HRVATSKI RATNICI

Prihvaćanjem kršćanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proročanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršćanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauče ratnom umijeću ukoliko žele pobjeđivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada neće povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obećanje će uvijek ispuniti.
Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeća bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahača lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su činili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po čemu su kasnije kravate i dobile naziv, a početkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats". Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovođe i cara Napoleona I. koji je rekao: "Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet". Friedrich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada neće zaboraviti hrvatske junake, čijoj su se hrabrosti, ratnom umijeću i viteškom duhu divili i čudom čudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesničari i vojni stručnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su cesto puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojčano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje. Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjećajući se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najveće žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršćansku Europu. Najveće priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predziđe kršćanstva" ("Antemurale Christianitatis").
___________________________________________________________

Senjski kapetan i kliški knez Petar Kružic

Iskusni i hrabri ratnik Kružic, najviše se je proslavio sjajno braneci Klis punih 15 godina. Tako je god. 1524. turski vojvoda Mustafa potpuno opkolio Klis, koji se usprkos nestašici hrane i pitke vode hrabro branio. Srecom, prije opsade kapetan Kružic je otišao u Senj gdje je skupio 1500 pješaka i 60 konjanika, s kojima je ploveci samo nocu došao i iskrcao se 10. travnja kod Solina. Odmah su krenuli prema Klisu, te su iznenadili i potpuno razbili nekoliko tisuca turskih vojnika. Zbog sjajne pobjede kralj Ludovik je darovao kaštel Breznicu kapetanima Petru Kružicu i Grguru Orlovcicu.

Usprkos uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohackom polju god. 1526. i pada Obrovca zapoceli su teški dani za okruženi grad,.

Turci su stalno vrebali i kružili poput strvinara, a 4. lipnja 1532. u vrijeme izbivanja kapetana Kružica koji je otišao po pomoc, velika turska vojska je pod vodstvom Mlecanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Medutim ubrzo je Kružic sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakocom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružic je savjetovao kralju Ferdinandu da iskoristi tu pobjedu tako da sagradi utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlecani stvarali probleme želeci zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su doista lijepo pomagali Kružica, tako da je i sam sultan Sulejman izjavio da je Klis "papinski grad".

Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja god. 1535. Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalica kojih ih je pustio u grad na zadnju noc poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili "lijepo" i nezaboravno iznenadenje.

Krajem kolovoza god. 1536. skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junacki branila, a kad je u ožujku god. 1537. stigla pomoc s mora, 3000 njemackih vojnika kralja Ferdinanda i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., zajedno su navalili predvodeni kapetanom Kružicem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujuci u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršcane divlje urlajuci, pa su talijanski i njemacki vojnici misleci da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Hrabri Kružic je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršcanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlaceci se prema obali gdje su bile kršcanske lade. Nažalost, Kružic koji je medu zadnjima došao do obale nije se uspio izvuci. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci, a neustrašivi kapetan je junacki poginuo skupo prodajuci svoju glavu.

Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj širom kršcanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obecali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura 1537. došao pod tursku vlast. Gradani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Petar Berislavic

Kraljev kancelar i vesprimski biskup, Trogiranin Petar Berislavic postaje banom god. 1513., te odmah odlucno ide braniti domovinu. Nakon što je od svog velikog prijatelja pape Lava X. primio novcanu pomoc od 50 000 dukata, ban se vraca u Hrvatsku da organizira hrvatske ratnike za boj. Kako su u to vrijeme nakon kratkog zatišja Turci zapoceli s novim valom navala prodiruci još dublje u ranjenu Hrvatsku, ban je morao na brzinu skupiti vojsku, te krenuti u akciju.

Na Veliku Gospu 15. kolovoza god. 1513. Petar Berislavic izvodi vojne manevre, a Turci kopaju rovove kod Blinje misleci da je banova vojska velika. Medutim nakon što je turska ophodnja otkrila da je kršcanska vojska brojcano mnogo slabija od njihove, oni krecu u navalu. Dana 16. kolovoza odigrala se velika bitka koja je završila velikom pobjedom hrvatskih vojnika kod Dubice na Uni. Turci su doživjeli strašan poraz, mnogo ih je poginulo u boju, a mnogi su se pri bijegu utopili u Savi i Uni. Pretpostavlja se, da je tada izgubilo živote oko 4 000 do 7 000 turskih vojnika. Medu poginulima bilo je i cetvero turskih vojvoda, dok je peti bio zarobljen te je zajedno s ostalim zarobljenicima poslan kao dar kralju Vladislavu.

