Povijest Nezavisne Države Hrvatske

POLITIČKI ŽIVOTOPISI GLAVNIH LIČNOSTI U NDH
DOKUMENTI
Literatura

HRVATSKA U JUGOSLAVENSKOJ DRŽAVI IZMEĐU DVA RATA
Zaključkom Hrvatskog sabora 29. oktobra 1918. raskinute su sve državnopravne veze
hrvatskih zemalja s Austrijom i Ugarskom, pa su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom
proglašene nezavisnom državom koja će pristupiti - kako se u nastavku zaključka navodi - u
zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom
području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod
Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Do ujedinjenja ona je dio Države Slovenaca, Hrvata i
Srba na čelu s Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta je država obuhvaćala sve
južnoslavenske zemlje u sastavu bivše Monarhije: užu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, Istru,
Rijeku, Trst, slovenske zemlje (Korušku, Kranjsku, Štajarsku, Gorišku, Gradišku), Bosnu i
Hercegovinu te Vojvodinu. Od svih činitelja koji su sudjelovali u njezinu nastajanju, Država
Slovenca, Hrvata i Srba shvaćena je kao provizorij do konačnog formiranja jugoslavenske
zajednice, tj. do njezina ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom.
Potkraj novembra 1918. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, osobitim
zauzimanjem Svetozara Pribićevića i njegove skupine, donijelo je zaključak da se izabere
delegacija Vijeća od 28 članova koja će poći u Beograd i tamo u sporazumu sa srpskom
vladom i predstavnicima svih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori bez odlaganja provesti ujedinjenje
i organizaciju nove zajedničke države. Predložena je i pismena uputa (tzv. Naputak) za
delegaciju. Protiv takva zaključka glasovao je samo Stjepan Radić, koji je u prethodnoj
raspravi tražio da se ne zaključuje nikakav dogovor o ujedinjenju prije nego što se utvrdi
položaj Hrvatske u novoj državi. Zamjerio je vijećnicima toliku žurbu i upozorio ih da ne
srljaju kao guske u maglu. Međutim, delegacija Narodnog vijeća pod vodstvom dvojice
potpredsjednika, dr. Ante Pavelića (starijeg, nije istovjetan s kasnijim ustaškim poglavnikom)
i Svetozara Pribićevića otputovala je u Beograd.
U međuvremenu su se Kraljevini Srbiji priključile Vojvodina (25. novembra) i Crna
Gora (26. novembra).
Dana 1. decembra 1918. srpski regent Aleksandar Karađorđević primio je u Beogradu
delegaciju Narodnog vijeća. Tom je prilikom dr. Ante Pavelić pročitao Adresu kojom
delegacija moli regenta da udruži Državu Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom. U
svom odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije, pa je proglasio njihovo ujedinjenje u
jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tim prvodecembarskim aktom stvorena je
jugoslavenska država, dio koje su postale i hrvatske zemlje. Hrvatska je tada izgubila svoj
povijesni identitet i svoju državnost koju je stoljećima imala. Sastavljena je jedinstvena vlada
za cijelu državu. Predsjednik prve vlade Kraljevstva SHS bio je Stojan Protić, ministar
unutarnjih poslova Svetozar Pribićević, a ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić, koji se
tada nalazio u Parizu kako bi mogao sudjelovati u radu mirovne konferencije.
Već prvi tjedni u novostvorenoj državi pokazali su političke smjerove kojima se
država kreće: vlada je provodila oštar kurs centralizacije zemlje, iako država još nije imala
ustav i još nije bilo utvrđeno kako će biti uređena. Centralisti su u vladi imali dominantan
položaj, a među njima se posebno isticao ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribićević. On
se bez oklijevanja prihvatio mjera kojima je nastojao provesti svoje tumačenje narodnog i
državnog jedinstva. Želio je izbrisati nacionalne posebnosti i stvoriti jedinstvenu
jugoslavensku naciju. Dotadašnjim pokrajinskim predstavničkim tijelima i vladama oduzeo je
svako političko značenje. One su bile potčinjene vladi u Beogradu. Na prijedlog ministra
unutarnjih poslova, regent Aleksandar neke predsjednike pokrajinskih vlada potvrdio, a neke
smijenio. Regent je, i opet na prijedlog ministra unutarnjih poslova, ukinuo veći broj
povjereništava u pokrajinskim vladama.
Tada je došlo i do promjena u Hrvatskoj. U zemaljskoj vladi za Hrvatsku i Slavoniju
bilo je tada 11 odjela. Na Pribićevićev prijedlog, regent je ostavio samo tri (za unutarnje
poslove, pravosuđe i bogoštovlje). Za novog bana imenovan je Pribićevićev istomišljenik dr.
Ivan Paleček, koji je uvođenje u bansku čast popratio izjavom da će sve raditi po uputama i
pod nadzorom vlade u Beogradu, jer da banska vlast nije više autonomna kao što je bila od
1868. do 1918.
Nova država, Kraljevina SHS, dugo je ostala bez temeljnog zakona - ustava. Izbori za
Ustavotvornu skupštinu provedeni su tek 28. novembra 1920. U Hrvatskoj je na tim izborima
najveći broj glasova dobila Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka (230.000 glasova i 50
zastupničkih mandata), pa je postala glavni politički predstavnik Hrvata u novoj državi.
Stjepan Radić od početka je izražavao nezadovoljstvo načinom stvaranja jugoslavenske
države te je osporio valjanost i obvezatnost prvodecembarskog akta. Odbacujući akt
ujedinjenja, Radić i njegova stranka odbacili su i monarhijsko uređenje. Zato je i promijenjen
naziv stranke u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Radić je tada istaknuo zahtjev za
uspostavu neutralne hrvatske seljačke mirotvorne republike u granicama međunarodno
priznatog teritorija nove jugoslavenske države. Mada je sudjelovala u izborima za
Ustavotvornu skupštinu i postigla iznimno velik uspjeh, stranka nije sudjelovala u njezinu
radu. HRSS objavljuje tada svoj ustavni projekt, ali ga nije podnijela Ustavotvornoj skupštini.
Taj se nacrt temeljio na načelima federalizma s elementima konfederalizma.
Federalizam HRSS-a postao je najadekvatniji izraz otpora sve jačem političkom i
gospodarskom pritisku velikosrpskih krugova na Hrvatsku. Taj je pritisak osobito pojačan
poslije izglasavanja u Ustavotvornoj skupštini centralističkog Vidovdanskog ustava (28. juna
1921). Stjepan Radić tada predvodi borbu protiv centralizma. Njegovoj stranci, koja je u
svojim redovima okupljala hrvatsko seljaštvo, prilazi i građanski sloj društva, pa se stranka
postupno pretvarala u pravi hrvatski pokret. To se odrazilo na skupštinskim izborima na
kojima je HRSS dobivala sve više glasova (1923. dobila je 473.000, a 1925. čak 532.000
glasova). U borbi protiv centralizma Stjepan Radić primjenjivao je različitu taktiku:
apstinencija od rada Ustavotvorne (kasnije Narodne) skupštine, upućivanje apela velikim
silama i javnosti, agitacija u narodu, okupljanje pristaša, povezivanje s drugim, manjim
hrvatskim strankama (Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava), i najzad, osobni
kontakti Radića s državnicima i političarima u inozemstvu. Sve te akcije bile su sračunate na
jačanje stranke i na što veći pritisak na vladajuće krugove u Beogradu, a s ciljem da se
postigne sporazum o preuređenju države. Radićevo stalno isticanje međunarodno priznatih
granica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao najpogodnijeg okvira za budućnost hrvatskog
naroda pokazuje da je HRSS svoju politiku zasnivala na priznavanju jugoslavenske državne
zajednice, ali se zalagala za punu potvrdu hrvatske nacionalne individualnosti.
Prilikom posjeta Moskvi 1924. Stjepan Radić je iz taktičkih razloga potpisao pristup
svoje HRSS Seljačkoj internacionali, kako bi izvršio još jači pritisak na Beograd prema
sporazumijevanju. Tada su on i njegova stranka optuženi zbog komunizma i stavljeni pod
udar Obznane (vladin dekret s kraja 1920. kojim je Komunistička partija Jugoslavije stavljena
izvan zakona). U tim okolnostima Radić izvodi politički zoakret: priznaje monarhiju i
Vidovdanski ustav. Bilo je to u martu 1925. dok se Radić nalazio u zatvoru. Stranka je tad
promijenila i ime ispuštanjem iz svog naziva odrednice republikanska, pa se dalje nazivala
samo Hrvatska seljačka stranka (HSS). U ljeto 1925. HSS zaključuje sporazum s Radikalnom
strankom i ulazi u vladu. Nekoliko mjeseci poslije u vladu ulazi i sam Stjepan Radić kao
ministar prosvjete. No, kako radikali nisu bili spremni da išta mijenjaju u sustavu uprave i u
unutarnjem uređenju države, HSS raskida sporazum s njima i početkom 1927. vraća se u
oporbu. Tako se završilo jedno razdoblje Radićeve politike u kojem je pokušao s pozicija
vlasti obuzdati velikosrpski hegemonizam i iznuditi promjene u unutarnjem uređenju države.
Radikali su ga 1925. prihvatili, računajući da će nekoliko ministarskih resora za njegovustranku smiriti i Radića i vodstvo HSS-a, a oni (radikali) će i dalje provoditi svoju politiku.
Oni su je doista i provodili, pa se HSS nakon uočavanja radikalske nespremnosti za
provođenje promjena vraća u oporbu i nastavlja borbu protiv centralizma i velikosrpske
hegemonije.
U opoziciji se tada nalazio i Svetozar Pribićević, koji je postupno došao do zaključka
da je velikosrpstvo najveća opasnost za opstanak države, a nju je pod svaku cijenu želio
sačuvati. U oporbi su se, dakle, našli i Stjepan Radić i Svetozar Pribićević, sučeljeni s
Radikalnom strankom kao zajedničkim protivnikom. Ta činjenica i istovjetna procjena
opasnosti od radikalskog velikosrpstva doveli su do političkog saveza Radićeve Hrvatske
seljačke stranke i Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke. Dana 11. novembra 1927.
dvije su se stranke povezale u politički savez nazvan Seljačko-demokratska koalicija (SDK).
Na čelu SDK-a bila su dva predsjednika - Stjepan Radić i Svetozar Pribićević.
Koalicija bijaše veliko iznenađenje, jer se radilo o povezivanju stranaka s potpuno
oprečnim programima: samostalski unitarizam bio je negacija radićevskog hrvatskog
nacionalnog programa i hrvatske nacionalne individualnosti. Međutim, konkretna politička
situacija bila je obilježena sve agresivnijim velikosrpskim hegemonizmom, pa je to potisnulo
ideološka pitanja u drugi plan. Pribićević je spoznao da njegova suradnja s radikali-ma u
nametanju centralističkog Vidovdanskog ustava i provođenju centralističke uprave nije dovela
do ostvarenja jedinstvene jugoslavenske nacije, već je ojačala i učvrstila velikosrpsku
hegemoniju. Radić je također osjetio neiskrenost radikalskih vođa, koji su zaključili sporazum
s njim, a nastavili i dalje svojom velikosrpskom politikom. Našavši se u oporbi prema
radikalskoj politici i uočavajući sve opasnosti od takve politike, Radić i Pribićević su se
udružili u SDK, stavljajući u početku težište na reorganizaciju političkog sustava i okončanje
neparlamentarnih postupaka. Mada je programatska podloga HSS-a i SDS-a isključivala
povezivanje, do toga je ipak došlo, jer je politička stvarnost ugrožavala prečanske krajeve u
cjelini, a to ne znači samo Hrvate, nego i Srbe u Hrvatskoj, koji su korišteni za provođenje
srbijanskih političkih ciljeva. Upravo su sve jači prodor velikosrpstva i sve agresivnija
radikalska politika otvorile put suradnji Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. A ta je
suradnja ozbiljno zabrinula velikosrpske vrhove u Beogradu, koji su se tada odlučili na
fizičko uklanjanje glavnog protivnika - Stjepana Radića, kojega je u javnim nastupima
karakterizirala izvanredna borbenost.
Dana 20. juna 1928. u Narodnoj je skupštini izvršen atentat na narodne zastupnike
HSS-a. Radikalski zastupnik Puniša Račić pucao je sa skupštinske govornice prema klupama
oporbe i ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića. Ranjeni su bili
još i Ivan Pernar i Ivan Granđa. Poslanici SDK-a tada su zaključili da neće više sudjelovati u
radu Narodne skupštine te su se povukli u Zagreb, gdje su 1. avgusta 1928. u zgradi
Hrvatskog sabora prihvatili rezoluciju kojom traže preuređenje države na osnovama
jednakosti i ravnopravnosti svih nacionalnih individualiteta. Rezoluciju je potpisao na
bolesničkoj postelji i Stjepan Radić. Bio je to njegov posljednji politički čin, jer je tjedan dana
kasnije - 8. avgusta 1928. - umro od posljedica ranjavanja. Poslije Radićeve smrti, vodstvo
HSS-a preuzeo je dr. Vladko Maček. Kao predsjednik HSS-a, on je postao i jedan od dvojice
predsjednika SDK.
Opća politička situacija poslije atentata u Narodnoj skupštini bila je sve složenija. I
dok je SDK povela borbu za novu organizaciju države na osnovi ravnopravnosti svih njenih
naroda, kralj Aleksandar i velikosrpski vrh u pozadini su pripremali svoje rješenje državne
krize. Dana 6. januara 1929. objavljena je kraljeva proklamacija kojom se ukida parlamentarni
sustav i uvodi diktatura. Ukinut je Vidovdanski ustav i raspuštena Narodna skupština. Potkraj
mjeseca zabranjene su i sve političke stranke. Kraljevim ukazom na čelo vlade postavljen je
general Petar Živković (do tada zapovjednik kraljeve garde). Početkom oktobra 1929. kralj je
donio zakon o nazivu i o podjeli Kraljevine na upravna područja. Država je dobila novi naziv
- Kraljevina Jugoslavija. Bila je podijeljena na devet banovina (umjesto dotadašnje 33
oblasti). Njihovo oblikovanje i utvrđivanje granica bilo je takvo da su povezane one s
većinskim srpskim stanovništvom, pa su tako, zapravo, naznačene konture Velike Srbije.
Proglašenjem diktature, pitanje unutarnjeg uređenja države još se više zaoštrilo. Tom
se pitanju sada pridružilo i pitanje ponovnog uspostavljanja parlamentarizma i povrata
stranačkog djelovanja. Na te promjene hrvatska je opozicija reagirala dvojako. Predsjednik
HSS-a Vladko Maček, koga je slijedio najveći dio birača, nije poduzimao nikakve političke
akcije protiv režima diktature. Smatrao je da će se s vremenom režim sam od sebe istrošiti i
da će tada hrvatsko pitanje doći na red. Zagovarao je politiku čekanja. Pravaški prvak dr.
Ante Pavelić mnogo je radikalniji. On napušta zemlju i u inozemstvu organizira akciju za
rušenje Jugoslavije i uspostavu neovisne hrvatske države.
Opće pogoršanje unutarnjeg stanja u državi i njezin sve ne-povoljniji međunarodni
položaj (zapadne zemlje nisu odobravale diktatorski režim) primorali su kralja Aleksandra na
promjene. Ujesen 1931. kralj je objavio ustav nazvan Oktroirani (jer ga nije donio parlament,
nego ga je dao vladar). Ustavom je uspostavljen dvodomni parlament - Narodna skupština i
Senat - ali je njihovo funkcioniranje odudaralo od osnovnih načela parlamentarizma. Sve
funkcije državne vlasti ostale su i dalje u kraljevim rukama. On je glavni činitelj
zakonodavstva, uprave i sudstva, a politički ne odgovara nikome. On imenuje vladu i ona
odgovara njemu, a ne Skupštini. Oktroirani je ustav zadržao centralističko uređenje. Zapravo,
tim su ustavom sankcionirane politika i praksa šestojanuarske diktature. Otvoreni apsolutizam
samo je zamijenjen prikrivenim apsolutizmom.
Maček i vodstvo SDK tada se odlučuju na političku akciju. Na sastanku užeg kruga
hrvatskih političara (novembar 1932.), kojemu su osim haesesovaca i samostalaca -
prisustvovali i predstavnici federalista (dr. Ante Trumbić) i pravaša (dr. Mile Budak),
prihvaćena je i potpisana rezolucija nazvana Zagrebačke punktacije. Tom se rezolucijom
odlučno traži uklanjanje diktature i reorganizacija države isključivanjem svake prevlasti,
dakle, rješenje hrvatskog pitanja u zajedničkoj državi. Zbog potpisivanja Zagrebačkih
punktacija, Maček je bio osuđen na tri godine zatvora. Međutim, emigranti, okupljeni u
ustaškoj organizaciji ostaju i dalje na svom programu nezavisne Hrvatske. Oni su organizirali
i izveli atentat na kralja Aleksandra prilikom njegova posjeta Francuskoj u oktobru 1934.
Budući da je novi kralj Petar II. bio maloljetan (bilo mu je samo 11 godina), nije mogao
preuzeti prijestolje, pa je do njegove punoljetnosti uspostavljeno namjesništvo od tri člana na
čelu s knezom Pavlom. Druga dva člana bili su dr. Radenko Stanković i dr. Ivo Perović.
Kao novi poglavar države, knez Pavle Karađorđević odlučio se za promjenu smjera
unutarnje politike. Naređuje puštanje Mačeka na slobodu i raspisivanje novih prijevremenih
izbora za dan 5. maja 1935. Da bi ublažio diktatorski režim, knez Pavle odobrava istupanje na
izborima i bivših političkih stranaka. Tako je na skupštinskim izborima 1935. sudjelovala i
Udružena opozicija (izborni blok hrvatskih i srbijanskih političkih stranaka) s nositeljem liste
Vladkom Mačekom. Prema službenom izvješću, vladina je lista dobila više glasova, ali je
oporba optužila vladu za pritisak na birače i krivotvorenje rezultata. Unatoč nepravednoj
podjeli mandata, broj glasova za Udruženu opoziciju nesumnjivo je upućivao na njezin
uspjeh. Uočavajući takvo stanje, knez Pavle se odlučio na novi politički smjer. Vladu je
povjerio radikalskom prvaku dr. Milanu Stojadinoviću. U vladu su ušli i vođe još dviju
stranaka: dr. Anton Korošec (Slovenska ljudska stranka) i dr. Mehmed Spaho (Jugoslavenska
muslimanska organizacija), stvarajući novu stranačku formaciju - Jugoslavensku radikalnuzajednicu (JRZ). Novo u vladinoj deklaraciji bilo je to što je Stojadinović priznao postojanje
hrvatskog pitanja, pa je najavio i njegovo rješavanje.
