Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio pripojenjem Hrvatskoj državi i dovođenjem države na njene povijesne granice.Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski.Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crva stala uz hrvatski narod i ustaški pokret.

Posjetioci


counter

Pravaš

Pravaš

HNF

Pretraži ovaj blog

petak, 14. listopada 2011.

Kad bi postojao ....




Kad bi postojao kolektivni zaborav i kad bi se sve što se zbivalo u posljednjem desetljeću u Hrvatskoj moglo zaboraviti, tko bi bio sretniji od svih zločinaca, posebno ratnih. Tako bi paljevine, ruševine, razbojništva, pljačke, svirepa ubojstva, silovanja i svekoliko zločinstvo odnijeli vjetri i ponovno, nikomu ništa.
Kad bi se mogla izbrisati zaleđa svih zločinstava napravljenih u Hrvatskoj u posljednjem desetljeću i kad bi duhovni tvorci zločinstava mogli mirno odspavati sve dogođeno, u zaleđini svjetske politike, tko bi bio sretniji od redatelja. Tako bi prljave namjere, guranje jednog naroda u ralje zvjerinje i prešućeni genocid nad Hrvatima odnijeli vjetri zaborava i ponovno, nikomu ništa.
Tko bi oplakao tugu poniženih, silovanih, osiromašenih? Tko bi oplakao grobove umorenih nepravedno? Tko bi zavirio u duše hrvatskog poniženog čovjeka, ostavljena milosti i nemilosti srpskog razbojništva, blagoslovljenog podmuklim osmijehom bjelosvjetskih "vanova", "benova", "ekselencija" "lordova", kako li se sve ne zovu?
U svijetu ove knjige nije isto biti Siniša Glavašević i Krsto Cvijić. Nije isto biti Sven Lasta i Jelena Lovrić. Siniša ima mene i stotine tisuća bezimenih Hrvata. Krsto i Jelena imaju široku Europu, uzduž i poprijeko. Moj je svijet malen, a njihov velik, ogroman. Ipak, neka se zna da su ova dva svijeta sasvim razgraničena: onako kako se razgraničuje pakao od raja.
Ova knjiga stoga će ostati svjedokom raskoraka među svjetovima. Nastala je u vrijeme kad je trebalo svim sredstvima braniti goli život i golu dušu od obiju navedenih skupina: od srpske kame braniti život, od bjelosvjetske ironije braniti dušu. Počinjući seriju svojih članaka, dijelom tiskanih u tjedniku "Nedjeljna Dalmacija" započeo sam rat protiv rata, čvrstom namjerom: Srbi mene granatom, ja njih knjigom. Bjelosvjetski prosvjetitelji mene svojom kloniranom istinom, a ja njih pitanjem: Molim vas, a kako vi? Što je politika, povijest, što je to zapadna Istina?
Napisi nisu ostavljali ravnodušnim. Neki su mi prijetili batinama. Neki su mi prijetili izgonom sa župe. Neki su me pitali kako se usuđujem pisati neistine. Kao je li u Splitu bio kardinal Tisserand ili kardinal Missoni ili ne znam koji još. Kao je li Butros Galli oženjen ili je stari momak. Kao je li pojedini članak izazvao savijest kakva drugosvjetskog ratnog zločinca. Kao ne smije se bacati rukavica u lice uglednim političarima. Kao ne smije se svojoj Crkvi svašta govoriti. Kao nije dolično jednom svećeniku pisati načinom i rječnikom nekoga krajnjeg dešnjaka. Kao da istina nije jedna, nego je podijeljena desno ili lijevo. Svim sam napastima odolio.
Bila je i jedna jača napast. Neki su iz nekih političkih naroda shvatili da se služim upravo njihovim metodama. Uzeo sam njihovo oružje i njime ih tučem. Njima razumljivom metodom, njima razumljivim rječnikom, njima samo znanim namjerama. Izazivao sam ih misleći da će se uvući u polemike. Čim uđu u polemiku na brisanom prostoru politike može im se svašta reći. Pročitali su me i nisu odgovarali onako kao sam očekivao. Drugo su poduzeli. Poslali su mi dopadljivu djevojku. Ona, kao onako usput, ponudila mi da prestanem pisati kako pišem. Zauzvrat, da napišem brojku. Na "bijelome čeku" ili na štednoj knjižici. A želim li pisati da preselim, nigdje drugdje nego u Feral. Zamislite, Čavka u Feralu, kao prijatelj, a ne kao neprijatelj. Nezamislivo. Djevojka se jako rastužila kad sam joj rekao da nisam politička kurva, ma koliko mogao od toga zaraditi.
Bila je i jedna scena za pamćenje. Javio se ponovno preko jedne djevojke ugledan veleposlanik još uglednije zemlje i kao želio bi sa mnom razgovarati. Taman kao s neba: odbio sam ga i poručio da to nema ni teorije. Nas dvojica zajedno: nikada. I zamislite, jedan se fratar usudio ne primiti njegovo "veličanstvo", ekselenciju, kako mu govore hrvatski velikaši i pred kime se, s rukom na grudima, veoma često presavijaju.
Bilo je svašta, ali da ne duljim, ova zbirka napisa, zaustavljena u svome vremenu i prostoru, ostaje svjedočanstvom jednog vremena i svjedočanstvom borbe jednog naroda. Bilo to nekomu drago ili bilo to nekomu krivo.

U politici možeš govoriti što te volja. Ali ne smiješ napisati. Kad nešto rečeš, kažu: pusti budalu. Ode u vjetar rečenica, ali kad te dohvate više se ne oporaviš. To rade svi veliki. Kad ipak u najzadnjem listiću, tiskanu negdje na najzadnjoj periferiji, nešto kritičkoga napišeš, to je već razlogom za uzbunu. Zato je napisana riječ otkriće veće od Amerike. I ovdje se doslovno ispunja riječ: što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Zato: svi veliki strepe od najzadnjeg općinskog listića. Želite li stoga snagu, pišite. Svejedno ćeš, slobodan i neovisan, dobiti po glavi. Nitko ne želi golu i sirovu istinu. Posebno ne veliki i moćni. Kad bi to mogli podnijeti, shvatili bi da su samo ljudi. A ni jedan veliki čovjek ne vjeruje u svoje čovještvo. On u sebi vidi uvijek primjesu vlastitog božanstva. I to nikada ne zaboravi.
Ja sam to zaboravio i zato me iznenadilo i pored uvjerenja da svojim pisanjem činim samo dobro, to što se nekomu prohtjelo ušutkati me. Božanstva nekih čovjëka nisu me pustila do kraja. Jednog lijepog dana morao je i meni doći kraj. I jednog se lijepog prijepodneva ipak dogodilo ono što sam duže vremena previdio očekivati: netko je zabranio daljnje tiskanje mojih novinskih napisa. Ne po logici stvari, jer i sada potpisujem svaku napisanu riječ ove serije novinskih napisa, nego po onomu što mi je češće govoreno: da nisi fratar drugačije bi se s tobom razgovaralo. Kao da je iza mene stajala neka velika i nepobjediva tajna bojna, a ne samo kijevska i zagorska tvrdoglava glava, koja bez obzira na posljedice i bez obzira što stoji sama na vjetrometini, govori samo ono što misli.
Zabrana je došla ovako: nazvala me jedna pristojna gospođa iz predvorja "Nedjeljne Dalmacije" i priopćila mi da se više ne moram truditi jer je došao novi urednik i više ne treba moju suradnju. Pitao sam samo tko je novi urednik i kad mi je rekla da dolazi na uredništvo "Nedjeljne Dalmacije" kao urednik nekoga sjevernijeg karnevalskog časopisa više ništa nisam htio pitati niti komentirati. A znao sam da je "Nedjeljnoj" odzvonilo.
Tko me zabranio? Ne znam. Kažu mi politika. Neki ponovno kažu, netko iz tvojih redova, neki fratri, neki od biskupa, neki, kojima je laganije probaviti tko je pročitao poslanicu sv. Pavla na Krizmi i koliko je dugo trajao krizmani ručak, nego li probaviti svakonedjeljno preispitivanje duhovnog stanja Naroda i Crkve u njemu.
Moja je namjera sve vrijeme pisanja bila: vidjeti duboko, što dublje u stvarnost i ispitivati uzroke nereda. Ako me urednik skinuo s programa jer sam bio dosadan i nezanimljiv širem krugu čitatelja, posebno idealista među Hrvatima i Katolicima, tada se nije trebao skrivati iza sasvim pristojnih riječi pristojne žene. Mogao je i sam reći: skidamo te jer nisi više interesantan. A to bi morao i argumentirati. Ako me skinula politika onda je to nešto veoma lošega. Društvo koje boluje od raka neće ozdraviti zato što je liječniku začepilo usta, a samo se liječi andolima. Ako me zabranio netko iz Crkve, iz sjene praveći pritisak na uredništvo, sredstvima samo njemu znanim, tada je zaslužio svake nedjelje u svome medijskom krugu čitati gdje se priredio ručak, gdje večera, gdje je bilo bakalara, a gdje ribe. Ponekad malo "uja, a malo zeja". I to je sve. A mojoj Crkvi trebaju mnogo jači i mnogo gladniji duhovi.
Malko sam i razočaran. Toliko novinarskih udruga, toliko zaštitnika ljudskih prava, toliko velikih zaštitnika slobode javne riječi, a niti jedna se od tih uredbi nije zapitala zašto jedan fratar više ne objavljuje. Da sam barem mali čičkić ili novačić, ili da sam kakav ljevak ili da sam, ne daj Bože, kakav nastranjak, što bi bilo veselo. A ovako, baš je dobro što ga nema: jer sada se možemo varati vlastitim šminkama. Veselo. Uredniku. Politici. Tajnim velikodostojnicima. Baš veselo. Ali i tužno, jer ovo što pišem ostaje svjedočanstvom.
Kad se potroše svi normalni načini pisanja i kad se već uobičajeno odbija od ušiju stvarnosti, tada se ironija javlja kao način razgovora i pisanja. Ova knjiga ironiju i rugalicu upotrebljava samo kao metodu, ali je ozbiljnost i duboka zabrinutost za hrvatsku stvarnost konačna namjera ove knjige. I sve se ovo napisalo i reklo samo radi ljubavi za jedinu i sanjanu Domovinu. I svatko u dubini rodoljub, a u srcu katolik, ovu će knjigu znati veoma lako čitati, radujući se da je ima.
Sve ovo pišem gledajući kako kupina polako raste iz kamenjara. I kako se škrta Zagora polako gasi u jesenjem sivilu, čekajući zimu, ali i znajući za proljeće. Ovdje vidim što se ne može vidjeti u ni jednom drugom svijetu: kupina je čudna biljka. Što je više strižeš to brže raste i jače bode.

Još nešto vidim: razliku između čička i jablana. Jablan raste, sam, stasit i nikomu ne smeta. Ni travi. Ni vrbama. Čak ni korovu. Čičak naprotiv, ima namjeru sve strpati u svoju sjenu. Ima namjeru živjeti da ga nitko ne nadraste. Ne mislim na onog dosadnog Čička.
Ovo pišem slobodan. Ne pripadam nikomu. Nemam nikakva zaleđa. Ni sigurnosti. Svi su moji prijatelji meni nalični. Govore kad hoće, pišu u što su uvjereni, razmišljaju iznad tanjura, sigurnosti i reprodukcije. Sanjaju svoj svijet. Nije mi žao što je tako. Ni njima.
Sada sve znaš. Nisi li slobodan i jesi li se kadar sablazniti o riječ, najbolje je da odmah prekineš čitati ovu knjigu.

POBUNA BOGOVA
U europskom se duhovnom prostoru dogodila revolucija, novina, koju stari vjernici starih bogova nikako da razumiju. Sve je nekada bilo red i svemir. Znalo se tko je Zeus, a znalo se kud sve vodi Kaos. Stari bog Kron, koga su jedva bili uvjerili da je red bolji od nereda i da se točno mora znati kad bogovi trebaju jesti, piti, lijegati, ustajati, kad se trebaju boriti, a kad truditi oko božanske stvarnosti, odjednom se prenuo iz svoje umrtvljene prošlosti. Prenula ga je Zeusova bespomoćnost zaustaviti novinu: anarhiju i sasvim drugi pristup božanskoj stvarnosti.
Dva su naoko bezazlena boga preuzela vlast na Olimpu. Prvi je bog Falus, a drugi bog Dolar. Obojica su plodovi grešnih veza. Prvomu je majka, prelijepa Afrodita: začela ga na jednom od ljetnih odmora, vrludajući zemaljskim Havajima, tko zna s kojim od holivudskih zgubidana, a rodila ga naočigled svim bogovima usred carstva nepobjedive Europe. Drugomu je majka ljutita i ljubomorna božica Hera, gospodarica svih bogova, bludničeći iz inata mužu s političarima u tamnim naočalama, negdje na tajnim plažama Istočne Obale. Dva nova boga. Dva nova svijeta. Sada je kaos isto što i svemir. Bolje rečeno nema više svemira.
- Dolje red, mir, prave vrijednosti, dolje moral, pravednost, istina: dolje sva zeusovština. Dosta je bogova reda.
Čim su se bogovi Falus i Dolar podigli na noge prvo što su učinili bilo je doći u posjed božici Ateni. Našli su je duboko zadubljenu u spise. Čitala je Sokrata, Platona, Aristotela. Čitala je Heraklita i Sofokla. Čitala je ono što joj je bilo božansko nadahnuće: mudrost božanska u ljudskim plemenitim dubinama.
- Kidaj to. Dosta je tvoje sile. I više da nikada nisi spomenula prošlost. Odsad ćeš čitati Playboy.
- Kako ću ovo iskidati kad sam božica mudrosti?
- Odsad više da nisi progovorila. I da te nismo vidjeli sa smrtnicima. Koga god vidimo s tobom, ako nam ponekad i utečeš, znaj da će biti ili zasužnjen ili mrtav.
- Što je tada istina? Što je mudrost? Kakav će svijet ljudi biti oduzmete li im to što sam dosad bila: istinu i mudrost?
- Istina je to što mi kažemo. Mudrost je to što mi potvrdimo. Sve ostalo mora biti uništeno.
- Oprostite što vam se suprotstavljam, ali odgovorite mi do kojeg će stupnja doprijeti svijet o komu govorite? Kako će izgledati ljudi kojima je Falus posljednji doseg kulture, a Dolar životni cilj?
- Dosta tvojih pitanja. Izgledat će tako kako nas bude volja. I da se nikada više nisi usudila suprotstaviti našoj volji.
I tako se zasužnji božica mudrosti Atena. I posljednji put vidje Afroditu i Heru prije nego li je zatvoriše iza tvrdih rešetaka sveopće gluposti. Samo ozbiljnim pogledom prenese im poruku. Rodile ste monstrume, a kad sam vas svjetovala, niste marile za riječ istine. Sada ćete i same biti žrtve vlastite djece. Prije nego li umrete vidjet ćete plodove svojih utroba.
I ode Atena u zatočeništvo.
Dva nova gospodara nebeskih olimpskih visina sazvaše sijelo bogova.
- Odsad su gospodari svijeta Falus i Dolar. Tko god drugačije rekne, strmoglavit ćemo ga niz Olimp. Jeste li razumjeli, gospodo bogovi? Više ni riječi o nečemu drugom, samo su božanstva odsad Falus i Dolar.
I odasla se nova mudrost svijetom. Među ljude pretočiše novi bogovi novu vjeru.
- Stare svećenike pobijte i uklonite. Nitko više da nije izustio ime Zeusovo. Svi oni koji mu se još potajno klanjaju bit će izrugani i poniženi. Pravda je to što mi kažemo i istina samo ono što smo mi.
- Nije li ipak preuzetno vjerovati samo u Falus i Dolar?
Upitaše ljudi naviknuti se družiti s Atenom i promatrati veličanstvenost Zeusova svereda. Kamo vodi svijet komu je Falus vjera, a Dolar duša? Kamo sve to vodi? I kako će sve ovo završiti? Normalnu čovjeku nije jasno.
Svi se ljudi razdijeliše na štovatelje novih bogova. Jedni čvrsto prionuše uz nauk boga Falusa. Nosaju slike božanskih djevojaka, unedogled im je hedonizam sve što sanjaju i o čemu razmišljaju. Da ne zaostanu za drugima sanjaju pokatkad zveket dolara u džepovima. Drugi prionuše uz nauk boga Dolara. Trče za njim, hvataju ga, umnažaju mu kipiće i sličice, progone ga svugdje gdje mu u trag uđu. I svaku ga noć prebrajaju. Da se slučajno koji negdje ne bi zagubio. Tek pokatkad zapale svjećicu i bogu Falusu. Onako uzgred, potajno, kad nitko za to ne zna.
Sva se zemlja napuni božanskih plodova. I mnoštva svakodnevno kliču od ekstaze, od užitka, od božanskih zadovoljstava.
- O, boga nam Falusa, darujte.
I druga mnoštva kliču, nadglašavajući druge:
- Podari nam Dolara, moćno nebo.
Dotaknu se božanska ovakva snaga posebno politike. Nigdje kao tamo, ako je moguće obadva boga, ljudi sve ovo novo i darovano ne poželješe.
Europu, kao nekada davnu Danaju, osjemeniše novim naukom. Od nje se kao korov lako, božanski nauk raširi svijetom. Što je novi europski duhovni vidokrug? Što vidi u svijetu Butros Butros Galli, Mitterand, Major, Bush ili Clinton svejedno, Piter Galbreith, Owen, Carington, de Michelis? Što u životu i svoj stvarnosti vidi kraljica engleska, Sadaco Ogata, Madlein Olbricht? Što vidi Ugrešićka, Lovrićka, Puhovski, Gavrović, Jakić - onaj što je išao po Europi tražiti Brozovu lutku, Marković, Tripalo, Degen? Što vide, nažalost i mnogi koji hrvatsku žele upravo u nauku bogova Falusa i Dolara, to jest, jedi, pij, pari se, zarađuj: ionako te sutra nema?
Kakva čudovišta europski prosvjetitelji vide kad im netko kaže da Hrvatskoj ne trebaju novci nego sloboda i da ima vrijednosti koje se ne mogu ni kupiti ni prodati, a ne možeš s njima ni spavati, mislim, tako se kaže uljudno kad želiš reći bludničiti.
Kad bogovi Falus i Dolar prikupe svoje vjernike i pošalju ih kao apostole u Hrvatsku i kad oni vide hrvatske branitelje, idealiste, ljude bez gaća, ali čvrste volje i siromahe koji se ne žele obogatiti prodajući vragu dušu, to je za njih nezamislivo. Kao kad čovjeku bez sluha i talenta pričaš o nijansama Plave rapsodije. Nikada se neće razumjeti. Tko je vidio da tama razumije svijetlost? A tko je ikada još čuo da tama hvali svjetlost.
I zamislite sada. Mi razgovaramo o Hrvatskoj. Maloj zemlji koja je poželjela Slobodu, Pravdu, Istinu, Ljubav, Red, Svered, Sliku Boga moćnijeg od svih Olimpa. Zamislite, što nam se može dogoditi.
- Hoćemo u Europu, viču Hrvati.
- Što je Europa?
- Svijet slobode, demokracije, ljudskih prava, idealnog života i posvemašnjeg duhovnog napretka.
- Ma nemojte mi samo reći! To je bilo nekada dok je Zeus hodao zemljom. Danas su bogovi u Europi Falus i Dolar. Poklonite se ničice, vi, Hrvati, bogovima Falusu i Dolaru i odmah ćete biti primljeni u Europu.
- Što to znači?
- Odrecite se slobode, nezavisnosti, mudrosti, samosvijesti, demokracije, istine, pravde i duboko se poklonite novim bogovima Falusu i Dolaru i već ste u Europi.
- Tko nam to govori?
- Govori Butros Galli, Mitterand Denise i Fransoa, John Maior, Gianni de Michelis, Van den Brook, Vijeće Europe, Ujedinjeni narodi, svjetski forumi, novinstvo, mediji. Svi govore. O Clintonu da se i ne govori. I o božanskoj Americi.
Europa kakvu želiš ne postoji. To se spoznalo kroz tisuće srpskih granata. I ironične osmijehe štovatelja boga Falusa i Dolara.
Smiješno je već od Europe tražiti pravdu, istinu, slobodu i sve ono što slobodna duša slobodna čovjeka od božice mudrosti nosi u naslijeđe. Europa je prazna. Jer su priglupi bogovi Dolar i Falus. Žao mi, tako mi žao, što to neki Hrvati nikako da shvate.
Ali, ni bogovi nisu svemoćni. Sve im račune hrvatska sloboda, bude li to htjela, može poremetiti.


NEMOJTE MI UZNEMIRIVATI VRAPCE!

Ante Čavka
svećenik bez posla
župnik bez župe, crkve i župljana
dekan bez dekanata
čovjek bez kuće i adrese
milošću Zapada
Američkom ambasadoru
ZAGREB
Amerikancima
uzduž i poprijeko
Cijenjene Dame i Gospodo!
Vaši prijatelji Srbi srušili su mi rodnu kuću, župu i dekanat.Ostao sam bez ljudi i posla.
Dobri ljudi dali su mi krov nad glavom. I kruh. Dovoljno kruha da od ostatka dnevno nahranim dvadeset vrabaca i dovoljno krova da vrapci mogu imati svoj mir.
Vaše smiješne letjelice bukom unose nemir među ptice.Od straha i buke nikada ne pojedu do kraja darovane mrvice. Stoga Vas srdačno molim da prestanete plašiti ptice. Ako je moguće promijenite koridore ili sasvim obustavite letove. Tako će Vaša letačka misija barem nečemu poslužiti. Ptice će Vam biti dovijeka zahvalne.
U nadi da ćete ispuniti moju molbu, unaprijed zahvaljuje i srdačno Vas pozdravlja
Ante Čavka.


O SADAŠNJOSTI PJEVAJ MI !

Poštovani gospodine Mužiću!
Ne mogu otrpjeti, a da vam ne postavim javno pitanje zašto i odakle u posljednje vrijeme u Hrvatskoj tolika potreba govora o masoneriji. Ne mogu se sam domisliti odgovoru, osim promisli da je "nosačima bijelih rukavica" u posljednje vrijeme i te kako stalo da se o njima govori i piše.
Pojavu vaše knjige, odnosno vaših knjiga, stavljam u kontekst knjigama istog sadržaja u nekim drugim prostorima. Dr Zoran Nenezić, vaš poznanik i informator, kako to sami tvrdite u knjizi i novoj seriji članaka u "Slobodnoj Dalmaciji", pojavio se u Srbiji gotovo u isto vrijeme kad i vi u Hrvatskoj. Njegova je knjiga veoma zanimljivo štivo, gotovo genijalno, zaboravi li se da stvari imaju i lice i naličje. Naličje Nenezićeve knjige jest običan masonski pamflet, gdje je gotovo svako značajnije povijesno ime posljednjih stoljeća zavezano uzom masonerije. Neneziću i njegovu tajanstvenom društvu očito je stalo da uđu kao "sila" u svaku čovječju svijest. Kako i ne bi kad je Zoran Nenezić mason, sadašnji "veliki meštar" masonske lože u Beogradu. Gospodine Mužiću, promatrajući i sve vaše tekstove u istom kontekstu, ako lože u Splitu već nemamo, hoćemo li je uskoro imati? Umjesto umrlih masona, kad već imate volju baviti se prošlošću tog mutnog vilajeta, napišite nam novu studiju o njihovu današnjem djelovanju, današnjim akterima i današnjem programu što im u Hrvatskoj stoji na pameti. U protivnom, hrvatski narod ima pravo smatrati ovu organizaciju svojim neprijateljem jer su mnoga hrvatska povijesna zla, posebice iz zadnjega krvavog stoljeća, proizašle iz prljavih intriga masonerije. Ako ovo niste kadri, gospodine Mužiću, nemojte Hrvatima vukove prodavati za ovce i "prosvijećenje" masonskog tipa odnesite nekamo drugdje. Nama je dosta podzemlja, zaleđa, crnih ruku i bijelih rukavica.


PROKLETE ŽRTVE, NIŠTA NE RAZUMIJU

Dobri duh Fransoa nije uvijek tako zastrašujuće opasan kako se na prvu čini. Kad o večeri završi svoje teške poslove sa svojom vješticom zvanom Vještica planira kako da na nov i originalan način obraduje svoju predivnu kćer, vilu imenom Bosna.
- Skoro će Božić, Vještice. Morali bi nešto pravoga izmisliti za Bosnu.
- Fransoa, imam ideju. Razbacajmo na tisuće plišanih medvjedića iznad njezine glave. Podigne li oči umjesto zvijezda vidjet će kako s neba dolaze tisuće malih poklončića. To će biti fantastično. O Božiću su svejedno bosanska nebesa zatamnjena dosadnim oblacima. Bosna će tako vidjeti tisuće zvijezda.
- Prava stvar. Ali kako da to sami izvedemo? Ne misliš li da je to za nas ipak prevelik komad.
- Pozovimo i ostale. Našoj će se akciji odazvati svi dobri vukodlaci, vještice i dobri duhovi. Ako nas bude malo u Europi pozvat ćemo i Christophera.
- Sjajno. Kako si se samo svega toga sjetila?
Dobri duh Fransoa i njegova stara dobra Vještica tako su okupili oko sebe sva europska čudesa: vještice, vukodlaci, vile, vilenjaci i drugi bez određena imena oduševljeno su prionuli darivanju. Velikim transportnim zrakoplovima popeli su se visoko nad bosanske planine, a onda prosuli s visoka predivne dječje igračke.
- Iznenađenje. Iznenađenje. Vikali su oduševljeni mudžahedini. Koji prekrasan dan. Prvi put u svojoj povijesti Muslimani proslavljaju Božić na zaista dostojanstven način. Ovo je zaista toliko veličanstvena zamisao da ju je nemoguće ponoviti.
Igračke su posvuda padale. Bijeli snijeg prekrila je ljepota malih, plišanih medvjedića. Svakome mudžahedinu po deset.
- A djeca? A Bosna?
- Nezahvalnici jedni. Pomrli su prije Božića. Sada ni da riječi progovore. Barem jedno toplo hvala, dobrome duhu Fransoa i njegovoj dobroj vještici zvanoj Vještica.
- A Bosna?
- Ona je još gora. Odrasla i osjetila da je žensko. Sada ne mari više ni za lutke, a kamo li za plišane medvjediće. Nju zanimaju druge stvari. Nezahvalnica jedna. Zaista.


PROGNANIČKI BOŽIĆ

Priča o prognanstvu nije nova priča, niti je patnja ljudska nešto našega. Davno već, od pravijeka, otkako su takozvani Veliki počeli jesti kiselo grožđe, takozvanim Malima trnu zubi. Priča o Božiću samo je nekima priča o romansi, lagodnosti, lepršavosti, samo je tek neznatnoj manjini vrijeme sitosti, spokoja i razbibrige. Većini, ogromnoj, neprebrojivoj, Božić je čežnja za boljim, neostvarivim, u zemlji kojom hodimo i tek prispodobljivim u Bogu vjere.
Previše se lako zaboravlja da se Krist rodio u štali. Još ga nisu dobro ni u pelene zamotali, a već se našao netko da ga protjera s rodnoga ognjišta i odvede u Tuđu zemlju. Da mu je bilo tada zaviriti u oči što bi se vidjelo? Ponajmanje romantika. Bi li išta drugo vidjeli osim tuge, razočaranja, bespomoćnosti i ugroženosti? Tek je vjera u veće davala smisao u daljnje trajanje.
Kakav je Božić prognanika? Kakva je duša Drnišana, Vukovaraca, Baranjaca, onih oko Gospića, Ravnih Kotara, Kijeva, Vrlike, Vareša, Kaknja? Ista kao i Kristova.
Da bi drugi mogli živjeti kako hoće, oni danas žive kako mogu. Bez kuća, njiva, poslova, bez sigurnosti, zaštite, bez lijepe riječi i razumijevanja, tek odbrojavaju dane svoje Kalvarije, čekajući da se već jednom dogodi Dobro Božića. Čekaju i ne dočekuju.
Znam već, više gotovo ništa i ne slušaju. Sjetit će se predbožićnog doba, adventa, badnjaka, uspomene na bakalar, tihog međusobnog pomirivanja i obitelji što se mora skupiti, ma gdje bila, ako je to ikako moguće. Sjetit će se ponoćke, pjesme, tamjana i mira, Božjega, ljudskoga, poznatog samo siromasima. Sjetit će se, a onda dugo šutjeti, sjetno gledati u daljinu, posvješćujući razorenu kuću i neuzoranu njivu, nepokopana oca, strepeći za sina u rovu, od svakoga zvuka čujući fijuk granate i mrzeći vjetar jer tako naliči zviždanju metaka. Sjetit će se, a onda zamuknuti, zašutjeti...
Prvi su prognanički Božić proveli vjerujući neutemeljenim riječima neozbiljnih političara. Drugi su Božić proveli u iščekivanju da im pomogne Veliki svijet. Treći Božić dočekuju osviješćeni: nikomu više ništa ne vjeruju. Dok Predsjednik države govori igraju "briškulu", predsjednika vlade zamijene "trešetom", na druga imena više i ne trzaju. Velika je Amerika zmaj od papira, Englezi i Francuzi prokleti lašci, Butrosu Galiju spomenu redovito sve po spisku. I kad se nađu za stolom ukrašenim barem jednom malom svjećicom i grančicom bora ili masline i kad dobiju malo bolje jelo, ništa oni to više ne vide. Njihove su misli tamo gdje je kuća, ognjište, tamo gdje su njihovi korijeni, tamo gdje su divlji moćnici popalili njihove uspomene, fotografije, prve bilježnice njihove djece i gdje su im divljaci preorali grobove predaka. Nigdje više.
Što misle, što pomisle: Kad još netko nešto obeća? Kad se počne prigovarati koliko prognanici koštaju? Kad ih se premješta kao krumpire? Kad postanu samo broj, gotovo logoraški? Ništa ne misle, samo je rana još dublja.
Duše su prognaničke prepune samo tuge. Ničega više. Volio bih da nije tako, ali jest. I najbolje što prognanicima treba jest istina: gola, teška, gorka, neumitna, ali njihova istina. Prognanički je Božić egipatsko progonstvo. Zasada ništa više.
Božić prognanički. Jad zbog poniženja i nepravde. Ogorčenje na besplodnost svijeta bez duše. Prezir prema onima koji lažu, ma iz kojeg razloga. Zagreb je Vukovaru Egipat. Split je Bugojnu Egipat. Šibenik je Drnišu Egipat. I bit će sve dotad dok se zapaljena ognjišta ponovno ne počnu podizati, njive orati i ljudi, danas prognanici, ponovno nečemu ne počnu nadati. Božić bez sjaja. Takav kakav jest, egipatski, prognanički, ali naš. Naš, prognanički.


NAROD U ZEMLJI ČUDESA

Kad u skoroj budućnosti lord Owen ostari, kad njegove vlasi posijede i kad se istroši njegov kaput, imat će vremena za svoga unuka i njegova pametna pitanja. Posjest će ga na koljena i pričati, unedogled pričati.
Pričat će dječaku o tomu kako je sve to nekada bilo teško, ali je on, njegov djed, vlastitom mudrošću, snagom i ponajviše engleskom hrabrošću sve to doveo u red. Pričat će kako je nekada na Balkanu, zemlji čudnijoj od Aličine zemlje čudesa, živio jednom neki čudni narod. Zvali su ga Hrvatima.
- Zamisli. Htjeli su imati svoju slobodu. Htjeli su se zvati svojim imenom. Htjeli su imati svoju zemlju. Dok su ih tukli plakali su. Palili su svijeće nad svojim grobovima, čitav su svijet uznemirili radi nekoliko tisuća mrtvih. Prijetili su da će se braniti kad ih napadnu i da će jednom prestati slušati zapovijedi glasovotih lordova. Nečuveno, što su sve htjeli. Što bi tek rekli da su iz Ruande.
- Djede, a što si učinio ti?
- Otišao sam na Balkan i sve to sredio. Za manje od tri godine gotovo smo ih istrijebili. Crkavao sam od smijeha dok sam gledao kako bježe ispred tenkova. Stjerali smo ih u zbjegove da ogladnu. Tek tada je komedija počinjala. Baciš im komad kruha, a njih tisuću za komadom. Baciš jednu konzervu. Oni svi za konzervom. Pa se valjaju po podu, pa se potuku, pa onda kad jedan ugrabi konzervu tisuću drugih pojede njega. O, znao sam se smijati do iznemoglosti.
- A kad se nisi smijao, što si onda radio?
- Eh, što sam radio. Hrvatsku sam razdijelio. Komad sam dao Srbima. Komad sam dao Turcima. Komad sam ponudio Talijanima. Sada su svi mirni. Mirna je velika Srbija, mirna je velika Italija, Turci ionako imaju svoje Kurde. Najvažnije da je mirna Bosna.
- Što je bilo s Hrvatima?
- S Hrvatima? Njih više nema. Jedni su sada Turci, drugi Talijani, treći su se posrbili. Četvrtih ako i bude, zadugo neće moći govoriti.
- Zašto se nisu poenglezili?
- Pametno djedovo, sunce djedovo, daj da te djed poljubi! Kako samo brzo učiš i pametno misliš! Uskoro ćeš biti lord. I djed te se neće stidjeti.
- Reci mi zašto se nisu poenglezili?
- U tomu i jest mudrost. To je velika tajna. Oni se jesu poenglezili, ali tko se god pravi Englezom od Engleske će i poginuti. Samo Engleska smije biti Engleska. Zato smo Hrvate i uništili.
- Ali što nama koristi što Hrvata nema kad su komad Hrvatske dobili Turci, Srbi i Talijani, a ne Englezi?
- Pametno djedovo, samo korak naprijed. Naša je i Srbija i Italija i Bosna. Samo to se nikada glasno ne govori. Tko hoće biti pravi lord mora mnogo premučati. Da su Hrvati dijelili Italiju sa Španjolcima i Srbiju s Grčkom i da su ratovali umjesto na Drini negdje na Azurnoj obali, danas bi bila Velika Hrvatska. Ovako, vidiš da su bedaci. A kad su bedaci ne mogu biti Englezi.
- Djede, kako si ti pametan. Jedva da sam se toga mogao sjetiti. Sada znam zašto su ti uši tako velike, oči tako razgoračene i nos tako narastao. Sad mi je sve jasno. Dakle: najveća je mudrost sve jasno učiniti nejasnim i onda sve nejasno tumačiti kako je tebi jasno.
- Genijalno, pametno djedovo. Reci da ti djed kupi što hoćeš. Jer djed je na Balkanu stekao mnogo funti.
- Ne znam što još da mi kupiš? Trčim pitati mamu.
- Trči, trči, pametno djedovo.
Tako svaki dan djed uči unuka. A unuci prokleto brzo uče. I ostaju prokleti lordovi.
Ipak, u jednome se djed prevario. Priča o uništenim Hrvatima ostala je samo san i velikih lordova i njihovih unuka. Niti će nestati Hrvata, niti će im tko podijeliti zemlje, niti će se povinuti ni pred silom ni pred obiješću ni pred podmuklošću lordova. Uzaludno im paljenje "Ferala", povratak "Erazmusu", sablažnjavanje nad hrvatskom protuengleskom neprosvijetljenošću, citiranje demokratskog Vremena i štošta drugo, gdje uzaludno bacaju milijune dolara. Znajući da je dolar božanstvo Engleza velika je to žrtva i još veća nakana. Zbogom lordovi, mi smo Hrvati odlučili živjeti. I ništa nam bez vas ne nedostaje.


