DESET ZAPOVJEDI MAJKE HRVATSKE

Vjekoslav Klaić: Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima (1917)

Prema radu: Mira  Kolar-Dimitrijević (Sveučilišna  profesorica u mirovini, Zagreb) HRVATSKI POVJESNIČAR VJEKOSLAV KLAIĆ I NJEGOV DOPRINOS  ODGOJU HRVATA (Povodom 80. godišnjice Klaićeve smrti)

I. Govori hrvatski!

Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na  svijetu nema. On je zvučan i  bogat, tako da njime možeš izreći  sve, što ti pamet kaže i srce osjeća.  Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i  kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i  u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će  svijet, da si Hrvat. Ako kažeš, da si Hrvat, a ne govoriš svojim  rodjenim jezikom, onda naprosto lažeš. Ptica se pozna po perju, a čovjek  po govoru. Nastoj, da govoriš hrvatski što ljepše i savršenije, kao da  iz najbolje knjige čitaš. Jer velika je sramota,  kad kažeš, da si Hrvat i ne govoriš savršeno svojim materinjim jezikom.  Nemoj upletati u svoj hrvatski govor riječi  tudjinske (njemačke, talijanske ili turske),  jer tim odaješ, da si rob tudjincu, ili da ne znaš svoga jezika. Uči i  cijeni takodjer strane jezike, ali govori njima samo u krajnjoj potrebi  i kad si u tudjoj zemlji. U svovoj domovini, u Hrvatskoj, ne vrijedjaj  majke svoje tudjim govorom. Najmanje pak da to činiš  tudjincu za volju, koji dolazi s trbuhom za kruhom. Neka tudjinac nauči  najprije hrvatski, ako želi da se zakloni u Hrvatskoj. Ako tudjinca  susrećeš njegovim jezikom, on će  te omalovažavati i prezirati; ako ga prinudiš, da govori tvojim jezikom,  on će te cijeniti i poštivati. Svom snagom  pako poradi, da ti porodica vazda govori samo hrvatski, da hrvatski  misli, osjeća i radi. Jer hrvatska  porodica najjači je bedem hrvatstva:

jedna jednita svijesna obitelj hrvatska vrijedi  za čitavu regimentu na bojnom polju!1

II. Radi!

Bog ti je stvorio dvije ruke, - ne da ih prekrstiš i dangubiš, većda njima radiš. Raditi možeš i nogama, i te kako! A i glavu imaš, da  njome misliš i radiš, a ne da blejiš u zrak. Jer čovjek  baš je i stvoren za rad kao malo koje drugo stvorenje Božje. Raditi  nije sramota nego dika. Nije onaj gospodin, koji ništa ne radi, trateći  vrijeme i novac, što ga je baštinio, - već je  gospodin onaj, koji je radom svojim stekao imetak. Radi stoga dan i noć, a  radi sustavno i razložito, da ti rad bude koristan. Pregni raditi svim  žarom i oduševljenjem: ne radi samo od nužde i potrebe, nego i za  zabavu. Neka se želja za radom uvriježi u tvojoj duši tako, da ne budeš  mogao ni živjeti bez ustrajnog rada. Ustrajan i razložit rad koristi  tijelu i duši. Nije istina, da rad ubija. Od samoga rada nije još nitko  umro. Nasuprot stoji, da se ustrajnim i sustavnim tjelesnim radom samo  tijelo jača i krijepi. Ne smije se  doduše raditi u jedan mah do krajnjega umora, ali od dangube do  krajnjega umora dalek je put. Ako si se umorio tjelesnim radom, odmaraj  se radeći glavom; ako te je umorio  duševni rad, a ti se prihvati rada rukama ili nogama. Rad je koristan i  za dušu. Besposlica mora uroditi grijehom i porokom svake vrsti. Tko  radi, zlo ne misli. Radom ćeš  smiriti i strasti svoje. Jer kad radiš izdašno i neprekidno, tako te  obuzme rad, da za drugo nijesi ni podoban. A ni zli sni ne će  te mučiti, ako si umoran od rada tvrdo usnuo.  Napokon ti podaje rad i zemaljskog blaga. Ako i ne postaješ brzo i  uvijek bogat, privredjuješ bar toliko, da možeš pošteno i pristojno  živjeti. Ne treba ti ničije milostinje, ne treba ti moljakati, a nijesi takodjer u napasti da  se dočepaš čega  nezakonitim ili nedopuštenim načinom.  Slatko jedeš krušac, koji si privrijedio u znoju lica svoga.