Sjajne vijesti o velikoj hrvatskoj pobjedi brzo su se procule po svim kršcanskim zemljama. O hrabrom junaku i slavnom ratniku banu Petru Berislavicu mnogo se je pricalo, a na Božic mu je papa Lav X. osobno darovao blagoslovljeni mac i klobuk. Uz duhovnu i moralnu potporu napacenom hrvatskom narodu, papa Lav X. (Giovanni Medici) je jedini koji je obilno pomagao u novcu, hrani, oružju i drugim materijalnim dobrima. Takoder je pisao poslanice svim vladarima tadašnje kršcanske Europe moleci ih da pomognu iscrpljenoj Hrvatskoj i njezinom banu.

Ban Berislavic uspješno je ratovao protiv Turaka sedam godina. Jednu od najvecih pobjeda ostvario je god. 1518. kad je razbio Turke kod grada Jajce kojem je donio opskrbu. Troškove za bansku vojsku podmirivao je uz pomoc hrvatskog sabora, pape Lava X., a cesto **** je i sam prodavao i zalagao svoje posjede i imovinu.

U planini Plješevici, negdje izmedu Korenice i Bihaca na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomocnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavic rekao je svojim pomocnicima da bježe, te je sredivši nekoliko Turaka s macem u ruci junacki poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opca žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao oca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavica kardinalom, ne znajuci da je on mrtav.
___________________________________________________________

Diplomat i vrhovni kapetan Nikola Jurišic

Deset dana prije nego što ce postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišica za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji ce uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojnicke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišic se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Bec. Turci koji su mogli mirno proci pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da ce Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišic je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Bec i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Medutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlucio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišic sastavio od seljaka i gradana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da cu ga spasiti, nego samo da koji casak neprijatelja zabavim i tako kršcanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvecoj smrtnoj pogibelji."
Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gadali Kiseg, a 13. kolovoza zapoceli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko **** dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i cudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:" Od naših 700 oružanih zemljaka vec je polovica poginula; od pušcanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost cuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri **** dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišic im je slao tako drske i cinicke odgovore, da je sultan Sulejman ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišic se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati, a umjesto da udu u grad Turci su poceli bježati. Kasnije su pricali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim macem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišic u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišic napisao je Ferdinandu kasnije: "Moj pušcani prah bio je vec posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, vec je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza god. 1532. razocarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišicu grad Kiseg.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Nikola Šubic Zrinski

Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, N. Š. Zrinski ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se je proslavio god. 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Gradani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreci da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišiceve potpore, kralj Ferdinand ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitki. God. 1556. N. Š. Zrinski se odrekao banske casti, te je savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra Erdedija za novog bana. Kralj Ferdinand je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvecoj milosti imenujuci ga pritom meštrom kraljevskih tavernika.

Godine 1566. sultan Sulejman II. krece s preko 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Bec i potom citavu Europu. Tako Sulejman II. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare racune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obecaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim rijecima: "Ja Nikola knez Zrinski obecavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu velicanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada necu ostaviti, nego da cu s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je pocela 5. kolovoza i trajala je punih pet tjedana. Kako se je sigetska posada junacki branila i pri tom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolovic poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obecao da ce mu darovati citavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Medimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, madarskom i njemackom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa ce ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoc, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseci teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman II. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolovic vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad Turci su ocekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junacki poginuli "skupo prodajuci" svoje živote.

To junacko djelo Zrinskog ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje citave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim "Leonidom". Cetvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a medu njima su bili necak N. Š. Zrinskog Gašpar Alapic, te komornik Franjo Crnko koji je kasnije na hrvatskom, njemackom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili preko 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Bec i Europu.

Nikola Šubic Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" zauvijek je ostao živjeti u hrvatskim srcima, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Toma Erdody

Pocetkom god. 1584. hrvatskim banom imenovan je 26-godišnji grof Toma II. Erdody (Erdedi), sin Petra II. Erdedija hrvatskog bana od god. 1556. do 1567.

Odmah na pocetku svog mandata 26. listopada god. 1584. , ban Erdedi i general hrvatske krajine Josip Jošt Thurn su kod Slunja sa samo 2030 ratnika (1330 konjanika i 700 pješaka) iznenadili i strahovito razbili 9000 Turaka (8 400 konjanika i 600 pješaka). U slavnoj i sjajnoj pobjedi u "dolini Mocila kod Slunja" poginulo je oko 2 000 do 4 000 Turaka i samo nekoliko kršcanskih ratnika. U boju u kojem je oslobodeno nekoliko tisuca zarobljenog naroda i osvojeno mnogo ratnoga plijena, posebno su se proslavili ban Erdedi, grof Thurn i Purgstaller.

