H N F

Islamski pogled na Boga i kršćanski odgovor.Kršćani i muslimani – što kažu jedni o drugima?

JavnoPrijateljiSamo jaPrilagođenoBliski prijateljiGo Back

Islamski pogled na Krista i kršćanski odgovor

Kada razgovarate s muslimanom, nauk o trojstvu zaslužuje posebnu pažnju. Budući da je singularnost Boga srž njihovog razmišljanja, trojstvo je veoma teški koncept te mora biti pažljivo predočen. Obično je mudro odgoditi ovu raspravu do odgovarajućeg trenutka, kao na primjer kada objašnjavate ulogu Kristove ljubavi kao Spasitelja.

Alah je opisan kao bog ljubavi (Kur'an 11,90; 85,14). No, to je problematično za tawhid, koji ga opisuje kao neosobnog. Ljubav zahtijeva osobnu prirodu u potrazi za drugim osobnim objektom kojem može izraziti ljubav. (Drugim riječima, ljubav postoji samo između dvije osobe.) Ljubav se ne može pripisati neosobnom biću.

Također, s obzirom da je Alah neosoban, prije stvaranja svijeta i učenja svojih stvorenja o ljubavi u svom vlastitom biću on nije imao drugih osoba kojima bi pokazao ljubav. Ako Alah nije imao svojstvo ljubavi prije stvaranja, kako je mogao stvoriti bića s tim svojstvom? Bog bez ljubavi ne može stvoriti bića koja mogu voljeti.

Za razliku od Alaha, sama narav trojedinog Boga Biblije je ljubav (1. Ivanova 4,8). Svaka osoba Trojstva – Otac, Sin i Duh Sveti – voljela je onog drugog iz vječnosti. Trojedini je Bog uvijek imao objekt za svoju ljubav.

Doista, Božja želja da objavi svoj karakter ljubavi u svakoj Osobi sam je razlog izražavanja Njegove ljubavi prema čovječanstvu. Kao Otac, volio je da bi spasio ljude; kao Sin, pokazao je tu ljubav na djelu; kao Duh Sveti, donosi svoju ljubav sve do kraja. Ovu važnu temu detaljnije ćemo ispitati u sljedećem dijelu ove serije.

Bog nas je stvorio da bismo nadvladali prepreke

Bog je sve ljude, uključujući muslimane, stvorio sa slobodom izbora i sposobnošću za slušanje, čitanje i razumijevanje. Prepreke koje svakoga odvajaju od Njega mogu biti nadvladane Božjom milošću. Osim ako se ne ukaže na prepreke i zablude te ih se ispravi, one se ne mogu ukloniti. Kršćanski izazov je razumjeti osnovne pretpostavke, običaje i nedostatke islama, kako bi mogli dati dobro obrazložene argumente za biblijsku istinu, što Bog može upotrijebiti da bi dopro do muslimana.

Kur'an nasuprot Bibliji

Premda Kur'an tvrdi da potvrđuje Toru i Evanđelja, zapravo im proturječi u mnogim ključnim područjima. Na primjer,

•        Tora izjavljuje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i dobro (Postanak 1,26); Kur'an kaže da je Alah stvorio čovjeka da se trudi i bude u nevolji (Kur'an 90,4).

•        Tora kaže da ljudi imaju pravo preispitati proročke riječi i djela (Ponovljeni zakon 18,20-21); Kur'an kaže da ljudi uopće nemaju pravo preispitivati poslanika (Kur'an 33,36; 59,7).

•        Evanđelja navode da laži dolaze od đavla u kojem nema istine (Ivan 8,44); Kur'an kaže da je laganje ispravno pod određenim okolnostima (Kur'an 2,225; 3,28; 16,106).

•        Evanđelja navode da je Isus umro, bio pokopan i uskrsnuo treći dan; Kur'an navodi da Isus nije umro, već da je živ uznesen na nebo (Kur'an 4,157-158).

•        Evanđelja izjavljuju da je Isus Sin Božji; Kur'an izjavljuje da je Isus samo čovjek – iako prorok – ali ne Sin Božji (Kur'an 9,30).

•        Isus je rekao: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni." (Ivan 14,6); Islam odbacuje ovaj koncept te uči da je Isus bio poslanik, ali da je Muhamed bio veći poslanik.

Kur'an proturječi Tori i Evanđeljima također na stotinu drugih načina. Kur'an ne može biti istinit ako potvrđuje Toru i Evanđelja, a istovremeno proturječi većini njihovog ključnog nauka.Koliko je teško dijeliti evanđelje s muslimanom? Promatrajući nekoliko osnovnih naputaka, svaki vjernik može učinkovito početi dijeliti Radosnu vijest o svom Bogu Stvoritelju.

Nailaženje na muslimana više nije ograničeno na nekoliko turista sa Zapada koji su slučajno posjetili Egipat, Tursku ili neku drugu popularnu destinaciju na Bliskom istoku. Trenutno skoro 2,5 milijuna muslimana Sjedinjene Države naziva svojim domom, drugih 3 milijuna živi u Velikoj Britaniji, a slični brojevi nastanjuju svaku drugu veliku zemlju engleskog govornog područja.

Dakle, više nego ikad, kršćani na Zapadu moraju razumjeti jedinstvene izazove da počnu dijeliti evanđelje s muslimanima. Srce bi svakog vjernika trebalo s ljubavlju kucati za širenje Kristovog milostivog djela na način da svaka dragocjena duša može razumjeti – unatoč nečijoj religiji.