1 Modificirana Napoleonova misao o hrvatskim  vojnicima.

III. Štedi!

Lijepo kaže narodna poslovica: “U  radiše svega biše, u štediše jošte više.”  Treba dakle ne samo raditi, nego i štedjeti. Jer zgodno  kaže opet druga narodna  poslovica; “Tko ne  zna štedjeti, brzo će mu nestati.”  Teško onome, za koga se može reći:  “Što je ruha, na njemu je, a  što kruha, u  njemu je.” A još teže je po  onoga, koji je raspikuća,  pa se tješi pjevajući: “Što  dobijemo, to zapijemo.” 

Štedjeti je lako, samo ako hoćeš.  Neka ti bude prvo pravilo, da nikad ne potrošiš  sve ono, što si svojim radom privredio nego da svakom  prigodom bar nešto od  svoje zarade otkineš i pohraniš. Ato ćeš  tako udesiti, da trošiš tek za ono, što ti  je od najpreče  potrebe, a da se kaniš onoga, što je suvišno.  Štedjeti je slast. Zrno do  zrna pogača, kamen do kamena palača, a  para do pare  gotov imetak. Samo pripazi, da ti se slast štednje ne  izrodi u strast, pa da od  štediše ne postaneš škrtac.  Štedjeti je tvoja sveta dužnost, koju moraš vršiti i zbog  sebe samoga, i zbog  svojte svoje, i zbog naroda i domovine svoje. Štedi za  sebe samoga, jer kad te  snadje nevolja ili kad ti nestane privrede, kako da se  goloruk proturaš u svijetu?  Zar s dugom, koji je zao drug? Stoga čuvaj  bijele novce za crne dane. Štedi zbog  svojih milih i dragih, da starcima roditeljima vratiš,  što su te u svijet opremili, a  djeci svojoj, koja nijesu kriva što si ih porodio, da  pomažeš, dok stanu na svoje  noge. Napokon je i rodjena gruda, iz koje si nikao i koja  te hrani, zavrijedila, da  joj se odužiš makar u smrtnom času,  kad se opet vraćaš u blago krilo njezino.  Štedimo dakle svi: staro i mlado, muško i žensko! Naročito  vi, žene hrvatske,  kanite se gizde i raskoši svake. Dobra kućanica  drži tri ugla kuće, mnogo puta još  i četvrti. Samo brižna i  štedljiva žena vjerna je ljuba svome bračnome  drugu, a  dobra majka djeci svojoj.  Slabo će pomoći  svi politički programi, kojima se  nastoji pridići i spasiti narod  hrvatski, da ne propadne u silnoj vrevi naroda. Hrvatski  narod održat će se tek  onda, ako se nauči  raditi i - štedjeti. 

