

koji su ostali u Domovini, bili su izloženi jugoslavenskoj komunističkoj strahovladi. Nade nas u iseljeništvu, da ćemo u američko-sovjetskom konfliktu uspjeti pronaći okvir za oslobođenje Hrvatske, potpuno su se izjalovile uslijed spora, koji je izbio između Staljina i Tita. Jugoslavenski je diktator postao miljenikom Zapada. To je na mnoge Hrvate u iseljeništvu djelovalo deprimirajuće. Činilo se da u takvim okolnostima gasne svaka nada, pa se počelo širiti defetističko razpoloženje. Ono je kod nekih dovelo i do napuštanja ideje bezuvjetne hrvatske državne neovisnosti. Rađala su se razmišljanja o kojekakvim podunavskim i srednjoeuropskim federacijama. Nemojte zaboraviti, da se dr. Maček i dobar dio njegovih pristaša u iseljeništvu nije oslobodio jugoslavenstva, a i među njima je jačala težnja da se nekakva podunavska federacija ponovno predstavi kao pravi ili jedino mogući cilj, kojemu Hrvati mogu ili smiju težiti. Poglavnik je tada morao reagirati. Njegovo je javno pojavljivanje (jer na obzorju nije bilo nikoga drugoga, koji bi imao takav auktoritet i mogao tako nastupiti!) odlučno pridonijelo rasplinjavanju tih federalističkih i u biti nehrvatskih planova. I to je jedna od njegovih ključnih zasluga, koja se još ne uočava.

PITANJE: Ipak uskoro dolazi do raslojavanja, pa i postanka prvih političkih stranaka?

Tako je. Međutim, ta raslojavanja i prve novonastale stranke, koje su se odvojile od Poglavnika, nikada nisu dovodile u pitanje ideju hrvatske državne neovisnosti. Ne može se usporediti nacionalistička Oršanićeva Hrvatska republikanska stranka, koja je bila bezuvjetno za hrvatsku državu, s jugoslavenskim ili podunavskim reliktima u tadašnjemu HSS-u. Sam Poglavnik nije bio kivan na "otpadnike", iako su ga neki stalno i sustavno napadali. On je i dalje bio duboko uvjeren, da je postupio izpravno.

PITANJE: I Vi ste se angažirali u Hrvatskomu oslobodilačkom pokretu. Nu, on je brzo nakon smrti dr. Pavelića doživio rascjep?

Poglavnik je oporučno odredio dr. Stjepana Hefera svojim nasljednikom. To na početku nije nitko osporavao. Vjerovali smo, da je Poglavnik tako odredio, jer je dr. Hefer potjecao iz HSS–a, pa je možda prikladniji za predvodničku ulogu, s obzirom na prilike u svijetu. Nu, Hefer se počeo vladati autokratski i upravljati Pokretom na svoju ruku. Došlo je i do spora između njega i Nahida Kulenovića: Nahid je bio i za oružanu borbu za oslobođenje Hrvatske, dok je Hefer svaki oblik oružane borbe izključivao. Tu je počelo distanciranje, koje je kulminiralo zbog Heferova promicanja samodostatnosti i izolacionističkog ponašanja. On je bio protiv stvaranja Hrvatskoga narodnog vijeća, dok smo mi mislili da je stvaranje jednoga krovnog tijela hrvatskog iseljeništva nuždna predpostavka uspješnosti našeg

djelovanja. I tako je 1966. došlo do konačnog razkida: ja sam ostala u skupini koju je predvodio dr. Vjekoslav Vrančić.

PITANJE: Kako ste doživjeli uzpostavu današnje Republike Hrvatske?

lako je naša mlada država po mnogočemu nesavršena, njezino proglašenje doživjela sam kao ostvarenja svoga životnog sna. Odmah sam odlučila krenuti u Domovinu. Nisam željela umrijeti u tuđoj zemlji, poput svoga brata, koji je umro u Chileu, i toliko drugih emigranata. Doputovala sam u Hrvatsku 31. svibnja 1991. godine, 46 godina i 24 dana od trenutka kad sam ju napustila. Nastanila sam se u Zadru kod moje sestre Karmen, koju sam tijekom svih ovih godina vidjela samo jednom, u Rimu, prigodom proglašenja Nikole Tavelića svecem, 1970. godine. Tri sam godine provela u Zadru. Tada sam doživjela moždani udar, a i Karmen je teže oboljela. Bile smo prisiljene otići u starački dom, a mjesto smo pronašli u Zagrebu. Od kolovoza 1996. živimo ovdje, u glavnomu gradu neovisne Hrvatske. Tko bi smio više poželjeti...

IZDAJICE NA BLEIBURGU ?!?

"...Vrijedi ponoviti da je sva emigrantska memoarska i historiografska literatura, koja polazi od teze o Bleiburgu kao 'izdaji hrvatskog naroda1 od strane Engleza ili, pak, gradi mit o Bleiburgu, kao o 'tragediji hrvatskog naroda' – prm ia. Kao da se omrznute neprijatelje i prezrene zločince može izdati, i kao da je propašću ustaškog režima, čitav hrvatski narod doživio tragediju. (...)

... Druga strana bleiburške istine sastoji se u tome da je upravo Komunistička partija, koja je odgovorna za bleiburške pokolje, pokrenuvši ustanak hrvatskog naroda protiv osovinskog okupatora i domaćih kvislinga – u bratskoj zajednici sa Srbima u Hrvatskoj – hrvatski narod defacto prevela iz redova Osovine, u tabor Saveznika. Ponudivši koncept federalne Hrvatske, u sklopu federativne, republikanske Jugoslavije, odnosno AVNOJ-skih načela ravnopravnosti i prava na samoopredjeljenje/Komunistička partija je, u tadašnjim okolnostima, dala možda najbolji odgovor na historijsku težnju i aktualnu potrebu hrvatskog naroda za nacionalnom emancipacijom i vlastitom državom."

(Dr. Darko Bekić, Verzija Cowgillova izvještaja, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, drugo, prošireno izdanje, Zagreb, 1990., str. 66-67. Pisac je već godinama hrvatski veleposlanik, a od 1996. šef Misije RH pri UN u Genevi.)