U spomen na osnivače HNF-a Prpić i Matičević 1969-1974

...

Prpić i Matičević još 1969. godine stvaraju u emigraciji novu organizaciju – „Hrvatska narodna fronta“

Mladen Dolić: ŠUTLJIVI BORAC – IVAN MATIČEVIĆ Republika Hrvatska, broj 146., Buenos Aires, 1984.

ŠUTLJIVI BORAC

„Šutljivi Ivan Matičević nije ostavio iza sebe nikakvih pismenih tragova. Kao što je bio tajanstven i zatvoren za života, takav je ostao i u smrti.“

U „Vjesniku“ od 3.XI.1974. objavio je zagrebački Stekretarijat za unutrašnje poslove da su na Velebitu dne 29.X.1974. ubijena dva „ustaška terorista“ koji su 1972. bili ubili komandira milicije Đuru Uzelca. Ti „teroristi“ su bili hrvatski borci Mate Prpić i Ivan Matičević. Nisu sami pošli u smrt. Režimski tisak javio je da je u sukobu s njima smrtno nastradao Milan Vučimić, pripadnik specijalne milicijske jedinice, koja je došla iz Zagreba da pomogne mjesnim vlastima u likvidaciji ove dvojice hrvatskih boraca.

Ivan Matičević potječe iz siromašne hrvatske obitelji iz Vareša. Otac i tri strica pali su u borbi za hrvatsku državu, te je maloljetni Ivo u svojoj kući svaki dan slušao o njihovim junačkim podvizima za vrijeme rata u obrani Nezavisne Države Hrvatske, kao i poslije rata u borbi protiv Jugoslavije. On je u njima vidio sebe i oni mu postadoše uzorom i putokazom.

Kao i mnogi drugi mladi Hrvati, kojima Jugoslavija nije dopustila normalan život i zaposlenje, Ivan Matičević napušta domovinu 1960-ih godina i preko Italije i Francuske dolazi u Njemačku i smještava se u Stuttgartu, gdje se odmah učlanjuje u političku organizaciju Ujedinjeni Hrvati Njemačke, kojoj je u ono vrijeme bio predsjednikom Mile Rukavina (koga su 1968. ubili jugoslavenski agenti). Od toga časa pa sve do svoje časne smrti u Velebitu 1974. Ivo je stalno aktivan u hrvatskom osloboditeljskom djelovanju. Rođeni je revolucionar koji nikada ne traži zapovijedi od svoje organizacije. On je stegovan i uredno ispunjava svoje obveze prema organizaciji, ali zamjećuje da i nakon toga ima slobodnog vremena, koje onda iskorištava za nacionalni rad po vlastitoj inicijativi.

Izgradnja i oprez u radu

Odmah u početku svog nastupa u emigrantskim redovima zamjećuje mnoge nedostatke u radu hrvatskih aktivista. Njegov razvijeni i nadareni osjećaj za realnost i dobro poznavanje našeg zajedničkog neprijatelja dali su mu orijentaciju za aktivni oslobodilački rad. Mirno i staloženo promatra svoju sredinu, da bi posve tiho i neprimjetno opominjao one „najglasnije“. Kretnjom svojih ruku, da „veselo društvo“ treba biti tiše, bijaše česta i omiljena opomena, koju su svi dobro razumjeli. Ako je bilo potrebno, znao bi pojedinca izvesti iz društva i na diskretan način opomenuti na nedostatke koje čini, jer sve naše pogreške u svakodnevnom životu naš zajednički neprijatelj znalački koristi. U tome ga poučava Poglavnikov roman „Liepa plavka“, napisan još u prvoj emigraciji. Ova je knjiga Ivu toliko inspirirala, da ju je nekoliko puta pročitao i da je znao govoriti: Uvijek kad bih pročitao tu knjigu, ponovno bih iz nje nešto naučio.

