HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
od Stjepan Penc, 21. travanj 2011 u 10:46
Neprijatelji svih boja, svih strana, žele krivotvoriti borbu hrvatskoga naroda
za svoju Slobodnu Hrvatsku. Među njima svima, na čelnome mjestu, nalazi se bivši
predsjednik Stipe Mesić kao i njegov nasljednik Ivo Josipović. Jedan i drugi
potječu iz istih jugokomunističkih jazbina. A nisu oni sami. Dapače i na drugim
pozicijama nema državotvornih Hrvata, što se vidi iz političkoga djelovanja po
tim državnim institucijama.
Sljedeći korak Beograda je politička i diplomatska borba za
položaj Srba kao "konstitutivnog naroda" u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a potom
zahtjevi za "teritorijalnu autonomiju"
Točno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma
Akademije znanosti i umjetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio
znanstveno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove „u
kojima Srbija nije sudjelovala", u akademskim nacionalističkim krugovima u
Beogradu „patentiran" je njegov nastavak - Memorandum II. čiji su strateški
ciljevi gotovo identični s „prethodnikom", dakle velikosrpski, s tim da je način
njihove realizacije prilagođen novim uvjetima, iz njega je izbačeno nasilje i
„bitke koje mogu biti i oružane". Prema spoznajama SB-a ovaj dokument dostupan
je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito
posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i
geopolitičku doktrinu. „Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim
zemljama u regiji...", pojasnio je riječi Vuka Jeremića,
ministar policije i čelnik SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke
sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci.
Nakon
posljednjih izjava srbijanskih dužnosnika čak i oni potpuno neupućeni teško više
mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija
usmjereni na stabilizaciju odnosa u regiji. Istražujući i pokušavajući dobiti
odgovore na čemu se zapravo temelji srbijanska politike prema Bosni i
Hercegovini i državama u regiji, naš list je došao do senzacionalnog
otkrića.
Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije
i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU-a ponio i
epitet «oca nacije», nedavno je s prof. Ljubomirom Tadićem,
ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko
akademika SANU-a, načinio «Memorandum 2». Za razliku od "Memoranduma 1" koji je
ispisan u SANU-u osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu „Večernje
novosti“ 1986., "Memorandum 2" je interni dokument koji je proslijeđen svim
članovima Vlade Srbije. Kako doznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog
premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao
procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku "čitanje bez daljeg
raspačavanja».
Memorandum za nove bitke
Memorandum 2 načinjen je s ciljem da spasi Srbiju nakon svih
balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je
izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja navode se osnovni pravci i ciljevi kako
se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako
umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim
sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju
(Hrvatska, BiH, Kosovo).
Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija
može odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa
bivšim pripadnicima srbijanskoga političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem
se sudi u Haaškom tribunalu - Vojislavu Šešelju,
Jovici
Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu
Momčilu Perišiću. Isto vrijedi i za političko, policijsko i
vojno rukovodstvo Republike srpske. Misli se na
Radovana
Karadžića, Miću Stanišića, Stojana
Župljanina... Jedan od načina je da se pozornost javnosti zaokupi
optužnicama, potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati pred
srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su
sudjelovali u ratu.
Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH,
Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred
međunarodnim sudovima. Također, kako se pokajničkim akcijama dovesti u
ravnopravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na
koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi
pregovorima sa EU-om. Tu je i uputa kako se pažnja svjetske javnosti treba
zaokupiti do prestanka mandata i rada Haaškoga tribunala. Inzistirati na
zatvaranju Haaškog tribunala i tražiti da se general
Ratko
Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, također je jedan od ciljeva
Memoranduma 2. Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa
bivšim jugoslavenskim republikama.
Memorandum 2: sad ga ima, sad ga nema
Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način
treba destabilizirati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast,
slaba država". U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2,
provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire. «U politički nestabilnim državama
ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije», računaju autori Memoranduma
2.
Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno
okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak
ruske potpore koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se
suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, službeni Beograd ne odustaje
od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama regije. Upravo
Miloševićevo „događanje naroda", s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica
Dačić nikada nije odrekao, počelo je „brigom za položaj Srba u tadašnjim
republikama".
Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici
srpskoj, zatim srpskim zajednicama u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom
djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima trebaju biti konstitutivan
narod. Autori «Memoranduma 2» nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti
njezino eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio
je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u
Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera
Zukorlića.
Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu
velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici koji su odgajali
predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati
ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje. Da se Tadić već angažirao u njegovom
provođenju, govori i činjenica da je iznenađujućom brzinom otvorio još
nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regiji
ne može gledati kao na dijasporu. Kako naš izvor tvrdi, Tadićev posjet Crnoj
Gori bio je isključivo s ciljem da se što više građana Crne Gore na predstojećem
popisu izjasne kao Srbi.
Nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene
državne „Strategije o Srbima u regiji", izbačena je sporna odredba kojom se
tražila politička konstitutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo
pritisaka i oštrog prosvjeda zemalja u regiji, ova odredba posljednjeg dokumenta
Vlade Srbije ne bi bila zamijenjena formulacijom "pojačane brige za Srbe u
susjednim državama". U tom kontekstu, iz Beograda poručuju da se o Srbiji više
ne može govoriti kao o remetilačkom čimbeniku. Međutim, to nikako ne znači da je
nestala i briga za Srbe u bivšim republikama. Upravo zato, ministar Jeremić
hvali novu strategiju za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u Bosni i
Hercegovini.
„Republici srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Prije svega
treba odati priznanje rukovodstvu Republike srpske, na čelu s
predsjednikom Dodikom, jer Srpska je danas stabilna,
prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je
potpuno posvećena da pomogne na svaki način", kaže Jeremić.
Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge
polovice XX. stoljeća, nedavno je za beogradske novine rekao kako su Srbi u XX.
stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u XXI.
stoljeću trebaju gledati kako se «u miru dobivaju izgubljeni ratovi». Ova
njegova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu s izjavom prof. Ljube
Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: «Vojni gubitak Srpske
Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikada
prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati
izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno
izgubljenom. Čak ni u ustavu".
Nastavak sna o Velikoj Srbiji
Nedavno usvojeni srbijanski Zakon o dijaspori i Srbima u regiji,
čije je usvajanje u javnosti prošlo prilično neopaženo, a koji govori o
tranziciji srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu,
što je samo eufemizam za veliku Srbiju, neodoljivo podsjeća na Memorandum
SANU-a. Međutim, ne podsjeća slučajno. Njegovi autori su upravo akademici koji
su ispisali "Memorandum 2". Na odredbe ovog zakona nije reagirao nitko iz
političkog i javnog života niti jedne zemlje u regiji.
