HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
“
Sva tri datuma su povijesna, ali imaju i mana. Jedan je previše Tuđmanov ili HDZ-ov, drugi je nametnuo SDP i ima za Sabor ponižavajućih i podaničkih elemenata, a treći ima i kukavičkih, pa i korporativnih konotacija...
Običan dan na godišnjicu
I tako smo dobili originalnu hrvatsku priču o državi s tri rođendana. I apsurd da mnogi Hrvati znaju što 4. srpnja znači Amerikancima, ali ne i koji je dan najznačajniji za Hrvatsku.
Na desetu godišnjicu današnjeg Dana državnosti, kad je prema Bebiću ispunjen stoljetni san hrvatskog naroda, a prema dr. Ivi Josipoviću najvažnijeg datuma u hrvatskoj povijesti, bio je tako posve običan dan da su Večernjakovi novinari morali podsjetiti političare kako su zaboravili na jubilarnu godišnjicu povijesnog događaja. Eto koliko je taj datum bio značajan kad ga se nije sjetila ni koalicijska vlast koja ga je godinu kasnije slavila kao rođendan države. Proglašenju samostalnosti i suverenosti prethodio je referendum 19. svibnja 1991. kojem se odazvalo 83,56 posto građana od 3,6 milijuna s pravom glasa, a od kojih je 93,24 posto glasovalo za samostalnost i suverenost Hrvatske uz mogući savez suverenih država s drugim republikama te protiv ostanka u Jugoslaviji.
Blagdanska revolucija
Sam Škrabalo je lani za Novi list rekao kako je njegova namjera bila da se 8. listopada proglasi Danom neovisnosti, a 30. svibnja Danom Hrvatskog sabora, dok su Mato Arlović i SDP tražili da 25. lipnja bude Dan državnosti radi amortizacije optužbi s obzirom na to da su tog povijesnog dana bili za samostalnost, ali i za konfederaciju. Ta blagdanska revolucija, kako ju naziva Letica, bila je posljedica detuđmanizacije koju je od 3. siječnja 2000. provodila koalicijska vlast uglavnom egzorcističkim zahvatima nad Tuđmanovom državotvornom simbolikom, svodeći je na zastavu, grb i himnu. Dakako, HDZ se najžešće opirao inicijativi Ive Škrabala. Ivo Sanader je uime Kluba HDZ-a tada rekao kako promjena vlasti u demokratskim zemljama ne podrazumijeva odmah i promjene Ustava i blagdana te je prigovorio kako se šalje neozbiljna poruka svijetu. HDZ je sljedeće godine slavio 30. svibnja, pa ih je tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić (HSS) prekorio, a i Dražen Budiša (HSLS) je rekao kako bi svi koji drže da su legalisti trebali poštovati zakon jer je sve drugo politički opasno. Premda se složio da je nepotrebno stvorena zbrka i da je oko tih izmjena bio nužan nacionalni konsenzus. Dolaskom Sanadera na vlast i druge su stranke tražile da HDZ ispuni obećanje, ali Sanader je zauzeo stav da svaka nova vlast ne treba mijenjati datume blagdana pa je 30. svibnja 2006. čestitao rođendan Hrvatskom saboru kazavši da je to bio veliki dan za hrvatsku povijest. Ali, potom je na Dan državnosti umjesto u Vukovaru bio u famoznoj Veroni, što je Ivica Račan nazvao “antologijom političke gluposti”. Dan državnosti je sporan i jer je saborsku odluku o samostalnosti na zahtjev EU dr. Tuđman potpisom na Brijunima zamrznuo na rok od tri mjeseca koji je istekao 7. listopada 1991.
