Zašto je nastao ustaški pokret

Nastanak ustaškog pokreta

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države".

Stvaranje Hrvatskog Domobrana

Tijekom listopada stvorena je organizacija Hrvatski domobran, koja počinje izdavati istoimene novine 16. listopada 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od Vlatka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. i promjene naziva države u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji, a zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "Hrvatski domobran " (1931-44) u Buenos Airesu i "Nezavisnu hrvatsku državu " (1933-42) u Pittsburghu.

Stvaranje revolucionarne organizacije - "Ustaša" i atentat na kralja Aleksandra

Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.

U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak. Pred novim valom represije, nastupa nov val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sj. Italiji. Procesi i progoni Hrvata svakodnevni su u domovini od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.

U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine JUgoslavije (zalažu se za federaciju, kao i tadašnji HSS) te se zalaže za pučki front protiv fašizma, a ustaški pokret posve se veže uz fašistističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje.

Ilegala i širenje utjecaja

Ubrzo poslje atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i SAD-u. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-srpskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu srpskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937 do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje medu stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala izmedu prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Zapadne velike demokracije Engleska i Francuska bile su za održanje Jugoslavije i pomagale su srpsku hegemonisticku politiku.

Komentar o ustaškom pokretu u 2. svjetskom ratu

Ustaše i ustaški pokret poniknuli i rasli na represiji i teroru, koji je nad Hrvatima , provodio velikosrpski režim. Uspostava NDH bila najprije s nadom prihvaćena no ubrzo nakon uspostave hrvatski narod, političke stranke, napose velika većina HSS-a nisu mogli prihvatiti ustaško vodstvo države. Vezivanje ustaša za fašizam, provođenjem rasni i vjerskih progona i zločina nad pojedinim slojevima stanovništva, te predaja Dalmacije Italiji do kraja su kompromitirali sam ustaški pokret i uništili ideju da se bilo kakva hrvatska država može trajnije temeljiti na načelima ustaškoga pokreta.

Za položaj ustaša u 2.svjetskom ratu, pogledati stranicu o NDH.

Ocjena

Tek je u posljednje vrijeme, nakon sloma Jugoslavije i komunizma, moguća objektivnija ocjena ustaškoga pokreta iako ni sada u cijelosti, jer pokrovitelji Jugoslavije, stare imperijalne demokracije poput britanske i francuske, još podupiru klišeizirana i jednostrana tumačenja da bi se ekskulpirali za sudjelovanje u zločinima jugoslavenskih država, ili da bi ih bitno umanjili. Stoga se i za realističnije ocijenjeni ustaški pokret može reći da je i dalje demoniziran i prikazivan u crno-bijeloj tehnici povijesnih prosudbi.

Razlozi nastanka

Ustaše su nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija- nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba. Pridjevak "revolucionarna" se može shvatiti samo uvjetno, jer implicira nasilno rušenje jugoslavenske države. I, u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: to je nacionalni hrvatski pokret, po svojoj biti nužno usmjeren na rušenje bilo kakve Jugoslavije. Prije slizavanja s fašističkim i nacističkim režimima nije postojala nikakva ustaška ideologija- a može se reći ni poslije, jer je ustaško vodstvo samo kopiralo talijanske i njemačke uzore. Taj se pokret često proglašava fašističkim, za što nema potkrjepe u stvarnosti, jer su socijalna dinamika koja je hranila razvijenu ideologiju desne revolucije i antikomunistički radikalizam bili izočni u ustaškom pokretu koji je po svom habitusu pripadao nacionalno-revolucionarnim organizacijama 19. stoljeća.

