H N F

ISPOD POVRŠINE

Dok se mi odmaramo, političari nam marljivo uništavaju budućnost

Kakvu nam budućnost može donijeti Vlada koja će biti sastavljena od podijeljenih fotelja po stranačkom ključu?

Autor: Ante Gugo

U sjeni sezone godišnjih odmora i poslovično manje zainteresiranosti za politička zbivanja, šefovi političkih stranaka građanima marljivo rade iza leđa. Dogovaraju se nove koalicije, traže se novi saveznici, obavljaju se kadrovske promjene, a stranačka se i partijska tijela ne sastaju. Vlada radi nove gluposti vezane za korištenje sredstava iz fondova EU, ali to građane uzbuđuje puno manje od toga što je Josipović posjetio Tuđmanovu ili Titovu kuću, zavisno o tome što kome smeta.

Zoran Milanović se svim silama nastoji održati na čelu SDP-a. Ne vjerujem da je tako veliki optimist i da vjeruje kako može dobiti iduće izbore. On samo vjeruje da će doći u priliku formirati vlast i zato se nastoji svim silama održati na čelu svoje partije. Naime, sasvim je izvjesno da će HDZ biti pobjednik na idućim parlamentarnim izborima, ali nije izvjesno da će s ovako širokom političkom koalicijom HDZ moći formirati vlast. Možda i hoće, onako kako je to i Sanader radio, ispunjavanjem svih želja malih trgovačkih strančica, koje svaki svoj osvojeni mandat debelo naplate kroz raspodjelu fotelja na mjestima direktora javnih poduzeća, pomoćnika ministara i drugih dobro plaćenih mjesta koja osiguravaju i plaćeno članstvo u Nadzornim odborima, ali tada se moramo zapitati kud nas to opet vodi.

Naime, sasvim je izvjesno da će HDZ biti pobjednik na idućim parlamentarnim izborima, ali nije izvjesno da će s ovako širokom političkom koalicijom HDZ moći formirati vlast. Možda i hoće, onako kako je to i Sanader radio, ispunjavanjem svih želja malih trgovačkih strančica, koje svaki svoj osvojeni mandat debelo naplate kroz raspodjelu fotelja. 

Je li to osvajanje vlasti po određenom političkom, odnosno gospodarskom i socijalnom programu ili se radi o dolasku na vlast prikupljanjem svih rasploživih ruku, bez obzira na sličnost političkih ciljeva i načina njihovog postizanja? Sad vidimo da je na takav način do vlasti došao i Zoran Milanović. Sve se danas pitamo kamo nas je to dovelo. Odgovor znamo: interesna koalicija s vrlo slabim zajedničkim političkim programom zemlju je bacila na koljena. Može li nas iz ovog gospodarskog ponora izvući neka nova, ali po principu stvaranja vrlo slična koalicija ili nam treba politička snaga koja je će postaviti jasne ciljeve?

Žele li građani neprincipijelne koalicije, koje su zadnjih desetljeća pokazale svoje rezultate, ili žele promjenu s jasnim ciljem i načinom njegova dostizanja? U stvari, pitanje svih pitanja jest zašto se naši političari boje građanima ponuditi program? Zašto je svima draža matematička metoda koja unaprijed osigurava zbroj glasova? Jesu li građani zaista toliko politički nepismeni da ne bi znali prepoznati dobar politički program?

Mislim da hrvatski birači nisu politički nepismeni i da nisu svojom voljom blokovski podijeljeni kao što se to na prvi pogled čini. Oni jednostavno nemaju mogućnost biranja. Dvije najveće političke stranke formiraju političke blokove u suludoj utrci za prikupljanjem što većeg broja ruku u Saboru na temelju pretpostavljenog udjela pojedinih manjih stranaka na političkom tržištu. Da, baš tržištu. S obzirom na plaće i sve druge privilegije koje sa sobom nosi osvajanje političkih mandata, ovo je vrlo unosan posao na tržištu. Ovo već odavno nije politička borba idejama i programima. I tu je naš problem. Nema ideja i programa. Postoji samo stalna suluda utrka za osvajanjem ruke više prije izbora, tako da izlazak građana na birališta ostane tek puka formalnost. U takvoj utrci, koju pristojno nazivamo predizbornim koaliranjem, potpuno izostaju politički programi, potpuno izostaju jasne vizije za budućnost, potpuno nestaje naša budućnost.