Maček za to vrijeme prati novu situaciju i obnavlja rad HSS-a. Vlada pak tolerira
slobodniji stranački rad, pa i ponovno oživljavanje HSS-a. U tome, zapravo, vidi mogućnost
zaustavljanja procesa radikalizacije hrvatskog pitanja i svođenje aktivnosti opozicije u legalne
okvire. Početkom 1937. Stojadinović se sastao s Mačekom u Brezicama u namjeri da pokrene
rješavanje hrvatskog pitanja, ali bez rezultata. Maček je tražio ukidanje Oktroiranog ustava, a
Stojadinović je to odbio, tvrdeći da se ustav može mijenjati tek po stupanju kralja Petra na
prijestolje. Neuspjeh razgovora u Brezicama potaknuo je Mačeka na jače povezivanje sa
Srbijanskom Udruženom opozicijom (sačinjavale su je Demokratska stranka, Zemljoradnički
savez i dio radikala oko Glavnog odbora koji nije bio uz Stojadinovića). Maček je u oktobru
1937. u selu Farkašiću kraj Petrinje s vođama Udružene opozicije - Ljubom Davidovićem,
Jocom Jovanovićem i Acom Stanojevićem - dogovorio sporazum o preuređenju države
donošenjem novog ustava bez majorizacije. U potpisanom sporazumu se izričito navodi da će
novi ustav biti donesen pristankom većine Slovenaca, većine Hrvata i većine Srba. Država,
dakako, ostaje i dalje monarhija. Međutim, provođenje tog sporazuma ovisilo je o knezu
Pavlu, a on se protivio, ponajprije zbog zahtjeva da se ukine Oktroirani ustav.
Unatoč dogovaranju sa srbijanskom oporbom, Maček se nije želio čvršće vezati za nju,
bojeći se gubljenja pregovaračke pozicije kod kneza Pavla, koji je ipak držao sve niti
unutarnje i vanjske politike u svojim rukama (takvu mu je poziciju davao Oktroirani ustav).
Kontakte s knezom Maček je održavao preko dr. Ivana Šubašića, a jednom se s knezom i
osobno sastao. Knez Pavle je i dalje težio rješenju hrvatskog pitanja, kako bi konsolidirao
opće stanje u državi u vrijeme sve zategnutijih međunarodnih odnosa. Kada je uočio da
Stojadinović nije pogodna ličnost za pregovaranje s hrvatskom oporbom (a to mu je
izjavljivao i sam Maček), knez se odlučio za promjenu vlade. Nakon novih skupštinskih
izbora, održanih potkraj 1938., otpustio je Stojadinovića i vladu povjerio Dragiši Cvetkoviću,
s izričitom zadaćom da ostvari sporazum s Mačekom i HSS-om. Cvetković je postao knežev
opunomoćenik za pregovore s hrvatskom stranom.
Pad Stojadinovićeve vlade i osnivanje nove, Cvetkovićeve vlade, vodstvo HSS-a
primilo je s očitim zadovoljstvom i spremnošću za pregovore. Prvi susret Mačeka i
Cvetkovića održan je u Zagrebu početkom aprila 1939. U razgovorima je Maček inzistirao na
tome da se najprije utvrdi teritorijalni opseg Hrvatske, a zatim njezin posebni položaj u državi
s određenim autonomnim nadležnostima. Pregovori su potrajali više mjeseci, dok nije
postignut i 26. avgusta 1939. potpisan konačni sporazum kojim se uspostavlja Banovina
Hrvatska. Cvetković je tada podnio ostavku vlade, pa je sastavljena nova vlada kojoj je
predsjednik bio Dragiša Cvetković, a potpredsjednik Vladko Maček. U tu Cvetković-
Mačekovu vladu ušlo je šest predstavnika SDK (pet iz HSS-a i jedan iz SDS-a).
Kako je sporazum Cvetković-Maček bio samo politički dogovor, istoga dana (26.
avgusta 1939.) objavljena je i Uredba o Banovini Hrvatskoj, u kojoj je pravno razrađeno ono
što je utvrđeno političkim sporazumom. Knez Pavle je istodobno potpisao i uredbu o
raspuštanju Narodne skupštine i Senata.
Banovina Hrvatska nastala je spajanjem Savske i Primorske banovine. Njima su
pridruženi kotarevi s većinskim hrvatskim stanovništvom iz susjednih banovina: Dubrovnik,
Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, Šid i Ilok. Banovina je Hrvatska imala
zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Time je narušeno načelo centralizma, na kojem
je do tada počivala jugoslavenska država. Nova banovina je negirala i načelo državnog i
nacionalnog unitarizma Oktroiranog ustava, jer je bila ustrojena u povijesnim i etničkim
granicama hrvatskog naroda. Uredba o Banovini Hrvatskoj postavila je prve osnove složene
ili federalne države, budući da je sama Banovina po svojim nadležnostima bila gotovo
federalna jedinica unutar centralistički uređene monarhije. Sporazumom Cvetković-Maček
bilo je čak predviđeno da će se u ustav unijeti odredba po kojoj se ovlasti Banovine Hrvatske
ne mogu ovoj oduzeti ili smanjiti bez njezina pristanka.
Banovina Hrvatska bila je uspostavljena samo nekoliko dana prije početka Drugog
svjetskog rata (započeo je 1. septembra 1939). Događaji koji su slijedili tijekom 1940. sve
više su približavali rat Jugoslaviji. Najposlije, u proljeće 1941. došlo je do njezina sloma, a to
je otvorilo mogućnost rješenja hrvatskog pitanja izvan Jugoslavije uspostavom posebne
hrvatske države.
PRIPREMA
USTAŠKA EMIGRACIJA I NJEZINO DJELOVANJE
Kada je kralj Aleksandar 6. januara 1929. uspostavio diktaturu, jače se aktiviralo ono
opozicijsko krilo u hrvatskoj politici, koje se zalagalo za posve samostalnu i nezavisnu
hrvatsku državu. Taj dio hrvatske oporbe smatrao je da se hrvatsko pitanje može riješiti samo
izlaskom iz Jugoslavije. Budući da zbog represije diktatorskog režima svoju djelatnost nisu
mogli razvijati u zemlji, borbu za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku ti su političari prenijeli u
emigraciju.
Korijeni ustaštva.
— Hrvatska emigracija, formirana poslije 1929., vuče svoj korijen
iz do tada marginalne Hrvatske stranke prava (HSP). (Njezini su pristaše nazivani frankovci
po predratnom pravaškom stranačkom vođi dr. Josipu Franku.) Ta je stranka u oktobru 1918.
najavila svoje raspuštanje, ali je mjesec dana poslije obnovila svoju djelatnost. Njezin
Poslovni odbor, na sjednici 28. novembra 1918. (dakle, prije prvodecembarskog akta)
prihvatio je zaključak o nastavku rada stranke s ciljem da se u složnom radu oko sjedinjenja
hrvatskog naroda očuva hrvatska država i da se tako spasi nacionalni i državni individualitet
hrvatskog naroda od posvemašnje propasti koja mu prijeti. Kada je proglašeno ujedinjenje,
HSP je početkom decembra 1918. objavila proglas u kojem je izrazila svoje neslaganje s
ujedinjenjem, a njezin program od marta 1919. istaknuo je zahtjev za uspostavu slobodne,
samostalne hrvatske države po načelu samoodređenja naroda. U programu je posve jasno
istaknula i svoj republikanizam, suprotstavljajući se tako potčinjavanju Hrvatske srbijanskoj
dinastiji Karađorđevića, koju su drugi hrvatski političari u danima stvaranja jugoslavenske
države (izuzev Stjepana Radića) bez pogovora prihvatili. Stranka je posebno isticala vjernost
nauku Ante Starčevića i hrvatsko državno pravo kao najsnažniji argument u borbi za
ostvarenje samostalne i neovisne hrvatske države. Ocrtavajući teritorij buduće hrvatske države
pravaši su u svom programu naglasili potrebu ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, uključujući i
Bosnu i Hercegovinu. Program su potpisali predsjednik HSP-a dr. Vladimir Prebeg i tajnik dr.
Ante Pavelić (odvjetnik, kasniji ustaški poglavnik).
Međutim, HSP nije uspjela jače utjecati na politički život Hrvatske. Oslanjajući se na
malen broj pristaša, najviše među sitnim građanstvom (pretežno u Zagrebu), HSP nije imala
znatnijeg udjela u hrvatskoj politici dvadesetih godina kada je njome dominirao Stjepan
Radić. Stranka je povremeno s Radićem surađivala i to u Hrvatskom bloku (sačinjavale su ga
HRSS, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava), uključujući se tako u hrvatski front za
borbu protiv velikosrpske hegemonije i centralizma. No, sa Stjepanom Radićem je dolazila i u
sukob kad je on pokazao spremnost za sporazumijevanje sa srbijanskom stranom. Glavni
organ HSP-a bilo je Hrvatsko pravo, koje je u svojim napisima otvoreno zastupalo
neodrživost ideje jugoslavenstva, ocjenjujući je kao zabludu i osnovnu prepreku za
samostalan razvitak hrvatskog naroda.
U vodstvu HSP-a postupno je sve značajniju ulogu imao Ante Pavelić koji je u raznim
prilikama otvoreno istupao s programom stvaranja samostalne Hrvatske. Na skupštinskim
izborima 1927. Pavelić je bio izabran za narodnog poslanika na listi drugog Hrvatskog bloka
kojega su formirale Trumbićeva Hrvatska federalistička seljačka stranka i HSP. U svojim
govorima u Narodnoj skupštini u Beogradu Pavelić se otvoreno izjašnjavao za hrvatsku
nezavisnost. Kada je u jednom govoru žigosao vladine postupke, bezakonja i nasilja nad
Hrvatima, neki srbijanski poslanik iz Skupštine mu je dobacio: Laku noć! Pavelić mu je na to
odgovorio: Bit ću sretan kada vam budem mogao reći laku noć; bit ću sretan onda kada vam
svi Hrvati uzmognu reći laku noć i hvala vam na ovakvoj zabavi, kakvu smo imali s vama.
Nadam se da ćete, uostalom, i vi biti sretni kad ne budete ovdje imali Hrvate. Kao pravaški
prvak Pavelić je razvijao znatnu aktivnost na političkom usmjeravanju pravaške omladine,
koja se u to vrijeme jače organizirala i u Zagrebu pokrenula listove Starčević i Kvaternik.
Odlazak Ante Pavelića iz zemlje.
Prve postaje Beč i Sofija. — Poslije atentata u
Narodnoj skupštini pravaška se grupacija sve više radikalizira pa u njezinim redovima
započinju pripreme za osnivanje ilegalnih omladinskih oružanih grupa. U tim danima dr. Ante
Pavelić pojačava svoju djelatnost. Potrebnu podršku nalazio je u malobrojnoj Hrvatskoj
pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke
prava još od 1926. kada je pokrenut i njezin organ Starčević. Na čelu joj je bio Branimir Jelić.
Početkom oktobra 1928. u Zagrebu je osnovano društvo Hrvatski domobran, koje je pod
plaštem legalnog športskog društva trebalo uvježbavati omladince za ilegalne borbene akcije.
Kako policija nije odobrila djelovanje društva, ono je ipak potajno okupljalo omladince i
pripremalo ih za terorističke aktivnosti. Tada je prestao izlaziti list Starčević, a umjesto njega
pokrenut je Hrvatski domobran (prvi broj je izašao 16. novembra 1928.) s jasnim programom
stvaranja samostalne hrvatske države.
Aktivnost pravaške omladine došla je do izražaja u demonstracijama 1. decembra
1928. povodom proslave 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebačke katedrale, u
trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna
hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu.
Kada je policija uhitila dva omladinca (sudionika incidenta), te ih sprovodila do policijske
postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata i krvoprolića.
Organizatori te akcije Branimir Jelić i Gustav Perčec tada su ilegalno napustili zemlju.
Tako se do uspostave diktature dio hrvatske oporbe već počeo pripremati za akciju,
koju će nastaviti nakon šestojanuarskog manifesta. Zbog nastalih prilika (oštrih policijskih
mjera protiv antijugoslavenski orijentiranih osoba) ta grupacija težište rada prenosi izvan
domovine.
Kako je Ante Pavelić do 1929. već bio eksponiran kao zagovornik stvaranja
samostalne i nezavisne Hrvatske (a to znači zagovornik rušenja Jugoslavije), nastupom
diktature njemu i njegovim suradnicima prijetila je opasnost uhićenja. Zato već u januaru
1929. Pavelić napušta zemlju i prelazi u Austriju. Pavelićev odlazak iz zemlje izazvao je
određenu reakciju diktatorske vlade, koja je šifriranim brzojavom o tome zatražila izvješće od
vršitelja dužnosti velikog župana u Zagrebu, generala Vojina Maksimovića. U svom odgovoru
vladi Maksimović javlja: Po izjavi njegove žene Pavelić je otputovao u noći 19-20. ov. mes.
vozom za Beč, nepoznato preko kojeg pograničnog komesarijata, jer Maribor, Koprivnica i
Kotoriba ni do večeras nisu izvestili o njegovu prelasku tamo u inostranstvo... Naređenje za
praćenje Pavelića izdano je odmah posle 20. juna prošle godine. Ovo sam naređenje i ja
pooštrio 7. ovog meseca. Stalno ga je pratio po jedan agent, u dve smene, i to cjeloga dana i u
noć dok god se videla svetlost u Pavelićevu stanu. U toku ostatka noći nije se pazilo i to je
vreme on i upotrebio da otputuje vozom posle 11 sati noću...
Stigavši u Beč, Pavelić je uspostavio vezu s grupom hrvatskih emigranata, bivših
austrougarskih časnika oko generala Stjepana Sarkotića, koji se 1918. nisu vratili u Hrvatsku,
jer nisu prihvaćali stvaranje jugoslavenske države. U aprilu 1929. Pavelić u pratnji Perčeca
odlazi u Sofiju, gdje se sastaje s vođom makedonske emigracije Vančom Mihailovom. S njim
se dogovorio o zajedničkoj suradnji s ciljem izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Kraljevine
SHS. U Sofiji je s predstavnicima makedonske emigracije potpisao Deklaraciju o zajedničkoj
aktivnosti. Održao je i jedan antijugoslavenski govor. Jugoslavenski diktatorski vrh oštro je
reagirao na Pavelićevu djelatnost u Sofiji, pa je u Beogradu u julu 1929. održan sudski proces
protiv Ante Pavelića i Gustava Perčeca (koji je Pavelića pratio u Sofiju). Sud za zaštitu države
obojicu je osudio na smrt u odsutnosti.

Prijelaz u Italiju i organiziranje emigranata.
— Da bi izbjegle zaplete s
jugoslavenskom vladom, austrijske su vlasti Paveliću - nakon povratka iz Sofije i beogradske
presude - otkazale gostoprimstvo i on prelazi u Italiju, koja postaje baza okupljanja hrvatske
emigracije. Prve veze s talijanskom fašističkom vladom, kojoj je na čelu bio Benito
Mussolini, Pavelić je uspostavio još 1927. Tada je bio zagrebački gradski zastupnik, pa je u
junu te godine s delegacijom grada Zagreba (kojoj je na čelu bio gradonačelnik dr. Stjepan
Srkulj) putovao u Pariz na Kongres gradova. Na povratku iz Pariza Pavelić se odvojio od
delegacije i otputovao u Rim, gdje ga je primio visoki dužnosnik Fašističke stranke Roberto
Forges Davanzati. Pavelić mu je izložio zapostavljenost Hrvatske i grubi pritisak beogradskog
režima te objasnio težnju Hrvata za stvaranjem vlastite države. I zaključio da Hrvatska računa
na pomoć Italije. Pavelić mu je tom prilikom predao Promemoriju u kojoj se - između
ostaloga - navodi da su Hrvati spremni prilagoditi se sferi talijanskih interesa, politički i
ekonomski, a također i u vojnom pogledu. Nadalje, da su spremni izvesti krajnje posljedice još
dalje od ograničenja iz Rapallskog ugovora (Rapallskim ugovorom iz godine 1920. o
razgraničenju između Italije i Kraljevine SHS, Italija je dobila Istru, kvarnerske otoke Cres i
Lošinj, Zadar te otoke Lastovo i Palagružu). Tako Pavelić, prešavši 1929. u Italiju, nije bio
nepoznat talijanskom političkom vrhu i dobio je njegovu potporu. Kako Italija poslije Prvog
svjetskog rata nije uspjela zadobiti istočnu jadransku obalu u opsegu kako je to tražila (i kako
joj je tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. obećano), težila je i dalje ostvarenju svojih
pretenzija. U Mussolinijevim vanjskopolitičkim planovima ekspanzija prema Balkanu
zauzimala je sve značajnije mjesto, pa je u kontekstu te politike razumljiv interes za
Pavelićevu akciju razbijanja Jugoslavije. U tome je Mussolini nazirao mogućnost prisvajanja
Dalmacije i učvršćivanja svojih pozicija na Balkanu. Radi toga je Italija i dala utočište
hrvatskoj emigraciji i pružila joj punu materijalnu pomoć.
Smjestivši se u Italiji, Pavelić je počeo okupljati i organizirati emigrante, ponajprije
one ekonomske iz pojedinih europskih država (osobito iz Belgije) i nešto iz Južne Amerike.
Pridružili su mu se i politički emigranti koji su umakli iz Jugoslavije pred političkim
progonima. Glavni Pavelićevi politički suradnici u organiziranju hrvatske emigracije bili su
Gustav Perčec, dr. Branimir Jelić, Ivan Perčević te nešto kasnije pridošli dr. Mladen Lorković
i dr. Mile Budak.
Datum i godina osnivanja ustaške organizacije nisu točno utvrđeni. Prema nekim
tvrdnjama Pavelić osniva emigrantsku organizaciju pod nazivom Ustaša - hrvatski
oslobodilački pokret već 1930. Međutim, pouzdani podaci o postojanju ustaške organizacije
potječu tek iz 1932., što ne isključuje njezino postojanje i ranije. Naziv joj je tada Ustaša -
hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO). U literaturi se iznosi i podatak da je osnovana
već 7. januara 1929. u Zagrebu prije Pavelićeva odlaska u emigraciju (taj se podatak navodio
u vrijeme NDH).
Početak rada ustaške emigracije označilo je stvaranje manjih vojnih formacija, koje su
se uvježbavale za izvođenje diverzantskih akcija u Jugoslaviji. Uz financijsku pomoć
talijanske vlade Pavelić osniva ustaške logore, u kojima se okupljaju prvi pripadnici pokreta.
U Italiji se s vremenom okupilo oko 500 emigranata. Logori ustaških emigranata bili su
smješteni u nekoliko mjesta: Bovigno, Brescia, Lipari. Na zahtjev talijanske vlade logori su
često bili premještani. Glavni ustaški stan najprije je bio u Torinu, a zatim u Bologni. Posebni
Pavelićevi izaslanici prenijeli su akcije u druge zemlje, gdje je bila brojnija hrvatska
ekonomska emigracija. Već 1930. Gustav Perčec je po nalogu Pavelića radio u Belgiji na
pridobivanju hrvatskih radnika za ustašku organizaciju. Tu je osnovao Hrvatski savez sa
sjedištem u Seraingu i podružnicama u desetak belgijskih gradova. Savez je bio prijavljen i
odobren kao udruženje za uzajamnu pomoć, a u stvari su se preko njega prikupljali budući
pripadnici ustaških logora u Italiji. Sličnu je ulogu imao i Hrvatski domobran u Buenos
Airesu, organizacija koju je 1931. osnovao Branimir Jelić, a koji je tada neko vrijeme
djelovao u Argentini. Ogranci te organizacije postojali su i u Urugvaju, Boliviji i Brazilu.
