PRIOPČENJE GLAVNOG STANA HNF-A POVODOM OPTUŽNICA IZ SRBIJE
Autor Stjepan Penc

http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=11008:priopenje-glavnog-stana-hnf-a-povodom-optunica-iz-srbije-&catid=9:politika-i-drutvo&Itemid=11
 
                                                                 
Naravno da se svi zločinci trebaju kazniti shodno zločinima koje su počinili. Ali prozivati one koji su se branili od agresora je apsurd nad apsurdima i to mogu samo borgovi sa istoka tkz "nebeski narod" serbi.  Do kada  ćemo trpiti ponižavanja u vlastitoj zemlji koja je na krvi dobila svoju samostalnost?

Pa ljudi moji tko je nama kriv što je prošlo dvadeset godina a naše tužteljstvo drži u ladicama sve prijave koje su naše braniteljske udruge i pojedinci slali našem tužiteljstvu. Neshvatljivo je kako naši generali odgovaraju za prekomjerno granatiranje Knina,a nitko za nečuveno i potpuno razoren Vukovar. Do kada ćemo biti guske u magli i ispunjavati zahtjeve srpskog tužiteljstva i saginjati glavu?

Jedan naš branitelj iz Grubišnog Polja Veljko Marić čeka na presudu u srbiji.  Zar je to ta demokracija, zar je to država za koju se krv proljevala da naša vlast pasivno gleda na izdaju naših branitelja? Stoga Hrvatski nacionalni front sa gađenjem i gnušanjem odbacuje zahtjev srbije i proziva hrvatsko odvjedništvo na čelu sa Mladenom Bajićem da se jasno očituje o tom srpskom zahtjevu. Optužnice protiv Šeksa, Vekića, Merčepa i Glavaša i još 40 branitelja - bilo što mi osobno mislili o nekima, oni su hrvatski državljani i njima može suditi samo sud Države Hrvatske, a nikakava propala država bivše jugoslavije .

Stoga Hrvatski nacionalni front staje u zaštitu svojih hrvatskih državljana prvenstveno kao branitelja.

NITI BEČ NITI PEŠTA NITI BRISEL A NAJMANJE BEOGRAD NEČE ODLUČIVATI O SUDBINI HRVATSKOG NARODA !!

ZA DOMOVINU SPREMNI- HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI



Glavni stan HNF-a

Predsjednik

Stjepan Penc

OSLOBODITE VELJKA MARICA IZ SRPSOG ZATVORA FREE VELJKO MARIC FROM SERBIAN FALSE IMPRISONMENT

12. rujan 2011 · 

HRVATSKI BRANITELJ

VELJKO MARIC

DOMOLJUBNI BLOK UZ VELJKA MARICA

BILOGRADA 91

HNF
UDHOS

HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

UDRUGA VOLIM HRVATSKU

UDRUGA ZAVJET

UDRUGA BRANITELJA POLICIJE I VOJNE POLICIJE DOMOVINSKOG RATA

NEPRAVEDNO U SRPSKOM ZATVORU

Potpišite peticiju! I to nije dovoljno, vec treba upozoriti i one oko sebe na nju - prijatelje, rodbinu, branitelje... 


http://www.gopetition.com/petitions/oslobodite-veljka-marica-iz-srpskog-zatvora-free-veljko.html


UDRUGA SUDIONIKA DOMOVINSKOG RATA 
REPUBLIKE HRVATSKE 
“Bilogora ’91.” 
GRUBIŠNO POLJE 

UDRUGA H.G.I. „BRANITELJSKA AKCIJA“ 
ZAGREB 

UDRUGA HRVATSKI NACIONALNI FRONT 
ZAGREB

Grubišno Polje, 02. lipnja 2011.god. 



------------ N A S L O V ------------ 



PREDMET: O B A V I J E S T, 



POŠTOVANI !! 



Već duže vrijeme, a posebice od 18. travnja 2010.god., prinuđeni smo pratiti rad političkih udruga i stranaka, a posebice predstavnika vlasti i stranaka na vlast. 

Na žalost svih građana REPUBLIKE HRVATSKE (koji to uočavaju i onih koji ne), iznenađenje i osjećaj prijevare je neupitan, od strane velike većine građanskih organizacija. 