Kritičarima Dana neovisnosti pak sporno je što je 8. listopada 1991. bio jedini dan u povijesti saborovanja kad je sjednica održana izvan Sabora, u zgradi Ine u Šubićevoj ulici u Zagrebu, što tom događaju daje kukavičku, a i korporacijsku konotaciju. Strahovalo se, a dr. Zdravko Tomac je u Glasu Slavonije ustvrdio da su i povjerljive informacije govorile kako bi JNA mogla raketirati i Sabor. Jer, dan prije raketirali su Banske dvore dok su tamo bili predsjednik dr. Franjo Tuđman i dvojica tada čelnih ljudi SFRJ, predsjednici Predsjedništva Stipe Mesić i Vlade Ante Marković. Stav dr. Slavena Letice je kako su zastupnici i radi solidariziranja s braniteljima trebali iskazati više ponosa i prkosa upravo kad se donosi odluka o raskidu svih veza sa SFRJ.
To potkrepljuje i svjedočanstvom kako mu je dr. Tuđman sedam godina kasnije na Pantovčaku rezignirano odgovorio zašto nije bio s “podrumašima”: “Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” Inače, Mesić je toga dana bio u Bruxellesu, Domljan je napustio zasjedanje prije te povijesne odluke, a Deklaraciju o neovisnosti čitao je njezin autor Vladimir Šeks. Analizirajući njezino značenje i stil, Letica u Vijencu tumači: “Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža.” Nasuprot tom “povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića)”, Tuđmanov saborski govor 30. svibnja 1990. za Leticu je bio državnički i državotvorni: “govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu.” K tomu, tada su u Saboru bili baš svi, pa taj događaj Letici ima sve odlike povijesnog događaja, uz još jedan detalj Letici osobito važan: “Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.”
Promijenili bez pitanja
No, unatoč motiviranosti Letičina ega (Tuđmanov savjetnik bio je do ožujka 1991.) da Dan neovisnosti prikaže kao “veliku osvetu podrumskih junaka” koji su time minorizirali Tuđmana, a sebi dali na važnosti, sam Šeks lani je rekao da bi se 30. svibnja trebao vratiti kao dan državnosti. Dakle, da se slavi dan kad je Hrvatska još bila u sastavu SFRJ.
Isticanjem da je nakon 25. lipnja 1991. na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti na zahtjev Europske unije stavljen tromjesečni moratorij do 7. listopada 1991., “Šeksov” 8. listopada 1991. još je veći, a za dr. Zdravka Tomca, tada potpredsjednika Vlade nacionalnog jedinstva – najveći datum, jer je tada Hrvatska “faktički postala samostalna država”.
Ipak, za neke je i taj datum samo proizvod sramotnog podčinjavanja europskom diktatu. Julienne Eden Bušić lani je u ovo vrijeme za dalje.com, povlačeći paralelu s američkim Danom neovisnosti i onim uobičajenim “kičem” zbog kojeg je taj dan odavno nadišao američke okvire, kao Hrvatica pitala: “Kako možemo slaviti dan kojega se uopće ne možemo ni sjetiti? Zašto su promijenili njegov prvotni datum? I tko nas je uopće pitao?, da bi na kraju svim Hrvatima i hrvatskim građanima poželjela Sretan Dan državnosti!”.