ANGELU SANTAROSSI DE IREDENTA,
SVEĆENICIMA I FARIZEJIMA
NJEGOVA TIPA
I OSTALIM LATINSKIM VUKOVIMA
DOK BLEJE KAO JANJCI

Taman kad sam pomislio da na Zapadu čovjek nema više komu pisati, jer su pisma o kitovima, majmunima, psećem društvu, starim mačkama i isluženim glumicama već naveliko ispisana, a pisma europsko - svjetskim licemjerima od Ženeve, preko Beča do Amerike uzaludna, u sklopu Talijanske Katoličke Crkve našao se vojni kapelan Angelo Santarossa da spasi stanje. Ne mogu otrpjeti, a da svome kolegi, svećeniku Talijanske Katoličke Crkve, trajno zaokupljenim moralom talijanskih vojnika, a trenutno "bezbožnim" Hrvatima koji ne mole za Srbe, koji nisu za mir i kršćanski ne opraštaju onima koji su im porušili kuće i već dvije godine drže okupiranu četvrtinu Hrvatske, ne napišem nekoliko zahvalnih redaka. Umro bih od dosade da na svijetu nema ovakvih kakav je Anđelo Santarossa. Svojom pameću, svetošću, dobrotom i velikim angažmanom u znanstvenoj fantastici zvanoj ekumenizmom, toliko me uzdrmao da nemam drugoga posla nego se kajati za vlastite i opće hrvatske grijehe i moliti da nam Bog daruje Santarossin mir, srpsko kršćansko prijateljstvo i što više svećenika Santarossina kova. Crkva će začas sva postati užasno sveta. A ja neću više ništa znati. Posebno neću znati više razliku između riječi Angelo i Diavolo. Strašno.
Dragi kolega! Italija ima stotine svetaca: crnih, žutih, ponešto crvenih, ali takvih, koji, ne posjećujući niti jednu bogomolju u Hrvatskoj i ne znajući niti jedne riječi hrvatskog jezika, znaju što Hrvati mole i misle, još nisam susreo. Pametniji od mene, s obzirom na to što u posljednje vrijeme o Hrvatima brbljaš, dali bi ti dva imena: sveta Budala ili prokleti, pokvareni Idiot. Meni je svejedno što si. Niti si prvi, niti posljednji Talijan, takva kova. Hrvati nisu toliki blesani da im ti i takvi možete prodavati talijansku, nazovikatoličku maglu. Žao mi Talijana. Jao njima kad im se takvi pobrinu za duše.
Dragi kolega! Zlobnici kažu da ti nisi sveta budala, nego da ti talijanska vojska daje malu plaću, pa budući da ne možeš preživjeti, moraš i nešto dodatno zaraditi. Mogu razumjeti tvoju nevolju i neimaštinu, ali, dragi kolega, tako se jeftino prodati Srbima, ma koliko te plaćali, zaista je nisko. I kurve, kolega, imaju svoje dostojanstvo.
Dragi kolega! Kršćanstvo i katoličanstvo samo su naoko razumljive riječi, a u bitku su veoma teški i veoma složeni pojmovi. Ti o njima govoriš tako, kao da ti je baš sve jasno, a trebalo bi ti biti poznato da je samo budalama uvijek sve jasno. Zato i bez zlobnika mogu zaključiti: ti si posebna vrsta budale. Ne znam jedino jesi li sveta ili kakva druga.
Dragi kolega! Hrvatskoj Crkvi predbacujaš nacionalizam. Budući da si veoma utjecajna osoba, molio bih te da mi pokloniš Umbriju, jer mi se strašno sviđa. Darovat ću je Srbima. Zašto bi Srbi živjeli u ovim siromašnim krajevima Hrvatske, bez obradive zemlje, bez cesta i željeznice, kad je Umbrija tako bogata i lijepa? Budući da Talijani nisu nacionalisti i budući da su tako tolerantni prema drugim narodima, njima to neće ništa značiti. Umbrija je malena, a Italija velika. I svejedno je tko tamo živi: Talijani ili Srbi. A ti, dragi kolega, nećeš uopće morati moliti za mir, jer će se Hrvati konačno smiriti u svojoj zemlji, a Srbi otići svojim prijateljima.
Dragi kolega! Znao ti to ili ne znao, Hrvatska je bila tisuću i tristo godina predziđe kršćanstva. Branila je katolicizam pred prodorom Turaka, a i tvojih prijatelja Bizantinaca. Hrvati su ginuli za Katoličku crkvu u vrijeme dok ste vi Talijani od Politike gradili crkve i šepirili se po raskošnim gradovima. Stotinu puta ste nas izdali. Stotinu puta sklapali ste sramne sporazume, samo da vama bude dobro. Žao mi je, uistinu mi je žao, što vam Turci nisu porušili sve crkve, samostane i odnijeli vašu raskoš. Možda biste danas razumjeli barem jednim postotkom bosanske Franjevce, koji po tko zna koji put gledaju porušene samostane i nariču bespomoćno nad teškom sudbinom svoga naroda. A ne bi ni bilo takve budale da im, dok bespomoćno nariču nad zlom kobi, drži lekciju o kršćanskoj ljubavi. Da se ovo dogodilo Italiji, dragi kolega, ti ne samo da ne bi molio za mir, nego bi i Boga gađao talijanskim dalekometnim raketama. Na sreću, mi nismo Talijani tvoga kova.
Dragi kolega! Kad su pred nekoliko stoljeća talijanski vojni kapelani u okupiranoj Južnoj Americi ugroženim domorocima, koje ste krivo nazvali Indijancima i do danas se s njima u svojim filmovima rugate, govorili o raju i paklu i kad su oni čuli da i Talijani odlaze u raj, radije su izabrali pakao. Ne idem tako daleko, ali mi je pokatkad, s obzirom na činjenice, žao što smo ostali u istoj Katoličkoj crkvi. Radi takvih kao što si ti, Bog je odavna zatvorio svoje uši, te prezire užas tvoje molitve, makar se ona zvala molitvom za mir. Za se nalazim izlaz jer svoju Crkvu nazivam Hrvatskom, a tvoju Talijanskom iako katolicizam znači nešto sasvim drugo. U praksi one i nisu više isto.
Dragi kolega! Hrvate i Talijane dijeli tek uski prostor Jadrana. Za tri sata vožnje osrednjim brodom iz Zadra stiže se u Anconu. Svejedno: tisuće Talijana koje sam u životu susreo nikada nisu čuli za Hrvatsku. Mi smo za vas " skiavi - robovi". Možda ti nije poznato: Talijani su do pred dvije stotine godina zarobljavali Hrvate, sjekli im stopala i tako ih prisiljavali da budu veslači na galijama. Kad god se talijanskim kršćanima pružila prilika, vječno su nas porobljavali, zaposjedali, pljačkali, odvodili u roblje. I isto su se Bogu molili. Nisam siguran je li to i moj Bog, još manje je li to Bog Hrvata.
Dragi kolega! U posljednja dva svjetska rata talijanska vojska u Hrvatskoj napravila je užasna zlodjela. Ubijala je, vješala, palila kuće, raseljavala obitelji, mijenjala njihova prezimena. U svojoj zlobi išla je toliko daleko da je Hrvatima ukrala tisuću godina staru krstionicu koju smo poslije rata jedva jedvice povratili nazad. Zajedno sa svojim prijateljima Srbima, uništavali su Talijani svaki znak hrvatstva. Tko je Talijane zvao u Ameriku, u Afriku, u Hrvatsku? Ima li u vama Talijanima nacionalizma? Jeste li se radi toga ikada pokajali, ispričali? Znate li vi to uopće? Vi to ne možete, jer je to milost Boga, o komu govoriš, ali o njemu nikada ništa nisi znao, niti je to tebi takvome moguće.
Dragi kolega! Za vrijeme prošloga svjetskog rata moju su župu okupirali Talijani. Veoma lako su se sporazumijevali sa Srbima. Vrlo su se čudili što katolički svećenik ne govori talijanski i što se u crkvi propovijeda na hrvatskom. Tadašnja talijanska vojska silom je nagonila ljude u crkvu, a tadašnji vojni kapelan oduševljavao je ljude talijanskom kulturom. Sa Srbima Talijani tada nisu imali problema. Naprotiv, katoličkog svećenika tada su odveli u logor u Italiju, te se jedva živ izvukao. Vojni se talijanski svećenik tako lako sporazumijevao s ratnim zločincem popom –uićem. Ako ti ne znaš zašto, ja znam. Jer je tako lako dijeliti tuđu zemlju. I tvoje današnje lako druženje sa Srbima i tako lako razumijevanje miriše, kolega, na nešto poznata, a prošlog. Možda bi i ti danas, u svoj svojoj svetosti, lako sa Srbima podijelio Hrvatsku zemlju. Nije li iz toga razloga srpskim ratnim zločincima otvoren put u Italiju i ne prima li se možda iz istog razloga srpski Goebels imenom Dobrica ∆osić tako rado u talijanske političke krugove? Politici i možemo to oprostiti, ali Crkvi? Malo je reći nikada.
Dragi kolega! Vjerovao sam u Europu i u doseg europskog kršćanstva. Vjerovao sam u zajedništvo, ljude, kulturu, umjetnost, dobrotu. Od najranije mladosti, rođen u ropstvu komunizma, Hrvatima poklonjenog od europskih zapadnjačkih bezbožaca, sanjao sam o slobodi svoga naroda. Kad je pukao lanac komunizma, očekivao sam od Italije, Katolika, Europe, Zapada, očekivao sam pomoć zajedno sa svojim narodom. Italija nam je dala Giannia de Michelisa, a Katolička crkva daruje nam tebe. Divota jedna. Kad sam ovo shvatio bilo mi je da svisnem. Ljutio sam se, bjesnio, psovao, prijetio. Danas sam doživio svoju nirvanu: mi više nismo isto. Svoje ljudstvo, kulturu, kršćanstvo, ideale, ponašanje, i ti i mnogi tebi slični, objesite mačku na rep. Ni meni ni Hrvatima vi nemate ništa više reći. Osim đavlijeg licemjerja u vama ništa više nije ostalo. Oprezno ćemo izgraditi svoju državu, blagosivati svoju vojsku, proizvoditi svoje rakete, graditi svoje crkve, govoriti svoj jezik, čuvati sve što nam pripada. I nemojte nam stati na put. Vašega se "don Cammila" moralo pogoditi prvim metkom. I mene se, kolega, mora pogoditi prvim metkom. Zaozbiljno, iako je "don Cammilo" tek dopadljiva literatura. S oproštenjem onima u Talijanskom narodu, čista i pravedna srca, a kojih se ovo pismo i ne tiče.
Dragi kolega! Srbi za koje se zalažeš i toliko zdušno želiš moliti, oduzeli su mi župu i dekanat, natjeravajući me da izvedem iz svojih kuća sedamnaest tisuća ljudi, danas beskućnika, ovisnih o tuđoj milosti, jer pred srpskim nožem nisu imali drugoga izbora. Pokatkad se bavim i tvojim poslom. Odlazim među hrvatsku vojsku kad vidim da im moja riječ može značiti utjehu. Hrvatski vojnici vjeruju u Boga i sve su više uvjereniji da ih jedini on spašava, jer su nenaoružani i bespomoćni, uspjeli svladati komunističku silu i poraziti po snazi treću vojsku u Europi, do grla naoružanu od Europe i Amerike. Dođem na crtu fronte gdje Hrvati svakodnevno pogibaju. Preda mnom je moj okupirani grad. Išla bi hrvatska vojska naprijed, ali joj to prljavi interesi Zapada ne dozvoljavaju. Preda mnom su devet porušenih katoličkih crkava, popaljene kuće i uništeni trudovi tisuća ljudi. Tada me duboko, teško boli. Tuga. Bespomoćnost. Spoznaja da nam u našoj nevolji niste pomogli. I gore od toga, dragi kolega, zaboljela me jedna stvar: kamioni talijanskog "Caritasa" hrane i odijevaju srpske ubojice. Gledao sam dalekozorom taj toliko poznati katolički natpis. Gledao sam ga, kolega, znatiželje radi i kroz staklenu napravu velikog, ubojitog topa. Trebala je samo jedna sekunda i sasvim zanemariva energija, tolika koliko je potrebno da se povuče jedan konop. Gledala me vojska hrvatska i ništa nije pitala. A da me pitala, dragi kolega, rekao bih im staru izreku: nije moje da svjetujem nego da odrješujem. Ti to ne bi napravio. Ti bi povukao konop. U tomu i jest razlika između Hrvata i takvih Talijana.
Dragi kolega, do sada sam ti nešto uzaludno dokazivao, a odsad te uzaludno svjetujem. Okreni se sebi i svome narodu. Dovoljno ti je dvorište prljavo i dovoljno ti je korov gluposti zahvatio dušu i okolinu da nemaš vremena baviti se drugima. Ostavi ti Hrvate na miru i ne zabadaj nosa gdje ti nije mjesto. Tko te ne zna neće pomisliti da si pokvaren idiot, nego pijana budala, za sitan novac prodana Srbima. Meni je to svejedno, ali nije možda tebi. Nos koji se u tuđe stvari zabada ne pokazuje od čega je crven: od gluposti ili pokvarenosti. Oprosti što sam ti ikada upoznao ime. I ovo što pišem ne pišem tebi nego Hrvatima. Da nauče jednom već biti pametni i snalažljivi, brzo razlučujući iskrene ljude od svetih budala ili od prljavih idiota. I hvala ti. Da nije takvih kakav si ti, stvarno ne znam što bih radio. Možda bih umro od dosade. Ne trebam te pozdravljati na kraju, ali te odvajam od svih Talijana sa srcem, dušom i razumom.


VRIJEME JE ZA LET

Duhovna obnova i duhovni preporod Hrvata dva su pojma sržno važna za nastanak bolje Hrvatske od ove koju imamo. Po njihovome lansiranju u hrvatski medijski prostor veoma ih se brzo uspjelo izrugati. Prije nego li su i doprli do svijesti ozbiljnih Hrvata, na ta dva pojma okomili su se nedozreli novinski satirici, ostavljajući ih veoma opravdanom, ali pokatkad nemetodičom svijetu don Ante Bakovića, prije nego li se o njihovoj važnosti iti pokušalo razmisliti. Umjesto da zaista počne proces duhovne obnove, na čijem će se rađanju naći sva moguća hrvatska avangarda, spremna upregnuti vlastitu snagu u vuču nacionalnog procvata, duhovnu obnovu i duhovni preporod još uvijek povezujemo uz popovske nagovore. Ovo međutim nisu Crkveni pojmovi nego pojmovi svih Hrvata. Oni su prva točka od koje novonastalo doba počinje i njihova uspješnost odlučuje hoćemo li uskoro doživjeti preporod ili ćemo desetljećima čekati nestvarivu "manu" iluzionizma.
Razočarava spoznaja da jedan lažac tako lako obmani tisuće istinoljubivih, lupež opstane iako mu tisuće poštenih znaju za djela, nesposobni, ali grlati tako se lako nađe ispred tisuća sposobnih ljudi dobre volje. Tomu je razlogom nerazvijen duhovni potencijal, spreman i sposoban suprotstaviti se iskušenju vlastita vremena. Zato su duhovna obnova i duhovni preporod Hrvata nužna, prenužna potreba.
Hrvati, duhovno gledano, ne stoje na nuli nego na deset tisuća ispod nule. Nekima naučenim na samozavaravanje ovo će zvučati trpko, ali tko istinu vidi lako ozdravlja. Izgledamo kao ptice puštene iz kaveza. Sedamdesetogodišnje ropstvo poremetilo je i duboko ranilo prave vrednote u hrvatskom duhovnom prostoru. Poništilo nam je odnos čovjeka prema čovjeku, duboko je srozalo moralnu razinu potrebnu za opstanak jednoga naroda, utjecalo je na književnost, glazbu, umjetnost svih vrsta i življenje svih vrsta. Dugo će nam vremena trebati za ponovan pravi let. Ma kako nesigurni bili, vrijeme je da letimo. Ma kako to bilo teško, moramo letjeti.
Duhovni preporod u svakome Hrvatu mora probuditi samosvijest i odgovornost. Samosvijest pomaže stvaranje povjerenja u samoga sebe, a time i pravo vrednovanje svega oko sebe. Odgovornost stvara temelj za brz duhovni, ali i materijalni napredak. Nije nam potrebno trčati za tuđim dušama. Imamo svoju, za kojom bi, da smo je svjesni, trčali i najveći europski narodi. Dokle god se ne dogodi istinski duhovni preporod u svakome od nas, nikada nećemo biti svoji na svome, nikada nećemo prestati služiti tuđim idejama, pretvarajući se u tuđe pokusne kuniće i uvijek će se naći sposobnjakovića kadrih zaskočiti nas i zavezati.
Onoga dana kad Hrvat sam sebe počne pitati što je dao Hrvatskoj, ne pitajući što je od nje dobio, znat ćemo da smo doprli do nule, s koje nam je naprijed rasti. Isto tako, kad Hrvat shvati da nije pravedan jer ga policija nije uhvatila u krađi, nego kad spozna da je sam svoj sudac i sam svoj najbolji policajac, možemo očekivati bolje dane. Do tada nam se duhovno dotjerivati, beziznimno, od prosjaka do ministra, od ministranta do prelata.
Želja za slobodom golim je šakama slomila moć srpskih lanaca i oslobodila nas nečasnih bjelosvjetskih tutora. Duhovni preporod donijet će samosvijest i odgovornost za boljitak i budućnost. Stoga i nije vlasništvo don Ante Bakovića, a još manje smiješnih i nerazumnih ismjehivača. On je dužnost svakoga Hrvata. I nema izuzetaka.


POMOĆ JAVNOSTI

Vlast je najljuća strast, jača od najopojnijeg pića i zavodljivija od najzavodljivije žene. Zato možemo razumjeti Heroda, Kaligulu, Atilu, Napoleona, klan Nemanja, niz engleskih porobljivača, Lenjina, Hitlera, Staljina, Tita, Čaušeskua: tko god bi im se u tron dodirnuo, bio bi kraći za glavu. Svejedno tko to bio: od vlastitih sinova i kćeri, do milijuna sasvim nevažnih i sasvim bezopasnih siromaha, morao je umrijeti ili patiti. Kad se smrtnik opije vlašću, naglo u vlastitim očima postane besmrtnik, braneći se od svih koji mu se besmrtnosti približe. Redovito im glupost poruši tronove.
Pijanstvo vlasti nastaje kad čovjek, postavljen na određeno mjesto, izgubi iz vida zašto je tamo postavljen, tko ga je postavio i što se to od njega traži, a počne razmišljati kako da ostane, ne obazirući se na vlastitu neizvršenu ulogu. Latinske riječi "ministar" i "general" nemaju u svome izvorniku oznake vladanja ljudima, nego oznaku služenja ljudima. Da takvo nešto, ne daj Bože, kažete ministrima, pala bi im kap. Jer neki nisu učili latinski, a neki što znači biti ministrom. Ništa jednostavnije razumljivo i ništa jasnije rastumačivo: ministar je sluga, postavljen da radi. Za svoj rad zaslužuje svoj kruh. Ali i za nerad ono što za nerad slijedi. Da slučajno vlast ne bi zaspala, nužno je da je se prodrma. Zato svaki Hrvat mora u snu znati značenje riječi "ministar". Iz jednostavna razloga: da marljive sluge pronađe budne i učvrsti, a nevaljale sluge stjera iz službe.
Hrvatska država rođena je iz stoljetnog sna robova željnih slobode, odnjegovana ljubavlju nesebičnih entuzijasta, zatopljena krvlju najnovijih hrvatskih junaka. Ne može sebi priskrbiti luksuza da joj ministri prestanu služiti i da joj vlasti zaspu. Premalo je nesumnjiva karizma i genijalnost pojedinaca našega vremena. Hrvatska je još dijete: javnost joj je otac, zadužen da ona stasa i da očvrsne. Ne svaka javnost. Hrvatska javnost. Najveća podrška i pomoć Hrvatskoj doći će od svijesti odgovornosti i razumna, kritična govora.
Kao što Katolička crkva ne daje živim svecima "bianko mjenice", čekajući da se njihova svetost preispita i potvrdi, ni u hrvatskoj politici nema svetih bez zadrške, nema nedodirljivih o čijem se javnome radu ne smije govoriti i nema onih kojima se bezrazložno smije vjerovati. Odvajajući govor sve nemoćnijih petokolonaških tipova, uperen u Hrvatsku radi njena razaranja, govor javnosti osigurava Hrvatskoj brži rast i provjerom ljudi, provjeru hrvatske snage. Plodovi ljudski otkrivaju ljude. I razlikuju rodoljubive marljivce od brbljavaca kojima puna usta hrvatstva služe samo za mir punih džepova. Svakodnevni ministarski padovi, javna opravdana dodjela činova "nečasti" i sve uspješnija pravna država, osigurat će nam ministre prve kategorije kad to od njih nisu kadri učiniti rodoljublje, čast i samosvijest. Za razliku od sudstva koje smatra ljude nedužnima dok se drugačije ne dokaže, javnost ima pravo sumnjati u svakoga političara dok svoje djelo javno ne dokaže.
Što misliti o sabornicima koji su poslani u Sabor da razglabaju o hrvatskome prosperitetu i koji su za to veoma dobro plaćeni, kad u saborskim uredima obavljaju svoje privatne poslove, dok istovremeno Sabor nema kvoruma? Što treba misliti o ministrima bez djela, o političarima bez obraza, o "časnicima" bez časti? Ništa ne treba misliti. Oni su sami pokazali svoju dušu. Kad se vrate kući ljudi će im zviždati. Stranka koju zastupaju morat će se dobro uznojiti dokazujući da ima boljih od njih i da su to pojedinci. Dolazi vrijeme bez kredita: Hrvatski je narod dovoljno sazorio da mnogo toga sam može odvagati. Svece ćemo imenovati sami, ali ćemo naći i tamjan vragovima.
Neka padaju ministri svaki dan ako za to ima razloga. Neka se vlast drma. Neka na površinu izlaze politička dobra i politička zla. Jer smo se odlučili za zemlju slobode, svijesti, morala i dobrobiti. I nema razloga da drugačije bude.


DUDEK I CINOBER

Bila jednom dvojica naivaca. Zvali se Zrinski i Frankopan. Služili su Europu, borili se protiv Turaka, čuvali mirne večere europskim prinčevima, kraljevima, kraljicama, čuvali su kršćanstvo i stečenu titulu "predziđa kršćanstva". Jednom im dodijalo, pa su se pitali: zašto mi to zaista radimo?
- Zašto mi to Petre radimo?
- Zašto mi to Frane radimo?.
Da možemo nositi časno ime europsko? Da kraljevi europski mogu mirno jesti? Da Talijani mogu graditi velebne crkve? Da Francuzi mogu pijančevati? Da Englezi mogu mirnije pljačkati, paliti i porobljavati tuđe zemlje? Zato pada hrvatska krv. Zato se rađaju naši sinovi. Zato ispraćaju matere hrvatske svoje sinove znajući da će im ubuduće samo ime preostati.
Petar i Fran počeli su drugačije razmišljati. Ne mora nama Europa biti saveznik kad nas stalno pljačka i uništava. Da se okrenemo Turcima: oni se ne krste, ali su možda bogobojažljiviji.
I čim im je takva misao pala napamet Europa se najednom trgla. Kraljevima prisjele večere, glazbenici ostavili violine, graditelji svoje kresice, pijančine se naglo otrijeznile, a europski kardinali skinuli kapice i brisali znoj. Pitali su se: zar je moguće da će Hrvati prestati biti "predziđe kršćanstva". To znači da ćemo mi morati ginuti, naše će se crkve rušiti, naše će žene biti udovice, a prestat će i naše izobilje.
Hrvatska je na tren bila moćna, pametna i svoja. Kratko je trajalo jer smo se ponovno vratili odakle nam je davno već bilo izići.
Sporazum s Turcima za hrvatsku slobodu: nemoguće da to Hrvati mogu i pomisliti. Tko će onda braniti Europu?
Brzo su se razletjeli po Hrvatskoj. Kumili, podmićivali, obećavali, tražili sve mogućnosti da Hrvatima izbiju iz glave "takvu herezu". Ono što nisu mogli silom, uspjeli su milom. Namamili Zrinskog i Frankopana u Europu, kršćanski ih ispovjedili, francuski ispitali, a austro-ugarski odsjekli glavu. I nikom ništa: Europa nastavila pijančevanje, a Hrvatskoj darovalo "vojnu krajinu" i unovačilo stare momke, da se tuku za stare "ideale". Da sam malo pametniji rekao bih ono što naši, i kako naši, seljaci kažu: takvoj Europi, takvim "idealima" i takvom "duhovnom ustrojstvu".
Ovo mi sve pada napamet dok mi kao jednome od tristo tisuća hrvatskih prognanika do svijesti dopire slika predsjednika Franje Tuđmana, poslije posjete "prijatelja" nam Kinkela. Mili Bože, što bi se tek dogodilo da nas je posjetio "neprijatelj"? Jer svakome prognaniku vlastiti predsjednik dao je do znanja da od "skorog povratka" nema ništa. Jer ako se vratimo kući nećemo ući u Phare-program, nećemo dobiti kredite, nećemo moći više gledati kako "europski političari" na Hrvatsku gledaju s osmijehom, nego mrki i zabrinuto.
Kako će sve ovo završiti? Bojim se kao u Gruntovčanima: Cinober daje savjete, ali Dudek uvijek izgubi. Kinkel je svojim dolaskom zabio nož u leđa hrvatskim prognanicima, koji ni krivi ni dužni, čame u tijesnim hotelskim sobama, dok im istovremeno srpski hajduci stanuju u kućama. Kinkel dolazi kao pročelnik Europe koja zabrinuto pita imaju li srpski pljačkaši u Drnišu vode, dok ne pita kako izgleda duša prognanička, koja sve to svakodnevno mora slušati i gledati, a istovremeno joj je zabranjeno bilo što za svoju obranu učiniti. Sreća da "Slobodna Hrvatska" nije podigla Kinkelu spomenik: tristo tisuća hrvatskih prognanika imalo bi u što gađati kad dobiju za večeru konzervu konzerviranu od mesa oronulih europskih bikova.
Neki je Kinkel nekoć govorio o slobodi i velikoj Hrvatskoj budućnosti dok Zrinskome nije pukao film i otišao u Beč. Novi Kinkel čeka da Tuđmanu i Hrvatskoj pukne film. U kakvom ju je stanju vidio otišao je dojaviti lordu Owenu: Jer kakva bi to bila Europa u kojoj se Englez ne bi pravio Englezom.
Kako da se mi prognanici sada ponašamo: da hvalimo velike liberalne mozgove Zapada, da plješćemo miroljubivoj Europi, da se odrečemo samih sebe kako bi se mogla do u tančine provesti europska tankoćutna pravednost i miroljublje? Kako da se mi prognanici ponašamo: da svisnemo od tuge i očaja? Da srušimo vlastitoga predsjednika, vladu, da počnemo štrajkove, da paraliziramo gradove, ceste, škole, bolnice, tvornice? Kako da se ponašamo: da uzduž i poprijeko zapalimo Europu bacajući bombe, dižući u zrak mostove, željeznice, rušimo avione, podmećemo bombe po Parizu, Londonu, Rimu, Vashingtonu? Da se zapalimo, da umremo, da nas nestane: što da zaista radimo? Jer nas prognanike izdala je Europa, a Hrvatska joj dozvoljava to činiti.
Najdublje se varaju oni koji su iti pomislili kako su prognanici iznenađeni. Prognanici ne očekuju: od Kinkela i njegova Lorda odavna ništa, a od vlastitih političara da od prognanika prestanu praviti medvjede. Svjesni su svoje patnje i stradanja i svjesni su da će se vratiti kad vlastitom snagom izbore uvjete za povratak. Hrvatska im je, a ne političari na pameti. Hrvatski prognanici se ne zavaravaju: jedino im je dosta praznih riječi.
Prognanici su mnogo zreliji od vlastitih političara jer dobro znaju što to znači kad te netko istjera iz kuće, a ti nemaš mogućnosti u tomu ga spriječiti. Prognanici neće učiniti ništa, jer znaju da ne smiju rušiti vlastite države. Dali su Hrvatskoj sve što su imali. I znaju kolika je cijena slobode.
Ima nešto što ih strašno ljuti. Ljuti ih što svako treći dan silene političke budale obećavaju povratak, kao da su prognanici nedozreli balavci kojima obećaš sladoled i čine što im kažeš. Ljuti ih "neznanje" tko je i čijom voljom za pedesetak tisuća maraka prodao Unproforu Primošten. Ljuti ih što se Hrvatska razmeće koliko daje prognanicima, a ne vjerujem da su silni razmetljivci baš duboko zahvatili u vlastite džepove. Ljuti ih kad im dr Radić pet minuta prije "prognaničkog kongresa" okrene sav program, navodeći ih da tri sata strpljivo slušaju priču o strpljivosti, kao da se pretvorio u Kinkela. Ljuti ih što im se stalno prijeti premještajima, što im se svakodnevno laže, vara ih se i čini ludima. Ljuti ih što je jednima nova Hrvatska "patnja i odricanje", a drugima " bussines i svijetla budućnost". Ljuti ih što ih se konačno ne ostavi na miru. Ljuti ih što stalno odlazimo u Europu dok prognanici pitaju: što je nama Europa da je moramo slušati? Što su nama političari koji lažu i zavaravaju, ne nas, nego sebe? Što će prognanima donijeti Kinkel, Owen, Englezi, Francuzi, Talijani? To što su nam tisuću godina donosili: stoga ih k nama prognanicima ne šaljite.
- Zašto mi to Tuđmane, radimo?
- Zašto mi to, Graniću, radimo?
- Hrvatska, zašto mi to radimo? Tebi i sebi?
Bilo mi je žao Tuđmana. Znam i da nije lako vlastitom narodu reći ono što je on morao reći. Znam i da je prevelik pritisak i Hrvatska još nemoćna. Ipak je manje nemoćna nego pred tri godine kad smo sami samcati, bez ikakve obrane i zaštite bili ostavljeni srpskim divljacima da nas potamane i zatru. Bojim se jedino da mu se ne dogodi ono što se dogodilo Zrinskome i Frankopanu. Kinkel izgleda kao trgovac komu se mačka okotila u magazinu. Neiskusnim mačićima govori: "Dođi dragi, neću ja tebi ništa, dođi". A kad mu dopadne šaka slomi mačiću kralježnicu i baci ga u ropotarnicu. Devedeset prve Europa je znala da su Hrvati razoružani i bespomoćni, ali nije spriječila Srbe da nas napadnu. Europa se tada nije bojala rata. Europa se sada boji rata kad Hrvatska "ima nešto" za obranu. Zato je i ostavila svoje poslove, otrijeznila se od pijančevanja, zabrinuto gleda u Hrvatsku bojeći se da ne učini štogod što će Europi biti nepoćudno. Da Europa ne bi morala ginuti, gledati zapaljene kuće i zbjegove bespomoćnih. Europi se, draga Hrvatska, jednom mora pred nosom udariti šakom o stol.
Prognanike je Europa duboko ponizila i još jednom u Kinkelovu duhu pokazala kakva je i što je u njoj. Nemamo nikakva razloga vjerovati joj i previše se na nju oslanjati. Nije nam stalo da Tuđman izgubi. Zato neka nađe načina da se od Dudeka pretvori u Cinobera. Neka radi hrvatskih interesa izda Europu gdje god to bude potrebno. To će biti najbolji znak za povratak stotinama tisuća hrvatskih prognanika. U nijedan drugi put ne vjerujemo. Dosta je nama patnje, licemjerja, obećanja, Europe, Amerike, lijepih riječi i praznih maksima. Dosta je Hrvatskoj služenja. U Hrvatskoj nema stranih interesa: U Hrvatskoj smiju postojati samo hrvatski interesi.


POSLANICA OBIČNOG FRA ANTE ČAVKE
FRANCUSKIM KATOLICIMA ZVANIM TAKOZVANI
I NEOBIČNIM VOĐAMA CRKVE FRANCUSKE

Velevažna Gospodo, uglednici, a i ostali narode!
Kad je francuski kardinal imenom Tisserant 1976. godine u Splitu, iako nepozvan na hrvatsku nacionalnu i katoličku tisućgodišnjicu, nekoliko desetaka tisuća ponosnih katoličkih Hrvata prekrstio u "drage Srbe" pozdravljajući ih u njihovoj "srpskoj zemlji", zauzvrat je dobio zvižduke, rajčice na brzinu sakupljene u okolnim vrtovima i prezir Hrvatskog naroda, toliko vidljiv, koliko je to bilo moguće pod krvavom i terorističkom torturom srpsko-komunističke tajne policije. Iako veoma mlad pripravnik za svećenika, jer mi je tada bilo manje od dvadeset godina, prvi put sam pod " grimizom jednoga kardinala " posumnjao u vlastiti put, vjeru i idealizam "zemaljske Crkve". Nikako nisam mogao pomiriti činjenicu gluposti, političke nepismenosti i moralne pokvarenosti "kardinala" koji na katolički skup dolazi na poziv i u pratnji komunističke policije isprovocirati i poniziti nacionalni osjećaj Hrvata, s činjenicom obiteljskog odgoja, gdje je i pomisao na nesavršenost nekoga od crkvenih ljudi značila teško svetogrđe.Tako se idealnoj slici Crkve, naslijeđene od moje majke i oca, a potpomognute franjevcima visoka morala, dobrote, mudrosti i krajnje plemenitosti, suprotstavila slika podmukla licemjerja, nemoralnosti i najniže ljudske gluposti, toliko šokantna da me bacila u duboku duhovnu sumnju. Pitao sam se, iako tako mlad i nedozreo, da li je potrebno biti svećenikom i služiti Crkvi u kojoj je jedan Tisserant kardinal? Isto tako zapitao sam se tko su Francuzi kad im je kardinal ovakvog duhovnog profila? Što očekivati od francuskih bezbožaca ako su francuski vjernici ovakvi? Prevladala je ona prva slika. Poslije prvoga šoka došao sam svijesti i nisam dozvolio da me zbuni običan nemoralan Francuz, tko zna zbog čega ubačen u Katoličku crkvu i tko zna iz kakvih interesa obučen u katolički "grimiz". Ostao sam svećenikom, s dodatnim privatnim zavjetom koji glasi: srušiti svaki tron licemjerja, ma kako se on zvao, ma u što bio obučen i ma od koga dolazio. Od tada ne prežem pred nikim. Moj dodatni zavjet navodi me na to da i vama napišem točno ovo što pišem i točno ono što mislim da ste zavrijdili i da vam otvoreno, najotvorenije treba reći. U nastavku ovoga pisma razjasnit ću vam i zašto.
Francuski napoleonski general Marmont, koji je pred oko dva stoljeća okupirao Hrvatsku i kao okupator šepirio se po Splitu, Dubrovniku i Zadru, u jednom svome pismu upućenom Napoleonu ne može nikako dokučiti zašto Hrvati toliko mrze Francuze. Nije se mogao sjetiti da porobljen narod mrzi svoga porobljivača i da prezire sve što od njega dolazi, makar u svojoj bijedi ne imao mogućnosti uzvratiti mu ničim osim mržnjom. Nije mogao shvatiti da Hrvati mrze Francuze samo zato što su okupatori, jer takozvani veliki narodi ne shvaćaju zločinstvo na isti način kad ga oni čine i kad ga drugi učine, po latinskoj poslovici: što doliči Zeusu ne doliči biku. Napoleon i Marmont, a s njima Francuska, svoja su zločinstva zvali "prosvjetiteljskim pohodima", vjerujući da Hrvati nemaju pametnija posla nego se diviti velikim "kulturnim" Francuzima, posebno kad svoju kulturu utjeruju sabljom i barutom. Pored neshvaćene duhovne deformacije generala Marmonta i sifilisa, donešenog u Hrvatsku od njegove soldateske, ostao je dva stoljeća dug, do skrajnosti opravdan prezir Hrvata prema Francuzima. Ništa se do dana današnjeg nije promijenilo. Francuzi su još uvijek porobljivači hrvatske slobode i diktatori spremni na sva zla. Tako današnja Francuska potpuno naliči onoj nekadašnjoj, a ni vi, Gospodo, nećete razumjeti ovoga pisma, kao što ni Marmont nije ništa razumio. Jer samo veliki i mudri Božji ljudi kadri su razumjeti Zlo i od njega odstupiti. Ne vjerujem da vi to možete, jer vas vaša djela čine za to nesposobnima. Radi toga neću se razočarati niti uvrijediti: razum je veliki Božji dar.
Danas su Francuzi okupatori Hrvatske pod drugim imenom, ali s istovjetnim značenjem onomu povijesnom i prethodnom.Obučeni kao vojnici Ujedinjenih naroda, Hrvatsku su okupirali, pomažući srpski terorizam i progoneći hrvatske bespomoćne ljude iz njihovih kuća. Ako to ne znate, Gospodo, u Hrvatskoj se trenutno nalazi Francuska legija stranaca, za vas proslavljena, a nama Hrvatima zloglasna i po zlu poznata vojska plaćenih ubojica, sumnjive prošlosti i još sumnjivije sadašnjosti. Potajno ih dugo promatram. Bijedna grupa drogeraša i preprodavača droge, pijandura i razvratnika najteže kategorije, nemoralan kor divljaka koji u sebi nemaju ništa ljudskoga. Marmont je u Hrvatsku uvezao sifilis, a Butros Galli, poznata francuska perjanica, slučajno koptskog podrijetla, danas uvozi sidu. Ništa se nije promijenilo. Samo vrijeme. Francuska je ostala Francuska
Povezujući crvenu nit povijesti od dalekih Franaka, preko Napoleona,Versaillesa, DeGolla, Pariza,Tisseranta, Mitteranda, Morillona ili Cota, želim Hrvatima, svome izmučenom i stoljećima porobljivanom narodu još jednom skrenuti pažnju da se Francuza čuvaju više nego kuge. Svaki francuski dolazak u Hrvatsku značio je novi teret, krv, smrt, porobljivanje, značio je novu crninu, grobove i mučan osjećaj da je ljudska pokvarenost toliko velika da joj se gotovo nemoguće suprotstaviti. Moj narod ovo mora znati. Zato ovo pismo i pišem, više njemu nego vama, jer će on barem nešto razumjeti, a vi,Gospodo, po običaju ama baš ništa.
U Hrvatskoj je rat.Jedan samo od ratova. Jednak onomu kad nam je Marmont dijelio pravdu, kad su Versajski mudraci bez pitanja i silom ugurali Hrvatski narod u prvu jugoslavensku diktaturu, kad su De Golle i njegovih četrdeset harambaša Hrvatskom narodu darovali komunizam i potpomagali moralno i novcem razbojnike koji su pedeset godina držali silom palice bespomoćan narod pod krinkom Nove Jugoslavije. Radi prljave Francuske politike, pedeset su godina umirali, robovali, skapavali od bijede i jada milijuni dobrih, a bespomoćnih. Što onda da Hrvat o vama misli? Zar ima iti jedan ideal koji bi mogao nadvladati prezir i mržnju? Ima li vam Hrvatska pravo oprostiti?
U Hrvatskoj je rat. Godinama već u meni su slike bespomoćnih prognanika, beskućnika, gladnih, prestrašenih, ranjenih, mrtvih. Ostao sam bez rodnog doma, bez sela, bez crkve koja mi je značila više nego život. Ostao sam bez župe, bez osam crkava od kojih su dvije starije od "galskih pijetlova " i Pariza. Ostao sam bez dekanata, bez uobičajenih pastoralnih dužnosti, bez kruha i bez vidljiva pogleda jasne budućnosti. Ostao sam bez svega osim samoga sebe.
U Hrvatskoj je rat. Kaže se ratuju Srbi. Istina je, divlji Bizantinci su tu i sva rušenja, krv i masakri njihovo su djelo. Jedno ne zaboravljamo: Srbi nemaju duše. To je samo neobuzdana horda divljaka koju tako zdušno pokreće francuska duše. Monstrum križanja Bizanta i Francuske stoljećima već donosi potomstvo krvi i straha. Kako da se nazovemo katoličkim narodom kad se i Francuska zove katoličkom zemljom? Kolikog li apsurda: dijeliti isto ime s bezobraznim i do dna pokvarenim okupatorom, ubojicom i licemjerom.
Ovo je francuski rat. Ovo su francuska zločinstva.Ovo neki novi Napoleon donosi danak u krvi narodu koji nema sreće da se jednom zauvijek stavi na suprotnu stranu francuskoga zla. Moj narod umire svaki dan samo zato što na svijetu postoji neka Francuska, čiji prljavi interesi, poput nevidljivih kandži pakla, vječno stoje kao krvava mora na slobodi moga naroda. Moj narod umire već tisuću godina u besmislenim ratovima, uvijek zakuhanim u nekakvoj prljavoj Francuskoj. Što je Francuska Hrvatskoj? Ništa, Gospodo, ništa! Tko su davni Franci, tko Napoleon, tko Tisserant, tko Mitterand? Ništa Gospodo, samo tjelesni ili duhovni porobljivači moje zemlje i moga naroda. Radi toga Hrvati vas duboko preziru i mrze. I imaju pravo na to, makar vi to nikada nećete shvatiti.
Prigovorit ćete mi da ovo pismo nije dobro naslovljeno jer je naslovljeno na Biskupsku konferenciju Francuske, a po sadržaju čista je politika. Mislite što hoćete, znam zašto pišem vama. Današnja Francuska plod je vašega pastoralnog rada točno onoliko koliko je Hrvatska plod moga pastoralnog rada. Predsjednik Francuske duhovno je čedo vašega naroda točno onoliko koliko je hrvatski predsjednik čedo moga naroda. Da ste vi nešto drugo, ne biste tako bezbožno prešućivali zla.
Francuski Predsjednik uništava moj narod i čini sve da ga ponovno, obespravljena i obezglavljena strpa u novu francusku tvorevinu. To radi Francuska jer je njemu dala sve ovlasti i stoji iza njegova djelovanja. Vi, Gospodo, predstavnici Francuske katoličke crkve niti jednim gestom niste se suprotstavili takvim prljavim namjerama i niste pokazali osnovno moralno načelo katoličanstva: javno se suprotstaviti javnome zlu i nepravdi. Nisam pročitao niti jedne javne kritike upućene na račun francuske politike koja bi od vas potekla, nikada se niste javno ispričali Hrvatima za sva učinjena zla, nikada pokušali francusko javno mnijenje usmjeriti na pravedan tijek zbivanja.Vama je istina što vama odgovara, a ne ono što je istina. U čitavoj Francuskoj tek je nekolicina ljudi, dobrih da vide pravo stanje stvari. Svi ostali samo su velika svjetska sramota. I vi zajedno s njima. Naći ćete ispriku. Francuzima je u krvi nalaziti isprike za propuste. Ipak, ne može vas opravdati jedna Misa u Zagrebačkoj katedrali, ni tiha, gotovo neprimijetna posjeta hrvatskog kardinala Franje Kuharića Parizu. Ovdje se prolila krv, smrt je ubrala tisuće ljudskih sudbina, jedan je narod za dva stoljeća unazađen, porušena je kulturna baština gotovo najstarijeg naroda u Europi. A vi ste, Gospodo, šutjeli. Junaci govore jednom i jednom umiru, kukavice stalno šute i stalno umiru, prije nečesne smrti smrću od srama i stida.
Da je moj narod učinio Francuskoj ono što je Francuska učinila i još uvijek čini Hrvatskoj javno bih se odrekao, ne samo njene politike, nego i nje same. Samo zato da me zaobiđe udovička suza, dječji strah i tuga naroda koji neće ništa drugo osim slobode, a mora je tako krvavo platiti. Ovo se ne može naučiti u "Notre Dame". Ovo se uči u ropstvu, krvi, poniženju i nevolji svih vrsta. Slobodan od politike, mogu vam upravo ovako govoriti. Ovo je način da Hrvatska i njezin narod prežive. Moram vas stoga ugristi, duboko ugristi. Vas, uglađene i vječno mudre, zapadnjačke kukavice.
Čudit ćete se ako vas informiraju vaši "humanitarci" da u posljednje vrijeme Hrvati ne žele od Francuza uzeti niti kruh, niti ih Hrvati više smatraju ljudima. Ništa čudno. Istim se čuđenjem čudio i Marmont nekada. Okupator nije mogao shvatiti zašto ga okupirani mrzi. Kratak je odgovor: Francuska je okupator i ubojica. Zato je Hrvatska mrzi i prezire, bilo to vama drago ili krivo, razumjeli vi to ili ne.
Kad vas je Kardinal Kuharić posjetio, sigurno vam je svetački govorio, ne znajući da mu riječi padaju na besplodno i davno presahlo tlo. U dobroti ne shvaća da je ovo jedini jezik kojim se sa Zapadom može razgovarati. Budući da sam svećenik s terena, vječno s običnim ljudima, čvrsto vam obećavam da će od djeteta do starca, od seljaka do intelektualca, svi moji ljudi naučiti i ovaj jezik.
Za nekoliko dana ovo ću pismo predati tisku neka ga pročita velik broj ljudi. U Hrvatskoj, zemlji bez slobode tiska, kako nam vječno trube francuski demokratski pijetlovi, to je sasvim moguće. Objavite ga vi u Francuskoj ako smijete, ako imate hrabrosti i morala. Pokažite vašim ljudima to što danas o njima misli običan katolički svećenik, suočen s nevoljom naroda, prepuštena francuskome zlu.
Gospodo, svoje vam rekoh. Iako ne volim pisati pisma bez iskrena pozdrava, nemam nikakva razloga uopće vas pozdraviti. Kamo sreće da je Hrvatska nastala na nekom drugom planetu, bilo gdje, samo ne tamo gdje ima Francuske. Jer me sramora zvati se Europljaninom, Katolikom, Čovjekom, Ljudskim bićem. Samo zato što to sebi i Francuzi kažu.


