Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio pripojenjem Hrvatskoj državi i dovođenjem države na njene povijesne granice.Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski.Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crva stala uz hrvatski narod i ustaški pokret.

Posjetioci


counter

Pravaš

Pravaš

HNF

Pretraži ovaj blog

utorak, 11. siječnja 2011.

Jorge Jure Francetić: Osnivam Hrvatsku legiju i ulazim u Sabor

Jorge Jure Francetić: Osnivam Hrvatsku legiju i ulazim u Sabor

Nećak zapovjednika ustaške Crne legije generala Jure Francetića iz Argentine najavio ulazak u hrvatsku politiku i kandidaturu na parlamentarnim izborima
francetic_1
Razmišljao sam listu za sljedeće izbore 2011. nazvati Hrvatska legija, što bi trebao biti simbol snage i odlučnosti, ali evo svi mi govore da bi dio ljudi to možda krivo shvatio. Još ću razmisliti i najkasnije do četvrtog mjeseca, kada sa svojim suradnicima krećem u predizbornu kampanju, donijeti odluku o imenu – ovog vikenda u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu rekao mi je Jure Francetić. Točnije, Jorge Jure Francetić. Vlasnik tvornice i farme te političar čiju je kandidaturu za sljedeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj potpisima već podržalo više od 10.000 ljudi. No, a što je za ovu priču i najvažnije, on nije samo imenjak nego i nećak zapovjednika zloglasne ustaške Crne legije – generala Jure Francetića. Također i sin Nikole Francetića, šefa nekadašnjeg tjelesnog osiguranja Ante Pavelića koji je sudjelovao u poglavnikovu izvlačenju iz raspadajuće NDH 1945. Zbog ličkog prezimena obilježenog Crnom legijom te ideje stranke ili nezavisne liste Hrvatska legija koja će se uskoro boriti za pozicije na Markovu trgu, naši mikrofoni i kamere uključili su se sami od sebe.
S Jurom Francetićem razgovarali smo po pet sati dva dana zaredom u Buenos Airesu i La Plati. Na prvi ugovoreni sastanak došao je ležeran, po stavu i odijevanju, potpuno neopterećen mogućim pogrešnim dojmom koji bi mogao ostaviti. Čim smo se upoznali, rekao nam je kako je seljak, poslovni čovjek, farmer, težak koji radi od jutra do sutra pa ne stigne kao većina hrvatskih političara na sebe navlačiti skupa odijela i satove “koji zatim završavaju u ovrhama”, kako je naglasio apelirajući na visoki moral ovih posljednjih političara uznika, nikako političkih. Britak i bez dlake na jeziku, vojnički direktan, a opet vrlo blag, u satima koji su uslijedili pričao nam je o II. svjetskom ratu, bijegu ustaša u Južnu Ameriku, o 1991. i svojoj ulozi u ratu, o hrvatskih političkim elitama, angažmanu dijaspore te o tome što ga je natjeralo da se kandidira na sljedećim izborima u RH. Nije još pravo niti prozborio, a čuli smo nešto zbog čega smo ga u nevjerici morali zamoliti da isto ponovi još jednom.
Ante Pavelić i Josip Broz Tito za mene su jednako negativne povijesne osobe. Kao i Hitler ili Mussolini. Često kada putujem svijetom svojoj kćerki pokazujem majice sa slikom Che Guevare. Govorim joj da je on bio najpoznatiji čovjek na svijetu nakon Isusa Krista te da bi i moj stric Jure Francetić, kao revolucionar, bio na takvim majicama da je uspio u svom naumu istjerivanja Talijana iz Like i Dalmacije te da ga Pavelić nije dao ubiti.
OK, shvaćate da ćete nam sve ovo morati podrobnije objasniti? Kako to da nećak i sin ustaških ikona o Cheu govori dobro, a o Paveliću loše?
Moj stric Jure nije bio dio onoga lošeg što se povezuje s NDH. Što god tko pričao, on nije palio kuće i ubijao nevine kada se u Bosni probijao do Drine. Nije htio raditi isto što i četnici. Nakon što su mu Talijani 1942. u Otočcu ubili najboljeg prijatelja, Jure je pripremio tisuće svojih ‘crnaca’ koji su vlakom, preobučeni u civile, trebali krenuti u Liku istjerati Talijane. Bilo mu je dosta Talijana i prodaje hrvatske zemlje. Nije mario ni za Hitlera niti za ikoga drugog. Tražio je sastanak s Pavelićem, ali ovaj ga nije htio primiti. Tog je jutra nogom razbio vrata njegova ureda u kojem je s poglavnikom bio i Kvaternik. Tražio je dozvolu za napad na Talijane.
No, taj se napad nikada nije dogodio?
Kada je ušao u ured, sasuo je Paveliću sve u lice. Izravno ga je optužio da radi protiv interesa Hrvatske. Nije htio raspravljati, samo je tražio dozvolu za napad i dodatno oružje za ‘crnce’. I moj otac Nikola bio je u grupi koja je trebala krenuti u akciju s pripadnicima Ličke brigade Delka Bogdanića. Pavelić se očito uplašio ove mogućnosti, možda i Jure Francetića kao osobe koja mu ruši autoritet. Ovaj mu je jasno rekao da više neće biti na njegovoj strani ako nastavi s ustupcima Talijanima i da u borbu kreće sam.