Ovaj zadatak može zvučati zastrašujuće, ali ako ste već proučavali osnove kako braniti svoju vjeru, na dobrom ste putu. Ustvari, apologetika (na Bibliji temeljeno, dobro obrazloženo objašnjenje vašeg kršćanskog uvjerenja) moćan je alat u svakom obliku evangelizacije. Kad god iznesete duboke teme, poput smisla života i vječnosti, ljudi se lako upuste u uspješne razgovore u kojima pronalaze ono što je veoma bitno za njihove živote.

Uz apologetski pristup, niste samo u prilici braniti svoju vjeru, već ih također s ljubavlju izazvati da razmotre svoja uvjerenja.

Temeljno pitanje u svakom razgovoru

Prije nego započnete razgovor s muslimanima, sjetite se da svaka osoba sve "dokaze" vrednuje u svjetlu pretpostavki. Pretpostavke su ona temeljna uvjerenja koja pokreću način razmišljanja i tumačenja svijeta oko nas. Pretpostavke muslimana, koje su u njemu ukorijenjene obično još od djetinjstva, zasjeniti će način na koji tumači sve što govorite.

Ovaj će članak ispitati islamske pretpostavke o Bogu i Njegovoj objavi. Izvlačenjem ovih pretpostavki na površinu, možete pokazati temeljne nedostatke u islamu, a zatim ljubazno ukazati na biblijsku istinu. Kako Duh Sveti ruši "duhovne utvrde" (2. Korinćanima 10,4-5), On također može otvoriti srce i um muslimana da čuje evanđelje.

Sljedeći članak u ovoj seriji ispitati će još dva ključna pitanja: muslimanski pogled na ljudsku grešnu narav i spasenje. Kada završite sa oba članka, biti ćete spremni uspješno razgovarati sa bilo kojim muslimanom.

Islamski pogled na Boga i kršćanski odgovor

Opis Alaha, islamskog vrhovnog bića u Kur'anu, stvara dvije nerješive proturječnosti: on je nespoznatljiv, ali ga možemo poznavati; i on je milosrdan, ali nema pravi razlog za svoje milosrđe. Suprotno tome, Biblija daje logična obrazloženja da možemo poznavati Boga i naći utjehu u Njegovoj milosti.

Zauzvrat ćemo svaku ispitati.

Nepoznati, neosobni bog. Apsolutni monoteizam je srž pretpostavke islama. Doktrina tawhida (monoteizma) u islamu navodi da je Alah potpuno transcendentan (Kur'an 112,1-4). Drugim riječima, on nije samo monoteistički, već je u potpunosti zaseban, jedinstven, nedjeljiv i potpuno odvojeno (neosobno) biće koje se ne može spoznati od strane "osobnih" bića poput nas. Alah postoji bez mjesta, neovisan o kreaciji, bez sličnosti sa svojim stvorenjima. Ništa od stvorenog ne može se usporediti s Alahom.

Ovaj središnji nauk tawhida stvara zanimljiv logički izazov. Kako netko može znati nešto o nečemu što se ne može spoznati?

Hadis, odnosno tradicija koja se pripisuje Muhamedu, također uči da Alah ima devedeset devet naziva koja opisuju različite aspekte Alahove naravi i osobnosti. Ako se Alaha ne može spoznati, kako mu onda možemo pripisati devedeset devet naziva i učiniti ga poznatim?

Nasuprot tome, Biblija otkriva da je Bog osoban, i da se objavio u Bibliji, tako da ga se može poznavati. Zapravo, Biblija uči da je Bog stvorio čovječanstvo sa izričitom svrhom da ga čovjek upozna osobno.

Pravedan, ali milostiv bog. Islam naziva Alaha pravednim (Kur'an 4,40), a da bi bio savršeno pravedan, Alah mora kazniti svaki grijeh. Ipak, Kur'an također uči da je Alah milostiv te da oprašta onima koje odabere da će im oprostiti (Kur'an 4,110; 73,20). Ovo stvara logičku proturječnost, koja sprječava Alaha da u isto vrijeme bude pravedan i milostiv.

Ako je uistinu milostiv, zašto ne spašava ljude za vrijeme njihovog života na zemlji, a ne da ostavlja njihovu sudbinu neizvjesnom sve do nakon smrti, kao što Kur'an uči? Uskratiti spasenje sve do iza smrti znači da Alah ignorira svakodnevni vapaj ljudi  za oslobođenjem od grijeha i Sotone. Drugim riječima, on je nezainteresiran za uspostavljanje nebeske pravde dok njegovi sljedbenici žive na zemlji, a time i za oslobođenje od sadašnje Sotonine vlasti.

Za razliku od islama, kršćanstvo nudi odgovor na očitu dilemu o pravednom, ali milostivom Bogu: zamjenska Kristova žrtva zadovoljila je Božju pravednost te mu u isto vrijeme omogućila da pokaže milost. Za razliku od Alaha, Bog Biblije svoju pravdu pruža ljudima dok žive ovdje na zemlji, dopuštajući im da mu vjeruju i budu spašeni sada (Matej 12,18-21; Izaija 42,1-4). Dakle, Božji je pristup ljudima, kao što je opisano u Bibliji, i kao pravedan i kao milostiv.

Bernard Kelly /engleski katolički filozof, 1907.-1958./: Dominican Studies, 1954.

„Posvemašnji sekularizam modernog svijeta otvorio je vrata bujici pometnje koja zatire obrise duha. Tradicionalne norme priskrbljivale su kriterije kulture i civilizacije. Zato je tradicionalna ortodoksija preduvjet baš svakog razgovora među samim Tradicijama.“

Ahmed el-‘Alevî /alžirski šejh, 1869.-1934./:

“Istina se topi poput snijega u rukama onoga čija se duša ne topi poput snijega u rukama Istine.”