IV. Budi umjeren i  trijezan!

Nema traga ni radu ni  štednji, ako ne živiš umjereno i trijezno. Umjereno u svemu i svačemu,  a naročito kad jedeš i piješ. Uči  nas Sveto pismo, da je Bog stvorio čovjeka  na sliku i priliku svoju.  Pa zar da presit i pijan čovjek  bude slika božja? Nije ni slika životinjska, jer se nerazumna životinja  ne prejeda i ne opija. Ili zar si kad vidio konja da se je prejeo, ili  pseto da se je opilo? Životinji brani pusti nagon, da se naždere i  napaja preko mjere; a ti, razumno stvorenje, da budeš gori od nje? I sam  puk hrvatski, gdje ga nije još zarazila kuga neumjerenosti, zgraža se  gledajući gurmanca ili pijanduru.  Nikad sita zove puk izjelicom, proždrlicom, žderonjom, pače i  izjedi-pogačom: a netrijezna vinopiju  pijanicom, lokalom, pijančinom,  a i ispičuturom. Neumjerenost kod jela  i pila zametak je mnogomu zlu i poroku. Dobro kaže narodna poslovica: “Pijanoj snaši mili djeveri”.  Neumjereno jelo škodi i tijelu i duši. Tijelo slabi i čini  ga tromim, a svakako nesposobnim za ustrajni rad; dušu pak posve  poništuje i ubija. Koliko je ljudi od vina i rakije pomahnitalo! Koliki  su ljudi opet neumjerenošću  svojom prekratili svoj vlastiti život, te tako postali samoubojicama!  Gdjekada i sama priroda kao da hoće  žigosati izjelice pijandure,  pa ih iznakazuje omašnim trbušinama i crvenim nosovima. A tek da vidiš  želudac i džigericu okorjela pijanice! Teško narodu, koji nije navikao  “boraviti trijezne dane”. Kukavne li vojske, koju moraš opijati, kad ju  šalješ u boj! Velika rimska država stala je propadati, kad se je za  Rimljane počelo govoriti: “Jedu da bljuju, a bljuju da jedu.”  Mletački poslanici opet više puta javljaju u  svojim izvještajima, kako su se ugarske čete  u

15. stoljeću  opijale, da budu srčanije u boju. Zar je onda čudo,  da je Ugarsku  stigla katastrofa na Mohačkom  polju?  Kanimo se dakle gošćenja  i pijanaka, osobito u ovo teško doba. Budimo umjereni  i trijezni, pače  kojiput otkidajmo od usta za narodne - hrvatske - potrebe.  Jer tek nakon velikoga i dugoga posta narodnoga može  jednom svanuti vedri dan  uskrsnuća  hrvatskoga. 

V. Čuvaj zdravlje!

Umjereno i trijezno življenje koristi u velike i zdravlju. Ali to  nije dosta. Moraš još naumice i sustavno poraditi, da svoje zdravlje uščuvaš  i život svoj produljiš do najdublje starosti. Kažu, da je zdravlje  najveće blago, što ga čovjek  može na ovome svijetu imati. Kad je tako, a jest tako, onda si najveći  zločinac spram samoga sebe, kad to najveće  blago svom pomnjom ne čuvaš.  A sačuvat ćeš  ga svakako, ako se svega kloniš, što bi ti zdravlju nauditi moglo. Ako  ti škodi lula i duhan, a ti razbij lulu i razaspi duhan; ako tebi,  hrvatska ženo, smeta steznik ili tijesne cipelice, a ti ih baci na  stran. Kome si mila, ostat ćeš i  dalje draga sve bez steznika i paklenih muka na nogama. Ali treba  zdravlje i krijepiti. Zdravlje se troši godinama, pa treba istrošene  sile svedjer nadoknadjivati. To ćeš  postići sustavnim jačanjem  tijela svoga, jačanjem udova svojih, mišica  svojih i živaca svojih. A to možeš lako postići,  pa bio i gola sirotinja, jer za to treba tek čvrste  volje, pa hladne vode i svježeg zraka. Pa da vidiš čuda  golemoga! Ne boj se hladne vode! Ne kaže se zaludo: “Zdrav kao riba”, jer ribi daje  zdravlje voda, za koju mnogi tvrde, da je praizvor svega života. Vodom čistiš  i krijepiš svoje tijelo, a čistoća  je prvi i glavni uvjet zdravlju i snazi. Sluti to i puk hrvatski, kad  snagom krsti tako čistoću  kao i jakost tijela. Snažan momak u jednu je ruku čist  i pristao, a u drugu zdrav i jak. Ne boj se svježeg zraka ni sunčanoga  žara! Pod nebeskim svodom, a na svježem zraku i na sunčanom  žaru živi čitava priroda sa tri carstva  svoja. Tu se radja, niče,  raste, svate, hrani i dozrijeva nebrojeno mnoštvo stvorova Božjih.  Jedini čovjek da se je izrodio i da  se je stisnuo u tamne nezračne  odaje?! Prirodno jačanje tijela podupri, razumni čovječe,  još i umijećem svojim. Tako su nekad  radili grčki Spartanci, tako rade uz  druge narode u naše doba slavenski Česi.2  U Češkoj  je postala lozinka: “Tko je Čeh, taj  je Sokol”, i tako je češki  narod dobio svoju narodnu vojsku. I u hrvatskom narodu neka prevlada  lozinka: “Tko je Hrvat, taj je Sokol.”  Čuvajmo zdravlje, jačajmo  tijelo, krijepimo mišice i živce. Mišice da nam budu tvrdje od kamena, a  živci jači od željeza. Jer trebat će  nam jedno i drugo.