Ovisnost o drugim državama

Sam je pokret (inače malobrojan- do početka 2. svjetskog rata nije brojao više od nekoliko stotina ljudi) tijekom formativnoga razdoblja od autohtonoga gibanja postao prirepkom stranih sila, a posebno Musolinijeve Italije. Paradoks položaja ustaša nije ležao u tom što su legitimna hrvatska prava pokušali ostvariti nasiljem (jer, nasiljem su nastajale praktički sve državne tvorevine novoga doba), nego što su za svoju djelatnost ovisili o potpori zemalja kao što su Horthyjeva Madžarska i Mussolinijeva Italija- a te su same imale teritorijalne pretenzije na hrvatska nacionalna područja. Stupanj presizanja, posebno Italije, bio je takav da je ustaška pozicija u kasnim 30-ima bila shizofrena: nacionalni pokret koji je potpuno ovisio o drugim nacionalnim državama koje su gojile neskrivene i veoma ambiciozne ekspanzionističke planove u odnosu na zemlju koju je taj pokret smjerao osnovati. U samom početku ustaške djelatnosti teško da je bilo većeg manevarskog prostora za ostvarenje autentičnih nacionalnih aspiracija, uzme li se u obzir marionetska uloga u koju ih je ugurao sam njihov cilj, a koji se može ukratko prikazati kao rušenje Jugoslavije pod svaku cijenu, bez obzira na okolnosti i posljedice po hrvatski narod. U novijoj hrvatskoj povijesti, uza sve poteze koji se mogu dovesti u pitanje, nije moguće naći političku opciju tolikog stupnja kratkovidnosti.

Djelatnost pokreta

Djelatnost ustaša u desetljeću uoči 2. svjetskoga rata može se svesti na terorističko-prevratničku i promičbeno-ideološku. U prvoj je najveći neuspjeh bio loše pripremljen tzv. Lički ustanak, dok bi se atentat u kojem je ubijen jugoslavenski monarh Aleksandar Karađorđević, organiziran u suradnji sa makedonskom VMRO, mogao okarakterizirati kao djelomični uspjeh: u neku ruku, "osveta" za ubojstvo Stjepana Radića. Nu, pogleda li se cijela njihova aktivnost u tom razdoblju, razvidno je da se ustaše nisu uspjeli ustrojiti kao učinkovita teroristička organizacija koja bi auru ubojitoga tajnoga društva eventualno kapitalizirala u političkim pregovorima. Na polju propagande njihov je učinak isto bio ograničen: nacionalni radikalizam ne bijaše njihovim ekskluzivnim vlasništvom, a specifično ustaške crte (npr. kult Pavelića kao vođe, pojava koja se počela razvijati u emigrantskim vojnim logorima) nisu imale šireg odjeka.

Zločini

Vidi Ustaški koncentracijski logori

Promišljanja o sudbini ustaškoga pokreta

Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u kratkom ratu i uspostave hrvatske države, oko 200 ustaša iz inozemstva, zajedno s onima koji su se prije vratili, zauzelo je kormilo novouspostavljene države jer se vodstvo HSS-a i Maček nisu htjeli privoljeti da upravljaju zemljom za koju nisu vjerovali da ima budućnost zbog okolnosti njena nastanka. Naime, poznato je da je Maček bio uvjeren u poraz sila Osovine, te da je ta činjenica, povezana s averzijom prema totalitarnim režimima uopće, bila presudnom zaprjekom u njegovu potencijalnom "proglašenju" za predsjednika hrvatske države. Tako su Nijemci i Talijani bili prisiljeni prihvatiti Pavelića kao jedinu političku opciju u koju su se mogli pouzdati. U ovom kontekstu ostaje nekoliko zanimljivih hipotetskih pitanja:

• bi li hrvatska država, nastala na razvalinama Kraljevine Jugoslavije, opstala poslije rata da je imala drugačije političko vodstvo ?

• je li ustaško vodstvo moglo viditi bitno drugačiju programsku politiku od one koju je provodilo ?

• da li je NDH mogla izbjeći krvavi rat ?

Pogleda li se situacija post festum, jasno je da sa i bez ustaša, hrvatska država nije mogla preživjeti 2. svjetski rat zbog politike koaliranja zapadnih imperijalnih demokracija i SSSR-a. Išlo se ili na ponovnu uspostavu kvaziversailleskih tvorevina poput Jugoslavije ili Čehoslovačke ili, što je još gore, priznanje fait accompli kojeg je uspostavio sovjetski despotizam-npr. efektivno poništenje državnosti baltičkih zemalja. Stoga nije realna pretpostavka da bi neki drugi režim uspio sačuvati Hrvatsku kao samostalnu državu. Trebalo je čekati bolja vremena. Što se tiče drugoga pitanja, također je očevidno da ustaško vodstvo, vezano pupčanom vrpcom za sile Osovine, nije moglo voditi ikakvu samostalnu politiku (dio je te tematike obrađen u članku o Anti Paveliću). Stoga i toliko često apostrofirani rasni zakoni i progon Cigana-Roma, Srba i Židova. Doduše, ovdje se može napraviti distinkcija: progon Židova je uslijedio kao posljedak Pavelićeve ovisnosti o nacističkom režimu (sličan je slučaj bio i s Romima), dok se u slučaju Srba radilo o toliko željenoj osveti za nasilja monarhističkoga režima: poznata je Pavelićeva sintagma «ljuta trava na ljutu ranu». Sam rat se vjerojatno isto nije mogao izbjeći jer je srpska pobuna počela još u interregnumu, dok se ustaški režim još nije ustoličio- činjenica koju prokomunistička i «antifašistička» promičba najradije prešućuje. No, razvidno je da ustaške masovne represalije nisu došle samo kao ciljano gušenje pobune, nego kao smišljena politika zastrašivanja i terora s nakanom da se srpsko pučanstvo NDH prisili na bježanje u Srbiju.