Ustaških punktova bilo je i u Sjevernoj Americi.
U Europi, osim u Belgiji, ekonomskih emigranata iz Hrvatske bilo je i u drugim
europskim državama (u Nizozemskoj i Francuskoj), gdje se vršila agitacija. Dr. Branimir Jelić
djelovao je u Njemačkoj. U Berlinu je osnovao Ustaški propagandni centar i pokrenuo listove
Croatia press i Nezavisna država Hrvatska. Međutim, njemačke nacističke vlasti nisu bile
sklone podržati ustašku akciju rušenja Jugoslavije, pa su početkom 1934. godine zabranile
ustaške listove i onemogućile rad ustaških djelatnika. Drugačiji je odnos prema ustaškim
emigrantima bio u Mađarskoj, gdje je Gustav Perčec 1931. - toleriran od mađarskih vlasti -
organizirao ustaški centar na Janka Puszti blizu Nagy Kanizse.
Pavelić je postupno organizirao i izdavačku djelatnost, posebno tiskanje novina. Čini
se da je prvi počeo izlaziti list Hrvatski domobran u Buenos Airesu već 1930. u redakciji Ante
Valente, glavnog suradnika Branimira Jelića. List je svake godine pod istim naslovom
izdavao i godišnjak, neku vrstu kalendara. U Buenos Airesu je pokrenut i mjesečnik Croazia -
boletin mensual, a zatim Croazia - boletin informativo. U Pittsburgu je izlazio list Nezavisna
Država Hrvatska, a u San Franciscu Hrvatsko pravo. God. 1931. u Beču je počeo izlaziti
Grič, kojega je do odlaska u Mađarsku uređivao Gustav Perčec. Uz Grič bila je pokrenuta i
korespondencija Velebit, koja je kasnije imala svoju agenciju i u Južnoj Americi. Međutim,
glavni organ ustaške emigracije bio je list Ustaša, koji je izlazio u Glavnom ustaškom stanu u
Italiji (prestao je izlaziti 1934. nakon atentata u Marseilleu).
Prvi organizacijsko-programski dokument ustaške emigracije je Ustav Ustaše -
hrvatske revolucionarne organizacije iz 1932. u kojem je razrađena organizacijska struktura.
U tom se dokumentu navodi da organizacija ima zadaću oružanim ustankom (revolucijom)
osloboditi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna na
cijelom narodnom i povijesnom području. Prema Ustavu, ustaše su organizirani kao vojna
formacija. Najviše tijelo organizacije bio je Glavni ustaški stan (GUS), kojemu je na čelu
poglavnik, a to je bio Ante Pavelić.
U drugom dokumentu pod nazivom Načela hrvatskog ustaškog pokreta (1933)
izneseni su program i ideologija pokreta. Dok se u Ustavu rabi naziv organizacija, u Načelima
je taj termin zamijenjen s pokretom, što znači da se cijela akcija postavlja na mnogo širu
osnovu. Osnovni cilj ustaške organizacije, formuliran već u Ustavu, u Načelima se dalje
razrađuje, s naglaskom na značenju povijesnog prava hrvatskog naroda na slobodnu hrvatsku
državu. Iz Načela, čiji je sastavljač bio Pavelić, jasno proizlazi da je ostvarenje državenajhitniji cilj narodne borbe. Država osigurava narodnosnu samosvojnost Hrvata,
nezamjenjivost njihova imena za narod i zemlju i nedjeljivost narodnog teritorija. Naglašen je
i kontinuitet hrvatske državnosti do 1918. i pravo hrvatskog naroda da ostvari hrvatsku državu
na čitavom etničkom i povijesnom području, pa i silom oružja. Isključuje se mogućnost da
ona (hrvatska država) bude sastavni dio neke druge države ili da hrvatski narod dijeli
suverenitet i vlast u svojoj državi s nekim drugim narodom. U Načelima se također navodi da
su sva materijalna i duhovna dobra vlasništvo naroda, a zemlja vlasništvo onoga tko je
obrađuje, tj. seljaka. Tome se dodaje još i to da su industrija, obrt i trgovina izvor života
radnika, a ne gomilanje narodne imovine u rukama kapitalista.
Ustaški se pokret poziva na političke misli Ante Starčevića, nalazeći tako ishodište
svog programa u pravaštvu. Posebno mjesto u ideologiji ustaškog pokreta zauzima obračun s
jugoslavenstvom, koje niječe hrvatsku nacionalnu samosvojnost. Kao granica buduće hrvatske
države na istoku ističe se rijeka Drina kao granica dvaju svjetova, zapadnog i istočnog.
Lički ili Velebitski ustanak.
— Pripadnici ustaške organizacije djelovali su skupno ili
pojedinačno. Prebacivali su se u Jugoslaviju (posebno iz Mađarske) i izvodili razne diverzije
na željeznicama i drugim javnim objektima. Kada se Pavelić 1932. odlučio za jednu opsežniju
ustašku akciju u zemlji, za njeno izvođenje odabrao je područje Like, gdje je u Gospiću
postojala ilegalna ustaška organizacija na čelu s odvjetnikom dr. Andrijom Artukovićem.
Njeni ostali važniji članovi bili su Juraj-Juco Rukavina (bivši austrougarski časnik), Marko
Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s
ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se
sastajali s Pavelićem, Perčecom i drugim ustaškim prvacima.
Pripreme za akciju započele su u proljeće 1932. U njima je posebnu ulogu imao Juco
Rukavina, koji je konspirativno obilazio sela Like i Primorja da bi za akciju pridobio i
izvjestan broj seljaka na širem području. U psihološkoj pripremi širili su vijesti da borbu za
nezavisnost Hrvatske pomaže Italija i da je ustaško vodstvo s talijanskom vladom zaključilo
sporazum prema kojemu će Italija dobiti Triglav i dolinu prema Ljubljani, a ona će Hrvatskoj
ustupiti Rijeku i Trst. Kako je u okviru šire akcije bio predviđen napad i osvajanje vojarne i
vojnog skladišta garnizona u Gospiću, domaća ustaška grupa je nastojala uspostaviti vezu s
nekim vojnim osobama, ali sa slabim rezultatom. Kao glavna baza za prebacivanje oružja
preko Velebita određen je Zadar (tada pod vlašću Italije). Prve količine oružja prebačene su
na Velebit tijekom proljeća 1932., a najveća količina potkraj avgusta. Oružje je u Zadar
dopremljeno talijanskim brodom. Na Velebitu je bilo razdijeljeno članovima organizacije, a
zatim je tamo prispjela i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja
je skrivana u kući jednog seljaka u selu Lukovo Šugarje. S posljednjom pošiljkom oružja
stiglo je još pet naoružanih ustaških emigranata.
Prije nego je počela prava akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Artuković, zajedno
s Markom Došenom, prešao je u Zadar. U noći između 6. i 7. septembra 1932. izvršen je
napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata,
prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s
područja Gospića. Prije napada bile su presječene sve telefonske veze s Gospićem, a tada je
započela paljba na zgradu u kojoj su se nalazili oružnici. Okršaj je trajao oko pola sata i
napadači su se povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a
emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i
neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković). U
sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.
Poslije završetka akcije u Brušanima policijski organi su izvršili temeljito
pročešljavanje područja Like i Primorja, kako bi se oduzelo oružje i pohapsili ljudi koji su bili
umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške
akcije, širina i oštrina poduzetnih mjera bila joj je nesrazmjerna. Pohapšeni su i zlostavljani
mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štete.
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno u talijanskom i
mađarskom. Akcija ustaške grupe u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata u
Jugoslaviji i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu. U
ustaškim krugovima akcija je nazvana Lički ili Velebitski ustanak. No, radilo se ipak samo o
diverziji ograničenoj na usko područje, koja nije izazvala širu i masovniju akciju i stvaran
prijelaz s političke na oružanu borbu.
U pripremanju akcije u Lici sudjelovao je i sâm poglavnik Ante Pavelić. Ona je
izvršena po njegovoj naredbi, što znači i po odobrenju talijanskih vlasti, koje su pružale
utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Italiji je u tom času, s obzirom odnose s
Jugoslavijom i pretenzije prema istočnoj jadranskoj obali, odgovaralo da provjeri
pripremljenost ustaša i mogućnost dizanja ustanka na širem području Hrvatske. Inače, pred
početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je
isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale iredentističke
organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih
Dalmatinaca. Ustaška akcija u Lici 1932. pogoršala je ionako loše jugoslavensko-talijanske
odnose.
U ljeto 1933. pred Sudom za zaštitu države u Beogradu održano je suđenje ličkim
ustanicima. Međutim, većina glavnih organizatora nije dospjela pred sud, jer su napustili
zemlju. Uhićen je samo Juco Rukavina, koji je na procesu bio glavni optuženi (uz njega je
bilo još 11 manje važnih optuženika). Rukavina je osuđen na smrt vješanjem, ali mu je ta
kazna izmijenjena i pretvorena u kaznu doživotne robije. Ostali optuženi dobili su vremenske
kazne.
Atentat u Marseilleu.
— Unatoč osloncu na zapadne demokracije, kralj Aleksandar
je nastojao uspostaviti dobre odnose i s Mussolinijem, ali bez rezultata. Dolazak Hitlera na
vlast u Njemačkoj početkom 1933. naveo ga je na preispitivanje odnosa Jugoslavije s
Njemačkom, pa je uz puno uvažavanje tamošnjih promjena pripremao približavanje
Jugoslavije Njemačkoj. No, uspon nacizma u Njemačkoj uznemirio je Francusku, koja uočava
da dotadašnja europska sigurnost, zasnovana na sustavu paktova pod njezinim nadzorom, više
ne zadovoljava. Kako bi zaustavila novu njemačku opasnost, Francuska se tada pokušava
približiti Italiji (koja još uvijek nije vezana uz Njemačku), što je izazvalo određenu
zabrinutost u Beogradu. Italija je, naime, bila najveći problem u vanjskoj politici Jugoslavije.
Istodobno francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou zagovara i suradnju sa
Sovjetskim Savezom i osmišljava Sredozemni pakt, koji bi povezao države Sredozemlja i
Crnog mora. Zato je francuska diplomacija uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar
namjerava približiti Njemačkoj. Posjet ministra Barthoua Beogradu u junu 1934. upravo je i
uslijedio da bi se raspravila vanjskopolitička orijentacija jugoslavenske države u svjetlu
izmijenjenih međunarodnih prilika. Tada je za jesen 1934. dogovoren i posjet kralja
Aleksandra Francuskoj, kako bi se do kraja razriješili međusobni odnosi dviju država. Početak
posjeta bio je utvrđen za 9. oktobra 1934.
O namjeravanom kraljevu putu u Francusku saznala je ustaška emigracija, pa se
Pavelić odlučio za akciju: likvidaciju kralja. Vjerovao je da će uklanjanje nositelja diktature
izazvati nerede u zemlji i eventualno rasulo države. U tome je imao potporu Italije i
Mađarske, koje su zbog ostvarenja svojih pretenzija priželjkivale razbijanje Jugoslavije.
Ustaška emigracija je već pokušala eliminirati diktatora i to u prosincu 1933., ali joj taj
pokušaj nije uspio. Bilo je to za vrijeme posjeta Aleksandra Zagrebu, kada su u zemlju
ubačeni posebno pripremljeni atentatori. No, u odlučnom trenutku atentator Oreb nije
djelovao. Policija je otkrila atentatore, pa su presudom Suda za zaštitu države dvojica od njih
(Petar Oreb i Josip Begović) bili osuđeni na smrt i obješeni. Novi atentat bio je zato temeljitije
pripremljen.
Emigracija je saznala za plan kraljeva putovanja: ratnim brodom doplovit će u
Marseille, a odatle će nastaviti put u Pariz. Za glavnog predvodnika skupine atentatora Pavelić
je odredio Eugena Didu Kvaternika. Atentatori su se pripremali na Janka Puszti u Mađarskoj,
odakle su s krivotvorenim putovnicama preko Austrije i Švicarske stigli u Francusku. U
Švicarskoj im se pridružio i Dido Kvaternik u pratnji Makedonca, pripadnika VMRO-a
(Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija), nazivanog Vlada-šofer. Naime, VMRO
je održavao dobre odnose s ustaškom organizacijom radi zajedničkog cilja - rušenja
Jugoslavije. Zato je u ustaške logore upućivao svoje članove kao instruktore za diverzantske
akcije. I spomenuti Vlada-šofer bio je jedan od njih. U Lausannei atentatorima su mađarske
putovnice zamijenjene krivotvorenim čehoslovačkim. Pretpostavljalo se da lažni Čehoslovaci
neće pobuditi veći interes francuske pogranične policije.
U Francuskoj (u Parizu) atentatori su se podijelili u dvije skupine: marsejsku (Vladašofer
i Mijo Kralj) i parišku (Ivan Rajić i Zvonimir Pospišil). U Pariz je stigao i Ante Godina
sa suprugom Stanom, po kojima je Pavelić atentatorima dostavio oružje. Prema planu, ako ne
uspije grupa u Marseilleu, aktivirat će se grupa u Parizu. Vlada-šofer je zapravo bio Veličko
Kerin, a djelovao je i pod lažnim imenima Vladimir Georgijević Černozemski i Petar
Kelemen.
Kralj Aleksandar isplovio je iz Zelenike (Boka kotorska) na razaraču Dubrovnik 6.
oktobra, a u Marseille je stigao 9. oktobra poslije podne. Na marsejskoj rivi kralja je dočekao
ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Poslije pozdravnog ceremonijala, povorka
automobila krenula je prema gradskoj vijećnici. Na tom putu izvršen je atentat na kralja
Aleksandra. Atentator je pojurio prema kraljevu automobilu s buketom cvijeća iz kojeg je
izvadio revolver i iz neposredne blizine ubio kralja. Smrtno je bio pogođen i ministar Barthou.
Atentator je bio Veličko Kerin koji je odmah, na samom mjestu, stradao od francuske policije.
U suradnji s Interpolom francuska je policija odmah pokrenula istragu. Utvrđeno je da
je atentator imao krivotvorenu čehoslovačku putovnicu na ime Petar Kelemen, a poslije je
utvrđen i njegov pravi identitet. Na švicarskoj granici uhvaćeni su i ostali atentatori (Kralj,
Rajić, Pospisil), dok je Dido Kvaternik uspio na vrijeme prijeći granicu i izbjeći uhićenje.
Uhićeni pripadnici ustaške organizacije optuženi su kao sudionici u pripremanju i izvršenju
atentata na kralja Aleksandra i ministra Barthoua u Aix-en-Provence 17. novembra 1935. S
izvjesnim prekidima proces je trajao do februara 1936. Optužene je branio pariški odvjetnik
Georges Desbons, koji je zbog temperamentnih i žestokih intervencija (pri čemu je bilo i
uvreda suda) bio udaljen s procesa. Dužnost branitelja preuzeo je tada predsjednik pariške
Odvjetničke komore Emile de Saint Auban. (Odvjetnik Desbons za vrijeme Drugog svjetskog
rata boravio je u Zagrebu.) U svom iskazu Pospisil je spominjao ustašku prisegu i iskazivao
svoju spremnost da izvrši naredbe vrhovnog šefa ustaške organizacije. Sva trojica optuženih
bili su osuđeni na doživotnu robiju. Kaznu su izdržavali u središnjem Francuskom zatvoru
Fontevraultu. Tijekom okupacije Francuske Pospisil, Kralj i Rajić bili su pušteni na slobodu,
ali im se tada gubi svaki trag.
Prema nekim saznanjima, Rajić se početkom 1942. navodno pojavio u hrvatskom
poslanstvu u Berlinu, gdje je tada poslanik bio Mile Budak. Rajić je tom prilikom smješten u
jedan berlinski hotel, gdje je ostao sedam dana. Tada je po njega iz Zagreba došao Eugen
Dido Kvaternik i odveo ga u domovinu. Po izričitom zahtjevu Nijemaca o Rajiću se nije
smjelo ništa pisati u hrvatskom tisku. U domovini se morao povući u najstrožu ilegalnost.
Međutim, kako je tijekom procesa bilo utvrđeno da su začetnici i organizatori atentata
bili Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, održan je poseban proces na kojemu su oni bili
osuđeni na smrt, ali u odsutnosti.
Ustaška organizacija poslije atentata u Marseilleu.
— Budući da je ustaška
emigracija svoje organizacije imala u Italiji i djelovala uz pomoć talijanskoga službenog vrha,
nakon atentata na kralja Aleksandra, Italija se našla u nezgodnom položaju. Zato je naredila
interniranje svih ustaških emigranata i to tako da ih je iz nekoliko ustaških logora po Italiji sve
prebacila na Lipare (otočna skupina uz sjevernu obalu Sicilije). Tamo ih je bilo oko 500. Sam
poglavnik Ante Pavelić bio je uhapšen 1934. i zadržan u zatvoru u Torinu sve do kraja aprila
1936. godine. U istom zatvoru bio je i uhapšeni Dido Kvaternik. Oba su zatvorenika bila
smještena u zasebnim ćelijama. Tek pred Božić 1934. bilo im je dopušteno da se sastanu.
Osvrćući se na atentat Dido Kvaternik je kasnije zabilježio da mu je Pavelić tada rekao kako
je to »jedini jezik kojega Srbi razumiju«. Pavelić je u torinskom zatvoru dobivao informacije
o zbivanjima u domovini: o raspisivanju izbora za Narodnu skupštinu za dan 5. maja 1935., o
postavljanju liste Udružene opozicije s nositeljem Vladkom Mačekom, te o rezultatima
izbora. Izborni rezultat - tvrdi Dido Kvaternik - Pavelić je ocijenio kao uspjeh ustaške akcije.
Pošto je pušten iz torinskog zatvora Pavelić je s obitelji najprije boravio u Salernu do
potpisivanja sporazuma Stojadinović-Ciano u martu 1937. Tada je interniran u Sieni do 1939.,
a potom u Firenzi, gdje je boravio pod policijskim nadzorom u jednoj vili na periferiji grada
do proljeća 1941.
Međunarodna situacija nalagala je Italiji da se ogradi od ustaškog atentata (mada je i
dalje pružala pomoć, sada umanjenu, ustaškim emigrantima). Smanjena je i aktivnost ustaša u
Mađarskoj. No, unatoč ograničenju aktivnosti, politička linija ustaške organizacije ostala je
nepromijenjena: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.
Kada je u proljeće 1937. za Stojadinovićeve vlade Italija zaključila s Jugoslavijom tzv.
Beogradski sporazum o uređenju političkih i trgovinskih odnosa između dviju država, u
kojem je bila i klauzula da će Italija spriječiti svaku djelatnost ustaša, mogućnost djelovanja
ustaša bila je još skučenija. U ugovoru je stajalo da će Italija upoznati jugoslavensku vladu sa
stanjem u ustaškoj emigraciji te da će omogućiti povratak u zemlju onim njenim članovima
koji to budu htjeli. Nakon toga više od polovice ustaških emigranata vratilo se iz Italije. Tada
se u Hrvatsku vratio i Mile Budak. Uz Pavelića, u Italiji je ostala samo manja skupina ustaša,
koju je Mussolini ipak držao u pričuvi za potrebe talijanske politike u budućnosti.
