HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Nesloga - najstarija bolest u Hrvata
Bašcanska ploca
Kada i kako je poceo teror i egzodus hrvatskog življa Posavine.| Kao uvod u ovaj tekst, preporučujemo da pročitate: OVO |
Piše: Ivo Jović
Jedan od najvećih problema malih naroda upravo je nesloga. Mali su. Osjetljivi su na sve utjecaje sa strane. Predmet su stalnih teritorijalnih aspiracija jačih susjeda. A ako su, kao Hrvatski narod, još i nesložni, na pomolu je katastrofa. To se i dogodilo.
U srednjem vijeku, kada su se narodi homogenizirali i kad su se stvarale nacionalne države, Hrvatski narod, sa obje strane Save, je išao u drugom smijeru. Sitnim interesima i borbama za vlast razbijali su sve pokušaje da se stvori jedna zaukružena cjelina, jedna respektabilna država. Tu razjedinjenost su znalački iskoristili Ugari, a nešto kasnije i Turci.
Jacanje Ugara
Papa Inocent III, rodjen u Anagni 1160. ili 1161g. Izabran za papu 08.01.1187 g. Umro 16.06.1216 g. U Perugii. Školovao se u Rimu, teologiju studirao u Parizu, pravo u Bologni. Smatraju ga za najmocnijeg papu srednjeg vijeka. Nakon smrti Emanuela Komnena, bizantskog cara, kormilo zapadne Crkve preuzima najmoćniji papa srednjeg vijeka, Inocent III. Osim vjerskog poglavara, on je bio i najvažnija politička figura u tadašnjoj Europi. Također je gušio i raznorazne «heretičke» pokrete kojih je na prostorima srednjovjekovne Bosne bilo dosta.
Slabljenjem moći Bizanta papa Inocent III. je proširio uticaj zapadne Crkve prema istoku. Pokušao je i ujediniti istočnu i zapadnu Crkvu.
Širenje uticaja zapadne Crkve imalo je velike posljedice na Posavinu kao i Bosnu u cjelini.
Tadašnja uprava zapadne Crkve na čelu sa papom Inocentom uspostavila je sa Ugarskom tijesnu suradnju. Ugarska je bila najmoćnija zemlja u regiji, a istodobno, za razliku od rascjepkanih Hrvata, prilično jedinstvena i homogena.
Rimskom papi je bila važna zbog križarskih pohoda, koji su bili pod papinskom odgovornosti. Pružao je logistiku križarima.
To blisko povezivanje sa Ugarskom imalo je za Posavinu, uglavnom, negativne posljedice. Okupaciju.
Svako osvajanje Hrvatskih krajeva od strane Ugara bilo je blagoslovljeno od pape. Bile su to nagrade za «konstruktivnu» ulogu u križarskim pohodima, a najčešće su imala predznak «pohod protiv nevjernika».
Slabljenjem moći Bizanta papa Inocent III. je proširio uticaj zapadne Crkve prema istoku. Pokušao je i ujediniti istočnu i zapadnu Crkvu.
Širenje uticaja zapadne Crkve imalo je velike posljedice na Posavinu kao i Bosnu u cjelini.
Tadašnja uprava zapadne Crkve na čelu sa papom Inocentom uspostavila je sa Ugarskom tijesnu suradnju. Ugarska je bila najmoćnija zemlja u regiji, a istodobno, za razliku od rascjepkanih Hrvata, prilično jedinstvena i homogena.
Rimskom papi je bila važna zbog križarskih pohoda, koji su bili pod papinskom odgovornosti. Pružao je logistiku križarima.
To blisko povezivanje sa Ugarskom imalo je za Posavinu, uglavnom, negativne posljedice. Okupaciju.
Svako osvajanje Hrvatskih krajeva od strane Ugara bilo je blagoslovljeno od pape. Bile su to nagrade za «konstruktivnu» ulogu u križarskim pohodima, a najčešće su imala predznak «pohod protiv nevjernika».