francetic_2
Jorge Jure Francetić čuva izreske iz novina još iz vremena kad su seljaci izboli njegova strica nakon što mu se srušio zrakoplov iznad Like
I kako je to završilo? Hoćete li reći da je Pavelić imao svoje prste u Francetićevoj smrti?
Apsolutno. Poglavnik se bojao da će se stvoriti drugi ustaški blok, uz njegov, onaj Francetićev. Vjerojatno je znao i da je plan nakon Like osloboditi i Dalmaciju. Moj stric trebao je letjeti u Liku jednim avionom, a u posljednji čas promijenjen je plan i dodijeljen mu je drugi avion. U njegov motor usuli su šećer pa je otkazao nad Likom i pao. Seljaci su napali Francetića koji je preživio nesreću. Izboli su ga vilama, a kasnije je preminuo u bolnici. Da je uspio u svom naumu, obični ljudi koje su Talijani maltretirali svi bi mu se bili pridružili. U partizane ne bi otišao nitko jer bi im on ponudio rješenje problema bez ideologije koju su širili komunisti, a narod je nije razumio. On bi se borio za slobodu. I možda bi zaista završio na majicama kao Che. OK, ne u cijelom svijetu, ali kod nas sigurno. Ni Pavelić, kao ni Tito kasnije, nije imao profil pravog hrvatskog čovjeka. Francetić jest. O Titu neću, ali moja obitelj u Pavelića nikada nije vjerovala. Jure je mogao biti kao Che jer je bio borac za pravdu.
Nije li to ipak pretjerana usporedba? Pa Francetić se borio na Hitlerovoj strani?
Jure Francetić se borio za Hrvatsku. On je bio čovjek iz naroda, imao je karizmu revolucionara. Nije mu bio bitan vođa ili zapovjednik, već samo Hrvatska. Hitler uostalom nije dopustio niti naš izlazak na Drinu. Moj otac je sudjelovao u toj akciji i naša vojska je tada zapravo prevarila Nijemce. Mnoge stvari nisu onakve kakvima ih se predstavlja.
Objasnite mi onda, molim vas, u tom kontekstu smrt ljudi u koncentracijskim logorima, rasne zakone koje je provodila ustaška vlast?
Gledajte, prvo, ja još uvijek imam popise vojnika Crne legije među kojima ima i Srba. Čak i Židova koji su se izjasnili kao Hrvati. Drugo, nemojte Francetića uspoređivati s Maksom Luburićem. On je zapovijedao vojskom divljaka, mladića od 18 godina koji su dobili činove časnika. To što su oni radili u Jasenovcu obična je svinjarija i zločin. Osobno, kao legalist i čovjek koji se zalaže za ljudska prava, nikada nisam volio Luburića niti smatrao da su sva ta ubijanja koja su njegovi ljudi izvršili bila opravdana. Dapače, potpuno suprotno.
Nije on bio jedini. Eto, ovdje kod vas u Argentini živio je i Dinko Šakić. Što je s njegovom ulogom?
Osobno sam Šakiću doveo novinarku koja je radila taj poznati intervju s njim. Nakon što su završili s razgovorom, prišao sam joj i rekao da je sve što joj je Šakić rekao bila najobičnija laž. Pričao je bedastoće. Na kraju, kada je netko morao završiti u zatvoru s hrvatske i ustaške strane, najpogodnije je bilo da to bude baš Šakić.
francetic_3
Pet je godina Francetić volontirao u hrvatskom veleposlanstvu u Argentini. Dobio je i niz priznanja za svoj rad, primjerice, od predsjednika Tuđmana. Slao je i novac u Liku za obranu zemlje. I danas čuva sva priznanja koja je dobio