DA SE NE REČE PRESKOČIO SAM ENGLEZE: ZATO VAM PIŠEM, LEDI TAČER!

Vaši dugogodišnji prijatelji Srbi srušili su mi rodnu kuću, zapalili selo, porušili su mi devet crkava, od toga dvije starije od Engleskog carstva, progoneći uz to u zbijeg desetke tisuća ljudi. Tako sam kao relativno mlad katolički svećenik, uz poklonjenu sobu u tuđoj kući i uz komad poklonjena kruha da mogu preživjeti, dobio i veoma mnogo slobodnog vremena. Nesmetano, satima, danima, mjesecima već: mogu slobodno razmišljati. I pisati. Čak i vama.
Razmišljam o korjenima Zla. Razmišljam o ružnome svijetu. Razmišljam o uzroku ljudske patnje, o milijunima gladnih, poniženih, potlačenih, ubijenih. Razmišljanje ponire do vas. Vas i vašu zemlju otkrivam kao personifikaciju Zla, svjestan da dok vas bude svijet će izgledati ovakav kakav jest: nepravedan, gladan, ponižen, krvav, đavolski.
Ovako ne pišu ni diplomati ni političari. Za mnom ne stoji nikakva sila, malen sam i običan čovjek. Ovo naglašavam da bih se što je to moguće više, ogradio od vas i vašega svijeta, točno onoliko koliko se čovjek može ograditi od Zloga. Osim ograde ovo pismo nema nikakva drugog razloga.
Ovo što pišem sigurno nećete čitati. A zašto i biste? Piše vam običan i nepoznat katolički svećenik, koji, kako vidite ne voli ni vas, a ni vašu zemlju. Piše vam uz to na malom i neuglednu jeziku, vama, velikoj, poznatoj Engleskinji. Zašto da ovo prevodite? Svejedno pišem.
Ako ga i ne pročitate, nije mi do toga baš puno stalo. Nisu vas promijenile ni puno ozbiljnije situacije, neće zasigurno ni ovo pismo. Pisma imaju i druge svrhe. Pišem ga za svjedočanstvo Hrvatima. Ostavljam ga kao upozorenje svome narodu, da kad god susretne vaš svijet, bude na oprezu kao pred najvećom opasnošću. Pišem i stoga jer ne znam boljega načina pred svojim se narodom ispriječiti Zlu.
Naivni Hrvati pozvali su vas da dođete u Hrvatsku. Lamentirali su dugo o vama kao hrvatskom prijatelju, zaštitniku, vidjeli su vas kao navodno izdvojenu ovcu velikog, licemjernog europskog stada. Kolike li naivnosti. Kao da u europskoj politici smije biti iznimaka. Kao da niste ista škola, isto društvo, kao da niste iz iste duhovne misli izrasli. Zato je vaše "prijateljstvo" tek puka dogovorna politika: teatar gdje jedan napada, drugi brani, a obadva jednako misle. Da ste Hrvatskoj htjeli pomoći imali ste za to mnogo vremena. I mogućnosti. Da ste željeli slobodan i miran Balkan, nikada se ne bi rat ni dogodio. Ovdje danas Englezi ratuju, a Hrvati umiru. Vi to dobro znate. Ostanite stoga u vašem svijetu.
Nemojte doći u Hrvatsku, Bogom vas zaklinjem. Ovo je Sveta zemlja, posvećena krvlju nevine sirotinje. Nemojte nam biti prijatelj, nemojte dolaziti.
Moja i vaša zemlja potpuno su suprotne. Vi i ja također. Vaša zemlja velika je okupaciona sila. Malo je tla na Zemljinoj kugli koju vaš vojnik nije natopio tuđom krvlju. Vaša moć, bogatstvo i kultura namaknuti su tuđom nevoljom. Moja je zemlja tisuću godina pod okupacijom. Lomili su nam dušu, vjeru, otimali komad po komad djedovine. Suza i nevolja kruh su nam svagdanji. Kako nekada, tako i danas. Moja zemlja nije nikada stopu tuđe zemlje uzela. I nikada nije za sobom ostavljala udovice. I vi to dobro, dobro znate.
Vaša je vojska moćna. Što to njoj predstavlja mala Hrvatska? U jednom danu mogla bi zrakoplovstvom sravniti sa zemljom Zagreb, Split, Zadar, Dubrovnik. Jednostavno: kako je to učinila sa Zadrom i Splitom pred pedeset godina. Što velikoj Engleskoj predstavlja par milijuna bespomoćnih Hrvata? Ništa, kao i na Bleiburgu pred pedeset godina.
Vi ste velika i moćna žena. Imate čast, vlast i moć. Imate tajnu policiju, špijune i egzekutore. Imate takvu moć da vam je sitnica zauvijek me ušutkati. Za razliku od vas, nemam ništa. Ne boje me se ni vrapci na krovu.
Ipak, Hrvatska i ja imamo drugu moć: stojimo nasuprot vama i nikada nećemo biti ono što ste vi. Dok me bude nikada vam neću sličiti, a dok bude i jednoga Hrvata, Hrvatska će biti nešto Engleskoj suprotno. Hrvatska i ja znamo istinu znanu samo malima, a sakrivenu od velikih. Svaka je sila za vremena. Dobrota je jača od Zloće, ma kako moćno Zloća izgledala. Ta istina vremenom pretvara krokodile u guštere, a svemoćne licemjere u bespomoćne starkelje. Ovo je, Gospođo, istina, iako vi ovo ne razumijete. Okrenete li se oko sebe gledajući ljude bez osmijeha i narod bez duše, možda ovo jednom i shvatite. Svako se zlo vraća svome ishodištu. Ni vi, ni Engleska nećete ovom zakonu izmaknuti.
Slušao sam pjesmu granata umjesto preludija u svečanoj crkvi. Na krhotini piše: Made in England. Gledao sam zbjegove tisuća bespomoćnih. Prao sam obraz od ljudske krvi. Preskakao sam leševe mladića. Plakao sam jer nisam u trenu imao što dati gladnoj udovici s troje djece manjih od mačića. Svejedno, ponovno ću se smijati. Hrvatska je srušena, ponižena, okupirana. Na koljenima je od boli i nevolje, ali Hrvatska ima pjesme. Ima vesela poklika, ima snage, ima osmijeha. Ovo je pismo tomu svjedočenje. I nisam sam. Ima nas, Gospođo, mnogo, mnogo. I svi smo vam daleki.
Daleko od vas, moćne i časne, hladne gospođe.
Daleko od svemoćne, demokratske Engleske.
Molim vas, stoga ne dolazite. Idite u Srbiju. Idite svojima. Ma kako joj bilo, Hrvatska je nešto sasvim drugo. Nemojte stoga doći, Bogom vas zaklinjem. Nemojte stoga nikada u Hrvatsku.


OZBILJNO MISLIM

Jedna Monika, nekoć petašica iz moga razreda, mnogo je puta dobila batine. Evo i zašto. Dođe iz crkve s nedjeljne mise i kaže istinu: Župnik je bio dosadan. I ništa ga nisam razumjela. A baka joj kao i svaka baka, odmah za štap, jer tko smije reći da je Župnik dosadan. Jadna Monika: govorila živu istinu, a umjesto da joj priznaju lucidnost i pamet, oni je namlatili, htijući da šuti.
- Neću šutjeti. Bio je dosadan. A sad me ubijte, ali to je istina.
Ova demokracija uopće nije dobra jer sada ljudi nemaju svoga mira. Prije je bilo mnogo bolje jer su sve stvari bile jasne. Znalo se da državu treba pokrasti i uništiti jer svejedno nije naša. Znalo se da treba malo raditi, a što više uzeti: jer zašto ćeš raditi za komunjare. Hrvatstvo se lako odmjeralo: otpjevaš "Bana", popiješ dvolitraš i već je sve jasno. Znalo se da učitelji ne smiju učiti. Znalo se da su ministri lopovi. Znalo se da župnici ne smiju govoriti, ne smiju raditi, ne smiju biti pametni jer je sve to preopasno. Prokleti komunistički žbiri stalno su bili za za petama.
Kamo ćeš danas? Žbira ni za lijek. Ako ih i ima, nemaju kome tuživati, jer kad tuže tajne im službe otpjevaju pjesmicu: Tužibaba Reza... A u tom i jest zlo. Da je kao ranije sve bi bilo jasno. Znalo bi se tko je kriv.
Opet su nam učitelji lijeni, nogometaši filozofiraju, sveučilišni su profesori najbolji treneri, župnici dosadni i neshvatljivi. Ulice se neće same čistiti. Ceste se neće same graditi. Glazba se neće sama skladati. Od prevelikih priča psi zamukli, jer tko sve te razmetnike još može nadlajati. Možeš popiti stolitar i vikati da si Hrvat: nitko te više ni ne šljivi. Još kažu: svi su volovi također Hrvati, jer se Hrvatom zove sve što je Hrvatska rodila. Proklete komunjare. Zar su se baš sve morale posakrivati?
Ministri, generali, predsjednici, gradonačelnici, načelnici, seljaci, obrtnici, župnici, dekani, biskupi, kardinali, političari ponajviše: neki kradu, neki lažu, neki ljenčare, neki dangube, neki su bez svijesti, neki nesposobni, neki pokvareni, neki sve zajedno. Tako bi rekla Monika da je netko pita kako joj izgleda Hrvatska stvarnost.
- Molim vas, štap neka miruje. Jer ako i dobije batina, istinu govori. Monika nikada nije znala ništa osim Istine.
Hrvatska šuti. Čeka da se upale strojevi, da se dovrše ceste, očiste ulice, čeka da se podigne svijest odgovornosti, ljubav i idealizam. Jer Hrvatsku mi gradimo i Hrvatsku mi razgrađujemo. Zaboravimo komuniste koji su krivi. I nemojmo kazniti Monike.


PROKLETA POLITIKA

Politika može što nitko ne može. Može se praviti slijepa, gluha, luda, može se praviti englezom, francuzom, može farbati gdje je već obojano i najpogubniju hrđu proglašavati uzornom stvari. Politika bolje od bilo kojeg šumara učas posrbi i porusi tamo gdje su rasli drugi, a za posrbljavanje bira ponajbolje svjetske ljudosječe.
Prokleta politika. Najboljeg čovjeka u svijetu i njegovoj bližoj okolici, časnoga starinu Woitilu, poznatijeg pod imenom Papa, ovih dana nagoni na najljuće muke.
Papina je želja doći u posjetu Hrvatima, narodu tisuću i tristo godina vijernu Papi i Katoličkoj crkvi, kršćanskom predziđu Zapadne Europe, Zapadne kulture i Zapadne civilizacije. Papinu želju politički pritisak potpuno zagorčava: istodobno mora posjetiti i Srbe. Tako jednostavna i sasvim obična Papina želja postaje prokleto zamršenom: sa svih strana dočekuju ga samo isukani mačevi.
Ne dođe li u Beograd optužit će ga izvana i iznutra. Izvana će ga optužiti za katoličku isključivost i neekumensko ponašanje. Iznutra će mu spočitavati kidanje dosadašnjih ekumenskih veza sa Srbijom kao da, pored svih dobrih volja svjetskih kardinala i ekumenista, a ponajmanje odgovornošću Hrvata-katolika, ekumenizam u ovim prostorima nije ostao samo "znanstvena fantastika".
Dođe li u Beograd zamjerit će mu Hrvati jer konačno hoće potpuno odvajanje od naroda krivog za sedamdesetogodišnju diktaturu, ekonomsko iskorištavanje i pljačku, okrunjenu na koncu najprljavijom srpskom agresijom i ratom. Zašto se mora istovremeno u Zagreb i Beograd? Dva različita naroda, dvije različite vjere, dvije različite civilizacije, danas opterećene krvlju stotina tisuća nevino i nepotrebno umorenih: dovoljnim su razlogom protivljenja istodobnoj Papinoj posjeti, makar je ne htjela ni vidjeti ni priznati svjetska politička jugonostalgija.
Dođe li u Beograd dubok će nož zabiti u ranjene duše tristo tisuća hrvatskih prognanika, radi srpske okupacije protjeranih, osiromašenih i poniženih, s neizvjesnošću vremena svoga povratka. Što će taj pohod Beogradu značiti tisućama hrvatskih grobova od Vukovara do Prevlake, u vrijeme dok Srbija oružjem brani Hrvatsku od Hrvata ne treba ni misliti.
Dođe li u Beograd morat će se susresti sa Zemljom koja ga smatra vjekovnim srpskim neprijateljem, a da joj nikada i ništa nažao nije učinio, ne samo on, nego ni jedan raniji papa. Morat će susresti narod koji mu ne pripada i koji nikada nije bio papin. Morat će susresti Miloševića i njegovu svitu: krvavog zločinca i ideologe njegova fašizma. Morat će susresti vrh Pravoslavne crkve, duhovnog začetnika rata i Crkve kojoj nije bilo sramota javno prikazati kako srpski episkop blagosiva temelje srpske crkve u Hrvatskoj na temelju od Srba porušene katoličke svetinje.
Što da učini? Jadni stari, dobri Papa. Prokleta politika. Kao da đavolskom intrigom želi srušiti ljubav što se kao beskraj javlja u Hrvatu kad se spomene njegovo ime. Prokleta politika. Sve čini da Hrvatima slomi Velikana nad Velikanima.
Jadni stari, dobri Papa. Možda bi bilo najbolje da niti ne dolazi. Tako ćemo ga bez zadrške voljeti, držeći ga istinskim i nepatvorenim hrvatskim prijateljem. I čekat ćemo vrijeme kad ćemo, bez politike, intriga i zakulisja moći bez ikakvih uvjeta pozvati svoga Papu u svoju slobodnu zemlju. Do tada, kad nam to bude potrebno ili kad nas to bude volja, mi Hrvati doći ćemo k njemu. I ne dođe li, ništa nam neće biti udaljeniji, ništa manje drag i ništa manje prijatelj.


HVALILE SE KIJEVLJANKE

Predivan događaj, nešto izuzetno značajnog dogodilo se prognanicima sela Kijeva u kaštelanskoj naseobini Resnik: došla im je u posjetu teta Denise, poznatija kao ljepša polovica francuskoga predsjednika Mitteranda, inače poznatog i provjerenog hrvatskog prijatelja. Tako je barem na trenutak netko poznat i vrlo popularan razobličio namjere prognaničke monotonije, uspješne u namjeri da se u životu prognanika ama baš ništa ne događa. Ni monotonija nije uspjela zaustaviti namjeru dobre Francuskinje: sve su je Kijevljanke ushićeno dočekale, muškarci su se satima prije brijali i dotjerivali, a djeca su joj dobacivala kitice ljubičica, ubrane po kaštelanskom ravnom polju.
Ovaj je rat predivan. Zamislite samo Kijevljane bez rata. Niti bi tko za njih čuo, niti bi tko o njima govorio, niti bi koga zanimali. Ovako, s tim predivnim ratom došlo je mnogo dobra. Sjede Kijevljani na Jadranu, udebljali se, ništa ne rade, dobro se hrane, svako drugi dan političari od zanata zaklinju im se u Selo. Na koncu desert: dolazi im u posjetu nitko drugi nego prva žena Francuske. Onako samo, na ćakulu, da vidi što žene rade. Neka se sada pohvale Kaštelanke, da su važne ko Kijevljanke...
- Sriću joj vrag odnijo, cipele joj ka i u moje Mare, kaže kuma Kaja.
- Ajde k vragu, dakuće, kad je zadnja pošiljka došla iz Francuske, veli joj strina Luca.
A gospođa Mitterand? Ogradila se od politike. Kao to nju ne zanima. Ni zašto su Kijevljani tu. Ni tko ih je tu doveo. Ni tko im je zapalio kuće. Ni koga to Francuzi pomažu. Čak se nije ni začudila što sve kijevske cure u novčanicima nose sliku dobroga momka Ratka Mladića, intimnog prijatelja obitelji Mitterand, poznatog ceremoniste pri Mitterandovom slavnome posjetu Sarajevu 92. Žena stvarno došla na ćakulu.
Gospođa Mitterand svečano je predala svoje pakete, poklonila svoje osmijehe i francuskom nježnošću osvojila sve oko sebe. Tako lako. I poglavarstvo se nasmiješilo.
Dok se sve ovo zbivalo nisam imao sreću u svemu sudjelovati. Dok sam saznao već je bilo sve prekasno. A evo što se zbilo. Čim sam doznao za tako visoku posjetu sjeo sam u auto i pojurio. Kad sam već mislio da sam se dočepao cilja, čisti peh. Policija. Moj školski kolega digao palicu. Nema prolaza. Kaže, opasan element.
- Vjeruješ li ti više meni ili Nikoli Zelenome iz Francuske broj sedam u Splitu?
- Uzalud.
- Je da ne volim Francuze, ali nisam naoružan. Nisam ništa učinio osim što sam Marmonta isključio iz Franjevačkog reda. Samovoljno.
- Tko zna. Odbij.
- Sjeti se starih dana. Zajedno smo krave čuvali. Još mi duguješ krug na bicikli.
- Ne podmićuj. Nema ništa. Viša odredba.
- Svi mogu, ja ne mogu. Nije to demokratski. Žalit ću se Helsinki-Čičku.
- Odbij.
- Jovan može u Zagreb. Ja ne smijem u Resnik. Protestiram.
- Odbij.
- Episkopi šetaju Šibenikom. Hoću svoje ljudsko pravo gledanja Miteranuše.
- Odbij. Nema prolaza. I točka.
Uzaludno. Ništa se nije dalo učiniti. Strina Anica sve mi je ushićeno ispričala. O gospođi Mitterand. O radosnim Kijevljanima. O ushićenom poglavarstvu koje tako vješto poprima odlike europskog ponašanja. Vješto se smiju i tako se odvažno prave Francuzima. Neka nam samo još netko reče da nismo "kurbini sinovi". Sa svima se rugamo. Sve nadmudrimo. A drugi za nas rade. Neka, tako čine samo pravi "kurbini sinovi". I neka se Aralica samo nešto usudi reći. Neka se usudi!


EUROPA RAZUMIJE SAMO JEZIK LUDOSTI

U ozbiljnim i teškim vremenima ozbiljnost je najveća ljudska zabluda. Pisati pametno, govoriti mudro i ponašati se normalno jest zabluda ravna katastrofi. Jer u ozbiljnim vremenima neozbiljno je činiti nešto ozbiljnoga.
Evo zašto. Predsjednik Tuđman stalno hoda po Europi, inače uvijek ozbiljnoj, i ozbiljno govori, a nitko da ga razumije. Kardinal Kuharić stalno blagosiva i govori o plemenitosti, ali ga osim Woitile rijetko tko razumije. Europska se zajednica iz petnih žila napinje da Srbiju zaustavi u zločinstvima, ali ju Srbi upravo zbog prevelike ozbiljnosti nikako da razumiju. Lord Owen, crveni križevi i bijeli liječnici bez granica stalno nešto ozbiljno rade, ali nikako da stvarno nešto naprave. Jer u ozbiljnim vremenima nitko pametan ne radi ozbiljno.
I dalje. Hodaš ulicom ozbiljan, namrgođen, s kišobranom u ruci i žuriš na sastanak. A netko te susretne i kaže:
- Oprostite, jeste li vi lord Carington?
- ∆aća ti je lord Carington, nisam ja.
I malo nedostaje da ga ne potegneš kišobranom.
Kreneš ulicama. Nikamo ne žuriš. Pozdraviš ljude. Smiješ se i rugaš sa svime ozbiljnim. Sve što govoriš tako lako ljudi će razumjeti. Mogu te nazvati klownom, majmunom, volom, ali te nikada neće nazvati lordom jer nisi lud da budeš lord. Ni toliko ozbiljan.
Ljudi, ne budite ozbiljni, nitko vas neće razumjeti. Ne pišite pametnih knjiga, ne držite pametnih govora, ne družite se s europskim pametnim ljudima. Neće od vas biti nikakve koristi. Kao ni od Europe. Kao ni od lordova.
Nego, kad sretneš Caringtona iskesi mu zube. Kad sretneš Owena isplazi jezik, nakloni se i stavi ruke iznad ušiju. Kad susretneš Unprofor parkiraj u žbunje dok ne ode. Kad te pozovu na večeru u Genevi ili New Yorku, prvoga kuhara opali ponuđenom tortom, a groficama polij crnim vinom bijele haljine. Divi se mudrosti, znanju i ljepoti kraljevskih potomaka. Jednom riječju: govori ludo, sva će te Europa razumjeti. Jer u Europi razumiju samo jezik ludosti.
Pa kad vide lordovi da ima smješnijih od njih, da ima lažljivijih od njih, da ima gorih od njih, tek tada će ozbiljno razmišljati o neozbiljnosti. Tek tada će i Hrvati biti ozbiljno shvaćeni. I vremena neće uopće više biti tako ozbiljna. I ponovno će lordovi biti samo lordovi, a majmuni samo majmuni.
Prestanite stoga biti ozbiljni. Pa se nećete morati ljutiti kad vas netko nazove lordom, umjesto majmunom. I nećete morati potezati kišobrane.


KURBINI SINOVI

Prozvalo me fratrom prljava jezika jer kažu da je neprikladno zvati ljude "kurbinim sinovima". I jest neprikladno kad bi to nekoga stvarno vrijeđalo. U ovom slučaju nema uvrede. "Kurbini sinovi" sami sebe tako nazivaju, svojim se imenom ponose i sve čine da uistinu ostanu "kurbinim sinovima". Razjašnjenja radi "Kurbini sinovi" vrsta su filozofije, način života i zaista vlastit pogled na svijet. Nikako samo ljudi.
Prva filozofska teza "Kurbinih sinova glasi: svijet se dijeli na "Kurbine sinove" s jedne, te Bračane, Vlaje, Zagorane, Imoćance, Devorce i Seljake s druge strane. Nikada se kaste ne mogu pomiješati.
Druga filozofska teza glasi: "Kurbin sin" može biti sve, samo nikada ono što stvarno jest. Iako ga upisuju kao Hrvata, jer drugačije ne može biti, pristaša mudroslovlja "Kurbini sinovi" pravi se Prokurativcem, Splićancem, Dalmatincem, Talijanašem, Mađaronom, Englezom, Jugoslavenom, Europljaninom, kozmopolitom najizvrsnije kategorije: svime osim onim što stvarno jest. I najveći grijeh jest biti to što jesi.
Treća filozofska teza "Kurbinih sinova" glasi: gospodar ti je svatko tko te najede, napoji i dozvoli da živiš ne radeći ništa.
Četvrta filozofska teza "Kurbinih sinova" glasi: izrugati svakoga Bračanina, Vlaja, Zagoranca, Seljačinu, jer nema toga Bračanina, nema Vlaja, Nema Zagoranca i nema Seljačine sposobne nadmudriti "Kurbina sina". Jer "Kurbine sinove" nitko ne može nadmudriti.
Najsržnije u čitavoj filozofiji "Kurbinih sinova" jest njihov kraj. Redovito im komedija završi tragedijom. Jer "Kurbini sinovi" umiru od vlastite mudrosti. Poginu od vlastita oružja, jer takav je život i takav je kraj "Kurbinim sinovima".
Ali znaju za sobom ostaviti pustoš. Gdje dospiju tamo tisućama godina stari kulturni spomenici postaju javnim zahodima, ugledni ljudi postanu budalama, a sve komično postane tragičnim. Tako njihovu načinu razmišljanja možemo zahvaliti što u Splitu danas živi dvjesto tisuća proletera, rijetko kada sitih, obučenih i naspavanih. Radi njih su opustjela sela, presahle pjesme, prestala potreba za čitanjem, knjigom, kulturom, umjetnošću, ako ne baš potpuno, a ono u najvećem svome dijelu. Pogleda li se djelovanje najizrazitijih "Kurbinih sinova" našega vremena, sve se ono svede na to gdje su i što su jeli, gdje su i što su pili, s kime su se parili i koga su nadmudrili. Usput su budno pazili da slučajno Splićani ne postanu Hrvati, da Dalmatinci ne budu Hrvati, da slučajno između Dalmacije i Jugoslavije netko ne ugleda Hrvatsku.
Mogao bi netko pomisliti da su "Kurbini sinovi" vezani za Split, ali baš to nije točno. Ima ih posvuda. I nema grada ni sela u Hrvatskoj gdje nisu duboko prodrli svojim naukom. Na drugim mjestima samo se drugačije zovu, a posvuda su isti.
"Kurbini sinovi" s dvadeset su godina lijepi, s trideset su godina snažni, sa četrdeset su godina pametni, a s pedeset su godina bogati. Kad uđu u šezdesetu postaju degenima. I rasistima. Jer većina ljudi nije s dvadeset lijepa, ni s trideset snažna, ni s četrdeset "pametna", a ponajmanje s pedeset bogata. Ostaje samo jedan korak dalje pa da nađemo Nietschea. A on je predlagao da se pobiju svi koji s dvadeset nisu lijepi, s trideset snažni, s četrdeset pametni i s pedeset bogati. Sreća Hrvatskoj da ovo nije izgovorio Tuđman, jer ovako smiju govoriti samo provjereni, bjelosvjetski "Kurbini sinovi". I tješi spoznaja da svi "Kurbini sinovi" pojedu sami sebe. I da redovito postanu istinskim degenima. Zato se Hrvat ne boji "Kurbinih sinova".
Veseli spoznaja što je glavnina hrvatskog naroda, neka je sasvim obična, siromašna, neuka i neiskusna, nevjerojatnom i iznenađujućom mudrošću u najpresudnijem trenutku svoga opstanka znala pročitati namjere "Kurbinih sinova". To je razlogom da se opravdano nadamo čistom i kulturnom Splitu, a još više bogatim i napučenim zagorskim selima. I ne samo Splitu. I da se učvrstimo u spoznaji da smo najjači kad tuđe poštujemo, a najviše se svojim ponosimo.


GALBRAJT JE SAMO AMERIKANAC

Prema povjerljivim izvorima svjetskih izvjestiteljskih službi sa susjednog nam prekooceanskog Kontinenta dolazi neuobičajena, ali čvrsto provjerena vijest: Amerikanci su odlučili raspustiti zatvor Sing-Sing i ostala obdaništa nestašnih sunarodnjaka, uhvaćenih u pljačkama, razbojstvima, ubojstvima, silovanjima i ostalim nestašlucima.Vijest još nije do kraja prodrla u javnost radi nastalih problema. Kako ostali Amerikanci ne bi uznemiravali zločince u njihovu normalnom životu i radu vlast je odlučila privremeno ih raseliti po svijetu. Dok se konačno ne stvori do kraja razrađen plan, sve će još ostati tajnovito. Ovih dana stoga se američka diplomacija trudi uspostaviti čvrste odnose s Kinom kako bi u logor za izbjeglice mogla dostojno smjestiti veći broj normalnih Amerikanaca. Poznata povjerenica Unhaceera Sadako Ogata sprema zrakoplove za izbacivanje hrane iz zraka, a Tadeuš Mazovjetski uz pomoć Mire Lorger javno će prozvati svakoga Amerikanca koji se usudio useliti u zločinačke stanove.
Oslobođene razbojnike čuvat će Unprofor, a ostali Amerikanci neće se moći vratiti svojim kućama dotle dok ne oproste sve uvrede, hotimice ili nehotimice nanešene svojim vlastitim razbojnicima. Radi nanešenih nepravdi pri hapšenju, suđenju i zatvaranju U.S. A. moraju donijeti hitan zakon o zaštiti razbojnika, ispričati im se, osigurati im visoke novčane nadoknade, osigurati im stanove i zabraniti svim drugim Amerikancima da ih ikada više krivo pogledaju. Prije nego što svjetskoj javnosti pruže čvrste dokaze da nikada više neće uznemiravati razbojnike, niti jedan Amerikanac neće se vratiti svojoj kući.
Živa se aktivnost događa u svezi s ovom novosti. Kako se priča, poznatiji Amerikanci već su sebi pronašli utočišta. Obitelj Bush dolazi u hotel "Split" gdje će joj grupa prognanika iskazati dužno štovanje. James Baker obnavlja skijalište na Jahorini, kardinal New Jorka našao je privremen topli dom kod srpskoga Patrijarha u Beogradu, a vode se razgovori o tomu da sav Holiwood preseli na Adu Ciganliju. Poznati američki profesor Banac, poslije dokončanja proučavanja povijesne veze između Andrije Artukovića i Ulofa Palmea, doselit će na kurs hrvatskog jezika. Matica hrvatska već mu je osigurala udžbenike, pero i tintarnicu. Traže se i učitelji.
Najaktivniji je ipak u svemu gospodin Piter Galbrait. Došao je u Hrvatsku teoretski do u tančine razrađen plan provesti u praksu. Hrvatska je za to prikladnija od Amerike. Nije velika. Ako pokus ne uspije nije velika šteta. Jedan mali narod, više manje: ionako je previše malih naroda. Gospodin se zdušno trudio svoju namjeru objasniti Hrvatima u udarnom terminu Hrvatske televizije. Glupe Vukovarke, ništa nisu razumjele. O Drnišanima da i ne govorimo. A čovjek se zdušno trudio sve razjasniti.
Kao dječak čuvao sam krave, ležao na travi i sanjario da nad Kijevom ugledam Amerikance. Kao, oni su nam prijatelji i oni će nam donijeti slobodu. Rastjerat će dosadne srpske drečavce što su mi niskim letovima plašile krave. I nikada mi Srbin neće više pucati kraj uha, bukom pištolja pričajući o velikoj Srbiji u Kijevu. A imao sam tek trinaest godina. Baš sam bio bedast. Kad su mi rekli da su Amerikanci narod "koji ti siluje ženu, a onda pokloni sto dolara da je odvedeš u bolnicu", nisam to vjerovao. Nažalost, danas vjerujem.
Mislio sam da je gospodin Piter Galbrait nešto drugo. Pomislio sam da će konačno vidjeti tragediju tristo tisuća prognanih, čija je svaka sekunda tragično stoljeće, a svaki dan neprolazno žalosna era. Nažalost, Piter je Galbrait Amerikanac. Samo Amerikanac.


DUKINO RAJSKO DRUŠTVO

Poslije duge i teške političke bolesti umro je bez političke posvetne milosti Pavao Duka zvani fra Tomislav, poznati disident i čovjek hrabar izvan protokolarnosti ući u politiku i njome se aktivno baviti. Na opće olakšanje svima koji bi fratre njegova kova najradije vidjeli zakovane za sakristiju s debelim rešetkama na prozorima, sada više niti jedan svećenik u Hrvatskoj neće uznemiravati politike. Jer Anto Baković, prepoznatljiv pod pseudonimom "don" već je odranijega umro. "Tko se politike hvata od politike će i poginuti": ove će političke nedjelje sigurno to u svome nagovoru ozbiljno odpropovijedati don Antun Vrdoljak svim svojim vjernicima.
Odbor za sahranu već se sastao u svome najeminentnijem izboru. Tu su fra Mate Granić, don Jure Radić, već ranije spomenuti don Antun Vrdoljak i čitavi niz visokih crkvenih dostojanstvenika, manje više već prepoznatih. Mjesto sahrane još nije poznato. Bliža bi rodbina htjela da to bude slobodan grob pored groba pokojnog Josipa Manolića, ali radi neprikladnosti mjesta razmišlja se i o drugim mogućnostima.
Kažu da fra Tomislav Duka nije valjao ništa. Dok su drugi mudro šutjeli dizao je galamu po Hrvatskoj i grozio se četnicima teškom pištoljčinom zvanom "Bereta". Toliko ga se nisu prestrašili četnici koliko se prepao sav Zapad. Najviši vrh NATO-saveza nekoliko je dana raspravljao o opasnosti zvanoj Duka, nadvitoj nad sveukupnu civilizaciju zvanu kršćanstvo. Poznata katolička zemlja Italija tri je dana potajno razmišljala da li se smije u jednoj katoličkoj zemlji uopće o oružju i razgovarati, a kamo li oružje nositi. Odlučili su poslati posljednju opomenu pred isključenje iz kršćanstva svim proizvođačima pištolja "Bereta", jer to nije dostojno kršćanske civilizacije. Duka se kompromitirao i na drugim područjima. Išao je u Saborsko kad bijaše veoma vruće. U Kijevo se vozio noću kroz gudure i kanjon kamo odlaze samo sasvim raspamećeni, spreman umrijeti od četničkoga noža samo zato da dokaže kako se može ući i u Kijevo. Još je gori skandal napravio putujući u Novu Bilu i dokazujući ono što nitko normalan ne može dokazati. Na radost svojih neobožavatelja, to se više neće ponoviti. Više se nitko neće bojati: Duku upravo sahranjuju.
U povijesti fratara bio je još jedan ovakav problem. Pljunuti Duka: samo se zvao fra Andrija Dorotić. Jednako je galamio, agitirao, miješao se u politiku i na kraju stradao. Francuzi za njim raspisali potjernicu s jasno ispisanim tekstom: progoni se fratar koji se usudio ujediniti Dalmaciju i Hrvatsku, odbijajući svetu francusku okupaciju svoje domovine. Za razliku od Duke, Dorotić je zbrisao preko Knina i Plitvica u Austrougarsku. Nisu ga uhvatili Francuzi, ali su ubrzo zatim morali otići iz hrvatske Dalmacije. Jer Dorotić nije bio sam.
Mi smo Hrvati čudno snalažljiv narod. Mnogi rekoše: Dorotić lud. I pravo mu budi. Da se dodvorimo Francuzima čvrsto se sprijateljismo s okupatorom Marmontom. Proglasili smo ga svojim prijateljem, neki su ga zvali i "subratom". Darovali smo mu najljepšu ulicu u Splitu. Da Napoleon nije sam propao, još bismo se pravili Francuzima. Dorotić propao. I nema mu više spomena. I Duka propao. Samo da ne daruju ulicu četnicima.
Moram spomenuti još jednoga fratra. O njemu pisao Ivo Andrić, hrvatski nacionalist srpske vjere. Fratar se zvao fra Marko. Nije bio ni za što. Poslalo ga u škole, a on nije ništa završio. Fratri nisu znali što će s njime pa ga poslali da kopa i peče rakiju. Ubio ga neki Kezmo bez ikakva razloga. Fratri napisali u "mrtvar" tek da je živio i umro. Što bi i mogli napisati o propalu studentu i fratru bez nauka? Po noći, dok su drugi spavali, ustao starac fratar, poznavatelj ljudskih duša i nadodao: Volio je samostan iznad svega.
Ne znam hoće li fra Duka uskrsnuti. Ne znam hoće li znati vući nove poteze u novome svijetu u koji se preselio. Ponajmanje znam hoće li i meni prisjesti to što govorim. I ponajmanje mi se sviđa njegovo novo rajsko društvo. Pored svih Dukinih nedostataka, krivih metoda u govoru i radu, pored svega onoga gdje se nikada nismo i nećemo slagati, reći ću: Iznad svega volio je i fratre i Hrvatsku. I iz politike će, za razliku od drugih, otići samo s jednim habitom. Upravo onako kako je i došao. Došao je radeći. I odlazi radeći. Na razočaranje onima koji sjede i čekaju.


