HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Hrvatski povjesničar i političar, prvi predsjednik HDZ-a i prvi predsjednik Republike Hrvatske. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. u braku Stjepana i Justine (rođ. Gmaz). Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu. Od tada o djeci skrbi samo otac. Osnovnu školu pohađa u Trgovišću (1929.-1933.), a srednju u Zagrebu (1934.-1941.). Po završetku srednje škole odlazi u partizane (1941.) zajedno s ocem i braćom. U tom će ratu brat Stjepan poginuti (1943.). Potkraj siječnaj 1945. mladi je Tuđman upućen (kao jedan od hrvatskih predstavnika) u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Tu radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, a zatim u Generalštabu JNA da bi potom prešao na novu dužnost u uredništvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). U čin generala promaknut je 1960. čime postaje najmlađi general u komunističkoj Jugoslaviji. Tijekom boravka u Beogradu jedno je vrijeme i predsjednik sportske udruge Partizan. U razgovoru za sportski list Nogomet Stjepan Bobek, koji je u to doba bio igrač NK Partizan, tvrdi kako je baš Tuđman prvobitno bijele partizanove dresove promijenio u crno-bijele tvrdeći kako će se tako dresovi manje uprljati tj. da se tako u klubu štedi na novcu za dresove nogometaša.
Dok je živio u Beogradu njegov otac sazvao je obiteljski sastanak u Velikom Trgovišću na koji se sinovi Franjo i Ivan nisu odazvali. Potom je u ubio svoju suprugu (maćehu svojih sinova), a potom i sebe. Sinovi su kasnije u razgovorima s poznanicima izražavali uvjerenje kako je očeva namjera bila pobiti cijelu obitelj. No, kasnije je Tuđman tvrditi kako je njegova oca i maćhu ubila UDBA. Na vlastiti je zahtjev 1961. razriješen vojne službe kako bi se posvetio znanstvenom radu. Potom se seli u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta. Na mjestu direktora ove ustanove ostaje sve do 1967. Za utemeljenje Instituta dobiva novčanu potporu vlasti, a dodijeljen mu je i dio kata konfiscirane vile židovske obitelji Vrus u Nazorovoj ulici (zajedno s namještajem). Vlasnica vile ostala je u njoj živjeti u statusu sluškinje sve dok nije organizirano njezino iseljenje. Prema svjedočenju zagrebačkog pravnika Zlatka Vranjicana posao su u Institutu mogli su dobiti samo ljudi bez 'mrlja' u biografiji. Vranjican se prijavio za mjesto istraživača u Institutu. Nakon razgovora Tuđman je bio zadovoljan kandidatom, ali mu je ubrzo poručio kako ga ne može zaposliti jer je u međuvremeno "otkrio da potječe iz obitelji narodnih neprijatelja". Za profeosra na Fakultetu političkog znanosti Zagrebačkog sveuičilišta izabran je 1963. gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Dvije godine kasnije (1965.) postaje doktor povijesnih znanosti kada na Zagrebačkom sveučilištu brani disertaciju Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.
Tijekom tog vremena (1962.-1967.) predsjednik je Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Ujedno je i narodni zastupnik (1965.-1969.) Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske. Bio je i član Upravnog odbora te Izvršnog odbora Matice hrvatske te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1970., a član Hrvatskog centra PEN-a je od 1987. Iz komunističke je stranke izbačen 1967. i primoran napustiti Institut te je uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen kako bi se spriječila njegova javna djelatnost. Tada mu je bilo samo 45 godina. Kada je nakon Hrvatskog proljeća započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je. Zahvaljujući zalaganju Miroslava Krleže kod Josipa Broza izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena te je osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao "najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri". Neprestano se žalio na srce te je tvrdio da mu zatvorska posteljina izaziva alergiju. Na temelju toga uprava zatvora dopustila je da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor "radi srca" bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici.
U prvomu političkom pogromu nakon Brozove smrti ponovno je (veljača 1981.) osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. I to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju te francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama. Nakon presude ponovno je u zatvoru (siječanj 1982. - veljača 1983.), ali je nakon godinu dana pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je 1987. vraćena putovnica (nakon što je 17 godina bila oduzeta) putuje u inozemstvo. Prvo posjećuje Kanadu i Sjedinjene Države, a zatim u europske zemlje gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Sredinom 1989. utemeljuje HDZ i postaje predsjednikom stranke, a na toj će dužnosti ostati do kraja života. Ta će stranka na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj (1990.) pobijediti na izborima uvjerljivom većinom, a Tuđman će biti izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja novog Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990.) na neposrednim je predsjedničkim izborima (kolovoz 1992.) izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Od prosinca 1992. redovni je član HAZU. U lipnju 1997. na drugim neposrednim predsjedničkim izborima opet će biti izabran za predsjednika Republike Hrvatske.
Preminuo je 10. prosinca 1999. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Nositelj je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja (Catarina de Medici, nagrade Centra za etničke manjine, počasni doktor Sveučilišta La Jolla) te nositelj više hrvatskih odlikovanja. Hrvatski Sabor dodijelio mu je 9 njaviših državnih ordena. O njegovoj političkoj ličnosti postoje brojni prijepori. Na međunarodnom planu sumnjiči ga se da je dogovarao podjelu BiH s Miloševićem Na unutarpolitičkom planu promijenio je ime NK Dinamu što je izazvalo prosvjede navijača toga kluba. Zamjeru mi se i loša provedba privatizacije tijekom koje je došlo do velikog broja nepravilnost te je dobar dio hrvatskog gospodarskog bogatstva prodavan za višestruko manju cijenu od stvarne. Svoje protivnike i kritičare nije se libio nazivati Judama i farizejima, diletantima, jalnicima i jalnušima, smutljivcima i mutikašama, egzibicionistima, stranim plaćenicima i šakom prodanih duša.