Ban Erdedi nastavlja s nizom sjajnih pobjeda, pa je s malim brojem ratnika (500 konjanika i 500 pješaka) 6. prosinca god. 1586. razbio Ali-begovu vojsku (3000 konjanika i 500 pješaka) kod Ivanica. Kad je god. 1587. medu mocvarama kod Kacsorlaka i Juraj Zrinski sa svojim ratnicima teško porazio i na drugi svijet poslao oko 2000 Turaka, prestale su na neko vrijeme turske navale na Hrvatsku. Tom prigodom je Juraj Zrinski zarobio oko 1000 Turaka i ulovio sjajan plijen od oko 1100 konja.

12. kolovoza god. 1591. ban Erdedi je oslobodio grad Moslavinu, a Ali Hasan-paša je ludovao od bijesa jer nikako nije mogao izaci na kraj s hrvatskim banom koji mu je stvarao velike probleme i gubitke. Medutim god. 1592. u bici kod Bresta kršcanska vojska je doživjela težak poraz, a sam ban Toma Erdedi je potamnio svoju slavu neslavnim bijegom. Medutim vec iduce godine u ljeto 1593. ban Erdedi se je iskupio. Naime, Hasan-paša je sa svojih 15 000 vojnika opet navalio na grad Sisak, a Erdedi je odmah skupio 2 400 svojih ratnika. Nakon što su im se pridružili karlovacki general Andrija Auersperg i vojvoda Rupreht Eggenberg s lakim konjaništvom, strijelcima i husarima, kršcanska vojska je imala oko 5 000 vojnika. I dok su se neki casnici dvoumili navaliti na nekoliko **** brojcano jace Turke, Erdedi i Auersperg su odlucno zagovarali navalu govoreci: "Ne gledajmo na broj neprijatelja, Bog ce nam pomoci!".
I doista uz Božju pomoc, kršcanska vojska je predvodena banom Erdedijem strahovito razbila tursku vojsku, koja je što u boju što u rijeci Kupi izgubila oko 10 000 vojnika, a sam Hasan-paša se je s 12 najistaknutijih turskih begova pri bijegu utopio u rijeci Kupi. Velika i sjajna pobjeda god. 1593. kod Siska koja je bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, oduševila je cjelu kršcansku Europu. Papa Klement VII. pohvalio je pobjednike posebnim pismom, a španjolski kralj Filip II. je odlikovao hrvatskog bana Erdedija imenujuci ga vitezom reda "sv. Spasitelja". 15. svibnja 1595. Erdedi se je povukao s banske dužnosti, te je nastavio uspješno ratovati protiv Turaka sve do svoje smrti god. 1624.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Nikola Zrinski

Hrvatski ban od god. 1647. do 1664. Nikola Zrinski uspješno je ratovao protiv Turaka, te je sudjelovao i u 30-godišnjem ratu. Takoder je bio mudar politicar i intelektualac koji je napisao knjigu lirike i junacko-romanticni ep "ADRIAI TENGERNEK SYRENAIA" u 15 pjevanja o svom pradjedu N.Š. Zrinskom.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno sa svojim bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". God. 1660. N. Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povuci svoje ratnike. Ljut i razocaran povlaci se u Cakovec, a malo poslije bez dopuštenja beckog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušcu Mure.

God. 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otocca. Na pocetku god. 1664. mudrom i razradenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka gdje je spalio 2 km dugi drveni Sulejmanov most kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je N. Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim "pairom" i nagradio s 10 000 talira.
God 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do pocetka rata osvojili, a kako im je Bec podlom politikom onemogucio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s beckim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu, a njegovom smrcu ubrzo dolazi do potpunog raspada hrvatsko-ugarskog saveza.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Petar Zrinski

Nakon smrti Nikole Zrinskog hrvatskim banom postaje njegov mladi brat Petar, ali službeno tek god. 1668. zbog raznoraznih politickih kalkulacija beckog dvora. Petar Zrinski je takoder bio veliki ratnik koji se je proslavio u mnogim bitkama, a osobito; kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovica i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Cengica i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršcanstva i strašilom Turaka".
Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je zapoceo njegov brat Nikola, pa se je tako povezao s glavnim madarskim vodama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog razlicitih ideja i nacina vodenja urote.