Križarske ratove je pokrenuo papa Urban II, u svrhu oslobadjanja Svete Zemlje i Kristovog groba od "nevjernika" (Muslimana). Bilo je više pohoda, poceli su prvim križarskim ratom 1096. a završili devetim križarskim ratom 1271. Vodili su ga vitezovi i kmetovi iz kršcanske Europe. Jačanju uticaja Ugara na ovim prostorima išli su u prilog i slijedeći događaji:
U travnju 1204 g. Križari su osvojili Carigrad i osnovali «Latinsko Carstvo».
Tim osvajanjem je uticaj Bizanta na ovim krajevima prestao. Slomom Bizantske prevlasti stvara se prostor za nove podjele karata. U tom previranju je postojala šansa da se i Hrvatski Narod ujedini i stvori respektabilnu zajednicu, ali, nažalost, nije se pojavila osoba koja bi to uspjela. Bilo je nekih pokušaja. Neki drugi su uspjeli u tome. Naprimjer Bugarska i Srbija.
Za Srbiju ali i za njene istočne susjede je važna 1219. g. kada dolazi do osamostaljenja srpske pravoslavne crkve, a time se pojavljuje realna opasnost od širenja pravoslavlja dalje na istok, ali isto tako otvorila se mogućnost da se u Bosni organizira samostalna Bosanska Crkva. To se nije svidjelo Rimskoj Crkvi pa su sve poduzeli da se to ne dogodi.
U travnju 1204 g. Križari su osvojili Carigrad i osnovali «Latinsko Carstvo».
Tim osvajanjem je uticaj Bizanta na ovim krajevima prestao. Slomom Bizantske prevlasti stvara se prostor za nove podjele karata. U tom previranju je postojala šansa da se i Hrvatski Narod ujedini i stvori respektabilnu zajednicu, ali, nažalost, nije se pojavila osoba koja bi to uspjela. Bilo je nekih pokušaja. Neki drugi su uspjeli u tome. Naprimjer Bugarska i Srbija.
Za Srbiju ali i za njene istočne susjede je važna 1219. g. kada dolazi do osamostaljenja srpske pravoslavne crkve, a time se pojavljuje realna opasnost od širenja pravoslavlja dalje na istok, ali isto tako otvorila se mogućnost da se u Bosni organizira samostalna Bosanska Crkva. To se nije svidjelo Rimskoj Crkvi pa su sve poduzeli da se to ne dogodi.
Latinizacija Bosne
Početkom trinaestog stoljeća u Bosni su djelovali biskupi ćirilometodskog naslijeđa. Bili su samo labavo vezani sa Rimom.
U strahu od osamostaljenja Bosanske Crkve, savez Rima i Ugarske, razradio je plan za rješavanje «pitanja Bosanske biskupije» i vraćanje iste pod stroge propise Rimske kurije.
Papa Grgur IX je poslao izaslanika Jakova de Pecararija da provede plan u djelo. On je u Bosni proveo istragu, razgovarao je sa lokalnim biskupom, koji mu je rekao da je griješio (neki postupci nisu bili u skladu sa strogim propisima Rimokatoličke crkve), ali ne iz namjere, nego iz neznanja i nedovoljne komunikacije s Rimom. Biskup je takođe bio spreman suočiti se sa sudom Rimske kurije. Papa je proučio rezultate istrage i 30.05.1233, ipak smijenio Bosanskog biskupa, naredio preustroj biskupije, dotadašnju jedinstvenu biskupiju podijelio na više biskupija i postavljao na čelo tih biskupija Latinske biskupe.
Papa je time želio iskorijeniti sve češće glasine o širenju krivovjerje u Bosni. Dobar dio tih glasina širili su i preuvaličavali Ugari, jer im je za cilj bilo slabljenje i Bosanskog bana i biskupa, radi lakšeg osvajanja teritorija.
Ali Jakov de Pecararia nie proveo u djelo papine naloge. Umjesto Latinskih biskupa na čelo Bosanske Biskupije postavio je provincijala Ugarsko-Hrvatskih Dominikanaca Ivana Nijemca. Taj postupak je izazvao nezadovoljstvo u Bosni, pa su do Rima, a u režiji Ugara, i dalje stizale vijesti o krivovjerju, što je bio izgovor Ugarskom Hercegu Kolomanu da sa vojskom upadne u Bosnu. Bio je to početak Ugarskih posezanja za teritorijem Bosne.