Ovih dana, politički kuloari govore da HDZ žestoko radi na sklapanju vrlo široke koalicije. Uz deset saborskih mandata koje će navodno dobiti HSP AS, sve više se šuška i o privlačenju HSLS-a, stranke koja je na europarlamentarne izbore išla s Nacionalnim forumom, a u gradu Zagrebu u koaliciji je s Milanom Bandićem. Njima Karamarko navodno nudi 3 saborska mandata, što predsjednik liberala Darinko Kosor smatra nedovoljnim. On misli da njegova stranka, koja još bilježi tragove postojanja na političkoj sceni, vrijedi puno više. Možda i vrijedi. Činjenica je da su kadrovski dobro raspoređeni, iako se već sa sjetom prisjećaju dana kad su bili malo brojniji u Saboru. Taj dobar raspored daje im mogućnost i za trgovinu. Ima ih u Hrvatskom crvenom križu, ima ih u Zakladi „Hrvatska bez mina“, ima ih u Gradskoj skupštini Zagreba, ima ih svuda gdje ima afera... A izgleda, bit će ih i u koaliciji s HDZ-om. Pogledajmo kakav bi se politički program mogao ostvarivati u toj šarenoj koaliciji.

Ovo već odavno nije politička borba idejama i programima. I tu je naš problem. Nema ideja i programa. Postoji samo stalna suluda utrka za osvajanjem ruke više prije izbora, tako da izlazak građana na birališta ostane tek puka formalnost. U takvoj utrci, koju pristojno nazivamo predizbornim koaliranjem, potpuno izostaju politički programi, potpuno izostaju jasne vizije za budućnost, potpuno nestaje naša budućnost.

Pustimo sad nezaobilazni prijepor oko liberalizacije gospodarstva i tržišta, koje zagovara HSLS, i jaču državnu kontrolu nad tržištem poljoprivrednih proizvoda, koju traži HSS. Oko rada nedjeljom oni se nikad neće dogovoriti. Zanimljivije je meni kako će se HSLS i HSP AS unutar iste koalicije dogovoriti oko nekih stvari. Ruža Tomašić nema nimalo dvojbe oko nekih stvari vezanih uz Josipa Broza Tita. Podilazeći svojoj jakoj koalicijkoj partnerici, i sam Karamarko izjavio je da će i Titova bista letjeti s Pantovčaka čim on tamo dođe. Dobro, mislio je ako dođe Kolinda. Međutim, Karamarko sad nudi saborske mandate i mjesta ministra financija i gospodarstva stranci, odnosno čovjeku koji je u koalicijskoj vlasti grada Zagreba, gdje se svašta može raditi, ali se Trg maršala Tita ne smije dirati. Stvarno bih volio čuti što čelnici ovih stranaka misle o Titu na Pantovčaku i oko Hrvatskog narodnog kazališta. Naravno, nije to najprioritetnije pitanje naše budućnosti, ali vrlo je lijep pokazatelj toga što i kako nam rade šefovi stranaka dok su im puna usta priča o našoj, navodno boljoj budućnosti.

Ne zaboravimo, u koaliciju s Bandićem, kojemu je politički partner Darinko Kosor, ovih dana ulazi Radimir Čačić, čovjek koji je posebno bio kivan na svu ostavštinu HDZ-a kad je postao prvi potpredsjednik Vlade. Sad bi Darinko Kosor valjda trebao biti spona između Čačića i HDZ-a, jer Karamarko prije par dana nije negirao mogućnost koalicije čak i s njim. Odgovarajući na to pitanje, bio je prilično neodređen.