Prilikom osnivanja udruga i stranaka, pri izglasavanju Zakona o udrugama i strankama u RH, jasno se vodila briga o zakonitosti kod pretvaranja društvenih u građanske, iako u biti vidimo povezanost samo po izvoru riječi a ne i prema stvarnosti koja bi trebala značiti da je namijenjena za građane. 

Razlog ove reakcije je jesno određen stav navedenih grupacija, točnije NEAKTIVNOST, ZANEMARIVANJE, NEPOŠTIVANJE ZAKONA RH, IZNOŠENJE NEISTINA, jednostavnim rječnikom rečeno NE ZAINTERESIRANOST za sadašnje i buduće stanje u državi u kojoj živimo. 

Dan 18. travnja 2010.god. nije slučajan datum, već je to dan nezakonitog uhićenja razvojačenog dragovoljca i branitelja pripadnika HRVATSKE VOJSKE, na području Republike Srbije (Bugarsko – Srbijanska granica ) VELJKA MARIĆA koji je kao vozač teretnog vozila imao namjeru povratka svojoj obitelji. 




- 1 - 

PITANJA ZA SVE 

1. Netom po uhićenju „po raspisanoj međunarodnoj tjeralici“ Policija RS bila je dužna izvijestiti o razlozima uhićenja i pitati Marića dali kao strani državljanin želi o uhićenju izvijestiti svoju ambasadu ??; 
- S kojim pravom pravni sustav RH ne pruža međunarodnu pravnu pomoć državljaninu RH ?? 
2. Tjeralica raspisana tek 20. travnja 2010.god. !! Kada se piše i kaznena prijava !; 
3. Glavni svjedok optužbe Milenko Stojić- ratni zločinac- u RH. 
- Dali je država raspisala međunarodnu tjeralicu za Milenkom Stijićem ? Jeli traženo izručenje ? Kako netko takav može svjedočiti na sudu ? 
4. Dvojica svjedoka optužnice državljani RH sa prebivalištem i boravkom u RH, do tada ne govore o saznanjima za „kazneno djelo“ ratnog zločina koji se vodi u RH po nepoznatom počinitelju od 2001.god., kako se odjednom pojavljuju i ne čine li tako kazneno djelo prikrivanje saznanja o KD ? 
5. Prema Kaznenom Zakonu RH, počinitelj je odgovoran nadležnom sudu prema visini kazne za djelo koje mu se stavlja na teret ali prvenstveno prema mjestu izvršenja. 
- Ivanovo Selo je u RH, pripada području grada Grubišno Polje, 
- ZAŠTO PRAVOSUĐE RH NIJE TRAŽILO IZRUČENJE ?? 
- ZAŠTO DOSTAVLJA DOKUMENTACIJU ZA SUMNJU NA POČINJENO KD, I JOŠ ZA 3 KD, KOJA NITKO NIJE TRAŽIO IZ SRBIJE ?? 
- ZAŠTO SE BRANI OBJAVA DOKUMENTACIJE U HRVATSKIM MEDIJIMA O NEZAKONITOM KAZNENOM POSTUPKU PROTIV DRŽAVLJANINA RH U SRBIJI ?? 

JEDNOSTAVNO ZAŠTO SE NE POŠTUJU ZAKONI RH I MEĐUNARODNI ZAKONI PRVENSTVENO VEZANO ZA LJUDSKA PRAVA ?? 

Je li je to REPUBLIKA HRVATSKA koja brine o svakom branitelju ? 
Je li je to DRŽAVA koja poštuje međunarodna ljudska prava ? 
Je li je to DRŽAVA koja dogovara sa Srbijom postupanje po međunarodnoj Konvenciji o ljudskim pravima pa sudac srbijanskog suda izjavljuje o „IZVRŠENIM“ ratnim zločinima od strane V. Marića i prije konačne presude ? 
Je li je to DRŽAVA koja dogovara sa Srbijom o NE RASPISIVANJU međunarodnih (pa niti u RH) tjeralica protiv zločinaca koji su izbjegli u Srbiju i B i H ? 
Je li je to DRŽAVA koja poštuje svoje Zakone ? 
Je li je to DRŽAVA kojoj je mjesto u EU ? 
Je li je to DRŽAVA koja vodi transparentnu unutarnju i međunarodnu politiku ? 
Je li je to DRŽAVA koja garantira slobodu medija i slobodnog novinarstva ? 
Je li je to DRŽAVA koja garantira ravnopravne izborne kampanje i izbore ? 
Je li ostale udruge i stranke u ovoj DRŽAVI vjeruju u Zakonite i pravedne izbore na temelju dosadašnjih iskustava ? 
Je li ste Vi kao udruge i stranke u ovoj DRŽAVI sve ovo znali i složili se s tim ? 
Je li itko u ovoj DRŽAVI ima plan dobiti izbore ŠUTEĆI SADA kad je sve jasno ???? 
Je li je to DRŽAVA kojoj je jedan branitelj (TIHOMIR PURDA) zaslužniji od drugog (VELJKO MARIĆ) ?? 
Je li je to DRŽAVA koja osuđuje svoje državljane prije suda ? 