2 Sokol je tjelovježbena organizacija koju su osnovali Mladočesi u Pragu 1862.  godine. Pod vodstvom M. Tyrša (1821.-1884.) Sokol se razvio i kod drugih  naroda. U Zagrebu je 1874. osnovan Hrvatski sokol koji se najvećim dijelom integrirao  poslije 1920. u centralističku režimsku jugoslavensku organizaciju.

VI. Ženi se!

Govore: Teško je breme života, jedva se sam proturaš, pa da se još  ženiš!  A ja ti velim: Ženi se i  udavaj, jer ako je breme života teško, lakše ćeš ga  snositi  u dvoje, nego svaki za sebe. 

Od krajnjeg istoka, gdje se roče  ruski “Božji ljudi” i “Skopci”3 pa  do dalekog  zapada, gdje se u Francuskoj okupljaju pobornici slobodne  ljubavi, čuje se po  Evropi lozinka; Ne ženi  se, kad možeš i bez toga živjeti! Ali kud i kamo jače  ozvanja glas velike prirode, koja ti dovikuje: Ženi se i udavaj, jer si društveno  biće, a prvi zametak čovječjemu društvu je brak i obitelj! 

Istina: sveti Pavao kaže, da dobro činiš  kad se ženiš, a još bolje kad se ne ženiš.  Ali sam Bog blagoslovio je već Adama  i Evu u raju, i rekao je njima: “Rastite i  množite se, i napunite zemlju.”  A hrvatski puk zgodno kaže: “Čovjek bez  žene, glava bez tijela, a žena bez  čovjeka,  tijelo bez glave”, ili “Čovjek je  sam kao dub posječen”, pa još dodaje:  “Ni u raju nije dobro  samomu”.  Ženite se dakle i udavajte se, hrvatski sinci i kćeri,  svi redom, ako i kako samo  možete! Ženite se razborito, a ne ludo. Ženite se rano,  kad ste u naponu snage i  u cvijetu djevičanstva  svoga. Velika je nevolja, kada čovjek  uzima ženu, nakon  što je istrošio svoju snagu: a gotova je rugoba, kad  djevojka hoće da dodje pod  kapu, pošto je promijenila desetak ljubavnika. To nije  sveti brak, već ili  nemoćnica ili opskrbilište!  Radjajte djecu! Djeca su blagoslov Božji, te ih nikad u  kući suviše nema.  Divno veli narodna riječ: “Ženidba bez djece onako je kano i dan bez sunca.”  Djeca su briga roditelja, ali su slatka briga i veselje  njihovo. Ima i u najskladnijoj  porodici tuge i žalosti, ali redovito pretežu srećni  i radosni dani. A domovina ti je  milija, kad u toj domovini boravi tvoja porodica koja je  dijelak tvoga naroda.  Gotovo bi mogao sumnjati, da li mogu mrzovoljasti bećar  i samoživa žena  domovinu onako žarko ljubiti, kao otac i majka brojne  porodice?  Jesi li kad vidio taj prizor? U priprostoj, čistoj  sobi sjedi za stolom ljudina, vrativši  se s teška posla, pa će  da užina. Oko njega posjedalo šestero nejačadi,  jedno  drugomu do uha. Gojna majka metnula na stol pladanj kao čisto  zlato žutih  žganaca, pa ih dijeli djeci, koja s viljuškama stoje  pripravna, da ih progutaju.  Podsmijeva se srećna  majka, a ćaćko  uživa. Krasna li prizora, koji je zavrijedio,  da ga umjetnik slika proslavi kistom svojim!  Često se čuje  tužba: “Malen je nas Hrvata broj!” Do nas je, da nas bude što više,  da nas za dva pokoljenja bude dva puta i tri puta toliko.  U Ruskoj i Njemačkoj  broj se je naroda za ciglih četrdeset  godina podvostručio!  Jedno stoji neoborivo: Ako ne bude Hrvata, ne će  biti ni Hrvatske. 