U pripremanju Budakova povratka u domovinu važnu je ulogu imao Vladeta
Miličević, agent jugoslavenske policije koji je boravio u Italiji sa specijalnim zadatkom da
nadzire djelovanje ustaške emigracije i da o tom djelovanju izvješćuje beogradsku vladu.
Budak i Miličević prvi su se put sastali u martu 1938. Budak je tada Miličeviću izjavio da nije
ništa znao o pripremanju atentata, jer je u to vrijeme bio u Berlinu. Njihovi razgovori su
nastavljeni, pa je Miličević, uz odobrenje beogradske vlade, pripremio sve za Budakov
povratak u domovinu. Vlada je, naime, smatrala da će Budak u zemlji biti pod nadzorom i
manje opasan nego u inozemstvu. Njegovo djelovanje u domovinskoj ustaškoj grupi -
pretpostavljala je - može pomoći rastrojavanju HSS-a kao glavnog protivnika režima, a
ustašku skupinu neće učiniti opasnijom. Zanimljivo je da je Miličević organizirao i Budakov
susret sa Stojadinovićem (tadašnji predsjednik vlade), koji je u junu 1938. boravio u posjetu
Italiji. Sastanak je održan u mjestu Lago di Como u sjevernoj Italiji. Sljedećeg mjeseca Budak
je već bio u Zagrebu.
Djelatnost tada znatno smanjene ustaške skupine ovisila je o budućem razvoju
međunarodnih odnosa, a ponajprije o razvoju jugoslavensko-talijanskih odnosa. Mussolini,
zapravo, nikada nije napustio zamisao o razbijanju Jugoslavije i ostvarenju svojih aspiracija
na Jadranu, unatoč trenutačno dobrim odnosima s jugoslavenskom vladom
Djelovanje ustaške skupine u zemlji.
— Nakon Pavelićeva odlaska u emigraciju i
osnivanja ustaške organizacije, u zemlji je bilo sljedbenika njegovih političkih stavova. U
njihovoj aktivnosti mogu se uočiti dvije etape: prva, do kraja 1937., i druga, od kraja 1937. do
sloma jugoslavenske države.
U prvom razdoblju nosioci ustaške orijentacije su članovi ranije osnovane organizacije
Hrvatski domobran. Opredjeljujući se za pojedinačne terorističke akcije, oni su već u martu
1929. izveli atentat na Tonija Schlegla, glavnog ravnatelja Jugoštampe. Inače, u narednim
godinama, Pavelićevi sljedbenici u zemlji svoju su aktivnost iskazivali u širenju ustaške
propagande, što je režim nastojao suzbiti oštrim mjerama represije. Ustaške ideje imale su
odjeka u određenim krugovima, osobito među desno orijentiranom hrvatskom inteligencijom,
ponajviše u Zagrebu. No, do kraja 1937. nije došlo do čvršćeg organiziranja pristaša ustaške
orijentacije. Oni su svoju aktivnost sredinom tridesetih godina usmjeravali prema drugim
grupacijama i ustanovama, ulazeći u njihove redove. Djelovali su u katoličkim organizacijama
(Križari, Domagoj), a nove pristaše su nalazili i među omladinom u Hrvatskom junaku i na
Sveučilištu. Studenti ustaške orijentacije postupno su preuzimali vodstvo u središnjem
akademskom društvu August Šenoa, zatim u društvu Eugen Kvaternik te u raznim stručnim
klubovima po fakultetima. Utjecaj ustaša jačao je u zadruzi Hrvatski radiša, u vodstvu koje je
bio Slavko Kvaternik, jedan od glavnih Pavelićevih suradnika u zemlji. Ustaški usmjereni
intelektualci postajali su sve utjecajniji i u Matici hrvatskoj, kojoj je na čelu kao predsjednik
bio prof. Filip Lukas. On se s vremenom iskazao kao ideolog hrvatskog nacionalizma s
naglašenim antisrpskim i antikomunističkim stajalištem. Časopis Matice Hrvatska revija sve
više je napuštao svoj dotadašnji liberalni karakter, pa su lijevo orijentirani intelektualci
prestajali u njemu surađivati.
Potkraj 1937. i početkom 1938. dolazi do jačanja proustaške djelatnosti u domovini.
Povratak izvjesnog broja ustaških emigranata i sve očitiji uspon i značenje Njemačke i Italije
u međunarodnim relacijama utjecali su na intenziviranje ustaške domovinske skupine. Među
ustašama povratnicima bilo je i istaknutijih članova organizacije kao što su dr. Mile Budak,
Jure Francetić, Josip Milković i drugi. Iz Njemačke se potkraj 1939. vratio i dr. Mladen
Lorković.
Za djelovanje domovinskih ustaša posebno je značenje imao povratak Mile Budaka
koji se u javnom životu pojavljuje kao glavni nositelj ustaške djelatnosti. On je početkom
februara 1939. pokrenuo tjednik Hrvatski narod, koji je postao legalno ustaško glasilo. Uz
Budaka, u tjedniku su surađivali Slavko Kvaternik, Ivan Oršanić, Vilko Begić, Mladen
Lorković i drugi. Hrvatski narod je posvećivao veliku pozornost unutarnjim pitanjima, ali i
međunarodnim odnosima. Izražavajući otvorene simpatije prema susjedima Italiji i
Njemačkoj, jasno je davao do znanja da ustaški pokret u budućnosti računa na njihovu
podršku i pomoć. Izražavane su i otvorene simpatije za Hitlerov »novi europski poredak«.
Izjašnjavanjem protiv bilo kakvog sporazuma s Beogradom ustaška domovinska grupa
napadala je HSS i dr. Mačeka, osuđujući ih zbog »spašavanja Jugoslavije«. Ti su napadi
vršeni ne samo preko Hrvatskog naroda, već i raspačavanjem letaka. Zbog kritika upućenih
vodstvu HSS-a i Mačeku nakon potpisivanja sporazuma i uspostave Banovine Hrvatske,
banska vlast je u martu 1940. zabranila izlaženje Hrvatskog naroda.
Sam Pavelić je tada poklanjao veliku pozornost aktivnosti ustaške skupine u zemlji s
obzirom na činjenicu da je ustašama u emigraciji bila nametnuta potpuna pasivnost. On se
sredinom 1938. obratio ustašama u domovini porukom kojoj preporučuje osnivanje ustaških
organizacija po gradovima. Inače, u tekstu poruke posebnu pozornost posvećuje granicama
buduće ustaške države.
Ustaška domovinska skupina iskoristila je za političku djelatnost nešto povoljniju
situaciju nakon uspostave Banovine Hrvatske. Središte ustaške aktivnosti postaje
novoosnovano društvo Uzdanica, štedna zadruga. Uzdanica je imala svoje podružnice po
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini preko kojih se širio krug pristaša. U okviru Uzdanice 1940.
bio je osnovan Ustaški sveučilišni stožer. Vodstvo domovinskih ustaša uspijeva osnovati i
neka društva. Uz Uzdanicu bilo je aktivno i ilegalno terorističko društvo Matija Gubec.
Nakon nekoliko manjih terorističkih akcija, banska je vlast na početku 1940. uhiltila grupu od
50 ustaša, a među njima i dr. Milu Budaka, dr. Mladena Lorkoviča, Jucu Rukavinu i prof.
Ivana Oršanića. Uhićeni su najprije bili internirani u Lepoglavi, a zatim su preseljeni u
Kruščicu kod Travnika i tamo su ostali neko vrijeme. HSS i banska vlast Banovine Hrvatske
te su mjere poduzimali kako bi - u vlastitom interesu - spriječili jačanje ustaške aktivnosti.
Naime, vodstvo HSS-a želi sačuvati vlast i održati mirnu situaciju u Hrvatskoj.
Uza svu pojačanu aktivnost ustaškoj grupi ipak nije uspjelo da se organizira u posebnu
organizaciju s obilježjima političke stanke. Koliki je bio točan broj ustaša u zemlji (u
pojedinim mjestima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) nije moguće pouzdano utvrditi. Ni
kasnije ustaške vlasti u NDH nisu objavljivale nikakve podatke. U literaturi se spominje broj
2000, ali je to neprovjeren podatak. U svakom slučaju radilo se o manjoj političkoj grupaciji.
Malen broj pripadnika ustaške orijentacije okupljen u domovinskoj ustaškoj skupini nije
osiguravao dovoljno prikladnu političku osnovicu za stranačko organiziranje, pa se ona
izgrađivala i djelovala kao ilegalna organizacija. Pri tom valja uočiti da vodstvo ustaške
organizacije u zemlji nije bilo formalno određeno, niti je Pavelić za nju imenovao svog
opunomoćenika. Ipak je neosporno da su Budak i Kvaternik, premda neimenovani, bili njeni
čelnici. Slavko Kvaternik je kasnije navodio da je vodstvo pokreta bilo u njegovim rukama do
povratka Mile Budaka u domovinu. Tada je Budak preuzeo politički rad - tvrdi Kvaternik -
dok se on bavio organizacijskim pitanjima.
DRŽAVA
USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Slom jugoslavenske države.
— Suprotnosti među državama Europe i svijeta tijekom
dvaju desetljeća nakon završetka Prvog svjetskog rata izazvale su zaoštravanje njihovih
međusobnih odnosa i sve jaču polarizaciju. Na jednoj strani bile su fašističke države - Italija i
Njemačka, kojima se pridružio i Japan, pa je tako nastao savez pod nazivom Trojni pakt. Tom
su se sastavu suprotstavile zemlje zapadne demokracije - Velika Britanija, Francuska i SAD,
koje su čuvale svoju prevlast u kolonijama, na moru i u svjetskoj trgovini. Pridružio im se
SSSR kad su ga 1941. napale fašističke sile.
Nakon nekoliko međunarodnih kriza izazvanih agresivnim akcijama Italije i Njemačke
(talijansko osvajanje Etiopije, pripajanje Austrije Njemačkoj, njemačko zaposjedanje
Sudetske oblasti, razbijanje Čehoslovačke), između suprotstavljenih tabora došlo je do
velikog ratnog obračuna. Napad Njemačke na Poljsku 1. septembra 1939. označio je početak
Drugog svjetskog rata. Njemačka je brzo svladala Poljsku (nakon čega je njezin teritorij
podijelila sa SSSR-om). Velika Britanija i Francuska objavljuju Njemačkoj rat. U silovitom
nadiranju Njemačka je pokorila Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku, Luxemburg i
Francusku. Italija je još u aprilu 1939. Albaniju pretvorila u svoj protektorat, pa je odatle
1940. napala Grčku. Diplomatskim putem Njemačka je uključila u Trojni pakt Mađarsku,
Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Sva ta zbivanja približila su rat i Kraljevini Jugoslaviji.
U ljeto 1940. Hitler je donio odluku o napadu na SSSR. Vojni vrh Njemačke izradio je
plan tog napada (poznat pod šifrom Barbarossa). U planiranim vojnim operacijama Balkan je
bio područje koje je trebalo štititi pozadinu južnog krila istočnog bojišta od eventualnog
bočnog udara britanskih snaga. Zato je prethodno trebalo srediti prilike na Balkanu, a to je
značilo završiti rat koji je Italija vodila protiv Grčke i Jugoslaviju čvrsto vezati uz sile
Osovine. Tako je potkraj 1940. i početkom 1941. Jugoslavija dospjela u središte interesa
njemačke diplomacije. Hitler je jugoslavenskoj vladi najprije nudio zaključivanje pakta o
nenapadanju, a zatim je svoje zahtjeve proširio traženjem da Jugoslavija uđe u Trojni pakt.
Početkom 1941. Njemačka vrši sve jači diplomatski pritisak i traži da Jugoslavija
donese konačnu odluku. Dana 25. marta 1941. predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša
Cvetkovič i ministar vanjskih poslova dr. Aleksandar Cincar-Markovič u Beču supotpisuju
dokument o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Još prije pristupa Jugoslavije Trojnom
paktu, grupa oficira, povezanih s britanskom obavještajnom službom, pratila je razvoj
događaja i pripremala se za akciju ako do potpisivanja dođe. General Simović, jedan od vođa
oficirske skupine, inače zapovjednik jugoslavenskog zrakoplovstva, posjetio je kneza Pavla i
upozorio ga na negodovanje u vojsci zbog namjere vlade da državu poveže s fašističkim
silama. Nakon potpisivanja dokumenta u Beču oficirska je grupa stupila u akciju, pa je u
ranim jutarnjim satima 27. marta 1941. izvršen puč. Zbačena je Cvetković-Mačekova vlada i
uklonjeno namjesništvo. Objavljeno je stupanje Petra II. na kraljevsko prijestolje, a novu
vladu sastavio je general Simović. U Beogradu su se održavale ulične demonstracije protiv
Trojnog pakta, što su ih organizirale različite antifašističke skupine (mnoge od njih s
naglašenom velikosrpskom i unitarističkom orijentacijom). U demonstracije se uključila i
Komunistička partija Jugoslavije. Između ostalih parola, izvikivalo se i Bolje rat, nego pakt -
Bolje grob, nego rob.
Prilikom sastavljanja nove vlade Maček je od Simovića dobio poziv da uđe u vladu
kao potpredsjednik, ali je Maček postavio uvjet da se poštuje sporazum iz 1939. i da Banovina
Hrvatska ostane u postojećem statusu. Kada je dobio jamstva da će nova vlada sačuvati
zatečeno državnopravno stanje, Maček je otputovao u Beograd (3. aprila) i položio prisegu
kao prvi potpredsjednik Simovićeve vlade (drugi potpredsjednik bio je dr. Slobodan
Jovanović). U vladi su ostali i ministri Hrvati dr. Juraj Šutej, dr. Ivan Andres i Bariša
Smoljan, te predstavnik Srba u Hrvatskoj dr. Srđan Budisavljević.
Osnovno pitanje nakon puča bilo je kakav će odnos nova vlada zauzeti prema
(potpisanom) pristupu Trojnom paktu. Hitler je bio zatečen zbivanjima u Beogradu. Kada je
mislio da je problem Jugoslavije riješio, on se ponovno pojavio. Sada je njegova reakcija bila
munjevita: na vijest o vojnom puču u Beogradu, odlučio je Jugoslaviju vojnički uništiti.
Simovićeva vlada je preko njemačkog poslanika u Beogradu uputila u Berlin uvjeravanja da
je sve što se dogodilo unutarnja stvar jugoslavenske države i da nova vlada ostaje uz potpisani
dokument o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu. No, Hitler nije mijenjao svoju odluku. Dao
je nalog zapovjedništvu njemačke vojske da pripremi plan napada na Jugoslaviju (šifra mu je
bila Pothvat 25) i da se pripremi za akciju. Bez ikakve objave, napad na Jugoslaviju je izvršen
6. aprila 1941. Započeo je bombardiranjem Beograda, a zatim je uslijedio prodor njemačkih
snaga iz Bugarske, Mađarske i Austrije. Napadu se priključila i Italija. Jugoslavenska vojska
nije bila u stanju zaustaviti te silovite napade. Kralj i vlada povukli su se iz Beograda u
unutrašnjost (Uzice, Pale kod Sarajeva, Nikšić) i najzad pobjegli iz zemlje. Maček je napustio
vladu i povukao se u Zagreb, a u vladu je mjesto sebe poslao dr. Jurja Krnjevića, glavnog
tajnika HSS-a, koji je kao novi potpredsjednik s vladom otišao iz zemlje. Zemlju je napustio i
ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Subašić.
Jugoslavenska vojska bila je u potpunom rasulu, pa je njezin ovlašteni predstavnik
(general Radivoje Janković) 17. aprila 1941. u Beogradu potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.
Slomom Kraljevine Jugoslavije njezin teritorij bio je okupiran i podijeljen između Nijemaca,
Talijana, Mađara i Bugara.
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske.
— Sve do puča u Beogradu potkraj marta
1941. Njemačka je bila za održanje Jugoslavije, pa ju je u tome slijedila i Italija. Međutim,
događaji od 27. marta izmijenili su Hitlerov stav i on se brzo odlučio za razbijanje
Jugoslavije. To je odmah prihvatio i Mussolini, koji tada aktivira svoj drugi plan, držan u
pričuvi, a u kojem je određenu ulogu imala i ustaška emigracija. Sutradan poslije puča u
Beogradu, Mussolini je pozvao k sebi Antu Pavelića, koji je tada stalno boravio u Firenzi.
Sastali su se 29. marta 1941. u privatnoj rezidenciji Benita Mussolinija (Vila Torlonia). Bio je
to njihov prvi izravni susret nakon dvanaestogodišnjeg Pavelićeva boravka u Italiji. Pavelić je
stigao u Rim u pratnji Mije Bzika, ali ga je Mussolini primio samog. S talijanske strane bio je
nazočan razgovoru još samo vršilac dužnosti ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso
(ministar vanjskih poslova grof Galleazzo Ciano u to je vrijeme bio na fronti). Mussolini je
priopčio Paveliću namjere Njemačke i Italije prema Jugoslaviji, dajući mu na znanje da će
Italija omogućiti ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, dakako, uz zadovoljenje talijanskih
pretenzija na istočnoj obali (Dalmacija). Anfuso je u svojoj knjizi uspomena (objavio ju je u
Milanu 1950.) opisao taj susret Mussolinija i Pavelića i navodi da tijekom razgovora Pavelić
potvrđuje ranije prema Italiji preuzete obveze; garantira da će ih provesti u život; raspršuje
svaku sumnju u lojalnost. Anfuso, zatim, dodaje: Mussolini se nalazi pred rješenjem
jadranskog pitanja koje za njega ne dolazi nepredviđeno, jer se njime zanosi već dugo
godina...
Od tog razgovora započinje ubrzana priprema ustaša u Italiji u očekivanju napada na
Jugoslaviju, koji će im otvoriti put u Hrvatsku. Svi ustaški emigranti (a bilo ih je oko 250)
prebačeni su u Pistoju, gdje su dobili uniforme i naoružanje. Pavelić je mogao koristiti radiopostaju
Firenza svakog dana poslije 22 sata za promičbene emisije na hrvatskom jeziku kao
Radio Velebit, a dodijeljen mu je i jedan talijanski časnik zbog veze s talijanskom vojskom.
Već 1. aprila 1941. Pavelić izdaje Odredbu Glavnog ustaškog stana br. 1 u kojoj podsjeća
ustaše da ih je stalno upozoravao da će doći čas obračuna. Ovaj čas je došao - nastavlja
Pavelić - i domovina nas zove. Međutim, veze između ustaške emigracije i domovine bile su
vrlo slabe. O stanju u Hrvatskoj dolazile su tek šture vijesti nekim kanalima, ali vrlo
neredovito. Vijesti su stizale iz Rijeke preko trgovca Marijana Šimića, rodom iz Makarske,
kasnijeg ustaškog ministra trgovine; zatim posredstvom majora Adolfa Sabljaka, i najzad,
povremenim upućivanjem kurira. No, poslije puča u Beogradu, nije više pristizalo ni to malo
vijesti, jer je talijansko-jugoslavenska granica bila zatvorena.