Naši stranački lideri imaju samo jedan politički program – doći na vlast! To će trajati sve dok im birači to dopuštaju. Prije dva desetljeća, u Italiji su rekli da je dosta toga. Nestale su sa scene do tada nedodirljive stranke. Prije par tjedana u Sloveniji također. Jesmo li mi u Hrvatskoj zaista bez nade?

Možda nisam dovoljno mudar i ne razumijem politiku baš najbolje, ali priznajem da mi nije nimalo jasno kakav zajednički politički program može ponuditi ovako šarolika koalicija.

Pogledajmo sad malo situaciju na lijevoj sceni, u onoj koaliciji koju okuplja SDP. Tamo je novi čimbenik stranka OraH Mirele Holy, koja je odbjegla iz SDP-a. Njezini članovi, odnosno glasači jesu svi oni koji su razočarani politikom Zorana Milanovića. Međutim, već sad u svim svojim izjavama Mirela Holy ne daje nimalo sumnje u to kamo će pristupiti nakon izbora. Doduše, ona kaže da će u koaliciju s SDP-om samo ako Milanović ne bude premijer. Ima vremena da se i to ispravi. Možda malo čvršće obećanje o centralizaciji uprave svih nacionalnih i parkova prirode, što znači centraliziranu vrlo veliku javnu nabavu za sve njih i eto velikog razloga za malu promjenu stava oko mogućnosti koalicije čak i s Milanovićem.

Milanović u svom okrilju i dalje zadržava HNS, stranku koja mu se sasvim otela kontroli i koja u svojim resorima državom upravlja prilično samostalno. Vrdoljak, kao ministar gospodarstva, i Grčić, kao potpredsjendik Vlade zadužen za gospodarstvo, nikako ne uspjevaju postići suglasje oko ičega i Milanović nam to namjerava opet ponuditi, tražeći još jedan mandat.

Dakle, kad se sve zbroji i oduzme, Milanović je sasvim svjesan da on neće biti pobjednik izbora, ali svjestan je i toga da će Karamarko vrlo teško preuzeti vlast s tako širokom koalicijom. Vladu će možda formirati, ali baš kao i Milanović danads, ni Karamarko sutra neće upravljati državom. Sad je samo pitanje može li narod to izdržati još jedan mandat? Kakvu nam budućnost može donijeti Vlada koja će biti sastavljena od podijeljenih fotelja po stranačkom ključu, a ne od najboljih stručnjaka? Možemo li sebi dopustiti luksuz takvog igranja u još jednom mandatu ili ipak trebamo ono najbolje što stručnjaci ove države mogu dati između sebe?

Nedavno mi je jedan stručnjak koji se već dugo bavi politiloškim istraživanjima pokazao neke svoje radove koji dokazuju da je neodlučnih birača, koji su uglavnom skloni centru, između 20 i 25 posto. Zašto se vođe naših stranačkih blokova ne bore za taj dio glasača, umjesto da se bave predizbornom trgovinom u kojoj rasprodaju našu budućnost? Prvo, zato što su neodgovorni i što ih nije briga za našu budućnost. Drugo, zato što za borbu za neodlučne birače treba imati politički program. Naši stranački lideri imaju samo jedan politički program – doći na vlast!

To će trajati sve dok im birači to dopuštaju. Prije dva desetljeća, u Italiji su rekli da je dosta toga. Nestale su sa scene do tada nedodirljive stranke. Prije par tjedana u Sloveniji također. Jesmo li mi u Hrvatskoj zaista bez nade? Jesmo li baš takvo stado ovaca da ćemo za zvoncem i u ponor jer ne znamo dignuti glavu i pogledati tko nas vodi? 

...