Kršćanski stavovi prema islamu

Evanđelje po Mateju, 8, 10-11:

„Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom.”

Djela apostolska, 10, 34-35:

„Petar reče: Sada uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu Njemu mio onaj koji Ga se boji i čini pravdu.”

Papa Pio XI /1857. – 1939./: L’Ultima, apostolskom delegatu u Libiju, 1934.

„Ne misli da ideš među nevjernike. Muslimani dosežu spasenje. Putevi Božiji su bezbrojni.“

Papa Pio XII /1876. – 1959./ 1950-tih:

„Kako je samo utješno znati da diljem cijelog svijeta, milioni ljudi, pet puta na dan, ničice pred Bogom padaju.“

Kardinal Nikola Kuzanski /1401. – 1464./: De Pace Fidei, 6, 1450.

„Različitim zemljama Ti si poslao različite poslanike i različite učitelje, jedne u jedno vrijeme, druge u drugo… Pa čak i ako je nemoguće ukloniti razliku u obredima, i ako ova razlika čak može biti poželjna utoliko što potpiruje pobožnost /svaka religija se veže sa mnogo gorljivosti za svoje obrede kako bi na taj način više ugodila Tvome Veličanstvu/, ipak, pošto si Ti samo Jedan i Jedini, onda u krajnjemu postoji samo jedna vjera i jedna molitva.“

Kardinal Tisserant /prefekt Il Collegio Cardinalizo/: Cahiers Sioniens, VI, 1951.

„Neka primjer vjere Abrahamove da hrabrosti onima koji su je naučili cijeniti — jevrejima, kršćanima i muslimanima — nadahnjujući ih nepobjedivom vjerom u svemogućnost Onoga koji samo želi da odgovori molitvama onih koji Ga mole.“

Sveti Augustin /biskup iz Hipa, 354. – 430./: Poslanice, 102: 11, 12, & 15, De vera religione: X, 19

„To što se danas naziva religijom kršćanstva postojalo je još među drevnim narodima, i nikada nije ni prestajalo postojati od samog početka ljudske rase, sve do vremena kada je Krist osobno došao i kada su ljudi počeli nazivati kršćanstvom istinsku religiju koja je i ranije postojala.“

Nigerijski rimokatolički biskupi u prvom Pastoralnom pismu: Catholic Herald, 1960.

“Mi iskazujemo osjećanja bratske ljubavi prema našim muslimanskim sugrađanima. Mi cijenimo njihov duboki duh molitve i njihovu zapanjujuću vjernost pokajničkom postu. Jedinstveni smo u borbi protiv materijalističkih i sekularističkih stremljenja.“

Adelhard iz Batha /engleski benediktinski monah, XII stoljeće/:

“U strahu da se ne bi pomislilo da je neznalica poput mene iznjedrila ove misli, ja svjedočim da se one izvode iz mojih izučavanja arapa. Možda će neke moje riječi biti neugodne izvjesnim ograničenim umovima, međutim ja ih ne želim dovoditi u neugodnost, jer znam jako dobro šta istinski mudar čovjek može očekivati od većine obična svijeta. Stoga sam se pobrinuo da ne govorim za sebe; ja govorim jedino za arape.”

Alberto Denti di Piraino /Guverner Tripolija 1941./: A Cure of Serpents, 1957.

“Paša nikada nije odbijao dati milodar prosjaku, ali ako bi ga prosjak oslovio sa Sidi /’moj gospodaru’/, on bi tada odgovorio: ‘Tvoj Gospodar, i moj Gospodar, jest Allah.’ Iako nije bio bogat čovjek, svakog dana, u njegovoj kuhinji, pripremila bi se hrana za barem četrdeset siromaha… Često sam znao upitati Biskupa o njegovom prijateljstvu s Pašom, nastojeći, u svojoj radoznalosti, da otkrijem na čemu je ono bilo zasnovano. Što sam više upoznavao arapskoga plemića više sam otkrivao njihove zajedničke osobine – na primjer, njihovu ravnodušnost u pogledu bolesti, njihovo potpuno neuvažavanje novčanih i materijalnih pitanja, njihovo duboko razumijevanje za ljudsku patnju i jad, i njihovu milosrdnost, koja je bila neokaljana egoizmom i koja nije znala za granice. Obojica su se prepuštala višoj Volji slijepom vjerom djeteta… U jednom trenutku sam shvatio da baš kako različiti elementi mozaika tvore jedinstven dizajn kada se sastave, da su tako i mentalni stavovi ove dvojice prijatelja bili dio jedinstvene duhovne koncepcije koju sam na kraju uspio prepoznati.“

Angus Macnab: Spain under the Crescent Moon, 1999.

“Priznata i službena uloga Templara, zasigurno, proizilazila je iz križarstva; ali prilično je bjelodano da je postojao i veliki broj drugih zasebnih službi koje su mogli obavljati jedino Templari. Međudjelovanja između najviše kršćanske i najviše islamske duhovnosti /sufizma/ u kasnom srednjevijekovlju zahtijevala su posve vrhunaravan red, koji bi se postavljao iznad kraljeva i biskupa, i koji ne bi bio podložan uobičajenim zabranama ili izopćenjima, i koji bi bio spreman, ukoliko je potrebno, zagovarati za obje civilizacije ili obnašati ulogu posrednika i arbitra među njima. Takva je bila uloga Templara, i njezin blagotvorni učinak pokazao se više nego jednom u povijesti srednjevijekovne Španije.”