Međutim, Nijemci - opredjeljujući se nakon beogradskog puča za rasformiranje
Jugoslavije - nastojali su osigurati svoje pozicije na tom prostoru, ali vodeći računa o
unutarnjim političkim činiteljima, posebno u Hrvatskoj. Dok je Italija svoje planove vezala uz
Pavelića i s njim se dogovarala, Nijemci do tada nisu imali konkretan plan. Oni nisu ozbiljnije
računali na malobrojnu ustašku skupinu, već su željeli naći uporište u brojnijim i utjecajnijim
čimbenicima u Hrvatskoj. Zato je njihova akcija bila usmjerena na Vladka Mačeka i HSS.
Pavelić je za Nijemce u prvom redu bio čovjek Rima, preko kojega talijanska politika nastoji
realizirati svoje planove.
Kada je izveden puč u Beogradu, Nijemci nastoje spriječiti Mačekov ulazak u
Simovićevu vladu te stvaranje samostalne Hrvatske vezuju uz Mačeka. Iz Berlina su u Zagreb
upućeni posebni opunomoćenici Walter Malletke i Edmund Veesenmayer, sa zadaćom da
privole Mačeka da stupi na čelo osamostaljene Hrvatske. Još prije dolaska posebnog emisara,
veze s Mačekom je uspostavio njemački konzul u Zagrebu Elfred Feundt. On je Mačeka prvi
obavijestio o stavu njemačke vlade prema Hrvatskoj i njemu. No, Maček je odbio njemačke
ponude i pregovarao sa Simovićem o ulasku u njegovu vladu radi čuvanja Banovine Hrvatske.
Maček je na njemačke planove odgovorio da će otputovati u Beograd, jer smatra da će tamo
moći bolje poslužiti i interesima Njemačkog Reicha. Njemački predstavnik u Zagrebu
izvijestio je tada Berlin da su njegovi (tj. Mačekovi) napori usmjereni, kako se čini,
podjednako na održavanje mira s Njemačkom i na dalji opstanak Jugoslavije. Mačekovo
držanje nije izmijenio ni susret s Malletkeom (3. aprila). Nakon što je dobio uvjeravanja od
generala Simovića o poštivanju sporazuma iz 1939. Maček je otputovao u Beograd. Malletke i
Veesenmayer uspostavili su veze i s domovinskom ustaškom grupom oko Slavka Kvaternika,
ispitujući njihove stvarne mogućnosti za uključivanje u konkretnu akciju. Kad je Maček odbio
njemačku ponudu, njemački emisari skreću svoju glavnu pozornost na ustašku skupinu, koja
je tada došla u priliku da Nijemci s njom neposredno pregovaraju.
Poslije napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju (6. aprila 1941.) i početka ratnog
stanja, Maček se vratio u Zagreb. Njemačke trupe ubrzo su stigle nadomak Zagreba. Dok se
očekivao njihov ulazak u grad, Veesenmayer je sa Slavkom Kvaternikom pripremao
proglašenje samostalne hrvatske države, nastojeći za taj čin dobiti Mačekovu potporu. Maček
se tome nije usprotivio. Tako je Slavko Kvaternik 10. aprila 1941., dok su njemačke postrojbe
ulazile u Zagreb, preko radio-postaje Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države
Hrvatske, a odmah nakon toga proglasa pročitana je i Mačekova izjava, kojom on poziva
hrvatski narod, pristaše HSS-a i niže organe vlasti, da surađuju s novom vladom.
Kvaternikov proglas:
Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna
borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te
ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina
uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.
Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i
momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta
prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana
snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku.
Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao
opunomoćenik poglavnika.
Bog i Hrvati! Za dom spremni!
Izjava Vladka Mačeka:
Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji,
proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i
geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj
vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske
odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom
vladom.
Siloviti napad Njemačke i Italije na Jugoslaviju izazvao je brzi slom njezinih vojnih
snaga. Na mnogim točkama bojišnice - posebno u Hrvatskoj - uslijedilo je rasulo. Već 8.
aprila u bjelovarskom kraju zabilježena je pobuna 108. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu
i 40. dopunskog puka u Severinu. Vojnici Hrvati otkazali su poslušnost srpskim oficirima i
krenuli prema Bjelovaru. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite u Garešnici su zauzeli
žandarmerijsku postaju i razoružali posadu. Stigavši u Bjelovar vojnici su pružili podršku
gradonačelniku dr. Juliju Makancu koji je istoga dana proglasio »uskrsnuće« hrvatske države.
Sljedećeg dana u Bjelovar su pristizali i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog
raspada jugoslavenske vojske. Kada je 10. aprila 1941. proglašena Nezavisna Država
Hrvatska, oni više nisu bili »buntovnici«, već pripadnici vojske novostvorene hrvatske države.
U ustaškom tisku za vrijeme NDH ta epizoda, koja je prethodila Kvaternikovu proglašenju
NDH na zagrebačkoj radio-postaji, nazvana je bjelovarski ustanak.
Pavelićev povratak u zemlju.
— Proglašenje NezavisneDržave Hrvatske (NDH)
uslijedilo je kao rezultat dogovora ustaške skupine u Zagrebu i njemačkih predstavnika. Italija
u tome nije imala nikakva udjela ni utjecaja, pa se Mussolini čak pribojavao ishoda,
sumnjajući u Nijemce zbog njihovih planova oko Hrvatske i dogovora sa Zagrebom bez
njegova znanja. Ipak je Kvaternik proglasio NDH u ime Ante Pavelića, koji se još nalazio u
Italiji. Veza Pavelića s domovinom i dalje nije postojala. Na dan 10. aprila Pavelić je iz
Firenze krenuo u Pistoju, u ustaško sabiralište, U koje je toga dana stigla i posljednja skupina
ustaša sa Sardinije. Pavelićeva posjeta logoru u Pistoji bio je, zapravo, njegov prvi opći susret
s ustašama poslije atentata u Marseilleu. On im je tada održao govor, u kojem je naglasio da
se nalazimo pred uskrsnućem Nezavisne Države Hrvatske i da je oslobodilačka borba pri
kraju. Kad se Pavelić s pratnjom vratio u Firenzu u svoj stan, čuo je preko radija (postaja
Zagreb) proklamaciju Slavka Kvaternika. Tu je proklamaciju zagrebačka postaja ponavljala
svakakvih 10 do 15 minuta. Vijest o proglašenju NDH Pavelić je čuo iste večeri i preko
bečkog radija.
Sljedećeg dana (11. aprila) Pavelić je u Rimu, gdje ga je najprije primio ministar
Anfuso, a zatim u Pallazzo Venezia (službena rezidencija predsjednika talijanske vlade) i
Benito Mussolini. Dogovoreno je da Pavelić krene u Zagreb, a kad tamo stigne, da će započeti
pregovori o sporazumu inspiriranom ovim razgovorom. Anfuso, koji je bio nazočan tom
sastanku, objašnjava o kakvom je sporazumu riječ. On bilježi da se radilo o tome da
dalmatinski gradovi s izrazito talijanskim karakterom, tj. mletačkim, dođu pod talijanski
suverenitet. Mussolini je obećao Paveliću da će Italija priznati njegovu vladu čim stigne u
Hrvatsku. Dakako, s Pavelićem će krenuti i ustaše do tada internirati u Italiji, koji su se
upravo okupili u Pistoji.
Od prve vijesti o proglašenju NDH Pavelić je bio prilično uznemiren, jer se sve
dogodilo bez njega (proglašenje nije on izvršio) i bez suradnje ustaške organizacije u Italiji.
Izoliran od zbivanja u Hrvatskoj - unatoč činjenici što je NDH proglašena u njegovo ime -
Pavelić nije bio posve siguran kako će se prema njemu odnositi Nijemci koji su toga dana ušli
u Zagreb. Da li će na čelu NDH prihvatiti njega ili nekoga drugoga? Ta će Pavelićeva
neizvjesnost potrajati nekoliko dana.
Inače, kad je njemački ministar vanjskih poslova Von Ribbentrop primio
Veesenmayerovo izvješće o događajima u Zagrebu 10. aprila, uputio mu je odgovor: U
pogledu daljeg razvoja hrvatskog pitanja naša je namjera da Italiji potpuno prepustimo
prednost. Dakle, hrvatski prostor ostao bi u sferi Italije, prema ranijem njemačko-talijanskom
dogovoru. Pavelić, dakako, o tom Ribbentropovom brzojavu nije ništa znao. Pa ipak, njegova
bojazan nije bila posve bezrazložna. Nijemci su doista, i pored tako izraženog stava, nastojali
u Zagrebu osigurati što jači utjecaj, čega se pribojavao i sam Mussolini.
Poslije razgovora u Rimu, Pavelić je s ustaškom emigrantskom grupom na talijanskim
vozilima preko Trsta i Rijeke krenuo prema domovini.
Nakon Kvaternikova proglašenja Nezavisne Države Hrvatske svi državni uredi i niži
organi uprave ostali su onakvi kakvi su bili dotada. Nije bilo nikakvih imenovanja viših
dužnosnika ili činovnika. Sam je Kvaternik kasnije izjavio da je u prvim danima NDH bio
usredotočen na učvršćivanje reda i mira, te na normalizaciju uprave. Zato je vojno-posadnim
zapovjedništvima uputio posebne naloge za održavanje reda i provedbu demobilizacije
pričuvnika, a Željezničkoj direkciji ponovljeni nalog za normalizaciju prometa. Kvaternik je
očito čekao dolazak Pavelića u Zagreb i sam nije htio donositi nikakve značajnije odluke o
ustrojavanju države bez njega.
Doduše, 13. aprila u Zagrebu je sastavljeno Hrvatsko državno vodstvo, kojemu je
predsjedao dr. Mile Budak. Slavko Kvaternik je i dalje vršio dužnost zamjenika poglavnika. U
državnom vodstvu, uz Budaka, bili su dr. Mirko Puk (zamjenik predsjednika), dr. Andrija
Artuković, dr. Branko Benzon, dr. Jozo Dumandžić, dr. Mladen Lorković, Ismet ef. Muftić,
prof. Marko Veršić, dr. Jure Vranešić i dr. Milovan Žanić. To je vodstvo istoga dana održalo
svoju prvu sjednicu, kojoj je bio nazočan i Kvaternik. No, ono je imalo samo simboličnu
ulogu najviše državne vlasti do dolaska poglavnika.
Pavelićeva grupa stigla je u Trst 11. aprila navečer. Tu se zadržala cijeli sljedeći dan i
tek navečer je nastavila put prema Rijeci. Na Uskrs 13. aprila, u dva sata po ponoći, prešla je
most na Rječini i zatim nastavila put prema Delnicama i Karlovcu. Putem se Pavelić zadržao
u nekoliko mjesta (Vrbovsko, Ogulin, Oštarije, Gornje i Donje Dubrave, Duga Resa), te je u
Karlovac stigao tek navečer. Najprije je navratio u vojarnu nekadašnje austrijske kadetske
škole, gdje su bili okupljeni njemački, talijanski i ustaški časnici. Tu je iz Zagreba prispio i
Slavko Kvaternik, s kojim je Pavelić u posebnoj prostoriji razgovarao u četiri oka. O tom
razgovoru Kvaternik je kasnije (u istrazi pred komunističkim vlastima) izjavio: Ja sam ga
upitao, pozivom na čast i poštenu riječ, da li on ima kakve osobne ili političke obveze prema
Italiji, pa ga molim za iskreni odgovor, jer kad bi kakve obveze postojale, da ćemo naći
načina da njima izbjegnemo, ako su teže političke naravi i krnje nam suverenitet. Pavelić mi
je na to dao ruku i rekao, da mu mogu vjerovati da nema nikakvih osobnih ili političkih
obveza i da se od njega nije ništa tražilo... Pavelić je, dakle, zanijekao ono o čemu je doista
razgovarao s Mussolinijem, a što će postati teška hipoteka tek uspostavljene hrvatske države.
Poslije Kvaternika, Pavelić je primio Veesenmayera, posebnog izaslanika Von
Ribbentropa, kojemu je izjavio da će ustaška vlada najlojalnije surađivati s Trećim Reichom.
Ipak, naslućujući određeno njemačko-talijansko rivalstvo, Pavelić nije odmah proslijedio u
Zagreb, već je prenoćio u Karlovcu u kući dr. Ante Nikšića, predsjednika suda i kasnijeg
ustaškog ministra. Karlovac nije napustio ni sljedećeg dana, očekujući najavljeni susret s
posebnim izaslanikom Benita Mussolinija Anfusom. Naime, Mussolini se ozbiljno pribojavao
- kako je izjavio Anfusu - da Nijemci ne obrade Pavelića. Dodao mu je da je Pavelić jedini
pijun, koji držimo na balkanskoj ploči i ne smijemo dopustiti da nam ga otmu. Zato je i
naredio Anfusu da odmah odleti avionom u Hrvatsku do Pavelića i da bude uz njega pri
preuzimanju vlasti, dakako, vodeći neprekidno računa o talijanskim interesima, posebno o
Dalmaciji.
Stigavši u Karlovac, Anfuso je odmah posjetio Pavelića. Razgovarali su sami, bez
svjedoka. Kad je poslije razgovora Pavelić htio uputiti brzojav Mussoliniju, neke su
formulacije izazvale spor, u koji se umiješao i Veesenmayer, a bio je konzultiran čak i Berlin.
Sve je upućivalo na zaključak da Ribbentropova uputa Veesenmayeru ima u praksi drugačije
značenje. No, kako je njemačka strana ipak prihvatila Pavelića, on je mogao nastaviti put u
Zagreb. Dana 15. aprila 1941. oko 4 sata ujutro Pavelić je s pratnjom napokon stigao u
Zagreb. Izostao je svečani doček koji mu se pripremao, pa se poglavnik bez posebnog slavlja
smjestio u Banskim dvorima. Toga jutra Slavko Kvaternik je preko Radio Zagreba objavio:
Hrvatski narode! Dajem ti radosnu vijest, da se tvoj slavom ovjenčani poglavnik vratio u
glavni grad Zagreb i preuzeo svoju suverenu vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Naš
poglavnik šalje ti svoje pozdrave, daje ti svoje srce, svoje energije i svoj um i radit će za tebe
dan i noć, kao i dosad, a ti ga slijedi da vazdan budemo - Za dom spremni!
Sutradan (16. aprila) poglavnik Ante Pavelić imenovao je prvu vladu Nezavisne
Države Hrvatske, koja je u Banskim dvorima položila prisegu pred katoličkim župnikom iz
Kustošije Vilimom Ceceljom, zagrebačkim muftijom Ismetom ef. Muftićem i evangelističkim
biskupskim vikarom u Zagrebu Michaelom Backerom. Zakletvu je najprije položio poglavnik.
Prišao je stolu na kojemu je bio križ s dvije upaljene svijeće oko njega. Ispred svijeća bio je
položen revolver. Prije izgovaranja riječi prisege, Pavelić je rekao: Od 1102. godine hrvatski
narod nije nikada imao svoje samostalne, neovisne države. I eto, nakon punih 839 godina
došao je čas da se uspostavi odgovorna hrvatska vlada. Zatim je dao izjavu o svom podrijetlu
i osobnoj imovini. Ta izjava sadrži sljedeće podatke: član je seljačke zadruge Serdar, kućni
broj 14 u Krivom Putu, koja ima 14 jutara zemljišta; supruga mu je vlasnica polovice
prizemne kuće s vrtom u Podsusedu, dok je njegova polovica prodana na javnoj dražbi; ima
troje djece koja nemaju svoje imovine. Podigavši tri prsta u vis, Pavelić je izgovorio riječi
prisege, a potom je pročitao zakonsku odredbu o imenovanju prve Hrvatske državne vlade i
listu s imenima njezinih članova, pa su oni također davali izjave o svom predživotu i
imovinskom stanju.
Sastav prve vlade NDH bio je sljedeći: predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova
dr. Ante Pavelić (koji je ujedno i poglavnik, a to znači šef države); potpredsjednik dr. Osman
Kulenović, ministar hrvatskog domobranstva i ujedno zapovjednik vojske Slavko Kvaternik
(koji je i zamjenik poglavnika); ministar pravosuđa dr. Mirko Puk; ministar unutarnjih
poslova dr. Andrija Artuković; ministar zdravstva dr. Ivan Petrić, ministar narodnog
gospodarstva dr. Lovro Sušić, ministar bogoštovlja i nastave dr. Mile Budak; ministar šuma i
ruda ing. Ivica Frković; ministar udružbe dr. Jozo Dumandžić; predsjednik zakonodavnog
povjerenstva dr. Milovan Žanić.
Nakon što je sastavio vladu, Pavelić je imenovao i nekoliko ključnih dužnosnika za
funkcioniranje nove vlasti. Za ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost imenovan je
Eugen Dido Kvaternik, za zapovjednika Ustaške vojnice Juco Rukavina, a za pomoćnika
ministra vanjskih poslova dr. Mladen Lorković. Povjerenikom za Bosnu postao je Jure
Francetić, za Hercegovinu Ivo Herenčić i Mijo Babić, za Liku Ivan Devčić-Pivac.
Prvi zakonski akt, koji je poglavnik potpisao 17. aprila, bila je Zakonska odredba za
obranu naroda i države.
PRIZNANJE NDH I UTVRĐIVANJE NJEZINIH GRANICA
Priznanje Nezavisne Države Hrvatske.
— Odmah nakon proglašenja NDH 10.
aprila, Slavko Kvaternik je uputio Hitleru brzojav kojim gaje zamolio za priznanje netom
proglašene hrvatske države. Ujedno mu se zahvalio na zaštiti koju je hrvatskom narodu
pružila njemačka vojska. Sutradan (11. aprila) je i Pavelić iz Rima (kamo je stigao na
razgovor s Mussolinijem) također uputio brzojav Hitleru u kojem mu u trenutku ulaska
njemačkih jedinica u Hrvatsku iskazuje svoju zahvalnost i odanost. Pavelić u brzojavu ujedno
ističe da će NDH vezati svoju budućnost s europskim novim poretkom koji su stvorili Führer i
Duce. Dana 13. aprila njemačka je vlada, preko svog emisara u Zagrebu Veesenmayera,
potvrdila primitak oba brzojava i izrazila spremnost da prizna NDH pod vodstvom Pavelića.
Kada je Pavelić, odmah po dolasku u Zagreb, uputio Mussoliniju brzojav u kojem ga moli za
priznanje NDH, Mussolini se načelno složio s potrebom priznanja, ali je postavio pitanje
Dalmacije.