Što se dogodilo s vašim ocem nakon što je ubijen njegov brat Jure Francetić i kako ste završili ovdje u Argentini?
Tada se nije znala istina o tome kako je Jure završio i zbog čega pa je moj otac ostao uz poglavnika. Na kraju je bio šef njegovog osiguranja te je u toj funkciji pratio Pavelića prilikom bijega u Italiju ‘45. Tamo su se rastali i Pavelić mu je dao 30 zlatnih dukata. Dvije godine kasnije moj otac se ukrcao na prvi brod koji je krenuo prema Argentini. Majka je ostala još šest mjeseci u Italiji. Tada su je ulovili britanski špijuni i ‘ubili’ je od batina pokušavajući doznati gdje je moj otac. No, nije im rekla i uskoro je i ona došla ovamo. Mene su dobili 1960. godine, dakle rođen sam u Argentini.
Jesu li ti dukati zlato pokradeno u ratu? Možda od Židova?
Silne gluposti su se pričale o našem bogatstvu koje smo navodno donijeli u Argentinu. Tog bogatstva nikada nije bilo, barem kada je obitelj Francetić u pitanju. Na samrtnoj postelji 1985. godine moj otac mi je dao tih svih 30 dukata, hrvatskih dukata, i rekao mi da ih odnesem predsjedniku Hrvatske ako ona ikada bude slobodna. Preko glasnogovornice Ureda predsjednika Danijele Barišić pokušao sam doći do Stjepana Mesića i uručiti mu to zlato. No, on me odbio pa u sefu zlato još uvijek čeka da ga vratim u Hrvatsku. Za druge priče i druge ljude ne znam, ovo je istina o mojoj obitelji. Nikakvog bogatstva nije bilo, a dukati su još uvijek na broju.
U kakvom je odnosu vaš otac bio s Pavelićem nakon rata?
Mislim da su se vidjeli ovdje u Argentini kada je Pavelić tu bio. Znam i da taj odnos nije bio ništa posebno. U konačnici mog su oca prozivali nakon pokušaja atentata na Pavelića u Argentini jer se mislilo da je tako htio osvetiti svog brata Juru. To je također laž, moj je otac ovdje živio kao gospodin čovjek, miran i predan obitelji.
Oženjen Židovkom
A je li u vas uspio usaditi osjećaj za Hrvatsku, možda ideju o svojoj vlastitoj borbi?
Moja životna priča jest ta da sam uvijek bio Hrvat i borio se kako sam znao za svoju domovinu. Sredinom osamdesetih kamenovali smo jugoslavensku ambasadu u Buenos Airesu i u par navrata šarali je grafitima. Puno puta čitav grad oblijepili smo plakatima o zločinu koji je počinjen na Bleiburgu. Lobirali smo još kao mladići, moji prijatelji i ja, za Hrvatsku. Godinama, kako smo ulazili u biznis, naše veze postajale su ozbiljnije, ali i tim bitnijim ljudima pričali smo iste stvari. Borba za Hrvatsku u mojoj obitelji nikada nije prestala.
Tada je došla 1991. godine pa se s priča trebalo prijeći na djela. Gdje ste bili u to vrijeme?