- 3 - 

DRAGOVOLJCI, BRANITELJI, DOMOLJUBI, GRAĐANI, STRANKE, UDRUGE, 
DALI SU ČAST, PONOS, LJUBAV, VJERA, OBITELJ TO ŠTO IMAMO u ovoj DRŽAVI !!!!!!!!???????? 

Slijedom navedenog SVI MI predstavnici udruga i stranaka potvrđujemo svojim potpisom i pečatom da se slažemo u cijelosti sa tekstom i podržavamo ga u cijelosti, te s tim potvrđujemo nastavak međusobne suradnje. 

Krajnje je vrijeme da se odlučite na pravdi Boga i Domoljublja, koji je Vaš put ! 
Je li je to put šutnje i raspodjela vlasti ili put ZAJEDNIČKE BORBE za SLOBODNU, PRAVEDNU DRŽAVU SVIH NJENIH GRAĐANA, na pravdi BOGA i ZAKONA ? 
Izbori su pred vratima MISLITE LI DA ĆE NETKO TKO SADA ŠUTI imati pravo DOBITI GLASOVE U IZBORNIM KAMPANJAMA !!!! 
R A Z M I S L I T E !!!!! 

I, Vaša budućnost ovisi o glasačima koji do 30. lipnja 2011. godine čekaju Vašu potvrdu podrške ZA ili PROTIV , ne odgovaranje je kao i NE. 

NAPOMENA : 

( dostavljeni Vam dopis objavite na svojim Internet stranicama, te nakon glasovanja isprintajte i dostavite na dolje na rečenu adresu )

Molim sve primatelje ovog dopisa da nakon svoje odluke uz OVJERU, POTPIS i BROJ ČLANOVA dostavite odgovor na slijedeću adresu poradi nastavka adekvatnog djelovanja: 

ANTUNA MATIJE RELKOVIĆA 68 
434290 GRUBIŠNO POLJE. 


PREDSJEDNIK : 

v.r. Vladimir Truhlaž 

PREDSJEDNIK : 

v.r. Božidar Dumenčić 

PREDSJEDNIK : 

v.r. Stjepan Penc 

DOSTAVITI : 

1. naslovu; 
2. zbirka isprava 
ovdje.

DRAMATIČAN APEL VLADI

Veljko Marić: Nemojte me zaboraviti u Srbiji

Prebacite me u zatvor u Hrvatskoj: prije će me stići smrt nego pravda

7142PREGLEDA

2,4-BODOVA

 

 

Foto:

• 
• 
• 
• 

AUTOR:
Renata Rašović

Telefonski poziv iz Kazneno-popravnog zavoda Srijemska Mitrovica stigao je u dogovoreno vrijeme. Drukčije nije išlo: molba prije nekoliko mjeseci upućena srpskom ministarstvu pravde za potrebe intervjua Večernjem listu naposljetku je odbijena.

Supruga mu je dostavila broj, javio nam se kad je na njega došao red da iskoristi svoje pravo na 10-minutni poziv. Ne krijući uzbuđenost, Veljko Marić, hrvatski branitelj osuđen na 12 godina za ratni zločin za koji tvrdi da ga nije počinio, odmah je zahvalio na interesu, uvjeren da je od svoje domovine zaboravljen i ostavljen.

“Nisam kriv”

– Umorio sam se govoreći da za taj zločin nisam kriv, sada je jedino važno da me prebace na odsluženje kazne u Hrvatskoj. Vjerujte, nije lako biti hrvatski branitelj u srpskom zatvoru, osim toga bio bih bliže obitelji. Još ne tako davno izručenje je bilo pitanje dana, ali sada je sve utihnulo. Počela su politička prepucavanja preko mojih leđa – kazao je već četiri godine zatočeni Veljko Marić.