Martin Lings: Muhammed: his life based on the earliest sources, prenosi svjedočanstvo sirijskog monaha Behira iz 6. stoljeća:

„Abu Talib, ujak Muhammedov, ponekada bi ga vodio sa sobom na putovanja. Jednom prilikom, kada je Muhammedu bilo devet, ili, prema drugima, dvanaest godina, zaputili su se karavanom sve do Sirije. U Busri, nadomak jednog od odmorišta, gdje je mekkanska karavana uvijek zastajala, bila je kelija u kojoj je, iz naraštaja u naraštaj, živio po jedan hrišćanski monah. Kada bi jedan monah umro, drugi bi se nastanio u keliju i naslijedio bi sve što se nalazilo u njoj, uključujući i neke stare rukopise. Među ovim rukopisima bio je i spis koji je sadržavao predviđanja dolaska Poslanika arapima. Behira, monah koji je tada živio u keliji, bio je dobro upoznat sa sadržajem ove knjige, koja ga je zanimala sve više jer je predosjećao da će se dolazak ovog Poslanika zbiti još u toku njegovog života.
Često je viđao mekkanski karavan kako se približava i zastaje ne preveć daleko od njegove kelije. Ali, kada je ova karavana došla u njegov vidokrug, pažnju mu je naglo privuklo nešto što nikada ranije nije vidio: maleni oblak lebdio je nisko i kretao se polakao nad njihovim glavama, tako da je uvijek bio između Sunca i jednog ili dvojice putnika. S velikim zanimanjem gledao je kako se približavaju. Ali najednom, njegovo zanimanje pretvorilo se u zbiljsko čuđenje: jer čim je karavana stala, zastao je i oblak, stojeći nepomično iznad drveta pod koje su se smjestili, a ovo drvo, u tom trenutku, nadvilo je svoje grane nad njima, tako da im je davalo dvostruku hladovinu. Behira je znao da je takav znak, iako nenapadan, morao biti od najvišega značaja. Jedino je velika duhovna prisutnost mogla objasniti takvo čudo, i on se odmah prisjetio očekivanog Poslanika. Da li bi to moglo značiti da je on napokon došao, i da je čak među ovim putnicima?
Kelija je nedavno bila napućena svakakvim namirnicama, i sabirući sve što je imao, pozvao je karavanu: ‘O ljudi Kurejša, vama sam pripremio hranu, i volio bih da dođete k meni, baš svaki od vas, bio mlad ili star, rob ili slobodan čovjek.’ I oni potom dođoše u njegovu keliju, ali i unatoč onome što je rekao, ostaviše Muhammeda da se brine za njihove kamile i prtljagu. Kako su se približavali, Behira je pažljivo razgledavao njihova lica, jedno za drugim. Ali na njima nije vidio ništa što bi odgovaralo opisu iz njegove knjige, a niti se činilo da je među njima bilo ijednoga čovjeka koji bi mogao biti dostojan veličine onih čuda. Biće da nisu svi došli. ‘O ljudi Kurejša,’ rekao je, ‘neka niko od vas ne ostaje postrani.’ ‘Niko nije ostao,’ odgovorili su oni, ‘izuzev jednog dječaka koji je najmlađi od nas.’ ‘Ne postupajte tako s njim,’ reče Behira, ‘nego ga zovite, i neka s nama bude za ovom trpezom.’ Abu Talib i drugi počeše koriti sebe zbog svoje nerazboritosti. ‘Odista smo krivi,’ reče jedan od njih, ‘što je sin Abdullahov ostavljen i što nije doveden da sa nama dijeli ovu trpezu,’ i nakon toga on ode po njega, zagrli ga i dovede da sjedne s ljudima.
Jedan pogled na dječakovo lice za Behiru je bio dovoljan da razjasni razloge onih čuda; i gledajući u njega pozorno, tokom jela, on je zamijetio mnoge odlike, i lica i tijela, koje su odgovarale onome što je stajalo u njegovoj knjizi. I kada su završili s objedom, monah je prišao najmlađem gostu i počeo ga ispitivati o njegovom načinu života i njegovom spavanju, kao i o njegovim poslovima općenito. Muhammed ga je rado obavijestio o svemu ovome, jer ovaj čovjek je bio častan, a njegova pitanja uljudna i dobronamjerna; i stoga on nije oklijevao da odgrne svoj ogrtač na molbu monaha da mu pogleda leđa. Behira je već bio siguran da je riječ o Poslaniku, ali sada je bio dvostruko uvjeren u to, jer je među njegovim ramenima našao upravo onaj znak kojeg je očekivao vidjeti, baš onakav kakvim je bio opisan u njegovoj knjizi i baš na onom dijelu tijela na kojem ga je našao kod Muhammeda. Zatim se okrenuo Abu Talibu i upitao: ‘U kakvom je srodstvu ovaj dječak s tobom?’ ‘On mi je sin,’ odgovorio je Abu Talib. ‘On nije tvoj sin,’ odvratio je monah, ‘nije moguće da otac ovog dječaka bude živ.’ ‘On je sin moga brata,’ reče Abu Talib. ‘Pa gdje je onda njegov otac?', upitao je monah. ‘Umro je,’ odgovorio je, ‘dok je dječak još uvijek bio u majčinoj utrobi.’ ‘To je istina,’ rekao je Behira. ‘Vodi ga nazad u zemlju iz koje dolazi, i čuvaj ga dobro od jevreja, jer, tako mi Boga, ako ga oni vide i o njemu doznaju ono što ja znam, zlo će mu učiniti. Velike stvari su određene za ovog sina brata tvoga.'”