Pravi revolucionar mora biti šutljiv i mora znati sačuvati tajne revolucionarnih pothvata. U tome Ivi nije bilo ravnog. Mogao je šutjeti, reklo bi se vječno! On je u tome pravi fenomen. Nije na odmet spomenuti jedan njegov doživljaj, kada ga je pritvorilo stuttgartsko redarstvo. Upitan po nadležnim istražiteljima za osobne podatke Ivo je šutio gledajući ih svojim oštrim prkosnim pogledom. Iznenađeni istražitelji bijahu zbunjeni i dok su bili u dilemi što učiniti s prkosnim mladićem, Ivo je iskoristio njihovu neopreznost i na brzinu pojeo cijelu kuvertu ispisanu s imenima onih Hrvata od kojih je pozajmio novaca. Nije naime htio da bi zbog njegove neopreznosti drugi Hrvati došli pod redarstveni nadzor. Nadzor nad neprijateljima

Matičević ubrzo zamjećuje da neprijatelj pokušava infiltrirati naše redove i da njegovih doušnici potiču ljude na štetna djela, a ne samo da ih dojavljuju vlastima. Riječ doušnik bila je Ivin omiljeni izraz i odnosila se je na one osobe koje su radile za strana redarstva i za strane izvještajne službe. Kako naša emigracija nema svoje izvještajne službe da bi nadzirala udbaše kao i strane doušnike, Ivo je na svoju inicijativu sam počeo nadziravati kretanje i djelovanje „nepoznatih“ osoba. On ih nezamijećeno prati pa, ako bi bilo potrebno, izgubio bi i cijelu noć u tu svrhu. To bi činio na vrlo vješt način. Na primjer, ako bi morao pratiti neku osobu, koja je bila dosta udaljena od grada, zamolio bi svog prijatelja koji posjeduje auto da ga tamo odveze. Kada bi stigli na cilj, Ivo bi ostavio svog prijatelja s autom da čeka u nekoj obližnjoj ulici, a on bi se uputio u blizinu mjesta koje je htio kontrolirati. Kada je svoj cilj postigao, vraćao bi se istim autom a da njegov „šofer“ nije zamijetio ništa naročitog. Ivo u svom radu nikada nije stvar improvizirao ili napamet upro prstom u nekoga. To je činio samo onda, kada se je doista uvjerio da neka osoba radi za neprijatelja.

Često je Ivo znao reći: Da naši, hrvatski političari bolje poznaju neprijatelja, bolje bi se čuvali i pametnije bi vodili oslobodilačku borbu. Ivo je dobro znao, da neprijatelj svakodnevno vreba i traži novu žrtvu. On ne će da bude meta neprijatelju i radi toga u svakodnevnom životu primjenjuje razne načine samoobrane. Nikada ne ide istim putem kući ili na posao, a redovna je bila pojava da Ivo, ako je kasno u noć, nikada s prijateljem ne ide kući na istoj strani ulice, nego uzima pravac na drugoj strani da bi izbjegao veću opasnost koja prijeti. Vrline Ivana Matičevića najbolje je uvidio predsjednik UHNJ-e Mile Rukavina. Videći da mu prijeti opasnost od neprijatelja, Rukavina je došao u Stuttgart i zamolio Ivu da svoju aktivnost nastavi u Munchenu. Ivo je načelno pristao, ali zbog nekih svojih osobnih problema nije se uputio odmah zajedno s Rukavinom u Munchen, nego je svoj dolazak odgodio. Nažalost, očekivanja se nisu nikada ostvarila, jer su jugoslavenski teroristi 1968. bili brži i umorili Rukavinu, Tolja i Maričića. Kada je čuo prve vijesti o tom strašnom zločinu, Ivo više nije bio miran i staložen. Sjedio je u jednom poznatom emigrantskom lokalu u Stuttgartu i čekao je one koje je često po noći pratio. Kako su dolazili, vjerojatno da proslave novi teroristički uspjeh u Munchenu, tako je i Ivina desnica nemilosrdno sijevala, a nazočni Ivini prijatelji, uz pomoć jednog hrvatskog svećenika, teškom mukom su uspjeli da ga umire.