Podsjetimo, u pitanju je hrvatski državljanin osuđen za ubojstvo hrvatskog državljanina (civila Petra Slijepčevića) počinjeno 1991. na hrvatskom teritoriju na izdržavanju kazne u – srpskom zatvoru. U iščekivanju transfera u Hrvatsku, koji je odavno trebao biti riješen, kako bi se Mariću barem olakšalo, iz zloglasne Padinske Skele intervencijom ministra branitelja Freda Matića u jesen prošle godine prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje ima puno humanije uvjete za život.

"U Padinskoj Skeli bilo je da se objesiš"

– Imam pravo na dva sata jutarnje i dva sata poslijepodnevne šetnje na svježem zraku, mogu povremeno i koristiti telefon. U Padinskoj Skeli bilo je da se objesiš, sada nemam problema, ali zatvor je zatvor – kaže Veljko Marić.

Ovaj slučaj u međuvremenu je dobio neočekivano, novo poglavlje kad je protiv Marića pokrenut drugi istražni postupak, ovaj put o ubojstvu troje civila u Grubišnom Polju. U sklopu spomenute istrage potrebno je na bjelovarskom sudu ispitati osam svjedoka, no hrvatska strana odbija to učiniti. Izvor blizak resornom ministarstvu tvrdi da je Veljko Marić žrtva neobjašnjiva inata obiju strana: Hrvatska ne želi surađivati u slučaju i ispitati svjedoke “jer time priznaje srpski sud”, a srpska ga strana odbija izručiti dok ne završi spomenuta istraga.

"Teška je to igra živaca"

I tako u krug, kaže Veljkova supruga Marijana Marić. – Sve je to presporo, nema dijaloga. Teška je to igra živaca, ali Hrvatska se mora pobrinuti za svoga državljanina – upozorila je. Otkako je Veljko prije četiri godine uhićen pri rutinskom prelasku granice, život joj se pretvorio u pakao. Preko noći postala je samohrana majka koja svoje troje djece – Patrika (11), Filipa (12) i Karla (15) – podiže od plaće spremačice u osnovnoj školi i dječjeg doplatka, dok za supruga prima tek 170 kuna invalidnine. U kreditima je, minusima na računu, dužna je odvjetniku. Preživljava uz pomoć dobrih ljudi koji joj povremeno pomažu prikupiti 2000 kuna koliko joj je potrebno za odlazak u Srijemsku Mitrovicu. Neizdrživo stanje ponajviše je teško zatočenom Veljku.

– Želio bih da mi se omogući pravedno suđenje u Hrvatskoj pa, ako sam kriv, ležat ću u svojoj zemlji. Ako to nije moguće, neka me hitno prebace u domovinu, bit će lakše mojoj obitelji. Ovim tempom, kad odslužim kaznu, Srbi će me osuditi na još 12 godina za taj novi slučaj. A sve sam bolesniji: muči me kralježnica, primam injekcije i spremam se za operaciju. Molim hrvatske institucije da surađuju sa Srbima jer slobodu neću dočekati – kaže Marić.

Opasni presedan

Na pismeni upit Večernjeg lista što RH poduzima u slučaju Marić, iz Ministarstva pravosuđa odgovaraju da su 4. lipnja ove godine “izrazili spremnost za preuzimanje kaznenog progona u postupku koji se protiv Veljka Marića vodi pred Višim sudom u Beogradu s ciljem provedbe njegova transfera u neko od kaznenih tijela u Hrvatskoj”. Do današnjeg dana, međutim, nisu primili odgovor na zahtjev. Što se tiče postupanja po zamolnicama pristiglim iz Srbije za ispitivanje svjedoka, “Ministarstvo pravosuđa RH smatra ih neprihvatljivim jer su utemeljene na zakonu kojim je ustanovljena nadležnost Srbije za suđenje za zločine počinjene na hrvatskom teritoriju, i to od hrvatskog državljanina na štetu hrvatskog državljanina. Udovoljenje zamolnicama stvorilo bi presedan zbog kojeg bi u budućnosti Hrvatska morala postupati po svakom sličnom zahtjevu”. Veljko Marić i dalje čeka.