Skoro neopaženo i u našoj kao i u političkoj javnosti zemalja
regije prošla je sjednica „Vijeća za odnose sa Srbima u regiji" održana 8.
veljače ove godine, na poziv srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Osnovna i
jedina točka dnevnog reda bila je ona koja se odnosila na popis stanovništva
koji bi se u svim zemljama regije, osim u Srbiji, trebao održati tijekom ove
godine. Miodrag Jakšić, tajnik srbijanskog Ministarstva za
dijasporu, rekao je kako je „cilj sastanka da Srbija potakne Srbe nastanjene
izvan Srbije da se izjasne kao pripadnici srpske nacionalnosti". Jakšić je
naglasio da se „vlast u Srbiji protivi asimilaciji našeg stanovništva u zemljama
regije i eventualnom sprječavanju njihovog prava na slobodno izjašnjavanje
tijekom popisa".
Srbijanski režim čak otvoreno ističe kako predstojeće popise u
zemljama regije smatra „jednim od najvažnijih u povijesti srpskog naroda". Naš
dobro upućeni izvor ističe da je slijedeći korak politička i diplomatska borba
za položaj Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a odmah
potom i zahtjevi za teritorijalnu autonomiju (konstitutivnih) Srba u tim
državama. Posljednji korak bi bio onaj koji Milorad Dodik, predsjednik RS-a,
provodi u BiH.
Spomenutoj sjednici nazočio je i Milorad Dodik, koji je inače
Tadićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz «Memoranduma 2». Naš dobro upućeni
izvor ističe da uhićenje generala Jovana Divjaka treba
promatrati u kontekstu provođenja ciljeva Memoranduma 2. Zapravo i pokretanje
istrage protiv Ejupa Ganića, generala Jovana Divjaka, hrvatskog
branitelja Tihomira Purde, dr. Vesne Bosanac
predstavlja prebacivanje krivnje, zamagljivanje istine, obmanjivanje javnosti i
skretanje pozornosti sa slučajeva koji se protiv srbijanskih dužnosnika vode u
Haagu, što su glavni ciljevi novoga srbijanskog memoranduma.
U tom kontekstu je i Dodikova izjava da će policija RS-a uhititi
generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića ili članove ratnog Predsjedništva BiH
ukoliko se nađu na teritoriju RS-a i isporučiti ih Srbiji.
Boško
Jakšić, beogradski publicist i analitičar, za naš list kaže da su
dužnosnici iz Vlade Srbije prekoračili svoje ingerencije, te da se održavanjem
zajedničke sjednice u Banjoj Luci izravno miješaju u unutarnje stvari u Bosni i
Hercegovini.
«Moje mišljenje je da to nije posao Beograda i da se službeni
Beograd može samo opeći ukoliko nastavi s jednom takvom politikom. Jedno je
legitimna obrana interesa Srba van Srbije, međutim, potpuno je drugo ako to može
zadirati i čak se podvesti u miješanje u odnose unutar jedne suverene države.
Tako da mi se, na žalost, čini da, što se tiče odnosa sa Srbima u Republici
srpskoj, Beograd nije izvukao dovoljno zaključaka koje je mogao na temelju
događaja koji su se događali u vrijeme Miloševića i
Karadžića, te da Beograd dosta riskira jer radi neke stvari
koje su suprotne njegovom interesu.
Pod tim interesom mislim prije svega da Europska unija od
srbijanskih dužnosnika očekuje jednu konstruktivnu suradnju, da se pomogne
saniranju situacije u Bosni i Hercegovini, a ne da se ona dovodi do toga da
Milorad Dodik otvoreno može govoriti da će BiH proći kao bivša Jugoslavija i da
će se raspasti. Što se tiče utjecaja Dobrice Ćosića i akademika i drukčije
postavljenih velikodržavnih aspiracija o kojim vi govorite, u tom slučaju trebao
bi postojati ozbiljan plan službenog Beograda kako on vidi Srbiju za dvadeset
ili pedeset godina. Međutim, ja smatram da službeni Beograd nema tu viziju koja
bi dugoročno pozicionirala Srbiju, te da postoji jedna politika koja ide
cik-cak, koja se provodi od danas do sutra i u kojoj se vidno primjećuju
utjecaji tih intelektualno-nacionalističkih krugova, gdje je Dobrica Ćosić jedan
od njihovih simbola.
Taj utjecaj bi prema političkim programima mogao i trebao
pripasti stranci Vojislava Koštunice DSS-u, ali na žalost njega
je moguće identificirati i u Demokratskoj stranci na čijem se čelu nalazi Boris
Tadić. Istina, Srbija ima svoja legitimna prava da se brine o položaju Srba
izvan granica Srbije, da im pomaže, ako hoće da ulaže u Telekom Srpske, ali
rješavanje nekih statusnih problema, to jednostavno ne dolazi u obzir jer je to
već uplitanje u legitimne stvari suverene države», zaključuje za naš list
publicist Boško Jakšić.
Milošević, Koštunica i Tadić su isti!
Nova strategija Vlade u Beogradu mnoge je podsjetila na čuveni
Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je, uvodeći pitanje
ugroženosti Srba izvan Srbije, udario temelje programa Velike Srbije. Međutim,
mnogi analitičari u Srbiji ne znaju da se zapravo radi o prepakiranom
memorandumu, koji srbijanske vlasti naveliko provode.
Srđa Popović, beogradski odvjetnik, u razgovoru
za «Slobodnu Bosnu» kaže kako su Ćosić i kompletna Miloševićeva ekipa iz
devedesetih reaktivirani i angažirani na novim projektima. «Mislim da se radi o
tome da u svijesti ljudi ovdje ne postoji da je Srbija poražena u tim
agresorskim ratovima, te da se cijeli taj projekt koji je počeo 1991. godine
završio porazom. Zato je i taj takozvani prevrat kada je srušen Milošević ostao
jedan ambivalentan događaj. Jedni su smatrali da je podvučena konačno crta na
cijelu tu prošlost, drugi kao što su Vojislav Koštunica i Dobrica Ćosić smatrali
su da se sklonio jedan predsjednik, da je došao drugi, a da oni nastavljaju tamo
gdje su stali.
Taj frontalni sukob oko 5. listopada doveo je zapravo do
Đinđićevog ubojstva koje je cijelu zemlju bacilo u apatiju i zaustavilo procese
koje je on započeo. Tijekom Koštuničine vladavine sve je pokušalo da se vrati u
prijašnje stanje i sada, u trenutku kada se počinjemo približavati ulasku u EU
koja je jedina stečevina Zorana Đinđića koja je preživala i ima
potporu u javnosti, njih hvata panika i oni žele uzvratiti kontraudarom. Ja to
osjećam na sve strane i vidio sam prije neki dan kako su se uspaničili zbog
zahtjeva specijalnog tužitelja da ispita političku pozadinu ubojstva premijera
Đinđića. Odmah su prešli u snažan kontranapad.