U strahu od osamostaljenja Bosanske Crkve, savez Rima i Ugarske, razradio je plan za rješavanje «pitanja Bosanske biskupije» i vraćanje iste pod stroge propise Rimske kurije.
Papa Grgur IX je poslao izaslanika Jakova de Pecararija da provede plan u djelo. On je u Bosni proveo istragu, razgovarao je sa lokalnim biskupom, koji mu je rekao da je griješio (neki postupci nisu bili u skladu sa strogim propisima Rimokatoličke crkve), ali ne iz namjere, nego iz neznanja i nedovoljne komunikacije s Rimom. Biskup je takođe bio spreman suočiti se sa sudom Rimske kurije. Papa je proučio rezultate istrage i 30.05.1233, ipak smijenio Bosanskog biskupa, naredio preustroj biskupije, dotadašnju jedinstvenu biskupiju podijelio na više biskupija i postavljao na čelo tih biskupija Latinske biskupe.
Papa je time želio iskorijeniti sve češće glasine o širenju krivovjerje u Bosni. Dobar dio tih glasina širili su i preuvaličavali Ugari, jer im je za cilj bilo slabljenje i Bosanskog bana i biskupa, radi lakšeg osvajanja teritorija.
Ali Jakov de Pecararia nie proveo u djelo papine naloge. Umjesto Latinskih biskupa na čelo Bosanske Biskupije postavio je provincijala Ugarsko-Hrvatskih Dominikanaca Ivana Nijemca. Taj postupak je izazvao nezadovoljstvo u Bosni, pa su do Rima, a u režiji Ugara, i dalje stizale vijesti o krivovjerju, što je bio izgovor Ugarskom Hercegu Kolomanu da sa vojskom upadne u Bosnu. Bio je to početak Ugarskih posezanja za teritorijem Bosne.
Suočen sa novom situacijom u Bosni, 1237 papa razrješuje biskupa Nijemca i na njegovo mjesto dovodi Ugarskog Biskupa Ponsu. Taj čin nije prihvaćen od Bosanskog plemstva. Dolazi do otpora većine plemića, ali su se neki Bosanski plemići tu vidjeli svoju priliku za uzdizanje i priklonili su se novom biskupu, a time stali na stranu Ugarske.
Sve ucestaliji pohodi Ugara
Ugarski kralj Bela IV (1206-1270)
Postao kraljem 1235 i vladao do smrti 1270. Uz titulu Ugarskog kralja imao je i titulu Hrvatskog hercega koju mu je dodijelio njegov utac, Ugarsi kralj Andrija II. Svi ugarski kraljevi iz tog doba su imali titulu Hrvatsko-Ugarski kralj... Ali ta rijec Hrvatski je imala samo znacenje da su im i Hrvatski krajevi bili potcinjeni. Svi ti kraljevi su bili poticali iz Ugarskog plemstva i osim što su vladali Hrvatskom i Hrvatsku vojsku koristili za osobne ciljeve, sa Hrvatskom nisu imali nikakve druge veze.. Velike podjele i negodovanje Bosanskog plemstva izazvala je darovnica cijele Bosne koju je papa Grgur IX dao Kolomanovom sinu Andriji II. Najveće negodovanje dolazilo je od plemića okupljenih oko kneza Ninoslava, zbog čega ga je biskup Ponsa optužio za herezu.
Na drugoj strani je bilo plemstvo okupljeno oko kneza Sibislava. Optužba za herezu je bila poziv Ugarima za novi vojni pohod na Bosnu, što je ubrzo i uslijedilo. Tijekom 1238. Koloman javlja papi da je «do kraja uništio ostatke krivovjerja u Bosni».
Pošto Bosanska Biskupija nije imala nikakve prihode, po uzoru na Ugarsku, uvodi se obaveza plaćanja desetine biskupiji.