Priznanje NDH od strane Njemačke i Italije uslijedilo je 15. aprila, a iskazano je u
brzojavima koje su Hitler i Mussolini uputili Paveliću. U svom brzojavu Hitler kaže: Za mene
je posve osobita radost i zadovoljstvo, što Vam mogu izjaviti da Njemački Reich priznaje
Nezavisnu Državu Hrvatsku u času kada je hrvatski narod našao svoju dugo željenu slobodu
kroz pobjedonosno prodiranje četa sila Osovine. Mussolini pak navodi: S najvećim
zadovoljstvom pozdravljam novu Hrvatsku, koja je sebi danas izvojštila dugo željenu slobodu,
kada su sile Osovine uništile umjetno stvorenu Jugoslaviju. Na inzistiranje Mussolinija da se
u dokumentu o priznanju (to su spomenuti brzojavi od 15. aprila) odijeli pitanje priznanja
NDH od pitanja njezinih granica, u oba brzojava navedene su posve identične formulacije da
će se pitanje njezinih granica riješiti u slobodnoj izmjeni misli između zainteresiranih strana. I
dok njemačka strana nije postavila nikakve teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj, Italija je
isticala svoje pravo na Dalmaciju, što će se osobito aktualizirati već sljedećih dana kad
započnu pregovori o razgraničenju.
Dana 16. aprila Pavelić je uputio brzojav mađarskom namjesniku admiralu Miklosu
Horthyju s molbom za priznanje NDH. Pavelićevo traženje priznanja podržao je njemački
ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop uputivši preporuku za priznanje NDH ne
samo mađarskom admiralu Horthyju, nego i bugarskom kralju Borisu, rumunjskom šefu
države Ionu Antonescuu i slovačkom predsjedniku dr. Tissou. Već tijekom aprila 1941. - uz
Mađarsku - NDH su priznale Bugarska i Slovačka, a u maju Rumunjska. U junu to su uradile
Španjolska i Japan, u julu Nacionalna Kina, Danska i Finska, a u kolovozu Mandžurija
(Mandžukuo). Osim navedenih država, NDH nije priznala ni jedna druga država. Sve države
koje su je priznale bile su ili potpisnice Trojnog pakta ili Antikominternskog pakta (taj je pakt
bio sklopljen 1940. protiv Komunističke internacionale, pa mu je pristupila i NDH). Radilo
se, dakle, o državama koje su bile vezane uz osovinske sile. S tim je državama NDH
uspostavila i diplomatske odnose i u njihovim prijestolnicama otvorila svoja diplomatska
predstavništva.
Za NDH su, dakako, najvažnija bila diplomatska predstavništva u Berlinu i Rimu. Prvi
poslanik NDH u Berlinu bio je dr. Branko Benzon. Na tom ga je položaju zamijenio Mile
Budak, dotada ministar bogoštovlja i nastave. Kada je Budak povučen, u Berlin je otišao
Stjepan Ratković. Posljednji poslanik NDH u Njemačkoj bio je dr. Vladimir Košak. U Rimu
je prvi poslanik NDH bio dr. Stijepo Perić, a zatim dr. Ante Nikšić. Njemačka vlada je svojim
poslanikom u Zagrebu imenovala Siegfrieda Kaschea. Talijanski poslanik u NDH bio je
Raffaello Casertano.
Vodstvo NDH uvelike se trudilo da dobije priznanje Vatikana i da s papinskom
državom uspostavi diplomatske odnose. Sam je Pavelić za boravka u Rimu u maju 1941.,
posjetio papu Pija XII. Međutim, za cijelo vrijeme postojanja NDH vršila se samo izmjena
stalnih delegacija bez priznanja. Vatikan je kao svog apostolskog legata uputio u Zagreb opata
Ramira Giuseppea Marconea, a hrvatska vlada je u Vatikanu uspostavila Ured izvanrednog
opunomoćenika. Prve kontakte sa Sv. Stolicom uspostavljao je Nikola Rušinović, inače
savjetnik poslanstva NDH u Rimu. Njega je zamijenio Ervin Lobkovicz kao izvanredni
opunomoćenik NDH, koji je i otvorio spomenuti Ured. Taj je ured formalno bio nezavisan od
poslanstva NDH u Rimu. Kako su poglavnik i vlada NDH nastojali da odnosi s Vatikanom
budu na što višoj razini i da Vatikan prizna novu hrvatsku državu, opat Marcone je stavljen na
listu diplomatskog kora akreditiranog u NDH, pa je s ostalim diplomatskim predstavnicima
prisustvovao javnim manifestacijama. Međutim, iako je Sv. Stolica NDH priznala de facto, do
formalnog, tj. priznanja de jure, do kraja NDH ipak nije došlo. Valja napomenuti da je
Vatikan i dalje priznavao jugoslavensku izbjegličku vladu u Londonu i da je s njom održavao
veze preko jugoslavenskog poslanstva pri Vatikanu.
Iako Švicarska NDH nije priznala, ova je - kao neutralna država - ostavila svog
konzula i dalje u Zagrebu, pa je čak s NDH potpisala i dva ugovora gospodarske prirode. U
septembru 1941. NDH je sa švicarskom vladom potpisala sporazum o robnom i platnom
prometu. U Zürichu je pak uspostavljeno stalno trgovačko izaslanstvo NDH.
Rimski ugovori.
— Pavelić je nastojao da se utvrđivanje granica s Italijom što više
oduži, pri čemu je nalazio na izvjesno razumijevanje Berlina, koji je opet zbog svojih vojnih
interesa na Balkanu razgraničenju NDH i Italije posvećivao posebnu pozornost.
Karakteristično je da je Hitler već 12. aprila 1941. zapovjedništvo Druge njemačke armije
obavijestio da se Njemačka ne želi politički miješati u hrvatske prilike, no da namjerava tamo
štititi svoje vojno-strateške interese. Zato je istoga dana za njemačkog opunomoćenog
generala u Zagrebu imenovao Glaisea von Horstenaua, inače nesklonog Italiji. U razgovoru s
Hitlerom, pred odlazak u Zagreb, Glaise je upozoravao Fiihrera da su Hrvati okrenuti prema
Njemačkoj i da duboko mrze Talijane te da je u interesu Njemačke da Dalmaciju ostavi
Hrvatima, a Talijanima bi trebalo ostaviti samo Boku kotorsku. No, s druge strane Nijemci
nemaju preveliko povjerenje u Pavelića, kojeg smatraju Mussolinijevim čovjekom. Dakako,
Nijemci su bili posve svjesni Mussolinijevih pretenzija na Jadranu i nastojanja da NDH
podvrgne što jačem talijanskom utjecaju.
Kad su se desetak dana nakon uspostave NDH, u Beču sastali Ciano i Von Ribbentrop,
talijanski je ministar vanjskih poslova postavio zahtjev za priključenje Italiji cijele istočnojadranske
obale od Rijeke do Kotora, a najavljivao je i mogućnost uspostave personalne unije
između NDH i Italije. Mada se Ribbentrop u početku nije slagao s takvim zahtjevima Italije,
ipak je - na intervenciju Hitlera u tijeku razgovora - postao popustljiviji, priznajući Talijanima
prvenstvo interesa u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hitler je poručio Ribbentropu da problemi
oko NDH ne smiju remetiti savezničke odnose Njemačke i Italije. Na bečkom sastanku
dvojice ministara pretresena su i druga pitanja nastala slomom Jugoslavije, a pitanje hrvatskotalijanske
granice raspravljat će dalje predstavnici NDH i Italije u izravnim razgovorima.
Pregovori između Italije i NDH o razgraničenju vodili su se 25. aprila 1941. u
Ljubljani, gdje su se u zgradi bivše Dravske banovine sastali Pavelić i Ciano. U Pavelićevoj
pratnji bili su Edo Bulat i Stijepo Perić, te Jozo Dumandžić i Andrija Artuković. Ciano je
istupio s dva prijedloga. Jedan je obuhvaćao prepuštanje Italiji čitave jadranske obale od
Rijeke do Kotora i u unutrašnjosti teritorija označenog na predočenoj karti do crte koja je
povučena od Karlovca na jugu u ravnom potezu do pred Mostar i u blagom zavoju na
sjeverozapadni kut Crne Gore. Drugi je prijedlog bio nešto umjereniji i obuhvaćao je tzv.
povijesnu Dalmaciju, ali je istodobno predviđao tijesno političko upravno povezivanje
Hrvatske s Italijom. Pavelić nije prihvatio ni jedan od dva prijedloga, već je istupio s
protuprijedlogom prema kojemu bi NDH dobila Trogir, Split i Dubrovnik s nekim otocima.
Istodobno je pokazao spremnost da pregovara o naslonu hrvatske države na Italiju. Međutim,
u Ljubljani nije bilo ništa zaključeno. Ciano je - kako sam navodi u svom dnevniku - nakon
Pavelićeva prijedloga tražio nekoliko dana za razmišljanje.
Pri utvrđivanju granice NDH prema Italiji Pavelić se nadao podršci Njemačke, ali je
ova ostajala po strani. Dalji hrvatsko-talijanski pregovori vodili su se diplomatskim kanalima.
U tim pregovorima Pavelić je izmijenio svoj prijedlog, pristajući na ustupanje Trogira i Splita
Italiji s tim, da NDH sudjeluje u upravi grada Splita. Na toj osnovi održani su završni
razgovori na sastanku Pavelića i Mussolinija u Tržiču, 7. maja 1941. Dogovoreno je da će se
međudržavni ugovor između NDH i Italije potpisati u Rimu.
Pavelić je na čelu velike hrvatske delegacije otputovao u Rim 18. maja 1941. Tu je s
Mussolinijem potpisao tzv. Rimske ugovore, koji se sastoje od tri dokumenta. Prvim je
utvrđena granica između NDH i Italije. Utanačenom graničnom linijom Italija je prisvojila
najrazvijeniji dio hrvatske obale. Hrvatskoj je ostao podvelebitski dio Hrvatskog primorja i
obala od Omiša do Dubrovnika, a to je prostor od mnogo manjeg pomorskog značenja od
ostalih jadranskih krajeva koji su postali sastavni dio Kraljevine Italije. Na tom su dijelu
jadranske obale samo luke Metković i Gruž, koje nisu imale razvijeniju vezu sa zaleđem, kao
Sušak, Šibenik i Split. Drugim ugovorom NDH se obvezala da neće na jadransko-primorskom
području podizati nikakve vojne objekte, niti držati ratnu mornaricu, osim manjih jedinica za
potrebe policijske i financijske službe. U trećem dokumentu precizira se politički odnos NDH
i Italije, pa se navodi da Italija preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske
uz dodatak da ona (Hrvatska) neće preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s
navedenim jamstvom.
U službenoj vijesti o sklapanju Rimskih ugovora navodi se da je uspostavljena
Kraljevina Hrvatska (pod tim nazivom je u ugovorima označena NDH), te da je Pavelić
prilikom audijencije kod talijanskog kralja Vittoria Emannuela III. u ime Hrvatske ponudio
krunu kralja Zvonimira vladajućoj talijanskoj kući Savoja, a da je za nositelja te krune
određen vojvoda od Spoleta.
Nakon kapitulacije Italije 1943. svi krajevi koji su joj Rimskim ugovorima pripojeni na
istočnoj jadranskoj obali, bili su uključeni u NDH
Razgraničenje s ostalim susjedima.
— Susjedi i ratni protivnici nekadašnje
Jugoslavije smatrali su posve prirodnim da se okoriste njenim raspadom i da uspostave
granice koje će predstavljati ostvarenje njihovih starih »opravdanih« (!) zahtjeva. To se
odrazilo i na utvrđivanje granica NDH, što je u prvom redu potvrdila Italija nametanjem
Rimskih ugovora. Slijedila ju je Mađarska koja je na sjevernom rubu nekadašnje
jugoslavenske države zaposjela Međimurje, Prekomurje i dalje na istoku trokut između Drave
i Dunava (Baranja).
Zapadna granica. Njemački Reich je priključio sjevernu polovicu Kranjske, rubni
pojas Koruške i južne Štajerske, pa je postao izravni susjed NDH. Razgraničenje između
NDH i Njemačke izvršeno je potpisivanjem ugovora 13. maja 1941. Tim je ugovorom
utvrđena granica prema dijelu Slovenije koji je bio uključen u njemačku državu.
Kako je dio Slovenije bio priključen Italiji kao Provincija Ljubljana, dio zapadne
granice NDH trebalo je utvrditi s Italijom. To je učinjeno izmjenom nota između dviju država
u julu 1941. godine. Granica se protezala od tromeđe NDH, Njemačke i Italije na
Žumberačkoj gori, rijekom Kupom preko Gorskog kotara do Bakarskog zaljeva.
Istočna granica. Pri utvrđivanju granice NDH prema Srbiji pojavio se problem
granične crte u Srijemu. Naime, prema zahtjevu vlade NDH granična crta u Srijemu išla bi po
nekadašnjoj austrougarskoj granici, uključujući u hrvatski državni teritorij i grad Zemun.
Međutim, u tom području njemačko vojno zapovjedništvo za Srbiju zatražilo je takvo rješenje
prema kojem bi Zemun s okolicom ostao u sastavu Beograda. Zapovjednik njemačkih
okupacijskih snaga u Srbiji general Forster opravdavao je svoj prijedlog potrebama
snabdijevanja Beograda živežnim namirnicama i korištenjem zrakoplovnog uzletišta kod
Zemuna. Tome je dodao i prometno-sigurnosne razloge, kao i postojanje radio-odašiljača za
kratke valove u blizini Zemuna, koji je potreban njemačkoj promidžbi za Srbiju. Na Forsterov
nalog njemački zapovjednik Zemuna odbio je potvrditi uvođenje u dužnost gradonačelnika
Zemuna postavljenog od hrvatskih vlasti.
Početkom maja 1941. njemačko poslanstvo u Beogradu obavijestilo je ministarstvo
vanjskih poslova NDH o namjeri vojnog zapovjednika Srbije. Mada je to pokušalo,
ministarstvo nije moglo spriječiti namjeravam potez njemačkog zapovjednika Srbije, jer je u
međuvremenu Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske u Berlinu (OKW) donijelo odluku
da Zemun s okolicom privremeno ostaje pod vlašću zapovjedništva Srbije. »Privremeno« je
značilo da se predaja Zemuna hrvatskim vlastima odgađa dok traje njemačka vojna uprava u
Srbiji. To je nagovijestilo buduće rješenje prema kojem se grad Zemun ne bi predao Srbiji,
tim više što je za postojanja Austro-Ugarske Monarhije bio u njenom sastavu. Pavelić nije
mogao uraditi ništa drugo, nego prihvatiti izdvajanje Zemuna i njegove okolice iz sustava
hrvatske vlasti. Kada je 10. maja 1941. vladi u Zagrebu stigla službena obavijest, poglavnik je
dao svoj formalni pristanak, naglašavajući da se radi o privremenoj vojno-upravnoj mjeri.
Njemački poslanik u Zagrebu Kasche predložio je da se pitanje njemačke vojne uprave
Zemuna i okolice utvrdi posebnim ugovorom, što je general Forster prihvatio. Tako je najzad
4. juna 1941. potpisan hrvatsko-njemački ugovor prema kojemu se utvrđuje (u toč. 3) da
područje Zemuna i okolice pripada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i da u njemu »imaju vrijediti
načela NDH«. Utvrđuje se da u tom području NDH izravno preuzima samo nadležnosti u
nastavi i pravosuđu, dok će ostale upravne grane (unutarnji poslovi, željeznice, pošta, porezi i
dr.) za trajanja posebnog stanja biti podređene vojnom zapovjedniku Srbije u Beogradu. U
toč. 5 ugovora navodi se da će se u svrhu zaštite gospodarskih probitaka NDH u Zemunu
osnovati Hrvatski ured.
Preuzimanje ugovorom predviđenih poslova pod hrvatsku nadležnost izvršeno je
sredinom jula 1941. godine. Time je hrvatska strana dobila samo mali dio vlasti u Zemunu.
Otvorena granica prema Beogradu i dvostruki novčani sustav omogućili su krijumčarenje roba
na štetu gospodarstva NDH. Poteškoće su se javile i u poštanskoj i željezničkoj službi, na što
je sve upozoravala hrvatska vlada, predlažući da se ponovno razmotri pitanje potpunog
preuzimanja i pripojenja zemunskog područja hrvatskoj državi. U tom traženju podržao ju je i
njemački poslanik Kasche. Tako su u septembru i oktobru 1941. vođeni novi pregovori o
zemunskom području. Tada je zaključeno da oblast istočnog Srijema prelazi u potpunu vlast
NDH. Zanimljivo je napomenuti da je tom prigodom dogovoreno da se postignuti sporazum
neće objaviti putem tiska. Time je bila završena borba za uključivanje Zemuna i istočnog
Srijema pod punu vlast Nezavisne Države Hrvatske.
Uskoro je bio otvoren konzulat NDH u Beogradu.
Sjeverna granica. U razgraničenju NDH s Mađarskom pojavilo se sporno pitanje
Međimurja. Tijekom vojnih operacija u aprilu 1941. mađarske su trupe okupirale područje
Međimurja. No, poslije uspostave NDH, mađarski je konzul u Zagrebu uvjeravao ustaške
vlasti da ulazak mađarske vojske u Međimurje ima isključivo strategijsko značenje, te da
mađarska vlada priznaje to područje kao sastavni dio NDH i izražava želju da se ugovorom
što prije utvrde granice između dviju država. Međutim, uskoro je mađarska strana zatražila
slobodan pristup do Sušaka, na što je vlada NDH, odgovorila da se o tome ne može sklopiti
nikakav ugovor prije nego li bude utvrđen hrvatski odnos prema Italiji. A kad su Rimski
ugovori bili potpisani, držanje mađarske vlade se izmijenilo, posebno u odnosu na
Međimurje. Kada je u junu 1941. u Zagreb stigla mađarska delegacija na pregovore o
razgraničenju, predložila je da se granica između NDH i Mađarske utvrdi onakva granica
kakva je bila 1918., tj. da Međimurje pripadne Mađarskoj. Ujedno je delegacija predložila i
sklapanje ugovora o pristupu Mađarske Jadranskom moru preko hrvatskog teritorija. Kako
hrvatska strana nije prihvatila te prijedloge, pregovori su završeni bez rezultata. Sto se tiče
držanja Njemačke, ono je - kao i pri razgraničenju između NDH i Italije - bilo neutralno.
Unatoč procjene vlade NDH, da Mađarska nije ono što je Italija i da prema njezinim
zahtjevima može zauzeti čvršći stav, razgraničenje sa sjevernim susjedom nije za Hrvatsku
teklo na zadovoljavajući način. Dalji pokušaji rješenja pitanja Međimurja zakomplicirali su se
proklamacijom zapovjednika mađarske posade u Čakovcu (10. jula) o priključenju Međimurja
Mađarskoj bez ikakvih dogovora s vladom NDH. Na protestnu notu Zagreba vlada u
Budimpešti je odgovorila da se radi o povijesnom pravu Mađarske na Međimurje. Postajalo je
sve jasnije da Hrvatska nema mogućnosti da se tome suprotstavi. Vlada NDH - premda je
ostala na svom stajalištu o Međimurju kao dijelu hrvatske države - nije htjela zaoštravati
odnose s Mađarskom, pa je dala instrukcije svom poslaniku u Budimpešti da djeluje snošljivo
jer u postojećoj situaciji imamo velike neprilike s Talijanima. Odluka zapovjednika mađarskih
jedinica u Čakovcu bila je samo akt jedne vojne osobe bez državno-pravnog značenja. No, 16.
decembra 1941. mađarski je parlament prihvatio Zakon o pripojenju južnih krajeva, kojim je
Međimurje jednostrano pripojeno Mađarskoj. Kao akt najvišeg mađarskog predstavničkog
tijela, taj je zakon imao drugačiju težinu. Zato je vlada NDH 7. januara 1942. uputila vladi u
Budimpešti protestnu notu, ali ona nije dovela do promjene u sporu oko Međimurja. Vlada
NDH nije nikada zaključila ugovor o razgraničenju s Mađarskom, pa je zato ministar
Lorković u Hrvatskom državnom saboru i izjavio da su granice NDH utvrđene na zapadu,
jugu i istoku. Sjeverna granica prema Mađarskoj nije bila utvrđena obostrano prihvaćenim
ugovorom, pa se u izjavi vlade i ne spominje.