Pojavila se jedna peticija u kojoj se daje potpora Koštunici i
njegovoj odluci da se ne odazove pozivu tužiteljstva. Koštunicu su podržali
Đogo, Nogo, Brana Crnčević,
Smilja Avramov, Vučelić, Dobrica Ćosić... to
je kompletna ekipa iz devedesetih. Koštunica je sazvao glavni odbor svoje
stranke na kojem je pozvao na pobunu nacionalnih samosvjesnih i slobodnih Srba
protiv smjera kojeg zemlja zauzima, a to je približavanje Europi. Ja mislim da
je sve to prilično anakrono i to je jedan očajnički pokušaj koji može nanijeti
veliku štetu. Oni su još uvijek tu, oni su još uvijek živi i još uvijek
nastupaju vrlo agresivno. Opasno je to što je zemlja u velikoj ekonomskoj krizi
i to je pogodno podloga za tako neku populističku pobunu koju bi oni pokušali
izvesti.
Što se tiče tih velikodržavnih aspiracija Srbije prema BiH, za
koje me pitate, to je dio te stare politike, nacionalne strategije i taj projekt
da će se oni kad-tad dočepati Republike srpske i razbiti Bosni u Hercegovinu,
oni od toga nikada nisu odustali". «Memorandum 1» prouzrokovao je genocid,
urbicid, ratne zločine i razaranja, međutim „Memorandum 2", prema njegovim
autorima, treba završiti u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu
ostvareni u ratu.
Ćosić: „Srpski porazi nisu konačni"
Prof. dr. Nebojša Popov, sociolog i urednik
lista „Republika“, kaže da velika briga srbijanske Vlade prema Srbima u
Republici srpskoj zapravo predstavlja liječenje rana sa Kosova. «Svi
nacionalizmi u bivšoj Jugoslaviji startali su s tezom o ugroženosti vlastitog
naroda i što su bili grlatiji da tu ugroženost dramatiziraju, time su
opravdavali sve veće nasilje prema drugim narodima. To što oni brane svoju
raniju politiku je povijesno i socijalno katastrofalno, pogotovo ako toj
pogrješnoj politici nema što suprotstaviti.
Kada bismo povukli paralelu s devedesetim, onda možemo slobodno
reći da nedostaje nešto što je onda postojalo, a to je jedan otpor nacifikaciji
politike i države. Postojale su razne skupine građana, ja sam uglavnom s njima
komunicirao, u Mostaru, Tuzli, Sarajevu, Brčkom i u drugim gradovima, gdje su
imali dosta jasnu poziciju ljudi koji se suprotstavljaju nasilnom rješavanju
problema. Sada ne vidim da tako nešto postoji, dakle što je alternativa da se
bilo čiji remetilački pokušaji u formiranju normalne države BIH, spriječe.
Istina je da Dobrica Ćosić ne odustaje od svojih ideala. On se
sam u današnjem broju „Politike“ (ponedjeljak, 21. ožujka) vrlo jasno izrekao.
On kaže da je do sada, pa i sada obavlja, pazite - sudbinske dužnosti. Ta
mistifikacija ljudi na vlasti, ili kad padnu s vlasti, da se ponašaju po nekom
prstu sudbine koji ih uzima kao svoje instrumente za ostvarenje ciljeva, dakle
nečim što ne domašuje životno iskustvo običnih pojedinaca, tu nikakvog izlaza
nema i može trajati i duže od biološkog života tih raznih mistificiranih
junaka».
Dobrica Ćosić je inače u listu „Politika“, u pismu kojeg je
posvetio svom ratnom drugu Dragomiru Laziću Đurici, kazao:
„Nisam sa svojom revolucionarnom generacijom uspio promijeniti sudbinu srpskog
naroda; bila je to naša partizanska i mladićka iluzija; nisam kao predsjednik SR
Jugoslavije uspio promijeniti nacionalnu i državnu politiku i započeti preporod
Srbije u socijaldemokratsko, prosvjećeno i civilizirano društvo.
Ti neuspjesi su generacijski i nacionalni porazi koji su u mojoj
svijesti i duši postali muka i patnja koje mi umanjuju uspjehe i zadovoljstva
koja sam pored svih poricanja imao u svom romansijerskom radu. Promjena koja je
nastala petolistopadskim prevratom, izvedena je narodnim gnjevom i milijunima
dolara američke obavještajne službe i njezinih suradnika; prevrat je u kome sam
i ja zabludno sudjelovao. Ta promjena poretka pretvorila se u užasavajuću
stvarnost: kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni kapitalizam.
Ja sam vrlo brzo uvidio da smo opet obmanuti».
Ćosić priznaje da je poražen, zajedno s ostalima koji su se
borili za velike nacionalne ciljeve, ali nedavno u „Ninu“ izgovara dvosmislenu
rečenicu: «Ti porazi nisu konačni». Jedinu svijetlu točku nalazi u «Republici
srpskoj» koja je dokaz da «smo osvojili i neke povijesne pobjede, i u uvjerenju
umnih i hrabrih ljudi svijeta da smo na strani pravde i prava«.
Politiku srbijanske Vlade prema BiH možda je najpreciznije
objasnila potpredsjednica Liberalno-demokratske stranke
Vesna
Pešić: «Srbija je i dan danas remetilački čimbenik u regiji. Srbija
neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta k EU-u. Ne možemo ići
k EU-u, a da ostavimo našu Republiku srpsku. To je sve folirancija. Oni
rasturaju i pokušavaju svima pokazati da je Bosna jedna neuspjela država.
Pokušavaju na neki način rasturiti Bosnu, da se osamostali Republika srpska i da
dođe do nekog ujedinjenja. Oni se bave teritorijima. Za to vrijeme čekaju neke
pogodne trenutke da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih razloga uopće
ne žuri u EU».
Program, strateški ciljevi i metode sadržani u Memorandumu
2
- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja,
i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana
BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u
okruženju
- Odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa
završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i
vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haaškom
tribunalu
- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da
odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa
stradalim i oštećenim državama iz okruženja
- Inzistirati na zatvaranju Haaškog suda i na suđenju generalu
Ratku Mladić pred domaćim pravosuđem
- Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje
nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
- Pomagati odcjepljenje Republike srpske
- Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i
Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu,
svesrpsku zajednicu
- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju
regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku
Što je preporučivao memorandum SANU iz 1986. godine - Teorijske
„smjernice" za konačno rješenje „srpskog pitanja" na Balkanu. Memorandum SANU je
dokument koji je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti kao strateški
program srpske inteligencije koji je trebao odrediti pravac rješenja srpskog
pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u "Večernjim
novostima" u dva nastavka u travnju 1986. godine.
Memorandum SANU-a u svom sadržaju nimalo ne odstupa od
velikosrpskog Garašininovog programa Načertanije iz XIX. stoljeća, također se
oslanjao i na politički program četničkog ideologa
Stevana
Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844.
godine koji je također sačinio Ilija Garašanin.