Poveljom Ugarskog kralja Bele IV (20.07.1244) biskupu Ponsi označen je još itrazitiji ulazak Ugarske u političke prilike u Bosni. To se nastavlja odlukom pape Inocenta IV. 26.08.1247. da Bosansku biskupiju stavi pod nadležnost Kaločke metropolije (vidi kartu). Kulminacija tih poteza je prelazak biskupa Ponse iz Bosne u Đakovo, čime Posavina prelazi u Đakovačku biskupiju. Datum nije poznat ali se 08.05.1252. spominje «kuća u kojoj stanuje biskup» a 1255. i katedrala sv Petra.
Time je okončan vojnodiplomatski pritisak Rimske Kurije i Ugarske te je Posavina potpala pod direktni uticaj Ugarske.
To razdoblje od sedamdesetak godina je kao jedan vakum u povjesti i Bosne i Posavine.
Na drugoj strani je bilo plemstvo okupljeno oko kneza Sibislava. Optužba za herezu je bila poziv Ugarima za novi vojni pohod na Bosnu, što je ubrzo i uslijedilo. Tijekom 1238. Koloman javlja papi da je «do kraja uništio ostatke krivovjerja u Bosni».
Pošto Bosanska Biskupija nije imala nikakve prihode, po uzoru na Ugarsku, uvodi se obaveza plaćanja desetine biskupiji.
Poveljom Ugarskog kralja Bele IV (20.07.1244) biskupu Ponsi označen je još itrazitiji ulazak Ugarske u političke prilike u Bosni. To se nastavlja odlukom pape Inocenta IV. 26.08.1247. da Bosansku biskupiju stavi pod nadležnost Kaločke metropolije (vidi kartu). Kulminacija tih poteza je prelazak biskupa Ponse iz Bosne u Đakovo, čime Posavina prelazi u Đakovačku biskupiju. Datum nije poznat ali se 08.05.1252. spominje «kuća u kojoj stanuje biskup» a 1255. i katedrala sv Petra.
Time je okončan vojnodiplomatski pritisak Rimske Kurije i Ugarske te je Posavina potpala pod direktni uticaj Ugarske.
To razdoblje od sedamdesetak godina je kao jedan vakum u povjesti i Bosne i Posavine.
Jacanje Bosanskog kraljevstva
Stjepan II. Kotromanic, (1292.-1353.)
Sin Stjepana I. Kotromanica, Bosanski ban i prvi kralj srednjovjekovne Bosne. Vladao je od 1314. do 1353. U njegovo vrijeme Bosna je bila respektabilna država. Iskoristio je prilike koje su u to doba vladale u regiji i pripojio Bosni okolne teritorije. U njegovo vrijeme Bosna je teritorijalno bila najveca u svojoj povjesti. Nažalost to nije dugo potrajalo jer je njegovi nesložni nasljednici nisu je znali ocuvati. Tek s pojavom Stjepana II. Kotromanića Bosna sa Posavinom u njoj, ponovno dobiva obilježja države.
Poslije smrti Stjepana II. Kotromanića, 1253 g. na vlast dolazi Tvrtko I. Iako je Tvrtko I imao samo 15 godina, uspio je očuvati moć tadašnje Bosne. Zbog njegovog neiskustva Ugarski kralj Ludovik I pokušavao je ugroziti Bosanski teritorij, ali mu to nije pošlo za rukom. U bitci iz 1363. Tvrtko I uspijeva pobijediti vojsku Ludovika I i odgoditi prijetnju Ugara.
Između 1366. i 1373. Tvrtko I zauzima Podrinje, čime je zaustavljen pokušaj prodora pravoslavlja zapadno od Drine.
U sklopu tih uspjeha, Tvrtko se, 1377. u mjestu Mile, kod Visokog, kruniše za kralja Bosne.
U zadnjem desetljeću Tvrtkove vladavine nad Bosnu se nadvija velika prijetnja - Osmanlije.
Poslije smrti Stjepana II. Kotromanića, 1253 g. na vlast dolazi Tvrtko I. Iako je Tvrtko I imao samo 15 godina, uspio je očuvati moć tadašnje Bosne. Zbog njegovog neiskustva Ugarski kralj Ludovik I pokušavao je ugroziti Bosanski teritorij, ali mu to nije pošlo za rukom. U bitci iz 1363. Tvrtko I uspijeva pobijediti vojsku Ludovika I i odgoditi prijetnju Ugara.