Stanje u anektiranoj Dalmaciji.
— Potpisivanjem Rimskih ugovora sastav talijanske
države uključen je znatan dio Dalmacije nastanjen u velikoj većini Hrvatima. Sam Ciano je u
svom Dnevniku zapisao da Italija ne traži Dalmaciju iz etničkih razloga, nego na temelju
načela životnog prostora. To znači da je talijanska strana i te kako dobro poznavala etnički
sastav Dalmacije i znala tko su njezini stanovnici. Međutim, o položaju Hrvata, koji postaju
podanici Kraljevine Italije, u Rimskim ugovorima nema ništa. Nikakvim utanačanjem nisu
zajamčena manjinska prava stanovnika Dalmacije.
Istoga dana kad su potpisani Rimski ugovori, je vlada donijela dekrete o pripojenju
teritorija Dalmacije, Hrvatskog primorja, Boke kotorske i jadranskih otoka. Sušački, kastavski
i čabarski i dio delničkog kotara s otocima Krkom i Rabom uključeni su u Riječku pokrajinu.
Anektirani dio Dalmacije, Boka kotorska i dalmatinski otoci pripojeni su dotadašnjoj
Zadarskoj pokrajini, pa je od tih krajeva ustanovljen Guvernatorat Dalmacija. Dijelio se u tri
pokrajine: zadarsku, splitsku i kotorsku. Jadran i Dalmacija bili su potpuno u rukama
talijanskih fašističkih vlasti, koje su provodile politiku rimske vlade usmjerenu k potpunoj
talijanizaciji. Posljedice takve politike ubrzo su se odrazile u revoltu i otporu naroda u tim
krajevima.
U anektiranim dijelovima Hrvatske fašistička Italija je organizirala svoju vojnu i
civilnu upravu. Već 15. aprila za civilnog komesara Dalmacije postavljen je Athos Bartolucci,
koji je odmah imenovao kotarske i općinske komesare. Bila je to dovoljno jasna najava
talijanskih namjera, dok granica dviju susjednih država još nije bila utvrđena. Poslije
potpisivanja Rimskih ugovora talijanska vlada je neograničeno zagospodarila novopripojenim
teritorijem. Tada je za guvernera priključene Dalmacije imenovala Giuseppe Bastianinija,
člana Velikog vijeća fašističke stranke. On je - kao i guvener Riječke pokrajine - dobio široke
ovlasti za provođenje mjera talijanizacije u anektiranom području. Sam je Mussolini,
početkom juna 1941., izjavio da se dalmatinsko pitanje može smatrati konačno riješenim.
Uputio je tada i prijetnju da će Italija izvršiti i preseljenje stanovništva anektiranih krajeva
ako ono ne bude lojalno.
Prvi akti fašističkih vlasti u pripojenim područjima pokazali su kako izgleda »konačno
rješenje«. Objavljena je uredba o zamjeni hrvatskih natpisa na javnim mjestima talijanskima
(nazivi ulica, ustanova, trgovina i dr.). Ulice i trgovi, kao i toponomastika cijelog anektiranog
područja, dobili su talijanske nazive. Zabranjeno je isticanje hrvatskih zastava i obustavljeno
izlaženje hrvatskih novina. Umjesto njih pokrenute su talijanske novine, najprije San Marco, a
od decembra 1941. i Il popolo di Spalato. Zatvorene su narodne čitaonice, raspuštena sva
hrvatska prosvjetna i športska društva, te zabranjeno djelovanje svih organizacija koje su
imale nacionalno hrvatsko obilježje.
Da bi uništili bitnu oznaku nacionalne pripadnosti stanovništva, talijanske fašističke
vlasti poduzele su daljnje oštre mjere za suzbijanje hrvatskog jezika. U upravu i sudstvo
uveden je talijanski jezik, što je stanovništvu predstavljalo velike teškoće, jer talijanski jezik
nije poznavalo. No, to je bila samo prva mjera koja je ubrzo protegnuta i na sve javne
institucije i škole. Uvođenje talijanskog jezika u škole teško je pogodilo mladi naraštaj.
Istodobno Talijani nastoje pridobiti mladež korumptivnim metodama, pa je njihova vlast
završenim srednjoškolcima omogućila studiranje u Italiji. Već prve godine namijenjeno je 211
stipendija (u iznosu od 1,200.000 lira) za mlade Hrvate i Srbe iz Dalmacije koji prihvate
odlazak na studije u talijanske gradove, ponajprije u Padovu. Dakako, trebalo je da prihvate i
opredjeljivanje za Italiju i fašistički režim.
Denacionalizacija hrvatskog stanovništva vršila se na temelju talijanskih zakonskih
odredaba, ali uz primjenu surovih represivnih postupaka. Nisu izostali ni razni promičbeni
materijali. No, budući da to nije davalo očekivane rezultate, fašistička uprava je pooštrila
represivne mjere. U govoru, održanom u aprilu 1942., guverner Bastianini je bez okolišavanja
zahtijevao potalijančivanje, a za neprihvaćanje prijetio se iseljavanjem. Onome koji odbija
talijansku civilizaciju, što mu je nuđa fašistička Italija, - rekao je - onome koji neće da se
njegov duh napaja na izvorima Vergilija, Horacija i Dantea... preostaje mu jedino da krene
najkraćim putem na granicu. Ovdje vlada Rim, njegov jezik, njegova znanost, njegov moral, a
vratio se i naoružan Lav sv. Marka.
Mjere talijanizacije (i fašizacije) stalno su se pojačavale. Službenici bivše Jugoslavije
u upravnim službama, sudstvu, željeznici, zdravstvenim ustanovama bili su otpuštani, a na
njihova mjesta dovođeni su službenici iz Italije. U dalmatinske gradove stigli su Talijani
učitelji i profesori, liječnici i suci, trgovci i tehničari koji su zamijenili domaće službenike i
stručnjake i tako osigurali nesmetano funkcioniranje talijanske uprave i javnih službi. Oni su
postojali glavni oslonac talijanske fašističke vlasti u provođenju nasilnih mjera nad domaćim
stanovništvom i u ostvarivanju planova talijanizacije Dalmacije.
Radi što uspješnijeg provođenja svog plana talijanske su vlasti osnovale Ured za
jadranske teritorije, koji je trebao koordinirati sve poslove usmjerene denacionalizaciji
anektiranog područja. Sve mjere talijanizacije bile su popraćene neviđenim terorom.
Represivne mjere bile su drastične. Uz druge oblike zastrašivanja i maltretiranja posebni
odredi fašista, dovedeni iz Italije - uz pomoć nekolicine domaćih fašista i špijuna - provodili
su batinanje i napajanje prokazanih ili osumnjičenih građana ricinusovim uljem. Pod svaku
cijenu nastojalo se slomiti otpor talijanizaciji i fašizaciji, što je izazivalo još jači otpor
stanovništva.
Samo mjesec dana nakon potpisivanja Rimskih ugovora platežno sredstvo uvedena je
talijanska lira. Izvršena je zamjena valute u odnosu 100 dinara za 38 lira. Bankarska i
osiguravajuća društva bivše države bila su likvidirana, a Trgovačko-industrijska komora u
Splitu ukinuta. Njihove poslove preuzele su odgovarajuće talijanske ustanove. Nepovoljan
omjer pri zamjeni valute pogađao je sve slojeve stanovništva, ne samo dalmatinske težake,
već i službenike i radnike, kao i cijelu ionako osiromašenu privredu. No, ne obazirući se na
učinak gospodarske djelatnosti, Talijani su i gospodarstvo uključili u politiku talijanizacije
hrvatskih krajeva. Naime, sva su privredna poduzeća bila proglašena mobiliziranima, pa su im
na rukovodeća mjesta postavljeni talijanski komesari. Istodobno su i radnici i drugi
zaposlenici potpali pod vojne zakone, što je značilo pooštravanje represije za eventualne
propuste u radu ili za prkosno ponašanje prema talijanskim starješinama.
Posebna uloga u ostvarivanju potpune pokornosti stanovništva pripala je vojnim
ratnim sudovima. Oni su za cijelo anektirano područje uvedeni Mussolinijevom naredbom već
potkraj jula 1941. Za svaki čin koji je bio procijenjen kao ugrožavanje integriteta talijanske
države - bilo da se radilo o ekonomskoj sabotaži ili pak o subverzivnoj akciji usmjerenoj na
oštećivanje vojnih objekata - bila je predviđena smrtna kazna. Kada je započela aktivnost
ilegalnih grupa u gradovima i kada su se pojavile prve skupine boraca u partizanskim
jedinicama, osnovan je Izvanredni sud za Dalmaciju, ubrzo preimenovan u Specijalni sud,
koji je po kratkom postupku izricao masovna pogubljenja.
Otpor talijanskoj vlasti i teroru u gradovima, diverzije i sabotaže bile su u stalnom
porastu, pa je tako područje anektirane Dalmacije postalo značajno izvorište snaga
antifašističkog pokreta.
NDH u brojkama.
. Prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda
(objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6,966.729 stanovnika.
Od toga je bilo 4,817.000 Hrvata, 1,848.000 Srba, 145.000 Nijemaca, 70.000 Mađara, 37.000
Slovenaca, 44.267 Čeha i Slovaka. Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je 1,727.548
Hrvata.
USTROJSTVO DRŽAVE I UNUTARNJA ORGANIZACIJA
Poglavnik.
— Formiranje prve vlade NDH označilo je početak ustrojavanja nove
vlasti i unutarnjeg organiziranja hrvatske države. Vlada je bila sastavljena od istaknutih
prvaka ustaškog pokreta, od kojih je dio pripadao domovinskoj skupini, a dio ustaškoj
emigraciji. Na čelu vlade kao njen predsjednik bio je Ante Pavelić, koji je preuzeo i resor
vanjskih poslova, očito zato jer je novu državu čekao mučan posao utvrđivanja granica,
posebno s Italijom. Pošto su Rimski ugovori zaključeni, Pavelić je napustio resor vanjskih
poslova i 9. juna novim ministrom imenovao Mladena Lorkovića (dotad tajnika u
ministarstvu vanjskih poslova). Početkom maja 1941. potpredsjedništvo vlade NDH preselilo
se iz Zagreba u Banja Luku, koja je tako postala drugo središte vlade. No, potkraj 1941.
vraćeno je u Zagreb. (Dotadašnjeg potpredsjednika Osmana Kulenovića zamijenio je tada
Džafer Kulenović, jedan od prvaka bivše Jugoslavenske muslimanske organizacije).
Uz funkciju prvog čovjeka u vladi, Pavelić je obnašao i dužnost šefa države s titulom
poglavnika, koju je imao i u emigraciji kao osnivač i vrhovnik ustaške emigrantske
organizacije. To je upućivalo na tijesnu povezanost, odnosno jedinstvo državne vlasti i
ustaške organizacije. Pavelić je kao šef države i vlade donosio sve važnije odluke u vanjskoj i
unutarnjoj politici NDH, imenovao i razrješavao sve visoke dužnosnike u aparatu državne
vlasti, a kao čelnik ustaške organizacije i visoke ustaške dužnosnike. Kao poglavar države
Pavelić je bio i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, pa je u njegovoj nadležnosti bilo
postavljanje i razmještaj i vojnog zapovjedničkog sastava. Kako država nije imala
predstavničkog zakonodavnog tijela (parlamenta), sve zakone i zakonske odredbe donosio je i
potpisivao poglavnik. Tako se u rukama državnog poglavara koncentrirala sva vlast. On je po
tome bio i najodgovornija osoba za sve što se događalo u unutarnjoj i vanjskoj politici NDH.
Koncentracijom silne moći u svojim rukama Pavelić je bitno pridonosio oblikovanju
stila upravljanja u hrvatskoj državi. Njegova ličnost među podređenim mu ustašama
pretvarala se u kult. Postao je nedodirljiv, a one koji su mu se na bilo koji način suprotstavljali
ili iskazivali drugačije mišljenje, bezobzirno je uklanjao. Nije volio akademske rasprave, već
se više oslanjao na suradnike skromnijeg obrazovanja. Veće je povjerenje imao u ustaše -
povratnike (one koji su s njim bili u emigraciji), nego u pripadnike domovinske ustaške
skupine.Nezavisna Država Hrvatska je bila država bez temeljnog zakona - ustava. Ona nije
imala nikakvu kodificiranu ispravu o svom ustrojstvu, nego se njezin unutarnji sustav
zasnivao na različitim državnim zakonima i zakonskim odredbama ustavopravnog sadržaja.
Cijeli je sustav nastao postupno na temelju skupnih i pojedinačnih zakonodavnih akata, koje
je donosio šef države - poglavnik.
Uspostavljanje organa nove vlasti.
— Nakon što je proglasom od 10. aprila 1941.
uspostavljena NDH, usporedo s reguliranjem njezina položaja u odnosu na druge države
(priznanje, uspostavljanje diplomatskih odnosa, utvrđivanje granica), pristupilo se i njezinoj
unutarnjoj organizaciji. Poslije formiranja vlade, trebalo je organizirati vlast na terenu i
izgraditi novi upravni aparat. Taj proces se odvijao tijekom prvih mjeseci postojanja NDH i
bio je prilično složen jer se izvodio uz nazočnost njemačkih i talijanskih trupa, pri čemu su
ove posljednje pravile novoj vlasti prilične smetnje.
Već 22. aprila 1941. objavljena je odredba po kojoj se činovnici i drugi službenici
bivših banovina, ostalih samoupravnih tijela, svih ustanova javnog poretka, stavljaju na
raspoloženje nadležnim ministrima. U nastavku teksta te odredbe kaže se da ih nadležni
ministar može bez obrazloženja otpustiti, dići od službe, umiroviti, premjestiti bez njihove
privole iz područja jednog ministarstva u drugo, iz državne službe u samoupravnu i u službu
ustanova javnog poretka i obrnuto. Te su formulacije bile jasna najava da će nova hrvatska
vlast pristupiti organizaciji činovničkog aparata temeljitom provjerom postojećeg. Jer,
osnovicu novog sustava službenika trebalo je ipak potražiti u bivšem banovinskom
činovništvu. Pri ustrojavanju upravnog aparata i lokalnih vlasti NDH određenu ulogu je
odigrala i Naredba o utvrđivanju rasne pripadnosti samoupravnih službenika i vršitelja
slobodnih akademskih zvanja, koju je početkom juna 1941. potpisao ministar unutarnjih
poslova Andrija Artuković. Ta je naredba obvezivala osobe na koje se odnosila da u roku od
14 dana dostave izjavu o rasnom podrijetlu svom i svog bračnog druga.
Prvi organizatori nove vlasti na terenu bili su privremeni ustaški povjerenici. Njih je u
prvim tjednima postojanja NDH imenovao Ustaški nadzorni stožer u Zagrebu, a od početka
maja Glavni ustaški stan. Ustaški povjerenici bili su dugogodišnji pripadnici ustaškog
pokreta, dakle, osobe posvjedočenih hrvatskih uvjerenja. Jedna od glavnih zadaća bila im je
da na terenu predlažu i postavljaju pojedince za niže dužnosnike upravnog aparata i ustaškog
pokreta u pojedinim gradovima, mjestima i širim područjima. Za ustaške povjerenike bili su
imenovani: na području Banja Luke dr. Viktor Gutić, Travnika Nikola Jurišić, Sarajeva
Božidar Bralo, Tuzle Haklja Hadžić, Doboja dr. Dragutin Kamber, Mostara dr. Pavao Canki,
za područje istočne Hercegovine Alija Šuljak, Bjelovara Mijo Hans, Varaždina dr. Mate
Frkovič, Gospića Jurica Frković, te za Dalmaciju dr. Edo Bulat i Srijem dr. Petar Gvozdić.
Njihovom djelatnošću došlo je do izmjena vodećih ljudi u općinskim i kotarskim upravama.
Ustaški povjerenici razriješili su dužnosti općinske odbore, ali su u mnogim slučajevima
morali prihvatiti veći ili manji dio prijašnjeg upravnog aparata. S obzirom na činjenicu da su
strukturiranje nove vlasti na terenu provodili ustaški dužnosnici, često je dolazilo do
prepletanja funkcija predstavnika ustanova države i ustaškog pokreta. Bila je to, dakako, i
posljedica težnje ustaškog vrha na čelu države da osigura što čvršći nadzor nad nižim
organima vlasti.
Uspostava nove vlasti nije bila vremenski ujednačena u pojedinim područjima NDH.
U mnogim krajevima, gdje nije bilo većih problema s preuzimanjem službenika stare vlasti,
nova je vlast uspostavljena odmah. No, u područjima s nacionalno miješanim stanovništvom,
ustaški povjerenici imali su više posla oko dovođenja novih ljudi na pojedina mjesta, odnosno
oko stvaranja novih organa vlasti.
Posebna je pažnja bila posvećena Bosni i Hercegovini, pa su 23. i 24. aprila 1941. u
Sarajevo stigli Petar Petković, izaslanik vlade, koji je bio odgovoran za javni red i sigurnost
na području cijele Bosne i Hercegovine, Zvonko Kovačević kao povjerenik za javni red i
sigurnost i zapovjednik grada Sarajeva te pukovnik Petar Blašković u svojstvu zapovjednika
divizijskog područja. Dana 24. aprila navečer u Sarajevo je stigao i Slavko Kvaternik u pratnji
njemačkog generala Glaisea von Horstenaua. On je prisustvovao činu preuzimanja vlasti u
Sarajevu i njegovoj okolici. Potom je u Sarajevu uspostavljeno ustaško povjereništvo, koje je
imenovalo povjerenike u sjedištima kotara i općina te u manjim mjestima i selima. Glavnim
povjerenikom za cijelu Bosnu i Hercegovinu imenovan je Jure Francetić i njemu su bili
podređeni svi povjerenici u Bosni i Hercegovini.
