Pravoslavlje u Hrvata

"Panika među srpskim klerom, ali i političarima vrlo je razumljiva jer ako se osvješćivanje hrvatskih pravoslavaca nastavi, Hrvatska pravoslavna crkva bi mogla po broju vjernika nadmašiti srpsku. U tom slučaju pada u vodu mit o posebnom mjestu srpske nacionalne manjine kao najbrojnije", navode pravoslavni Hrvati.

Grb Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvatapravoslavnih kršćana.^[1] Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, ali je postojala u razdoblju od 1942. do 1945. godine, u doba NDH. 10. rujna 2010. godine osnovana je Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika čiji je cilj osnivanje autokefalne hrvatske pravoslavne crkvene organizacije i slobodno izjašnjavanje pravoslavnih kršćana pripadnicima hrvatskog naroda.

Broj pravoslavnih Hrvata daleko je veći od objavljenog, no radi nedostatka Crkvene organizacije mnogi se pravoslavni Hrvati tako ne izjašnjavaju. Pravoslavaca je 2011. u Hrvatskoj bilo 190 143, od čega se čak 16 647 izjasnilo kao pravoslavni Hrvati. Hrvata pravoslavaca je više nego pripadnika ijedne od protestantskih crkava, više nego Židova, dakle sasvim dovoljno za vlastitu: Hrvatsku pravoslavnu crkvu HPC. Srbi (159 530) su zbrinuti kroz SPC, Makedonci (2 401) su zbrinuti kroz MPC, Crnogorci (1 822) su zbrinuti kroz CPC i SPC. No, niti jedna od gornje tri navedene pravoslavne crkve, nije prikladno rješenje za 16 647 pravoslavnih Hrvata. Zašto? Odgovore donosi Hrvatska pravoslavna zajednica:
“SPC širi srpstvo i ne može podnijeti misao da postoje pravoslavni Hrvati i hrvatska ćirilica. Ovakav, visok broj pravoslavaca Hrvata zahtijeva sustavnu skrb za zadovoljenje vjerskih potreba, no to im se sustavno onemogućuje. Suvremeni hrvatski pravoslavci sve se više zanimaju za svoje podrijetlo i polako, ali sigurno mnogi od njih shvaćaju da su dugo bili u zabludi pod urnebesnom crkvenom propagandom, jer da zapravo uopće nisu Srbi, nego potomci Hrvata koji su pod raznim okolnostima prešli na pravoslavlje, pa su dakle i oni pravoslavni Hrvati. Posljednja dva popisa pučanstva, iako su za široki puk ostala u tajnosti (nisu objavljeni u cjelini), jasno pokazuju taj trend. Na popisu 2001. Oko 11 000 ljudi izjasnili su se kao Hrvati pravoslavci. Deset godina kasnije takvih ljudi ima već 30 000. Za to vrijeme Srba pravoslavne vjere ima oko 40 000 i njihov je broj stabilan. Najzanimljivije je da ima još preko 100 000 ljudi čija je vjera pravoslavna, ali se ne izjašnjavaju o svojoj naciji.

Takav trend izazvao je paniku u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je pokušala spriječiti registraciju Hrvatske pravoslavne zajednice. Episkop dalmatinski Fotije (Sladojević, rodom od Banja Luke) pokušao je to učiniti u pismu predsjedniku Josipoviću, koji ni sam ne krije svoju sklonost ka Srbiji: “Ako takva udruga može biti registrirana i time dobiti legitimitet, onda smo u opasnosti da se vratimo u razdoblje Drugoga svjetskoga rata kada je vladala ideologija krvi i tla, koja je iza sebe ostavila bezbrojne leševe nevinih i apokaliptičnu pustoš”, rečeno je u pismu. Bilo je to gotovo jednako blesavo kao i patrijarhova tirada o „Hrvatima gorim od vraga“. Panika među srpskim klerom, ali i političarima vrlo je razumljiva jer ako se osvješćivanje hrvatskih pravoslavaca nastavi, Hrvatska pravoslavna crkva bi mogla po broju vjernika nadmašiti srpsku. U tom slučaju pada u vodu mit o posebnom mjestu srpske nacionalne manjine kao najbrojnije”, navode pravoslavni Hrvati moguće razloge “otezanja” priznanja HPC-a. S tom problematikom obratili su se ministarstvu Uprave RH, ali i svim medijima sljedećim priopćenjem:

“Uredno smo Vam dostavili dokumentaciju za upis Europske  pravoslavne crkve u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva (u daljnjem tekstu Hrvatska pravoslavna crkva) u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, ali se i dalje odugovlači postupak upisa u Evidenciju na štetu Hrvatske pravoslavne crkve. Zbog toga smo primorani izvijestiti europske i hrvatske institucije te svjetsku i hrvatsku javnost jer je na djelu najveća diskriminacija iz razloga što se Hrvatskim pravoslavcima kao skupini  koja je četvrta po broju vjerskog opredjeljenja  ne da da se mole Bogu i da imaju svoju crkvu. Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu osnovala je crkvu  u Hrvatskoj, a koja  je nazvana Europska  pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva. Na popisu stanovništva 2011. godine u Hrvatskoj se 16.647 ljudi izjasnilo kao Hrvati pravoslavne vjere.  Hrvati pravoslavci dugo su čekali da dobiju svoju crkvu, što se konačno dogodilo. Da navedeni Zakon nije usklađen vidljivo je po tome što su neke vjerske zajednice susjednih država koje nisu članice Europske unije (na primjer Srpska pravoslavna crkva – SPC čije  je Upravno sjedište u Beogradu u Srbiji, a njezini organizacijski oblici 429 u Hrvatskoj i dr.) evidentirale organizacijske oblike u Republici Hrvatskoj, a Europska pravoslavna crkva čije je sjedište u Parizu u Europskoj uniji  ne može evidentirati s dostavljenom dokumentacijom Europsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj – Hrvatsku pravoslavnu crkva. To nema nigdje u svijetu i Hrvati pravoslavci kojih se po zadnjem popisu izjasnilo 16.647 su najdiskriminirajuća skupina u Republici Hrvatskoj i svijetu.

Također i Crnogorska pravoslavna crkva u Hrvatskoj upisala se u evidenciju vjerskih zajednica u RH, 2006. godine pod uvjetima kakvim sada zahtjeva Hrvatska pravoslavna crkva, s tim da je njezin broj vjernika malen u odnosu na vjernike Hrvatske pravoslavne crkve. Crnogorska pravoslavna crkva u Hrvatskoj 2006. godine evidentirala se u Ministarstvu uprave na temelju čl. 21 st. 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Ako je novoosnovana vjerska zajednica dio vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu prema pravu te vjerske zajednice, zahtjevu za upis u Evidenciju mora priložiti suglasnost nadležnoga središnjeg tijela vjerske zajednice sa sjedištem u inozemstvu (članak 21. st. 2), i gle čuda za nevjerovati po istim uvjetima Hrvatska pravoslavna crkva ne može. Niti Crna Gora nije članica EU, a Hrvatska jest i ne može se upisati u evidenciju vjerskih zajednica u RH Europska  pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva koju je osnovala Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu. Što više reći?  Europske institucije EU ne priznaju se u  njezinoj članici Hrvatskoj. Zaključkom Vlade RH, od 23. prosinca 2004. godine, Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva sa svojih 16 647 vjernika ispunjava uvjet da je povijesna vjerska zajednica europskog kulturnog kruga i da je stekla uvjet za evidentiranje i sklapanje Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa. Hrvatska pravoslavna crkva u narednom razdoblju planira podnijeti tužbu protiv Vlade RH na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije”, kaže se u dopisu koji potpisuje hrvatski episkop Aleksandar, Predsjednik Svetog Sinoda Europske pravoslavne crkve u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva i član Svetog Sinoda Europske pravoslavne crkve sa sjedištem u Parizu.