PRKOS NASPRAM ZLA

Dvije su riječi koje pokušavam samome sebi objesiti o poljuljan obraz dok mi do ušiju dopiru slike Goražda: Prkos i Smrt. Obje one tješe me u paklu zvanom Europa u vrijeme kad čovjekom biti znači samo duboko se, najdublje stidjeti. Da mi netko reče da sam majmun, čini mi se da bih se spasio. Da mi netko reče da sam Clinton, čini mi se da bih ga ubio. Jer biti majmunom znači biti opravdan od prazna čovještva, tako nisko palog u svirepom sirotinjskom pokolju. A Clintonom biti znači biti najvećim cinikom i iscjedkom svijeta bez duše, mladolika lica anđeoskog u misli crna vraga.
Goražde umire. Jučer je umro Vukovar. Sutra netko još. Jednako, nemilosrdno, podlo. Kao kad grupa obijesne djece zavezanu mačku baci u ralje podivljalu psetu. Ujedinjeni narodi kore Srbe. Butros Gali piše rezolucije. Nato se boji kiše. Milošević osvaja Olbreit. Moskva šuti. London moli. Pariz klanja. Clinton poslije popodnevnog trčanja razgleda stare automobilske olupine. Uglavnom, sve smo u posljednja dva stoljeća na isti način vidjeli. Podmuklo, licemjerno i bizantinski krvavo.
Prkos mi je jedina preostala mogućnost dok predočavam slike djece koja bespomoćno umiru pod pesti srpskih psihopata, odškolovanih na najizvrsnijim engleskim i američkim univerzama. Prkosom nadglasavam umiruće, krive samo zato što nisu Srbi i samo zato što nemaju moć zapadne lažljivosti i zapadne imućnosti. Prkosom jedino mogu stati s druge strane Zla, danas u Goraždu, jučer u Vukovaru, sutra možda već tamo, gdje djeca budu najnemoćnija, ljudi najbespomoćniji i sila zloga najmoćnija. Prkos nas bespomoćnih jedino je što imamo: da sačuvamo obraz crven od stida i poniženja, stajemo prkosno nasuprot lažnim cinicima. U nama je umrla Europa.
Clinton ima svoju silu i svoju demagogiju. Jelcin ima svoga Žirinovskog i nastoji da ga ne izgubi. Zapad ima svoje Ujedinjene narode, nevjerojatno slijepe, gluhe, hrome, sakate i glupe: svaki put kad treba reći stvarnu istinu. Engleska ima svoju Francusku, a Francuska svoju Englesku. Svi zajedno jedno su: sve njihove duhovne vrednote sadržane su u sjaju očinjem psihijatra Radovana Karadžića. Meni čast ljudska i obraz nalažu: nikada ne nalikuj takvu soju. Ni Hrvatskoj nije tamo mjesto.
Smrt je također veoma važna. Čovjeka se ne može dva puta ubiti. Djeca Goražda, starci, starice, žene, liječnici, medicinske sestre, bespomoćni i nenaoružani branitelji: kad ih Srbi zakolju ili pobiju, prestaju biti dohvatljivi srpskim zločincima. Njima je smrt spas. Izlaza nemaju. Pomoć im nitko neće pružiti. Što duže budu živjeti, to će im glad, bijeda, strah i nevolja dubljima bivati. Smrt im je stoga najveći prijatelj.
Kad umru oplakat će ih krokodilskim suzama našminkane ženskinje Posta, Timesa, Guardiana, Sky-newsa, Cnn-a. Ako netko i preživi odvest će ga Crveni križ, Crveni polumjesec ili nešto tomu sličnoga.
Smrt je također veoma važna. U nekom zaboravljenu kutku ona će čuvati stvarnost Goražda: Tiho će je čuti negdje u dubinama nedodirljivi Butros Gali, John Maior, Francis Miterand, Yasuši Akaši, lord Owen, lord Carington, Stoltenberg, Vance, Kissinger i drugi. Tiho će se prikradati i svima onima čija imena nećemo nikada doznati. Ona će saznati dubinu onih što od dobro zamišljena svijeta prave neželjenu tragediju.
Smrt je također veoma važna. Ima moć da prodre ispod svih svjetskih rezolucija, da se provuče pored sve svjetske tako dobro režirane nedodirljivosti, ima moć da je ne zaustavljaju nikakve švicarske banke, tajne zlatne poluge i sve zaštite tajnovitih čuvara. Kad nitko ne bude više čuo krikove Goražda oni će ih čuti. Svaki posebno, dugotrajno i uzastopno. Goražde je jednom kriknulo krikom žrtve: njegovi će mučitelji jeku vjenčati.
Bože, ako žrtve moraju mlade umirati, dugo poživi njihove dželate. Neka Clinton doživi duboku starost. Ne zaboravi Butrosa, spomeni se lordova. A mene, budeš li to morao, nazovi radije majmunom nego Clintonom.


NE BOJTE SE SVAKOGA VUKA KOJI NA VAS REŽI

Nećete mi vjerovati ispričam li vam priču o neobičnoj profesorici i još neobičnijoj školi. Neobična profesorica nikada nije uzela knjige u ruku, a olovku je posljednji put vidjela kad je stavljala križić na vjenčanju s pokojnim mužem. Njezin razred nisu uobičajena ljudska stvorenja široke dinarske glave, nego ovce: bijele, crne, neke prepune čičaka, neke s komadom kupine, a neke što neprestano nešto bleje.
Ime joj je Stana i ne pati od kompleksa manje vrijednosti. "Sve se promijenilo osim Boga i sunca", kaže dok autoritet utjerava velikim jasenovim štapom.
- Kad može Yakaši vozati Europu po Srbiji, Velika Amerika dršćati pred snagom moćne Srbije, Žirinovski zanijekati da nije Židov nego Rus, e vala, imam i ja pravo otvoriti školu za ovce.
Za sve to vrijeme ovce su pokorno oborenih glava gledale nešto na podu. Škola počinje. Prvi sat: zemljopis. Ovo vam je sjever. Vidite u daljini Unproforovu zastavu. Ne idite na sjever bez baruta. Ovo vam je Zapad. Tamo su vam Srbi. Rečem li: izjeli vas Vuci ili izjeli vas Srbi, dođe vam na isto. Zato ne vjerujte Zapadu. Iza vas je jug. Ne budete li pametni i ne otrijeznite li se od redovite ovčje gluposti, poješće vas ili Srbi ili Vuci. Od Istoka ionako nemate što očekivati. Drugi sat: etika. U svoje se vrijeme govorilo: Homo homini Homeini. Sada se govori: Homo homini Unprofor. Želite li da vam odlažu, odhine, da vas nasanjkaju, navuku na tanak led ili zaraze sidom, onda se čvrsto vežite na njihov moral. Treći sat: psihologija. Želite li biti lude ovce divite se onda svemu što vam drugi prodaje. Trči na sol, budalo, završit ćeš u klaonici. Zato se drži svoga zvonara. I ne bleji svašta: uvijek ćeš na gorega naletjeti. Četvrti sat: povijest. Ovo je važno. Ovo dobro zapamtite ovčine: promućajte prije upotrebe te svoje hrvatske glavurde i nemojte se bojati svakoga vuka što na vas reži. Naučili ste dosad samo kukati i proklinjati prokletu sudbinu. Niste ni znali da se povijest može i drugačije gledati. Nemojte mi tu blejati nego učite. Tko mi ovo ne bude znao neka ne misli da će proći. A sada na posao. Ako nisi kadar iz prve razumjeti, čitaj deset puta. Vaše je da učite. Nema vam nikakva drugog opravdanja.
Pišite: vrag je odnio Rimsko carstvo jer je poslalo Dioklecijana u Hrvatsku. Vrag odnio Franačku državu jer je okupirala Hrvatsku. Vrag odnio Kolomanovu državu jer je izdao dogovor s Hrvatima. Vrag odnio Otomansko carstvo jer je porobljavalo Hrvatsku. Vrag odnio Napoleona, Veneciju, Austro-ugarsku, Talijanskog kralja, Musolinija, Hitlera, Sovjetski Savez, Staljina. Svima se dogodilo isto jer su se vrzmali oko Hrvatske. Vrag je odnio dva puta istu Jugoslaviju. Samo zato što je Hrvatska bila njihovom gošćom. Sada se sprema novo putovanje. Novi svjetski poredak odnio vrag prije nego je i proradio, jer ponovno nije ostavio Hrvatsku na miru. Od Srbije neće ostati ništa, a gadno se piše i Ujedinjenim narodima. –avli pred zgradom pakla već imaju mjesto gdje će objesiti još tri zastave preostalih propalih stvari: mjesto za zastavu Ujedinjenih naroda, mjesto za propalu Srbiju i mjesto za bivšu jugoslavensku zastavu. Sve je već spremno za svečano vješanje: ispred zgrade na East Riveru njih će svečano spustiti Butros Ghali, a zatim će zajedno s njima otići k vragu.
Neobična neka žena. Ovce je dobro slušaju. Posebno kad zamahne jasenovom štapinom. I kad im poželi miroljubive vukove. I kad im poželi lojalne Srbe. Ne bavi se unutrašnjom politikom i ne sudjeluje u štrajku prosvjetara jer svoje ovce sama muze i sama striže.
- Glupost, kakva žena takve joj i ovce. Reći će neki dobro naobraženi i dovoljno mudri.
Baš tu će se prevariri. Baš kao što se prevarila i Srbija kad je mislila da goloruki Hrvat Ivan Begonja ne može srušiti milijarde dolara vrijednu vojnu silu. A Ivan i Stana iz istog su sela. Dobro je Hrvatskoj dok joj je Ivana i Stane. Kad skaču goloruki na tenkove. I kad po pustarama prvih ratnih crta drže ovcama ljudske nauke.


VUKOVI S EAST RIVERA

Na vučjim sudovima janje je uvijek krivo i ma koliko janje dokazivalo čistu logiku i ma koliko mu argumenti bili kristalno jasni, vukovi će ga zaklati i pojesti. Samo je jedan janjeći spas: čvrsto provjeriti ulaz u svoju staju, ne vjerovati ni u snu vučjim obećanjima i vuka držati vlastitom snagom na pristojnoj udaljenosti.
Što se Hrvatske tiče njoj je u odnosu na takozvanu međunarodnu zajednicu gore nego li janjetu kad mu povjere najbolje vukove za čuvare. Sve što se u vremenu od izručenja Andrije Artukovića do danas zbiva, smišljena je igra međunarodne zajednice upravo da Hrvatsku natjera na odustajanje od vlastite države i vlastitog identiteta. Koliko god bila moćna i koliko god bila u svojim namjerama podla, međunarodna zajednica neće moći srušiti Hrvatske niti osujetiti njezinu namjeru slobode dokle god to bude Hrvatska htjela. Tri stvari očuvati će je od sve svjetske sile i nečasnih namjera: hrvatska odluka da se po svaku cijenu uspije u očuvanju slobode, hrvatska mudrost da se ne uplaši batine niti poleti za mrkvom, te hrvatska snaga da zadrži sve međunarodne licemjere na propisnoj udaljenosti.
Međunarodna zajednica kroz svoje svakodnevne postupke niti ne skriva više svojih namjera. Nema nikakve tajne da još uvijek obješena zastava propale Jugoslavije pred staklenikom za hibride na East Riveru računa s propašću Hrvatske državnosti i povratkom u kazamat zvan Jugoslavija. Hrvati toga kao da nisu svjesni kad se previše lako opuštaju zaboravljajući da vukovi zapadne diplomacije budno čekaju prvu hrvatsku naivnost. Hrvati su zaboravili Jugoslaviju, ali je nisu zaboravili oni što su je već dva puta silom osnivali. Nikada nisu ni čuli za narodni referendum ni za to što Hrvati hoće.Sve čine da Hrvatska posrne. A mi baš to nećemo. I pored svega što nam se dogodilo, ne bi se reklo da smo baš naivni.
Hrvatska se prerano odvezala iz dobro zavezanih lanaca, na zaprepaštenje Srba i na opće iznenađenje velikih sila. Rat umjesto četiti dana traje već četiti godine, a niti se ne naslućuje hrvatski pad. Sada ne znaju kamo će. Hrvatsku ne mogu srušiti jer se vješto provukla kroz sve moguće zapadnjačke trikove. Srbiju ne mogu kazniti jer su joj dali dozvolu za sve što je dosad učinila. Sada čekaju: mijenjaju zapovjednike, silom produžuju Unproforove mandate, zabavljaju se rezolucijama, traže Hrvatskoj dlaku u jajetu, mašu dolarima koje nikako da daju, obećevaju što nikada neće ispuniti, sve više nas mrcvareći i čekajući da nam sloboda zagorča. U humanost im više ni najnaivnija djeca ne bi povjerovala.
Pored sve naše lakovjernosti, ovjenčane takozvanom hrvatskom poslovičnom nejedinstvenošću, baš to nam nisu uspjeli nametnuti. Mislili su da će se pobiti komunisti i ustaše, ponavljajući drugi svjetski rat, a Hrvati nisu htjeli biti ni jedno ni drugo, nego samo Hrvati. Htjeli su nam poturiti u parlament stotinjak stranaka, te nas tamo za sva vremena blokirati, a mi smo glasovali za tri velike. Postavili su nam provokatore: zamećali su kavge, širili defetizam, optuživali ljude, lagali, podmećali, gonili nas na druge izbore, financirali protivne novine, unosili bijedu i nevolju, a mi baš na ništa barem u važnome nismo nasjeli. Kako stvari stoje, ma koliko još slušali o lopovluku, nezrelosti, nesposobnosti i o svemu negativnom što nas svakodnevno okružuje, Hrvatska na žalost svim svojim porobljivačima, neće pasti.
U nama Hrvatima mora proraditi ponos samosvijesti. To je najjače oružje jednoga naroda. Nemamo mnogo, ali imamo dovoljno da opstanemo.Stvorimo sebi dušu i unutrašnjost sposobnu da nikada više pred silom ne poklekne i da sve zamke prevlada. Iz svih naših teškoća izišli smo vlastitom mudrošću i vlastitom sviješću i to nitko nema pravo zanijekati. Vrijeme je da istu svijest postavimo kao temelj svih naših ponašanja. Nema Hrvata koji bi smio stajati i čekati da mu netko Dobro pokloni. Dobrobit je sveta dužnost svih. To je jedini i najbolji način da nam se vukovi nikada ne primaknu. Tako ćemo pasti vlastite livade i igrati se kako nas je volja. A stari vukovi ostarjet će, na East Riveru dižući i spuštajući stare zastave i čekajući da Hrvatska poklekne. Malo morgen:Srbima, Hibridima, Neprijateljima, uz samo malo hrvatske pameti.


BUMERANG

Bumerang je zaista čudno oružje. Ne samo onaj australski, nego onaj duševni, tako moćan da mu rijetko tko izmakne, posebno onaj tko se neozbiljno poigrava ozbiljnim stvarima. Zamislite kako čudno djeluje: Ratko Mladić ispucao bumerang na Kijevo pred tri godine. Tri je godine neprimijetno letio da bi na kraju pogodio Mladićevu ženu, a pred nekoliko dana i Mladićevu kćer. Ni najgori mu neprijatelji ne bi mogli više nauditi.Preokret se dogodio u molitvama žrtava: više ne mole "smakni ga", nego mole "poživi ga". Jer nema goreg strašila od grobova nastalih radi vlastita zla. I vječno pravilo: svako zlo rađa svojim zlom.
Briga me za Mladićem, kad bumerang ne bi bacali uzduž i poprijeko Hrvati svih visina i veličina i kad se kroz te šeprtlje od politike Hrvatska ne bi morala sagibati da je u najranjiviji dio ne pogodi kakav napuhan praznomlat. Naopaka vrijednost najteži je i najopasniji bumerang mladoj državi kad se pokušava podići na vlastite noge.Jao državi koja započinje svoju budućnost kockarskim automatima, brzim zaradama i prekonoćnim bogatašima. Prije nego li se i uspravi pogodit će je bumerang. Posvuda oko nas upravo se takvo nešto sanja.
San o brzoj moći, brzom stjecanju basnoslovnih vrijednosti i pokušaj da se stvori kruh bez motike već su bumerang što se sručio na hrvatsko lice. Oko nas su već odvratna imena mešetara s viškom ukradenoga i zavaravanjem kako su nedostižni i kako im nitko ništa ne može. Iako ih je mnogo manje nego nam to engleska obavještajna služba svakodnevno servira, njihovo ponašanje zbunjuje hrvatsku javnost i teško kompromitira ugled vlastitog čelništva.
Posljednji sam put slučajno našao njemačku kovanicu pred osam godina u jednome liftu i pred nekoliko dana na splitskoj ulici našao polovicu novčanice od deset hrvatskih dinara. Gdje se novac tako lako nalazi, a da čovjek nije lopov i da nije uprljao svoga ljudstva, htio bih pitati prekonoćne hrvatske bogataše, manje radi sebe, a više radi onih što polugladni, polugoli i polubosi ne znaju kako da sačuvaju dostojanstvo u vlastitoj bijedi i poniženosti? Nemaju li dolična odgovora pitat ću ih zašto tako glupo i nemilosrdno udaraju u temelje vlastitoj državi, jedva slobodnoj i tolikom krvlju plaćenoj. I neće mi biti žao kad ih možda već sutra sustigne bumerang kakve dobre zatvorske ćelije. I neće dobiti odriješenja dokle god ne povrate i posljednje banice, ma koliko se kajali i ma koliko zubima škripali.
Bumerang gluposti, lakovjernosti i neodgovornosti nije ništa manje opasan i ništa bezazleniji. Glupana ima posvuda, samo što mali narodi poput hrvatskoga to sebi ne mogu kao luksuz priuštiti. Zato je potrebno budno bdjeti i nad ostalom glupošću.
Zamislite: profesore nije briga što će i koliko đaci naučiti. Vrijeme prođe, đaci stasaju i ništa ne znaju. Rade naopako. Kvare sve oko sebe. Ne služe ničemu. Nema tko stvoriti plaću profesorima kad ništa od đaka nisu ni stvorili.
Zamislite: roditelji ne znaju gdje su im petnaestogodišnjaci, ne znaju s kime se druže, ne znaju što rade, čime se bave, kad spavaju, kad ustaju, što piju, što puše. Kad se pojave nevolje tako se iznenade, ali redovito bude toliko kasno da ništa više ne mogu popraviti.
Zamislite: poznati Bos i vlasnik najboljeg diska zabavlja liječnika - kirurga. Lijepo je plesati, ali valja i spavati, jer kirurg koji malo spava na operaciji vidi dva skalpela. Sreće li: pred jutro pozlilo Bosu te mu pospani liječnik umjesto slijepog crijeva operirao krajnike.
Zamislite: ministar se zabavio radom. Stječe li ga stječe. Danju pribraja, a noću o pribrojenome sanja. Probudi ga povjerljiv dužnosnik unutrašnjih poslova kad mu prišaplje da su njegovu tatinu kćer noćas našli kako se bijelim praškom pokušava spasiti od mladenačke dosade. I ne vjeruje: to se netko s njime neslano šali. Zaboravlja da obijest i bijeda idu zajedno: netko bježi od stvarnosti u drogu jer nema ništa, a netko samo zato što ima sve.
Stariji katolički mudroslovac našao je formulu za sreću u izrijeku kako je mnogo časnije "biti" nego li "imati". Časne ljude bumerang ne pogađa. San o časti i odgovornost najbolja je bojna za duhovni uzrast i obranu Hrvatske. Toliko najbolja da joj bumerang ni najvećih lopova ne može ništa.


DON QUIJOTEI

Don Quioti su rijetka vrsta ljudi koji rade pozitivne prevrate i na svojim odlučnim leđima vuku svaki ljudski napredak. Nema vjetrenjače na koju ne udare i nema opasnosti kojoj se neće izvrgnuti da se dočepaju cilja i da odlučno ne stvore idealizirani i sveto zacrtani cilj. Idealizam je njihova najvažnija odlika, makar ih uvijek sva društva zvala ludima. Upravo iz njega pronalaze putove da ostvare ljudski napredak i da stvore ono što je običnim smrtnicima nemoguće. Don Quioti međutim umiru od vjetrenjača. Pojede ih njihov vlastiti ideal. Mali ih ljudi pamte po junaštvu. Veliki mudro uzimaju njihova mjesta.
Hrvatska, kako je upravo gledamo prebrzo se odrekla svojih idealista i prebrzo se počela tješiti parolama kako je "ljudski griješiti", kako "nitko nije savršen", kako je "iluzija očekivati brzu pravdu", kako "političari nisu sveci". Tako se hrvatski hod u vlastitu budućnost, započet u odvažnosti hrvatskih Don Quiota, pretvara u neodlučno i zbunjujuće gmizanje realnoga i neodlučnoga Sancha Panse. Prerano je Hrvatskoj ostati bez Don Quiota, a još joj je teže svesti se na Sancha. Jer još je mnoštvo hijena preko granice i previše štakora s ove strane granice.
Smrt Don Quiota hrvatske stvarnosti ostavlja nerješene vjetrenjače u kojima zlodusi nereda i zla lome započetu hrvatsku slobodu, nezavisnost i prosperitet. A ima velikih razloga da se Don Quiotovo koplje duboko zabije u vjetrenjače.
U vjetrenjači ekonomije skupili su se svi mogući štakori, miševi, stjenice i gusjenice, te umjesto da rade, oni od naslijeđenoga sebi prave gozbe, zaboravljajući da se brzo pojede sjeme određeno za sjetvu, a ne za gozbu. U vjetrenjači politike skupljeni su čitavi nizovi poltrona, sazidanih na makijavelističkome "cilju koji opravdva sredstvo", koji umjesto da osluškuju bilo hrvatskog napretka, osluškuju moguće naredbe zapovjednika gorih od sebe. Ove dvije vjetrenjače, sjedinjene protuprirodnom ženidbom, rađaju svakodnevno nove i nove vjetrenjače, u nedogled odgađajući stvarno moguć hrvatski prosperitet.
Odu li Don Quioti tko će obustaviti podjedanje hrvatskog idealizma, palog ponajviše u potkradanju temelja hrvatske stvarnosti? Tko će razriješiti tisuće nepravdi učinjenih hrvatskoj sirotinji, danas šutljivoj samo zato što beskrajno voli svoju Hrvatsku? Tko će reći nedosljednim političarima da su nedosljedni po bilo koju cijenu što iza toga slijedi? Tko će spriječiti javnim prosvjedom nemar prema nezbrinutim invalidima domovinskog rata, gdje se Hrvatska veoma ponizila? Tko će odgovoriti zašto je ukradeno pravo tisuća hrvatskih "tvorničkih robova", čija je imovina poslije četrdesetak godina teška rada svediva na oveću vreću krumpira? Tko će pitati čudne mešetare hrvatskog napretka zašto se umjesto stotina malih farmi u hrvatskim prostorima otvaraju stotine velikih "javnih kuća"? Odu li Don Quioti tko će nas sačuvati od realne gluposti, neodlučnosti i primitivnosti, jedino u negativnome sposobnih "Jahača magaradi"?
Don Quioti moraju, upravo moraju opstati u Hrvatskoj. Moraju žestoko udarati i dokazivati istinu, moraju odlučno razdvajati zlo od dobra, sposobnost od nesposobnosti, pravdu od nepravde, moraju izići na poprište s kojeg će ukloniti svakoga tko se usudio stati na put hrvatskoga hoda. Njihovo koplje mora ubosti svaku vjetrenjaču, beziznimno, odlučno, neustrašivo, ma koliko ona bila velika i vješto se skrivala pod tuđim imenom i ma koliko zbog toga patili.
Don Quioti su stvorili Hrvatsku državu. Od mrtve i propale ptice stvorili su hrvatskoga Feniksa i evo, sada leti. Don Quioti su sposobni sačuvati hrvatsku demokraciju, stvoriti i očuvati pravednost u svim slojevima, zaustaviti svaku nečasnu napast na hrvatskome tkivu i stvoriti uvjete za pristojan i dostojanstven ljudski život. Zato neka napadaju vjetrenjače, neka mašu kopljima, neka razotkrivaju unutrašnju istinu problema obučenih u lascivu i prijetvornu haljinu laži. Zato neka Don Quioti ne ostavljaju Hrvatske glupim Sančama.


MUŽA JARCA U REŠETO

Dok je na posljednjoj sjednici Sabora jedan dio sabornika "muzao jarca u rešeto" kako bi pokazao dosege zapadne demokracije, dotle se drugi dio sabornika strašno brinuo da se hrvatska javnost ne sablazni o gluposti vlastitih "mudraca". Bojazni za sablazan nema: ovakve sjednice najdragocjenije su što nam "Hrvatska televizija" može dati jer svatko imalo razuman u Hrvatskoj ima priliku prosuđivati nove načine starih namjera. Dragocijeno je ovo što smo gledali: dok se Hrvatska grčevito bori za opstanak, dok nam tisuće momaka šutljivo trune u vlažnim rovovima, dok nam sirotinja kvasi koru "Caritasova" kruha suzom bespomoćnosti i dok nam tristo tisuća prognanika skapava u jadu, dotle se"napuhani žapci" igraju "demokratskih konja". Stalo im je do Hrvatske koliko i do lanjskoga snijega. To su nam dva dana uporno ponavljali.
Stara poslovica kaže: Da si šutio bio bi filozof. Drugi neizrečeni dio glasi: sad kad si progovorio vidim da si budala. Treći dio, nama na znanje: nisu ovdje u pitanju budale nego političari kojima nije stalo do Hrvatske nego do vlasti. Ne mogu je dobiti legalno jer ih većina hrvatskoga naroda ne želi, pa to pokušavaju učiniti intrigama. Imali smo dvodnevni teatar: iako ne znamo za koga rade razni mali ili veći Meštrovići, znamo da njihove "zapadnjačke mudrolije" navode Hrvatsku na mlin poslovice: zavadi, pa vladaj. Još me više ljuti to što mu je Petrovo polje domovina i što je to jedina zemlja koju ima. Izgleda da je došlo doba kad se ogromnoj većini Hrvata više ne može prodati roga za svijeću. Neka stoga naši "prosvjetitelji" govore što ih je volja i priređuju nam slične teatre. Uživamo ih gledati i prozrijevati. Hrvatska televizija trebala bi im dati svaki dan pola svoga programa: nitko nam kao oni ne zna pokazati što kao narod ne smijemo činiti.
Što bi bilo od Hrvatske da su o njoj ovakvim načinom pred tri godine raspravljali Paulete, Meštrovići, Lapene i slični visoko prosvijetljeni zapadnoeuropski kozmopoliti i da su imali u svojim rukama moć odlučivanja? Riječ "Hrvatska" nikako da im sliči u ustima. Kad bi se ustrojila država, kada hrvatska vojska, kad bismo bili priznati, kad bi se išta pozitivnoga dogodilo u ovoj našoj nesretnoj stvarnosti? Zasigurno nikada, jer bi još uvijek trajala prozirno glupa "pauza radi konzultacija", dok se ne nađe ulaz u stari i znani nam jugojaram. Da Hrvati nisu imali priliku vidjeti zadnji saborski teatar možda bi ostali u iluzijama. Sada, znaju mnogi s kime imaju posla i što mogu očekivati od mudroslovnosti zastupnika eurokozmopolitske slatkorječivosti. Ukratko: sve nam je više jasno da nam je bolji najgori Hrvat nego najbolji Europljanin. Najgori će Hrvat učiniti nešto, a najbolji Europljanin ništa. A uvijek je "nešto" bolje od "ništa".
HDZ - a ne valja ništa: nespretna je i neuhodana, pomalo umišljena i uvjerena kako se sve već samo od sebe rješilo. Čast časnim iznimkama, ali koliko drugi ne valjaju, ona još jedina preostaje. Da je tri godine samu sebe reklamirala ne bi se ovako vješto nametnula kako su je silom vlastite prozirnosti nametnuli mudri oporbenjaci. Ponovno će se dogoditi ono što se dogodilo i na ranijim izborima: Hrvati će ogromnom većinom glasati za HDZ-u samo zato što stvarno nemamo ništa bolje.
Posjetio sam neposredno pred posljednje izbore oveću grupu hrvatskih boraca. Psovali su Tuđmana, vikali, prijetili, govorili kako ništa ne valja, kako se ovo ne može dalje trpjeti. Začudilo me da je tjedan kasnije na njihovu glasačkome mjestu Tuđman dobio ogromnu većinu. Na pitanje zašto, psovali su "državu u kojoj nemaš za koga glasati osim za Tuđmana".
Žalosno, ali istinito: Tuđman ništa ne valja, ali od ono malo mlijeka što ga od koza umuze, zasad uspješno prehranjuje Hrvatsku. Moramo ga natjerati da bolje kozu pazi i da bolje muze.
Radosno, ali istinito: veliki svjetski prosvjetari, demokrati i kozmopoliti koji "muzu svoga jarca", još jednom će, trijeznošću i odlučnošću Hrvata, popiti sami to što su nama htjeli umusti. Iz pristojnosti, bilo im u slast.


BAKALAR VJERNICI

Ne znam po kojem dostojnu objašnjenju i ne znam po kojoj to logici, među nas se uvriježuje misao kako se Crkva ne smije miješati u politiku. Razumio sam da je to trebalo komunističkim režimima jer nisu željeli svjedoka u prljavim rabotama, ali ne razumijem zašto to isto Crkvi preporučuju društva utemeljena na principima demokracije? Poznajući namjeru Katoličke crkve, njezino stvarno ponašanje i moralni potencijal, neobično je da joj politika ne daje lako ruku suvezništva.
Ima nešto što u odnosima Crkve i politike uvijek škripi i tu je odgovor: politici se žuri do cilja i ne želi gledati na sredstva. Crkva ne želi prekoračiti niti jednoga moralnog principa, gledajući istinu kakva jest, a ne kakvu bi politika htjela. Zato je uvijek trajao rat između Crkve i politike, traje danas i trajat će uvijek: dok ne nestane Crkva ili dok ne nestane nedostojna politika. I u današnjoj Hrvatskoj, dakako.
Crkva ne samo da ne smije izići iz politike nego je u politiku treba svim silama ugurati. To ne znači da bi biskupi bili pukovnici, a Kardinal najbolji vojni strateg, još manje da bi se trebala stvoriti "klerikalna država". Ona ima silan duhovni potencijal koji potiče razvoj i napredak, ohrabruje entuzijazam, idealizam i pristup ljudima samo kroz maksimum dobra, a isto tako moguće joj je moralno osuđivati sve koji od dobra zastrane. Crkvi je obveza i poslanje bdjeti nad svakim pokušajem hrvatskog napretka, potičući ga i idealizirajući njegovu primjenu. Hrvatski narod upravo to želi od Katoličke crkve u Hrvata, a njoj je dužnost da u tom pravcu i djeluje. Samo ljudi nejasnih namjera boje se djelovovanja Crkve: zato stalno i uvjeravaju hrvatsku javnost kako je najbolje da se Crkva u politiku ne miješa.
Crkva je politici organizacija za pridobivanje glasačke mašinerije, uključiva i isključiva po potrebi. Vjera joj je lijep običaj: bakalar na Badnjak, riba na Veliki petak, kićenje bora za Božić, bojanje jaja o Uskrsu. Tako umjesto vjere u Boga, politika vjeruje u bakalar i jaja. Zato se nemalo iznenade pojedina naša politička imena što se katolici ne dive njihovoj "vjeri" kad se natisnu za Božić i Uskrs u televizijska svečarska izvješća i kad kažu da jedu bakalar, piju vino i imaju najboljeg tukca za stolom. A svaki bi tukac na njihovim sebičnim facama nakon samo minutu zaključio da im u Crkvi nije mjesto i da Crkva pripada drugoj vrsti vjernika. Kad jednom prođe ovo naše nevoljno vrijeme i kad sebi dozvolimo opuštanje, umjesto komedije "Slon u staklarnici" imat ćemo komediju "Političar u crkvi". A imat ćemo se, vjerujte mi, čemu smijati.
Crkva nastoji korjenito prodrijeti objavom Božjeg dobra u posljednju poru ljudskoga življenja. Vjera je stoga način razmišljanja i način ponašanja, a ne ustajala zajednica lijepih običaja. Krštenje je zakletva čovjeka da će činiti samo dobro. Politika joj je jedno od sredstava djelovanja među ljudima: ne gospodarica kojoj samo treba pljeskati. Crkva sve međuljudske odnose promatra kroz prizmu morala i nikada joj zacrtan cilj ne opravdava upotrijebljena sredstva. To je jedina njezina uloga: sviđalo se to politici ili ne sviđalo. Crkva ispunja svoju ulogu kad politiku za dobro hvali, a još više kad politiku za zlo napada.
Već traje tihi rat između naše današnje Crkve i našeg današnjeg političkog ponašanja. Crkva ozbiljno promatra sve što bi politika neozbiljno htjela preskočiti. Nemalo se iznenađuju političari što "bakalar" Crkvi nije dostatan za dokaz vjere, a još se više razočaravaju što Crkva ne oprašta lopovluka, nemorala i laganja. Još više će se iznenaditi kad im Crkva uskrati odriješenje prije nego li svjesno poprave sve što su svjesno pokvarili, ako se usude nazvati katolicima. Vječna opoziciona uloga Crkve svemu zlome i nesavršenome stat će i danas nasuprot svakome zlu. Makar se ono zvalo hrvatskim i makar se kitilo perjem katoličanstva.
Crkva se mora baviti politikom, kako se politika ne bi bavila Crkvom. Tako je neće zajahati političari bez jasnih namjera. Tako će je se bojati sva nečasna politička podzemlja i kuhinje. Tako će ponajbolje služiti svome narodu i izvršiti svoje poslanje. Hrvatski narod stoga mora natjerati svoju Crkvu u politiku.


