Danas smo svi jedno

Može biti da je g. Ministar Puk u svojem govoru izkazao jednu malu neistinu, barem se tako činilo. Brat je mio, koje vjere bio. (Pljesak. – Tako je!) Mi imamo jedan veliki dio naroda, koji je katoličke vjere. Imamo Muslimana, imamo evangeličke vjere. Ima i pučanstva, koje je u pravoslavlju. Državni je interes da ne bude u državi nikada nikakvih nesporazuma, a najmanje vjerskih trzavica. Nama je to posebni interes, jer mi znamo, da smo na granici Balkana, mi znamo da smo s istim Balkanom osobito bili vjekovima u doticaju. Mi znamo, da smo bili i pod balkanskim pritiskom, mi znamo da se na Balkanu do nedavno narod razlikovao po vjerama, da je narodnost, bila ne ću reći zamrla, ali tako prikrivena uslied života, uslied dogadjaja, da je vidljiva bila samo vjera i da su se ljudi po vjeri razlikovali. To je momenat prošlosti. Danas smo svi jedno, mi smo u jednoj državi, jer imamo narodnu nacionalnu sviest i obilježje i ne možemo i ne smijemo, da bi drugi momenti – pa i vjerski momenti – unosili u našu zajednicu trzavice. (Tako je. – Pljesak.). Mene je iznenadilo, da sam počeo dobivati neke poslanice, neka pisma od svećenika katoličke crkve, koja su se slala izravno na mene. U tim pismima tužilo se na progone katoličke crkve. Bilo je više ovakvih pisama, koja su bila pisana na istom pisaćem stroju, sa istim riečima, sa istim sadržajem i na istom papiru. Jedno je pismo došlo iz istočnoga diela zemlje, drugo je iz zapadnoga diela i t.d. Bilo je očito, da je neko poslao dotičnim ljudima jedan cirkular, po kojemu su ta pisma sastavljena. To su bila dakle pisma, u kojima se tuži na progon katoličke crkve, ali koji progon je svršio u tome, da je jedan kanonik osudjen na 20 godina tamnice. Prije nego što došao do bilo kakvog zaključka u ovoj stvari, došlo je još jedno pismo, koje je pisao jedan od podpisnika gornjih poslanica. U njemu on opozivlje pisanje ovih pisama nije sugerirao niko drugi, nego onaj kanonik, koji je u zatvoru i koji se hoće pokazati mučenikom svoje vjere. Mi znamo, da je on sudjen po zakonu, jer se je ogriešio o državu i njene zakone. Jednoga dana jedan ugledni gospodin došavši k meni kazao mi je: „Vi ste odlučili sagraditi džamiju u Zagrebu. Protiv toga nema nitko ništa, ali čemu ovu džamiju graditi u središtu grada. To ne bi smjelo biti!“. Ja sam mu odgovorio: „Kada sam došao ovamo, odmah su došli ljudi, koji su mi donjeli dva gotova nacrta za gradnju džamije. Ja sam ove nacrte pregledao i vidio sam, da bi po njima ova džamija imala biti sagradjena negdje u Kraljevečkoj šumi, dakle četiri do pet kilometara udaljeno od središta grada. Ja sam im kazao, da mi više ne dolaze s ovim nacrtima, ali im nisam stavio do znanja što namjeravam. Opazio sam, da je umjetnički paviljon na Trgu N najpodesniji, najzgodniji i najdostojniji, da se tamo sagradi džamija za Muslimane. Tada mi je došao jedan drugi gospodin, koji je kazao, da se ovaj hram umjetnosti nije smio pretvoriti u džamiju. Ja sam mu odgovorio: „Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig našeg robovanja. (Tako je! – Burni pljesak). Ja ne mogu ovaj žig dostojnije obrisati, nego da iz ovoga hrtama učinim džamiju“. Zašto? Zato, jer je Muslimana u Srbiji nestalo onda, kada je srušena zadnja džamija. (Burni pljesak i odobravanje). Kao znak, da ih u hrvatskom narodu ne će nestati, postavlja se u glavnom gradu njihova džamija. Dogodilo se, da su mi u razgovoru više ljudi, a i stranci rekli: „Gospodo, vi imate više unutarnjih pitanja. Vi imate muslimansko pitanje“. Ne, mi nemamo muslimansko pitanje. Države, koje imaju kolonije, imaju muslimansko pitanje. (Pljesak). U tim kolonijama ima naroda muslimanske vjere, koji niesu ista krv i tielo s narodom u materi zemlji. Muslimanska krv naših muslimana jest hrvatska krv. (Živio!) Ona je hrvatska vjera, jer su na našoj zemlji njeni pripadnici hrvatski sinovi. (Pljesak). Poglavnik Saboru i narodu 28. veljače 1942.