HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
APOKALIPSA DANAS: KADA FUNDAMENTALIZAM PREUZME POLITIKU.
Ivanovo Otkrivenje, grčki Apokalipsa, najproblematičniji je spis Novoga zavjeta. Martin Luther otvoreno je zagovarao da se izbaci iz novozavjetnog kanona. Jean Calvin napisao je komentar svake novozavjetne knjige, osim Otkrivenja. Suvremena biblijska znanost sigurna je da pisac Ivanovog evanđelja i Prve Ivanove poslanice nije napisao zadnju knjigu Novoga zavjeta. Nerazumljiva, može se svesti na ove točke: a) doći će kraj svijeta, b) Isus će se vratiti i c) Isus će suditi žive i mrtve. Sve ostalo, puko nagađanje. Doduše, priznajem najdraža mi je Pavlova i Ivanova misao u Novom zavjetu, a Otkrivenje je u sukobu s Isusom svetoga Pavla i najdražeg učenika, tako da sam vrlo blizak mišljenju Martina Luthera. Ali, niti Luther, niti ja, ne određujemo kanon.
Sociološki, posljednja knjiga najžidovskija je od svih knjiga Novoga zavjeta. Apokaliptiku (grana književnosti) i njene utjecaje nalazimo kod Ezekijela, Izazije i Zaharije. Pogotovo kod Daniela. Izvan starozavjetnoga kanona napisan je cijeli niz apokaliptičnih djela, koja se svode na to da su svi okolni narodi bili vrlo zli spram Židova i da će tu zloću, na kraju vremena, dragi Gospod Bog s kamatama svima vratiti. Bilo da je riječ o sirijskom Antiohu IV. Epifanu ili dežurnom rimskom caru. A zavidna je lista apokaliptičnih spisa. Primjerice: Knjiga Henokova, Knjiga Jubileja, Sibilina proročanstva, Oporuka dvanaest patrijarha, Solomonovi psalmi, Uznesenje Mojsijevo, Uzašašće Izajijino, IV. Ezrina knjiga, Baruhovo otkrivenje i različiti kumranski spisi na temu kraja svijeta. Tadašnjem židovstvu bila je nepodnošljiva pomisao da će Bog tek tako pustiti Odabrani narod da pati, a da se ta silna patnja ne naplati. Tekstovi su šifrirani, danas gotovo nerazumljivi, pozivaju se na starozavjetne autoritete.
Naravno, čitajući evanđelja i poslanice NZ-a, također nalazimo elemente apokaliptike. Otkrivenje je jedini “čisti” apokaliptički spis. Uvijek volim podsjetiti da je Isus naglasio jednu važnu činjenicu o kraju svijeta i vremena: A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. (Mt 24, 36) Naravno valja podsjetiti da Isus zna sve što i Otac zna. Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. (Iv 17,20-23) Dakle, ovaj tipičan hebraizam, ovo pretjerivanje, upozorenje je kršćanima svih generacija da se zapravo ne opterećuju krajem svijeta, jer jedino Bog zna kada će biti. I kakav će biti.
Doduše, isto ne sprječava da svako toliko netko ne krene raspravljati o kraju svijeta. I da netko ne prepozna “znakove” vremena. Rudolf Bultmann je primijetio da mala djeca u Njemačkoj znaju da se kraj svijeta nije dogodio krajem prvog stoljeća. Kao što se nije dogodio ni padom Rimskog carstva. Ni dolaskom 1000. godine. Ni dolaskom 1500. Ni dolaskom 2000. Adventistička crkva je tako nastala da je baptistički propovjednik William Miller u drugoj polovici 19. stoljeća tumačio Daniela i najavio kraj svijeta, a umro je 1849. da isti nije došao, pa su mu se sljedbenici organizirali i nastavili čekati kraj svijeta. I redovno profulali. Nije za odmet ni spomenuti ludu sliku kršćanstva koju daju Jehovini svjedoci, baziranu na učenjima pastora Charlesa Tazea Russella; pokret kojega se i dalje mirne duše može nazivati sektom, a u kojemu kraj svijeta ima vrlo važnu ulogu. Zanimljivo, adventisti i Jehovini svjedoci odbacuju nedjelju i uzimaju subotu za dan slavlja. Nije za odmet spomenuti da je bivša komunistička država obje zajednice imala na zubu, među ostalima i zbog odbijanja rada subotom.
U SAD-u, među protestantskim fundamentalistima, milenarizam je vrlo popularan. Milenij ili tisuću godina je razdoblje u kojem će sotona biti okovan, a Isus će s mučenicima vladati zemljom. Ovaj koncept se bazira na tumačenju 20. poglavlja Otkrivenja. Naravno, Otk 20 ne spominje Zemlju, ali pučka protestantska pobožnost to tako tumači.