Ako se pozornije pogleda situacija, i apstrahiraju razlikovni elementi (rat u NDH uklopljen u 2. svjetski rat, marionetska uloga ustaškog vodstva), nameće se velika sličnost srpske politike u Bosni i Hercegovini koju su provodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, s onom ustaškog režima: česta zastrašivanja, ubojstva i pokolji civila, praćeni osnivanjem koncentracijskih logora, a sve s glavnim ciljem etničkog čišćenja ili istjerivanja nepoželjnoga dijela stanovništva. Razlike su bile jedino u formalno donešenim rasnim zakonima u NDH. No- ta je razlika ionako formalne naravi, jer je režim Republike Srpske djelovao u drugačijim povijesnopolitičkim okolnostima kada su javna očitovanja rasizma bila nepopularna, a svoju su politiku pokolja i progona provodili bez nepotrebnih opterećenja formalne naravi. Također, potencijalni prigovor da su ustaše smjerali istrijebiti srpsko stanovništvo, dok su Karadžićevi Srbi išli «samo» na protjerivanje- nema potvrde u stvarnosti. Ustaški teror je isto tako bio smišljen poglavito kao sredstvo zastrašivanja i protjerivanja (u prvim mjesecima NDH iseljeno je preko 200.000 Srba u Srbiju). Uzmu li se sve sličnosti u obzir, kao i to da je Republika Srpska nagrađena i međunarodno priznata- što bi, otprilike, odgovaralo priznanju NDH od strane zapadnih saveznika, uz uvjet da se makne Pavelić- teško se suzdržati od ciničnih komentara o tome jesu li Europa i svijet napredovali od 1941., ili su još dublje potonuli u kal koji se može usporediti s Muenchenom.

Dosadašnji historiografski pristup

Za dosta opsežan korpus hrvatske historiografije o ustaškom pokretu i ustašama se može reći da je parcijalno uspio, vjerodostojan u mnogim detaljima, no, u konačnici-neadekvatan. U doba komunističke Jugoslavije, standardni radovi posvećeni toj temi (studije Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić-Butić) navodili su ustaške zločine, marionetsku narav same vlasti NDH, prodaju Dalmacije, nacionalne i rasne progone i sl. Očito- radilo se o crno-bijeloj slici. Vjerojatno jedino područje u kojem praktički svi hrvatski povjesničari nisu dopustili potpuno klišeiziranje je odbijanje srpskih ideologiziranih historičara da za ustaški pokret «okrive» osnivača stranke prava i oca hrvatske moderne ideologije Antu Starčevića. U tome je, po svemu sudeći, presudan bio utjecaj Miroslava Krleže. No, iako je u teoriji bilo spriječeno demoniziranje pravaštva kao takvog, nije došlo do obrane ideje hrvatske državnosti. Hrvatski povjesničari su se faktički ponašali kao da je ustaški pokret definitivan dokaz o nemogućnosti samostalne i suverene hrvatske države. I u ostalim elementima hrvatska historiografija uglavnom je ponavljala jugokomunističke dogme, od napuhanoga jasenovačkog mita (komu se odupro jedino Franjo Tuđman) do potpunoga prešućivanja Bleiburga. Iz današnje perspektive većina je jednostranosti hrvatskih povjesničara oprostiva jer jednostavno nisu imali manevarskoga prostora- no, nije oprostivo ignorantsko ponašanje u doba suverene Hrvatske, kada domaći historičari uglavnom, uz jasenovačko-beleiburšku korekciju, prežvakavaju dogme iz doba propale Jugoslavije.