Povijest

Kod formiranja suvremenih naroda na Balkanu vrlo važnu ulogu imala je religija. Tako je katoličanstvo smatrano glavnim indikatorom hrvatstva, pravoslavlje glavnim indikatorom srpstva, a islam glavnim indikatorom bošnjaštva. Srpstvo je često potpuno poistovjećivano s pravoslavnim kršćanstvom. Dok je Katolička crkva univerzalna, pravoslavne crkve imaju nacionalni predznak. To dokazuju izrazi srpska crkva, srpski pop, srpski Badnjak, srpski Božić, srpska Nova godina, srpski sveci, čak i srpska vjera. Srpska pravoslavna crkva koja je pod tim imenom osnovana tek 1920. godine izjednačava vjersko s nacionalnim, te je kanonizirala sve vladare iz obitelji Nemanjića osim Dušana Silnog i Uroša Nejakog. Pošto nema druge autokefalne pravoslavne crkvene organizacije na hrvatskom etničkom prostoru osim SPC, teško netko tko je njen član i tko slavi srpske vladare kao svece može biti bilo što drugo osim Srbin po nacionalnosti. Međutim, postoje dokazi kako su se neki pravoslavni kršćani smatrali Hrvatima. Sve do 1920. godine pravoslavni kršćani zapadno od Drine nisu imali skoro nikakvu crkvenu poveznicu sa srpskim i crnogorskim vjernicima. Srbi su bili pod jurisdikcijom srpske (raške) mitropolije, Crnogorci crnogorske, a oni u današnjoj Hrvatskoj i BiH karlovačke, dalmatinsko-bukovinske i sarajevske. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna i nije pripadala Pravoslavnoj crkvi u Srbiji sve do ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1918. godine, kada joj je pripojena, iako danas neki crnogorski analitičari tvrde, silom s ciljem srbizacije Crnogoraca

Srbi ili Vlasi

Pravoslavni kršćani Vojne krajine stoljećima su tendenciozno nazivani Vlasima ili Morlacima. Srpski povjesničari često su vlaško ime jednostavno poistovjećivali sa srpskim, zbog tvrdnji da su oni vlasi po staležu (stočari), a ne narodnosti (romanski narod). 1596. godine "Pounska krajina vlaški sinovi..." obraćaju se Ferdinandu III. kao "svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja..." pa izražavaju radost zbog vijesti "da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku..." (pozivaju ga doći i kažu kako će ga čekati) "nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene." Dakle, vlaški vojvoda Đurđe 1642. godine odgovara zagrebačkom biskupu na jedan njegov zahtjev. Srpski povjesničari kažu za njega i za krajiške pravoslavne kršćane da su Srbi, međutim sam vojvoda Đurđe ne spominje to ime već odgovara zagrebačkom biskupu: "da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih. Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom." Dalje Vojvoda kaže: "Ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti." U 17. stoljeću spominju se Vlaška zajednica (COMMUNITAS VALACHORUM) i Vlaški statuti. Pravoslavni kršćani u Hrvatskoj i BiH i danas se jezično ne razlikuju od svojih sudržavljana katoličke i islamske vjeroispovijesti, već govore (i)jekavicom ili čak ikavicom. Prilikom formiranja suvremenih naroda u 19. stoljeću mnogi pravoslavni kršćani prihvatili su hrvatski nacionalni identitet.

20. stoljeće

"U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice." - Srbobran, 4(16)10.1894., br. 113.

"Zabilježena je zgoda iz 1908. godine kad je hrvatski hajduk Andrijica Šimić nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostioni između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio Srbin Jovo Kadijević, na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego Rvat rišćanske vire."

Prigodom popisivanja iseljenika iz Habsburške Monarhije na Ellis Islandu u SAD-u 10. kolovoza 1913. godine upisivala se etnička pripadnost po samoizjašnjavaju. Brojni su se pravoslavni kršćani izjasnili Hrvatima. Nositelji mnogih poznatih prezimena za koja bi danas većina ljudi bez oklijevanja kazala da su srpska (Tesla, Paspalj, Mrkalj, Desnica, Lazarević, Ciganović, Milošević, Vukosavljević, Štrbac, Vukodinović, Dimitrović, Rašković) upisali su se kao Hrvati.

Nakon proglašenja Srpske pravoslavne crkve 1920. godine broj pravoslavnih kršćana koji se smatraju Hrvatima sveden je na par tisuća, ali je u posljednje vrijeme opet u porastu. Deset generala NDH (7.63% od ukupnog broja) bili su pravoslavni kršćani. Na popisu stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine 11.400 pravoslavnih kršćana izjasnilo se Hrvatima, a na popisu 2011. godine par tisuća više (16.647).