Između 1366. i 1373. Tvrtko I zauzima Podrinje, čime je zaustavljen pokušaj prodora pravoslavlja zapadno od Drine.
U sklopu tih uspjeha, Tvrtko se, 1377. u mjestu Mile, kod Visokog, kruniše za kralja Bosne.
U zadnjem desetljeću Tvrtkove vladavine nad Bosnu se nadvija velika prijetnja - Osmanlije.
Previranja poslije smrti Tvrtka I
Poslije smrti Tvrtka I 1391. novi Bosanski kralj postaje Stjepan Dabiša. On u porazu Bosanske vojske kod Dobora od Ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog gubi Posavinu.
Poslije Dabišine smrti na čelo Bosanske države dolazi njegova udovica Jelena. Ali Bosansko plemstvo nju zbacuje s vlasti i na mjesto nje za novog kralja postavlja Stjepana Ostoju. Ostoja je bio prougarski orjentiran, veći dio plemstva je protiv toga, te i njega zbacuju s vlasti i na njegovo mjesto 1404. postavljaju Tvrtka II. Ovo izaziva bijes kod Ugarskog kralja Sigismunda, te on na Bosnu ponovno šalje vojsku. U Bosni ima i saveznike, plemiće okupljene oko svrgnutog Ostoje koji, poslije pobjede Ugara ponovno, 1409. dolazi na vlast.
Ova trajna nesloga i razjedinjenost dovodi Bosnu do nove katastrofe.
Dok su se drugi narodi organizirali u odbrani od nadolazećih Osmanlija, dio razjedinjenog plemstva u Bosni, samo da bi se dokopali vlasti, priklanja se Osmanlijama.
Naime, svrgnuti Bosanski kralj Tvrtko II se udružuje sa Turcima i uz njihovu pomoć, 1415. odnosi pobjedu nad udruženim snagama Ostoje i Ugarskog kralja Sigismunda. Uz pomoć Turaka, 1420. Tvrtko II ponovno preuzima prijestolje. To se ponovno ne sviđa dijelu Bosanskog plemstva, te ga pokušavaju ponovno svrgnuti s vlasti.
Ovaj put im to ne polazi za rukom jer Tvrtko II mijenja saveznike. Ovaj put za saveznike uzima Ugare tako da je pokušaj svrgavanja propao.
Naredne godine karakteriziraju stalni upadi Osmanlija na teritorij Bosne. Malo pomalo teritorij Bosne biva sve manji, Osmanlije otkidaju komadić po komadić.
Tvrtko umire 1443. a na njegovo mjesto Bosansko plemstvo bira Stjepana Tomaša. To se, kao i uvijek do tada, ne sviđa svima. Najveći protivnik tome izboru bio je, u to vrijeme, najmoćniji Bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača.
Dolazi do sukoba koji okončava 1446. učvršćivanjem vlasti Stjepana Tomaša, ali uz novu podjelu. Naime S. V. Kosača odlazi na jug, proglašava se Hercegom i de facto kontrolira južne i jugozapadne dijelove Bosne (koji će kasnije biti poznati po imenu Hercegovina).
Poslije Dabišine smrti na čelo Bosanske države dolazi njegova udovica Jelena. Ali Bosansko plemstvo nju zbacuje s vlasti i na mjesto nje za novog kralja postavlja Stjepana Ostoju. Ostoja je bio prougarski orjentiran, veći dio plemstva je protiv toga, te i njega zbacuju s vlasti i na njegovo mjesto 1404. postavljaju Tvrtka II. Ovo izaziva bijes kod Ugarskog kralja Sigismunda, te on na Bosnu ponovno šalje vojsku. U Bosni ima i saveznike, plemiće okupljene oko svrgnutog Ostoje koji, poslije pobjede Ugara ponovno, 1409. dolazi na vlast.
Ova trajna nesloga i razjedinjenost dovodi Bosnu do nove katastrofe.