Program Memoranduma SANU-a između ostalog sadrži:
- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve
one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo
štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova,
razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje
ne predstavljaju "pravu" sliku
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR
Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja,
marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi
- jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati,
Albanci)
- potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i
srpskog naroda
Memorandum SANU-a imao je dalekosežan utjecaj na razvoj
nacionalizma u Srbiji, ali i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je
ideje izložene u Memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska
revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji,
Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Memorandum SANU-a je bio inicijalni akt kojim je praktično
počela drama jugoslavenskih naroda sa strahovitim pogibijama, zločinima,
stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih
regija, koncentracionim logorima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata...
Autori Memoranduma
Autori Memoranduma su akademici Pavle Ivić,
Antonije Isaković, Dušan Kanazir,
Mihajlo Marković, Dejan Medaković,
Vasilije Krestić, Ivan Maksimović,
Kosta Mihajlović... Vladimir Popović Beba,
bivši šef Ureda za odnose s javnošću bivšeg srbijanskog premijera Zorana
Đinđića, za "SB": Tadić je nesposoban kreirati bilo kakvu vlastitu politiku i
zato se okreće savjetima staraca, svog oca Ljube, akademika Ćosića,
Bećkovića...
"Jedan aspekt ovih akcija je posljedica prazne politike, bez
biti i strategije koja se počela raspadati, i to pred očima građana Srbije. Među
njima ima i dva milijuna onih koji su glasali za Tadića, prije svega u strahu da
se ne vrate radikali. Evo već sedam godina Tadić i njegov tim za pljačku i
obmane kroz nezapamćenu kontrolu medija prodaje sebe kao pametnog, obrazovanog,
suvremenog, modernog, vizionarskog Europejca, a on nije ni jedno od toga.
Taj balon od sapunice, koji najbolje oslikava politiku današnjeg
DS-a i samog Tadića, raspao se još prije nekoliko godina, ali nas Tadićevi
spineri i plaćeni mediji tjeraju da, mokri i zamazani od sapunice, vjerujemo da
je to ne balon, nego svemirski brod i to naravno, jedinstven, najveći i najbolji
na svijetu.
U toj paničnoj strategiji "kontrole štete", gladnoj i
neutoljivoj potrebi da bude popularan, Tadić i njegovi savjetnici tumaraju u
svojim potezima, do te razine da izazivaju sažaljenje i podsmjehe, ali i stid u
samom vrhu DS-a. Od posjeta izmišljenoj kući djeda
Novaka
Đokovića prilikom službenog posjeta Crnoj Gori, preko organizacije
tuluma kod predsjednika Hrvatske ne bi li upoznao i osvojio izvjesnu pjevačicu,
pa do zajedničkih sjednica Vlade Srbije i privatne skupine političara Mile
Dodika, sve je to tumaranje i bolesni pokušaj da se bude popularan i voljen, a
kroz poteze za koje njegovi savjetnici vjeruju da se najbolje primaju u srpskom
narodu.
Drugi aspekt je činjenica da je Tadić u političkom smislu
apsolutno ovisan od politike staraca, Brozovih i Miloševićevih
apologeta, koji sebe vole nazivati disidentima. To su inače vječiti
zaljubljenici u Oznu i nikad neprežaljenu Rankovićevu UDB-u. Na
čelu njih je akademik bez srednje škole Dobrica, potom agent UDB-e, akademik sa
srednjom školom Matija, ali i tata Borisa Tadića, Ljubivoje, zaljubljenik u
opskurne likove od Klare Mandić pa nadalje.
Ova skupina staraca Tadićev dolazak na čelo države doživjela je
kao osobnu pobjedu i dolazak na vlast njihove grupe, koja će koristiti funkciju
predsjednika Srbije i najveću stranku u Srbiji DS kao sredstvo za ispunjenje
svih ambicija koje u prethodnih 60 godina nisu bili u stanju realizirati. Tako
su svoje nikad neprežaljene neuspjehe iz memoranduma zamislili realizirati sada
drukčijim metodama. Čuvene njihove parole su upravo bile - Srbija je dobivala u
ratovima, ali gubila u miru! Sada su odlučili to učiniti drukčije! Da Srbija kao
najveća, najbrojnija i najutjecajnija država bivše Jugoslavije bude lider u
regiji, da zadobije povjerenje činovnika iz EU-a i da drukčijim metodama ostvari
stare ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stratišta građana
Jugoslavije.
Specijalni rat protiv Hrvatske, Crne Gore, Kosova i BiH
Zato se i vodi specijalni rat protiv Crne Gore već sedam-osam
godina. Prvo da se ne odcjepe, pa onda da ih se diskreditira, da se nazivaju
mafijašima, da ih se optužuje da su ubojice, da se pomaže oporba u želji da se
ruši legalna vlast, sve u nadi i uvjerenju da će jednog dana na vlast u Crnoj
Gori doći 'njihovi' da će se ponovno organizirati referendum, te da će se CG
ponovo ujediniti sa Srbijom! Zato Tadića i DS interesira na silu stvorena priča
o tobože nekakvom političkom motivu ubojstva kriminalnog vlasnika „Nacionala“
Ive Pukanića, ali ga zato ne interesira politička pozadina
ubojstva njegovoga prethodnika Zorana Đinđića!
Tako je i s Bosnom. Kad je u Sarajevu, onda je Tadić čistokrvni
Sarajlija, u Istri je jednom četvrtinom Hrvat, u CG je naravno Crnogorac, Srbiji
Srbijanac! To je ta politika ništavila i sve i ništa. I traži da se vodi istraga
protiv Koštunice, ali i da se potpiše peticija da se ne poziva! Ode u Europu pa
im tamo sve obeća, onda dođe u Beograd pa donese zakon kojim Rusima daje
privilegije, pa kad iz EU-a zaprijete, onda traži da se te privilegije
ukinu!
Naravno da je problem s Republikom srpskom opasniji od sviju
ovih tumaranja, jer tamo imate jednog opasnog demagoga kao čelnika Srba, a oko
Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera koja inzistira
na tezi o samoopredjeljenju Republike srpske (ako može Kosovo) i to čini regiju
i, posebno, Bosnu i Hercegovinu nestabilnom.
Ipak sva ta bolesna politika, stvarana u glavama akademika bez
obrazovanja, zajedno će s njima otići pod zemlju. Prazna i jalova politika
Borisa Tadića, opsjene i laži koje prodaju njegovi marketinški timovi, dok
pljačkaju desetine milijuna eura, doživljava ubrzani kraj. Toga su svjesni i
njegovi najbliži prijatelji i savjetnici, zato i pojačavaju nacionalnu retoriku
i poteze, kao uvijek siguran fiks u lokalnim politikama ovih nesretnih naroda
kojima pripadamo".
