PUT HRVATA DO JADRANA

PUT HRVATA DO JADRANA

U svojoj raspravi Podrijetlo i znacenje imena Hrvat (Zbornik Kacic XXV., posebni otisak, Split 1993.) iznio sam pretpostavku, da je ime Hrvat nastalo na Kavkazu. Ovu moju pretpostavku donekle mijenjaju najnovija otkrica o pradomovini Arijaca. O tomu sam govorio na Medunarodnomu kolokviju o ranoiranskomu iskonu predslavenskih Hrvata, održanu u Zagrebu 24. lipnja 1998. Ovo je sažetak toga predavanja.
Pradomovina Hrvata
Najnovija otkrica i arheološki nalazi dokazuju, da je pradomovina prvobitnih Arijaca bila Indija. Ti prvobitni Arijci ili Ranoarijci sebe najprije nazivahu Sarasvati, a zatim Harahvaiti. Ta se imena u vedskim zapisima rabe od godine 3750. do 1800. pr. Kr. Sarasvati su u prapovijesti živjeli u sjevernoj Indiji (danas pustinja Thar), uglavnom uzduž nekadašnje velike rijeke Sarasvati. Na temelju arheoloških nalaza i Rigvede znanstvenici zakljucuju, da su Ranoarijci u svojoj sjevernoindijskoj Arijskoj domovini živjeli i ranije od VII.-V. tisucljeca pr. Kr., pa se danas povijest Indoarijaca može unatrag pratiti punih devet tisuca godina. Kada je rijeka Sarasvati presušila, narod Sarasvati - tada se vec nazivahu Harahvaiti (Hrvati) - zbog suše i gladi sele na podrucje današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Dio njih se odselio u južno Zakavkazje, Kurdistan i gornju Mezopotamiju.
Podrijetlo i nastanak imena Hrvat
Ime Hrvat u svomu temelju ima indoeuropsku sastavnicu ar, koja je i u korijenu rijeci Arye (Arijac). U indoarijskomu sanskrtu arya znaci gospodin, plemeniti (u širem znacenju: imucan, bogat, obilan). Prvobitni oblik imena Hrvat(i) bilo je ranoarijsko ime Sarasvat(i). To se ime u vedskim zapisima rabi od godine 3750. pr. Kr. za stanovnike Ariane Veyah (Arijske domovine) i kao naziv tadašnje glavne indijske rijeke, koja je protjecala kroz podrucje gdje su živjeli Sarasvati. Najkasnije do 2000. pr. Kr. Ime Sarasvati preoblikovano je u ime Harahvaiti, koje je praoblik današnjega imena Hrvat (u cakavskomu Harvat, u kajkavskomu Horvat). Zlatni lanac hrvatskoga imena, koji povezuje ranoarijske Sarasvate s današnjim Hrvatima, izgleda ovako: SaRasVATi (sanskrt), H(A)RahVAiTi - AuRVAT - HARVAT (Zend-avestijski), HuRaVAT (arijsko-huritski), ARaQuUTtu (asirski, izgovaralo se Arvat), ARroMATi - HaRrauMATiš - ARraoVATiš - H(A)RruMATiš (elamski), H(A)RauVATiš - H(A)RauVATaiia - H(A)RahVATiš - H(A)RauVATiya - H(A)RauVATim - ARruVAuTti - H(A)RraoVATiš (staroperzijski), ARUhaATtu i ARrahUTti (akadsko-babilonski, izgovaralo se H(A)RVAT I HRVAT), HRUhATti (aramejski), HoRoHoAD (I.st. izvedeno od HoRohVAT), ARiVATes i ARViATes (latinski preoblici, I. st.), HORoUAThos i HOROAThos (Tanais, II./III. st.), CHROATorum (povelja kralja Trpimira iz 852.), CRUATorum (Šopot, IX. st.), HRoBAToi: citaj HrOVAToi (Konstantin VII. Porfirogenet, X. st.), HARVAT - HORVAT - HRVAT (današnji oblici). U svakomu od ovih imena nalazi se današnje ime HRVAT (u svakomu imenu to je oznaceno velikim slovima - op. p.). Hrvatsko ime sacuvalo se u brojnim mjestnim i zemljopisnim nazivima na podrucju Euroazije: Chorvat (Indija), Horbata i Horvot (sela u Izraelu), Harvat-Sedom i Harava (doline u Izraelu), Horbat i Arwad i Arwata (Sirija), Harw - Arbat - Hirwat - Harawit (Kurdistan), Horbat (Libanon), Harvat el Ghor (podrucje Mrtvoga mora) i dr.