Djelatnost na polju promidžbe

Iz dosadašnjeg razlaganja čitatelj bi mogao steći dojam da se u slučaju Ivana Matičevića radilo o surovom rodoljubu koji je samo čekao čas da se sukobi s neprijateljima i osveti za sve što je doživio. No to nije bio pravi Ivan Matičević. On je bio svjestan i izgrađeni hrvatski borac koji je došao do spoznaje da Hrvatsku ne će osloboditi ni „emigrantska politika“ ni naklonost velesila. Zato je tražio revolucionarni put, uvjeren da je taj normalan u jednom zarobljenom narodu. Sve druge kombinacije smatrao je neozbiljnim. Njemu je desetotravanjska revolucija bila ne samo ideal nego i uzor kako se treba boriti. Ivo nije bio čovjek s visokom školskom naobrazbom i ne bi znao držati učena predavanja, ali je po prirodi bio nadaren, a o hrvatskim problemima je toliko mislio, da su njegovi pogledi na revolucionarni put, koji je zagovarao, bili izgrađeni i suvremeni.

Znao je vrlo dobro da svaka revolucija ima svoj početak i kraj i da je u cijelom revolucionarnom procesu, od početnog poticaja pa do opravdanja uspjeha, promidžba veoma važno sredstvo. Kažu stručnjaci da je dobro vođena promidžba pol uspjeha u revolucionarnom djelovanju. No kraj svega toga, Ivo nije nikada drugima nasilno naturivao svoja mišljenja o takvom radu, nego je tiho i nečujno nastojao da ljude pouči i nagovori na ispravno djelovanje. Posebno je pazio da ne bi ugrožavao radnike koji se vraćaju kući, te se trudio da im emigrantski tisak dostavi na način da to nitko ne bi opazio. Zato je prikupljao njihove adrese, te bi onda taj promidžbeni materijal raznosio i stavljao im u poštanske škrabice.

Evo jedan tipičan primjer njegova dodira s ljudima. Jednom smo se zajedno vozili u tramvaju i čuli smo da dva mladića na hrvatskom razgovaraju o športu. Kad se Ivo uvjerio da su mladići doista Hrvati, prišao im je i bez riječi im ponudio dva letka. Iznenađeni mladići počeli su odmah čitati i kad su vidjeli o čemu se radi, savili su letke i stavili ih u džep. Željeli su se zahvaliti za primljenu promidžbu, no Ivo im je pokretom ruke dao do znanja da to nije potrebno i da je sve u redu. Koliko je Matičević imao smisla i osjećaja za promidžbeni rad, neka nam posluže još dva primjera iz njegova djelovanja. Bio je s mjestom boravka u Stuttgartu, a svagdašnji kruh je zarađivao u poznatoj njemačkoj tvornici „Mercedes Benz“, radeći na pakovanju strojnih dijelova, koji su se slali u razne države svijeta. Pažljivo oko odmah je zamijetilo da ima mnogo omota koji će se slati i u Jugoslaviju. Dobra i sigurna prilika, koju će Ivo vješto iskoristiti, pa je tako svaki paket usput i dobio hrvatski propagandni materijal. Sve je to trajalo izvjesno vrijeme dok „gazde“ iz jugoslavenskog društva nisu počeli reklamirati na upravu „Mercedesa“ koja je ubrzo otkrila počinioca „sramote“. Ivo sada mijenja mjesto boravka i dolazi u Karlsruhe, a novo namještenje dobiva u tvornici šivaćih strojeva „Singer“, gdje mu poslodavci nude da izabere jedno od dva radna mjesta: akordni rad na strojevima, gdje su zarade dosta dobre, ili pakovanje gotovih strojnih dijelova s vrlo slabim primanjima. Ivo nije mnogo razmišljao, nego se je odmah odlučio i zadovoljno prihvatio rad na pakovanju. I ovaj puta, slično kao u „Mercedesu“, vrlo vješto koristi svoje radno mjesto u hrvatske nacionalne svrhe. I opet se ponovilo da je svaki paket, koji je odlazio u Jugoslaviju, dobio i prikladno hrvatsko štivo. Opet pritužbe na račun zadovoljnog Matičevića.