Neprijatelji svih boja, svih strana, žele krivotvoriti borbu hrvatskoga naroda za svoju Slobodnu Hrvatsku. Među njima svima, na čelnome mjestu, nalazi se bivši predsjednik Stipe Mesić kao i njegov nasljednik Ivo Josipović. Jedan i drugi potječu iz istih jugokomunističkih jazbina. A nisu oni sami. Dapače i na drugim pozicijama nema državotvornih Hrvata, što se vidi iz političkoga djelovanja po tim državnim institucijama.
za svoju Slobodnu Hrvatsku. Među njima svima, na čelnome mjestu, nalazi se bivši
predsjednik Stipe Mesić kao i njegov nasljednik Ivo Josipović. Jedan i drugi
potječu iz istih jugokomunističkih jazbina. A nisu oni sami. Dapače i na drugim
pozicijama nema državotvornih Hrvata, što se vidi iz političkoga djelovanja po
tim državnim institucijama.
Sljedeći korak Beograda je politička i diplomatska borba za
položaj Srba kao "konstitutivnog naroda" u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a potom
zahtjevi za "teritorijalnu autonomiju"
Točno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma
Akademije znanosti i umjetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio
znanstveno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove „u
kojima Srbija nije sudjelovala", u akademskim nacionalističkim krugovima u
Beogradu „patentiran" je njegov nastavak - Memorandum II. čiji su strateški
ciljevi gotovo identični s „prethodnikom", dakle velikosrpski, s tim da je način
njihove realizacije prilagođen novim uvjetima, iz njega je izbačeno nasilje i
„bitke koje mogu biti i oružane". Prema spoznajama SB-a ovaj dokument dostupan
je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito
posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i
geopolitičku doktrinu. „Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim
zemljama u regiji...", pojasnio je riječi Vuka Jeremića,
ministar policije i čelnik SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke
sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci.
Nakon
posljednjih izjava srbijanskih dužnosnika čak i oni potpuno neupućeni teško više
mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija
usmjereni na stabilizaciju odnosa u regiji. Istražujući i pokušavajući dobiti
odgovore na čemu se zapravo temelji srbijanska politike prema Bosni i
Hercegovini i državama u regiji, naš list je došao do senzacionalnog
otkrića.
Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije
i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU-a ponio i
epitet «oca nacije», nedavno je s prof. Ljubomirom Tadićem,
ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko
akademika SANU-a, načinio «Memorandum 2». Za razliku od "Memoranduma 1" koji je
ispisan u SANU-u osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu „Večernje
novosti“ 1986., "Memorandum 2" je interni dokument koji je proslijeđen svim
članovima Vlade Srbije. Kako doznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog
premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao
procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku "čitanje bez daljeg
raspačavanja».
Memorandum za nove bitke
Memorandum 2 načinjen je s ciljem da spasi Srbiju nakon svih
balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je
izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja navode se osnovni pravci i ciljevi kako
se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako
umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim
sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju
(Hrvatska, BiH, Kosovo).
Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija
može odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa
bivšim pripadnicima srbijanskoga političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem
se sudi u Haaškom tribunalu - Vojislavu Šešelju,
Jovici
Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu
Momčilu Perišiću. Isto vrijedi i za političko, policijsko i
vojno rukovodstvo Republike srpske. Misli se na
Radovana
Karadžića, Miću Stanišića, Stojana
Župljanina... Jedan od načina je da se pozornost javnosti zaokupi
optužnicama, potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati pred
srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su
sudjelovali u ratu.
Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH,
Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred
međunarodnim sudovima. Također, kako se pokajničkim akcijama dovesti u
ravnopravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na
koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi
pregovorima sa EU-om. Tu je i uputa kako se pažnja svjetske javnosti treba
zaokupiti do prestanka mandata i rada Haaškoga tribunala. Inzistirati na
zatvaranju Haaškog tribunala i tražiti da se general
Ratko
Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, također je jedan od ciljeva
Memoranduma 2. Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa
bivšim jugoslavenskim republikama.
Memorandum 2: sad ga ima, sad ga nema
Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način
treba destabilizirati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast,
slaba država". U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2,
provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire. «U politički nestabilnim državama
ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije», računaju autori Memoranduma
2.
Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno
okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak
ruske potpore koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se
suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, službeni Beograd ne odustaje
od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama regije. Upravo
Miloševićevo „događanje naroda", s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica
Dačić nikada nije odrekao, počelo je „brigom za položaj Srba u tadašnjim
republikama".
Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici
srpskoj, zatim srpskim zajednicama u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom
djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima trebaju biti konstitutivan
narod. Autori «Memoranduma 2» nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti
njezino eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio
je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u
Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera
Zukorlića.
Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu
velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici koji su odgajali
predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati
ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje. Da se Tadić već angažirao u njegovom
provođenju, govori i činjenica da je iznenađujućom brzinom otvorio još
nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regiji
ne može gledati kao na dijasporu. Kako naš izvor tvrdi, Tadićev posjet Crnoj
Gori bio je isključivo s ciljem da se što više građana Crne Gore na predstojećem
popisu izjasne kao Srbi.
Nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene
državne „Strategije o Srbima u regiji", izbačena je sporna odredba kojom se
tražila politička konstitutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo
pritisaka i oštrog prosvjeda zemalja u regiji, ova odredba posljednjeg dokumenta
Vlade Srbije ne bi bila zamijenjena formulacijom "pojačane brige za Srbe u
susjednim državama". U tom kontekstu, iz Beograda poručuju da se o Srbiji više
ne može govoriti kao o remetilačkom čimbeniku. Međutim, to nikako ne znači da je
nestala i briga za Srbe u bivšim republikama. Upravo zato, ministar Jeremić
hvali novu strategiju za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u Bosni i
Hercegovini.
„Republici srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Prije svega
treba odati priznanje rukovodstvu Republike srpske, na čelu s
predsjednikom Dodikom, jer Srpska je danas stabilna,
prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je
potpuno posvećena da pomogne na svaki način", kaže Jeremić.
Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge
polovice XX. stoljeća, nedavno je za beogradske novine rekao kako su Srbi u XX.
stoljeću izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u XXI.
stoljeću trebaju gledati kako se «u miru dobivaju izgubljeni ratovi». Ova
njegova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu s izjavom prof. Ljube
Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: «Vojni gubitak Srpske
Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikada
prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati
izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno
izgubljenom. Čak ni u ustavu".
Nastavak sna o Velikoj Srbiji
Nedavno usvojeni srbijanski Zakon o dijaspori i Srbima u regiji,
čije je usvajanje u javnosti prošlo prilično neopaženo, a koji govori o
tranziciji srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu,
što je samo eufemizam za veliku Srbiju, neodoljivo podsjeća na Memorandum
SANU-a. Međutim, ne podsjeća slučajno. Njegovi autori su upravo akademici koji
su ispisali "Memorandum 2". Na odredbe ovog zakona nije reagirao nitko iz
političkog i javnog života niti jedne zemlje u regiji.