Još 1990. godine otputovao sam u Liku. Čak sam jednom naišao na četničke barikade te se u nekom restoranu neugodno susreo s bradonjama. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi reagirali da su znali tko sam i kako se zovem. No, nisu doznali. Iako, evo da ne bi bilo zabune, ja s majčine strane imam i Srba u obitelji, prezivaju se Diklić. Bilo je smiješno i 1990. godine kada sam se u Otočcu susreo s rođakom, bratićem s majčine strane, generalom JNA, Ivom Biondićem. Inače, on je uvijek imao problema s Jovankom Broz jer je moja majka s njom išla u razred, nisu se voljele, pa je Biondića uvijek pitala gdje su ‘oni ustaški banditi koji su mu rod’. I tako, susretnemo se mi pokraj ograde kasarne i vojnici nas gledaju. On u generalskoj uniformi JNA, a ja u majici s natpisom ‘Croatia must be free – Crna legija’. Biondić mi je još tada rekao da bez sumnje uskoro počinje rat jer je krenulo stvaranje velike Srbije.
francetic_4
Jure drži plakat kojim su oblijepili Buenos Aires upozorivši na zločin na Bleiburgu. Sudjelovao je i u Domovinskom ratu. Sedam je puta preodjeven u argentinske pripadnike UN-a odlazio na srpsku frontu
A kada je Domovinski rat zaista i počeo, što ste vi napravili? Jeste li bili na strica ili nezainteresirani Argentinac?
Ne samo da sam bio u HV-u nego sam Hrvatskoj pomagao i na druge načine. Dakle, prvo što sam napravio bilo je da sam svoju tadašnju djevojku, inače Židovku Judit (naglašavam čisto za one koji me možda pogrešno doživljavaju), doveo u Zagreb i oženio se njome u crkvi sv. Petra. Danas imamo šestero djece. Kum nam je bio Ivo Rojnica. Uostalom, i Pavelićeva supruga bila je Židovka… ha ha ha… Zatim sam predsjednika Tuđmana upoznao s predsjednikom Argentine Menemom koji je Hrvatskoj prodao oružje. A mi, članovi moje obitelji, kada je počelo pucati, bacili smo se u prevrtanje obiteljske kuće u Lici. Četiri dana smo kopali uokolo jer smo vjerovali da je moj otac negdje zakopao oružje koje nam je hitno trebalo. Na žalost, nisam ništa našli. Kasnije, u vojsci, bio sam zadužen za neke posebne operacije.
Može li se znati koje, prošlo je vrijeme pa valjda više nije tajna?
Recimo samo da sam preodjeven u argentinske pripadnike UN-a jedno sedam puta prelazio linije i odlazio na srpsku stranu fronte.
Možete li zamisliti što bi se dogodilo da su shvatili tko ste?
Naravno, ali nisu i molim vas da o ovom ipak ne pišete.
Jeste li se na još koji način uključili u obranu zemlje? Ili možda aktivirali na političkom planu?
Pet godina volontirao sam u hrvatskoj ambasadi u Argentini. Dobio sam i niz priznanja za svoj rad, primjerice od predsjednika Tuđmana. Slao sam i novac u Liku za obranu zemlje. Čuvam sve potvrde za to (pokazuje ih).
Jeste li se imali priliku upoznati ili surađivati s nekim tko danas obnaša vlast?
Nije baš danas na vlasti, ali moram reći pokoju o bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Njemu me predstavio Ivo Rojnica. Kada je čuo tko sam, Sanader je reagirao riječima ‘svaka čast, vaš stric bio je pravi čovjek i veliki Hrvat’. Kako sam tada bio u HDZ-u i vjerovao u tu stranku, angažirao sam se uoči izbora na kojima je Sanader prvi put pobijedio. Tada sam osobno inicirao osnivanje Kluba 100, udruženja velikih hrvatskih poduzetnika u dijaspori, kojemu je jedan od ciljeva bio olakšati ulaganje u Hrvatsku, ali isto tako pomoći HDZ-u i Sanaderu. Organizirali smo sastanak u Clevelandu, a ljudi iz HDZ-a htjeli su da to bude u Zagrebu, što smo mi odbili. Zatim su htjeli preuzeti zasluge za ovu inicijativu i tako su preko noći izgubili naše povjerenje jer smo osjetili da nas žele iskoristiti. Nakon toga sa Sanaderom su prestali svi moji kontakti.