>>Veljko Marić premješten u zatvor poluotvorenog tipa

>>Josipović: Zainteresirani smo da Veljko Marić kaznu služi u RH

>>Hrvatski branitelj Veljko Marić ostaje u srbijanskom zatvoru

ISPOD POVRŠINE

Dok se mi odmaramo, političari nam marljivo uništavaju budućnost

Kakvu nam budućnost može donijeti Vlada koja će biti sastavljena od podijeljenih fotelja po stranačkom ključu?

Autor: Ante Gugo

U sjeni sezone godišnjih odmora i poslovično manje zainteresiranosti za politička zbivanja, šefovi političkih stranaka građanima marljivo rade iza leđa. Dogovaraju se nove koalicije, traže se novi saveznici, obavljaju se kadrovske promjene, a stranačka se i partijska tijela ne sastaju. Vlada radi nove gluposti vezane za korištenje sredstava iz fondova EU, ali to građane uzbuđuje puno manje od toga što je Josipović posjetio Tuđmanovu ili Titovu kuću, zavisno o tome što kome smeta.

Zoran Milanović se svim silama nastoji održati na čelu SDP-a. Ne vjerujem da je tako veliki optimist i da vjeruje kako može dobiti iduće izbore. On samo vjeruje da će doći u priliku formirati vlast i zato se nastoji svim silama održati na čelu svoje partije. Naime, sasvim je izvjesno da će HDZ biti pobjednik na idućim parlamentarnim izborima, ali nije izvjesno da će s ovako širokom političkom koalicijom HDZ moći formirati vlast. Možda i hoće, onako kako je to i Sanader radio, ispunjavanjem svih želja malih trgovačkih strančica, koje svaki svoj osvojeni mandat debelo naplate kroz raspodjelu fotelja na mjestima direktora javnih poduzeća, pomoćnika ministara i drugih dobro plaćenih mjesta koja osiguravaju i plaćeno članstvo u Nadzornim odborima, ali tada se moramo zapitati kud nas to opet vodi.

Naime, sasvim je izvjesno da će HDZ biti pobjednik na idućim parlamentarnim izborima, ali nije izvjesno da će s ovako širokom političkom koalicijom HDZ moći formirati vlast. Možda i hoće, onako kako je to i Sanader radio, ispunjavanjem svih želja malih trgovačkih strančica, koje svaki svoj osvojeni mandat debelo naplate kroz raspodjelu fotelja. 

Je li to osvajanje vlasti po određenom političkom, odnosno gospodarskom i socijalnom programu ili se radi o dolasku na vlast prikupljanjem svih rasploživih ruku, bez obzira na sličnost političkih ciljeva i načina njihovog postizanja? Sad vidimo da je na takav način do vlasti došao i Zoran Milanović. Sve se danas pitamo kamo nas je to dovelo. Odgovor znamo: interesna koalicija s vrlo slabim zajedničkim političkim programom zemlju je bacila na koljena. Može li nas iz ovog gospodarskog ponora izvući neka nova, ali po principu stvaranja vrlo slična koalicija ili nam treba politička snaga koja je će postaviti jasne ciljeve?

Žele li građani neprincipijelne koalicije, koje su zadnjih desetljeća pokazale svoje rezultate, ili žele promjenu s jasnim ciljem i načinom njegova dostizanja? U stvari, pitanje svih pitanja jest zašto se naši političari boje građanima ponuditi program? Zašto je svima draža matematička metoda koja unaprijed osigurava zbroj glasova? Jesu li građani zaista toliko politički nepismeni da ne bi znali prepoznati dobar politički program?

Mislim da hrvatski birači nisu politički nepismeni i da nisu svojom voljom blokovski podijeljeni kao što se to na prvi pogled čini. Oni jednostavno nemaju mogućnost biranja. Dvije najveće političke stranke formiraju političke blokove u suludoj utrci za prikupljanjem što većeg broja ruku u Saboru na temelju pretpostavljenog udjela pojedinih manjih stranaka na političkom tržištu. Da, baš tržištu. S obzirom na plaće i sve druge privilegije koje sa sobom nosi osvajanje političkih mandata, ovo je vrlo unosan posao na tržištu. Ovo već odavno nije politička borba idejama i programima. I tu je naš problem. Nema ideja i programa. Postoji samo stalna suluda utrka za osvajanjem ruke više prije izbora, tako da izlazak građana na birališta ostane tek puka formalnost. U takvoj utrci, koju pristojno nazivamo predizbornim koaliranjem, potpuno izostaju politički programi, potpuno izostaju jasne vizije za budućnost, potpuno nestaje naša budućnost.