Skoro neopaženo i u našoj kao i u političkoj javnosti zemalja
regije prošla je sjednica „Vijeća za odnose sa Srbima u regiji" održana 8.
veljače ove godine, na poziv srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Osnovna i
jedina točka dnevnog reda bila je ona koja se odnosila na popis stanovništva
koji bi se u svim zemljama regije, osim u Srbiji, trebao održati tijekom ove
godine. Miodrag Jakšić, tajnik srbijanskog Ministarstva za
dijasporu, rekao je kako je „cilj sastanka da Srbija potakne Srbe nastanjene
izvan Srbije da se izjasne kao pripadnici srpske nacionalnosti". Jakšić je
naglasio da se „vlast u Srbiji protivi asimilaciji našeg stanovništva u zemljama
regije i eventualnom sprječavanju njihovog prava na slobodno izjašnjavanje
tijekom popisa".
Srbijanski režim čak otvoreno ističe kako predstojeće popise u
zemljama regije smatra „jednim od najvažnijih u povijesti srpskog naroda". Naš
dobro upućeni izvor ističe da je slijedeći korak politička i diplomatska borba
za položaj Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a odmah
potom i zahtjevi za teritorijalnu autonomiju (konstitutivnih) Srba u tim
državama. Posljednji korak bi bio onaj koji Milorad Dodik, predsjednik RS-a,
provodi u BiH.
Spomenutoj sjednici nazočio je i Milorad Dodik, koji je inače
Tadićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz «Memoranduma 2». Naš dobro upućeni
izvor ističe da uhićenje generala Jovana Divjaka treba
promatrati u kontekstu provođenja ciljeva Memoranduma 2. Zapravo i pokretanje
istrage protiv Ejupa Ganića, generala Jovana Divjaka, hrvatskog
branitelja Tihomira Purde, dr. Vesne Bosanac
predstavlja prebacivanje krivnje, zamagljivanje istine, obmanjivanje javnosti i
skretanje pozornosti sa slučajeva koji se protiv srbijanskih dužnosnika vode u
Haagu, što su glavni ciljevi novoga srbijanskog memoranduma.
U tom kontekstu je i Dodikova izjava da će policija RS-a uhititi
generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića ili članove ratnog Predsjedništva BiH
ukoliko se nađu na teritoriju RS-a i isporučiti ih Srbiji.
Boško
Jakšić, beogradski publicist i analitičar, za naš list kaže da su
dužnosnici iz Vlade Srbije prekoračili svoje ingerencije, te da se održavanjem
zajedničke sjednice u Banjoj Luci izravno miješaju u unutarnje stvari u Bosni i
Hercegovini.
«Moje mišljenje je da to nije posao Beograda i da se službeni
Beograd može samo opeći ukoliko nastavi s jednom takvom politikom. Jedno je
legitimna obrana interesa Srba van Srbije, međutim, potpuno je drugo ako to može
zadirati i čak se podvesti u miješanje u odnose unutar jedne suverene države.
Tako da mi se, na žalost, čini da, što se tiče odnosa sa Srbima u Republici
srpskoj, Beograd nije izvukao dovoljno zaključaka koje je mogao na temelju
događaja koji su se događali u vrijeme Miloševića i
Karadžića, te da Beograd dosta riskira jer radi neke stvari
koje su suprotne njegovom interesu.
Pod tim interesom mislim prije svega da Europska unija od
srbijanskih dužnosnika očekuje jednu konstruktivnu suradnju, da se pomogne
saniranju situacije u Bosni i Hercegovini, a ne da se ona dovodi do toga da
Milorad Dodik otvoreno može govoriti da će BiH proći kao bivša Jugoslavija i da
će se raspasti. Što se tiče utjecaja Dobrice Ćosića i akademika i drukčije
postavljenih velikodržavnih aspiracija o kojim vi govorite, u tom slučaju trebao
bi postojati ozbiljan plan službenog Beograda kako on vidi Srbiju za dvadeset
ili pedeset godina. Međutim, ja smatram da službeni Beograd nema tu viziju koja
bi dugoročno pozicionirala Srbiju, te da postoji jedna politika koja ide
cik-cak, koja se provodi od danas do sutra i u kojoj se vidno primjećuju
utjecaji tih intelektualno-nacionalističkih krugova, gdje je Dobrica Ćosić jedan
od njihovih simbola.
Taj utjecaj bi prema političkim programima mogao i trebao
pripasti stranci Vojislava Koštunice DSS-u, ali na žalost njega
je moguće identificirati i u Demokratskoj stranci na čijem se čelu nalazi Boris
Tadić. Istina, Srbija ima svoja legitimna prava da se brine o položaju Srba
izvan granica Srbije, da im pomaže, ako hoće da ulaže u Telekom Srpske, ali
rješavanje nekih statusnih problema, to jednostavno ne dolazi u obzir jer je to
već uplitanje u legitimne stvari suverene države», zaključuje za naš list
publicist Boško Jakšić.
Milošević, Koštunica i Tadić su isti!
Nova strategija Vlade u Beogradu mnoge je podsjetila na čuveni
Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je, uvodeći pitanje
ugroženosti Srba izvan Srbije, udario temelje programa Velike Srbije. Međutim,
mnogi analitičari u Srbiji ne znaju da se zapravo radi o prepakiranom
memorandumu, koji srbijanske vlasti naveliko provode.
Srđa Popović, beogradski odvjetnik, u razgovoru
za «Slobodnu Bosnu» kaže kako su Ćosić i kompletna Miloševićeva ekipa iz
devedesetih reaktivirani i angažirani na novim projektima. «Mislim da se radi o
tome da u svijesti ljudi ovdje ne postoji da je Srbija poražena u tim
agresorskim ratovima, te da se cijeli taj projekt koji je počeo 1991. godine
završio porazom. Zato je i taj takozvani prevrat kada je srušen Milošević ostao
jedan ambivalentan događaj. Jedni su smatrali da je podvučena konačno crta na
cijelu tu prošlost, drugi kao što su Vojislav Koštunica i Dobrica Ćosić smatrali
su da se sklonio jedan predsjednik, da je došao drugi, a da oni nastavljaju tamo
gdje su stali.
Taj frontalni sukob oko 5. listopada doveo je zapravo do
Đinđićevog ubojstva koje je cijelu zemlju bacilo u apatiju i zaustavilo procese
koje je on započeo. Tijekom Koštuničine vladavine sve je pokušalo da se vrati u
prijašnje stanje i sada, u trenutku kada se počinjemo približavati ulasku u EU
koja je jedina stečevina Zorana Đinđića koja je preživala i ima
potporu u javnosti, njih hvata panika i oni žele uzvratiti kontraudarom. Ja to
osjećam na sve strane i vidio sam prije neki dan kako su se uspaničili zbog
zahtjeva specijalnog tužitelja da ispita političku pozadinu ubojstva premijera
Đinđića. Odmah su prešli u snažan kontranapad.