KOKODAKANJE

Izreku "Quod licet Iovi, non licet bovi", prevedeno "Što je dozvoljeno Zeusu nije dozvoljeno biku", mudar hrvatski profesor matematike đacima je malo drugačije preveo. "Što je dozvoljeno Jovi, nije Ivi". Jedva je Ivi uspjelo spasiti ga robije jer su ga isti dan Jovi tužili " ideološki zdravi nacionalni elementi". Jadni profesor: petnaest je godina morao gledati samo u "tangense". Jovi se potiho osvećivao: tko god je od đaka imao odličan iz "marksizma" dobro se trudio dobiti dvicu iz matematike.
Priča o Ivi stječe ovih dana novi nastavak. Jovo je zločinac i u to nema sumnje. Nije jasno zašto se s Jovom druže Giovanni, John i Jean. Možda nije jasno, a možda i jest: po istini da svaka ptica svome jatu leti. Vrana vrani očiju ne kopa. Zato Jovo može ubijati, paliti, rušiti, pljačkati. Točno po istome zakonu po kojemu su ubijali, palili, rušili i pljačkali John, Jean i Giovanni. Ne vjerujete li meni pitajte prošlost. Ive je bespomoćan: Ono što je u Europi dozvoljeno Jovi, Giovaniju, Johnu i Jeanu, nije dozvoljeno Ivi. Ive se opametio. Ranije je molio pomoć od Giovannia, Johna i Jeana, dok nije shvatio da kadiju tuži kadiji. Ranije je mislio da sam sebi ne može pomoći. Onda je shvatio da su John, Jean i Giovanni pokvarene kukavice. Sam sebi je pomogao. Na žalost Jove, na iznenađenje Jeana, na sablazan Giovannia i na sramotu Johna.
Sve ovo pišem jer sam se začudio jednoj već poodavnijoj novini. Talijanski parlament, neka su Talijani poprilično velik i respektabilan narod, poslije dugih rasprava nije dozvolio da hrvatski katolički svećenik smije među hrvatskom katoličkom manjinom govoriti obred Mise na hrvatskome jeziku. Na molbu, da se u prostor gdje hrvatska manjina stoljećima živi, dozvoli dolazak nekolicine hrvatskih katoličkih svećenika, dozvoljen je dolazak samo jednome, pod uvjetom da ne govori obreda na hrvatskome. Kako su me drugi uputili, ništa bolje nije ni drugim narodnosnim grupama u Italiji. Neka se, pored svih talijanskih demokratskih proklamacija i svih papirnatih zakletvi u ljudska prava, netko usudi prekršiti odredbe. Svi ga sveci neće jedan dan zgrijati u Italiji. Ako mislite da je u Francuskoj i Engleskoj bolje grdno se varate. Priča o ljudskim pravima, zaštiti manjina i demokraciji priča se nekomu drugome: to se ne tiče ni Italije, ni Francuske, ni Engleske. Jer što je dozvoljeno Johnu, Jeanu i Giovanniu, nije dozvoljeno Ivi i ostalim siromasima.
Sve ovo pišem Jovi i Giovanniu: zadnja pošta: Hrvatski sabor, kad se raskokodaču o svojoj ugroženosti. Nedostatno im je sve što im je Hrvatska, pokatkad upravo izvan pameti, dala i osigurala. Još malo, kako su počeli, tražit će od Hrvata da ih hrani paunovim jezicima i tužit će se na nedovoljne hrvatske osmijehe. Neka mole Boga što se sve ovo događa u Hrvatskoj. Da su na mjestu Hrvata Englezi ne bi niti jedan Srbin bio izvan žice, a kamo li sjedio u Saboru i dijelio Hrvatskoj lekcije. Da su u Istri Francuzi umjesto Hrvata ne bi Pauletta ni vidio Sabora, a kamo li u njemu drobio što ga je volja, bez bojazni da će mu se ikada išta dogoditi. Iako u Europi nije dozvoljeno Ivi što je dozvoljeno Jovi, Johnu, Jeanu i Giovanniu, svi oni moraju znati da ni Ive odavna ne sisa veslo.
Sve ovo pišem Ivi, uzduž i poprijeko, posebno onomu u zdravom i trezvenom odlučivanju. Moj Ive, prepiši sve papire od Giovannia, Jeana i Johna, ali daj Giovanniu, Jeanu i Johnu točno ono i onoliko koliko su oni tebi dali i onoliko koliko oni tebi daju. Ne prepisuj ništa jedino od Jove, jer da i hoćeš, osim zla nemaš što prepisati. Makar morao zabraniti dobrim, talijanskim, katoličkim svećenicima obrede na predivnom talijanskome jeziku i makar se sva Europa sablaznila nad tvojom odlučnom samosviješću. Jer Ive moj, ne budeš li volove vezao za rogove, a ljude vezao za djela, uzaludno si sve ovo dosad radio, što si radio: propast ćeš, a onda će ti se zajedno smijati Jovo, John, Jean i Giovanni. Nedaj im gušta.


TAKOZVANI

Na pitanje jesam li gledao film "Schindlerova lista" jednostavno pobjesnim: nisam i neću, makar bio najbolji i najistinitiji. Četrdeset godina već, mene i moju generaciju bacili su u pakao ratova neznani zavojevači, daveći nas danomice čas fašizmom, čas antifašizmom. Oduzeli su nam djetinjstvo, mladost, sigurnost, idealizam, dobrotu i sve što je bilo ili što je moglo biti naše. Ne daju nam ni danas ići naprijed i graditi svoj svijet: moramo poput luđaka buljiti vječno u jednu točku, naznačenu tko zna od koga i tko zna zašto, gdje je samo pomak oka već skandalozan, a prigovor već gotova katastrofa. Nemamo svoje ljudske slobode i nemamo svoga izbora u dobroti. Zasužnjeni smo i robujemo, a da nikada nećemo saznati ni komu ni zašto.
Ova mi se misao nameće dok se Hrvatskom rastače bojazan od nekakva ponovnog sukoba takozvanih ustaša i takozvanih partizana. Kao ne znam bi li se tukao za Didu Kvaternika ili bih izgubio glavu za Josipa Boljkovca. U mojoj Hrvatskoj nema ni ustaša ni partizana, kao što nema ni fašista ni antifašista. Kamo sreće da ih nikada nije ni bilo. Za tuđi fašizam i za tuđi antifašizam Hrvatska je platila visoku cijenu: ostala je bez gotovo milijuna, mahom mladih ljudi. Petogodišnja agonija fašizma i antifašizma svediva je u Hrvatskoj na tvrdnju: hrvatski nacionalisti s jedne strane staljingradske fronte tukli su se protiv hrvatskih internacionalista s druge strane staljingradske fronte. Jedni su ginuli za Hitlera, drugi za Staljina, a kad su se dobro iskrvarili dobili su Srbe za nagradu, a Engleze za uzor. Normalan Hrvat ne pripada nikomu. Oni koji to pokušavaju biti meni su ili bez "duge u glavi" ili su provokatori na poslu da zavade Hrvate. Treće mogućnosti nema.
Dotaknemo li se dublje svega vezanog uz fašizam ili antifašizam, dobijemo neobično zanimljivu sliku istine, veoma različitu od one što se neprestano proklamira po takozvanoj slobodnoj Europi. Tko je pobio poljske časnike u Katinskoj šumi zna se, ali se dugo nije smjelo znati. Ni govoriti: čak ni oni od kojih se tomu najmanje bilo nadati. Tko je stotinama tisuća granata zasuo Poljake u Monte Casinu iako se dobro znalo da u njemu nema fašista isto je svima znano. Tko je stotine tisuća hrvatskih razoružanih vojnika, civila: žena, djece i staraca poslao u jame Kočevskoga roga ne smije se znati. Srbi bi rekli: sami su se pobili.
Drugo još nezgodnije pitanje s isto tako jasnim odgovorom: svim je vrapcima jasno tko je pedeset godina uzdržavao milijardama dolara diktatora Tita. Tko je čuvao, svjetovao i podržavao Chaucheskua i njegov krvavi vilajet jasno je kao dan. Tko dozvoljava istovremeno blaženu smrt Honeckera. Nejasno jasni odgovori. Nažalost duboko istiniti i skandalozni.
Nama ostaje da dobro razmišljamo o vremenu u kojemu živimo i da konačno shvatimo kakav je svijet komu pripadamo.Vlastita nas sposobnost neovisna razmišljanja uvjerava koliko je lažan i nasilan. Tko pomisli da je Milošević i njegova Srbija izvan njega ljuto se vara. Milošević je samo snimatelj davno scenirana i dobro režirana filma čiji su redatelji nepoznati imenom, ali poznati zlom. Jednom će snimati novu "Vukovarsku listu", sablažnjavajući se nad počinjenim, a usput zarađujući i nešto "bakšiša" od ulaznica. Umorenim Vukovarcima slaba je to utjeha kao što je bila slaba utjeha i židovskoj pomorenoj sirotinji. Antifašizam bi u Europi imao svoga smisla da se srpsko zlo, jednako fašističkome, zaustavilo u svome pohodu. Istina je katastrofalna: upravo najveći proklamatori antifašizma najaktivnije i najizravnije pomažu fašizam. Stoga je istina drugačija: fašizam i antifašizam samo su floskule i najbolje bi bilo da odu u prošlost. Nama Hrvatima potrebno je itekako otrežnjenje: nikada više i za ničiji interes nećemo se međusobno tući i nikada više nećemo nikomu pljeskati bez duboko provjerena razloga i temelja.
Hrvatska je snaga u hrvatskoj glavi i hrvatskoj ruci. Ponajbolje je da ne pripada nikomu osim samoj sebi. Stoga i molim sve fašiste i sve ovakve antifašiste: otiđite što prije bestraga i ostavite nas da jednom krenemo iz dobra početka.Dobro i oprezmo slušajmo namjre nejasnih nam sugovornika. Mnogo njih ucrtava točku. Moja Hrvatska neće nacrtanih točaka. Ni moja generacija više miteranovskih ratova. Ni fašističkih, a niti ovako antifašističkih. Naša hrvatska želi gledati slobodno, neopterećena i točno tamo kamo je volja.


STVARNOST VREMENA IZ BAJKE

Bila jednom jedna tvornica (cementa) u zemlji ne pitaj kojoj jer nikada ta tvornica, po svojim prošlostima i komunističkim zakletvama nije namjeravala stići u zemlju gdje je stigla. Za njom je ostala prošlost i sadašnjost: prošlost koja je sramotila svoj narod i sadašnjost koja ga još i danas sramoti. Isto tako nama slobodnim promatračima hrvatske svakodnevice ostavljajući slobodu da zavirimo i tamo gdje nam nije mjesto i da kažemo ono što se nekima neće svidjeti i da pitamo pitanja radi kojih se "ljudi" redovito hvataju za glavu. Isto tako, stalo nam je reći da tvornica i nije baš sama.
U toj tvornici radnik iz daleke i sirotinjske Zagore ostavio je čitav svoj život. Četrdeset je godina u azbestnome odijelu silazio zidati peći. Četrdeset je godina primao toliko koliko se daje psima: to ti dajemo, a ti se dalje snađi. Četrdeset je godina spavao u radničkoj baraci s petoricom sebi jednakih. Četrdeset se godina hranio polukuhanim grahom i crvljivim kupusom,vadeći iz tanjura osrednje brokve i šarafe, čeznući za boljim vremenom koje mu nikada nije došlo i tješeći se splačinom zvanim vino, ako bi i za tu bijednu litru imao novaca. I žena i djeca četrdeset su ga godina poznavala samo kao gosta. Četrdeset su mu godina odbijali dio plaće za stambeni fond, ali stana nikada nije dobio. Četrdeset su mu godina govorili o beneficiranom radnom stažu, ali su mu sve to na kraju ukrali, ne priznajući više ni ono što su sami izmislili. Posljednjih dvadeset godina boluje od azbestoze, neposredno pred umirovljenje doživio je radnu nezgodu i ostao invalid. Jednim jedinim dopisom poslan je u mirovinu bez ikakve otpremnine, bez ikakve nadoknade i bez iti jednoga ljudskog "hvala". S osamsto kuna mjesečne mirovine, poslije nego su mu Srbi srušili i ono zagorske straćare, on u prognaničkoj sobi gleda svoj život: ne zna je li mu svjetlija prošlost ili mu je svjetlija budućnost. Usto, još brigu brine koja će mu granata donijeti zlovijest s prvih crta hrvatske fronte. Jer njegovoj je djeci tamo mjesto.
Pomnožite li ovu ljudsku sudbinu s nekoliko slobodnih stotisuća dobit ćete sliku hrvatske stvarnosti: bijeda i nevolja posvuda su oko nas i oni su kruh svakodnevni ljudi s ruba, podzemlja i prigrađa. Kad im čovjek u dušu zaviri i kad ušeta kao gost u njihovu stvarnost postane istinski tužan, bespomoćan išta da učini osim da to sve javno i jasno kaže kao krik. Da velika državna gospoda ovamo navraćaju, začas bi naučila pravo govoriti.
Bila jednom ista ova tvornica. Imala svoga miljenika koji je usput radio kao doušnik. Sretno oženio tatinu kćer, iz klana tvorničkih moćnika, na tatinu vlastitu imanju. Budući da je bilo sramota ne imati stan u gradu, a tate tako rado ispunjaju želje svojim jedinicama, gospodinu se prohtjelo imati stan. Tata njegove žene ubrzo je to riješio: tvornica mu je stan darovala, neka mu je između velike obiteljske kuće i poklonjena stana tek četiri kilometra, a stotine prioriteta na listi čekanja. Gospodinu se nije svidio gradski predio pa je uselio u tuđi stan i držao ga pod okupacijom desetak godina. Tko bi se usudio reći riječ o uzurpaciji, gospodin bi ga zdušno posjetio na "tekovine revolucije" i na "svijetle socijalističke zakletve". Znalo se što to znači. Gospodina je prestrašilo novo doba, ali se veoma brzo snašao. Obukao je hrvatsku uniformu, prošetao do svoje "brigade" provjeriti ima li dovoljno sapuna u pozadini, malko prošminkao u uniformi gradskim kafićima, doselio se u djedov stan iz prve dodjele, nakon petnaest dana otkupio ga za deset tisuća maraka, a nakon mjesec dana prodao ga za osamdeset tisuća maraka. Doselio se u djedovu obiteljsku višekatnicu te sretno živi kao u bajci s tatinom kćeri, pričajući naivnima o teškim ratnim danima. Ne zna se je li mu časnija prošlost ili mu je časnija budućnost.
Pomnoži li se ova životna sudbina samo sa stotinom dovoljno je da čitav sistem toliko nam željene Domovine pred najboljim svojim sinovima dođe u sumnju i da istinski borci, junaci i nesebične, a neznane veličine hrvatskog naroda počnu u ideale svoje sumnjati. Na to nas navodi djelimice objektivna stvarnost, a djelimice i Hrvatski sabor.
Hrvatski sabor izglasavanjem zakona o stanovima učinio je dosada najgoru nepravdu upravo onima radi kojih je proklamirao hrvatsku slobodu i hrvatsku samostalnost. Ponovno je, po logici "tko ima dat će mu se još, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima", nagradio mnoge hrvatske izdajnike, diktatore, ubojice, doušnike i mešetare gotovo besplatnim stanovima, a one koji su proživjeli komunistički teror vječno na rubu vlastita trajanja, ponižavani radi svoga hrvatstva i vjere, ponovno ostavio obespravljene i bez ikakve budućnosti. Koliko god se zaklinjali u demokraciju i novo doba, dokle god se ne počne hrvatska država baviti pravdom nad svojim vlastitim narodom i stvari konačno početi javno, glasno i jasno imenovati njihovim pravim imenom, svi će veliki saborski govornici biti samo tupoglavi demagozi. Bilo bi veoma zanimljivo javnosti kazati imena svih predlagača navedenog zakona i upitati se što im je ovakvim zakonom bila namjera. Hrvatski narod, posebice obespravljena sirotinja, znajući imena i prezimena naših demokrata, barem će znati za koga nikada više neće dati svoga glasa.
Spomenemo li tvornicu iz bajke znat ćemo istinu koja je mogla imati svoje komunističko opravdanje, ali nema više ni hrvatsko ni demokratsko. Zaviri li se samo malo u problematiku, tvornički moćnici, često prljave prošlosti i sada imaju na dvadeset kvadratnih kilometara obiteljsku kuću, stan vrijedan stotine tisuća maraka poklonjen od tvornice i vilu zvanu vikendica sagrađenu bez nadoknade na nedozvoljenim lokacijama, a kreditirane tvorničkim kreditima. Govoreći o jednoj tvornici, posvuda je u Hrvatskoj isto: za sirotinju se ništa nije promijenilo, a niti za moćnike. Sve su te stanove sagradili obespravljeni jer im je to silom od zarade oduzeto. Ako su ih nagrađivali za nečasno sluganstvo srboljubi zvani jugoslavenima, zašto ih sada nagrađuje Sabor svojim dobro sročenim zakonom? Za kakve zasluge, za kakve usluge, za kakve ustupke Sabor sam sebe blamira pred sirotinjom koja je upravo obrnuto od Sabora očekivala?
Ima li možda stambenih problema obitelj Josipa Broza, Jakova Blaževića, Miljenka Smoje, Mile Kandića, Veljka Kadijevića, Stanka Stojčevića , Drage Gizdića i ostalih uglednika naše "slavne prošlosti"? Imaju li njihovi potomci problema s deložacijama i vječnim sudbenim prijetnjama? Što Sabor rekao da rekao, nemaju.
Imaju li stambenih problema proleteri iz zagorskih sela što su život ostavili u kanalima, prljavštini i beznađu? Imaju li stambenih problema osakaćeni hrvatski junaci, matere poginulih hrvatskih boraca i čitava vojska nezaposlenih podstanara, ovisnih o raspoloženju socijalnih službenika, milosrđu "Caritasovih" dobrotvora i ponajviše o "milosti Božjoj". Ako to Sabor do sada nije čuo, imaju.
Nedavno se službenik hrvatske vlade, nemojte se dosjetiti koji, zdušno trudio ispravdati pred hrvatskim ranjenicima i obiteljima poginulih boraca zbog dosad neučinjenoga. Malo znači svima njima stalna isprika: njima treba njihovo pravo i brzo rješeni slučajevi. I Sabor se stalno zaklinje u pravdu: morat će uskoro zakletve i konkretizirati. Hrvatskoj sirotinji treba brza promjena stanja hrvatske stvarnosti, a nikakva nazdravičarska demagogija uz vječno mahanje neprovjerenim zakulisjem.
Hrvatska država dovoljno je već čvrsta i ekonomski potresi neće joj odnemoći nego pomoći. Suočenje s ovakvom vrstom problema samo će ubrzati njenu stabilnost i učinit će je sigurnom demokratskom državom s temeljem ukopanim u socijalnu pravednost. Hrvatski sabor mora stoga promijeniti svoj način rada i teret države u nastanku ravnomjerno staviti na leđa svih Hrvata. Pogleda li stvari kakve jesu, razočarat će hrpu snalažljivaca u svim vremenima premazanih istim mastima, ali će na njegovu stranu stati stotine tisuća ugroženih, potlačenih, dosad obespravljenih istinskih Hrvata. Sabor mora izabrati: ne izabere li za dvije ćemo godine mi siromasi njega "birati".


ZAPAD UPIRE GDJE JE MEKO

Pitate li me što je to Zapad odgovorit ću vam kroz priču o Gospodinu koji je u logorovalištu za mladost pred razapetim svojim šatorom odlučio mirno pratiti nogometnu utakmicu. Da bi dobio svoj mir odlučio je napraviti red: svi su se morali ravnati po njegovu pravilu. To bi mu i uspjelo da nije naišao na tvrd orah.
U logoru sam tada imao dvadesetak desetogodišnje djece, rođene u milijunskome gradu, sretne da mogu slobodno trčati po šumi i brčkati se u plićaku čista jezera. "Gospodinu von Nogomet" nije se to svidjelo. Odlučno me upozorio da djeca moraju mirovati. Prvi put sam mu se pristojno ispričao i poslao djecu na drugi kraj logora. Ni to mu nije bilo dosta: zatražio je da djeca ne smiju ni to. Svoju sam uljudnost smanjio za pola. Kad je treći put došao protestirati što su se djeca prošuljala pored njegova šatora, odlučio sam naći drugo sredstvo. Rekao sam mu da je pogriješio što želi mirno gledati utakmicu u logoru za mlade jer nije mlad i jer se to radi u hotelu "Scheraton", da je čudno da mrzi djecu vlastita naroda dok ih stranac pokušava odgojiti u ljude i da ga ova djeca imaju pravo izbaciti kao psa kad za deset godina dođe na vrata župnog ureda tražeći pomoć i samilost jer će biti osamljen i bespomoćan.
- Čudno je da se tako ponašaju svećenici.
- Ima nas svakakvih, dragi Gospodine. Zaslužili ste vi i gore, ali neću dalje.
Gospodin se sasvim umirio. Šest slijedećih dana bio je manji od makova zrna, a sedmi, se prije svoga odlaska došao ispričati zbog sebičnosti. Svih šest dana djeca su se mogla mirno igrati, trčati i vikati koliko hoće. Više ništa nije bilo problematično.
Ovo o Zapadu moramo uzeti u razmatranje dok pratimo jedno po jedno izvješće o zaustavljenim Unproforovim vozilima pred višom silom naših prognanika. Dilema oko toga koliko ima smisla što su se prognanici sa svojim četama žena, staraca, udovica i beskućnika svih vrsta odlučili sukobiti s plavoglavim četama šarenih Eastriverovskih mušketira podvaja posljednjih dana hrvatsku javnost. Jednima je pritisak na Unprofor ispolitiziran i služi hrvatskoj vladi kao uvod u konačnu promjenu ovakve vrste mandata. Ako je to to, nema dileme, mora se još i jače pomoći vlastitoj vladi. Drugima je ovo odraz krajnjeg nezadovoljstva prognanika i hrvatskom vladom koja popušta pred Unproforom i Unproforom koji samo glumi snagu, a zapravo je zmaj od najjeftinijeg papira. Ako je to to, prognanici imaju pravo pritisnuti i vlastitu vladu, a još više već dvogodišnji odmor plavoglavaca u Hrvatskoj, nagoneći i jedne i druge na konačan pomak u rješavanju prognaničke teške sudbine.
Bez obzira na šarolikost Unproforova sastava, Unprofor diše dahom Zapada, gdje je mudroslovlje bogatstva i moći jedina odrednica morala. Zapad upire uvijek gdje je meko. Zato i jest dao Srbima dozvolu da rade što ih je volja. Da su Hrvati bili naivni i povjerovali Zapadu danas bi Srbi igrali kolo u Trstu. Nejaki zubići mlade Hrvatske zariti u bogataški kukavičluk zapadne filozofske ruke, natjerali su je da se počne drugačije ponašati. Da ne bi hrvatskoga zuba bilo bi nam kao Česima 68. Mi bismo pomrli, a Zapad bi nam pjevao žalopojke. Usput rečeno, ovih dana brza Galijeva administracija odlučila je razmotriti češki prosvjed Ujedinjenim narodima. Nema veze što je Češko proljeće već gotovo u drugom stoljeću. Važno je da UN sve riješi. Ne zna se samo kako će na sud u Haag privesti ratnoga zločinca Brežnjeva. Vjerojatno će mu Galijev izaslanik Yakaši poziv osobno odnijeti u pakao.
Unprofor nema motiva pomoći Hrvatima. Ni Zapad. Zašto bi dobro plaćen plavoglavac ostavio disko klubove, šverc, drogu, lake ženskice, gostinjce, šetnje, izlete i trogodišnje plandovanje na jednoj od najljepših obala svijeta i išao se tući radi nekakvih hrvatskih udovica s dobro im već poznatim srpskim praznoglavcima? Dokle god im bude moguće živjeti kako žive, Unproforci će u Hrvatskoj ovako živjeti još sto godina. Unprofor je kao uglađen Gospodin Zapada: sjest će nam na glavu i od nas uzeti sve što može uzeti, plitkom mudroslovnošću čudeći se našoj odlučnosti i ponašanju. Hrvati su mu u odlučnom momentu pokvarili račune, ostavljejući bijesnoga Jamesa Bakera da psuje Miloševiću mater nesposobnu, jer nije bio kadar svladati neke tamo sitne Hrvate, koje mu je on osobno obeshrabrio i razoružao.
Naš je spas u našem zubiću i u zapadnjačkom kukavičluku. Moramo biti svjesni da je trenutno na ringu jača osrednja hrvatska starica od tri Unproforova konvoja, a udovica hrvatskog vojnika od divizije plavoglavaca. Da nije tako već bi oni pregazili i staricu i udovicu. Jer gaze samo slabije i bespomoćnije, a ustuknjuju pred odlučnošču i hrabrošću. Zato sva hrvatska javnost mora se riješiti dileme: prognanicima treba pomoći da ustraju u svojim prosvjedima i ohrabriti ih da ne sustanu. Tako ćemo moći računati na skoru ispriku što će nam je gospodin Zapad morati izreći preko zvonara Unprofora, za sve ono što nam je učinio i za sve ono što nam nije učinio.
NEKA HDZ POSLUŠA STRAUSSA
Poslije dugo vremena, natjeran izjavama oporbe kako Hrvatska dekokratska zajednica nema programa, vršljao sam po politici i našao istinu. Uhvatio sam Hrvatsku demokratsku zajednicu u krađi. Ima program, ali ga je prepisala od bavarske "Kršćansko-socijalne stranke", prilagođujući ga hrvatskim prilikama i imenujući ga drugim imenom. Sad mi je jasno zašto se dr Tuđman onako tajanstveno smiješio i kad su mu predbacivali da nema programa i da je njegova stranka pokret, ali i onda kad su mu govorili da će sve njegove politike propasti. Smiješio se jer je znao da zadaća prepisana od bavarskog lidera Franza Josepha Straussa može dobiti čistu peticu i da će svi politički ocjenjivači prepisanu zadaću isto tako procijeniti izvrsnom ocjenom. Ma što god politički suparnici rekli, tko god sjedi u klupi sa Straussom, odlučan da mu prepiše djelo i način ponašanja, unaprijed zna da će uspjeti.
Izvrsno prepisan program prijateljske nam zemlje iziskuje još jedno prepisivanje: HDZ-a mora prepisati poslije prepisane teorije sada i praksu i ponašati se točno onako kako se ponaša Bavarska.
Pokojni Strauss bio je politički genij. Poštivao je sav svijet, ali je Bavarska bila prva. Poštivao je sve automobile svijeta, ali se vozio onim bavarskim. Cijenio je sve pivo svijeta, ali je pio bavarsko pivo. U Bavarskoj su i satovi morali ići drugačije jer je u Bavarskoj po Straussu moralo biti sve drugačije. Bio je toliko velik da nije htio ići u Rusiju kad su u Rusiju svi išli i išao u Rusiju kad u Rusiju nitko nije išao. Bio je toliko jednostavan da je, zamislite, meni i mojima poslao pismo dobrodošlice kad smo doselio kao pečalbari u Bavarsku. Zaželio je da mi u Bavarskoj bude lijepo, usput pišući o Hrvatskoj tako veličanstveno i toplo, dajući do znanja da on zna što je to Hrvatska i kako joj je pod komunizmom.
Od Bavarske je stvorio jednu od najbogatijih zemalja svijeta, gdje je već umjetnost naći seljaka bez bogatstva i komadić neobrađene zemlje. Toliko je stvorio ljubavi prema Bavarskoj da gotovo polovina Bavarske svake nedjelje hoda u vlastitoj narodnoj nošnji.
Gospodin se Strauss ipak nekoga bojao: gospodina Niegera, financijskog revizora u vlastitome ministarstvu financija. Taj je gospodin bio Bavarac koliko i Strauss, bio je katolik koliko i ponajbolji kardinal, računao je brže od kompjutora i tri godine ne bi ostavio kontrolu dok ne bi postigao da u cijelome ministarstvu sve ne bude točno: ni jedan pfenig manjka, ni nedan pfenig viška. Strauss je znao da mu Amerika ne može ništa, još manje Rusija. Ali je znao da i njemu i Bavarskoj najviše treba gospodin Nieger.
Sve sam ovo ispričao jer sam slučajno na ulici čuo zanimljiv dijalog između jednoga uglađenoga gospodina i jednoga gotovo golobrada hrvatskog policajca. Radilo se o parkiranju automobila.
- Gospodine oprostite, ali ovdje ne možete parkirati jer je ovo pješačka zona.
- Imam pozivnicu HDZ-e. HaDeZeovac sam i pozvan sam na prijem. Evo pozivnica.
- Imate pozivnicu Vi, ali pozivnicu nema Vaš automobil.
Gospodin je postao grub i počeo psovati.
- Molim, Vaše papire. Policajac je bio veoma miran i ljubazan.
- Vozite automobil strane registracije komu je dozvola istekla već pred šest mjeseci. Moram napraviti prijevu.
- Ne gnjavi. Evo ti za piće i pusti me, već kasnim.
- Gospodine napravit ću i drugu prijavu jer podmićujete službenu osobu u službi.
- Ti mora da si liberalčina.
- Ne gospodine. Ja sam član HDZ-e.
Gospodin je izgubio živce. Jakim je automobilom tako naglo napravio manevre da su se gume gotovo zapalile. Bijesno je provezao automobil brzinom rakete tamo gdje se redovito igraju djeca i gdje ljudi, znajući da je promet veoma ograničen, mirno i bez pažnje šetaju. Nije mu više stalo ni do prijema ni do pozivnice.
- Jadna stranka. Tko li je sve u nju prispio. Tako je kratko i ozbiljno više sebi nego drugima rekao mlad policajac.
Gledao sam s divljenjem u golobrada policajca znajući da je i Hrvatska na putu da stekne svoga Niegera. Mladić je osvjetlao lice svoga posla i svoga poziva. Potvrdio je još jednom da o Hrvatima i njihovu unutrašnjem određenju ovisi brzina ili sporost vlastita napretka. Isto tako potvrdio je kako je dvostrukost ponašanja u HDZ-i: neki su u njoj da Hrvatsku grade na najbolji europski demokratski način, a drugi da se mogu ponašati kako ih je volja. U Hrvatskoj njegovu se postupku divimo, a u Bavarskoj to je sasvim razumljivo. U tomu i jest razlika između današnje Bavarske i današnje Hrvatske. Što bi bilo veselo u Bavarskoj da je gospodinu Niegeru netko rekao da uzme "za piće" i još usto pohvalio se da ide na prijem "voljene stranke". E, ne bi više nikomu ponudio "pića" niti bi ikada više dobio poziv za "prijem".
Hrvatska se ne smije stidjeti prepisane zadaće. Bilo bi dobro da uskoro naličimo na Bavarsku. Zato HDZ-a mora što prije prepisati i drugi dio Straussove zadaće. Tek kad naš predsjednik bude stajao pred Amerikancima, Rusima, Englezima i Francuzima, opušteno i ležerno, radeći da u Hrvatskoj bude sve drugačije, a dršćao od posljednjega kontrolora u županijskoj upravi, znat ćemo da smo blizu Bavarske. Mali ljudi mogu mijenjati i usavršavati nedovršene sisteme. To nam je pokazao naš "golobradi policajac". Pokojni Franz Strauss to je saznao na početku svoje političke putanje: zato je za njim ostala velika i bogata zemlja, do danas mu moleći za pokoj. Neka to nauči i dr Franc Tuđman: još više svi oni što prepisanu bavarsku zadaću pokušavaju pripisati Hrvatskoj. A dostojanstven policajac, golobrad, ali pametan i dobar, zaslužio je najveću bačvu bavarskog piva.


NI ALIBIJA NI PAMETI

Zašto smo u okruženju bogatih i moćnih zemalja mi Hrvati siromašni i zašto stojimo na repu Europe pokušao sam odgovoriti sam sebi usporedbom dvaju prostora: turističkom Bavarskom i turističkom Hrvatskom. Glasno ću razmišljati jer ni sam, dok ne vidim što i kako drugi rade, ne mogu povjerovati da je istinita tvrdnja kako na svijetu ne postoji zemlja koja ne može obogatiti svojih stanovnika. A to je duboka istina: siromašni bavarski potencijal stvara nevjerojatna bogatstva, dok nepremjerno bogat hrvatski potencijal redovito izgubi i ono što slijepac ne bi izgubio.
Penjao sam se u Alpe. Planina kao planina: magla u visini, nepregledne šume i hladnoća neprimjerena ljetu, čavke na ledenim glečerima i gotovo ništa više. Ali: ljubazan je službenik, na poslu da dadne pravu obavijest. Pokazuje gdje je parkiralište, gdje je put do žičare, gdje se kupuje karta visoka kao polovica hrvatske prosječne plaće. Automati besprijekorno otkucavaju ulaznicu. Veliki elektronski uređaj obavještava koliko još turista smije ući u čekaonicu. Posvuda možeš kupiti razglednicu, sendvič, piće, sve moguće potrepštine za planinarenje, slikovnice Alpi i čitavu hrpu literature o planinama. Službenik i pozornik u žičari ljubazno se smiješi pomalo uplašenim licima, kad se kabina planinskog vozila našla nad provalijom kilometrima dubokom, poručujući osmijehom da nema razloga za bojazni. Na vrhu planine već kao u košnici: snijeg koji vani zavijava ne pometa raspoloženja. Tisuće je ljudi već tu: sa svih strana svijeta: Japanci, Kinezi, Palestinci, Česi, Amerikanci, o sjevernjacima da i ne govorimo. Posvuda je red: tko nađe suvišan papirić može doboti Nobelovu nagradu za otkriće, tko nađe bilo kakav drugi nered, još i više.
- Zamisli, da je ovo sagraditi u Makarskoj, pa s obale iz Tučepa popeti se na "Svetoga Juru" na Biokovo?
- Skupo. Tko to može?
- Glupo. Tko je sve ovo sagradio? Pomnoži turiste i to koliko ćeš ostaviti maraka i računaj.
- Evo "zemljaka". Zdravo "zemljaci". Baš pravo, sad ćete dobiti krumpira kakve niste vidjeli. Tako kaže neznanac iz Bijeljine kad smo svoga, s poštovanjem imenovana nekadašnjeg profesora zovnuli nadimkom "Cigo". Pomislio čovjek da smo njegovi.
- Ne trpaj toliko, nisam krumpirova zlatica, kaže mu "Cigo".
- Krumpiri su zemljaci. Posebno kad nisi siguran da netko iz Bijeljine poslije nogometne utakmice s ljudskom glavom nije u Alpama da ga ne ulovi "europski sud za ratne zločine". Nastavio sam se stoga praviti Bavarcem. I slušati "zemljaka" ne prozborivši mu ni riječi.
Obični krumpir, obična bavarska bijela kobasica, obični, ali čisti drveni stolovi i obično, sasvim obično bavarsko pivo. Ali uz osmijeh, cijene kao u najluksuznijem hotelu. I trebalo je u redu čekati nekoliko sati da se možeš u podnožje planine vratiti. Ljubazan neki svijet. Mirno i staloženo rade svoj posao. I kad ih je volja sjednu u auto i popnu se u slobodno vrijeme na neku drugu planinu, pa njih drugi voze, pa njima drugi kuhaju krumpir, pa njima drugi toče pivo, a ne moraju se tjeskobno brinuti hoće li zbog toga bankrotirati.
Evo zašto Hrvatska ne sliči Bavarskoj i zašto nam dugo dugo uopće neće biti dobro. Svega sam se sjetio na Prizni, u svojoj vlastitoj zemlji, svega jedan dan poslije Alpa. Ma kakve Alpe. More kao san, neponovljivo i bogato u svoj svojoj izdašnosti. Ali ljudi: nema zahoda, nema restauranta, nema ničega osim siromašna sendviča na kiosku i polutopla soka. Na pitanje gdje je zahod kažu " zar nema šume". Tisuće ljudi čeka trajekt. Kolona automobila za samo sat čekanja duga kilometar. Spomenemo li se ovih triju ratnih godina, milijuni su ljudi prošli kroz Priznu.
- Ne isplati se držati restaurant. Nitko neće doći, tvrdi prodavač soka.
- Kako znate kad niste ni probali? Gladan sam i sada bih pojeo vuka. A nema ni glupih krumpira. Tražio sam prvoga na koga bih iskalio svoj bijes. Nisam imao sreće: nitko se sa mnom nije htio svađati. Dobar neki svijet, ovi Hrvati.
Pred crkvicom u Prizni jadnom i oronulom, sjede dvije postarije žene, vjerojatno mještanke i tuže se jedna drugoj kako su jednu od njih izbacili, nisam dobro čuo, iz Caritasa ili Socijalnog ureda. Spasila me dama koju je policija izvan svih vidljivih razloga, pored kilometra duge kolone dovela na prvo mjesto upaljenim plavim i rotacionim svjetlom. Činila mi se poznata, ali nisam ništa smio pitati. Bojao sam se da nije kakva političarka na zadatku. Opet se pitam: ako je policija prati do Prizne zašto je ne preti i do Žigljana. Onda se opet pitam: što će političarki na zadatku pas? A još se više pitam: što joj je potrebno biti izvan svega svoga naroda i vlastitu policiju tako ponižavati? A onda se mislim: možda i nije političarka. Tko zna tko je i zašto je zaslužna.
Ljutnja mi prijeđe u žalost radi toga što je Prizna gotovo slika čitave Hrvatske. Ništa nam ne koriste mogućnosti što ih imamo prije nego li zavrnemo svoje vlastite rukave i prije nego li upotrijebimo vlastiti mozak. Dosad smo se vadili na komuniste i Srbe. Danas nemamo opravdanja: Prizna bez zahoda i restauranta slika je naše hrvatske nesposobnosti, ma što mi sebi god govorili i ma čime se mi sve ispravdavali.
Pametan narod koristi svoje mogućnosti. To Bavarci rade. To Austrijanci rade. Zato gotovo od ničega stvore kapital od osam milijardi dolara godišnje, pridošlog samo od turizma. A što je njihov turizam nasuprot našemu?
Budalast i prepotentan narod ne koristi svoje mogućnosti nego skrštenih ruku čeka da mu netko nešto daruje. Iz ovoga razloga, ma koliko ovo zvučalo trpko, tisuću kilometara gotovo najljepše svjetske obale jedva donese milijardu dolara.
Problem nije u hrvatskoj zemlji nego duboko u hrvatskoj duši. I neka mi netko pokuša dokazati da smo ozbiljni, i da nam nije potrebna duhovna obnova. Povjerovat ću mu kad Prizna dobije svoj zahod i restaurant i kad se žičarom popnem na Biokovo.
- Napravi ti. Možda će mi tako netko odgovoriti.
- Neću. To nije moj posao. Moje je da pripravljam moralnu obnovu. To i činim.


