HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Prodane duše mogu da mi puše (̅_̅_̅_̅(̅_̅_̅_̅_̅_̅_̅_̅_̅̅_̅()ڪے~ ~
ilustracija: Stiv CINIK
Polako se doznaje za što se tko borio. Nacija svakim danom i u svakom pogledu sve više napreduje u sakupljanju spoznaja kako i koliko su njezini "prvi ljudi", stupovi društva i odličnici, naplatili svoje sudjelovanje u politici, Domovinskom ratu i ostvarenju želje za životom u demokraciji. Hrvatski velikani, odlikovani generali i od naroda birani politički vođe za svoja djela, naime, nisu dobili samo pljesak na izborima i dobre saborske mirovine, vojne činove i sinekure, nego je dobar dio njih rado uzeo i nekretnine, gotov novac ili kakvu unovčivu "pokretninu".
Politička elita dobro je naplatila svoje usluge još od početaka demokratske i pokradene Hrvatske pa do današnjih dana, kada u saborskim klupama sjede zastupnici s nepravomoćnim presudama za teški kriminal. Serijal koji ovih dana objavljuje zagrebački Večernji list - u kojem se navodi tko je od "uglednika" dobio stan iz fonda Ministarstva obrane - nevjerojatan je dokument vremena u kojem smo živjeli. Ne treba drugih dokaza za to da su jedni krali, dok su drugi ginuli, odnosno snažnijeg upozorenja na koliko trulim "stupovima" stoji hrvatsko društvo.
Nažalost, vojni stanovi nisu jedina trula jabuka u voćarnici hrvatske demokracije. Tu su pretvorba i privatizacija, koja je uništila privredu, ali ne da bi stvorila Tuđmanovih dvjesta bogatih obitelji, nego novih dvjesta tisuća nezaposlenih građana. Nakon 2003., kada je na scenu stupio dr. Ivo Sanader sa svojim rizničarima dugih prstiju, Hrvatska je postala "južnoamerička" zemlja korupcije, bastion klijentalizma i nepotizma, u kojem su narodu bacane banane da ne bi vidio majmunarije vlasti.
Ali, treba reći da je dr. Sanader došao na dobro pripremljenu njivu za veliko oranje. "Gazde" sa svih razina društvenog utjecaja bili su spremni staviti jednu ruku na oči, a drugu u džepove kmetova. Dokumenti nad kojima se javnost danas zgraža pokazuju da su od početka devedesetih godina beskrupulozno privatizirali javno dobro oni čiji je posao bio da ga zaštite. Stanovi koje je u svom stambenom fondu imalo Ministarstvo obrane, jer ih je naslijedilo od bivše JNA, odnosno iz prethodnog sustava, dobrim djelom su podijeljeni raznim političarima iz HDZ-a, koji su ih kasnije, ako je baš trebalo, otkupili za mali novac. Najzvučnije ime na tom nečasnom popisu svakako je ono milijunaša Nadana Vidoševića, predsjedničkog kandidata, koji je tek 2009. za dobre novce prodao "vojni stan" što ga je dobio petnaestak godina ranije.
Da stvar zvuči odvratnije, pobrinuo se sam Vidošević, izjavivši da su tih tričavih stotinjak luksuznih kvadrata zaslužili još njegovi preci, koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu "boreći se za Hrvatsku". Preci, ako su se doista borili, danas se okreću u grobu, dok Vidošević tim riječima ulazi u bogatu povijest hrvatskog beščašća. Uz političare, udobne stanove na elitnim mjestima dobili su generali bez vojske Ivan Tolj i Vladimir Zagorec, te haaški pritvorenik Slobodan Praljak. Tu su i šefovi Šuškove tajne policije, SIS-a, te članovi stambene komisije koji su dijelili kvadrate. Oni danas govore kako je sve bilo po propisima, baš kao što Sanader govori da je nevin.
Posebnu bizarnost iz tog doba rasipanja javne imovine svakako predstavlja dodjela stana stanovitom Dani Šarcu, pripadniku ustaških jedinica između 1943. i 1945. te kasnijem članu terorističkog Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Stanovi Ministarstva obrane, kao i kvadrati što ih je još javnosti nepoznatim korisnicima podijelila komisija Vlade za zbrinjavanje političara, doista su bili rani radovi za kasnije dosege najuglednijih nacionalnih lidera. Ivo Sanader i njegova žena, izvješćuju mediji, u desetak godina zaradili su 4,8 milijuna kuna, što je izrazito mnogo za naše prilike, ali su nakupili imovine u vrijednosti od 28 milijuna kuna.