Ovo je možda dobro mjesto da se napomene kako protestantizam nije ujedinjen u svojim konceptima. Evangelici-luterani su manjina u protestantskom svijetu i imaju svoju teologiju sa specifičnim naglascima, čiji je začetnik Martin Luther. Reformirani-kalvinisti se pak baziraju na učenjima koje je postavio i uobličio Jean Calvin. Anglikanci i episkopalci nastali su državnom intervencijom Henrika VIII. i imaju specifičnu teologiju baziranu na kalvinizmu, ali s vrlo jakim utjecajem katoličke tradicije. Sve tri navedene grane protestantizma odlikuje da ih je država priznavala. Svi ostali protestanti izišli iz Reformacije, vuku svoju tradiciju na anapabtizmu i na sukobu primarno s kalvinizmom i anglikanizmom (engleski puritanci), jer na luteranskim područjima nikada nije bilo teološke opozicije npr. u obliku menonita u kalvinističkoj Nizozemskoj. SAD je nastao dobrim dijelom od pobjeglih puritanaca. WASP, vladajuća klasa SAD-a su White Anglo-Saxon Protestant (bijel, anglosaksonski, protestant).
Kako je Engleska sustavno proganjala sve protestante koji su odbijali učenja Anglikanske crkve (naravno i katolike), doseljenici u SAD koncipirali su američku državu kao svjetovnu. Ali, Amerika je svjetovna, ali daleko od toga da religija ne igra važnu ulogu u politici. Štoviše, američki protestantski fundamentalisti, koji za razliku od luterana, kalvinistima i anglikanaca tumače Bibliju doslovno, imaju specifičnu opsesiju milenarizmom i krajem svijeta. Postoji suvremeno uvjerenje da se kraj svijeta može ubrzati, a jedan od temelja ubrzanja kraja svijeta konverzija je svih Židova na kršćanstvo. Da bi se to dogodilo, potrebno je bezrezervno stajati iza Izraela i tolerirati mu apsolutno sve u političkom smislu. Naravno, da država Izrael ovu činjenicu iskorištava na veliko. Američka vanjska politika, među ostalim, vođena je i američkim protestantskim fundamentalizmom. Sukob SAD-a sa SSSR-om bio je religijski sukob. Komunizam, nedvojbeno religija (biti komunist znači biti religijski zatucani fundamentalist), našao se oči u oči s američkim protestanskim fundamentalizmom. I izgubio.
Ono što fascinira jest to da u hrvatskom medijskom prostoru nitko osim Ivana Brodića nije primijetio tu važnu činjenicu da se američka vanjska politika nalazi pod jakim utjecajem radikalnih protestantskih propovjednika. Europa se nalazi u iluziji da religija i politika više nisu spojene. Putin ima punu podršku Ruske pravoslavne crkve. Kaste u Indiji su vrlo žive i vrlo zdrave, unatoč zakonskim rješenjima. Islamski svijet gotovo ne poznaje sekularnost. Sve u svemu, kraja svijeta neće biti tako brzo. Samo Bog zna kada će se to zbiti. Ali gdje god se religija pača u politiku, tamo će biti nevolja. Kao i uvijek.
/ PIŠE: MISLAV MIHOLEK
Sociološki, posljednja knjiga najžidovskija je od svih knjiga Novoga zavjeta. Apokaliptiku (grana književnosti) i njene utjecaje nalazimo kod Ezekijela, Izazije i Zaharije. Pogotovo kod Daniela. Izvan starozavjetnoga kanona napisan je cijeli niz apokaliptičnih djela, koja se svode na to da su svi okolni narodi bili vrlo zli spram Židova i da će tu zloću, na kraju vremena, dragi Gospod Bog s kamatama svima vratiti. Bilo da je riječ o sirijskom Antiohu IV. Epifanu ili dežurnom rimskom caru. A zavidna je lista apokaliptičnih spisa. Primjerice: Knjiga Henokova, Knjiga Jubileja, Sibilina proročanstva, Oporuka dvanaest patrijarha, Solomonovi psalmi, Uznesenje Mojsijevo, Uzašašće Izajijino, IV. Ezrina knjiga, Baruhovo otkrivenje i različiti kumranski spisi na temu kraja svijeta. Tadašnjem židovstvu bila je nepodnošljiva pomisao da će Bog tek tako pustiti Odabrani narod da pati, a da se ta silna patnja ne naplati. Tekstovi su šifrirani, danas gotovo nerazumljivi, pozivaju se na starozavjetne autoritete.
Naravno, čitajući evanđelja i poslanice NZ-a, također nalazimo elemente apokaliptike. Otkrivenje je jedini “čisti” apokaliptički spis. Uvijek volim podsjetiti da je Isus naglasio jednu važnu činjenicu o kraju svijeta i vremena: A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. (Mt 24, 36) Naravno valja podsjetiti da Isus zna sve što i Otac zna. Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. (Iv 17,20-23) Dakle, ovaj tipičan hebraizam, ovo pretjerivanje, upozorenje je kršćanima svih generacija da se zapravo ne opterećuju krajem svijeta, jer jedino Bog zna kada će biti. I kakav će biti.