DOBRO JE, ZATO UDARAM

Ponajviše se o životu nauči slučajno i nenadano, pa se o životu ponajviše i reče slučajno i nenadano. Tomu me poučio nekoć davno starac iz Neretve, kad je putnicima za Sarajevo, a bilo nas je svake "vrste", održao govor o Hrvatskoj. Lako je danas govoriti o Hrvatskoj. Ali onda? Onda to bijaše veoma drugačije i vrlo opasno. Starac je morao biti nešto izuzetnoga: ili je toliko bio hrabar da vlastiti život stavi na kocku ili je sve što je radio, radio kao čovjek bez uračunljivosti. Ne znam što je od to dvoga bilo istinito.
Ustao čovjek pred prepun autobus i otpočeo svoj govor: Mi smo Hrvati najbjedniji narod na svijetu. Nemamo svoje države, nismo jedinstveni, ne možemo se pouzdati sami u se, nismo ni slobodni ni mogućni. Pametni muče, a tek pokoji ludi govori. To vam je, ljudi, živa istina. Ali, nemojte pomisliti da Hrvatske neće biti. Ima nje i bit će je i nikada neće proći. To vam je isto živa istina. Ovo eto, vama Hrvatima da se potajno radujete. A vama Srbima da to nikada ne zaboravite. Pametni vam ovo ne bi ni rekao, ali ja vam to govorim. Tužite li me, evo potvrde da sam pametan. Milicija je znade. A ja, da sam pametan ne bih vam ovo ni govorio.
Nitko od putnika nije progovorio ni slovca. Na prvoj stanici starac je izišao, ali do dana današnjeg nisam njegovih riječi zaboravio. One su mi osnovica za problem govorenja i danas u današnjoj Hrvatskoj. Starac je rekao istinu i današnje stvarnosti: kudeći hrvatsko ponašanje, ali vjerujući u neslomljivu hrvatsku budućnost.
Ovo govorim jer mi u posljednje vrijeme prilaze dobronamjerni zaljubljenici u Hrvatsku i komentiraju moje napise. Tvrde mi da Hrvatskoj ne ide tako loše i da nije sve tako crno kako vidim i da bih morao vidjeti svjetlije tonove naše stvarnosti.
Odgovor mi je jednom zasvagda kao i starčev: Hrvatska je neprolazna, a moje je da je usavršavam. Mogu joj upravo svašta reći zato što je toliko moćna da nije bespomoćna i već toliko jaka da može i mnogo teže kritike podnijeti. Zato ću joj ponašanje nemilosrdno napadati, makar se zbog toga tisućama zamjerio. Uostalom, kojega su proroka ikada i igdje hvalili?
Da se odmah razumijemo: Hrvatskoj ide dobro, puno bolje nego što smo ikada u zadanim okolnostima smjeli i sanjati. Glavnina hrvatskog naroda najzrelije je i najtrezvenije ušla u zbivanja posljednjih godina, možda prvi put u svojoj povijesti tako mudro i s toliko razboritosti. Bez ikakvih vanjskih pomoći, naprotiv, s mnoštvom međunarodnih klipova pod nogama, sama se uspela na svoje noge i sama uspjela na nogama ostati, sve svoje nedostatke pretačući u svoje prednosti. Može li se u Hrvatskoj vidjeti stoga išta svjetlijega, većega i pozitivnijega? Od ovoga sam na hrvatsku ponosan i svoga oduševljenja nigdje i nikada ne mogu sakriti.
Hrvatska je iznan svih međunarodnih očekivanja uzela svoju sudbinu u svoje ruke i stvorila svoju državu. Pročitala je sve svoje "bukače", koji nisu slučajno ušli u čelništva stranaka da "slučajno" naprave nered kad Hrvatskoj loše krene. Ni osnutak tridesetak besmislenih stranaka nije bio slučajan, a ni volja Hrvata nije bila u mnoštvu stranaka. S dužnim poštovanjem prati svaku riječ u javnosti, još uvijek svjesna da nam pojedinci iz politike, vješto se zakriljujući za plašt otvorenosti, nešto zakrivaju i vješto sakrivaju. Snažna ih Hrvatska čita i čeka po izričaju mudra naroda: Gukni golube, da te čujemo. Nije se htjela povesti za srcem, nego je razumski izabrala borbu koraka za korakom: s tri slobodna dijela boreći se za oslobođenje četvrtoga, makar to nije lako podnijeti nijednom prognaniku. Njezin je opstanak potvrđen onoga časa kad je glavnina Hrvata shvatila da je bolji siromašni hrvatski vrabac u ruci nego najbolji europski golub na grani. Opstala je i onda kad se nije htjela podijeliti na lijeve i desne i potući se međusobno iako su se mnogi iz Europe za to zdušno trudili. Nije htjela biti Pavelićeva, odakle je došlo dragocijeno iskustvo, ali niti komunistička, odakle je također došlo dragocijeno iskustvo. Hrvatska je napravila čudo: strašno su nas Europljani podcijenili, a mi smo genijalno izmakli svim njihovim zamkama. Politički smo ih nadrasli i to je činjenica. Možda ovo ne bi uspjelo ni mnogo većim narodima, a nama je ipak uspjelo. I da danas molimo Europu za priznanje: išlo bi malo teže. I da se Srbima ponovno povratiti na početak pitanje je bi li sada i kamen na kamenu u Hrvatskoj uzgor stajao.
Ma što god se govorilo u našim i europskim zapećcima, Hrvatska je zavidna demokratska zemlja u kojoj je moguće mnogo čega, nezamislivog u drugim europskim zemljama. Neka napišu u Francuskoj velikom Francisku ono što naši mudraci napišu o Tuđmanu. Neka javno reknu Maioru to što govore i pišu o Hrvatskoj naši moćni i pametni prosvjetitelji. Ovo je zemlja u kojoj se može sve objaviti: tomu sam svjedok, jer pišem što me volja, pišem kako me volja i sukobim se s kime me god volja. Iza mene nitko ne stoji, još mi nije zaprijetio ni jedan ministar, još me nije saslušala ni jedna policija i još me nitko nije ni krivo pogledao. A nisam baš od nježna roda, još manje od nježnih napisa.
Sve je ovo živa živcata istina i uzaludno se svim oponentima u suprotno uvjeravati. Meni je međutim ići dalje i stvari dovršavati. Temelj je tu: sada na temelj treba nadograditi Hrvatsku kakva nam treba. Ona neće doći sama i zato je potrebno sve sile uložiti da započet proces vlastita oslobođenja dovedemo do najbolje i najsanjanije točke. Zato je potrebno imati ništa manje snage i volje i ništa se s manje upornosti suprotstavljeti preprekama pred nama. Želimo li brzo doseći plemenite i humane ciljeve za kojima smo pošli, moramo se buditi i otrežnjivati od svih spavanja, od svih laskanja i od svih samozavaravanja. Nitko nam ništa neće dati kao što nam ni do sada nitko ništa nije dao: da toga postanemo svjesni potrebno je javno udariti na svaku utvrdu hrvatskih nedostataka: zvala se ona predsjednik, ministar, činovnik, seljak, svećenik, profesor, smetlar, zvala se ona imenom kojim god hoćete. Udarimo ih javno jer smo jaki.
Jedan me pametan i dobar bosanski "ujak" učio raditi s ljudima: Kad dobro ide uvijek viči, kori, zamućuj kavgu, govori da ništa ne valja, izazivaj da bude bolje i da se ljudi ne uspavaju. Kad krene loše i kad se dogodi zlo, ma kao da je veliko, tješi, ohrabruj, ne osuđuj, diži iz malodušja i budi beskrajno milosrdan.
Zašto je preporučivo stoga udarati u probleme? Jer Hrvatskoj ide dobro. Zato joj ne smijemo dati mira i zato joj ne smijemo dozvoliti da se uljulja i zaspi. Udrimo je: po predsjedniku kad treba, po ministrima kad treba, po upravi svih vrsta kad treba, po samima sebi kad god to zaslužimo i kad god to zatreba. Udrimo je jer je jaka. I neće joj ništa biti. I da se odmah razumijemo: udarat ćemo je samo mi.


RAZLIKUJMO ŽELJE

Na pitanje koja joj je najveća želja, Josipa iz moga razreda kaže tako zanosno i radosno: Čokolada veća od školske torbe. Majka joj umah protuslovi.
- Zaklinjem te Nebom, zar ti ne znaš kolika je nastavnička plaća. Smanjuj tu čokoladu barem za polovicu. Jer je velika čokolada nastavnici i njezinoj kćeri zaista skupa.
Na pitanje koja mu je najveća želja, mladunac "Kraljice majke", onako ružan i pomalo "kao poplašen", " što će, nije on jadan kriv" kažu Kijevljani, želi postati "smrtonosan i ubojit virus" koji bi sa Zemlje uklonio barem polovicu njezinih stanovnika. Jer bi time, navodno, Zemlji donio neprocjenjivu dobrobit. "Kraljica majka" i pored svojih petnaest milijardi dolara posjeda, ne može tako lako ispuniti želju svome "mladuncu". Jer može on postati hrpa bakterija. I ne bi bilo nikakve štete da to uskoro i postane. Ali mu "Kraljica majka" ni pored sve svoje kraljevske moći ni bogatstva, ne može sa sigurnošću garantirat da će upravo postati "željeni virus".
- Strpi se. Zamolit ću Butrosa Galija da ti ispuni želju. Ako tebe ne uspije učiniti otrovnim i smrtonosnim virusom, drugi će dio sigurno uspjeti: smanjit će stanovništvo Zemlje barem za polovicu".
Sva mladunčad nisu ovako otvorena kao mladunac "Kraljice majke". I svakomu baš ne znaš tko je kad ga susretneš. Tako je bilo meni kad sam kao dvomjesečnog susjeda u jednom njemačkom gradu, na jednom od kurseva njemačkog jezika, dobio mladunca obitelji Ghali. Znao sam da je kopt, ali mi se nije učinio pretjerano bogomoljnim. Znao sam da je liječnik, ali o svom pozivu nije govorio. Znao sam da mu je otac netko izuzetno važan, jer je učiteljica s ponosom isticala da mu je i oca učila. Nisam znao samo da je to baš taj Ghali. Znao sam da se neće zaustaviti među ostalim studentima. Kasnije sam shvatio da smo stanovali u istoj kući jer su mislili da je siguran u društvu mladolika hrvatskog fratra. Imao je tešku bizantinsku odliku: nikad mu nisi uspio vidjeti krajnje misli. Nikada nisam saznao što misli iako sam sve vrijeme to pokušavao. Kad mi je objasnio što je to Jugoslavija, više nisam imao ni potrebe dalje ga slušati. Isti Ghali. Vjerujte mi.
- A što nisi poželio biti "smrtonosni" virus": prigovaraju mi danas dešnjaci.
- Nije mene rodila "Kraljica majka" nego Kijevljanka: osim toga, nisam kopt nego katolik. I nisam Bizantinac da svašta mislim.
Opet se mislim: lako li je zlo činiti kad mu čovjek pribjegne. Ne bi pomogle sve kraljevske straže da Hrvati na zlo misle. Da ne izgubimo misao, idemo dalje.
Butros Ghali, ispunjavajući želje velikih europskih i svjetskih glava, ovih dana zdušno se trudi provesti plan smanjenja stanovništva na Zemlji. U Kairo je skupio sve glasnogovornike imalo velevažne: da se suoče sa svijetom koji se rađa, koji rađa i koji traži svoje mjesto pod suncem. Drugim riječima, kaže Gali, govoreći što drugi misle: "nećete naših mjesta i ne dirajte slučajno naših dolara. Po cijenu da vas kastriraju, da vas ubiju, ili da vas na bilo koji način nestane. Tko vam je kriv što niste mladunci visoka roda".
Netko će se u Hrvatskoj začuditi što su Butros i njegova klapa zakasnili najprije u Hrvatsku, a onda i u Ruandu. U prva dva mjeseca jedno je pleme pobilo pola milijuna crnaca. Francuzi su žurno poletjeli napraviti reda. Uredno šalju Ghaliju izvješća o mrtvima. Sada će se pobijeno pleme osvetiti: pobit će dodatnih pola milijuna crnaca. Francuzi će Galiju poslati izvješće. Milijun manje. To su radili i u Vukovaru.
Uračuna li se kolera, glad, žeđ i sve druge nevolje, možda se brojka poveća i do drugog milijuna. Dok Clinton pošalje padobranske pakete, neće ih u onom svemu kraju imati tko jesti. Jer se crncima žuri umrijeti. A mladunčad velikih moći će se tomu radovati jer Butros uspješno zamjenjuje viruse. I čuva tako ljubomorno sigurnost izabrane vrste mladunaca.
Mene u svemu ovome muči kako da Josipu, na početku njezina života uvjerim da je između njezine velike želje i želje svjetskih mladunaca ogromna razlika i da se čuva svakakvih mladunaca i svakakvih želja. Nisu svi kao ona. Mene u svemu ovome muči i Hrvatska: kako da je uvjerim da ne smije trčati za svime što iz bijela svijeta do nje dolazi i ne smije upasti u zamku praznih i izmoždenih svjetskih mudroslovnika: duga jezika, duge pameti, duga novčanika i duge zlobe, ali zato tako kratka srca. Jer svima na pameti nije što je Hrvatskoj na pameti.
Hrvatskom kolaju želje. Josipine. Čistih bismo namjera htjeli imati dio života što ga posjeduju velike, moćne i bogate zemlje. Htjeli bismo dostojanstveno zarađivati svoj kruh i ići putem koji idu svi časni i dobri ljudi ovoga svijeta. Htjeli bismo od Hrvatske u kratkom roku stvoriti zemlju blagostanja i napretka, na zavidnu razinu podižući sve svoje prednosti.
- Zaklinjem te Nebom, zar ti ne znaš koliko je truda i muke potrebno da čovjek pošteno stekne svoje imanje i da svoj život učini dostojanstvenim. Ne može Hrvatska tako lako ovakvim načinom doseći tako brzo velike i moćne. Ali može smanjenom vrstom želja doći do svoje dostojanstvenosti i svoga dobra življenja.
Hrvatskom kolaju želje. Mladunaca. Koji bi htjeli preko noći naslijediti "Kraljicu majku". Htjeli bi život bez truda i lagodno izobilje. Ne pitajući dolaze li njihovi prihodi od rasprodaje droge, šverca oružjem, odvođenja malodobnica na štandove europske velegradske prostitucije, kocke, prijevare ili nečega sličnog. Važno je da je njima dobro. Kao i svim mladuncima: onima koji od obijesti ne znaju što će pa žele smrt svijetu ili onih što nisu baš dospjeli do obijesti, ali se zdušno na tom trude.
- Pokloni mi se i sve ću ti ovo darovati. Budi pokvaren, budi izobličen, budi pohlepan i nikako nemoj razmišljati o dobru. Primit ćemo te u svoje društvo. Ovu smo ponudu već davno prije Butrosa Ghalija čuli. Domislite se od koga. I domislite se nije li možda umorstvo Ruande iz istoga svijeta iz kojeg je umoren Drniš, Slunj, Ilok ili Vukovar. I ne zaboravite zašto umiru siromasi. I ne pomislite da Butrosi pomažu.
Hrvatska mora razlikovati želje: nisu svi putovi u svijet časni i nisu svi naši sugovornici ljudi dobrih namjera. Ima ih tako zlobnih da bi nam od straha morao zastajati dah. Isključujmo ih iz svojih želja, makar ni za dvije godine ne dosegli Europu.Kad joj drugi put Jack Delores zamahne s nekoliko milijardi dolara, da bi je namamio u stupicu, neka ga pošalje na engleski dvor. Tamo je želja za dolarima ionako krupna. Ili dođe li ujak Soroš iz Amerike neka ne navraća u Maticu. Hrvatska sebi može priskrbiti polovicu Josipine čokolade, ali će imati Josipin mir, Josipinu radost, Josipinu bezazlenost. To Hrvatskoj treba. Jer kako bilo da bilo, "Kraljica majka" zavidi Josipi, a ne Josipa njoj.


DOK ŠUTIMO DOBRI SMO

Mali Mate dugo trpio teror malo većega Nebojše. Dodijalo Mati strpljivo podnositi batine te se jednoga dana odvaži i udari pljusku velikome Nebojši. Odmah suđenje: učiteljica Svetinka ispitala slučaj i opet kaznila Matu. Obrazloženje: nije on Nebojša da se može tući.I tko mu je dao pravo da se brani.
Prisjedne mi želja da požurim postati integriran u velike "svjetske" sisteme kad svednevice spoznajem što oni znače i kamo bi me to htjeli integrirati, videći da Nebojša ima svoju, malome Mati sasvim oprečnu filozofiju. Zato se ne oduševljavam kad mi i Hrvatsku žele tako brzu ugurati u velike svjetske okvire i integrirati je u sistem velikoga svijeta. Bojim se da je Hrvatska kao i mali Mate: počne li se braniti i počne li u velikim svjetskim tijekovima tražiti svoje neograničene interese, dobit će svoju Svetinku.
Smiješni mi naši političari kad nas požuruju da uletimo u ogradu gdje je obilna Europska paša. Kao, Europa neće početi "pasti" dok mi ne dotrčimo. I kao, puno joj stalo do Hrvatske pa jedva čeka da joj otvori blago svoje: zlato za porušenu Hrvatsku, a tamjan za njezino agresijom uništeno dostojanstvo. Prije će biti da je Europa spremila balzam za hrvatski pokop. Pedeset im je godina već, našim političkim mudroslovnicima, a još nisu naučili da je kredit nevolja, a najbolje podstanarstvo nedostatak. Zato je bolja slobodna Hrvatska ovakva kakva jest, nego najbogatija Hrvatska u šaci moćna tutora. Jer čini se da tutor pomaže: svaki tutor debelo naplati svoje tutorstvo.
Što je to zapadna civilizacija za kojom kao sumanuti trčimo? Licemjerje. Evo i zašto. Amerikanci prijete Koreancima što žele proizvesti atomsku bombu. A sami su je proizveli poslije dugih pokusa i poslije tisuća negativnih stvari koje su u atmosferi već pokvarili. I poslije nego su tu istu atomsku bombu bacili na dva sasvim nedužna i civilna grada. I poslije što to sami svaki dan proizvode i prodaju drugima.
Profinjena Francuska također se sablažnjava preko svoje velike B.B. zbog patnje svjetskih pasjih sinova i kćeri. Jadni psi: zalaju li usred noći i dobiju zaušnicu radi mira i sazna li to francuska obavještajna služba, svi vas sveci neće spasiti od tužbe poznate Francuskinje B. B. Nema nikakve veze što Francuska svoje nuklearne pokuse izvodi negdje na otvorenom moru u blizini Gvineje i što već desetljećima crnkinje rađaju deformiranu djecu, umiru kao štakori i nemaju pravo glasa, niti toliko veliko koliko je pitanje zašto moraju sve to podnositi.
Demokratska Engleska za svaku sigurnost, svojih atomskih pokusa ne izvodi kod kuće. Bilo bi zaista šteta da se uslijed kakve pogreške ne razori primjerna demokratska zemlja. Odakle bismo mi Hrvati mogli dobiti lordove: McMilana, Caringtona, Owena ili razne vrste baruna, milordova, njihovih ekselencija i njihovih veličanstava. Ne bi se mogao zamisliti život bez tih sasušenih fikusa. Zato je najdragocjenije što zapadna civilizacija daje kroz ponašanje engleske demokratske prakse: važno je da nam opstanu lordovi i demokracija. Nema veze što umiru crnci, što se rađaju bolesna djeca, nema veze što puca ozonski omotač i nema veze što će sutra biti. Važno je da živi zapadna civilizacija: Galski pijetlovi, Crveni Mundiri, Ukleti Holandezi, don Cavalliere, važno je da živi whyski, kavijar, slamarica od nešto skupljeg materijala i nikako bez Holliwooda.
Zapadna civilizacija više ne postoji. Ona se nekada na temelju Krista borila i djelomično, pored svih poteškoća, izborila za pristojan ljudski život. Dala je mnogo, još više je mogla dati da joj nisu smetali Galski pijetlovi, Crveni Mušketiri ili Ukleti Holandezi. Zapadna demokracija danas je samo prazna parola: nigdje ne postoji, ponajmanje kod upravo onih koji je najviše propovijedaju. Zapadna civilizacija davno se odrekla ropstva i kmetstva i izjednačila sve ljude. Takozvana "zapadna civilizacija" kroz ponašanje Nebojše koji može udarati svoju žrtvu kako ga je volja i sablažnjava se kad mu se ona suprotstavi, vratila je ropstvo, kmetstvo i rasizam. Svi mi moramo služiti: dobri smo dok šutimo i dobri smo dok ne mislimo svojom glavom, svi moramo robovati idejama velikih, svi mi moramo raditi da njima bude dobro i mirno.
Evo što je to zapadna civilizacija: kad je padao Drniš, u rujnu 1991. jedan mi je Hrvat ubio psa "labradora" zvanog Dark, koga sam veoma volio i koji nikomu ništa nije nažao učinio, osim što je bio crn i nepoznatima veoma respektabilan. Kladim se da će taj Hrvat, tužim li ga europskom sudu za ratne zločine, dobiti veću kaznu zbog ubojstva psa nego što će je dobiti Arkan za ubojstvo polovice Bosne. I nemojte se kladiti jer ću okladu, po svemu što o Europi znam, zaista i dobiti.
Zašto bi Hrvatska onda trčala u Europu kao grlom u jagode? Da je zauzdaju, da ne smeta, da bude mirna i poslušna. Htjeli bi to neki: oni znaju koji su. Komu se žuri, sretan mu put. Hrvatska neka ostane gdje je.
Igrat ću se maloga Mate. Kroz davnu dječju priču, makar me proglasili da nisam uopće civiliziran i nisam nimalo zapadnjački plemenit. Djed Zapad posijao atomsku bombu. Izrasla bomba. Djed Zapad je čupao. Ne može je iščupati. Djedu pomože Clinton. Ništa. Pomože Mitterand. Ništa. Pomože Van den Brook. Ništa. Zapadu pomože Milošević. Iščupaše osigurač. Samo da pukne daleko od crnaca, od bespomoćnih. I od pasa, mačaka, fikusa i kaktusa. I od Hrvatske.


TUĐE POŠTUJ, A SVOJIM SE DIČI

Sjećajući se čudna zvižduka Zagrebu na jednome od splitskih lakoglazbenih festivala, čudeći se nečemu takvom u Hrvatskoj koju smo jedva poslije tisuću godina dosanjali, pokušao sam dublje proniknuti i domisliti se zašto je to tako. Našao sam dubok korijen na koji će trebati itekako misliti, želimo li se osloboditi jednoga od vlastitih hrvatskih duhovnih opterećenja. Hrvatima ponajmanje valjaju njihovi ljudi. Ponajmanje vole one koji ponajviše daju. Ponajmanje imaju problema hochstapleri, kockari, opsjenjivači i propalice svih vrsta, a ponajviše istinski Hrvati koji nešto znače i koji nešto istinski od Hrvatske žele napraviti.
Imamo li ijednoga slikara, glazbenika, književnika, uglednika: da nam nije umro od gladi, završio u ludnici, izvršio samoubojstvo ili u svojim posljednjim danima proklinjao to što se kao Hrvat rodio? Malo ih imamo: mnogima smo zagorčili život upravo zato što su nešto htjeli dati Hrvatskoj.
Zašto je to tako? Naučili smo previše cijeniti tuđe, a premalo gledati svoje. U svačije je krave bolje vime: samo je naša uvijek jalova. Kad uvidimo bude kasno. Tada se zaklinjemo da nam se nešto takvoga neće više dogoditi. Jest neće: a susreo sam pred neki dan slikara. I falilo mu pet kuna za pivu. Stid me bilo pitati je li gladan. Nisam ga htio dublje poniziti.
Fućkavci s festivala beznačajni su u slobodnoj zemlji, spremnoj prepustiti se blagodatima demokratskog ponašanja. Nama Hrvatima njihova usamljenost daje sigurnost. I pored toga ne smijemo olako preskakati takva zviždanja. Ona potvrđuju uobičajeno hrvatsko višestoljetno ponašanje i nije bezazleno. Zapazio sam među Hrvatima nešto neuobičajeno i čudno, upravo i rečeno kroz takav zvižduk, nešto čega se moramo što prije osloboditi i čega se moramo dobro čuvati. Previše lako kritiziramo "svoje" i premalo cijenimo napore i značaj naših ljudi. Istovremeno previše lako hvalimo tuđe i daleko lakše opraštamo tuđima nego svojima. Previše se lako hvatamo tuđe kulture, a premalo svoju uzdižemo. Previše lako drugima dajemo prednost, a sebe stavljamo u nepotrebne i pokatkad iskompleksirane zapećke. Previše svojima zviždimo bez potrebe i strancima previše vjerujemo bez potrebe.
Kad sam prvi put susreo u daleku svijetu fra Dominika Šušnjaru, poznatoga hrvatskog emigranta i utemeljitelja hrvatskog pastorala u Njemačkoj i kad sam od njega očekivao oduševljen govor o Hrvatima, sasvim me iznenadio. Strašno je vikao na Hrvate: Kakav je to narod, reci mi, koji uzme oružje i bori se protiv svoje vlastite države? Toga nema nigdje. Dodijalo mi je uvijek isto ponavljati. Umrijet ću, a ne vidim ništa osim svađe i ljubomore.
Starac je umnogome imao pravo. Njegove riječi i njegove misli umjesto njega u lice ću tresnuti hrvatskoj javnosti: koji je to narod koji poslije tisuću godina ropstva zviždi svome vlastitom Predsjedniku? Ne vjerujete li mi, sjetite se nekih nogometnih igrališta, nekih magaraca s natpisom, nekih novina s neukusom do korjena i nekih političara koji bi najradije da se imaju kojem srpskom grlu klanjati, umišljajući da jedino tako neće biti politički magarci. Koji je to narod koji zviždi svome vlastitome glavnom gradu, tražeći uvijek dlaku u jajetu: kao da Zagrebom teče med i mlijeko, a "izrabljenom ostatku" Hrvatske prijeti glad.
Ništa nam ne bi smjelo biti svetije od "našega". To je sasvim normalna ophodnja u svemu poštenu svijetu. Imamo se pravo ponositi našim. Smiješno je da to nije samo po sebi razumljivo. Smiješno je da se takvo nečega uopće može dogoditi. Žalosno je da uopće ima Hrvata koji drugačije misle. Radosno da nisu uspjeli naći tuđeg gospodara da mu plješću, nego su spali da svome vlastitom predsjedniku zvižde, a svoj vlastiti glavni grad sumljiče i preziru.
Žalosno me gledala grupa Francuza kad sam im rekao da su umjesto u Međugorje mogli slobodno ostati u Lurdu i moliti za obraćenje svoga predsjednika: bunili su se da im netko stran njihova predsjednika imenuje bezbošcem.Jer, njima je Mitterand Francuska. Da netko našoj pojedinoj velikoj političkoj gospodi takvo nešto reče o Tuđmanu oni bi se obradovali kao da su našli gusarsko zlato.
Sve ovo govorim jer sam se razočarao neki dan u Šibeniku na sprovodu biskupa Josipa Arnerića. Razočarao sam se nad Hrvatima i njihovim običajima. U Šibeniku je bio Nuncij iz Vatikana, biskupi odasvud, čak i Slovenci, više od stotinjak svećenika i mnogo svijeta sa strane. Ali nije bilo Šibenčana. Možda su se kupali, a možda i spavali: Bože moj, ljeto je. A biskup Arnerić i Šibenik išli su posvuda i nerazdvojno zajedno. Radi Arnerića se na II. vatikanskom koncilu više spomenuo grad Šibenik i Hrvatska nego što mu je bilo vlasi na glavi. Američki su kardinali i biskupi prelistavali karte i potajno pitali gdje je smještena Hrvatska i što se sve može o Šibeniku doznati: sve radi Arnerića. Kad im je održao misu na starohrvatskom jeziku i kad je pokazao da se Boga može i tako slaviti, odreda su pali u afan: u Misu je uveden narodni jezik i u ostali svijet. Vidi ti Šibenika: govorili su crni, bijeli, žuti i crveni kardinali. O Nikoli Taveliću da i ne govorimo: ne bi mi ni danas imali svoga sveca na oltaru da Arnerić nije obijao pragove, činovnike, časnike, dočasnike i urede. I ponovno su u vatikanskim uredima više puta čuli za Šibenik nego što im ima vlasi na glavi. Svejedno: Šibenik nije ispratio svoga biskupa. Ni vrućina, ni kupanje nisu dostatni razlozi. Ni onih stotinjak Šibenčana: jer lasta ne čini proljeća.
Nije samo tako u Šibeniku. Sijećam se, u Promini umro fra Ivan Vuka, častan čovjek, intelektualac, Hrvat, patnik, čovjek koji je za svoju vjeru i svoj narod potrošio svu svoju životnu silu. Umro kao aktivni župnik na svome radnom mjestu: svejedno. Da nije bilo školske djece, ne bi ga imao tko do groblja odnijeti.
Nije samo tako u Promini. U Splitu umro fra Ivan Abrus, stare i poznate drniške loze, čovjek koji je u poratnim godinama iz Drniša prispio na robiju i dobro odrobijao, koji je sav svoj život dao Drnišu i Hrvatskoj. Pokopan je na Lovrincu, trista metara od prognaničke grupe svojih mještana, ali se niti dvadeset ljudi nije udostojlo doći na pogreb.
I nije samo ovako u Splitu. Ovako je i u Zagrebu i u Čakovcu i u Osijeku. Razumijemo se: da dalje ne nabrajam.
Sad ću vam otkriti desert, da ne pomislite kako ljudi nemaju vremena ni novaca: kad je umro srpski pop Sunajko, poznat po dugogodišnjem popovanju u Drnišu, a još poznatiji po pokolju Hrvata u Gatima, četnikovanju, nemoralu, neukosti i bezboštvu, stotinjak je Hrvata, Katolika iz Drniša išlo u Knin na njegov sprovod. Morali su čekati autobus i vlak. I još usput platiti voznu kartu. Da Drniš ne bi ostao sam, Šibenik je dao svoje predstavnike, a ni Split nije zaostajao. Išli su dati posljednju počast: nema veze što je četnik.
Moramo promijeniti ponašanje kako bi nam se promijenili običajnici. Misleći ćemo se domisliti: Da nam je predsjednik ovakav i da nemamo boljega, ali da nam je bolji ovakav nego svi stranci zajedno. Da nam je Hrvatska ovakva kakva jest i da nam je ovakva kakva jest bolja od svih tuđih zemalja, samo zato što je naša i nemamo druge. Da je Hrvat Dundo Maroje bolji od Danca Hamleta i da mnogo bolje Držić paše u hrvatskome kazalištu od sedam Engleza. Da je okupirani Drniš draži od neokupiranoga Londona i brbljavi Split bliži od najdostojanstvenijeg Haaga. I da je biskup Arnerić zaslužio barem toliko da ga se zamijeni za jedno popodnevno kupanje. I da fućkači mogu koliko ih je volja fućkati jer će dofućkati.
Napredujemo: fra Dominiku ću se Šušnjari pohvaliti na grobu da su Hrvati naučili puškom ne ustajati na vlastitu državu. Ali ću mu reći da još nisu do kraja naučili cijeniti najprije vlastite vrijednosti. Prestat ću govoriti i prigovarati kad zaista uvidim da na festivalima fućkaju preostali beogradski mužikanti, a Hrvati dostojanstveno ispraćaju svoje zaslužne ljude, potpomažu svoje umjetnike i ponose se svojom zemljom kao samaima sobom. I da je Hrvatska svakome Hrvatu od Prevlake do Vukovara. I tako dalje. Demantirajte me uskoro, što prije možete.


NELJUDI SE NIKAD NE STIDE

Tko s đavlom tikve sadi o glavu mu se razbiju: poslovica jako razumljiva, ali pokatkad duga trajanja. Često i prečesto "poljoprivrednici " kojima vrag ore duboke brazde, porazbijaju mnoge druge glave, prije nego se njihova razbije. Poslovica ima i svoje dublje tumačenje: tko jednom s đavlom zaore, veoma rijetko osvrće se na uzorano i nema običaj gledati što ore. Važno je da ore. Što iza zla dolazi gore, to orače ne zanima.
Muči me, a nisam usamljen u takvim mislima, kako spriječiti bez novoga zla stare razbijače da dalje ne razbijaju tuđe glave, prije nego ih u nepovrat odnese udarac, vlastite, s đavlom posađene tikve. Nemam rješenja: moramo svi zajedno čekati da sami nestanu "zatočnici zla" prljavih ruku i još prljavijih duša. Nešto možemo: ne dati im da nam i nadalje sole pamet i razmeću se, barem javno, svojim "junačkim djelima".
Na ovakav me napis navodi Josip Boljkovac, čiji razgovor od prije nekoliko tjedana nikako da zaboravim. To je upravo školski primjer Hrvatima, od najvećega do najmanjega, od najnaobraženijega do najneukijega: ljudi poput Boljkovca moraju što prije otići u nepovrat zajedno sa svim svojim "antifašizmima". Došlo je doba da nam takvi ljudi prestanu trovati duhovnu klimu i vrijeme da sagrađujemo hrvatsku zbilju na sasvim novim duhovnim temeljima. Hrvatska ima za to snage i ljudi, dobrih i pametnih.
Po mrtvom se magaretu ne tuče: neka je Boljkovac ovakav kakav jest veoma mnogo dužan "palome Drnišu" s kojim sam duže vremena u srodstvu, i "poznaje" mnogo toga što drugi "ne poznaju", ako to već u svojoj poslovičnoj sabranosti nije zaboravio. Zato me Boljkovac ponajmanje zanima. Njegovo mi ponašanje potvrđuje da se jednom krivo postavljena zasada ljudske unutrašnjosti teško mijenja i da je preokret čovjekov velika umjetnost. Imao je vremena dobro naučiti istovjetno izvorište "fašizma" i "antifašizma", istovremeno spoznajući koliko su zla donijeli ljudima i jedni i drugi. Mogao je znati da je Staljin "antifašist". I Tito. I Miko Tripalo. Svejedno nema razloga da nešto u svome životu promijeni: ostaje ono što je uvijek bio. Sreća jedino što su mu danas sredstva ograničena.
Hrvatska mora ovo dobro znati i brzo učiti odakle se stvaraju prave životne postavke. Stvarati nam je društvo i takvu duhovnu klimu u Hrvatskoj u kojoj ćemo otpočetka rasti na dobru temelju, bez potrebe velikih i kasnih duhovnih zaokreta. Taj temelj mora biti potpuno različit od Boljkovčeva. I ne samo od njegova. I nemojmo podcijeniti ni njega ni njegov svijet. Naučeni na katoličku moralku čekamo da se "veliki hrvatski grešnici" pokaju, priznaju svoje krive putove i konačno se počnu praviti ljudima. Teško se varamo: nikada to nećemo dočekati, jer polazište s koga polazi ogromna većina Hrvata nije polazište s koga polaze "hrvatski politički grešnici". Budemo li neoprezni i pustimo li da rade što ih je volja, prije nego se tikva zla razbije o njihovu glavu, bojim se da će razbiti mnoge sasvim nevine hrvatske glave. Zato umjesto čekanja da se konačno pokaju, Hrvati svoje "grešnike" moraju držati uvijek na oku, ne dozvoljavajući im da iti za tren zađu za leđa. Da svoje vrijeme sačuvamo od zla i da ne postanemo nalični "grešnicima" ostavimo ih da umru siti i zabavljeni sobom. Novom, zdravom i generacijom stasalom na drugim zasadama uklonimo sve ono što su Hrvatskoj sve ove duge godine bili: njihovo se duhovno sjeme mora umesti.
Što je to Boljkovčev i ne samo njegov "antifašizam"? Upoznao sam ga posljednjih dana proučavajući građu za poratna zbivanja u Drniškoj Krajini. Brojka od osam stotina zvjerski ubijenih ljudi u jednom relativno malom prostoru obična zagorskog gradića i njegove okolice pokazuje s kakvim smo mi to "antifašistima" imali posla. To je zvjerstvo do zvjerstva, užas do užasa, zločin do zločina. Što je to Tripalov "socijalizam" ? Nekadašnji "đak" Franjevačke klasične gimnazije i "pročelnik Marijine kongregacije" u rodnome mu Sinju govorio je na "mitingu" u Siveriću 18.11. 1944. o "socijalizmu" i "budućnosti" dok je oko njega njegov "VIII. korpus" ubijao ljude kao miševe. Tridesetak otkopanih leševa iz dviju masovnih grobnica koje sam osobno iskopao i osobno vidio dokle seže ljudsko zvjerstvo, govore o velikom "antifašizmu". Ljudi su ubijani samo zato da "narodna vlast" može s njihovih nogu skinuti cipele, a svećenici strijeljani samo zato što su na ulici dvije godine ranije u prolazu pozdravili "neprijateljskoga" časnika. Drniš je malen, a njegovih osamsto žrtava puno: čitava Hrvatska prepuna je svjedočanstava velikoga Boljkovčeva "antifašizma". Fašizam i antifašizam imaju jednake plodove: krv, zvjerstva, suze, razaranja i duboku glupost razularenih bezbožaca u svojoj precijenjenoj sili. Da ovakvi "borci velikih ideja" imaju stida i srama nikada se više ne bi ni pojavljivali među živim ljudima. Ali stid i sram odlike su dobrih ljudi: neljudi se nikada se stide. Zato i imaju hrabrosti pjevati davno otpjevane pjesme. Uvjereni da pjevaju himne velikog "socijalizma i antifašizma", gaču davno prozrevene tužaljke za "ničim", prije nego ih s vragom zasađena tikva same odnese u "ništa".
Dobrota je trajna blagodat, poželjna u temelju svake države: tako mora biti i trajna vrijednost Hrvatskoj. Zbroj duhovnih vrijednosti jednoga naroda, skuplji je od najskupljeg nacionalnog dohotka. Zato se Hrvati moraju zdušno truditi stvoriti duhove koji ne padaju na demagogiju. Morala bi već sada stasavati nova duhovna hrvatska snaga, dovoljno dobra da ne nasjedne demagogiji spretnih brbljavaca i dovoljno mudra da ih konačno pošalje u prošlost. Vrijeme je da Hrvatsku prestanu orati orači bez plugova i sijači tikava sađenih da se o vlastitu glavu razbijaju.
ZLU SMRKAVA, DOBRU SVIĆE
Kad noga starca Ivana Pavla II kroči na tlo Sarajeva potvrdit će se veličanstveno čudo Dobrote: oluja Zla duga jedno stoljeće nad sudbinom Bosne osjeća svoj uzmak, a na njezino mjesto spušta se polako ali sigurno uranak Dobrote. Potvrdit će se u samo jednom simboličnu dolasku stara i dobra Istina: svaka je sila za vremena i Dobrota uvijek i beziznimno nadživljava Zloću. Dobrima na ponos, zlobnima da svisnu od jada.
Nad Sarajevom se stoljeće dugo nadvila oluja zle politike. Površan pogled u problem Bosne daje sliku sukoba na kojoj se slikaju akteri različitih naroda i vjera, a to upravo nije problem Bosne. Problem leži dublje, skriven u interesu nevidljivih zavojevača, koji sve sile uprežu da zasjednu svojom voljom na stoljećima uhodane duhovne vrednote Dobra. Ovih se dana, kroz samo jedan dolazak, najavljuje kako pohod zla nije uspio i kako mu se povući odakle je i došao.
Srednja Europa, okupljena pred stoljeće oko austrijskog stožera stajala je pred svojim usavršenjem, izrasla iz katoličkog načina ponašanja i katoličkog duhovnog ustrojstva. Najavljeni parlamentarizam i osvit slobode svim njezinim narodima nagovještao je tadašnji princ Ferdinand svojim putovanjima i posjetima. Engleska i Francuska politika upravo su se toga bojale. Zato su napravile kaos u Bosni. Pucanj u Sarajevu bio je pucanj u najavljeno Dobro. Pogodio je i usmrtio jednoga čovjeka, pogodio je i ranio katoličanstvo, srušio je posljednju Katoličku zemlju i iscijepao je na komade. U komadanju su im pomogli sveslavenski zamasi hrvatskih političara, od Strossmayera do najzadnjih, koji su ispuštajući vrapca iz ruke umjesto goluba ulovili šišmiša. Nije se to dogodilo samo Hrvatima, a ni Bosni. Duhovni učenici Tome Massaryka dobili su u Mađarskoj 1953., u Češkoj 1968., u Berlinu 1933, 1945, 1952., u Hrvatskoj 1918., 1941., 1945., 1971., 1991. Ipak jedan pucanj nije ubio nego samo ranio. Polako ali sigurno Zlu smrkava, a Dobru sviće. Samo jedan korak starog Poljaka na zemlju krvava Sarajeva nagoviješta trajan mir. Ako Papa i ne uspije doći baš sada, sve je pripravno za povratak njegova duhovnog ustroja: vraća se svijet Dobra u kojemu narodi razgovaraju tolerancijom i kulturom, a ne bodežom, klanjem i "pjesmom" topova. Prljava politika mora otići. Intrige moraju prestati. Bosna konačno započinje živjeti život koji joj je oduzet pucnjem srpskog manijaka, odgojenog u školi pokvarenih lordova.
Još će trajati bosanska drama, jer još nije prestala oluja. Prije nego li umru zamasi prljavštine u Bosni kao dijelu Srednje Europe koja se polako ali sigurno vraća iz nesvjestice od zadanog joj udarca i otrežnjava od pijanstva bezumnog nasjedanja na ispraznu lordovsku propagandu, još će mnogo nevinih stradati i Bosna biti polivena potocima krvi. Ali sloboda sviće. I pobjeda. I povratak Dobra. Bosni, Srednjoj Europi, svim ljudima dobre volje u njezinim prostorima. To svjedoči šafran zvan Woitila u hladnoj bosanskoj zimi, kad je teško nazrijeti većeg proljeća.
Volio bih vidjeti lice lorda Caringtona kad Papa stupi na sarajevsko tlo i kad ga staračkim usnama poljubi u znak dobrote i prijateljstva. Volio bih napisati osjećaj duše Mitteranda kad mu dojave da nisu uspjeli spriječiti Woitilin dolazak. Volio bih vidjeti što će u noć piti razne "ekselencije" europske politike, kad ipak dožive sarajevsku sliku svijeta na koji su svoju pesnicu podigli. Jer morat će se čuditi: imali su silno oružje, imali su silu novaca, imali su egzekutore spremne na sve, imali su svoju dresiranu Srbiju, imali su mnogo: a nisu mogli slomiti duh nenaoružane Dobrote. Papa je samo čovjek, ali s njime se u Bosnu vraća nada u pobjedu Dobra. Zato je Woitila u Sarajevu Božje čudo.
Nama ostaje pouka na koju moramo svakodnevno misliti. Časni su ljudi jedina sila u svijetu. Ispružene ruke privlače sve napunjeno dobrom lako i neopterećeno kao što nevidljiva podzemna voda privlači sjemeni padobran visoka jablana. Čast se ne stječe silom oružja, strahom niti pokoljima. Ona se rađa u čovjeku koji zna da na svijetu ne postoji čovjek koji je od njega veći kao ni čovjek koji je od njega manji. Čast nose ljudi oko kojih cvate život rasterećen straha i otvoren Dobroti.
Woitila će u Sarajevu ispružiti takve ruke. Već ih zapravo ispruža. I one donose svoje plodove. One upravo lome sve granice iscrtane ne samo Srednjom nego čitavom Europom. One rađaju časne ljude, one zbližavaju narode, one će ipak dovesti do toga da će se u Bosni moliti Bogu "svi jezici i svi narodi", bez zavisti i bez prezira. Papa donosi Bosni i Europi zoru Dobrote.