Dok je živio u Beogradu njegov otac sazvao je obiteljski sastanak u Velikom Trgovišću na koji se sinovi Franjo i Ivan nisu odazvali. Potom je u ubio svoju suprugu (maćehu svojih sinova), a potom i sebe. Sinovi su kasnije u razgovorima s poznanicima izražavali uvjerenje kako je očeva namjera bila pobiti cijelu obitelj. No, kasnije je Tuđman tvrditi kako je njegova oca i maćhu ubila UDBA. Na vlastiti je zahtjev 1961. razriješen vojne službe kako bi se posvetio znanstvenom radu. Potom se seli u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta. Na mjestu direktora ove ustanove ostaje sve do 1967. Za utemeljenje Instituta dobiva novčanu potporu vlasti, a dodijeljen mu je i dio kata konfiscirane vile židovske obitelji Vrus u Nazorovoj ulici (zajedno s namještajem). Vlasnica vile ostala je u njoj živjeti u statusu sluškinje sve dok nije organizirano njezino iseljenje. Prema svjedočenju zagrebačkog pravnika Zlatka Vranjicana posao su u Institutu mogli su dobiti samo ljudi bez 'mrlja' u biografiji. Vranjican se prijavio za mjesto istraživača u Institutu. Nakon razgovora Tuđman je bio zadovoljan kandidatom, ali mu je ubrzo poručio kako ga ne može zaposliti jer je u međuvremeno "otkrio da potječe iz obitelji narodnih neprijatelja". Za profeosra na Fakultetu političkog znanosti Zagrebačkog sveuičilišta izabran je 1963. gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Dvije godine kasnije (1965.) postaje doktor povijesnih znanosti kada na Zagrebačkom sveučilištu brani disertaciju Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.
Tijekom tog vremena (1962.-1967.) predsjednik je Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Ujedno je i narodni zastupnik (1965.-1969.) Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske. Bio je i član Upravnog odbora te Izvršnog odbora Matice hrvatske te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1970., a član Hrvatskog centra PEN-a je od 1987. Iz komunističke je stranke izbačen 1967. i primoran napustiti Institut te je uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen kako bi se spriječila njegova javna djelatnost. Tada mu je bilo samo 45 godina. Kada je nakon Hrvatskog proljeća započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je. Zahvaljujući zalaganju Miroslava Krleže kod Josipa Broza izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena te je osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao "najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri". Neprestano se žalio na srce te je tvrdio da mu zatvorska posteljina izaziva alergiju. Na temelju toga uprava zatvora dopustila je da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor "radi srca" bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici.
U prvomu političkom pogromu nakon Brozove smrti ponovno je (veljača 1981.) osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. I to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju te francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama. Nakon presude ponovno je u zatvoru (siječanj 1982. - veljača 1983.), ali je nakon godinu dana pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je 1987. vraćena putovnica (nakon što je 17 godina bila oduzeta) putuje u inozemstvo. Prvo posjećuje Kanadu i Sjedinjene Države, a zatim u europske zemlje gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Sredinom 1989. utemeljuje HDZ i postaje predsjednikom stranke, a na toj će dužnosti ostati do kraja života. Ta će stranka na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj (1990.) pobijediti na izborima uvjerljivom većinom, a Tuđman će biti izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja novog Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990.) na neposrednim je predsjedničkim izborima (kolovoz 1992.) izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Od prosinca 1992. redovni je član HAZU. U lipnju 1997. na drugim neposrednim predsjedničkim izborima opet će biti izabran za predsjednika Republike Hrvatske.
Preminuo je 10. prosinca 1999. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Nositelj je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja (Catarina de Medici, nagrade Centra za etničke manjine, počasni doktor Sveučilišta La Jolla) te nositelj više hrvatskih odlikovanja. Hrvatski Sabor dodijelio mu je 9 njaviših državnih ordena. O njegovoj političkoj ličnosti postoje brojni prijepori. Na međunarodnom planu sumnjiči ga se da je dogovarao podjelu BiH s Miloševićem Na unutarpolitičkom planu promijenio je ime NK Dinamu što je izazvalo prosvjede navijača toga kluba. Zamjeru mi se i loša provedba privatizacije tijekom koje je došlo do velikog broja nepravilnost te je dobar dio hrvatskog gospodarskog bogatstva prodavan za višestruko manju cijenu od stvarne. Svoje protivnike i kritičare nije se libio nazivati Judama i farizejima, diletantima, jalnicima i jalnušima, smutljivcima i mutikašama, egzibicionistima, stranim plaćenicima i šakom prodanih duša.
- Kažu, vratite nam Dinamo. Što da im vratim? Jugoslaviju, Srbiju, Pančevo?
- Mene će povijest smjestiti bok uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije.
- Sudovi su donosili odluke bez mojega znanja!
- Mi ne možemo tražiti da poglavari Srbije dođu na Haški sud. Ako bismo vodili takvu politiku, mogla bi nam se obiti o glavu.
Nema komentara:
Objavi komentar