Možda se ne mogu još mjeriti s Vidoševićem, no da je "obavljanje dužnosti" još potrajalo, bilo bi više i umjetnina i kvadrata. Sanader, osim toga, nije cijeli crni fond HDZ-a darovao samome sebi. Nikako da se objavi kome su sve kuriri svakog mjeseca nosili po još jednu plaću. Spominje se tek politički beznačajna Bianca Matković, koja je šminkala Sanadera i navodno dobivala deset tisuća kuna mjesečno, plus "krpice" iz nekih zagrebačkih trgovina. A što je s onima za koje se šminkao Sanader? Kako će vile za odmor objasniti oni koji su imali i manju plaću od Sanadera, pa su ipak skupili za mramorne bazene i mjesta u prvom redu do mora?
Priča o sanaderovskom obliku korupcije ne može završiti dok su njegovi ljudi na vlasti. Sanader u HDZ-u nije imao samo "svog" blagajnika, Mladena Barišića, nego isključivo svoje ljude na važnijim mjestima. Jadranka Kosor danas može, pa i za saborskom govornicom, tvrditi da se HDZ blati u medijima, ali poštenije bi bilo da kaže tko je bacio naciju u blato korupcije i kriminala od kojeg se još godinama neće oprati. Napokon, posve je vidljivo da je pokretač glavnine obračuna s korupcijom borba za vlast u samom HDZ-u, odnosno vrhu državne vlasti.
Hrvatska javnost danas polako slaže popis svojih prodanih duša. One su, kako vidimo, znatno skuplje od Gogoljevih mrtvih duša, čiji su vlasnici na njih morali plaćati porez sve do popisa stanovništva kojim se potvrđuje smrt. Hrvatske prodane duše naplatile su se u stanovima, slikama i gotovini, a njihova politička smrt, koja se potvrđuje na izborima, ne znači da je pljački došao kraj.
Polako se doznaje za što se tko borio. Nacija svakim danom i u svakom pogledu sve više napreduje u sakupljanju spoznaja kako i koliko su njezini "prvi ljudi", stupovi društva i odličnici, naplatili svoje sudjelovanje u politici, Domovinskom ratu i ostvarenju želje za životom u demokraciji. Hrvatski velikani, odlikovani generali i od naroda birani politički vođe za svoja djela, naime, nisu dobili samo pljesak na izborima i dobre saborske mirovine, vojne činove i sinekure, nego je dobar dio njih rado uzeo i nekretnine, gotov novac ili kakvu unovčivu "pokretninu".
Politička elita dobro je naplatila svoje usluge još od početaka demokratske i pokradene Hrvatske pa do današnjih dana, kada u saborskim klupama sjede zastupnici s nepravomoćnim presudama za teški kriminal. Serijal koji ovih dana objavljuje zagrebački Večernji list - u kojem se navodi tko je od "uglednika" dobio stan iz fonda Ministarstva obrane - nevjerojatan je dokument vremena u kojem smo živjeli. Ne treba drugih dokaza za to da su jedni krali, dok su drugi ginuli, odnosno snažnijeg upozorenja na koliko trulim "stupovima" stoji hrvatsko društvo.
Nažalost, vojni stanovi nisu jedina trula jabuka u voćarnici hrvatske demokracije. Tu su pretvorba i privatizacija, koja je uništila privredu, ali ne da bi stvorila Tuđmanovih dvjesta bogatih obitelji, nego novih dvjesta tisuća nezaposlenih građana. Nakon 2003., kada je na scenu stupio dr. Ivo Sanader sa svojim rizničarima dugih prstiju, Hrvatska je postala "južnoamerička" zemlja korupcije, bastion klijentalizma i nepotizma, u kojem su narodu bacane banane da ne bi vidio majmunarije vlasti.