VOŠTANE AŽDAJE

Čim zamiriši tamjan svi đavli dignu se na uzbunu. Tako nije moglo biti drugačije ni sada kad se kadionik zvan Woitila promahao hrvatskom zemljom, ostavljajući za sobom miomiris Božjeg dobra, ljubavi, plemenitosti i nadasve hrabre nade. To što se dogodilo u Zagrebu, u Hrvatskoj toliko je veličanstveno i toliko dostojanstveno da u svemu ovom samo neljudi mogu naći nešto zloga. Neljudi su to i našli. Veoma brzo, istovremeno, kao da su uistinu opsjednuti.
Tako nam se ukazao Neonapoleončić i svojim neprovjetrenim licem, kao da je upravo pobjegao iz muzeja voštanih figura, te Woitili održao lekciju iz ponašanja. Napao je vatikansko i njemačko prerano priznanje Hrvatske države prije nego su se u Jugoslaviji sredile "administrativne granice" i prije nego su se sredila "ljudska prava manjina". Tako sada znamo tko govori iz Miloševića, Karadžića, Bulatovića, ∆osića i Pavla zvanog Patrijarh. Za voštanom spodobom umah su reagirali i njegovi socijalistički učenici: izvjestitelji raznih europskih te-ve-utvrda, posebno ona iz grada Kölna. Nadobudni njemački internacionalac, Nijemac s ugrađenim uređajem na daljinsko upravljanje, tako je vidio kako strašni Tuđman iskorištava Papu u nečasno promicanje "hrvatstva", a pastoralni pohod Pape pretvara u politikanstvo. Izdašan je izvjestitelj u spominjanju "srpskih žrtava II.svjetskog rata", kao i u neukusnu napadu na lik kardinala Stepinca, koji samo što nije proglašen zločincem većim od Hitlera. Katolička crkva s neskrivenom se mržnjom optužuje za "zločine nad Srbima", a katolički svećenici za izravne "koljače". Žao internacionalcu što se u Hrvata nisu našli ljudi da Papi "prirede dobrodošlicu" naličnu onoj što su je pred nekoliko godina u njegovu Kölnu priredili njegovi prijatelji. A to vam bijaše ovako: skupili se homoseksualci, slobodnjače, anarhisti, feministkinje, šareni, zeleni, crveni, darkeri, rokeri i još poneki, pitajući koliko košta Papin put i usput paleći njegove slike. Žao internacionalcu što takvi "slobodnjaci" nemaju šanse u Hrvatskoj i što se hrvatska mladost ponaša uljudno. A žao mu i što je Papa dolaskom u Hrvatsku, došao svojoj kući.
Vrijeme je da se Katolička Crkva, a i Hrvatska država, pozabave dubljom analizom proteklih "vremena" i da jasnije kaže takozvanoj "lijevoj internacionali" "tko je pop, a što je bob". Blijedi izvjestitelj iz Kölna, s dubinskom mržnjom na sve katoličko, samo je jek zvonjave, dok je "zvono i zvonar" negdje u opskurnoj sjeni, nevidljiv, ali u svojoj Zloći izdašan i veoma djelatan. Nevidljivi "zvonar" preko svojih sitnih odjeka prodaje svoju "istinu" i njome nastoji uzeti duhovni prostor Europe. Katolici moraju postati svjesni da ta "istina" nije njihova istina, nego tek dobro sročena propaganda, spremna na sve da bi provela svoju volju. Katolici stoga moraju posegnuti za dokumentima, činjenicama i stvarnim događanjima proteklog vremena i ne dozvoliti da se nametne za zlo sročena "istina". A u dobro nam sročenoj "istini" posljednjeg polustoljeća, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, stoji čitava naslaga falsifikata, propagandnih dokumenata i jednostavne dubinske do kraja pokvarene laži. Osobno svaku činjenicu "predposljednjeg rata", posebno vezanu uz Katoličku Crkvu i svećenike, uzimam najmogućije probuđenom opreznošću. Iz najnovijeg ću vremena pokazati kako su u ovim našim prostorima nastajali dokumenti od kojih su se izgrađivale tajne pismohrane o teškim "ratnim zločincima". I danas nastaju i o njima će se nešto kasnije razgovarati.
Dopuštam mogućnost da je istinita tvrdnja Jovana Raškovića o "ludom srpskom narodu", s nesumnjivom potvrdom da je on u toj ludosti imao popriličan udio. Međutim Srbi su u stvaranju "istine" tako vješti da se ne bi reklo kako su ludi, nego prije pokvareni. Tako Srbin Milan Četnik iz Cetine pored Kijeva, dopisnik jednih od beogradskih novina, "Politike" ili "Politike Ekspres" u svibnju ili lipnji 1991. godine piše kako je "strašni drniški dekan fra Ante Čavka u Drnišu poklao na tisuće Srba koji plivaju Čikolom, nastavljajući tradiciju katoličkih svećenika-koljača", a nitko da zaštiti te jadne ugrožene Srbe". Kad su ovaj članak čitali drniški Srbi, pored mene su prolazili pokunjeni jer sam na predizbornom skupu HDZ-e u Drnišu pozvao drniške Srbe da nam se pridruže u gradnji hrvatske demokracije i zakleo se da će se zlo nekom od Srba dogoditi samo "preko mene mrtvoga". Kad su ovaj članak pročitali Hrvati bili su veoma ogorčeni i tražili da reagiram. Nisam htio jer sam se, gledajući razvoj srpskog memorandumskog scenarija, sve više uvjeravao "da je Stojadin jedini Srbin koji se može popraviti". Problema će ipak biti i Srbi su u tom pravi maheri: sada će neki nadobudni socijalistički istražitelj u kakvu odsjeku za periodiku europskih knjižnica ići za tragom "svećenika-ubojice", a Hrvate će gledati s odstojanja. Neće me čuditi budu li me zvali na kakvo "europsko saslušanje". Tako perfidna srpska laž postaje "istinom", a Zapad dokumentira "tragično nestale Srbe". Hrvati tako postaju narodom za oprez: tako se meni dogodilo: kad je mlada američka profesorica poslije jednomjesečnog svakodnevnog druženja i sasvim pristojna ophođenja saznala da sam Hrvat kao da ju je ošinuo grom. Jer na njezinoj je Univerzi bio Vladimir Dedijer počasnim doktorom.
U selu Mratovu iz Prominskog okruga postoji jama u koju su komunisti poslije pada Mostara u proljeće 1945. dovezli i pobacali grupu fratara i časnih sestara iz Hercegovine. Nad tom jamom dvadesetak godina kasnije, zaštićen svojim komunističkim velikosrbima pravoslavni je pop "oplakivao poklane Srbe".
Točno po zacrtanu scenariju dogodili su se na ovakav način mnogi raniji događaji. Srbi su svojom perfidnom propagandom napunili europske knjižnice, znajući da na Zapadu ima dovoljno prepotentnih praznoglavaca koji kad pročitaju "Politiku" na ćirilici umisle da su stekli sva znanja svijeta. Namjerni zlobnici tako nalaze nenamjerne praznoglavce: tako nastaje željena slika "nacionalista", "genocidnih koljača" i tko zna čega još. U istoj školi napisana je sva "dokumentacija" o Stepincu, Katoličkoj Crkvi, katoličkom svećenstvu, časnim sestrama: na kraju o hrvatskom narodu.
Da bi tisuću godina stare granice Hrvatske države mogao prekrajati kako ga je volja i unositi u jasan nacionalni prostor nejasnu ekspanzionističku politiku, Mitterand nepristojno proglašava hrvatske granice administrativnima, zaboravljajući da je upravo Francuska 1918. natjerala Hrvatsku bez njezina pitanja u zatvor zvan Jugoslavija i silom oružja "zabranila" njezinu državnost. Napad na Katoličku Crkvu i sve hrvatske svetinje samo je sredstvo za postizanje prvotnoga cilja. Mi znamo drugačiju istinu. I to ćemo reći kao slobodan i dostojanstven narod.
Hrvatska je imala svoju NDH-u vezanu za Hitlera. Ali i Francuska je imala svoga Pettena, svoje "Hitlerove veze" i svoj nacizam, mnogo veći od hrvatskoga. Na svaku se tvrdnju izgovorenu o Hrvatskoj mogu dati komentari. Vrijeme je da se tako i postupi. I da se konačno reče spodobi od voska da počne mesti ispred svoje kuće: jer samo što mu se nije dogodilo davno rečeno: da Bog od krokodila pravi guštere, a od obijesnih silnika senilne strakelje.
Hrvatska Crkva i Hrvatska država morale bi što skorije donijeti provjerenu dokumentaciju zbivanja u proteklom ratu i pred Europskim sudom tražiti zadovoljštinu za sve nebuloze što ih srpska propaganda po nalogu voštanih spodoba svakodnevno širi o Hrvatskoj. To je pravo svakoga naroda i svakoga pojedinca.
Dosada to nismo mogli, ali sada možemo. Papin dobrohotan lik lik je Hrvatske Katoličke Crkve kroz njezinu trinaeststoljetnu prošlost, lik je i kardinala Stepinca i svih onih što su nevino upali u ralje "voštanih" aždaja. Dostojanstveno stoji ponos dobrote na našim ispaćenim očima. Tko su Srbi da mogu lagati koliko ih je volja? I tko je Mitterand da nam unosi svoje "administrativnosti"? Prije svih, od svoga dostojanstva moramo poći sami. Palimo tamjan: neka đavli odu što prije. I neka odu što dalje.


MALA IVA I VELIKA PIVA

Poznavao sam petnaestogodišnjeg mladića imenom Michael, kako bi se reklo dečka i pol, uljudna, skromna, ali s preupadljivom dozom tugaljivosti na licu i pretjeranom ozbiljnošću za svoje godine. Jednog mi je dana sasvim ozbiljno rekao: Mene moj tata ne voli.
- Tata, pa ne voli? Odgovorio sam protutvrdnjom.
- Mogu raditi što me volja, ići kamo me volja, družiti se s kim god me volja. Mogu učiti ili ne učiti, svejedno. To ništa moga tatu ne zanima. Dadne mi stotinu maraka džeparca i to je sav naš razgovor. Mene moj tata ne voli.
Michaelu se izgubio trag. Život je razdvojio moj i njegov životni tijek tako da je preostao samo spomen na tugaljiva dječarca koji je mogao biti radostan i neobičnu njegovu tvrdnju koju sam uzeo sasvim zaozbiljno, neka sam protupitanjem pokušao ublažiti tragiku tako gorke i cjelcate istine.
Mene moj tata ne voli. Mene moja majka ne voli: užas istine.
Da hoće, to bi isto mogli ustvrditi dječaci dok ispod kamena suhozida izvlače vrećicu sa svojom "travom" uvjereni kako ih nitko ne može vidjeti i dok je puše, prenoseći je od usta do usta, uvjereni da se nešto velikoga događa. Drugačije ne bi mogla ustvrditi ni tri nedorasla curetka, i pored toga što pjesmotvorinu "Malu Ivu i veliku pivu", stotinu puta ponovljenu, zalijevaju litrom bljutava "Štoka" i što izgledaju veoma veselo. A ova su djeca sama, tako sama, ostavljena, napuštena i nije čudo da ih je posvuda, u svako doba, na svakome mjestu. Možda su i njihovi roditelji ispunili svoju svetu dužnost: dali im novac i sve ostalo zaboravili.
Čija djeca zaustavljaju automobile u jedan sat poslije ponoći, a nema im ni petnaest? Čijoj se djeci ostavljaju pogodnosti da do ranih jutarnjih sati provode u disko klubovima, umjesto da su u krevetima i duboko spavaju? Čijoj djeci prodaju malu i sitnu filozofiju žargonskih pjesmuljaka gdje se kliče "ruke gore - uzmi čašu" ?
Tko prodaje djeci alkoholna pića, a da se ne pita zašto to djetetu služi? Tko na svakome kiosku prodaje cigarete nedorasloj djeci? Tko proizvodi čitav niz proizvoda koja ne služe ničemu osim da nedoraslu mladost zavede i odvede na stramputice bez povratka.
Mnoge čudi kako to da smo došli u ovakvu situaciju u kojoj je povjerenje sramota, marljivost predmet poruge, vrlina nedostatak, a sve dobro i plemenito stavljeno na stup sramote. Mnoge čudi zašto nitko ne poštiva starce, zašto ne ustane u autobusu, vlaku ili tramvaju, zašto se odjednom pojavila čitava hrpa nedostataka od kojih sve društvo vidljivo tone u beznađe i propast. A što su stariji dali djeci da bi im se dobrom trebalo uzvratiti?
Mnoge čudi kako to da ulična svjetiljka ne može trajati više od pet dana, kako to da skupocijena kamena kućna ili ulična fasada ni dana ne može opstati bez imena ludih što se nalaze svuda. Pitaju se kako to da su semafori izbušeni mecima zračnih pušaka, da se prelazi preko jedinog komada autoceste s troje djece na mjestu gdje auti voze dvjesto, kako to da je čudo naići na uredan travnjak, nepokidanu klupu, na park bez tone smeća, na nešto što bi stvarno trebalo biti lijepo, a stvarno je ružno.
Duhovnu obnovu Hrvata najmanje će podignuti standard, bolje jelo i manji ekonomski problemi. Društvo raste ponajmanje od bogatstva. Društvo raste od uzrasta duha. A duh se ne stječe bukom bogatstva, nego dobrotom i mudrošću.
Naše je društvo odavna ostalo siročetom i sada vapi osamljeno u svojoj prizemnosti: trebalo bi mu dati spasonosnu dudlicu da se oporavi. Mladi prepušteni sami sebi, sve oko nas u neredu, nepokrenuta osobna inicijativa usmjerena dobru: sve su to samo pokazatelji nivoa na kojem se svi mi nalazimo. Nema iznimaka: hoćemo li iti pomak naprijed, dužnost nam je pojedinačno upregnuti u kola dobrobiti i pokušati ih izvući dok dublje nisu zaglibila i dok to ne bude kasno.
Stara poslovica kaže: vlast imaš kakvu zaslužuješ. Proširimo to nadalje: društvo imaš kakvo zaslužuješ. Imaš samoga sebe upravo kakvog zaslužuješ. Ne valjaš li neće ti biti bolji od tebe ni djeca, ni škola, ni crkva, ni cjelokupno društvo. Jer imaš sve oko sebe kako zaslužuješ.
Na početku nove školske godine ponovno moram uzdahnuti: jadna mladost. Roditelji će ih namlatiti tek kad saznaju koliko imaju jedinica na kraju školske godine, jer su za polugodišnji roditeljski imali važnijeg posla. Jadna mladost: jer su im prve dane škole zapaprili štrajkom. Jer nisu ni pitali za to zduženi što rade, s kime se druže, tko im se nameće, što ime se sve prodaje, tko ih sve odgaja. Jadna mladost: koliko li će križeva pretrpjeti prije nego li nauče što je to život i gdje su im počele stramputice.
Na komu ćemo graditi budućnost? Točno na samima sebi. Jer drugačije stvarnosti nemamo. Kad prestanem sretati djecu iza ponoći, kad se nedorasli curetci prestanu napajati filozofijom rakije i kad naiđem na očeve koji daju više od novca i majke koje više poznaju raspored vjeronauka svoje djece od rasporeda novinskog horoskopa, povjerovat ću da se nešto promijenilo. Do tada: stotinu vlasti, stotinu opozicija, stotinu zaklinjanja, stotinu ispraznih želja: neće me uvjeriti da je Hrvatskoj krenulo nabolje.


GRAMATIKA PORAZA

Kako se spasiti iz latinskoga: pitanje koje me četiri godine ispočetka mučilo, a nikako da mu sagledam kraja. Od "perifrastične konjugacije pasivne", oslobodi nas, Gospode: molio sam četiri godine. Ipak, nije se moglo uteći. Sve sam činio da je ne susretnem, ali ona, ona bi uvijek stajala na mojim putovima i stalno me progonila, nalična dobru redarstveniku kad je za petama slabu lopovu.
I sanjao sam je. Nju i profesora, strašnoga Zeusa. Točno kako otvara gramatiku. Točno kako otvara strašnu i sudbonosnu stranicu. Točno kako je ponovno u dnevniku naletio baš na moje ime. Sudbini se nije moglo uteći: Zeus i konjugacija ostali su frustracija, sve dok jednog dana, u studentskoj razbibrizi, nisam uzeo latinsku gramatiku, otvorio je točno na stranici i pročitao točno sve što stoji ispod naslova "perifrastična konjugacija". Za manje od deset minuta znao sam sve. I da sam tako postupio pet, šest godina prije: ne bi ju sanjao pet, šest godina, ne bi mi rekli da sam teška ljenčuga i da bi me trebalo uhvatiti za uši i natjerati da konačno otvorim gramatiku.
Ako mislite da se šalim da bih vas zabavio, e tu se grdno varate. Ne uspijete li u ovome naći komad sebe, javite se da vam darujemo kakvu ulicu ili vašim imenom krstimo kakav gradski predjel. Društvo u komu živimo i djelujemo izgleda ovakvo samo zato što se svakomu od nas događaju slične "konjugacije". Potrošimo sav svoj život, a da nikada sebi ne možemo dokazati zašto živimo i zašto upravo živimo kako živimo. Velika, ogromna, neprocjenjiva energija izgubi se u traženju samih sebe, ali uvijek leđima okrenutim stvarnosti. Zato je veoma često plod naših djelovanja suprotan plodu naših očekivanja, a društvo, umjesto da raste jer bi po našim namjerama moralo rasti, ono po našim djelovanjima pada.
Zamislite kad bi ljudi onoliko energije, koliko potroše u zloću, potrošili u dobrotu. Svijet bi bio predivan jer dobrota u svojoj jednostavnosti traži mnogo manje od zloće i kad čovjek stvarno želi imati dobro u svome korjenu, tako se lako domisli metodama. Koliko je umijeća potrebno Pipi i njegovu društvu da se popnu na stijenku šest metara visoka i ravna zida kako bi tamo napisali anilinskom bojom svoje ime? Da je umjesto "pisanja" uzeo loptu i toliko energije potrošio u pravu igru, mogao je za godinu, dvije zamijeniti Petrovića.
Zamislite koliko prosječni lopovi suvremenog doba potroše energije da sakriju svoje djelo od vidjela, samo zato da istjeraju kunu više iz skrovišta. Zamislite inžinjera koji sve vrijeme gleda, umjesto u planove i pokušaje, u vrata kojima će s posla zbrisati. Zamislite inspektora koji sve svoje vrijeme potroši glumeći slijepca, za kakav sitan bakšiš naravno, a za njim ostaju devastirane ulice, neuređeni kvartovi i sveopći raspašaj, gdje svatko radi što ne treba, a smiješan je onaj koji radi što treba. Zamislite koliko je potrebno policiji dokazivati da je nemoguće naći lopova, kad svi znaju tko je lopov osim policije. Zamislite i svećenika koji zazirući od nova načina vlastita djelovanja, potroši sve vrijeme progoneći "novo doba", "iskvarene generacije kojih prije nije bilo" i sve što bi moglo tako lako i primjereno biti i njegovo. Ulože sav svoj trud, rad, sve svoje pameti, spretnosti, sposobnosti, a na kraju shvate da su dane vlastita života bacali u jamu bezdanku. Da su dobrim srcem svoje vrijeme, sposobnost i upornost uložili u dobrotu, kako bi izgledala njihova okolina? Predivno, siguran sam.
Društvo od koga očekujemo promjenu neće se promijeniti od nekoga drugoga. Društvo je skup pojedinaca, potpuno različitih, ali ujedinjenih istovjetnim namjerama.
Društvo u svojoj uspješnosti ili neuspješnosti grade ili razgrađuju naša ponašanja i naše sudbinsko suočavanje s vlastitim svakodnevljem. Zato je otvaranje neke društvene uspješnosti u našim namjerama i ponašanjima: društvo će sazoriti kad nam energija potrošena u zlobu postane dobroti dodatno punjenje.
Potrebni smo dubokog, istinskog i korjenitog preobrata. Čovjek nije malen kad sagledava sebe i svoje postupke u odnosu na druge, nego naprotiv, tako velik, pametan, realan i dobar. Zagledati se u vlastito trajanje, tražeći uzrok svoga neuspjeha, spremljen ispraviti svoje zablude i beskorisne stramputice, može samo pametan i dobar čovjek. Riječ "oprosti" i "pogriješio sam" nikada ne koriste neodgojeni divljaci niti lažni "genijalci". One su u čestoj upotrebi kod svetaca i vrhunskih intelektualaca, za kojima dobro i mudrost niču kao pšenica za brazdom.
Želimo li uskoro doživjeti da nam okolina postane čista, zelena, nasmijana, sretna i da susrećemo svednevice ljude kojima se možemo nasmiješiti i kad nam nisu znanci, moramo pogledati gdje smo došli i ako je potrebno, samima sebi reći "oprosti". Da bismo sami bili sretni i duhovno bogati, trebalo bi da se priupitamo zašto nam je dosad sve išlo naopako. Sretan je čovjek koji stablo zove bratom, a čovjeka pored sebe neizrecivim darom. Kad sebe dovedemo u takvo stanje bit će nam okolina prepuna trave, ptica, djece u igri, uličnih svirača, kazališta, umjetnosti, rada i života.
Društvo treba našu pozitivnu energiju, oduzetu od zla, a danu dobroti. Hrvatskoj je to polivač iz koga dolazi hrana za uzrast i stasanje. Umjesto frustracija i napetosti od kojih se prerano stari, ružni i umire, otvorimo gramatiku svojih poraza na mjestu gdje su najneugodniji. Bit će nam smiješno zbog čega smo sve vrijeme činili gluposti.


AKO STE VIDJELI TRAKTOR MOGA ĆAĆE...

Poštovani gospodine Galbreit!
Oprostite što vam se obraćam ovako osobno i za naoko beznačajnu stvar, ali sam duboko uvjeren da se obraćam pravome čovjeku i pravome znalcu.
Srbi su, odlazeći iz Hrvatske za Veliku Srbiju povezli usput traktor moga ćaće i plavu prikolicu na koju se moglo natovariti dvije tisuće kilograma sijena.
Vidio sam da se muvate oko traktora na autocesti, a onda sam vidio i da ste se popeli na jedan, praveći se Srbinom, iako svi znamo da ste Englez. Učinilo mi se da je upravo taj traktor traktor moga ćaće.
Bio bih sretan ako mi dojavite jeste li vidjeli takav traktor. Kad se onako spretno penjete na traktore i kad se onako slobodno vozite na prikolici, mora da vam je traktorska problematika u malome prstu.
Iako to nije bogzna kako skupocijen traktor, mome ocu on je mnogo značio. Kupio ga je od Talijana na kredit i dugo vremena njime orao i po selu se malko pravio i važan. Vi znate kako se čovjek ponosno drži kad traktorom vozi kroz selo, a svi u njega s divljenjem gledaju.
Zato vas iskreno i molim: ako ste vidjeli mali plavi traktor, gume mu nisu sve četiri jednake, nema akumulatora i pali se na konop, nema jednog svjetla i na desnoj strani ima rupu u poklopcu, svakako mi javite pa da ga vratimo mome ocu.
Jer zašto bi se neki tamo Srbin vozio po selu kad traktor nije kupio, a moj otac nema više mogućnosti na talijanski kredit nabaviti novi.
Znajući za vašu moć, za vašu dovitljivost i vašu mudrost, nadam se da ćete sve učiniti kako biste mi pomogli rasvijetliti ovu traktorsku zavrzlamu.