Ante Pavelić

1. iako je formalno navedena i opisana represija u doba Kraljevine Jugoslavije, ona je ocrtana u tako mlakim crtama da se ne vidi da se doista radilo o monarhofašističkoj diktaturi koja je nužno rađala radikalne ideologije poput ustaške. Dobar korektiv ovakvom ignorantizmu je knjiga Rudolfa Horvata «Hrvatska na mučilištu» koja, kao ni slične studije, nije integrirana u dominantni korpus hrvatske povjesnice kada je riječ o ustaškom pokretu. Često se u tom simplifikatorskom prikazu stječe dojam da su ustaše pale s Marsa, skoro bez motiva osim urođene antisrpske krvožednosti.

2. skoro u cijelosti su prešućivani zločini srpskih ekstremista uoči i u prvim danima proglašenja NDH-čak i prije nego što su počele šire ustaške represalije. Iako to ne bi bitno promijenilo sliku događaja-ustaše su svijesno progonile i ubijale civile koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvim kaznenim djelima, ipak bi narušilo crno-bijelu sliku događaja koju je gradila jugounitaristička povjesnica i dalo, bar na psihološkoj razini, određenu težinu Pavelićevoj sintagmi «ljuta trava na ljutu ranu».

3. sav je srpski ustanički pokret prikazivan kao samoobrambeni i «antifašistički», dok se u velikom broju slučajeva radilo o četničkim i genocidnim pokoljima Hrvata i Bošnjaka muslimana koji nisu imali veze s pojedinim ustaškim zlodjelima.

4. svi su pripadnici ustaškog pokreta, kako vodstva (npr. Mile Budak), ili inteligencije koja je ušla u birokratsko-činovnički aparat NDH (pisac Vinko Nikolić), a pogotovo članovi ustaških vojnih postrojbi, koje su brojale veći dio rata oko 45.000 ljudi- mehanički proglašavani za «zločince». Ta nebuloza još je daleko od ispravljanja, a najbanalniji primjer je lijepljenje zločinačke etikete na ustaške vojnike koji su se borili za hrvatsku državu. Sama ideja da su bar 100.000 ljudi koji su prošli kroz ustaške i slične formacije «zločinci» proziran je pokušaj kriminalizacije cijeloga hrvatskoga naroda i ideje hrvatske državnosti. Glede zločina koje su mnogi pojedinačni ustaše, pa i dijelovi postrojbi, nedvojbeno počinili- partizanski egzekutori su sigurno krivi za osjetno veći broj zala. Ukratko, stvar se da sažeti na jednu jedinu tezu: fašistički pokret i njihovi suputnici (poput ustaša) u svjetskoj je javnosti jednostrano prikazivan kao najdemonskija stvar koja je ikada postojala. Glavna globalna posljedica je minoriziranje komunističkih zločina, kao i idealizacija toga pokreta kojemu su simpatizeri bili, i još jesu, razni lijevo-liberalni krugovi u Europi i Sjevernoj Americi. Činjenica da je komunizam bio daleko malignija pojava od fašizma, te da je kriv za nasilnu smrt bar 5-7 puta više ljudi u svijetu- nema veze s vrijednosnom procjenom relativnih «grijehova» obaju pokreta. Doda li se tomu još veća sljepoća za genocide i zločine liberalnih imperijalnih demokracija, kao i suradnju tih istih i komunističkoga režima u SSSR-u tijekom 2. svjetskoga rata- situacija postaje još jasnijom. Glavni emocionalni razlog za histeriziranje nad zločinima desnih ekstremističkih sustava je jednostavan: jedino su oni «pustili krv» i podvrgli teškom nasilju privilegirane narode zapadne Europe-dok je komunizam svoje zločine počinio najviše na istoku Europe i u Aziji, a liberalni imperijalizam svugdje u svijetu protiv «obojenih» naroda, od obje Amerike, preko Afrike do Azije. S tim u vezi je i paradoks da azijski i afrički narodi, koji bi trebali biti najveći neprijatelji nacifašizma (zbog izričite rasističke politike tih režima)- u cjelini ne haju za te sustave, dok svojim povijesnim neprijateljima smatraju baš liberalno-imperijalne demokracije. No, budući da svijetom medijski dominira europski i sjevernoamerički civilizacijski krug- desni ekstremisti i njihovi prirepci kao što su ustaše, u praksi su prikazivani skoro kao utjelovljenja Sotone, dok se veći povijesni grijesi liberalnoga imperijalizma i komunizma umanjuju i, u praksi- pokušavaju zaboraviti. Ovdje, kao "olakotnu okolnost" jednostrane optike valja napomenuti verbalni (i ne samo verbalni) radikalizam fašističkih i sličnih pokreta: oni su proklamirali kao cilj gradbu društva utemeljenoga na ljudskoj nejednakosti i cementiranju te nejednakosti u oživljenom robovlasničkom društvu. Time su išli usuprot svemu onom što se smatra-a, realno, i jest- pozitivnim tečevinama zapadne civilizacije, te je stoga desni radikalizam doživio oštriju osudu od ubilačkijih lijevih režima jer je, i svjetonazorski, bio negiranjem glavnoga tijeka zapadne kulture i slijepom ulicom za čovječanstvo. Ta javno objelodanjena antihumanistička orijentacija fašizma ga je stoga snažno prikovala na stup srama- daleko snažnije od komunizma, koji je počinio osjetno više zlodjela, no umotanih u celofan humanističkih fraza.

Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata

Supruge ustaških stožernika

Nakon poraza u 2. svjetskom ratu, u kojem je stradala većina ustaškoga vodstva, i vojnog i političkog, dio je ustaških dužnosnika našao utočište u više zemalja-poglavito Latinske Amerike, no i u SAD, arapskim zemljama i sl. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organizairanja otpora «križara»). No, ta konstatacija traži dodatna razjašnjenja.

Nemali broj sudionika ustaškoga pokreta (članova ustaške vojnice, raznih činovnika, intelektualaca i sl.) je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Te su organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane za «ustaške»- no, to je bio samo sastavni dio protuhrvatske promičbe koja je izjednačavala propali desni radikalni pokret, nastao u neponovljivim povijesnim okolnostima, sa svim očitovanjima želje za hrvatskom državnom samostalnošću i neprijateljstvom prema Jugoslaviji kao «hrvatskoj tamnici». U praksi, to se svodilo na demoniziranje i politička ubojstva hrvatskih političkih emigranata, ili ekonomskih emigranata koji su se, nakon vala emigracije kasnih šezdesetih, politizirali u inozemstvu (Njemačka, Švedska, Kanada, Australija,..). To je postalo još vidljivije nakon sloma hrvatskoga proljeća 1971. Tako su «ustašama» pribrojeni Bruno Bušić, Miro Barešić, Stjepan Đureković,..Oznaka ustaštva je prišivana praktički bilo kojem Hrvatu, kako u SFRJ, tako i bilo gdje drugdje, koji nije pristajao na trenutnu realnost državnosti SFRJ i koji je svojom političkom djelatnošću radio na razbijanju SFRJ i stvaranju neovisne Hrvatske.

Nakon propasti SFRJ i nastanka samostalne Hrvatske, pitanje smisla ustaškog pokreta je izgubilo na svojoj vrijednosti. Danas je moguće postaviti pitanje: kakvo je uopće stanje s ustaštvom ? Ima li uopće razloga za daljnjim postojanjem pokreta i smisla za njegovo postojanje? Cilj je ostvaren, Hrvatska je slobodna i nezavisna, medjunarodno priznata država. Jedino ostaje san o Velikoj Hrvatskoj do rijeke Drine, koji nema naboj za daljnji pokret, jer glavni cilj je ostvaren - srušena je Jugoslavija.

Značenje pojma "ustaša" i njegova demonizacija

Pozornije proučavanje skoro nužno dovodi do zaključka da je pojam «ustaša» postao besmislen i prazan. Kao što je Orwell rekao u poznatom eseju o politici i engleskom jeziku za riječ «fašizam» da je potpuno izgubila značenje i da tek neodređeno znači «nešto nepoželjno», tako se i za pojam "ustaša/ustaše" može reći da označava «nepoćudne Hrvate nacionaliste», te je također pogrdan naziv za pripadnike hrvatskog naroda ili sve što je hrvatsko ili hrvatskog porijekla. U Srbiji riječ ustaša se koristi kao epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za «ustašu». Isto tako riječ ustaša rabi se, često, u psovkama i uvredama kao oznaka za inkarnaciju bilo čega neprijateljskog ili protusrpskoga.