VII. Uči i napreduj!

Kaže se, da je u zdravu i jaku tijelu takodjer zdrava i jaka duša.  Ali i duša zardja,  ako je ne njeguješ. Aponjegovat ćeš  ju poglavito tako, da svedjer učiš i  napreduješ.  Ne uči tek iz pisanih i štampanih  knjiga, uči iz knjige života. Ona stara  narodna:  “Pleti kotac, kao što i otac”, ne  vrijedi za nauk i napredak, nego tek za posvećene  običaje i kreposti predaka tvojih.  Uči svagdje i od svakoga. Uči i  od tudjina, koji se je u tvojoj domovini naselio. Ne  mrzi toga tudjina, niti ne jadikuj, da ti kruh otima; većpregni svom snagom, da  naučiš sve, što on znade i umije.  Ori i kopaj, kako on čini,  sij i sadi poput njega,  pa ćeš žeti i kositi kao i on.  Gradi poput njega kuću od kamena i opeka, a ne od pletera i slame. U jednu riječ:  nastoj da ga dostigneš i prestigneš, pa ne ćeš  kukati, da te kruha lišava i s rodjene grude tjera. Ako može marljivi  Bugarin468 kao  baštovan čitavu Hrvatsku povrćem  hraniti, kako ne bi mogao i ti, koji imaš svoje zemlje na pretek! Samo  treba znati i umjeti, a to ćeš  postići tek učenjem.  Stara narodna riječ kaže: “Bolje je umjeti nego imati.” U  nekoj zemlji, daleko od Evrope, haračio  neki paša. Narod u onoj zemlji bio tada još neuk, pa mislio, da tako  mora biti. Ljubio pače paši skute i rukave, te bi  bio za nj i krv svoju prolio. Uz pašu bio kao desna ruka njegova neka  ulizica, pa htio zaslijepiti ostali svijet izvan onoga pašaluka, neka  znade, kako je u pašaluku sve skladno i srećno.  Stao u to ime uvoditi u zemlju nauke i umijeće,  zidati palače, podizati škole i prigoniti  narod učenju. Ali jednoga dana  dosjetio se paša jadu, pa otjerao smjesta svoga doglavnika i obustavio  svaki dalji napredak. Poslije bi paša govorio: “Učenjem  postaju ljudi pametni, a pametni su ljudi - nezadovoljni”. Da,  nezadovoljni, jer razlikuju vlast od vlastodršca! Oni znadu, da je svaka  vlast od Boga, ali znadu i to, da vlastodržac, koji ne poštiva Božje i  ljudske zakone, nije od Boga, nego od samoga crnoga vraga. Pa neka i  podje do vraga. Učenjem stičeš  znanje, a znanje je imanje. Sve možeš izgubiti, što imadeš, ali znanje  nikada. Znanje je moć, ono je sila jača  od ma koje sila na svijetu. Znanje je prva i najveća  velevlast, koja se ničim ne da oboriti. Zato se i  svi siledžije ovoga svijeta žacaju znanja i onih, koji su se snagom  znanja opasali. Znanjem se stvara prosvjeta, a prosvjeta vodi do  slobode, nakon što su raspršeni tmasti oblaci neznanja i gluposti.  Hrvatski sine, uči i napreduj! Rasprši tminu  neznanju i oslobodi se duševnoga ropstva. Sve ostalo, za čim  ti duša gine, tada će samo sobom nefaljeno doći. 