Išjob /nestorijanski patrijarh, vladao 649.-660./:

“Ovi arapi ne bore se protiv naše kršćanske religije; ne, oni brane našu vjeru, oni poštuju naše svećenike i svece, i darivaju naše crkve i manastire.”

Steven Runciman: Schism, 1953. prenosi riječi grčkog patrijarha Mihaela III koji je vladao 1169-1177.

“Neka musliman bude moj gospodar u vanjskim stvarima, radije nego da latin mnome vlada u stvarima duha. Jer ako sam potčinjen muslimanu, on me barem neće tjerati da uđem u njegovu vjeru. Ali ako bih morao biti pod franačkom vlašću i ujedinjen s rimokatoličkom crkvom, morao bih se rastaviti od Boga.”

Arthur J. Arberry /profesor arapskog jezika, Cambridge University, 1905.-1969./:The Koran Interpreted, 1955.

„Morali smo se itekako namučiti da prostudiramo zamršene i bogato razuđene ritmove koji — uz samu kur’ansku poruku — tvore neporicivi dokaz zašto Kur’an spada u red najvećih književnih remekdjela čovječanstva. Ova veoma osebujna odlika — ‘ta neoponašljiva simfonija', kako je naziva Pickthall, ‘čiji sami zvuci tjeraju čovjeka na plač i zanos’ — bila je skoro posvema zanemarena od strane ranijih prevoditelja.“

Johann Wolfgang Goethe /1749.-1832./: Westöstlicher Diwan

„Španija“
Najveličanstvenije učini Orijent
Skok preko mediterana.
Jedino onaj koji voli i zna Hafiza,
Razumije ono o čemu je Calderon pjevao.
„Sveobuhvatnost“
Božiji je Istok!
Božiji je Zapad!
Sjeverne i južne zemlje
Mirno počivaju u Rukama Njegovim.
Samo je On Pravedni,
I pravdu za sve namišlja.
Od svih Njegovih stotinu Imena,
Neka je ovo najslavljenije! Amen.

Thomas W. Arnold /protestantski misionar/: The Preaching of Islam: A History of the Propagation of the Muslim Faith, 1896.

„O bilo kakvom organiziranom pokušaju da se izvrši prisilno obraćenje u islam nemuslimanskog stanovništva, ili sustavnom djelovanju na zatiranju kršćanske religije, ne znamo ništa. Da su prve halife bili odlučili usvojiti drugačiji kurs djelovanja, mogli su zbrisati kršćanstvo jednako lako kao što su Izabela i Ferdinand prognali islam iz Španije.“

Gustave Le Bon: La Civilisation des Arabes, 1884.

„Sila nije imala udjela u širenju Kur’ana, jer su arapi uvijek dopuštali osvojenim narodima da zadrže svoju religiju… Daleko od toga da se nametao silom, Kur’an se širio isključivo svojom ‘uvjeravajućom snagom’. Jedino je ova snaga mogla ponukati narode koji su kasnije pokorili arape, kao što su turci ili mongoli, da prihvate islam… Lažnost optužbe da se islam širio mačem odlučujuće je prikazana činjenicom da je stanovništvo Grčke i Španije /koje su bile pod muslimanskom vlašću nekoliko stoljeća/ ostalo kršćanskim. Monaška zajednica Planine Athos u sjevero-istočnoj Grčkoj zamašno se razvijala u vremenu kada je Grčka bila pod turskom upravom, ali od trenutka kada su turci bili protjerani iz Grčke, monahe Planine Athos počela je ozbiljno ugrožavati nacionalistička i sekularistička grčka vlast.“

Mary O’Shaughnessy /episkopalna župa New York/:

„Nakana sv. Franje bila je da živi među ljudima koji su bili oslikani kao zli i kao ‘neprijatelji Kristovi’. Sv. Franjo je, međutim, našao Božiji Duh kao živ i djelujući u muslimanskom narodu; divio se njihovom javnom i stalno ponavljanom proslavljanju Boga i njihovom pozivu na molitvu /ezan/, i cijenio je duboko posvećenje kojeg su imali prema svojoj svetoj knjizi, Kur’anu. Dok je osnovni trend kršćanskih propovijednika toga vremena bilo vatreno propovijedanje protiv islama, sv. Franjo je zabranjivao svojoj braći da sudjeluju u ovakvim aktivnostima. Prvo i osnovno što je sv. Franjo tražio od svoje braće bilo je to da naprosto žive sa i među saracenima.”

René Grousset: The Epic of the Crusaders, 1970.

„Saladinova darežljivost i njegova pobožnost lišena svakoga fanatizma — taj cvijet liberalnosti koji je uzor naši starih historičara — donijela mu je ništa manju slavu među križarima od one koju je uživao među saracenima.“

Titus Burckhardt /1908.-1984./: Fez – City of Islam, 1992.

„U srednjevijekovnoj Španiji, muslimani, kršćani i jevreji živjeli su u miru jedni pored drugih, osim onda kada bi iskrsnuli čisto politički problemi. Za mavarske vladare, ovakvo stanje stvari bilo je sasvim prirodno, pošto je toleriranje jevreja i kršćana duboko ukorijenjeno u islamskom Zakonu; ali i kršćanski kraljevi, na koje se ovaj Zakon nije odnosio, počesto su svojim muslimanskim i jevrejskim potčinjenicima davali ista prava. Ovo ni u kome slučaju nije bilo plod religijske ravnodušnosti, jer u tome vremenu religija je imala prednost nad svim ostalim. Čini se da je upravo iskustvo vodilo u ovo međusobno uvažavanje, u predosjećanje da se iza nebliskih pojavnosti drugih religijskih oblika krije ista Božanska Istina i u spremnost da se sud o ovim stvarima prepusti Samome Bogu… Znakovito je i to da su duhovne razmjene između kršćanskog i islamskog svijeta stale onog časa kada se pojavio racionalizam i Renesansa, i da je u isto to vrijeme započela i netolerantnost apsolutističke Španske monarhije: jevreji su bili nasilno konvertirani ili proganjani, a mavari protjerivani.“