Što mislite stanju u hrvatskoj politici danas?
Mislim da će vam dovoljno reći podatak da ja kao Jure Francetić danas imam bolje odnose sa srpskim ambasadorom u Argentini nego s ljudima iz hrvatskog veleposlanstva u Buenos Airesu. Politika u Hrvatskoj je katastrofa. Probili su se laktaši, a ne ljudi koji nude znanje i ideje. Izvana gledano, posebno kada je dijaspora u pitanju, vidi se veliki potencijal Hrvatske. No, vidi se i to da političari željni osobnog bogaćenja sve to bacaju u vodu i pritom prikrivaju vlastitu nesposobnost. Dulje vrijeme živio sam dva tjedna u Argentini pa dva u Hrvatskoj. Stoga nisam u kategoriji dijaspore koja stvara romantiziranu sliku Hrvatske, već jako dobro znam kako se zaista teško živi u domovini.
Mislite li da biste vi mogli ponuditi nešto bolje?
Ono što ja nudim jest iskustvo u stvaranju vlastitih kompanija ni iz čega. Danas imam tvornicu, lanac prodavaonica po Argentini, imam ranč sa 120 konja, puno zemlje. Naučio sam teško raditi. Koliko političara u Hrvatskoj to može tvrditi? Usto, krug ljudi, Hrvata koji žive u inozemstvu i voljni su pomoći znanjem, vezama i novcem, a kojemu i sam pripadam, financijski bi Hrvatsku začas izvukao iz krize. Mi imamo novac i samo nam treba zeleno svjetlo kako bismo ga uložili u Hrvatsku. To nudim.
Imam podršku dijaspore
Tko su ljudi koji vam pružaju podršku u kandidaturi uoči izbora te koliko ozbiljno zaista namjeravate ući u predizbornu utrku u Republici Hrvatskoj?
U vrlo kratkom vremenu, otkad sam javno izrazio želju za izlaskom na izbore, dobio sam više od 10 tisuća potpisa podrške za kandidaturu. Ljudi u Hercegovini reagirali su sjajno. Njima moje prezime i podrijetlo i te kako znače. Podrška iz dijaspore također je vrlo ozbiljna.
francetic_5
Francetić u Buenos Airesu ima tvornicu, lanac prodavaonica po Argentini, ranč sa 120 konja, puno zemlje i smatra da bi svojim znanjem i vezama Hrvatsku brzo izvukao iz financijske krize
Nije li dijaspora na svim dosadašnjim izborima bila HDZ-ova neosvojiva utvrda?
I te kako je i to je postalo iritantno. Pa to uopće nisu izbori. U dijaspori jednaku priliku trebaju imati svi, a recimo, ja vas pitam zašto je SDP nikada nije imao. HDZ pokupi te glasove, a ljudi koji na ovaj način uđu u Sabor iz inozemstva ne dovode ulagače i ne donose nove ideje, već samo dižu ruku za ono što Vladi treba. Tome mora doći kraj jer je besmisleno.
Imate li ideju kako to promijeniti, odnosno što ćete vi učiniti uoči izbora kako biste doskočili HDZ-u?
Osim na listi za dijasporu, razmišljamo o Lici i Zagrebu. Posebno u mojoj Lici bilo bi mi drago ‘potući’ se s ministrom Milinovićem. Pa on je šerif. U Lici ne možeš naručiti hranu u restoranu ako on to nije odobrio. Moja obitelj ga zna iz vremena kada je živio u skromnom kućerku. Čitam, sada je izgradio vilu. Molim vas lijepo, pa s njim ću rado krenuti u politički boj jer se takvih ne bojim.