VIII. Budi svoj

Nije dosta da prosvijetliš um i da ga nakrcaš znanjem, treba da  podaš stegu i svojim osjećajima  i svojoj volji. Što ti kaže um, da je pravo i zdravo, neka i tvoje srce  osjeća, a voljom pregni, da ono i izvršiš. Neka  bude potpun sklad izmedju misli, osjećaja  i volje tvoje, jer samo tako bit ćeš  skladan, čitav čovjek,  samo tako bit ćeš svoj, a ničiji  drugi. Samo tako bit ćeš  pravi značaj. Budi svoj i značajan.  Nikomu za volju, nikomu za ljubav ne skreni s puta, koji si jednom  odabrao i kojim si pošao. Ne gledaj ni lijevo ni desno, većuvijek ravno preda se. Ne daj se odvratiti s puta istine, poštenja i  ljepote ni milom ni silom, ni mitom ni prijetnjom: radi onako, kako ti  skladno nalažu pamet, srce i volja tvoja. Pa neka se sav svijet drma i  ruši naokolo tebe, ti stoj neustrašivo sred ruševina, koje su se  nagomilale oko tebe, pa prijete da te pokopaju. Budi svoj i vrši nada  sve svoju dužnost. Vrši dužnost, makar i tegotna bila. Vrši svoju  dužnost prema bližnjemu, prema domovini i narodu, prema vlasti i državi.  Vršeći svoje dužnosti ne traži i ne očekuj  ni pohvale ni nagrade; najljepšom i najvećom  nagradom neka ti bude živa svijest, da si svoju dužnost ispunio. Daj  Bogu što je Božje, i caru što je carevo; - ali traži i brani uporno  svoje sveto pravo. Jednako, tako vrši svoju dužnost, brani i traži svoje  pravo. Ne popuštaj ni sili, ni zaklinjanju, kad se radi o tvojem pravu.  Stoj za svoje pravo, makar se svi vrazi pakleni urotili protiv tebe. Nije sila jača  od prava; svaka je sila za vremena, a  pravo je vječno,  tek ne smije da se pogne onaj, koga pravo zapada.  Pravo se može gaziti, ali pogaziti se ne može. Budi svoj:  vrši svoju dužnost, drži  svoje pravo i ne boj se nikoga osim jedinoga Boga. Ne  moli ni traži pomoći ni od  koga, ne očekuj  nagrade ni od koga, većdrži čvrsto samo ono, što si krvlju i  znojem stekao. Ne nadaj se ničemu,  jer je nada varava. Ne uzdaj se ni u koga,  nego u se i u svoje kljuse.  Kad je pred sto i nekoliko godina veliki Napoleon gotovo  smrvio njemački narod,  njemački je mudrac Fichte5  zdvojnim zemljacima svojim ovako govorio: “Nijedan  bog, nijedan čovjek,  nijedan dogadjaj ne može nam pomoći; mi sami moramo si   pomoći, ako nam ima pomoći.”  Tijekom dugog niza godina mi Hrvati kao da nešto očekujemo  od nekih vanrednih  dogadjaja. Naša lozinka kao da je: “Nadajmo se”. Odasvud  budi nam lozinkom:  “Ne dajmo se”. Pomozimo si sami, pa će  nam i Bog pomoći! 