Ovih dana, politički kuloari govore da HDZ žestoko radi na sklapanju vrlo široke koalicije. Uz deset saborskih mandata koje će navodno dobiti HSP AS, sve više se šuška i o privlačenju HSLS-a, stranke koja je na europarlamentarne izbore išla s Nacionalnim forumom, a u gradu Zagrebu u koaliciji je s Milanom Bandićem. Njima Karamarko navodno nudi 3 saborska mandata, što predsjednik liberala Darinko Kosor smatra nedovoljnim. On misli da njegova stranka, koja još bilježi tragove postojanja na političkoj sceni, vrijedi puno više. Možda i vrijedi. Činjenica je da su kadrovski dobro raspoređeni, iako se već sa sjetom prisjećaju dana kad su bili malo brojniji u Saboru. Taj dobar raspored daje im mogućnost i za trgovinu. Ima ih u Hrvatskom crvenom križu, ima ih u Zakladi „Hrvatska bez mina“, ima ih u Gradskoj skupštini Zagreba, ima ih svuda gdje ima afera... A izgleda, bit će ih i u koaliciji s HDZ-om. Pogledajmo kakav bi se politički program mogao ostvarivati u toj šarenoj koaliciji.

Ovo već odavno nije politička borba idejama i programima. I tu je naš problem. Nema ideja i programa. Postoji samo stalna suluda utrka za osvajanjem ruke više prije izbora, tako da izlazak građana na birališta ostane tek puka formalnost. U takvoj utrci, koju pristojno nazivamo predizbornim koaliranjem, potpuno izostaju politički programi, potpuno izostaju jasne vizije za budućnost, potpuno nestaje naša budućnost.

Pustimo sad nezaobilazni prijepor oko liberalizacije gospodarstva i tržišta, koje zagovara HSLS, i jaču državnu kontrolu nad tržištem poljoprivrednih proizvoda, koju traži HSS. Oko rada nedjeljom oni se nikad neće dogovoriti. Zanimljivije je meni kako će se HSLS i HSP AS unutar iste koalicije dogovoriti oko nekih stvari. Ruža Tomašić nema nimalo dvojbe oko nekih stvari vezanih uz Josipa Broza Tita. Podilazeći svojoj jakoj koalicijkoj partnerici, i sam Karamarko izjavio je da će i Titova bista letjeti s Pantovčaka čim on tamo dođe. Dobro, mislio je ako dođe Kolinda. Međutim, Karamarko sad nudi saborske mandate i mjesta ministra financija i gospodarstva stranci, odnosno čovjeku koji je u koalicijskoj vlasti grada Zagreba, gdje se svašta može raditi, ali se Trg maršala Tita ne smije dirati. Stvarno bih volio čuti što čelnici ovih stranaka misle o Titu na Pantovčaku i oko Hrvatskog narodnog kazališta. Naravno, nije to najprioritetnije pitanje naše budućnosti, ali vrlo je lijep pokazatelj toga što i kako nam rade šefovi stranaka dok su im puna usta priča o našoj, navodno boljoj budućnosti.

Ne zaboravimo, u koaliciju s Bandićem, kojemu je politički partner Darinko Kosor, ovih dana ulazi Radimir Čačić, čovjek koji je posebno bio kivan na svu ostavštinu HDZ-a kad je postao prvi potpredsjednik Vlade. Sad bi Darinko Kosor valjda trebao biti spona između Čačića i HDZ-a, jer Karamarko prije par dana nije negirao mogućnost koalicije čak i s njim. Odgovarajući na to pitanje, bio je prilično neodređen.

Naši stranački lideri imaju samo jedan politički program – doći na vlast! To će trajati sve dok im birači to dopuštaju. Prije dva desetljeća, u Italiji su rekli da je dosta toga. Nestale su sa scene do tada nedodirljive stranke. Prije par tjedana u Sloveniji također. Jesmo li mi u Hrvatskoj zaista bez nade?

Možda nisam dovoljno mudar i ne razumijem politiku baš najbolje, ali priznajem da mi nije nimalo jasno kakav zajednički politički program može ponuditi ovako šarolika koalicija.