Dok su se drugi narodi organizirali u odbrani od nadolazećih Osmanlija, dio razjedinjenog plemstva u Bosni, samo da bi se dokopali vlasti, priklanja se Osmanlijama.
Naime, svrgnuti Bosanski kralj Tvrtko II se udružuje sa Turcima i uz njihovu pomoć, 1415. odnosi pobjedu nad udruženim snagama Ostoje i Ugarskog kralja Sigismunda. Uz pomoć Turaka, 1420. Tvrtko II ponovno preuzima prijestolje. To se ponovno ne sviđa dijelu Bosanskog plemstva, te ga pokušavaju ponovno svrgnuti s vlasti.
Ovaj put im to ne polazi za rukom jer Tvrtko II mijenja saveznike. Ovaj put za saveznike uzima Ugare tako da je pokušaj svrgavanja propao.
Naredne godine karakteriziraju stalni upadi Osmanlija na teritorij Bosne. Malo pomalo teritorij Bosne biva sve manji, Osmanlije otkidaju komadić po komadić.
Tvrtko umire 1443. a na njegovo mjesto Bosansko plemstvo bira Stjepana Tomaša. To se, kao i uvijek do tada, ne sviđa svima. Najveći protivnik tome izboru bio je, u to vrijeme, najmoćniji Bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača.
Dolazi do sukoba koji okončava 1446. učvršćivanjem vlasti Stjepana Tomaša, ali uz novu podjelu. Naime S. V. Kosača odlazi na jug, proglašava se Hercegom i de facto kontrolira južne i jugozapadne dijelove Bosne (koji će kasnije biti poznati po imenu Hercegovina).
Okupacija od strane Osmanlija
Ostaci Bosanskog kraljevskog grada Bobovca
Sin Stjepana Tomaša Stjepan Tomašević, biva 1461. postavljen za novog kralja Bosne. On se pokušava oduprijeti sve nasrtljivijim Osmanlijama, te upućuje pozive za pomoć i Ugarima i papi. Mada su u to vrijeme u Bosni već uveliko djelovali franjevci, papa se nije odazvao pozivu za pomoć. Ugarski kralj obećava pomoć ali je ne pruža.
Turci su krenuli u kompletno osvajanje Bosne. Prva utvrda koja je pala bio je Bobovac 20.06.1463. Kralj Stjepan Tomašević se povlači u Ključ gdje se, poslije opsade Ključa, predaje Osmanljiama. Unatoč predaji biva pogubljen. Preostalo plemstvo u narednih sedam dana predaje sve Bosanske utvrde. Time Bosna postaje dijelom Osmanskog carstva i počinju najcrnji dani u povjesti Bosne.
Posavina se, zahvaljujući činjenici da je bila u sastavu Ugarskog carstva (padom Dobora 1408.) , puno duže opirala Osmanljiama. Padom Srebreničke utvrde 1512. Osmanlije ulaze u Posavinu. Nekoliko godina su pokušavali osvojiti Dobor, što im polazi za rukom 1536. čime Turci zauzimaju cijelu Posavinu i prvi put izbijaju na Savu.
Počinje teror i egzodus hrvatskog življa Posavine.
Turci su krenuli u kompletno osvajanje Bosne. Prva utvrda koja je pala bio je Bobovac 20.06.1463. Kralj Stjepan Tomašević se povlači u Ključ gdje se, poslije opsade Ključa, predaje Osmanljiama. Unatoč predaji biva pogubljen. Preostalo plemstvo u narednih sedam dana predaje sve Bosanske utvrde. Time Bosna postaje dijelom Osmanskog carstva i počinju najcrnji dani u povjesti Bosne.
Posavina se, zahvaljujući činjenici da je bila u sastavu Ugarskog carstva (padom Dobora 1408.) , puno duže opirala Osmanljiama. Padom Srebreničke utvrde 1512. Osmanlije ulaze u Posavinu. Nekoliko godina su pokušavali osvojiti Dobor, što im polazi za rukom 1536. čime Turci zauzimaju cijelu Posavinu i prvi put izbijaju na Savu.
Počinje teror i egzodus hrvatskog življa Posavine.
Nema komentara:
Objavi komentar