Hrvatske državne tvorbe do VII. st.
Zemlja Sarasvati u sjevernoj Indiji prva je poznata hrvatska državna tvorba u povijesti. Najstarije središte ove države bijaše grad Dwarak na obali Indijskoga oceana, utemeljen oko 3000. godine pr. Kr. Harahvaitija (staroperz. Harauvatija) nalazila se na podrucju današnjega Afganistana i sjevernoga Irana. Glavni grad Harahvaiti bio je izgraden oko pet kilometara od današnjega afganistanskoga grada Kandahara (danas se na tom mjestu nalazi selo Harvacija, u kojemu ima pleternih uresa slicnih onima u Istri i na otoku Krku). U doba perzijskoga kralja kraljeva Darajavauša (Darija) I. Velikoga (522.-486. pr. Kr.) Harahvaitija ulazi u perzijski savez suverenih država. U Darijevu proglasu uklesanu u stijeni brda Bagastana (450 km jugozapadno od Teherana) Harahvaitija je zabilježena na tri jezika: staroperzijskomu, elamskomu i akadsko-babilonskomu, a zapisano je i ime njezina tadašnjega kralja: Harauvat Vivana (530.-490. pr. Kr.); za njega se u proglasu kaže, da je "ban u Perziji, kralj u Harauvatiji". Aleksandar Veliki Macedonski Harahvaitiju je zaposjeo godine 329. pr. Kr. U sklopu kraljevine Parthije Harahvaitija je opstojala kao samostalna država od god. 1.-110. pr. Kr., a tada je osvaja kralj države Kušan Kaniška. Hrvatsko ime s podrucja Harahvaitije sacuvano je u imenu grada Kysyl-Arwat (=Crveni Hrvat) u Turkmeniji (Turkmenistanu). U najstarijim azijskim puckim predajama, legendama i mitovima Hrvatska se naziva Arvatistan, Hirvatistan i Horbatistan. pravni sustav Harahvaitije (Harauvatije) i Harahvaita (Harauvata) utkan je u temelje Perzijskoga Carstva, koje je taj pravni sustav ostavilo u baštinu cijelomu covjecanstvu. Kraljevstvo Huravat - Predvodeni svojim vojnickim plemstvom, koje u onodobnim izvorima nazivaju marjanune i Mariani, Harahvaiti su u Mezopotamiji oko godine 1700. pr. Kr. utemeljili državu Huravat Ehilaku (Hrvatsko kraljevstvo); tu su državu Egipcani nazivali Naharina, Asirci i Babilonci Hanigalbat, a Hetiti i Medijci zemlja Mitani. Od huravatskih kraljeva najpoznatiji je Tušrata (oko god. 1400. pr. Kr.). Država Huravat opstojala je u sjevernoj Siriji i zapadnoj Mezopotamiji od XVI. do XIV. st. prije Krista. Nakon toga je ušla u sklop Hetitskoga Carstva kao savezna država. Dio Huravata je odselio u Armeniju i tamo osnovao novu državu, koja se u staroperzijskim izvorima takoder naziva Kraljevstvo Huravat (u drugim izvorima Urvartu, Uruatru, Urartu, Biaini i Vansko Carstvo, a u Bibliji Ararat). Armensko Kraljevstvo Huravat u VIII. st. pr. Kr. postaje vodeca sila u dijelu Azije (prostirala se tada na podrucju sjeverne Sirije, južnoga Zakavkazja i od jezera Urmija do Crnoga mora). U pocetku VI. st. pr. Kr. ovo kraljevstvo ulazi u sklop iranske Harahvaitije. Bosporsko kraljevstvo - Nalazilo se s obje strane Kerckoga tjesnaca, koji se nalazi izmedu Crnoga i Azovskoga mora. Poznata su dva vladara toga kraljevstva: Tiberije Julije Sauromat (175.