Ubrzo je i becki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareci za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujuci izdajom iz urotnickih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Beckome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osudeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te citave Europe. Nakon toga su becki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletacki poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živuceg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

God. 1907. "braca hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mucenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebacku katedralu.
___________________________________________________________

fra. Luka Ibrišimovic i svecenik Marko Mesic

God. 1683. na posljednjem pohodu na Hasburšku Monarhiju, veliki vezir Kara Mustafa je sa svojih 200 000 vojnika uspio doci do Beca kojeg je 2 mjeseca opsjedao. Medutim 12. rujna poljski i njemacki vojnici su stigli u pomoc, te su strahovito razbili tursku vojsku. Velika pobjeda ohrabrila je ostale narode i njihove vladare, a na poticaj pape, Hasburška Monarhija, Venecija i Poljska sklopile su savez "sv. Lige" s ciljem konacnog oslobodenja od Turaka.

I dok je carska vojska oslobadala Madarsku, a hrvatska banska vojska Hrvatsku, dizao se narod na oružje da konacno sredi ljute neprijatelje. Tako je ustanak u Slavoniji pokrenuo franjevac Luka Ibrišimovic koji je o situaciji na terenu pisao zagrebackom biskupu Mikulicu, pa u pismu od 24. veljace god. 1688. piše: "Nalazimo se u krajnjoj životnoj opasnosti, jer, neprijatelj se okuplja u Gradiški u sve vecem broju i svim silama radi na tome da odavde protjera carsku vojsku. Ako dode, protjerat ce je doista, jer ta vojska ne radi da sacuva ove krajeve nego da rastjera jadni kršcanski svijet, koji je toliko rastjeran da mu, ostane li ovdje, ne preostaje drugo, nemajuci nikakvih sredstava za život, ili da se Turcima preda ili da skapa od gladi. Inace, to se nije trebalo dogoditi jer je hrane prikupljene od seljaka i zaplijenjene od Turaka ostalo obilno. Zbog nemarnosti vojnika cami u turskom ropstvu do 2 000 bijednih kršcana obaju spola..."
12. ožujka god. 1689. na brdu Sokolovcu kod Požege, fra. Luka je s narodnom vojskom razbio Turke, te je tom prigodom dobio nadimak Sokol. Fra. Luka i njegova narodna vojska odigrali su veliku ulogu u oslobodenju Slavonije. Slavonija je oslobodena god. 1691. a fra. Luka je odmah organizirao naseljavanje opustošenih krajeva i gradnju crkvi.

Kao što je u Slavoniji fra. Luka organizirao i dignuo narod na ustanak za konacno oslobodenje od Turaka, tako je god. 1689. uz pomoc svecenika Marka Mesica, banska i granicarska vojska oslobodila Liku i Krbavu.
___________________________________________________________

Hrvatski ban Josip Jelacic

Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelacic, roden je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu. Zbog svojih kvaliteta i sposobnosti brzo napreduje, pa je tako 1837. dobio cin bojnika, a 1841. cin pukovnika glinske regimente. God. 1848. zbog opasnosti madarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomadari", Narodna skupština je izabrala Jelacica za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda.

Ban Jelacic je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na sveopce oduševljenje cijele Hrvatske. Madari i njihove sluge "madaroni" nisu se mogli pomiriti s cinjenicom da je Hrvatska dobila za vodu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u ocima beckog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelacic se je zalagao da se spor s Madarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Medu nama samo mac može odluciti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku madarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraca sva dostojanstva i casti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuce navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelacic skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne madarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hocemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo madarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže cast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."
Vojskovoda i ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreca junacka!" krece sa svojom vojskom 11. rujna iz Varaždina. Tako kod Schwechata, nadomak Becu, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuce topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelacic je tako 1. studenog ušao u Bec kao prvi vojskovoda nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma becke revolucije, 13. kolovoza god. 1849. slomljena je i madarska revolucija.

Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelacic je za samo godinu dana bio promaknut cak tri ****: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva (feldzeugmeistera), što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.
___________________________________________________________

Vojskovoda Josip Filipovic

Jedan od najvecih hrvatskih vojskovoda Josip Filipovic, roden je god. 1819. u Gospicu. Od samog pocetka vojnickog života, Filipovic je sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem podrucju hrvatskog i austrijskog teritorija. Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Bec, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipovic se je osobito proslavio u bitki kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu fronte.

Jedno vrijeme Filipovic je bio zapovjednik divizije u carskom Becu, a nedugo zatim promaknut je u generalpukovnika austrijske vojske. God. 1878. kad je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila medunarodni mandat da riješi "veliku istocnu krizu" tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipovic je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovoda preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadatak. U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješacke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Vojskovoda Filipovic je tako ušao u Bosnu preko Save kod Broda, te je brzom i vještom akcijom zauzeo Sarajevo 19. kolovoza.