DAN DRŽAVNOSTI
Tri rođendana: Svaki datum ima povijesno značenje za Hrvatsku
Prije 10 godina 25. lipnja je, što se političara tiče, bio posve običan dan
Rođena je država Hrvatska. Neka joj je sretan i dug život!”, rekao je 25. lipnja 1991. u Saboru tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan nakon što je prihvaćena Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Bio je to trenutak nekim Hrvatima jednak onome kad je Neil Armstrong kročio na Mjesec. Ali unatoč povijesnom značenju Domljanove rečenice po kojoj je logično da taj dan domovina slavi rođendan, neki ga pogrešno nazivaju Škrabalov dan. Umjesto, ako je to kriterij, Arlovićev ili SDP-ov! Tu bi “glupost – ono što se naziva ‘Škrabalov praznik’ – trebalo ukinuti”, pisao je i kolumnist Jutarnjeg lista Denis Kuljiš. Mnogi tako misle. Dok Ivo Škrabalo, tada HSLS-ov saborski zastupnik, nije inicirao izmjene blagdana, sve do 2001., rođendan države slavio se 30. svibnja, jer je tog dana 1990., nakon prvih višestranačkih izbora, konstituiran Hrvatski sabor. Taj je datum dr. Franjo Tuđman kao predsjednik HDZ-a preporučio hrvatskom narodu da “ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti”. No, od Škrabalove intervencije to je “samo” Dan Hrvatskog sabora, a Hrvatska je dobila nova dva rođendana, Dan državnosti 25. lipnja i Dan neovisnosti 8. listopada. Tu izmjenu Zakona o blagdanima sociolog, savjetnik prvog predsjednika i političar dr. Slaven Letica u Vijencu je nazvao “čudačkom”. Dok je predsjednik Sabora Luka Bebić lani rekao kako je 8. listopada 1991. ispunjen “stoljetni san hrvatskog naroda”, preklani za 25. lipnja 1991. da je ostvaren “višestoljetni san hrvatskog naroda”, a godinu ranije za 30. svibnja 1990. da “nikad nismo bili ponosni kao tada”.Sva tri datuma su povijesna, ali imaju i mana. Jedan je previše Tuđmanov ili HDZ-ov, drugi je nametnuo SDP i ima za Sabor ponižavajućih i podaničkih elemenata, a treći ima i kukavičkih, pa i korporativnih konotacija...
Običan dan na godišnjicu
I tako smo dobili originalnu hrvatsku priču o državi s tri rođendana. I apsurd da mnogi Hrvati znaju što 4. srpnja znači Amerikancima, ali ne i koji je dan najznačajniji za Hrvatsku.
Na desetu godišnjicu današnjeg Dana državnosti, kad je prema Bebiću ispunjen stoljetni san hrvatskog naroda, a prema dr. Ivi Josipoviću najvažnijeg datuma u hrvatskoj povijesti, bio je tako posve običan dan da su Večernjakovi novinari morali podsjetiti političare kako su zaboravili na jubilarnu godišnjicu povijesnog događaja. Eto koliko je taj datum bio značajan kad ga se nije sjetila ni koalicijska vlast koja ga je godinu kasnije slavila kao rođendan države. Proglašenju samostalnosti i suverenosti prethodio je referendum 19. svibnja 1991. kojem se odazvalo 83,56 posto građana od 3,6 milijuna s pravom glasa, a od kojih je 93,24 posto glasovalo za samostalnost i suverenost Hrvatske uz mogući savez suverenih država s drugim republikama te protiv ostanka u Jugoslaviji.
Blagdanska revolucija
Sam Škrabalo je lani za Novi list rekao kako je njegova namjera bila da se 8. listopada proglasi Danom neovisnosti, a 30. svibnja Danom Hrvatskog sabora, dok su Mato Arlović i SDP tražili da 25. lipnja bude Dan državnosti radi amortizacije optužbi s obzirom na to da su tog povijesnog dana bili za samostalnost, ali i za konfederaciju. Ta blagdanska revolucija, kako ju naziva Letica, bila je posljedica detuđmanizacije koju je od 3. siječnja 2000. provodila koalicijska vlast uglavnom egzorcističkim zahvatima nad Tuđmanovom državotvornom simbolikom, svodeći je na zastavu, grb i himnu. Dakako, HDZ se najžešće opirao inicijativi Ive Škrabala. Ivo Sanader je uime Kluba HDZ-a tada rekao kako promjena vlasti u demokratskim zemljama ne podrazumijeva odmah i promjene Ustava i blagdana te je prigovorio kako se šalje neozbiljna poruka svijetu. HDZ je sljedeće godine slavio 30. svibnja, pa ih je tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić (HSS) prekorio, a i Dražen Budiša (HSLS) je rekao kako bi svi koji drže da su legalisti trebali poštovati zakon jer je sve drugo politički opasno. Premda se složio da je nepotrebno stvorena zbrka i da je oko tih izmjena bio nužan nacionalni konsenzus. Dolaskom Sanadera na vlast i druge su stranke tražile da HDZ ispuni obećanje, ali Sanader je zauzeo stav da svaka nova vlast ne treba mijenjati datume blagdana pa je 30. svibnja 2006. čestitao rođendan Hrvatskom saboru kazavši da je to bio veliki dan za hrvatsku povijest. Ali, potom je na Dan državnosti umjesto u Vukovaru bio u famoznoj Veroni, što je Ivica Račan nazvao “antologijom političke gluposti”. Dan državnosti je sporan i jer je saborsku odluku o samostalnosti na zahtjev EU dr. Tuđman potpisom na Brijunima zamrznuo na rok od tri mjeseca koji je istekao 7. listopada 1991.