Uspostava vlasti na području koje su okupirale talijanske snage razlikovala se od one
na područjima na kojima su se stacionirale njemačke jedinice. Dok su njemački vojni
zapovjednici priznavali novu vlast NDH i davali joj podršku, Talijani su joj u svojoj zoni
pravili ozbiljne smetnje. Ustaški povjerenici su pokušali odmah po proglašenju NDH
organizirati novu vlast, ali su ih Talijani u tome spriječili. Talijani su, usporedo s vojnom
okupacijom uspostavljali svoju civilnu vlast u cijeloj talijanskoj zoni, što je izazvalo
negodovanje i antitalijansko raspoloženje žiteljstva ne samo u tim krajevima, nego i u cijeloj
Hrvatskoj. Stanje se nešto popravilo poslije potpisivanja Rimskih ugovora, kada je
uspostavljena tzv. demilitarizirana zona, u kojoj su se postupno uspostavljali organi hrvatske
vlasti, ali i dalje uz znatne smetnje Talijana.
Upravna podjela.
— Početkom juna 1941. poglavnik je objavio posebnu odredbu o
podjeli NDH na velike župe, koje su definirane kao državne upravne oblasti na određenom
državnom području. Na čelu velike župe nalazio se veliki župan kao pouzdanik vlade, koji
vodi cijelu građansku upravu. Velike župane imenuje poglavnik, a odgovornost im je jednaka
odgovornosti ministara. Istom odredbom grad Zagreb se izuzima iz područja velike župe i
podređuje neposredno vladi NDH. U govoru kojega je održao ustaškim dužnosnicima 30. juna
1941., ustanovljenje velikih župa Pavelić je objasnio kao oživljavanje starih tradicija
hrvatskog naroda. Težnja mu je - dodao je - da tradicionalnu, povijesnu ulogu župe spoji sa
suvremenim zahtjevima sređene uprave u državi. Uspostavljanje velikih župa obuhvatilo je
cijelu NDH, a to znači i Bosnu i Hercegovinu. Njenom podjelom na velike župe i
ustrojavanjem nekoliko velikih župa udruživanjem bivših graničnih kotareva hrvatskih i
bosanskohercegovačkih, trebalo je izbrisati podvojenost Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Uspostavljanjem jedinstvenog upravnog sustava u cijeloj NDH učvršćivalo se jedinstvo
hrvatskog državnog i nacionalnog prostora.
Tijekom juna i jula osnovane su 22 velike župe. To su bile: Baranja (sjedište u
Osijeku), Bilogora (Bjelovar), Bribir i Sidraga (Knin), Cetina (Omiš), Dubrava (Dubrovnik),
Gora (Petrinja), Hum (Mostar), Krbava i Psat (Bihać), Lašva i Glaž (Travnik), Lika i Gacka
(Gospić), Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Modruš (Ogulin), Pliva i Rama (Jajce), Pokupje
(Karlovac), Posavje (Slavonski Brod), Prigorje (Zagreb), Sana i Luka (Banja Luka), Usora i
Soli (Tuzla), Vinodol i Podgorje (Senj), Vrhbosna (Sarajevo), Vuka (Vukovar), Zagorje
(Varaždin).
U sklopu tih velikih župa bio je 141 kotar i 18 kotarskih ispostava, te 978 općina.
Površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 115.133 km2. U taj podatak o površini
uključeno je i Međimurje, koje su anektirali Mađari.
Organizacija ustaškog pokreta.
— Prije uspostave NDH, u zemlji su postojale
ilegalne ustaške organizacije koje su djelovale pod vodstvom domovinskih ustaških prvaka.
Proglašenjem NDH njima se pridružuje emigrantska skupina, koja se na čelu s Pavelićem
vratila iz Italije. U prvim tjednima glavna briga ustaškog vodstva bila je uspostava vojne i
upravne vlasti, na čemu su posebno radili ustaški povjerenici, oslanjajući se na malobrojno
članstvo. No, novonastalo stanje - uspostava države i preuzimanje vlasti - zahtijevali su
masovniju organizaciju i drugačije organiziran politički i ideološki rad.
Početkom maja 1941. poglavnik Ante Pavelić je objavio odredbu kojom se djelatnost
dotadašnjeg Ustaškog stožera u Zagrebu prenosi na Glavni ustaški stan. Ustaški stožer u
Zagrebu - kaže se u odredbi - dostavit će Glavnom ustaškom stanu izvještaj o sadašnjem
stanju organizacije, popis svih do sada imenovanih povjerenika u državi Hrvatskoj, te će
obavijestiti sve stožere i stožerne ispostave u zemlji da se od sada izravno obraćaju Glavnom
ustaškom stanu... Time je započelo organiziranje ustaškog pokreta kao regularne organizacije
u NDH. Osnovni dokumenti na kojima se temeljio njezin rad bili su Ustav iz 1932. i Načela
hrvatskog ustaškog pokreta iz 1933. Na njih se pozivao Pavelić u svojoj odredbi. Glavni
ustaški stan nastavlja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj svoje djelovanje propisano mu ustaškim
Ustavom - navodi Pavelić. Glavni ustaški stan prije uspostave NDH bio je u emigraciji
vrhovni organ ustaške organizacije. Sada dobiva legalni status kao vrhovni organ jedine
političke organizacije u zemlji. (U NDH nije bilo političkih stranaka.)
Glavni ustaški stan (skraćeno GUS) sačinjavali su: poglavnik, doglavnici, poglavni
pobočnici i povjerenici. Poglavnik je bio vrhovni čelnik ustaške organizacije i on je imenovao
ostale Članove GUS-a. Doglavnici su bili dr. Mile Budak, Ademaga Mešić, Jozo Sunarić,
Marko Došen, Slavko Kvaternik, Luka Lešić, Andrija Betlehem. Oni su činili Doglavničko
vijeće u koje su povremeno uključivani i novi članovi (Mate Frković, Lovro Sušić, Ljudevit
Šok, Vilko Begić, Stipe Matijević, Ivan Ćelan, Janko Tortić, Jure Pavičić). Neki su od njih
bili tijekom vremena razriješeni članstva u Vijeću (Matijević, Ćelan, Sunarić, Kvaternik).
Poboč-nički zbor sačinjavali su poglavni pobočnici Blaž Lorković, Ivan Oršanić, Mijo Bzik,
Alija Šuljak, Ivan Javor, Vjekoslav Blaškov, Hakija Hadžić i Mira Vrličak-Dugački. Članovi
GUS-a bili su povjerenici (to nisu bili već navedeni ustaški povjerenici upućeni u pojedina
područja NDH sa zadaćom organizacije vlasti). Ta je skupina bila najbrojnija i u njoj su bili
Eugen Dido Kvaternik, Vjekoslav Luburić, Vilko Pečnikar, Branko Rukavina, Frane Mić,
Ante Štitić, Zdenko Blažeković, Bozo Cerovski, Vlado Singer, Vlado Herceg, Tomislav
Grgić, Danijel Crijen, Vlado Jonić, Franjo Laslo i Aleksandar Seitz. Glavni ustaški stan samo
je nominalno bio vrhovni organ ustaške organizacije, jer se nikada nije sastajao, niti je
obavljao funkciju koja mu je bila namijenjena. Poglavnik je organizacijom rukovodio sam.
On je imenovao i smjenjivao ustaške (kao i državne) dužnosnike i provodio organizaciju
pokreta po vlastitom izboru. I kad je neka odredba ili nalog došao područnim organizacijama
od GUS-a, to je, zapravo, bio nalog poglavnika. No, bez obzira na to što članovi Glavnog
ustaškog stana nisu djelovali kao kolektivni organ, oni su bili skupina najutjecajnijih ljudi u
NDH koji su vršili razne funkcije u aparatu vlasti.
Prema poglavnikovoj odredbi od 24. juna 1941. cjelokupna djelatnost ustaškog
pokreta bila je podijeljena na tri grane: 1. Političko-organizacijska grana; 2. Ustaška vojnica;
3. Ustaška nadzorna služba.
Političko-organizacijska grana je zadaću da organizira članstvo, te da brine o njegovu
duševnom odgoju, i o duševnom odgoju pučanstva uopće. U svakoj velikoj župi organiziran
ustaški stožer na čelu sa stožernikom. Podređeni su mu bili ustaški logori (u svakom kotaru
određene župe) na čelu s logornikom, te ustaški tabori u svakoj općini na čelu s tabornikom.
U pojedinim selima formirani su ustaški rojevi s rojnikom na čelu. Ustaško vodstvo
posvećivalo je veliku pažnju organiziranju mladeži. U Ustaškoj mladeži se okupiti sva
omladina od 7. do 27. godine. Dijelila se na Ustašku uzdanicu (7-11 godina), Ustaške junake
(11-15 godina), Ustašku Starčevićevu mladež (15-21 godine) i Sveučilištarce. dio Ustaške
mladeži, sveučilišna omladina je bila posebno organizirana, pa je imala posebni Sveučilištni
stožer na čelu sa stožernikom.
Druga grana - Ustaška vojnica - činila je vojni dio organizacije i organizirala se
uvelike po uzoru na nacional-socijalističke i fašističke stranačke vojne jedinice u Njemačkoj i
Italiji. Postrojbe Ustaške vojnice bili su rojevi, vodovi, satnije, bojne, pukovnije i zdrugovi.
Na čelu ustaške vojnice nalazio se Glavni stožer, čiji je zapovjednik bio neposredno podčinjen
poglavniku kao vrhovnom zapovjedniku svih ustaških vojnih snaga.
Ustaška nadzorna služba (skraćeno UNS), kao treća grana ustaškog pokreta, imala je
zadaću da bdije nad cjelokupnim radom ustaških i državnih dužnosnika, da pazi na rad
ustaških organizacija i državnih ustanova, te da suzbija rad koji bi išao na štetu hrvatske
državne nezavisnosti. Tako široko formulirani zadaci UNS-a u praksi su vodili njegovu
nametanju svim ostalim dijelovima ustaškog pokreta i organa vlasti, što je izazivalo
negodovanje u redovima ustaških dužnosnika izvan UNS-a. Protivljenje drugih ustaških
institucija statusu UNS-a kao nadređenog činitelja dovela je do izmjene dijela formulacije o
njegovim zadacima. Pavelić je u novoj verziji formulaciju da su sve postrojbe i ustanove
ustaškog pokreta dužne izvršavati sve njene (tj. UNS-ove, op. a.) upute i zahtjeve zamijenio
novom: Sve postrojbe i ustanove Hrvatskog ustaškog pokreta podupirat će Ustašku nadzornu
službu u toj nadzornoj zadaći. U praksi se ipak događalo da su pojedini upravni zapovjednici,
čelnici UNS-a ili Ustaške vojnice, istodobno prisvajali i obavljali iste zadatke ili dužnosti, što
je dovodilo do antagonizama najviših ustanova i dužnosnika. Uočavajući takvu situaciju,
Poglavnik je u kolovozu 1942. objavio Propisnik o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama
Ustaše - hrvatskog oslobodilačkog pokreta, u kojemu se na novi način definira ideološka i
politička uloga pokreta u ostvarenoj hrvatskoj državi i utvrđuju nadležnost pojedinih
segmenata organizacije.
Za sustav vladavine u NDH karakteristično je dvojstvo političke i upravne vlasti u
čemu je ustaški režim oponašao fašistički režim u Italiji i nacistički u Njemačkoj pod čijom se
zaštitom nalazio. Na jednoj su strani bile pojedine grane ustaškog pokreta, a na drugoj
državna administracija na čelu s vladom. U praksi su ustaški dužnosnici imali veću moć i
stvarno su ne samo nadzirali organe uprave, nego njima i dirigirali. Takvu su moć imali
ustaški tabornici u općinama, logornici u kotarevima, stožernici u velikim župama, a ustaški
vrh - posebno poglavnik - u državnoj vladi.
Hrvatski državni sabor.
— U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo izabranih
predstavničkih organa vlasti (izabrane skupštine) ni u općinama, ni u kotarevima, ni u velikim
župama. Nije bilo ni izabranog Sabora. Dana 24. januara 1942. objavljena je poglavnikova
odredba o sazivu Hrvatskog državnog sabora, ali ne i o izboru narodnih zastupnika. Tko će
doći u Sabor, odredio je poglavnik tom zakonskom odredbom. Bili su to: svi još živući
narodni zastupnici posljednjeg Hrvatskog sabora do godine 1918.; živući narodni zastupnici
izabrani na izborima 1938. te osnivači i doživotni članovi Glavnog odbora bivše Hrvatske
seljačke stranke; članovi Vijeća bivše Hrvatske stranke prava izabrani godine 1919.;
doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici Glavnog ustaškog stana Hrvatskog ustaškog
oslobodilačkog pokreta i dva predstavnika njemačke narodne skupine. Na zasjedanje
Hrvatskog državnog sabora bilo je pozvano 217 zastupnika.
Prvo zasjedanje Sabora održano je od 23. do 28. februara 1942. Sjednicama su, pored
zastupnika, bili nazočni svi članovi vlade (koji nisu bili saborski zastupnici), diplomatski te
visoki dostojanstvenici crkvenih zajednica (katoličke, islamske i evangelističke). Zasjedanje
Sabora otvorio je i vodio najstariji zastupnik Marko Došen, koji je bio i zastupnik Hrvatskog
sabora od 1913 do 1918.
Na početku zasjedanja poglavnik Ante Pavelić pročitao je svoju poslanicu kojom je
podsjetio da je posljednja sjednica Hrvatskog sabora održana 29. oktobra 1918. te da taj Sabor
nije bio niti zaključen, niti raspušten, a da je 1. decembra 1918. silom i prevarom bilo
provedeno uključivanje hrvatskih zemalja u jednu novu, nepravednu i neprirodnu versajsku
tvorevinu. U nastavku je Pavelić govorio o obnovljenoj hrvatskoj državi: Nu, velebnom
snagom oružja naših saveznika i prijatelja, Njemačke i Italije, porušena je zgrada versajske
laži i nasilja; snagom njihova oružja, njihove pravdoljubivosti i sviješću, otpornošću,
borbenošću i žrtvama, te oružanom borbom Hrvatskog ustaškog pokreta i cijelog hrvatskog
naroda, napose seljačkog naroda uspostavljena je dne 10. aprila 1941. Nezavisna Država
Hrvatska, a evo u njoj uskrsava i njezin Hrvatski državni sabor davne predaje. Neka stoga u
ovoj povijesnoj poslanici bude odana čast i zabilježena zahvalnost velikim i bogodanim
vodama Benitu Mussoliniju i Adolfu Hitleru, čija će imena dugo pokoljenja hrvatskog naroda
s ushitom i zahvalnošću spominjati. Ocrtavajući budućnost hrvatskog naroda u vlastitoj
državi, u kojoj će se ona uzvinuti do visokog stupnja uljudbe i prosvjete, Poglavnik je istaknuo
da je NDH učinila važan i koristan korak, svrstavši se uz bok naših prijatelja pristupom
Trojnom ugovoru i sklopivši s prijateljskom susjednom Italijom ugovor o suradnji i savezu,
kojim je Italija i zajamčila našu državnu nezavisnost.
Saboru se obratio (27. februara) i vojskovođa-doglavnik Slavko Kvaternik opširnim
izvješćem o hrvatskom domobranstvu.
U svom izlaganju Kvaternik je objašnjavao što za hrvatsku državu znači vojska,
utvrdivši da je ona sastavni dio naroda i produženje narodnog života pod oružjem. Pošto je
ocrtao zemljopisni položaj Hrvatske, Kvaternik je nastavio: Naša je zemlja, dakle,
geopolitičko čvorište na jugu Europe. Odatle njezina ogromna važnost za sve susjede, za one
koji su blizu i daleko. To je i bio uzrok da smo kroz osam i pol stoljeća imali svoju krnju
domovinu i krnji suverenitet. Osjetljivost našeg geopolitičkog položaja je time dokazana i
nameće nam dužnost, da čim prije stvorimo oružanu snagu, po duhu, po snazi i po broju
takvu, da očuvamo ovu grudu slobodnu i nezavisnu za sve vjekove, te da doprinesemo
skrajnje žrtve, jer najezde iz prošlosti možemo očekivati i u budućnosti... Osobito naglašujem,
da naša oružana snaga ne može danas, ni u budućnosti, ni nikada imati zadaću, da ma koga
napadne, nego samo da brani našu najveću svetinju, a to je hrvatsko povijesno i državno
područje.
Pri kraju zasjedanja Sabor je prihvatio prijedlog narodnog zastupnika dr. Mirka
Košutića da se donese odluka o ništavnosti svih propisa koji su doneseni u razdoblju od 1.
decembra 1918. do 10. aprila 1941. a tiču se hrvatskog naroda i njegove samobitnosti. Sabor
je istodobno pozdravio i prihvatio sve državopravne čine od uspostave NDH. No, takvi su
zaključci postali zakonom tek kad ih je potvrdio poglavnik, pa su nakon toga bili objavljeni.
Time je pokazana i uloga Sabora. On je bio institucija u kojoj se samo proglašavaju određeni
potezi unutarnje i vanjske politike, koje su inače bile u rukama poglavnika. Iako su bili
ustrojeni i pojedini saborski odbori, oni u odnosu na vladu nisu imali nikakvih kompetencija.
U njima su se mogle samo voditi rasprave s predstavnicima vlade i davati mišljenja, ali i to je
sve bilo epizodnog karaktera.
Na sjednici Hrvatskog državnog sabora bio je nazočan i stanovit broj zastupnika i
dužnosnika Hrvatske seljačke stranke. Radilo se o zastupnicima koji su bili izabrani na
posljednjim skupštinskim izborima 1938. te o članovima Glavnog odbora HSS-a. Ali, izvršen
je odabir, pa je dio njih bio izostavljen. Ni mnogi pozvani nisu došli na zasjedanje. Ipak, i oni
koji su došli pokazali su da se i dalje osjećaju pripadnicima svoje stranke. Skupina bivših
narodnih zastupnika i dužnosnika HSS-a istupila je odmah na početku zasjedanja
podnošenjem predstavke, koju je potpisalo 39 članova Hrvatskog državnog sabora (od toga 28
predstavnika HSS-a, nekoliko predstavnika bivše Jugoslavenske muslimanske organizacije i
nekoliko zastupnika izvan stranaka). U predstavci se tražio odgovor na pitanje: gdje se nalazi
predsjednik HSS-a Vladko Maček i na osnovi kojih mu je zakonskih propisa oduzeta sloboda?
Zatim podnositelji predstavke pitaju namjerava li ga vlada pustiti na slobodu. Odgovor na
pitanja u predstavci dao je sam Pavelić u govoru pred Saborom 28. februara. On je izjavio da
je Maček upućen na prisilni boravak da ne bi dolazio u dodir s ljudima koji održavaju veze s
inozemstvom, tj. s predstavnicima HSS-a u emigrantskoj vladi.
Nakon prvog zasjedanja u veljači 1942. Pavelić je najavljivao da će se pristupiti
izradbi zakonske odredbe o novom Saboru, ali do toga nije nikada došlo. Sabor se sastao još
samo dva puta - u aprilu i prosincu 1942. - opet samo kao reprezentativno tijelo. Nakon toga
do kraja Nezavisne Države Hrvatske više nije bio sazivan.
Prema nekim informacijama uoči posljednjeg zasjedanja Hrvatskog državnog sabora
njegov predsjednik Marko Došen podnio je poglavniku Memorandum, kojega je potpisala
veća skupina narodnih zastupnika. U njemu se tražilo poništenje najvažnijih članaka Rimskih
ugovora.