-211. po Kr.) i njegov sin Reskuporid (220. po Kr.). Ovo je kraljevstvo osnovano nakon ulaska Parta u Harahvaitiju (godine 1. prije Kr.), kada su brojni Hrvati napustili Iransku visoravan i osnovali ovu državu. U Bosporskom su kraljevstvu, osim brojnih ranoarijskoiranskih i iranosarmatskih Hrvata, živjeli i indoarijski Sindi, Maeoti, Roksolani, Alani i drugi indoarijci. Bosporska je država pala pod udarom germanskih Gota, koji su nakon godine 200. po Kr. na Crno more provalili s podrucja Visle. Ime Sauromat ili Sarmat grcko-rimski je preoblik imena Hrvat, a nastalo je od ranoarijskoga imena Sarasvati. Na podrucju Bosporskoga kraljevstva, na ušcu rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more, pronadene su dvije mramorne spomen-ploce iz II./III. st. po Kr. s imenima Horosst-os (Horsat, Horvat) i Horoath-os (Horoat, Hrvat). Na vecoj ploci, koja se nalazila na jednoj državnoj zgradi u onodobnomu Tanaisu, uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata uklesan je i službeni naziv zagrade na kojoj se ploca nalazila - Synodos Horouathon, što u prijevodu na današnji hrvatski jezik znaci Hrvatski sabor. Na podrucju Bosporskoga kraljevstva takoder je naden i pehar s hrvatskim kockastim grbom (iz II. st., naden je uz ušce rijeke Kuban u Azovsko more). To dokazuje, da su Hrvati vec tada imali svoj državni sabor i grb. Tekst na spomenutoj ploci pocinje zazivom: "Bože Svevišnji, udijeli blagoslov!". To dokazuje, da su tanaiško-bosporski Hrvati bili jednobošci - vjerojatno zaratustrijanci a možda cak i kršcani. Tekst je napisan na starogrckomu (helenskomu) jeziku, koji je tada bio svjetski jezik. On je bosporskim Hrvatima bio diplomatski jezik, kao što ce im latinski biti nakon doselidbe u podunavsko-jadransku domovinu. Crvena Hrvatska - Postojala je od IV. st. na podrucju današnje Ukrajine, pa je Ukrajinci drže ranim pravno-politickim temeljem svoje državnosti. Orosius Presbyter ukrajinske Crvene Hrvate naziva Horiti, a Zacharias Rhetor Hrwts. Vikinški putopisci nazivaju je kraljevstvo Krowataland. Ruski i poljski ljetopisci Crvene Hrvate nazivaju Russiae Carvati, Rothe Krobatthen, Horvaty. Od godine 374. kralj Crvene Hrvatske je Ukromir (sastavnica mir u njegovu imenu u zapadnoiranskim i kurdskim govorima doslovce znaci vladar odnosno kralj - usporedi imena hrvatskih narodnih vladara: Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Zvonimir). Nakon smrti kralja Mezamira (593.-602.) ukrajinska se Crvena Hrvatska konacno ujedinjuje sa zakarpatskom Bijelom Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Od Crvenih Hrvata potjecu današnji ikavski Hrvati. Bijela Hrvatska - Prostirala se na podrucju današnje Ceške, Moravske, Poljske i Slovacke. Politicko središte ove države bio je najprije grad Samobor, a od godine 190. grad Hrvat (današnji Krakov - ime Krakov izvedeno je iz imena Hrvat) na gornjemu toku rijeke Visle. Od godine 869.