EURO SKEPTIK

Da je ulazak Hrvatske u Europsku Unijiu – kupnja mačka u vreći od strane Hrvatske, ta je tvrdnja bez iti najmanje sumnje istinita. Za to se je potrudila naša politika svojom pregovaračkom tajnovitošću. Ni sama hrvatska politika ne zna što je sve i kako je sve izugovarala, što je indirektno potvrdio i predsjednik Sabora RH Luka Bebić, a kamoli da to zna i sav narod - što je sve natrpano na ta kola sa klimavim kotačima. Cijena kupnje tog „mačka u vreći“ je pregolema, gotovo sigurno ta cijena je - neizvjesna budućnost hrvatskih nadolazećih naraštaja. Cijena te kupnje je i uopće velika upitnost - daljnjeg opstanka hrvatskog naroda, sudbine njegove države koju je tek - nakon skoro tisuću godina ponovno i tako skupo dosanjao. A sad je političari tako hladnokrvno utapaju u zamućenom jezeru od pet stotina milijuna ljudi. Pitanje svih pitanja glasi – je li želimo biti jedna posve beznačajna izgubljena provincija u sastavu ogromne države sa stranim gospodarima i bez ikakva utjecaja na svoju sudbinu ili želimo biti suverena država koja je stopostotno u našoj upravi. Mislim da bi na to pitanje svako osnovnoškolsko dijete izabralo pravi odgovor – naša kućica naša slobodica!.

Domovina, a time i država je najveća svetinja za jedan narod jer je ona garant njegove slobode i prosperiteta,a država je poput oklopa kornjače koja taj narod štiti od svih vanjskih i unutarnjih nasrtaja. Ali, samo u našem slučaju ne i od unutarnjih nasrtaja, od unutarnje crvotočine koja je već gotovo svu Hrvatsku iznutra izgrizla, i to od crvotočine njene vlasti koja se pokušava održati na svojim pozicijima, ne organizacijom rada, proizvodnje i prodaje, već rasprodajom znojem i mukom stečenih stoljetnih gospodarskih i nacionalnih vrijednosti i enormnim zaduženjem na teret budućih naraštaja, i bijegom u paradržavnu tvorevinu EU u kojoj njoj (vlasti) narod više ništa neće moći.

Prateći vijesti i komentare, ali i suludo naivne samohvale Hrvatske vlade i pojedinih pregovarača, odmah mi se nameće pitanje, i to svakodnevno isto pitanje – ako je sve to toliko dobro za Hrvatsku i njen narod – čemu oko svega toga tolika tajnovitost. Stižu i glasovi – da se pregovaralo i tajno, i navodno da su potpisani neki ugovori koji se neće nikada javno objaviti narodu, a koji nas obvezuju na nešto što narod nikada ne bi prihvatio, a kako se čini izgleda da je preuzeta i obveza procesuiranja još brojnih branitelja po listi Save Štrbca, a koje procesuiranje će EU monitoring pratiti kso preuzetu obvezu. I tko zna što je još sve preuzeto što narod ne smije znati.....?

Sve se čini da se naša nesretna povijest ciklički ponavlja. Dobili smo ponovno u osobama generala Gotovine i Markača ovovijeke mučenike Zrinske i Frankopane, ali ovaj puta ne u Novom Mjestu, već u novom mjestu - u Haagu. Ali, kako se sve više čini ponavlja se i 1918.g. Današnja hrvatska vlada sve više ima atribute Narodnog vijeća iz 1918.g. koje je donijelo sudbonosnu i najtragičniju odluku u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda, bez ikakva znanja i pitanja naroda, bez ikakva znanja i pitanja tadanjeg Sabora, a koja odluka je rezultirala tolikim tragičnim posljedicama za narod da se ni do dan danas od nje nismo do kraja oporavili.

Bože, Bože moj – zar je to moguće? Zar je moguće da opet, pored svoje lijepe, nezavisne države, ponovno srljamo kao guske u maglu u državnu tvorevinu iz koje nam nema povratka i izlaska. U državnu tvorevinu koja nas smatra plemenom, koja nas je na svakome koraku ponizila, i koja nam ništa dobro ne obećava, do li našeg nestanka!? Kao da ulijevamo čašu hrvatske vode u ogromnu europsku bačvu. Nema tog alkemičara koji bi mogao tu čašu naše hrvatske vode više natrag vratiti iz te bačve.

Naš ulazak u EU je po sustavu – tko uđe nek se kani svake nade. Tko jednom uđe izlaska više nema.

Ne samo da bi naš ulazak bio preveliki rizik za naše najviše narodne materijalne i duhovne vrijednosti. Zapravo tu rizika i nema, postoji stopostotna sigurnost – posve sigurno mi tamo dugoročnao kroz dvadeset, trideset, pedeset ili najkasnije sedamdeset godina (koje će vrlo brzo proći) gubimo ama baš sve. Kao narod se utapamo u golemo europsko jezero s više od pet stotina milijuna stanovnika, gubimo svoj jezik, gubimo svoje teritorije masovnim naseljavanjem pripadnika drugih naroda iz EU i iz svijeta dolaskom i naseljenjem brojnih azilanata. Gubimo nacionalni identitet, gubimo cjelokupnu povijesnu i kulturnu baštinu. Već u startu gubimo našu mladu inteligenciju koja će se razmililiti po cijeloj EU – idući trbuhom za kruhom i sl. Doista treba biti udaren u glavu pa to sve ne vidjeti.