Ali, treba reći da je dr. Sanader došao na dobro pripremljenu njivu za veliko oranje. "Gazde" sa svih razina društvenog utjecaja bili su spremni staviti jednu ruku na oči, a drugu u džepove kmetova. Dokumenti nad kojima se javnost danas zgraža pokazuju da su od početka devedesetih godina beskrupulozno privatizirali javno dobro oni čiji je posao bio da ga zaštite. Stanovi koje je u svom stambenom fondu imalo Ministarstvo obrane, jer ih je naslijedilo od bivše JNA, odnosno iz prethodnog sustava, dobrim djelom su podijeljeni raznim političarima iz HDZ-a, koji su ih kasnije, ako je baš trebalo, otkupili za mali novac. Najzvučnije ime na tom nečasnom popisu svakako je ono milijunaša Nadana Vidoševića, predsjedničkog kandidata, koji je tek 2009. za dobre novce prodao "vojni stan" što ga je dobio petnaestak godina ranije.
Da stvar zvuči odvratnije, pobrinuo se sam Vidošević, izjavivši da su tih tričavih stotinjak luksuznih kvadrata zaslužili još njegovi preci, koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu "boreći se za Hrvatsku". Preci, ako su se doista borili, danas se okreću u grobu, dok Vidošević tim riječima ulazi u bogatu povijest hrvatskog beščašća. Uz političare, udobne stanove na elitnim mjestima dobili su generali bez vojske Ivan Tolj i Vladimir Zagorec, te haaški pritvorenik Slobodan Praljak. Tu su i šefovi Šuškove tajne policije, SIS-a, te članovi stambene komisije koji su dijelili kvadrate. Oni danas govore kako je sve bilo po propisima, baš kao što Sanader govori da je nevin.
Posebnu bizarnost iz tog doba rasipanja javne imovine svakako predstavlja dodjela stana stanovitom Dani Šarcu, pripadniku ustaških jedinica između 1943. i 1945. te kasnijem članu terorističkog Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Stanovi Ministarstva obrane, kao i kvadrati što ih je još javnosti nepoznatim korisnicima podijelila komisija Vlade za zbrinjavanje političara, doista su bili rani radovi za kasnije dosege najuglednijih nacionalnih lidera. Ivo Sanader i njegova žena, izvješćuju mediji, u desetak godina zaradili su 4,8 milijuna kuna, što je izrazito mnogo za naše prilike, ali su nakupili imovine u vrijednosti od 28 milijuna kuna.
Možda se ne mogu još mjeriti s Vidoševićem, no da je "obavljanje dužnosti" još potrajalo, bilo bi više i umjetnina i kvadrata. Sanader, osim toga, nije cijeli crni fond HDZ-a darovao samome sebi. Nikako da se objavi kome su sve kuriri svakog mjeseca nosili po još jednu plaću. Spominje se tek politički beznačajna Bianca Matković, koja je šminkala Sanadera i navodno dobivala deset tisuća kuna mjesečno, plus "krpice" iz nekih zagrebačkih trgovina. A što je s onima za koje se šminkao Sanader? Kako će vile za odmor objasniti oni koji su imali i manju plaću od Sanadera, pa su ipak skupili za mramorne bazene i mjesta u prvom redu do mora?
Priča o sanaderovskom obliku korupcije ne može završiti dok su njegovi ljudi na vlasti. Sanader u HDZ-u nije imao samo "svog" blagajnika, Mladena Barišića, nego isključivo svoje ljude na važnijim mjestima. Jadranka Kosor danas može, pa i za saborskom govornicom, tvrditi da se HDZ blati u medijima, ali poštenije bi bilo da kaže tko je bacio naciju u blato korupcije i kriminala od kojeg se još godinama neće oprati. Napokon, posve je vidljivo da je pokretač glavnine obračuna s korupcijom borba za vlast u samom HDZ-u, odnosno vrhu državne vlasti.
Hrvatska javnost danas polako slaže popis svojih prodanih duša. One su, kako vidimo, znatno skuplje od Gogoljevih mrtvih duša, čiji su vlasnici na njih morali plaćati porez sve do popisa stanovništva kojim se potvrđuje smrt. Hrvatske prodane duše naplatile su se u stanovima, slikama i gotovini, a njihova politička smrt, koja se potvrđuje na izborima, ne znači da je pljački došao kraj.
Nema komentara:
Objavi komentar