Demonizacija ustaša nije slučajna i bila je sistematski provođena u Socijalističkoj Jugoslaviji preko filmova, literature, povijesnih studija (inflacijom žrtava i neprestanim apostrofiranjem počinjenih zločina) u cilju naglašivanja odgovornosti za zločine (stvarne i fiktivne), te za uništavanje osjećaja narodne pripadnosti Hrvata kroz stvaranje mitova o krvožednosti i hrvatskoj urođenoj genocidnosti. Isto tako demonizacija ustaša je također stvarala stereotipe o Hrvatima kod drugih naroda: Hrvati = ustaše = urođena genocidnost. Ova formula odigrala je nezanemarivu ulogu za vrijeme Domovinskog rata kada su strane medijske agencije nerijetko rabile ustaljene stereotipe o "ustašoidnim" Hrvatima, te uspostavljale imaginarne sveze i paralele između nove Hrvatske i NDH. Ovi stereotipovi još su i sada (2005) živi u dijelu stranih medija i u pojedinim akademskim krugovima.

Zaključak

Ustaše su bili radikalna nacionalistička organizacija s glavnim i jedinim ciljem rušenja Jugoslavije i osnivanje samostalne hrvatske države. Poslije 2. svjetskoga rata su, poglavito u Europi i Amerikama, životarile razne manje političke udruge koje su željele srušiti Jugoslaviju- no, bez prave organizacije, vodstva, i programa. Preostala im je jedino ustaška ikonografija. Slomom Jugoslavije i nastankom suverene RH raison d'etre bilo kakvog takvoga pokreta je prestao. No, jesu li time iscrpljene sve značajke ustaštva ? Je li ipak ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran ? Odgovor na to je niječan. U hrvatskome društvu se, tu i tamo, kao znak prkosa zbog sluganskoga mentaliteta koji nerijetko pokazuje oficijelna hrvatska politika, te protuhrvatskih makinacija zemalja koje utjelovljuju trenutno vladajuće kvaziliberalne manipulativne, «masonske» mondijalističke države, pojavljuje ostentativno isticanje elemenata ustaške ikonografije. Drugo je pitanje: je li ustaštvo zapravo radikalni antisrpski pokret po centralnom habitusu ? Moglo bi se reći da je u njem antisrpski naboj izuzetno jak-no, kao posljedak kombinacije srpskoga tlačenja i dominacije, potpomaganih od zemalja stare Antante. Ustrajavanje u protuhrvatskoj politici nekih zapadnih zemalja neizostavno rađa iritaciju i potiskivanu agresivnost: no, ne prema Srbima kao takvima, nego prema protivnicima hrvatske samostalnosti, a to je uloga koju je dobar dio hrvatskih Srba odigrao s više entuzijazma nego što se može previdjeti ili oprostiti na kraće i srednje staze. Sve to pokazuje da je pitanje navodnoga «problema ustaštva» u hrvatskome društvu zapravo problem profila i budućnosti društava i zemalja kakve su članice EU i SAD. Često prozivana globalizacija i eksploatatorski potezi vodećih zemalja, pravi su generator nezadovoljstva u društvima koja su se tek riješila komunizma i ne pada im na pamet da se utope u nekakve nove asocijacije u kojima će igrati drugorazrednu i podaničku ulogu. U hrvatskom slučaju, nezadovoljstvo se često iskazuje preko simbola koja su povezana s povijesnim ustaškim pokretom, kao simbolom hrvatskoga nacionalizma. No, sam je suvremeni hrvatski nacionalizam daleko širi od anakronoga ustaštva, pa je, po svim pokazateljima, povremena pojava ustaške ikonografije jedino znak da sadašnji naraštaji još nisu našli načina za primjerenu artikulaciju svoga nezadovoljstva svetim kravama mondijalističkoga baršunastog totalitarizma koji ih gura u položaj ne previše različit od onoga u omrznutoj Jugoslaviji


http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=57&ved=0CDoQFjAGODI&url=http%3A%2F%2Fwww.cdsee.org%2Fpdf%2FWorkBook4_cro.pdf&ei=lb3xTYWGM5D0-gacm-jRAw&usg=AFQjCNH8Cp43LGsg7dypaMSYMllLzSunIw&sig2=fJYQvnd7rErdjBfJ3Slklw

.

Literatura

• Rudolf Horvat: Hrvatska na mučilištu (pretisak), ŠK, Zagreb 1992
• Bosiljka Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918-1935, Dom i svijet, Zagreb 2002
• Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
• Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
• Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
• Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
• Hrvoje Matković: Povijest Jugoslavije, P.I.P., Zagreb 1998
• Hrvoje Matković: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002