Prezir prema doušnicima

Još u prvim danima emigracije Matičević je došao do uvjerenja da izvještajne službe slobodnog svijeta surađuju s UDB-om, pa je zato nastojao ostati nezamijećen i izbjegavao ih je isto kao i udbaše. No bilo mu je posebno krivo što ima Hrvata koji surađuju s tim stranim službama i koji ni ne shvaćaju kakvu ružnu ulogu imaju u toj djelatnosti. Svoje zaključke o takvim Hrvatima stvorio je na mnogobrojnim redarstvenim preslušavanjima, gdje bi mu istražitelji postavljali različita pitanja iz kojih je mogao razabrati u kojoj su sredini vođeni razgovori i, prema tome, tko bi mogao biti doušnik. Na redarstvenim preslušavanjima Ivo je bio dosljedan i nije mnogo govorio. Kad je bilo potrebno, uskraćivao bi odgovore na postavljena pitanja, jer je znao da iskusni redarstveni istražitelji na vješt način iskorištavaju hrvatske naivnjake koji vole mnogo pričati i vjeruju da su pametniji od redarstvenih stručnjaka. Znao je da upravo takvi naivni ljudi svojim brbljanjem proširuju krug hrvatskih aktivista koji dolaze pod redarstveni nadzor. Jednom zgodom Ivo je bio pritvoren oko 8 mjeseci i kada je izišao van na slobodu, pričao je svojim prijateljima za razloge svojeg uhićenja. Posjedovao je revolver, koji redarstvo nikada nije pronašlo, ali su znali točno broj revolvera za kojega je znao samo jedan hrvatski emigrant. Poslije Ivi nije bilo teško znati tko je bio taj koji je odigrao tako nečasnu ulogu.

U svom dugogodišnjem aktivnom radu, Ivo je doživljavao mnoge neugodnosti s redarstvenim organima, pa je zato svoja iskustva nastojao prenijeti drugim aktivnim borcima, naglašavajući im uvijek da se trebaju čuvati i kriti svoj rad od doušnika, jer ovi škode našoj oslobodilačkoj borbi.

U ono vrijeme, moram priznati, nismo baš ozbiljno prihvatili njegovo razlaganje i priče o doušnicima, jer smo bili mišljenja da pretjerava i da daje preveliku važnost izvještajnim službama i njihovim pomagačima. No danas, deset godina što Ive nema među živim aktivistima, često se sjećamo njega i njegovih zapažanja. Učestali procesi koji se vode protiv hrvatskih aktivista u Australiji, Americi i drugim slobodnim državama u vrijeme kad se Jugoslavija nalazi u krizi i na kojima se izriču astronomske kazne Hrvatima, pokazuju da je dovoljno da se na sudu pojavi samo jedan svjedok-provokator, da hrvatski mladići budu proglašeni krivima. Poslije odigrane prljave uloge, takvi se „krunski svjedoci“ povlače, a neki od njih vraćaju se u Jugoslaviju da dobiju nagradu za učinjenu uslugu.

Pripreme za borbu u domovini

Borba u domovini bila je misao vodilja Ivana Matičevića i njoj se on posvetio posebno kad se uvjerio da mnogi emigrantski političari doista vjeruju da će Hrvati evolutivnim putem doći do slobode, pa zato mirno čekaju i ne rade ni ono što bi se lako moglo učiniti.

Od onog dana kad je u Njemačkoj upoznao inteligentnog Matu Prpića, počinje novo razdoblje u životu i revolucionarnom radu Ive Matičevića. Obojica, izgrađeni, iskusni revolucionari, istoga mišljenja, znali su vrlo dobro da revolucionarnu iskru treba zapaliti tamo gdje će ona dati najviše ploda, a to je Hrvatska i njezin povijesni državni prostor. Prpić i Matičević još 1969. godine stvaraju u emigraciji novu organizaciju – „Hrvatska narodna fronta“, te tiskaju i šalju ilegalno u Domovinu načela nove organizacije.

Možda će dobronamjerni čitatelj reći: Pa što će njih dvojica moći dobroga napraviti Hrvatskoj? Prije nego li odgovorimo, poslužit ćemo se iskustvom i zapažanjem koje je poslije 15 godina odsutnosti Ivo Matičević doživio u Hrvatskoj. Odmah po povratku u „staru sredinu“ Ivo govori da postoje mogućnosti revolucionarnog rada u samoj domovini i napominje da se sve domovinske organizirane akcije ili organizacije moraju temeljiti na skupinama od dva do tri borca. Što više organiziranih malih grupa ili ćelija, garancija za uspjeh je veća.