Pojavila se jedna peticija u kojoj se daje potpora Koštunici i
njegovoj odluci da se ne odazove pozivu tužiteljstva. Koštunicu su podržali
Đogo, Nogo, Brana Crnčević,
Smilja Avramov, Vučelić, Dobrica Ćosić... to
je kompletna ekipa iz devedesetih. Koštunica je sazvao glavni odbor svoje
stranke na kojem je pozvao na pobunu nacionalnih samosvjesnih i slobodnih Srba
protiv smjera kojeg zemlja zauzima, a to je približavanje Europi. Ja mislim da
je sve to prilično anakrono i to je jedan očajnički pokušaj koji može nanijeti
veliku štetu. Oni su još uvijek tu, oni su još uvijek živi i još uvijek
nastupaju vrlo agresivno. Opasno je to što je zemlja u velikoj ekonomskoj krizi
i to je pogodno podloga za tako neku populističku pobunu koju bi oni pokušali
izvesti.
Što se tiče tih velikodržavnih aspiracija Srbije prema BiH, za
koje me pitate, to je dio te stare politike, nacionalne strategije i taj projekt
da će se oni kad-tad dočepati Republike srpske i razbiti Bosni u Hercegovinu,
oni od toga nikada nisu odustali". «Memorandum 1» prouzrokovao je genocid,
urbicid, ratne zločine i razaranja, međutim „Memorandum 2", prema njegovim
autorima, treba završiti u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu
ostvareni u ratu.
Ćosić: „Srpski porazi nisu konačni"
Prof. dr. Nebojša Popov, sociolog i urednik
lista „Republika“, kaže da velika briga srbijanske Vlade prema Srbima u
Republici srpskoj zapravo predstavlja liječenje rana sa Kosova. «Svi
nacionalizmi u bivšoj Jugoslaviji startali su s tezom o ugroženosti vlastitog
naroda i što su bili grlatiji da tu ugroženost dramatiziraju, time su
opravdavali sve veće nasilje prema drugim narodima. To što oni brane svoju
raniju politiku je povijesno i socijalno katastrofalno, pogotovo ako toj
pogrješnoj politici nema što suprotstaviti.
Kada bismo povukli paralelu s devedesetim, onda možemo slobodno
reći da nedostaje nešto što je onda postojalo, a to je jedan otpor nacifikaciji
politike i države. Postojale su razne skupine građana, ja sam uglavnom s njima
komunicirao, u Mostaru, Tuzli, Sarajevu, Brčkom i u drugim gradovima, gdje su
imali dosta jasnu poziciju ljudi koji se suprotstavljaju nasilnom rješavanju
problema. Sada ne vidim da tako nešto postoji, dakle što je alternativa da se
bilo čiji remetilački pokušaji u formiranju normalne države BIH, spriječe.
Istina je da Dobrica Ćosić ne odustaje od svojih ideala. On se
sam u današnjem broju „Politike“ (ponedjeljak, 21. ožujka) vrlo jasno izrekao.
On kaže da je do sada, pa i sada obavlja, pazite - sudbinske dužnosti. Ta
mistifikacija ljudi na vlasti, ili kad padnu s vlasti, da se ponašaju po nekom
prstu sudbine koji ih uzima kao svoje instrumente za ostvarenje ciljeva, dakle
nečim što ne domašuje životno iskustvo običnih pojedinaca, tu nikakvog izlaza
nema i može trajati i duže od biološkog života tih raznih mistificiranih
junaka».
Dobrica Ćosić je inače u listu „Politika“, u pismu kojeg je
posvetio svom ratnom drugu Dragomiru Laziću Đurici, kazao:
„Nisam sa svojom revolucionarnom generacijom uspio promijeniti sudbinu srpskog
naroda; bila je to naša partizanska i mladićka iluzija; nisam kao predsjednik SR
Jugoslavije uspio promijeniti nacionalnu i državnu politiku i započeti preporod
Srbije u socijaldemokratsko, prosvjećeno i civilizirano društvo.
Ti neuspjesi su generacijski i nacionalni porazi koji su u mojoj
svijesti i duši postali muka i patnja koje mi umanjuju uspjehe i zadovoljstva
koja sam pored svih poricanja imao u svom romansijerskom radu. Promjena koja je
nastala petolistopadskim prevratom, izvedena je narodnim gnjevom i milijunima
dolara američke obavještajne službe i njezinih suradnika; prevrat je u kome sam
i ja zabludno sudjelovao. Ta promjena poretka pretvorila se u užasavajuću
stvarnost: kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni kapitalizam.
Ja sam vrlo brzo uvidio da smo opet obmanuti».
Ćosić priznaje da je poražen, zajedno s ostalima koji su se
borili za velike nacionalne ciljeve, ali nedavno u „Ninu“ izgovara dvosmislenu
rečenicu: «Ti porazi nisu konačni». Jedinu svijetlu točku nalazi u «Republici
srpskoj» koja je dokaz da «smo osvojili i neke povijesne pobjede, i u uvjerenju
umnih i hrabrih ljudi svijeta da smo na strani pravde i prava«.
Politiku srbijanske Vlade prema BiH možda je najpreciznije
objasnila potpredsjednica Liberalno-demokratske stranke
Vesna
Pešić: «Srbija je i dan danas remetilački čimbenik u regiji. Srbija
neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta k EU-u. Ne možemo ići
k EU-u, a da ostavimo našu Republiku srpsku. To je sve folirancija. Oni
rasturaju i pokušavaju svima pokazati da je Bosna jedna neuspjela država.
Pokušavaju na neki način rasturiti Bosnu, da se osamostali Republika srpska i da
dođe do nekog ujedinjenja. Oni se bave teritorijima. Za to vrijeme čekaju neke
pogodne trenutke da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih razloga uopće
ne žuri u EU».
Program, strateški ciljevi i metode sadržani u Memorandumu
2
- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja,
i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana
BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u
okruženju
- Odvratiti pozornost regionalnih i međunarodnih medija sa
završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i
vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haaškom
tribunalu
- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da
odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa
stradalim i oštećenim državama iz okruženja
- Inzistirati na zatvaranju Haaškog suda i na suđenju generalu
Ratku Mladić pred domaćim pravosuđem
- Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje
nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
- Pomagati odcjepljenje Republike srpske
- Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i
Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu,
svesrpsku zajednicu
- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju
regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku
Što je preporučivao memorandum SANU iz 1986. godine - Teorijske
„smjernice" za konačno rješenje „srpskog pitanja" na Balkanu. Memorandum SANU je
dokument koji je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti kao strateški
program srpske inteligencije koji je trebao odrediti pravac rješenja srpskog
pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u "Večernjim
novostima" u dva nastavka u travnju 1986. godine.
Memorandum SANU-a u svom sadržaju nimalo ne odstupa od
velikosrpskog Garašininovog programa Načertanije iz XIX. stoljeća, također se
oslanjao i na politički program četničkog ideologa
Stevana
Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844.
godine koji je također sačinio Ilija Garašanin.
Program Memoranduma SANU-a između ostalog sadrži:
- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve
one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo
štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova,
razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje
ne predstavljaju "pravu" sliku
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR
Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja,
marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi
- jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati,
Albanci)
- potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i
srpskog naroda
Memorandum SANU-a imao je dalekosežan utjecaj na razvoj
nacionalizma u Srbiji, ali i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je
ideje izložene u Memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska
revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji,
Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Memorandum SANU-a je bio inicijalni akt kojim je praktično
počela drama jugoslavenskih naroda sa strahovitim pogibijama, zločinima,
stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih
regija, koncentracionim logorima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata...