Nicolau d'Oliver: La Catalogne à l'époque romane, 1932., o Biskupu iz Gerone i Princu Al-Hakamu iz 10. stoljeća:

“Jedna od ponajbolje osmišljenih predrasuda da zatomi razumijevanje razvitka kulture u Katalanskoj regiji, ogleda se u vjerovanju da između kršćana i muslimana tu nije bilo nikakvih drugih kontakata osim onih na bojnome polju. Ratno stanje nije bilo ni trajno ni općenito… a same bitke nikad nisu bile vođene u cilju istrebljivanja neprijatelja, nego uglavnom radi oduzimanja najvažnijeg ratnog plijena. Trgovinski odnosi između kršćana i muslimana bili su neprestani. Gotmar II, koji je bio biskup Gerone u razdoblju od 940. do 954. godine, posvetio jedno od svojih djela Princu Al-Hakamu, sinu Halife ‘Abd ar-Rahmana III. Taj rad se zvao Chronica gesta Francorum, ili preciznije genealoški nizovi od Klovisa do Luja IV d’Outremera /481.–939./, u kojem pisac ulaže poseban trud kako bi naznačio događaje koji su stajali u uskoj vezi sa muslimanskom historijom. Napisan 940. godine, pronašao ga je osam godina kasnije, u Fustatu u Egiptu, arapski historičar Al-Massade, koji ga je sažeo u 35. poglavlju njegovihZlatnih pašnjaka. Izvjesno je da prijateljstvo između Biskupa Gotmara i obitelji Umajada potječe još iz vremena kada je biskup posjetio Kordovu. Zadivljujući kovčeg, optočen izrezbarenim srebrom i ukrašen caklinom, koji je sačuvan u katedrali grada Gerone i koji na sebi nosi ime Al-Hakam, vjerovatno je bio izraz prinčeve zahvalnosti za biskupov historijski rad.”

Samuel Hoare: Ambassador on Special Mission, 1946.

„'Svi smo mi mavari', jednom mi je rekao /Colonel Juan Beigbeder, Španski ministar vanjskih poslova/. S vremena na vrijeme, vjetrovi Afrike prodrli bi u zagušljivu vrućinu Madrida i usred rasprave o visokoj politici, započeo bi učiti na arapskom iz iluminiranog Kur’ana koji je uvijek stajao na njegovom stolu.“

Sestra Mary Campion: Medical Missionary, 1961.

“Zbogom, Karači!… Slijedeća stvar koja će mi nedostajati jeste dnevni poziv na molitvu /ezan/ čiji je eho tako sjetno odzvanjao kroz muslimanski grad, posebice onaj jutranji, u samu zoru, kada većina svijeta spava, i kada mi ustajemo da izreknemo svoju jutarnju molitvu, Prime. Ovaj jutarnji ezan, koji se razlijegao sa minareta džamija prigodno je završavao riječima ‘Molitva je bolja od spavanja.’ I bilo je sasvim uobičajeno da kada zamaknemo iz ugla u bolnici da odjenom nabasamo na gospođu na sedždi / klanjanje ničice, dio rituala mislimanske molitve/ koja izgovara ‘Bog je velik!’ Ili vidjeti našega chowkedara /portira/ kako u sumrak stoji tiho pod palminim drvetom, ruku skrštenih u molitvi, nebo koje bi tamnilo davalo je savršen prizor.”

William Stoddard: Kršćani i muslimani – što kažu jedni o drugima?

“Bilježi se da je u ranim danima islama halifa Omer odbio poziv jeruzalemskog pravoslavnog patrijarha da obavi molitvu u crkvi Svetoga Groba, iz straha da muslimani, u kasnijim vremenima, to ne bi uzeli za razlog da obrate ovu crkvu u džamiju.”

William Stoddard: Kršćani i muslimani – što kažu jedni o drugima?

“Ovu kuću, u blizini Efeza u Turskoj, mnogi muslimani i kršćani smatraju mjestom gdje je Djevica Marija živjela, zajedno sa sv. Ivanom Krstiteljem, izbjegla iz Jeruzalema da bi umakla gnjevu jevreja. Na turskom, naziv kuće je ‘Meryem Ana Evi /Kuća majke Marije/’ ili ‘Panaya kapulu / Kapela Svesvetosti/’. U današnjim vremenima, za vrijeme turskih državnih praznika, ovu kuću posjećuju autobusi prepuni turskih muslimana – uključujući i autobuse prepune djece. Mnogi od njih polagano hodaju oko kuće izgovarajući tihe molitve. U kući se nalaze mnogi zavjetni darovi i spomeni koje tu ostavljaju muslimani, katolici, i pravoslavci, koji su, nakon pijenja vode s ovog izvora, ili donošenja molitvi na Djevicu, primili neobične darove ili postali izliječeni. Bazilika izgrađena u čast sv. Ivana koja sadržava njegovu grobnicu, smještena je nedaleko od Kuće, baš kao i drevna džamija koju nazivaju Džamijom Gospodina Isusa.”

William Stoddard: Kršćani i muslimani – što kažu jedni o drugima?