Doduše, isto ne sprječava da svako toliko netko ne krene raspravljati o kraju svijeta. I da netko ne prepozna “znakove” vremena. Rudolf Bultmann je primijetio da mala djeca u Njemačkoj znaju da se kraj svijeta nije dogodio krajem prvog stoljeća. Kao što se nije dogodio ni padom Rimskog carstva. Ni dolaskom 1000. godine. Ni dolaskom 1500. Ni dolaskom 2000. Adventistička crkva je tako nastala da je baptistički propovjednik William Miller u drugoj polovici 19. stoljeća tumačio Daniela i najavio kraj svijeta, a umro je 1849. da isti nije došao, pa su mu se sljedbenici organizirali i nastavili čekati kraj svijeta. I redovno profulali. Nije za odmet ni spomenuti ludu sliku kršćanstva koju daju Jehovini svjedoci, baziranu na učenjima pastora Charlesa Tazea Russella; pokret kojega se i dalje mirne duše može nazivati sektom, a u kojemu kraj svijeta ima vrlo važnu ulogu. Zanimljivo, adventisti i Jehovini svjedoci odbacuju nedjelju i uzimaju subotu za dan slavlja. Nije za odmet spomenuti da je bivša komunistička država obje zajednice imala na zubu, među ostalima i zbog odbijanja rada subotom.
U SAD-u, među protestantskim fundamentalistima, milenarizam je vrlo popularan. Milenij ili tisuću godina je razdoblje u kojem će sotona biti okovan, a Isus će s mučenicima vladati zemljom. Ovaj koncept se bazira na tumačenju 20. poglavlja Otkrivenja. Naravno, Otk 20 ne spominje Zemlju, ali pučka protestantska pobožnost to tako tumači.
Ovo je možda dobro mjesto da se napomene kako protestantizam nije ujedinjen u svojim konceptima. Evangelici-luterani su manjina u protestantskom svijetu i imaju svoju teologiju sa specifičnim naglascima, čiji je začetnik Martin Luther. Reformirani-kalvinisti se pak baziraju na učenjima koje je postavio i uobličio Jean Calvin. Anglikanci i episkopalci nastali su državnom intervencijom Henrika VIII. i imaju specifičnu teologiju baziranu na kalvinizmu, ali s vrlo jakim utjecajem katoličke tradicije. Sve tri navedene grane protestantizma odlikuje da ih je država priznavala. Svi ostali protestanti izišli iz Reformacije, vuku svoju tradiciju na anapabtizmu i na sukobu primarno s kalvinizmom i anglikanizmom (engleski puritanci), jer na luteranskim područjima nikada nije bilo teološke opozicije npr. u obliku menonita u kalvinističkoj Nizozemskoj. SAD je nastao dobrim dijelom od pobjeglih puritanaca. WASP, vladajuća klasa SAD-a su White Anglo-Saxon Protestant (bijel, anglosaksonski, protestant).
Kako je Engleska sustavno proganjala sve protestante koji su odbijali učenja Anglikanske crkve (naravno i katolike), doseljenici u SAD koncipirali su američku državu kao svjetovnu. Ali, Amerika je svjetovna, ali daleko od toga da religija ne igra važnu ulogu u politici. Štoviše, američki protestantski fundamentalisti, koji za razliku od luterana, kalvinistima i anglikanaca tumače Bibliju doslovno, imaju specifičnu opsesiju milenarizmom i krajem svijeta. Postoji suvremeno uvjerenje da se kraj svijeta može ubrzati, a jedan od temelja ubrzanja kraja svijeta konverzija je svih Židova na kršćanstvo. Da bi se to dogodilo, potrebno je bezrezervno stajati iza Izraela i tolerirati mu apsolutno sve u političkom smislu. Naravno, da država Izrael ovu činjenicu iskorištava na veliko. Američka vanjska politika, među ostalim, vođena je i američkim protestantskim fundamentalizmom. Sukob SAD-a sa SSSR-om bio je religijski sukob. Komunizam, nedvojbeno religija (biti komunist znači biti religijski zatucani fundamentalist), našao se oči u oči s američkim protestanskim fundamentalizmom. I izgubio.
Ono što fascinira jest to da u hrvatskom medijskom prostoru nitko osim Ivana Brodića nije primijetio tu važnu činjenicu da se američka vanjska politika nalazi pod jakim utjecajem radikalnih protestantskih propovjednika. Europa se nalazi u iluziji da religija i politika više nisu spojene. Putin ima punu podršku Ruske pravoslavne crkve. Kaste u Indiji su vrlo žive i vrlo zdrave, unatoč zakonskim rješenjima. Islamski svijet gotovo ne poznaje sekularnost. Sve u svemu, kraja svijeta neće biti tako brzo. Samo Bog zna kada će se to zbiti. Ali gdje god se religija pača u politiku, tamo će biti nevolja. Kao i uvijek.
/ PIŠE: MISLAV MIHOLEK
Nema komentara:
Objavi komentar