Poznate osobe

• Mojsije Baltić (Gora (Petrinja), 19. veljače 1804. − Zagreb, 31. listopada 1879.), hrvatski saborski zastupnik, lokalni dužnosnik i gospodarski stručnjak.
• Delko Bogdanić (Ličko Lešće, 27. kolovoza 1910. - Kosinjski Bakovac, 30. studenoga 1945.) je bio hrvatska vojna osoba. Pripadao je ustaškom pokretu.
• Svetozar Borojević (Umetić, kod Kostajnice, 13. prosinca 1856. – Klagenfurt, 23. svibnja 1920.) feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske.
• Dimitrija Demeter (Zagreb, 21. srpnja 1811. - Zagreb, 24. lipnja 1872.), bio je pjesnik, dramatičar, prevoditelj, publicist i hrvatski književni i kazališni djelatnik
• Špiro Dmitrović (Benkovac, 1803. – Zagreb, 6. veljače 1868.) hrvatski časnik i politički borac u doba ilirizma.
• Đuro Dragičević (njem.: Georg Dragičević) (Kalesija, Bosna i Hercegovina, 7. studenoga 1890. - Beč, Austrija, 28. srpnja1980.), hauptmann (satnik) Austro-Ugarske vojske, te kasnije pripadnik Kraljevske jugoslavenske vojske i Hrvatskih oružanih snaga.
• Fedor Dragojlov (Pančevo, 21. kolovoza 1881. – Buenos Aires, 8. prosinca, 1961.), hrvatski vojnik, general Domobranstva NDH.
• Đuro Gruić (Srijemska Mitrovica, 6. prosinca 1887. - Beograd, 24. rujna 1945.), general za vrijeme NDH.
• August Harambašić (Donji Miholjac, 14. srpnja 1861. – Zagreb, 16. srpnja 1911.), hrvatski pisac, pjesnik, publicist, političar i prevoditelj iz 19. stoljeća.
• Nikola Kokotović (Gornji Kosinj, 7. rujna 1859. - Zagreb, 6. siječnja 1917.), hrvatski novinar i član Čiste stranke prava.
• Dušan Kotur (Sisak, 14. veljače 1853. − Zagreb, 12. travnja 1878.) je bio hrvatski pisac, hrvatski rodoljub, prevoditelj i mecena.
• Petar Lazić (Barlete pokraj Ličkog Osika, 1892., - Zagreb, 29. lipnja 1945.), bio je predsjednikom pravoslavne crkvene općine u Zagrebu za vrijeme NDH.
• Spiridon Mifka (Samobor, 9. travnja 1902. – Zagreb, 29. lipnja 1945.), sarajevski episkop.
• Stjepan Miletić (Zagreb, 24. ožujka 1868. - München, 8. rujna 1908.), hrvatski kazališni intendant, redatelj, kazališni kritičar i književnik.
• Milan Ogrizović (Senj, 11. veljače 1877. - Zagreb, 25. kolovoza 1923.), hrvatski književnik i političar (Čista stranka prava)
• Dušan Plavšić (Vinkovci, 22. travnja 1875. - Zagreb, 18. prosinca 1965.) bio je hrvatski financijski dužnosnik i glavni financijer hrvatske moderne.
• Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. - Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), bio je vojnik, hrvatski pjesnik i prevoditelj.
• Gabrijel barun Rodić (njem.: Gabriel Joseph Freiherr von Rodich) (*1812 - †1890.), hrvatski plemić, vojskovođa i visoki državni dužnosnik u Habsburškoj Monarhiji.
• Josip Runjanin (Vinkovci, 8. prosinca 1821. - Novi Sad, 2. veljače 1878.), bio je hrvatski skladatelj i časnik u austrougarskoj vojsci.
• Milan Emil Uzelac (Komoran (Mađarska), 26. kolovoza 1888. - Zagreb, 7. siječnja 1953.) hrvatski vojnik i vojni zapovjednik koji je bio vodeća ličnost u zrakoplovstvu Austro-Ugarske, Kraljevine SHS (Jugoslavije) i NDH.
• Gedeon Zastavniković (Široka Kula, 1825. - Beč, 6. siječnja 1869.), bio je časnik u habsburškoj vojsci.

Objavio Stjepan Penc