Autori Memoranduma
Autori Memoranduma su akademici Pavle Ivić,
Antonije Isaković, Dušan Kanazir,
Mihajlo Marković, Dejan Medaković,
Vasilije Krestić, Ivan Maksimović,
Kosta Mihajlović... Vladimir Popović Beba,
bivši šef Ureda za odnose s javnošću bivšeg srbijanskog premijera Zorana
Đinđića, za "SB": Tadić je nesposoban kreirati bilo kakvu vlastitu politiku i
zato se okreće savjetima staraca, svog oca Ljube, akademika Ćosića,
Bećkovića...
"Jedan aspekt ovih akcija je posljedica prazne politike, bez
biti i strategije koja se počela raspadati, i to pred očima građana Srbije. Među
njima ima i dva milijuna onih koji su glasali za Tadića, prije svega u strahu da
se ne vrate radikali. Evo već sedam godina Tadić i njegov tim za pljačku i
obmane kroz nezapamćenu kontrolu medija prodaje sebe kao pametnog, obrazovanog,
suvremenog, modernog, vizionarskog Europejca, a on nije ni jedno od toga.
Taj balon od sapunice, koji najbolje oslikava politiku današnjeg
DS-a i samog Tadića, raspao se još prije nekoliko godina, ali nas Tadićevi
spineri i plaćeni mediji tjeraju da, mokri i zamazani od sapunice, vjerujemo da
je to ne balon, nego svemirski brod i to naravno, jedinstven, najveći i najbolji
na svijetu.
U toj paničnoj strategiji "kontrole štete", gladnoj i
neutoljivoj potrebi da bude popularan, Tadić i njegovi savjetnici tumaraju u
svojim potezima, do te razine da izazivaju sažaljenje i podsmjehe, ali i stid u
samom vrhu DS-a. Od posjeta izmišljenoj kući djeda
Novaka
Đokovića prilikom službenog posjeta Crnoj Gori, preko organizacije
tuluma kod predsjednika Hrvatske ne bi li upoznao i osvojio izvjesnu pjevačicu,
pa do zajedničkih sjednica Vlade Srbije i privatne skupine političara Mile
Dodika, sve je to tumaranje i bolesni pokušaj da se bude popularan i voljen, a
kroz poteze za koje njegovi savjetnici vjeruju da se najbolje primaju u srpskom
narodu.
Drugi aspekt je činjenica da je Tadić u političkom smislu
apsolutno ovisan od politike staraca, Brozovih i Miloševićevih
apologeta, koji sebe vole nazivati disidentima. To su inače vječiti
zaljubljenici u Oznu i nikad neprežaljenu Rankovićevu UDB-u. Na
čelu njih je akademik bez srednje škole Dobrica, potom agent UDB-e, akademik sa
srednjom školom Matija, ali i tata Borisa Tadića, Ljubivoje, zaljubljenik u
opskurne likove od Klare Mandić pa nadalje.
Ova skupina staraca Tadićev dolazak na čelo države doživjela je
kao osobnu pobjedu i dolazak na vlast njihove grupe, koja će koristiti funkciju
predsjednika Srbije i najveću stranku u Srbiji DS kao sredstvo za ispunjenje
svih ambicija koje u prethodnih 60 godina nisu bili u stanju realizirati. Tako
su svoje nikad neprežaljene neuspjehe iz memoranduma zamislili realizirati sada
drukčijim metodama. Čuvene njihove parole su upravo bile - Srbija je dobivala u
ratovima, ali gubila u miru! Sada su odlučili to učiniti drukčije! Da Srbija kao
najveća, najbrojnija i najutjecajnija država bivše Jugoslavije bude lider u
regiji, da zadobije povjerenje činovnika iz EU-a i da drukčijim metodama ostvari
stare ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stratišta građana
Jugoslavije.
Specijalni rat protiv Hrvatske, Crne Gore, Kosova i BiH
Zato se i vodi specijalni rat protiv Crne Gore već sedam-osam
godina. Prvo da se ne odcjepe, pa onda da ih se diskreditira, da se nazivaju
mafijašima, da ih se optužuje da su ubojice, da se pomaže oporba u želji da se
ruši legalna vlast, sve u nadi i uvjerenju da će jednog dana na vlast u Crnoj
Gori doći 'njihovi' da će se ponovno organizirati referendum, te da će se CG
ponovo ujediniti sa Srbijom! Zato Tadića i DS interesira na silu stvorena priča
o tobože nekakvom političkom motivu ubojstva kriminalnog vlasnika „Nacionala“
Ive Pukanića, ali ga zato ne interesira politička pozadina
ubojstva njegovoga prethodnika Zorana Đinđića!
Tako je i s Bosnom. Kad je u Sarajevu, onda je Tadić čistokrvni
Sarajlija, u Istri je jednom četvrtinom Hrvat, u CG je naravno Crnogorac, Srbiji
Srbijanac! To je ta politika ništavila i sve i ništa. I traži da se vodi istraga
protiv Koštunice, ali i da se potpiše peticija da se ne poziva! Ode u Europu pa
im tamo sve obeća, onda dođe u Beograd pa donese zakon kojim Rusima daje
privilegije, pa kad iz EU-a zaprijete, onda traži da se te privilegije
ukinu!
Naravno da je problem s Republikom srpskom opasniji od sviju
ovih tumaranja, jer tamo imate jednog opasnog demagoga kao čelnika Srba, a oko
Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera koja inzistira
na tezi o samoopredjeljenju Republike srpske (ako može Kosovo) i to čini regiju
i, posebno, Bosnu i Hercegovinu nestabilnom.
Ipak sva ta bolesna politika, stvarana u glavama akademika bez
obrazovanja, zajedno će s njima otići pod zemlju. Prazna i jalova politika
Borisa Tadića, opsjene i laži koje prodaju njegovi marketinški timovi, dok
pljačkaju desetine milijuna eura, doživljava ubrzani kraj. Toga su svjesni i
njegovi najbliži prijatelji i savjetnici, zato i pojačavaju nacionalnu retoriku
i poteze, kao uvijek siguran fiks u lokalnim politikama ovih nesretnih naroda
kojima pripadamo".
Neprijatelji svih boja, svih strana, žele krivotvoriti borbu hrvatskoga naroda za svoju Slobodnu Hrvatsku. Među njima svima, na čelnome mjestu, nalazi se bivši predsjednik Stipe Mesić kao i njegov nasljednik Ivo Josipović. Jedan i drugi potječu iz istih jugokomunističkih jazbina. A nisu oni sami. Dapače i na drugim pozicijama nema državotvornih Hrvata, što se vidi iz političkoga djelovanja po tim državnim institucijama.