Položaj svakoga naroda u Europskoj Uniji je specifičan i drugačiji. Postoje narodi kojima zbog svog geografskog i brojčanog stanja ili velike gospodarske moći, članstvo u EU itekako odgovara, a poglavito za one narode koji su skloni ekpanzionizmu. EU je za njih prava prilika za to. Postoje narodi koji ulaskom u EU ništa posebno ne gube, ali ništa posebno i ne dobivaju ( na pr. Švedska, Finska i sl.) Hrvatska se nalazi upravo u kategoriji država koja bi svojim ulaskom u EU od svih država članica neusporedivo najgore prošla. Već sama činjenica da posjeduje oko pet i pol tisuća kilometara dragocijene prekrasne morske obale na relativno toplom i vrlo atraktivnom rajskom moru, gotovo u srcu same Europe govori samo po sebi, a već se javno ističe od strane EU da Jadransko more ulaskom Hrvatske postaje Europsko more (dakako misli se samo naš dio Jadrana), ili kako neki govore da postaje Europska Florida, sa svim onim punim značenjem tih riječi. Kad postane Europsko more ili Europska Florida tada hrvatsko domorodačko stanovništvo na tom području više nikome ništa neće značiti, poput Indijanaca u američkim rezervatima.

Da je hrvatska politika imala iti malo političke mudrosti, izabrala bi znatno lakši i dostojanstven put ulaska u EU, a ne ovaj mukotrpni i ponižavajući, neprekidno nudeći se eurobirokratima do sramotne poniznosti. Taj lakši put ulaska mogla je ostvariti još prije nekoliko godina i to tako da u Saboru RH dvotrećinskom većinom donese odluku o tome da Hrvatska ni pod koju cijenu ne namjerava ući u Europsku Uniju, i da to nije njen ni strateški ni politički, ni nacionalni interes i cilj, ni kratkoročni ni dugoročni. Nakon takve odluke rastrčali bi se europski političari nudeći ovo i ono i tad bi ih mogla ucijenjivati i ući dostojanstveno.

Europa zapravo zna da Hrvatska u EU unosi najdragocijenije vrijednosti kojih nigdje drugdje nema a kojih se EU nipošto ne bi htjela odreći, ali zbog podaničkog ponašanja hrvatske politike želi iscijediti sve ono što se da iscijediti iz hrvatskog političkog limuna. Premda je posve točna tvrdnja da više EU treba Hrvatsku (pretežno njena obalna prostranstva) nego što Hrvatska treba EU.

No kako u svakome zlu ima i ponekog dobra, ovaj mučenički i podcjenjivački put otvorio je oči velikom dijelu hrvatskih građana koji su dobrano spoznali da EU nije niti može biti naš najveći, (niti bilo kakav) nacionalni ili strateški politički cilj, kako to tvrdi naša politika, već upravo obrnuto.

Kakvo je sjeme od strane eurobirokracije posijano po Hrvatskoj, takva će im sada biti i žetva. To naši političari trebaju znati. Tko sije vjetar žanje oluju. Tko sije iluzije bere zablude. Tko sije prezir i poniženje žanje otpor. Ali tko sije jutra bere vječne zore. I neka naši političari i ne pomisle na lažiranje referenduma, a kamoli da to i učine. (Zadnjih dana pojavljuju se neke lažne ankete po kojima većina građana prihvaća EU. Te ankete su u funkciji za unaprijed pripremljeni „rezultat“ referenduma.Ovo što se događa je elitistički pristup u EU bez ozbiljnog oslonca na volju naroda. Politiku i ne zanima mišljenje naroda, ponašaju se kao da ih je narod za to unaprijed ovlastio. Ali kako se čini mogli bi se i prevariti, pa i više od toga...!

Sva ova predpristupna ili pristupna sredstva koja su namijenjena Hrvatskoj, najvjerojatnije da će svojim većim dijelom biti samo obećanje koje se neće realizirati poput u slučaju Bugarske i Rumunjske. „Bojim se Danajaca i kad darove nose“. Ti programi realizirat će se tek djelomično, ali to sve skupa nije vrijedno da se zbog tih mrvica s europskoga stola izložimo doglednoj opasnosti svog sigurnog svekolikog nestanka. Osim toga naša davanja u zajedničku kasu već za desetak godina će dobrano nadmašiti sve ono što smo dobili kroz pristupne fondove.

Kako netko može biti toliko naivan i misliti da nećemo nestati pred masom od petstotina milijuna žitelja EU i pred njihovim ogromnim kapitalom koji može kupiti sve u Hrvatskoj za svoje sitne novce. A obzirom da na tom čitavom teritoriju držimo najdragocijeniju i najljepšu česticu zemljišta na kojoj već četrnajest stoljeća obitavamo, kako netko može biti naivan i misliti da tolika gospodarska moć i tolika politička snaga neće posegnuti za njom. Unatoč višekratnog lošeg iskustva sa životom u višenacionalnim zajednicama od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, komunističke Jugoslavije sad se opet guramo u nešto u što narod nikada ne bi ušao, ako bi ga se istinski a ne lažno pitalo.

Živi bili pa vidjeli! Kajanje neće nikome pomoći!