Kritičarima Dana neovisnosti pak sporno je što je 8. listopada 1991. bio jedini dan u povijesti saborovanja kad je sjednica održana izvan Sabora, u zgradi Ine u Šubićevoj ulici u Zagrebu, što tom događaju daje kukavičku, a i korporacijsku konotaciju. Strahovalo se, a dr. Zdravko Tomac je u Glasu Slavonije ustvrdio da su i povjerljive informacije govorile kako bi JNA mogla raketirati i Sabor. Jer, dan prije raketirali su Banske dvore dok su tamo bili predsjednik dr. Franjo Tuđman i dvojica tada čelnih ljudi SFRJ, predsjednici Predsjedništva Stipe Mesić i Vlade Ante Marković. Stav dr. Slavena Letice je kako su zastupnici i radi solidariziranja s braniteljima trebali iskazati više ponosa i prkosa upravo kad se donosi odluka o raskidu svih veza sa SFRJ.
To potkrepljuje i svjedočanstvom kako mu je dr. Tuđman sedam godina kasnije na Pantovčaku rezignirano odgovorio zašto nije bio s “podrumašima”: “Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” Inače, Mesić je toga dana bio u Bruxellesu, Domljan je napustio zasjedanje prije te povijesne odluke, a Deklaraciju o neovisnosti čitao je njezin autor Vladimir Šeks. Analizirajući njezino značenje i stil, Letica u Vijencu tumači: “Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža.” Nasuprot tom “povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića)”, Tuđmanov saborski govor 30. svibnja 1990. za Leticu je bio državnički i državotvorni: “govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu.” K tomu, tada su u Saboru bili baš svi, pa taj događaj Letici ima sve odlike povijesnog događaja, uz još jedan detalj Letici osobito važan: “Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.”
Promijenili bez pitanja
No, unatoč motiviranosti Letičina ega (Tuđmanov savjetnik bio je do ožujka 1991.) da Dan neovisnosti prikaže kao “veliku osvetu podrumskih junaka” koji su time minorizirali Tuđmana, a sebi dali na važnosti, sam Šeks lani je rekao da bi se 30. svibnja trebao vratiti kao dan državnosti. Dakle, da se slavi dan kad je Hrvatska još bila u sastavu SFRJ.
Isticanjem da je nakon 25. lipnja 1991. na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti na zahtjev Europske unije stavljen tromjesečni moratorij do 7. listopada 1991., “Šeksov” 8. listopada 1991. još je veći, a za dr. Zdravka Tomca, tada potpredsjednika Vlade nacionalnog jedinstva – najveći datum, jer je tada Hrvatska “faktički postala samostalna država”.
Ipak, za neke je i taj datum samo proizvod sramotnog podčinjavanja europskom diktatu. Julienne Eden Bušić lani je u ovo vrijeme za dalje.com, povlačeći paralelu s američkim Danom neovisnosti i onim uobičajenim “kičem” zbog kojeg je taj dan odavno nadišao američke okvire, kao Hrvatica pitala: “Kako možemo slaviti dan kojega se uopće ne možemo ni sjetiti? Zašto su promijenili njegov prvotni datum? I tko nas je uopće pitao?, da bi na kraju svim Hrvatima i hrvatskim građanima poželjela Sretan Dan državnosti!”.
Nema komentara:
Objavi komentar