Čini se da bi se zbog vašeg prezimena mogli bojati neki drugi?
Nisam ustaša i nisam fanatik. Ima ljudi koji razmišljaju kao 1945. godine, ali to nisam ja. Što se mene tiče, bitno je da si Hrvat ili da radiš za dobro Hrvatske i ako nisi Hrvat. Možeš biti pravoslavac, Židov, homoseksualac, svemirac…, to sve nije bitno ako radiš za dobro svoje zemlje.
OK, ali, gospodine Francetiću, ime liste Hrvatska legija? Molim vas da mi to objasnite.
To je moja ideja i imam objašnjenje za nju. ‘Crnci’ nisu ubijali svoje ljude kao što su činili partizani. Legija nije niti punila fojbe. Mi, a pritom mislim na svoje pretke iz Legije na koje sam ponosan, borili smo se za Hrvatsku. Što god tko mislio o tome.
Zvučite mi, a i podsjećate me na unuku Benita Mussolinija Alessandru koja je aktivna u talijanskoj politici. Vidite li se na taj način?
Ne vidim. No, s predsjednikom Sjeverne lige Finijem u daljnjoj sam rodbinskoj vezi i puno mi je draža ta poveznica.
Što mislite, kako će hrvatska javnost reagirati ako se zaista pojavite na sljedećim parlamentarnim izborima kao nositelj liste?
Moje prezime moglo bi biti prednost za one do kojih mi je stalo. Ako će biti mana za one druge, to me se i tako ne tiče. Prezime Francetić je brend i to nitko ne može osporiti. Hercegovina je iza mene. Tu je i moja Lika. U svakom trenutku dana ili noći mojih pet tisuća pretorijanaca, ljudi koji stoje iza mene spremno je ustati na noge i za Juru Francetića izaći na ulicu. Pitam vas: koji političar danas u Hrvatskoj može računati na ovo?
Iz HDZ-a su mi za mali novac nudili tvornicu u Senju. Odbio sam da se moji ne okreću u grobu
Koje ste hrvatske političare upoznali i kako su reagirali kada su čuli vaše prezime? U Hrvatskoj je pitanje je li se baš popularno zvati se kao vi? – Tuđmana sam najbolje znao jer smo se sreli nekoliko puta. Zamjeram mu to što nije u cijelosti znao očistiti misli ljudi od pitanja tko je ustaša, a tko partizan. Da se mene pita, to se ne bi smjelo više spominjati. Što se drugih tiče, Nikica Valentić je kum mom djetetu, upoznao sam ili ugostio Matu Granića, Mladena Vedriša, Nadana Vidoševića, Ivana Jakovčića, Matu Crkvenca kojeg sam, šaleći se da je komunist, na ručak odveo u menzu gdje jedu studenti, mladi ljevičari. Vlasnik Heruca Biondić mi je rođak s majčine strane. Jeste li se na bilo koji način okoristili tim vezama? – Mogli smo postati jedna od onih Tuđmanovih 200 obitelji, ali sam to odbio. Nudili su mi iz HDZ-a da pod smiješnim uvjetima kupim tvornicu Neda u Senju koja se poput moje u Argentini bavi trikotažom, ali kada sam vidio kakav je to lopovluk, nisam htio biti dio te priče. Ja ovdje u Argentini teško radim da bih nešto stekao i nisam imao želudac uzimati nešto za badava jer sam znao da je to pogrešno. Otimati od Hrvatske pa da se moji okreću u grobu. Ne hvala.
Share
Post to Twitter

Nema komentara:

Objavi komentar