“Godine 827. Arapi su prodrli u Siciliju iz Sjeverne Afrike, i postepeno, do 843. godine, preuzeli su svu vlast nad otokom, preotimajući ga od bizantijskoga cara. Italijanski historičar Vincenzo Salerno bilježi da je pod arapskom vlašću zavladala kultura religijske tolerancije i da prisilna obraćenja na islam nisu vršena; on spominje da je manjinskim zajednicama /kršćanima i jevrejima/, muslimanska administracija nametnula izvjesne poreze, ali smatra da su mnogi sicilijanci vjerovatno pozdravljali ovu promjenu, pošto su prethodno bili opterećeni preteškim porezima bizantijskoga vladara… Pod Arapima, Sicilija je postala višejezična zajednica; na nekim područjima govorio se grčki, dok se u drugima pretežno govorio arapski. Džamije su stajale uporedo sa crkvama i sinagogama. Islamski utjecaj bio je osobito vidljiv u umjetnosti. Mnogi su primjeri umjetnosti iz ovog razdoblja sačuvani i danas, i to osobito u arhitekturi / izrezbarena pločica na kojoj su upisani stavci iz Kur’ana smještena na jednom od stupova katedrale u Palermu/. Zanimljivo je ustanoviti da je opća funkcionalna pismenost na Siciliji bila veća 870. godine, u vrijeme arapske vlasti, nego li 1870., pod Italijanima… Normani su osvojili Messinu 1061. godine, i dosegnuli kapije Palerma jednu dekadu kasnije, svrgavajući sa vlasti mjesnoga emira, ali poštivajući pri tome arapske običaje. Normansko sicilijansko kraljevstvo bilo je srednjevijekovni epitom multikulturalne tolerancije. Normanski kralj Ruđer I /1031.-1101./ uveo je rimokatoličanstvo na otok, ali je nastavio muslimansku politiku plodotvornog supostojanja dviju vjera — ili radije triju vjera, jer je latinski kralj i grčku pravoslavnu zajednicu promatrao s odobravanjem. Od kasnog XI pa sve do kraja XII stoljeća trajalo je zlatno doba kršćansko-islamskog suživota pod kršćanskom vladavinom.

William Stoddard: Kršćani i muslimani – što kažu jedni o drugima?

„Monaška zajednica planine Athos u sjevero-istočnoj Grčkoj još uvijek čuva izvorne statute i povelje koje su turski sultani dodijelili Planini Athos. Ovi dokumenti pisani su arapskim kaligrafskim pismom, i uvijek otpočinju riječima: ‘S Imenom Boga, Milostivog, Samilosnog.’ Oni jamče monasima religijske slobode, i također neovisnost monaškog rukovodstva. Monaška zajednica cvjetala je pod turskom vlašću, i čim su turci bili istjerani iz Grčke, monahe Planine Athos počele su ozbiljno ugrožavati modernističke i sekularističke grčke vlasti.“

Islamski stavovi prema kršćanstvu

Kur'an, “Trpeza”: V, 82:

„Ti ćeš naći da su najbolji prijatelji vjernika /muslimana/ oni koji govore: ‘Mi smo kršćani.’ To je zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.“

Kur'an, “Trpeza”: V, 68:

„O narode Knjige! Nećete imati vjere sve dok se ne budete pridržavali Tore i Evanđelja i onog što vam se objavljuje od Gospodara vašega.“

Kur'an, “Trpeza”: V, 69:

„Usitinu, oni koji vjeruju /muslimani/, i oni koji su bili jevreji, i Sabijci, i kršćani, i oni koji u Posljednji Dan vjeruju i dobra djela rade: njima straha nema i oni očajavati neće.“

Kur'an, “Obitelj Imranova”: III, 64:

„O Narode Knjige! Hodite k Riječi zajedničkoj i nama i vama, tako da nikome osim Bogu ne robujemo.“

Kur'an, “Pčele”: XVI, 36:

“Doista, Mi smo svakome narodu poslanika poslali, pa je provijedao: “Bogu se klanjajte i lažnih božanstava se klonite.”

Kur'an, “Vjerovjesnici”: XXI, 91:

„/Sjeti se one/ koja je djevičanstvo svoje sačuvala; Mi smo u nju nadahnuli od Duha Našega, i nju i sina njezina učinili znakom narodima svim.“

Kur'an, “Merjema”: XIX, 16-21:

„I spomeni u Knjizi Merjemu /Mariju/, kada se ona od ukućana svojih u udubinu smještenu na istočnoj strani /Hrama/ povuče, pa uze jedan pokrov da se od njih zakloni. I Mi smo k njoj Našeg Duha poslali, pa se on pred njom ukaza u liku muškarca savršena. I ona reče: ‘Ja od tebe utoka tražim u Svemilosnom. Ako se Boga bojiš.’ On reče: ‘Ja sam samo izaslanik tvoga Gospodara, da ti podarim sina bezgrješnoga.’ Ona reče: ‘Kako ću ja imati sina kada me ni jedan smrtnik dodirnuo nije, niti sam bila nečasna?’ On reče: ‘Tako će biti! Gospodar tvoj je rekao: To je Meni lako! I Mi ćemo ga učiniti čovječanstvu objavom i milošću od Nas. To je stvar određena.'“

Kur'an, “Trpeza”: V, 47:

„Neka sljedbenici Evanđelja sude prema onome što Bog u Evanđelju objavio je!“

Kur'an, “Trpeza”: V, 47:

„Oni vjeruju u ono što je objavljeno tebi /Muhammede/, i oni koji su jevreji, kršćani, Sabijci — svi koji u Boga vjeruju i dobra djela čine — zasigurno njima pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova. Njima straha neće biti i oni neće tugovati.“

Kur'an, “Pauk”: XXIX, 46:

„Sa narodom Knjige ne raspravljajte… Naš Bog i vaš Bog je jedan Bog.“

Kur'an, “Merjema”: XIX, 33

/riječi koje Kur’an pripisuje djetetu Isusu/:

„Neka je mir na mene na dan kada sam se rodio, na dan kada budem umro, i na dan kada iz mrtvih budem ustao.“

Kur'an, “Krava”: II, 256:

„U vjeri nema prisiljavanja.“

Poslanik Muhammed:

„Ko prevari nemuslimanskog građanina, ili oduzme njegov posjed, takvom ću ja biti tužitelj na Danu Suda.“

Poslanik Muhammed:

„Ko god posvjedoči da nema boga osim Boga, koji jedini sudruga nema, da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, da je Isus Njegov rob i poslanik, sin Njegove sluškinje, Njegova Riječ koju je On u Mariju nadahnuo i Duh od Njega, i da su raj i pakao istina, njega će Bog pustiti u raj ma šta uradio.“

Poslanik Muhammed /u pismu potpore monasima manastira Sv. Katarina na gori Sinajskoj 628./:

„Ovo je poruka od Muhammeda ibn Abdullaha, kao ugovor s onima koji su prihvatili kršćanstvo, diljem svijeta; mi smo uz njih. Uistinu, ja, služitelji, pomagači, i moji sljedbenici štitimo kršćane jer oni su moji sugrađani; i tako mi Allaha, ja ih štitim od svega što im je nemilo. Niti će njihove sudije biti maknute sa svojih položaja, niti njihovi monasi iz svojih manastira. Niko neće uništavati kuće njihove religije, niti im nanositi bilo kakvu štetu; nijedan musliman neće uzeti nešto iz njihove kuće i odnijeti to u muslimansku kuću. Kada bi iko učinio bilo šta od ovoga, narušio bi ovaj ugovor i bio bi nepokoran svome Poslaniku. Zaista, kršćani su moji saveznici, i oni imaju moju riječ i povelju koja će ih štiti od svega što mrze. Niko ih neće prisiljavati da putuju, niti primoravati da ratuju. Muslimani će se boriti za njih. Ako se žena kršćanka bude udavala za muslimana, to neće biti bez njezine volje i dozvole. I neće joj se priječiti da posjećuje crkvu i izvršava molitvu… Njihove crkve će biti poštovane. Kršćanima se neće zabranjivati da ih popravljaju, niti će se narušavati svetost njihovih zavjeta. Nijedan musliman ne smije narušiti ovaj ugovor sve do kraja svijeta.“

Muhji’d-Dîn ibn ‘Arabî /1165.-1240./: Tarjumân al-Ashwâq /Tumač Ljubavi/, XI, 13-15

“Moje srce se raskri za oblik svaki: ono postade pašnjakom gazelama, samostanom kršćanskim monasima, hramom idolima, Kaabom hodočasnicima, pločicama Tore i knjigom Kur’ana. Religiju Ljubavi ispovijedam ja. U kojem god pravcu njezina karavana krene, religija Ljubavi biće moja vjera i moje uvjerenje.”

Muhji’d-Dîn ibn ‘Arabî: Al-Futûhât al-Makkîya /Mekanska otkrovenja/, II, 64-65

„Pečat svetosti, iznad koje nema druge svetosti, jeste naš gospodin Isus.“

Dželâl’ud-Dîn Rûmî /1207.-1273./: Mesnevije

„Ja nisam ni kršćanin ni jevrej ni zoroaster ni musliman. Ja nisam ni od Istoka ni od Zapada, ni od kopna ni od mora… Dvojnost sam ostavio postrani i uvidio da su dva svijeta jedan. Ja tražim Jedno, ja spoznajem Jedno, ja vidim Jedno, ja prizivam Jedno. On je Prvi, On je Posljednji, On je Vanjski, On je Unutarnji.“

Abu Na'im al-Isfahânî: Hilyat al-auliyâ /Hronike svetaca/, prenosi riječi Ibrahima ibn Edhema iz 8. stoljeća:

“Spoznaju /ma‘rifah/ sam učio od monaha zvanog Otac Simeon. Jednog dana nađoh ga u njegovoj ćeliji i rekoh: ‘Oče Simeone, koliko dugo boraviš u ovoj ćeliji?’ On mi odgovori: ‘Već sedamdeset godina.’ Upitah ga: ‘Šta je tvoja hrana?’ A on odvrati: ‘O Hanefi, šta te natjera da me upitaš to?’ Pa zatim nastavi: ‘Jedno zrno slanutka svake noći.’ Upitah ga: ‘Šta te ispunjava u tvome srcu, pa ti je ovo zrno dovoljno?’ On odgovori: ‘Svake godine, u jednom danu, ljudi mi dolaze i ukrašavaju ovu ćeliju, pohode me, i tako mi iskazuju poštovanje; i kad god moj duh malaksa u molitvi ja se prisjetim toga, i iznesem napor jedne čitave godine zbog samo jednog časa. Da li si ti, o Hanefi, spreman iznijeti napor samo jednog časa, u slavu čitave vječnosti?’ U tom trenutku spoznaja siđe u moje srce.”

Titus Burckhardt /1908.-1984./: Fez – City of Islam, 1992., prenosi riječi marokanskog šejha iz prve polovine 20. stoljeća:

“Mulay ‘Alî je pokazao na sebe i rekao: ‘Ako bi se naš gospodin Isus vratio na zemlju prije moje smrti, ja bih odmah ustao i slijedio ga!'“

Sviđa mi seSviđa mi se ·  · Podijeli