Domovinski idealisti su uvijek činili pogrešku što su se masovno organizirali što su javno davali svoje prosvjede protiv režima i države. Time su samo olakšali Udbinim agentima da izvrše svoj posao. Ivo napominje da je u Hrvatskoj susreo mnogo poznatih Hrvata, koji rade u inozemstvu, a proglašeni su od strane emigracije kao sumnjivi i agenti. U razgovoru s tim ljudima Ivo nije doživio ništa neugodno. Čak su ga moralno i materijalno pomagali, a što je svakako dokaz i odgovor svima da treba biti vrlo pažljiv i odgovoran kad se govori o hrvatskim radnicima u našim sredinama. Kad se Matičević ponovno pojavio u emigraciji, nitko nije posumnjao u njega, jer su ga svi poznavali i cijenili njegove vrline. Nijedan čas nije tajio da je bio s Matom Prpićem u domovini i da su je prošli uzduž i poprijeko. Ali kao pravi revolucionar nikada se nije hvalio osobnim uspjesima ili svojim junaštvom u izvršenim podvizima. I nakon uspjeha, njegovo je ponašanje bilo kao i prije: skroman, miran i šutljiv. Samo je toliko pripovijedao da bi ljudima razjasnio da je moguće revolucionarno djelovanje u Hrvatskoj – i ništa više. Nikada nije pripovijedao o akciji na području Plitvička jezera-Karlobag, gdje je smrtno nastradao komandir milicije Đuro Uzelac. O tome je emigracija saznala iz režimskog tiska i iz istoga je kasnije saznala tko su bili izvršitelji toga djela. U ono vrijeme javio je beogradski NIN, u obliku reportaže, da je beogradski SUP poslao preko 300 najboljih svojih vještaka da izvide kako su „ustaški teroristi“ uspjeli doći do onoga kraja, nesmetano se kretati i nestati. Vještaci su snimili cijelo područje gdje je došlo do sukoba, ali nisu mogli ništa konkretno otkriti.

Ivan Matičević u njemačkom zatvoru

Odmah nakon što su se Prpić i Matičević vratili sa svoga posjeta domovini, njemačke su vlasti zatvorile Ivana Matičevića. U jednom pismu koje je 1973. poslao prof. Kazimiru Kataliniću, Prpić piše o tom slučaju: „Jedan mladić, Matičević Ivan, dospio je u zatvor. On je sa mnom bio dolje, samo se je vratio još u kolovozu. Još ne znam zašto ga terete, a čekam novosti savezno s tim. On je i prije imao neugodnosti i više puta su ga zatvarali, misleći ga prinuditi da za njih radi, pa su uvijek nešto nalazili. Kako je krajnje šutljiv, mislim da čak ni dolje nisu saznali da je bio tamo, jer je i prije bilo slučajeva da im se ovdje po nekoliko mjeseci izgubi iz vida. Najprije će biti da je zbog papira u zatvoru, jer je prigodom onih nereda na kolodvoru u Munchenu 1970. bio uhapšen, isprebijan i pušten treći dan, ali je trebao proći sud, pa se na poziv nije odazvao, a nije išao produžiti putnicu (izbjegličku) baš radi toga. Sigurno ste o ovom slučaju čuli; to je bilo uoči proslave Desetog Travnja, kada je policija htjela odnijeti ljudima zastavu iz ruku.“

Sve ovo što nam govori Prpić, odgovara istini. No, vidljivo je iz pisma da Prpić nije znao i druge razloge zbog kojih je Matičević bio zatvoren. U prijašnjim izlaganjima spomenuli smo revolver kojega je Ivo posjedovao, a čiji točni broj je znala i njemačka policija. Piscu ovih redova nije poznato ime Hrvata koji je odigrao ovu prljavu igru s revolverom, ali navodno ima još živućih svjedoka kojima je Ivo poslije zatvora povjerio ime tog doušnika.

Ivan Matičević je primjer hrvatskog borca koji je bio spreman žrtvovati sebe za budućnost Hrvatske i za oslobođenje hrvatskog naroda, pa makar se time zamjerio cijelom svijetu. U toj borbi za hrvatsku slobodu, Ivan Matičević je časno izvršio svoju narodnu dužnost.