Pogledajmo sad malo situaciju na lijevoj sceni, u onoj koaliciji koju okuplja SDP. Tamo je novi čimbenik stranka OraH Mirele Holy, koja je odbjegla iz SDP-a. Njezini članovi, odnosno glasači jesu svi oni koji su razočarani politikom Zorana Milanovića. Međutim, već sad u svim svojim izjavama Mirela Holy ne daje nimalo sumnje u to kamo će pristupiti nakon izbora. Doduše, ona kaže da će u koaliciju s SDP-om samo ako Milanović ne bude premijer. Ima vremena da se i to ispravi. Možda malo čvršće obećanje o centralizaciji uprave svih nacionalnih i parkova prirode, što znači centraliziranu vrlo veliku javnu nabavu za sve njih i eto velikog razloga za malu promjenu stava oko mogućnosti koalicije čak i s Milanovićem.

Milanović u svom okrilju i dalje zadržava HNS, stranku koja mu se sasvim otela kontroli i koja u svojim resorima državom upravlja prilično samostalno. Vrdoljak, kao ministar gospodarstva, i Grčić, kao potpredsjendik Vlade zadužen za gospodarstvo, nikako ne uspjevaju postići suglasje oko ičega i Milanović nam to namjerava opet ponuditi, tražeći još jedan mandat.

Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, Milanović je sasvim svjesan da on neće biti pobjednik izbora, ali svjestan je i toga da će Karamarko vrlo teško preuzeti vlast s tako širokom koalicijom. Vladu će možda formirati, ali baš kao i Milanović danads, ni Karamarko sutra neće upravljati državom. Sad je samo pitanje može li narod to izdržati još jedan mandat? Kakvu nam budućnost može donijeti Vlada koja će biti sastavljena od podijeljenih fotelja po stranačkom ključu, a ne od najboljih stručnjaka? Možemo li sebi dopustiti luksuz takvog igranja u još jednom mandatu ili ipak trebamo ono najbolje što stručnjaci ove države mogu dati između sebe?

Nedavno mi je jedan stručnjak koji se već dugo bavi politiloškim istraživanjima pokazao neke svoje radove koji dokazuju da je neodlučnih birača, koji su uglavnom skloni centru, između 20 i 25 posto. Zašto se vođe naših stranačkih blokova ne bore za taj dio glasača, umjesto da se bave predizbornom trgovinom u kojoj rasprodaju našu budućnost? Prvo, zato što su neodgovorni i što ih nije briga za našu budućnost. Drugo, zato što za borbu za neodlučne birače treba imati politički program. Naši stranački lideri imaju samo jedan politički program – doći na vlast!

To će trajati sve dok im birači to dopuštaju. Prije dva desetljeća, u Italiji su rekli da je dosta toga. Nestale su sa scene do tada nedodirljive stranke. Prije par tjedana u Sloveniji također. Jesmo li mi u Hrvatskoj zaista bez nade? Jesmo li baš takvo stado ovaca da ćemo za zvoncem i u ponor jer ne znamo dignuti glavu i pogledati tko nas vodi? 

...

Intervju s Dr. Antom Pavelićem o potpisivanju Rimskih ugovora

Rimski ugovori i tzv. “prodaja Dalmacije” jedna je od nejčešćih uporišta kritičara Nezavisne Države Hrvatske i njezinog Poglavnika dr. Ante Pavelića. Ovim putem prenosimo jedan vrlo zanimljiv te povijesno i znanstveno važan intervju s dr. Antom Pavelićem na temu Rimskih ugovora.

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu “NDH u svietlu dokumenata”, Marko Sinovčićzamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdje ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. “prodaje Dalmacije” Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ”L’Europeo”, a zatim u časopisu ”Sloboda” izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

Poglavnik – Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

Poglavnik – Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi – da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici – a ja bih bio prema njima – počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

Poglavnik – Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije – Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

Poglavnik – Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

Poglavnik – Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ”placet” za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

Poglavnik – To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

Poglavnik – Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

Poglavnik – Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

Poglavnik – To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

Poglavnik – Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ”Narodnog Vieća” pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?

Poglavnik – Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je ipso facto ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ”PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA”. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ”Pflaster” na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ”U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA”.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

Poglavnik – S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže “da njih vode stratežki razlozi”. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio – da će onda voditi – i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: “Io non posso essere rinunciatore!” (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: – talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

Poglavnik – Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: – nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: “Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! – Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!”

...