POSJETILA ME EUROPA, ALI MI SE UČINILO
DA JE TO BILA EVROPA

Jednog lijepog sunčanog dana dodijalo mi gledati oko sebe ruševinu za ruševinom i tako sam se odlučio nešto od ruševina i obnoviti. Ponajviše mi bilo stalo do zvonika sv. Ante u Drnišu. Prevrnem sve džepove, nigdje ni kune. Kaže mi biskup, onako u prolazu, snalaziti se treba, novaca nema, možda nešto država. Povjerovao bih mu da me slučajan život s političarima nije uputio u tajnu poslovanja s političarima: od njihovih riječi pola odmah baci u vodu, drugu polovicu prepolovi i daj mačku, jedan dio kravi ako je imaš, a što ti od svega toga ostane dobro provjeri jer je barem polovica neistina. Da se gradilo jezikom pojedinih ministara već odavna bi sve bilo izgrađeno: onako, jao mu tko povjerova zanosnu i nadahnutu govoru, posebno nekih, baš mi je drago što će znati točno da je ovo njima napisano. Došla i moja franjevačka uprava. Uže vijeće i šire vijeće. Pitaju me imam li što piti. A u mene nema struje, nema vode, nema stakla na prozorima, nema vrata na kući. Umivam se u "Jamničkoj kiselici" ako je uspijem negdje nabaviti. O kupanju tko i misli. A oni mene pitaju imam li piti. Da ne dužim, taman sam ih mislio priupitati imaju li koju kunu kako bih započeo gradnju, ali kad sam vidio koliko se oni zapravo razumiju u sve što se zbiva, odustadoh. I tako sam započeo bez ikoga. Od važnih. A nevažni ionako nisu važni.
Skupilo se nešto dobrih ljudi pa mi pomoglo razabrati kamenje. Kamenja masu, nikad kraja. A taman kad započnem eto sprovoda, eto još jednoga sprovoda, eto nove kiše, eto početka škole. Ipak, razlučio sam valjano od nevaljanoga.
I tako jedne lijepe večeri, taman kad sam sa svojim velikim meštrom dopro do polovice zvonika i kad se počelo naslućivati da bi za mjesec dana moglo i biti zvona u Drnišu, najavi mi se čudan svat, neki nadkršćanski mislilac. Pitam ga je li Francuz, Englez. Ako jest, ne treba mu ni dolaziti. S takvima ne razgovaram o ničemu, posebno ne o kršćanstvu.
Kaže mi da nije ni Francuz ni Englez, nego Nijemac i da mu se udruga zove "Pax Cristi" i da bi veoma rado došao i sa mnom se porazgovarao.
- Kad je tako, kad nisi ni Francuz ni Englez nego Nijemac, možeš me posjetiti. Ali, dođeš li, mislim imat ćeš me što čuti. Iako mi se učinilo kao da mu njemački jezik nije baš stvari. Gavljam ja, ali bogme gavlja i on. Ali ja nisam rekao da sam Nijemac, a on baš to reče. Ili se možda čovjek prestrašio. Ili nije ni bio Nijemac. Tko zna što su mu o meni ispričali razni bjelosvjetski prirepci na tajnim poslovima po Drnišu. Pa se čovjek prepao te zamuckuje vlastiti jezik. To da sam nekim upravo takvim prirepcima poznat doznao sam i iz jednog biskupova pitanja. Iz čista me mira pita je li kod mene bila Elizabeth Rehn. Velim mu da nije, ali dođe li vrlo će se brzo vratiti nazad i žaliti se. Nije došla. I bolje. I to objašnjavati tko je ta žena i što bih joj uistinu rekao da je slučajno došla nije više potrebno. A bilo bi sigurno u najmanju ruku veselo.
Tako jednog lijepog dana najavljeni gospodin iz udruge gore navedene dođe k meni. I ne dođe sam. S njime dvadesetak njih. Sve žutokljunci, naoružani pisaljkama, notesima, kamerama ... Među njima i nekoliko djevojaka, ako me oči nisu varale. Tko bi i znao. Svi ravni kao daske, naušnice im mnogim u ušima, sve kaubojski krojevi odjeće. Više sliče Maovim Kinezima nego Kinkelovim Nijemcima. A što ovi znaju i što me ovi mogu pitati, mila mati, pomislih. Ali opet, obećao sam, pa što bude.
Najprije nisu ni razumjeli da bih upravo ja mogao biti župnik. Zbog stare radne odjeće. Zbog brusilice u rukama i hrpe kamenja ispred sebe. Zbog bijelih kosa kao u mlinara. Zbog pomisli da netko s njima izvodi cirkus. Zbog nenaviknutosti gledati da se svećenik udostoji raditi tako teške i prljave poslove.
Kad su ipak dokučili da sam uistinu čovjek s kojim žele razgovarati posjedali su oko srušena zvonika i započeli razgovor. A kad se razgovor vodi valja biti pristojan. Pa i ja zapisujem pristojno.
- Što vas ovamo dovodi? Prođete pola svijeta da biste vidjeli nekakvoga mene.
- Željeli bismo s vama razgovarati?
- O čemu? To pitanje već očekujem. S nestrpljenjem.
- O svemu. O situaciji u Hrvatskoj. O Srbima.
- Što je sa situacijom u Hrvatskoj? Vidite, ljudi rade svoje poslove. Obnavljaju porušeno, zapaljeno, uništeno. Što u svemu tome ima neobično?
- Hrvatska je u diktaturi.
- Ma nemojte mi reći. Baš u diktaturi i ništa manje. Hoćete reći da je Franjo Tuđman diktator.
- Upravo to. Hrvatska nije slobodna zemlja.
- Sinko dragi, kad bi ti znao što je to diktatura. Da ti se takva rečenica omakla prije nekoliko godina dok je vrijedni Broz bio živ, ne bi te majčica rođena više vidjela. Ako bi se i vratio onamo odakle si došao nikada se više ne bi ni zaželio vratiti u Brozov pašaluk. A onda, možda imaš i pravo. Na čemu temeljiš svoju tvrdnju da je Hrvatska zemlja diktature. Ako znaš nešto više od mene, povjerovat ću ti.
- Hrvatska je okupirala Bosnu.
- Zaozbiljno. A to što je Hrvatska prva na svijetu priznala Bosnu kao državu nikom ništa. I to što je Hrvatska, iako i sama u teškoj nevolji, prehranila i zbrinula gotovo milijun Muslimana i to nije važno. To što je Hrvatska pored svih problema jedina zemlja na koju se Bosna pred srpskom agresijom mogla osloniti i to nikom ništa. Recite mi koliko su Englezi primili Bosanaca? Koliko Francuzi? Blago Bosni počne li je liječiti engleski lijekovi. Zato ćete o hrvatskoj okupaciji Bosne govoriti s nekim naivnijim. Mislim da sam vam slab sugovornik. Jer ja sam osobno ovim nogama obilazio pojedine muslimanske obitelji i ovim sam rukama odnosio hranu kako bi ljudi preživjeli. Samo mi nemojte reći da je i to upitno.
- U Hrvatskoj se progone novinari.
- Nabrojite mi ime novinara koji se nalaze u zatvoru radi svoga pisanja? Nabrojite mi poimence sve političke zatvorenike u Hrvatskoj. Iako je rat. Iako bi to rijetko koja zemlja izbjegla.
- Progone se novine.
- Nabrojite mi novine u posljednjih nekoliko godina koje su zabranjene?
- Feral Tribune.
- Otiđite na prvi kiosk ovdje u Drnišu i uvjerit ćete se da to nije istina. Možete ih kupiti koliko hoćete. Samo, možda one koji su vas ovamo poslali najviše i ljuti to što se novine poput Ferala mogu kupiti gdje god hoćeš, ali ih nitko pametan ne kupuje.
- Tko nas šalje? Mi dolazimo sami.
- To vam nikada neću povjerovati. Sumnjam da je ikada ikakva međunarodna udruga došla u Hrvatsku samo radi pomoći. Vi svi na koncu radite za nekakve službe. Vrag bi znao kakve su vam te službe, kako se zovu i komu pripadaju. Slobodan sam to konstatirati i nećete me lako uvjeriti u suprotno.
- Čime to dokazujete?
- Da su vam namjere čiste i da imete pojma gdje dolazite, zasigurno ne biste dovlačili u Hrvatsku lijekove protiv malarije kad malarije u Hrvatskoj nema već dva stoljeća.
- Rekli ste da se u Hrvatskoj novine poput Ferala ne kupuju. Zašto?
- Novine takvog tipa mogu se tiskati samo u Hrvatskoj, upravo zato što je Hrvatska suprotna svim vašim takozvanim demokratskim zemljama. Neka se skupi ovakva grupa "novinara" i neka u Njemačkoj o Kohlu ili u Engleskoj o Maioru objavi bljuzgotine koje o Tuđmanu objavljuje Feral i vidjet ćemo što će im se dogoditi.
- Ništa im se neće dogoditi.
- Nisam baš siguran u to. Je li od vas itko uzeo sebi truda i dao prevesti nekoliko brojeva Ferala na njemački? Jeste li ikada pročitali jedan jedini članak iz Ferala?
- Ne, to nije ni potrebno.
- Vama nije, ali meni jest. Čudi me da hvalite list kojemu je riječnik dosegao do zahodske školjke, do golišavih, runjavih, ružnih homoseksualaca, lezbača i sve to s navrnutom glavom kao, izrugivane hrvatske politike. Zato još jednom tvrdim: Feral može izlaziti samo u Hrvatskoj i može se uzastopno rugati samo s Tuđmanom. U svakoj drugoj državi Viktor Ivančić sjedio bi iza rešetaka ili bi mu ljubavnica, nalična Erceguši, donosila povremeno cvijeće na grob. Viktor Ivančić može tiskati svoje bljuzgotine trenutno samo u Hrvatskoj. Upravo zato što je Hrvatska demokratska zemlja. A mi smo Hrvati naučili od vas zapadnjaka igru s novcem. Udruga zvana "Živjela ludorija", koja sve govori o listu i uredništvu, dobiva svoju potporu od "čika Georga", kupuje hrvatski papir i boju, tiska se na hrvatskim strojevima, plaća hrvatski porez, za svaku neistinu koju objavi platit će iz džepa "čika Georga" odštetu i sudske troškove jer Hrvatska ima svoje sudove i vlastitu zaštitu, a zauzvrat ni jedan normalan Hrvat ne čita takav šund i duhovnu pornografiju. Vidjet ćemo komu će dodijati. A briga Tuđmana je li grupa europskih prirepaka na Ivančićev falus navrnula Tuđmanovu glavu. Od toga Tuđmana ne boli glava. Ali bi ipak jednog dana ona mogla zaboljeti Ivančića.
- Tko je "čika Georg"?.
- Vi da to ne znate? Pa američki Židov, mađarskog podrijetla. Dobrotvor koji je osnovao Otvoreno društvo, kako se kaže. I vama je platio put i dao bakšiš, a vi to da ne znate? Ali, ako mene pitate to vam je bjelosvjetski probisvijet koji tko zna za koga i zašto troši milijarde dolara kako bi sačuvao komunjare i stalno negdje donosio nered. Samo takvi ljudi kakav je Soros kadri su potpomagati ljude nalične Viktoru Ivančiću. Zabrinjava samo to što se svjetsko novinarstvo usuđuje toliko nisko pasti te za tiskotinu kakva je Feral Ivančiću dodjeljuje svjetske nagrade. Kad sve to, poslije svega što se u Hrvatskoj dogodilo, normalan Hrvat čuje, toliko mu se zgadi sve što sa zapada dolazi da bi najradije pobjegao na Veneru.
- Kao da ste ime Židov izgovorili s ironijom. Što mislite o Židovima?
- Što bi posebno trebalo misliti? Ljudi kao i svi drugi. Kad ih netko ugrozi i progoni, strpa u logore ili ubije samo zato što su Židovi to nema nikakva opravdanja. Ali isto tako, kad Židovi blokiraju svjetske novčane tokove i kad ucjenjuju privrede cijeloga svijeta ni to nema nikakva opravdanja. Isto tako kad pogledam sliku iz Betlehema gdje se šačica golobradih palestinskih mladića nabacuje kamenjem i praćkama na najsuvremenije židovske tenkove i kad im suzavcem i mecima uzvrati do zubiju naoružana židovska vojska tada neminovno stajem na stranu slabijih i ugroženijih. Bez obzira što vlada moje države već odavna liže židovske cipele.
- To je židovska zemlja.
- Ali i palestinska. Mene su sve dok nisam počeo misliti tako lako varali Bliskim Istokom. Jaser Arafat bio mi je odvratna pojava, uvijek prikazivan kao nekakav terorist. Onda sam shvatio: mene su Srbi četiri godine protjerali iz rodne kuće i sela i to je tako strašno izgledalo. Pa, Jaser je Arafat već trideset godina prognanik. Kako da ne stanem na njegovu stranu? Kako da mu barem duhovno ne pomognem? Danas me nitko više ne može zavarati. Makar vam to izgledalo kao nekakav antisemitizam.
- Za katoličkog svećenika vaše je razmišljanje neobično.
- Odvojite moju profesiju i zanimanje. Ja jesam katolički svećenik, ali nisam kloniran da bih radio samo ono što kažu gazde. U nekim stvarima ja ti, prijatelju, nemam gazde. Govorimo o pravdi. Bez obzira o komu je riječ. Zar je pravda ne govoriti o problemima svijeta? Svejedno je tuku li Židova ili Palestinca: svakoga koga nepravedno udariš njega to boli. I nema veze je li to Židov, Palestinac, Hrvat, Srbin, Turčin... Kad Šimun Wisental progoni zločince i sve bivše razbojnike želi privesti sudu pravde tada je u redu. Ali kad isti takav čovjek podrži režim srpske države i na sva usta pokušava od hrvatskih žrtava napraviti agresivne fašiste tada svu njegovu čast šaljem k vragu. Posumnjam u sav njegov život kad poslije toliko teška života nije kadar razlikovati tko kolje od onoga koga kolju. A on uistinu ne razlikuje Arkana i Šešelja od tisuća normalnih ljudi. Pa mi iza toga recite da sam antisemit.
- Ako je to tako zašto ste vi Hrvati ovo učinili Srbima?
- Molim, što smo učinili Srbima?
- Popalili ste im kuće i protjerali ih.
- Ne znam što bi vam čovjek mogao na takva što odgovoriti. Tko je četiri godine bio okupator Drniša i trećine Hrvatske? Jesu li Hrvati ili Srbi ušetali tenkovima u ovaj grad, pobili ljude i protjerali ih? Jesu li Srbi živjeli četiri pune godine protjerani iz svojih kuća ili su to Hrvati? Nije mi jasno kako vi to ne vidite. Srbi žive i sada u Drnišu. Svi oni koji su ostali i svi oni koji su se vratili s Hrvatima kod svojih su kuća. Tko ih je dodirnuo i što im to nedostaje? A oni drugi što su palili i ubijali, što su četiri godine pucali po Hrvatima i Hrvatskoj imaju i razloga pobjeći. Zar se u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj ili Engleskoj ne kažnjavaju kradljivci, razbojnici, pljačkaši, piromani? Zar nije dosta razbiti u Njemačkoj staklo na običnom automobilu pa da te zatvore iza rešetaka? Recite mi po kojoj vi to logici razmišljate? I protupitanje, molim: tko se usudio zamjeriti Amerikancima što su sve Japance u Americi zatvorili u logore ili Englezima što su oduzeli svu njemačku imovinu, ne pitajući tko je, a tko nije kriv?
- Sud o zločinstvima i krivcima donijet će sud.
- Koji sud?
- Sud Ujedinjenih naroda.
- Njihov sud? Hoće li biti prema Hrvatima u takvoj instituciji kao što su nam pomogli u ovom ratu iako su znali da nismo naoružani. Znate li vi, dragi mladi prijatelji, da je vijeće Ujedinjenih naroda donijelo odluku o embargu na oružje iako je dobro znalo da u nekadašnjoj državi samo Srbi imaju oružje, a da su Hrvati goloruki. Znate li vi da niti jedna država nije htjela priznati Hrvatsku? Znate li vi da su Hrvatsku i primili u Ujedinjene narode samo zato da se ne bi mogla braniti i da bi kao poslušan psić izvršavala njihove naredbe? Protivno volji svih tih nadrisudaca, mi smo Hrvati ipak natjerali Srbe na dizanje ruku u vis i na vješanje bijele zastave. Da sam ja ravnatelj Hrvatske televizije onu bih sliku , kad srpski general s bijelom zastavom u ruci predaje u zarobljeništvo čitave srpske divizije hrvatskome časniku stavio kao špicu svakodnevnih vijesti. Da svi znaju što se ovdje događalo.
- Srbija nije primljena. I još je pod sankcijama.
- To vi zovete sankcijama? I to je Srbiji kazna? Zapadna su gospoda sankcije uveli Hrvatskoj šuteći, a o srpskim su sankcijama samo govorili. Da mi daruju samo djelić nafte što su je kroz sve granice uveli u Srbiju. Naoči svim ustanovama. Da je Srbija uspjela u svome naumu i da je uspjela pokoriti Hrvatsku petnaest dana bi je korili, a onda je svečano primili u Uno. To će i učiniti čim se Hrvati primire, ali možda vam i poremetimo planove. Onoga dana kad Srbiju primite u Uno tužit ćemo je i tražiti od nje pedeset milijardi dolara ratne štete.
- Po vama kao da je čitavi svijet ništa drugo nego pijana krčma?
- A mislite da je išta drugačije? Kamo biste vi smjestili talijančinu De Michelisa? Biste li mu povjerili dijete na čuvanje? Ili novčanik? Pa to vam je čisti idiot. Spominjete međunarodni sud. Hoće li jednog dana na taj sud sjesti svi istinski zločinci?
- Nadam se da hoće.
- I američki državni tajnik James Baker.
- Zašto on?
- On je Miloševićev učitelj i zaštitnik. U lipnju 1991. u Beogradu taj je tip dao dozvolu za pokolje nad Hrvatima. Hoćete li njega i Miloševića dovesti zajedno svezane lisičinama i zajedno ih optužiti za genocid? Ako takav sud postoji i ako to može napraviti tada ću vjerovati u takav sud. U protivnom, sve je to farsa. Zna se točno tko donosi odluke. I tko za njih treba odgovarati. Nikad se to neće dogoditi. Ipak, James Baker će jednom u snu vidjeti mrtve Hrvate, hrvatske porušene dvorce, zgrade, crkve. I sve će to ujutro ispričati nevjesti Georga Busha.
- Tko je oštetio pravoslavnu crkvu u Drnišu?
- Prije sat vremena pravoslavna je crkva stajala na svome mjestu. Ne znam je li ju netko srušio u ovaj posljednji sat, ali mi se čini da nisam čuo nikakvu detonaciju.
- Obaviješteni smo da je pred tjedan dana oštećena pravoslavna crkve. Imamo i za to dokaze.
- Možete li mi te dokaze predočiti? Vrsta oštećenja: kad, čime, ima li pretpostavka tko bi to mogao učiniti? Pa budalasta hrvatska policija već mjesecima besmisleno stražari pred tim objektom.
- U noći ( tog i tog datuma) netko je sa zvonika pravoslavne crkve u Drnišu odvalio kamen i stropoštao ga na ulicu.
- To su vaši, dakle, dokazi?
- Znate li tko je to učinio? I što ste kao župnik Drniša poduzeli da se to spriječi?
- Ne znam kako bih vam na takvo jedno pitanje odgovorio. Niste vi prvi koji me to pitate. Nemam nikakva zaduženja čuvati pravoslavne crkve. Ali znam nešto o tomu. Sa pravoslavne crkve zaista je navedenog dana netko otkinuo kamen i stropoštao ga na ulicu. Taj netko bilo je olujno nevrijeme: pred crkvu je zaista palo pola kilograma teškog kamena, muljike. Znate li što je to muljika? To vam je vrsta lakog kamena od kojeg je pravoslavna crkva građena i njega lako kiša prelama. Siđete li dolje u centar i pogledate bolje još će se dio stupa srušiti čim ga nova kiša oblije. Umjesto da se bavi stvaranjem Velike Srbije, pravoslavni je svećenik mogao već pred davno doba to obnoviti. Ali jadni čovjek nije imao vremena jer tko bi ovdje četnikovao. Zar Hrvati, kad bi naličili Srbima i rušili sakralne i kulturne objekte ne bi znali to vješto napraviti? Vjerujete li da bi srušili samo pola kilograma? Znamo mi puno bolje kad hoćemo, ali nećemo. Još nešto: to vas iskreno moram pitati.
- Izvolite!?
- Jeste li vi zapadnjaci normalni?
- Vjerujem da jesmo.
- Meni se čini da niste. Poslije pada pola kilograma kamena s pravoslavne crkve najprije me nazvao moj biskup i pitao me što se dogodilo. Ništa, rekao sam. Kiša odlomika komadić kamena. Zatim me nazvala humanitarna udruga. Pa sam je poslao k vragu. Pa me nazvalo nekoliko europskih ureda zaduženih za ljudska prava. Pa sam ih poslao k vragu. Sada me i vi to pitate. Neću vas poslati k vragu, ali bih vam želio predočiti vašu totalnu duševnu deformaciju.
- Zašto bi jedno takvo pitanje bila duševna deformacija?
- Evo zašto. Meni je kao katoličkom župniku ovoga grada porušeno točno devet objekata i kuća pred kojom stojimo veoma oštećena. Sve su ovo porušili i uništili Srbi. Nitko me dosad nije pitao ni tko je porušio mojih devet crkava niti me pitao na koji ću način ponovno popraviti svoje objekte. S pravoslavne crkve otpao komadić kamena i to je dovoljan razlog da se čitav svijet uznemiri. Tko je ovdje lud? Meni se čini da ste vi totalni degenerici.
- Jednom se mora poći naprijed. Jednom rat mora prestati. I vi to morate. Što se zbiva s pravoslavnim vjernicima.
- Oprostite, mislim da se obraćate krivoj osobi. Koliko je meni poznato je sam samo katolički svećenik i veoma dobro poznajem svoje ovlasti i svoja zaduženja. Nemam nikakve ovlasti nad pravoslavnima. Oni me uopće ne zanimaju. Ali, ako ste vi tako dobri, ishodite mi novac kako bih ponovno mogao kupiti barem deset knjiga. Jedna mala Srpkinja koja sada živi u Srbiji uništila mi je samo iz hira pet tisuća knjiga. Kad ste toliko humani nadoknadite u njezino ime štetu.
- Je li istina da Hrvati silom pokrštavaju Srbe?
- Ne znam za takve slučajeve, ali mi se čini da je to stari trik, zaostao iz vremena nadbiskupa Stepinca. Nova se takva farsa neće ponoviti. Ako vam je slučajno stalo do moga mišljenja onda ga dobro zapišite i triput potcrtajte: radije ću krstiti krdo koza nego jednog jedinog Srbina. Nadam se da sam jasan.
- Što je vama ekumenizam?
- Meni ništa. Ni u rodu, ni u broju, ni u padežu. Službeni su stavovi jedno, moja Crkva radi svoj posao u tom pravcu i ja joj to ne priječim. Ali mi to sve izgleda kao znanstvena fantastika. Tko je vuka pripitomio? Za razgovor su potrebna dva sugovornika. Što se mene tiče meni Srbi nikada više neće biti sugovornici.
- A opraštanje?
- Unaprijed nekome opraštati ja neću. To je više filozofsko pitanje. Mogu vam odgovoriti potvrdno i niječno. Ne razbijam glavu suvišnim pitanjima jer me ni jedan Srbin dosad nije molio za oproštenje. Ne vjerujem da i hoće, jer čudan je to soj naroda. Ako se i to dogodi, tek tada ću o tomu razmišljati.
- Kad bi tako svi govorili i postupali?
- To mi i jest želja. Svi moji ljudi tako bi znali i tko su i što hoće. To ću ih čitav svoj naredni život učiti. I budu li tako postupali neće im nikada više zapovijedati ni Srbi, a ni Amerikanci.
- Kad će biti bolje? Kad će se završiti ovo ovdje?
- Stvari bi se razjasnile i razbistrile. Tko želi, nek izvoli. Ništa ti ja u to ne vjerujem.
- Dok se takve stvari ne pokrenu Hrvatska nikada neće ući u Vijeće Europe.
- Vijeće Europe? Baš ste me ražalostili. Kad bih mogao spriječio bih hrvatsku politiku da o Vijeću Europe uopće raspravlja, a kamo li ne bi da nas tamo uvede. Vijeće Europe vam je ona ista institucija koja je pred pet godina ravnodušno gledala kako Srbi ruše moju zemlju i ubijaju moj narod. Zlobno nam je poručivala da se strpimo. Pročitali smo Vijeće Europe. Kad u to Vijeće sjedne Rusija poslije napada na Čečeniju, a da nitko ne prozbori riječ prosvjeda, a Hrvatsku iz tog Vijeća izgone zato što je netko poprijeko pogledao Jelenu Lovrić dok se šetala Jelačić placom žaleći za Broz placom, tada ponovno nešto smrdi u zemlji europskoj. Nije mi stalo ni do Europe ni do Vijeća. Uostalom, licemjerja sam se dosad i naslušao i nagledao.
- Ne možete valjda ostati sami na Balkanu.
- Ovo nije Balkan i nikada nije bio. Hrvatska je srednjoeuropska zemlja, naučna na kulturu, umjetnost, način ophođenja i života primjeren Europi u onom pozitivnome. Mi smo u Europi od sedmoga stoljeća. Europski politički hazarderi zarobili su nas i zavezane bacili na Balkan, među Srbe čija kultura počinje prodajom prasadi u prošlome stoljeću.
- Tko vas je bacio?
- Francuska, engleska, američka politika. Razorili su jedinu pravu katoličku kraljevinu i donijeli nam stoljetni nemir i ratove. Ubijajući Ferdinanda u Sarajevu ubili su Europu. Samo me nemojte pitati tko je Ferdinand.
- To bi se trebalo potkrijepiti.
- Uzmite dokumente balkanskih ratova, prvoga i drugog svjetskog rata. Hrvate nitko i nikada nije pitao žele li Jugoslaviju. U nju su nas silom ugurali. Apsurd je što su se uvijek čudili i što se svi odreda još uvijek čude što Hrvatska nikako Jugoslavije ne želi.
- Kako procijenjujete tijek hrvatskog nacionalizma?
- Gdje ste vi vidjeli nacionalizam u Hrvaskoj
- Posvuda.
- Konkretno.
- Imate previše zastava. Primjerice, jučer sam na oltaru u splitskoj crkvi vidio hrvatsku zastavu na oltaru. To nema nigdje.
- Baš nigdje? I koga bi to mogla zasmetati trobojna svijeća na oltaru? Ponovno vam moram odgovoriti s nevjerojatnim čuđenjem. Tko ste vi kad ste toliko zaslijepljeni? Vi se predstavljate predstavnicima kršćanske misli i zdrava razuma, ali se meni čini da nešto negdje ne miriše sasvim.
- Što vas sada čudi? Konstatacija da je mnoštvo, previše zastava u Hrvatskoj?
- Upravo to. Pitam vas, je li Švedska demokratska zemlja?
- Jest.
- Znate li vi da Šveđani za vrijeme svojih nacionalnih praznika svoje zastave ne samo vješaju na javne ustanove, trgove i ulice, nego vam oni svoje zastave vješaju na svinjce i kokošinjce.
- Zašto ste baš spomenuli Šveđane?
- Oni su mi posebno dragi zbog svoje "uglađenosti". Naime, neko sam vrijeme živio blizu splitske Žrnovnice, gdje je nekadašnja jugosoldateska držala najsuvremenije švedske dalekometne rakete. I ponovno nisam pametan: Šveđani kao debeli antikomunisti prodaju komunistima najsuvremenije oružje kako bi srbočetnici pod izlikom jugoslavenske vojske mogli tući Nato brodove u Jadranu. Recite mi tko je ovdje lud, a tko pametan? Ako su vam malo Šveđani uzmite Amerikance. Nisu oni ni mali ni ugroženi narod, nemaju ni kompleksa prošlosti, niti ovise o tomu hoće li ih primiti u eurovijeća. A ipak, Amerikanci vam svoju zastavu vješaju posvuda: na rakete, na brodove, na zrakoplove, na škole, na crkve, na donji veš, na turove farmerica, posvuda, dakle, čak i na omote zahodskog papira. Gospodo draga, ako njima treba zastava i to se ne zove nacionalizmom, onda nemojte proglašavati ni hrvatskim nacionalizmom to što se kakav župnik, ponešen domoljubljem, usudio staviti simbol svoje zastave na oltar.
- Ima li Hrvatska kompleks prošlosti? Ne, možda je bolje pitati ima li se Hrvatska zbog čega kajati?
- Ovisno o materiji. Isto onoliko koliko se treba okretati prošlosti Amerika, Francuska, Engleska, Njemačka: svaka zemlja i svaki narod.
- Znate li zbog čega bi se Hrvatska trebala sjećati prošlosti i ne ponoviti je?
- Ne znam. Zašto bih vam pogađao misli?
- Tko su to ustaše? Vjerojatno znate što su ustaše?
- Znam dobro što su ustaše. Ali nisam siguran što vi o tomu znate.
- Hrvatski režim koji je u ime fašizma izvršio pokolje nad Srbima i Židovima.
- Izostavili ste Cigane. I Hrvate koji su se u to vrijeme oružano suprotstavili Paveliću. A njih je bilo ponajviše. Izostavili ste i Bleiburg.
- Što je Bleiburg?
- Kad biste vi znali istinsku procjenu povijesti i kad biste bili kadri sa mnom razgovarati o tomu o čemu razgovaramo, tada se ne biste usudili govoriti o povijesti drugoga svjetskog rata, a nikada ne čuti za Bleiburg. Ali ću vam reći. To vam je mjesto u Austriji gdje se Englezima predala gotovo sva ustaška vojska i s njome oko dvjesto tisuća ostalih Hrvata. Sve je njih engleski zapovjednik Aleksander po nalogu ministra unutrašnjih poslova Churchilove vlade predao Titovim komunistima, a on ih je bez suđenja i provjere odgovornosti jednostavno pobio. Žalosno je da ste čuli za Jasenovac, a za Bleiburg niste čuli. Isto tako ratni zločinac koji je u smrt poslao desetke tisuća razoružanih vojnika po završetku rata, umjesto da do kraja života odsjedi u zatvoru, postao je predsjednik Engleske.
- Možda i postoje informacije.
- Kako gdje. Ovdje se u nekadašnjoj Jugojadiji kako su je nekada Hrvati od "milja" zvali za ime Bleiburg išlo u debeli zatvor. Ali ovdje je bio komunizam, ali znate li nešto o slobodi medija u Engleskoj?
- Barem se u Engleskoj svašta može i napisati i izgovoriti.
- Kako tko. Vidite, u velikoj demokratskoj engleskoj državi pokušao potomak ruskog književnika Tolstoja, grof Tolstoj napisati nešto o Bleiburgu jer je pored Hrvata na Bleiburgu pobijena i oveća grupa Kozaka. Ne samo da mu nisu dozvolili doći do posjeda svih mogućih dokumenata nego su njegovu knjigu "Ministar i pokolji" zabranili, a njega kaznili ništa manje nego s milijum i pol funti kazne. Spasilo čovjeka što nije imao novaca. A sve vam je to potpisala gospođa zvana "Željezna Laidy". Možete li zanijekati moju tvrdnju?
- Što sada Tuđman želi s Jasenovcem? Želi prekopati groblje.
- I vrijeme je da to više napravi.
- Zašto? Zar groblje nije svetinja?
- Ima za to razloga? Znate li vi potpunu istinu o Jasenovcu?
- Znamo za mnoštvo žrtava.
- Znate li vi da je moj djed, zvao se upravo kao i ja, strijeljan u Jasenovcu 1946. godine?
- Vaš djed nije bio ni Srbin ni Židov?
- Nije bio ni komunist. Bio je seljak, polupismen seljak. Ipak su ga ubili i to u Jasenovcu. Oni što su vas upućivali u istinu Jasenovca nisu vam sve rekli. Logor Jasenovac držale su ustaše do kraja 1943. godine, ali tada ne prestaje njegova aktivnost. U Jasenovcu se ubijalo mnogo godina poslije rata. Još i u 1949. A to nisu bile ustaše nego komunisti, pobjednici, saveznici. I nemojte mi reći da za to nisu znale zapadne tajne službe. I još nešto jako zanimljivo. Josip Broz, pročelnik Jugoslavije nikada nije posjetio Jasenovca. Bilo ga vjerojatno strah jer se zločinac na mjesto zločina nikada ne vraća javno.
- To sve nije razlog da se groblje prekopava.
- To je razlog da se groblje prekopa. Lijepo će se otvoriti masovne grobnice i prebrojati: toliko je žrtava židovskih i časno sahraniti, toliko je žrtava srpskih i časno sahraniti, ali i toliko je žrtava hrvatskih i časno sahraniti. Pa više nikada neće moći Šimun iz Beča reći da su Hrvati pobili u Jasenovcu milijun Srba i Židova koliko ga volja. Istina razrješava sve. Neka se iskopa. Makar pedeset godina poslije.
- Ponovno izgovarate čudno i ironično židovska imena. Jeste li vi Iranac?
- Nisam, ali nemam ništa protiv Iranaca. Uostalom, odnekud su iz Irana i došli Hrvati. Ali zašto se vi svaki put branite kad spomenem Židove? Jeste li vi Židov?
- Ne, nisam Židov, ali mi se čini da nemate ništa ni za Židove. Ima li u današnjoj Hrvatskoj fašizma?
- Ima. Pa Hrvatska je slobodna zemlja. Ali takvog fašizma ima i u Engleskoj.
- Tko je fašist?
- Ako vi kažete da su ustaše fašisti dvojica ljudi u Hrvatskoj ne skrivaju svoje ustaštvo i to su javno pokazali.
- Možete li reći njihova imena?
- Zašto ne. Prvi je Ivan Zvonimir Čičak. On vam je u Hercegovini, na Širokome Brijegu osnovao ustašku bojnu. Čovjek se postavio pred crnokošuljaše i paradirao upravo kao Hitler, Musolini, koga li je glumio. Ali sad ponovno ne znam tko je ovdje lud. Prenijele tu njegovu paradu sve svjetske televizijske agencije, a onda kao da se ništa nije dogodilo. On vam je kao ustaša posebne vrste postao najveći pobornik ljudskih prava. Čak ga Helsinki Wach plaća kao svoga punopravnog predsjednika. Čudni vi neki zapadnjaci. Imate Čičkovu sliku i pozdrav, ali vas to ne zanima. A mjesecima se vikalo je li Šušak, naš ratni ministar, na nekoj viteškoj igri ispružio ruku malo više nego je trebalo. I zamislite, jedan ugledni hrvatski Židov, morao je braniti ministra zbog pozdrava koga nitko nije vidio, a Čička, čiji je pozdrav sav svijet vidio, nije morao braniti nitko. I još je nešto zanimljivo. Neki Čička zovu "Bakom", a neki "Jadranom". Zanimljivo je ipak kako se međunarodni krugovi ne boje takvih nadimaka.
- Tko vam je drugi?
- Ah, drugi, moj poznati kolega s prve godine studija, gospodin Paraga Dobroslav.
- Što je s njime?
- Ništa osobito. On ima svoje "ustaše" koji žele upravo preforsirati Drinu. Za svaki slučaj, kao provjereni desni radikal i provjereni demokrat istovremeno, on vam počesto skokne do Amerike. Kako se s Amerikancima sljubio, sve me strah da i Piter Galbreith ne obuče fašističku uniformu i ne proparadira po Zagrebu. I ponovno ne znam tko je lud, a tko pametan. Kad god mu se prohtije, Paraga sjedne u američki kongres. Pije kavu sa senatorima, s kongresmenima frče dobar duhan, s Bushom razgovara o Clintonu i s Clintonom o Bushu. Spomenu se i drugih stvari. A bijedni Tuđman, hvalio se antifašizmom, jedini preostali borac drugog svjetskog rata među svim državnicima svijeta koji se tukao protiv fašizma, predsjednik nove države, jedva se jedvice dovukao do Bijele kuće. Koliko je trebalo napora da se s Bušom sretne pet minuta? A Paraga? U Bijeloj kući inventar. Ponovno ne znam tko je ovdje lud. Kad su me oko izbora pitali što mislim o Paragi, kratko sam odgovarao: ah, paraj ga, barem iz moga života.
- Je li Tuđman ustaša i nacionalist?
- Tko vam brani, možete reći što vas je volja. Ako mu Feral to veli, a tko vama brani? Ironično je to što se Tuđmana zove ustašom iako je svima znano da je nekad bio komunistički general, a francuskog predsjednika Mitteranda nitko ne spominje kao fašistu iako je kao mlad čovjek bio pripadnik Petenove vojske, dakle francuski fašistički kolaboracionist. No i ovdje se ispunja poslovica: što je dozvoljeno Zeusu nije biku.
- Odakle vam takvi podaci?
- Kad nešto hoćeš, mnogo se toga može doznati. Ali vi zapadnjaci iz povijesti učite samo ono što vas je volja. No povijest je duboko zavirivanje u istinu činjenica. Samo se činjenice gledaju.
- I imate činjenice da biste to dokazali? Zapadu? Čitavome nizu demokratskih zemalja?
- Demokracija o kojoj govorite velika je farsa. I sloboda medija. I ljudska prava. I uopće sve o čemu vi zapanjaci govorite.
- Stvarno?
- U Englesku je 1941., dakle na samom početku rata prebjegao njemački visoki političar Hess. Htio je obustaviti rat. Englezi ga zarobili, nastavili rat i onda osudili na dugogodišnju robiju. I kad je Hess bio pred izlaskom, jer više po ni jednom zakonu nije mogao ostati u zatvoru, iznenada se odlučio ubiti. Objesio se u zatvorskoj ćeliji. Tako kažu, a ja to ne vjerujem. Možda je umro samo da se nikada ne dozna istina. Jer kako bi Englezi onda mogli opravdati nastavak rata.
- Vi svašta znate.
- Nije to sve. Želite li slijed činjenica?
- Želim.
- Dobro. Njemački sam učio u jednome malom gradiću Slobodne Države Bavarske. Sa mnom je na Institutu bio jedan američki Židov, profesor, kako se predstavljao. U istome razredu sjedio je neki mladić, vjerojatno potomak kakva bogata arapskog šeika. Čovjek dolazio u učionicu u svojoj bijeloj arapskoj odjeći. Židov izdržao dva dana. Treći dan ode kod ravnatelja Instituta, ugledna doktora njemačke književnosti , veoma uglađena gospodina, i zatraži da arapskog mladića isključi sa Instituta. Navedeni ravnatelj odgovorio mu je da je to nemoguće, da je mladić sasvim pristojan, da ga policija ne progoni, da je uredno platio svoju školu, da je doputovao zakonito u Njemačku, da se po zakonu njemačkome takvo nešto ne može spajati s demokratskom njemačkom proklamacijom i da oni dvojica svoje političke razmirice rješavaju negdje drugdje. Profesor mu odgovorio da će on te riječi skupo platiti. Po završetku dvomjesečnog školskog kursa otišao profesor u Köln, na poznati slobodni radio "Deutsche Wälle" i ispričao tamo kako se Njemačkom širi antisemitizam i kako se Židovi ponovno progone. Digla se kuka i motika na mjesto, školu i ravnatelja. Čitav niz napada, kritika, a sve bez ikakva temelja i bez ikakva povoda. I znate ishod. Nitko nije pitao za ravnateljevo mišljenje, ni za istinu, ni za činjenice. Ravnatelja uskoro iz njegove zemlje, iz njegova grada i s njegova radnog mjesta protjeralo u arapsku zemlju, nekoliko tisuća kilometara udaljenu. Sad mi recite je li ovo vama sloboda medija u slobodnim demokratskim zemljama? Kako shvatiti stoga taj radio i sve ono što je sve vrijeme rata pričao o Hrvatskoj?
- Fantazirate.
- Otiđite i provjerite činjenicu pa ćete vidjeti tko fantazira. A ako ste stvarni zagovornici pravde onda natjerajte navedeni radio da se ispriča čovjeku i da ga vrati na njegovo radno mjesto. Znam da to nećete učiniti. Mnogo je lakše vidjeti moju fantaziju nego svoju istinu.
- To ćemo stvarno provjeriti.
- I ne samo to. Znate li da je Engleska izmislila jaku njemačku utvrdu u Monte Casinu u Italiji samo zato da bi uništila pri njenome osvajanju poljske ratne veterane. A samo zato da ne smetaju Staljinu komu su darovali Poljsku. Što misliti o Staljinu, Churchilu, Rosveltu? Sve je to jedna te ista špilja razbojnička. Samo jedne smiješ napadati kao razbojnike, a druge moraš slaviti kao pobjednike.
- Dakle, nema razlike između Hitlera i Churchila?
- Što se mene tiče, nema. Jedan je zauzeo Hrvatsku od 41. do 45., a drugi od 45. nadalje. I stvorio Bleiburg, ubijajući cvijet moga naroda. I sada njegovi nasljednici rade isto. Debelo se priča da su engleski agenti doveli mudžahedine u Bosnu, da su ih naoružali i da su namjerno izazvali rat Hrvata i Muslimana. Samo, na opću hrvatsku radost, nije ovo više Bleiburg. Prisilit ćemo mi njih da podviju svoj rep i odu odakle su došli.
- Kako mislite da će početi ovdje neki novi život?
- Nije još sve završeno s poviješću. Ako ratni zločin ne zastarijeva i ako se progoni naciste kao pse zašto vi kao zagovornici pravde ne postavite pitanje odgovornosti nad Hirošimom, nad pokusima na ljudima, nad Katinskom šumom, nad Bleiburgom, nad Drezdenom, nad nizom jama u kojima su bez suđenja završile tisuće bezimenih, najobičnijih vojnika. Ni za to sigurno nećete dati odgovora, jer nemate za to ni volje ni želje. Zamislite da Hrvatska sada podigne optužnicu za Bleiburg. Mislim da bi Englezi to odbili kao hrvatsku mitomaniju.
- Stalno kod svoga govora ponavljate riječ mi. Tko ste to vi?
- Svatko je u ovom narodu vojnik svojim načinom. Ako ima iti malo u sebi nacionalne svijesti.
- Vi ste svećenik. Kako možete govoriti o svojoj vojsci?
- Zar svećenik treba prignuti glavu i pustiti u ime nekih tuđih odredaba da mu netko pokolje narod? Imam se pravo braniti i to mi nitko ne može zabraniti.
- Jeste li vi član hrvatskih postrojbi?
- I kad bih bio zar mi je dužnost to vam reći?
- Jeste li vi zapovjednik ovoga grada, ovih ljudi, ove vojske? Što ste vi?
- Da bi netko bio rodoljub zar mora imati vojne činove. I da bi netko nešto radio zar mora neminovno biti zapovjednik? Ja volim ovaj grad i ovaj narod. A to je jače od svih vojnih činova i zaduženja. Meni ne treba naređivati, ja rodoljubne stvari izvršavam sam.
- I vojne?
- Da ste mi pred pet godina ponudili na prodaju tenkove, zrakoplove ili drugo oružje, bio bih vam zahvalan što mi to prodajete. I atomsku bombu bih tada kupio da ste mi je ponudili.
- A što biste s njome.
- Ništa osobito. Samo tako da se nađe. Jer ako se takvim igračkama igraju Englezi, Francuzi, Amerikanci i Rusi, zašto je sramota meni takvim se igračkama igrati.
- Kad će sve to prestati? Treba li jednom zaboraviti prošlost i tražiti novo?
- Niste logični. Prije ste me pitali mogu li se prisjetiti nekih stvari iz hrvatske prošlosti. Htjeli ste točno po srpsku: prigni glavu i priznaj svoju krivlju jer si ustaša. A ja jesam ustaša, jer svaki Hrvat koji ustaje i brani od agresije svoj narod zaista je ustanik, ustaša. A ako vama riječ ustaša nešto drugo znači, žao mi je. Moja je glava bistra i pamet još uvijek čitava i volja za istinom jaka. Imam pravo vidjeti istinu kakva jest. I suprotstaviti se svakoj vašoj istini. Jer vi zapadnjaci vidite samo ono što vam odgovara. Istina vam je samo toliko istina ukoliko je možete staviti u novčanik. Sve vam je ostalo suvišno.
- I opravdavati ustaše?
- Još jednom vam moram postaviti nov problem. Pitam vas, znate li možda kako je počeo, a kako završio drugi svjetski rat ovdje u ovom jadnom i porušenom gradiću?
- Bit će vjerojatno ponovno po vašemu.
- Naravno. Jer poznajem veoma velike detalje. Ali evo vam pa razlučujte. Hrvatska država iz ratnog doba proglašena je 10. travnja 1941. Dva dana iza toga, na Veliku subotu 41., Srbi su naoružani upali u selo Siverić. To vam je odavde samo tri kilometra. Na uličicama su zaustavili i ubili djevojčicu od 8 godina, djevojku od 26 godina i ženu od 44 godine. Kad ih je hrvatska država tražila kako bi ih sudila za zločin, razbježali su se po šumama. Jednoga od grupe imenom Jovo Mudrinić uhvatio je tadašnji policijski istražitelj Juco Rukavina i kad mu nije dokazao krivnju nakon tri dana istrage pustio ga je na slobodu. Čovjek koji je gledao Mudrinićevo hapšenje samo je za to osuđen na petnaest godina robije, a Jovo Mudrinić bio mu je zapovjednik zatvora. Hvalio se svojim nedokazanim zločinima. Vi ovo nećete htjeti razumjeti, ali ima još. Znate li vi da su talijanski fašisti u Drnišu razoružali ustaše? Znate li vi da su Talijani ovdje ubili čovjeka samo zato što su mu u kući našli skraćenu malu lovačku pušku? Kako to da se govori o suradnji talijanskih fašista i ustaša? Znate li vi da je u ovome gradu u ime slobode i saveznika ubijeno više od tisuću Hrvata po završetku rata? Znate li vi da je u ovom gradu u jednoj noći pogubljena bez ikakva suđenja njemačka vojska i to strašnom smrću. I još im grob nitko nije otvorio.
- Tko ih je pobio?
- Zar je to teško znati? Pročitate imena zapovjednika partizanske, vama savezničke vojske i odgovornih, i gotovo.
- Znate li im imena?
- Dakako. Ali ona vam trenutno nisu važna. Sve njih zapad slavi kao ugledne ljude i političare. A do danas nitko groba nije otvorio. A potomci ubojica: jedan vodi lijevu stranku, jedan je ugledni homoseksualac i jugonostalgičar, a jedan vam je takav potomak nigdje drugo nego na radiju "Slobodna Europa" u Pragu. I svaku večer nama Hrvatima govori što je demokracija. Vjerojatno je to naučio od djeda. Ako imate volje još samo za nešto.
- Za što?
- Možemo zajedno posjetiti čovjeka koji je zapalio eksploziv i pod zemljom ostavio strašnoj i dugotrajnoj smrti više od petsto ljudi, možemo s njime popiti koju. Možete ga vi pitati za imena. Njegovo će svjedočanstvo biti uvjerljivije.
- Gdje živi?
- Pa živi tu u Drnišu. I da apsurd bude potpun nikada ga nitko za to nije ni optužio niti sudio. I da apsurd bude potpuniji on vam je Srbin, da Srbin. I živi sada među Hrvatima. Ovdje i sada. I Hrvati ga hrane. A da apsurd bude potpuno potpun, vi ćete ponovno vikati kako Hrvati ruše pravoslavne crkve i kako ubijaju nedužne Srbe. Sad ste me razljutili, jer još dugo nećete imati ni očiju ni ušiju, a ni pameti. Za ovo što vam govorim treba imati pameti.
- A kršćanstvo?
- Sada ponovno počinjete kao da ništa niste razumjeli, kao da sam vam sve ovo uzalud govorio. Prije nego shvatim da vi stvarno nemate pojma o problematici u koju vas je netko ugurao, bolje bi bilo da vas ponudim hladnim sokom i da se rastanemo. Jer vrijeme je vruće. I ja sam vruć i čeka me mnogo korisniji posao. Srbi su me zaista dobro zaposlili.
- Ne, hvala. Nećeno ništa piti. I zbogom.
I ja rekoh "zbogom".

I tako poslije debelih sati razgovora na ruševini zvonika i crkve sv. Ante u Drnišu svatko je otišao na svoju stranu. Nikada nisam više čuo za "Pax Christi". Ne znam jesu li negdje zapisali što sam im rekao. Ne znam komu su predali sve one svoje zapiske i snimke. Ne vjerujem da mi fotografiju drže na noćnom ormariću. I od tada me nije više posjetila ni jedna svjetska udruga. Čak ni Elisabeth Rehn. A meni to teško palo. Nastavio sam klesati i pilati kamen. Zapadu za prkos.

Nema komentara:

Objavi komentar