-894. Bijelom Hrvatskom zavladao je svehrvatski kralj kraljeva Sventopolk-Budimir, koji je tada pod svojom krunom ujedinio vecinu hrvatskih zemalja od Karpata do Dunava i Jadrana. U X. st. Bijelom Hrvatskom vlada domaca hrvatska dinastija Slavnikovica. Na kraju X. st. zaposjedaju je Cesi i Poljaci. Velika Hrvatska - Nastala je ujedinbom istocne (ukrajinske) Crvene Hrvatske i zapadne (karpatske) Bijele Hrvatske. Njezin prijestolni grad bio je Hrvat (današnji Krakov). Vrhunac moci dosegnula je pod carem Samom (623.-658.). Tada je obuhvacala veci dio Karpata, Galiciju i Panoniju. Raspala se pod udarom Avara na tri hrvatske države: Karantaniju, Moravsku i jadransku Bijelu Hrvatsku (obuhvacala je i današnju Bosnu i Hercegovinu). U Velikoj Hrvatskoj vladajuci sloj bijahu arijskoiranski Hrvati, a radni sloj poljodjelci Vendi ili Veneti. Židovski trgovac Ibrahim Ibn-Jaqub u svojim zapisima kaže, da su pripadnici vladajucega sloja u Velikoj Hrvatskoj bili kršcani jakobiti, a ostali bijahu pogani. Hrvati iz Velike Hrvatske u današnju su domovinu došli u dva velika selidbena vala: od 378.-395. i od 626.-640. (hrvatsko-avarski rat). Osim Bijele Hrvatske, u novoj su domovini utemeljili i Crvenu Hrvatsku (Albanija, Raška i Crna Gora). Ljetopisac iz XVI. st. Ivan Tomašic u svomu Kratkomu ljetopisu Hrvatskoga Kraljevstva iznosi, da su kralja Zvonimira ubili "nevirni Slovinci", a branili ga "virna braca Hrvati i Dalmatinci". Ovaj Tomašicev navod dokazuje, da je još u XVI. st. bila živa svijest o neslavenskomu podrijetlu Hrvata.
Hrvatski jezik, pismo i pravjera
Izvori iz kojih se napajao hrvatski jezik jesu arijski prajezik sarasvati (bliz Vedama) i sanskrt. Uglavni kameni-temeljci hrvatske kulture, književnosti i uljudbe (civilizacije) su Vede, sanskrt i Zend-Avesta. Vec u II. tisucljecu prije Krista balticki Hrvati govorili su kajkavski. Ostatci indoarijsko-iranskoga hrvatskoga prajezika sacuvani su do danas u Bednjanskomu govoru (Bednja, Jasenje, Trakošcan i susjedni zaselci) i u Cakajšcini (brdska sela na otoku Krku). Poljski kardinal Hozij (Hosius) nazvao je godine 1558. hrvatski jezik "jezikom majkom" svih slavenskih jezika. Hrvatsko pismo glagoljica i glagoljsko bogoslužje, kako dokazuje dr. Marko Japundžic, nastali su na podrucju Crnoga mora, gdje su nadene mramorne ploce s hrvatskim imenima. Zacetak glagoljice trebamo tražiti u sumerskim klinopisima. Tvorac je hrvatske jednobožacke pravjere prorok i vjerski obnovitelj Zaratustra, koji je roden u iranskoj Harahvaitiji. Hrvati su bez otpora primili kršcanstvo, jer je ono vrlo blizu zaratustrizmu (zoroastrizmu). Dio Hrvata iranske Harahvaitije pokrstio je sv. Toma Apostol na prolasku u Indiju, a dio je kršcanstvo primio u Armeniji, još u apostolska vremena. U današnju domovinu Hrvati su došli kao kršcani arijanci.

Ovaj tekst o podrijetlu Hrvata napisao je Mato Marcinko