4 Bugari su do 1914., a  i u međuratnom razdoblju,  dolazili rano u proljeće u Slavoniju, pa čak i u Zagreb, i ovdje obrađivali zemlju koju su  uzeli u zakup te proizvodili povrće za tržnicu. Svake su jeseni ponovno odlazili kući u Bugarsku. Tako je  bilo i do Informbiroa 1948. godine.

IX. Pomaži Hrvatu

Pomaži Hrvatu, jer pomažeš bratu! Suviše nam jada zadavaju naši  dušmani, koji hoće da nas zatru, pa da nas  nestane s lica zemlje. A da mi sami budemo ortaci njihovi, gložeći  se medju sobom i izjedajući  jedan drugoga? Čestit čovjek  ne radi nikome o glavi, pa ni zatorniku sreće  svoje. A kamo li da čestit Hrvat kopa grob svome  bratu Hrvatu! Pomaži Hrvatu, gdje možeš i kako možeš. Pomaži rataru,  zanatliji, trgovcu; pomaži svakomu tko radi kao pravi Hrvat. Ako ti je  birati izmedju Hrvata i tudjina, odaberi Hrvata, pa bio i manje vrijedan  od tudjina. Neka ti bude vazda geslo: “Svoj  k svomu!” Pomaži Hrvatu, ne pitajući  ga, da li je iz Zagorja ili Primorja, iz Dalmacije ili Istre, iz Bosne i  Hercegovine ili Slavonije. Ta svi ste sinovi jedne majke, svi ste  Hrvati! Pomaži ne samo Hrvatu, nego i svemu, što je hrvatsko. Podupiraj  hrvatsku knjigu, hrvatsko slikarstvo i kiparstvo, hrvatsku pjesmu i  glazbu, hrvatske družine i zborove; pomaži svemu, što promiče  napredak, čast, sreću i  slavu hrvatskoga naroda i domovine. U današnje doba, gdje svaka ptica k  svojem jatu leti, gradi i kiti samo svoje gnijezdu. U tudje međutim  ne diraj; ali zašto da pomažeš tudjinu, često  jačemu i imućnijemu,  a u tvojoj kući gola sirotinja vapi za  svagdanjim hljebom. Ljubi brata Hrvata i pomaži mu, jer zgodno veli  stara narodna: “Tko ne priznaje brata  za brata, priznat će tudjina za gospodara.”  Dvije su teške rane, s kojih hrvatski narod stoljećima  krvari. Jedna je rana hrvatska zavist ili “hrvatski jal”, a druga je  rana slavenska nesloga.  Hrvatska je zavist daleko na zlu glasu, te nam  se svijet zbog nje već i podrugiva. A što je još  gore, hrvatski je jal otac još težim grijesima: kleveti, potvori,  zlobnom douškivanju i još zlobnijem opadanju. A kleta nesloga, taj istočni  grijeh svih slavenskih naroda, upropastila je već toliko  slavenskih plemena, te prijeti propašću i  onima, koja još nekako dišu.6 Braćo hrvatska, iščupajmo  iz grudi naših korov zavisti i nesloge, te podignimo u srcima našim  oltar bratske ljubavi i pažnje. Teče eto četvrto  stoljeće, što su se brojni  pradjedovi naši pred turskom silom sklonili u Ugarsku i Austriju, pa se u  tim zemljama nastanili pokraj Madžara i Nijemaca. Potomci njihovi,  okruženi odasvud tudjim življem, koji hoće  da ih proguta, brane se i nastoje, da se održe. Svake godine sastaju se  tisuće i tisuće  hrvatskoga puka u nekom selu tik na medji Austrije i Ungarije, pa onda  pod vedrim nebom i pred Božjim hramom slave i obnavljaju svoje “hrvatsko  bratimstvo”. Baš kao nekad stari Grci prigodom svojih narodnih igara.  Ej da bog da, da se “hrvatsko bratimstvo” naskoro stane slaviti i  obnavljati i u materi zemlji, pošto u njoj nestane hrvatskoga jala i  slavenske nesloge!

5 Johann Gottlieb Fichte (1762.-1814.), njemački filozof koji je  pomogao izgradnji  njemačke narodnosti u 19.  stoljeću svojim govorima  “Reden an die deutsche Nation”,  koje je  držao u Berlinu 1807. i 1808.  6 Klaić ovime vjerojatno misli na Poljsku koja je zbog nesloge ostala  bez svoje države. U  vrijeme  pisanja ovih zapovijedi nije još bila obnovljena poljska država. 

X. Sve za domovinu, za  Hrvatsku!

Slatko i dično je za domovinu živjeti, za  nju disati, raditi, za nju svaku žrtvu prinositi. Španjolcu je domovina  Španjolska, Talijanu Talijanska, Nijemcu Njemačka,  Poljaku Poljska, Čehu  Češka, a Bugarinu Bugarska. A Hrvatu?  Hrvatu je domovina Hrvatska, samo i jedino Hrvatska. Domovina je čovjeku  kao i rodjena majka. Kao što ima samo jedna majka, tako je i jedna  domovina. Nitko na svijetu nema dvije domovine, a kamo li širu i užu! U  srednjem vijeku u doba plemićke i  staleške prevlasti, moglo se je naći  hrvatske gospode, koja su se razmetala, da su sinovi dviju domovina; ali  u današnje doba, u vijeku pučkoga  vladanja i narodnosti, toga više nema. Kaže doduše narodna poslovica: “Umiljato janje dvije majke sisa”; ali  da ih i ljubi i za njih živi, toga poslovica ne kaže. Tko danas tvrdi,  da ima dvije domovine, taj naprosto laže: taki dvoživac nema nijedne  domovine, već mu je domovina svagdje, gdje  dobro i lagodno živi. Za svoju domovinu Hrvatsku živi i radi, hrvatski  sine, da ti bude velika, slobodna, slavna i srećna!  Radeći za njezino dobro, radiš za sebe, za  svoju porodicu, za sve, što ti je milo i drago. Bože sačuvaj,  da bi toj domovini Hrvatskoj ikada zaprijetila pogibija od kakova  silnika. Ali ako zaprijeti, ne žacaj se za spas domovine žrtvovati sve,  pače i dragocjeni život svoj. Jer bolje je  pasti u grob, nego biti rob. Narod, koji ljubi ruke svome krvniku, koji i  krv svoju lijeva za ropstvo svoje, nije zapravo ni narod, jer gazi čovječje  dostojanstvo svoje. On je izmet naroda. Slatko je i dično  za domovinu živjeti, ali još je sladje i dičnije,  ako ustreba, za nju umrijeti. Ne žacaj se, ako ustreba, poginuti za  domovinu Hrvatsku i na tankim vješalima. Isus Krist nije se kratio za  spasenje čovječanstva  umrijeti na sramotnom drvu križa! I prvi su kršćani,  sljedbenici Kristovi rado i veselo srtali u smrt, dovikujući  rimskim carevima, svojim krvnicima, ponosito: “Zdravstvuj, care, umirući  te pozdravljaju!”7 I  umirali su bez straha i jadikovanja, tisuće i  tisuće. Ali što je više ginulo mučenika,  sve je više kao iz zemlje nicalo oduševljenih kršćana,  tako te je već Tertulijan8  mogao doviknuti caru Septimiju Severu9:  “Krv mučenika sjeme je za kršćane.”  Mučenička  smrt tvoja, hrvatski sine i hrvatska kćeri,  rodit će takodjer tisuće  hrabrih osvetnika! “Pleme naše izginuti  ne će”.