HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
https://youtu.be/b0MNwRjiK2c
Berlin pao, Odžak nije!
Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.
U pokušajima da se iznađe barem približna istina o događanjima tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, ali i poslije, bitnu ulogu ima priča o bitci za Odžak koja je potrajala gotovo tri tjedna nakon službeno završetka rata, predajom njemačkih oružanih snaga.
O borbama za Odžak koje su potrajale do 25.svibnja 1945.godine, borbama između partizanskih s jedne i ustaških i domobranskih jedinica s druge strane zna se i te kako mnogo. Međutim, kao i u mnogim sličnim pričama tijekom zadnjih desetljeća ti su se događaji iz Odžaka i okolice prešućivali, zataškavali, praktički zabranjen im je bio svaki spomen...
Dakle, istovremeno dok su partizanske jedinice već činile pokolje nad desecima tisuća zarobljenika s Bleiburga, u sjevernoj Bosni bjesnila je bitka u kojoj je jedna strana bila osuđena na poraz, ali ispalo je da je pobjednička strana pretrpjela silne gubitke, kao u deset poraza.
Otprilike četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolici nije se namjeravalo predati partizanskim snagama, ušlo je u bitku protiv višestruko brojnijeg protivnika koji je bio uvjeren u laku pobjedu. No, očajnički otpor branitelja Odžaka zakomplicirao je situaciju i bitka se zavukla u tjedne i naposljetku je iz Beograda stigla naredba s doslovnom porukom. Svi koji su branili Odžak moraju nestati do 25.svibnja, rođendana Josipa Broza.
U slamanju otpora ustaških i domobranskih postrojbi sudjelovalo je nekoliko brigada Jugoslavenske vojske i zrakoplovstvo istih snaga.
Najveća većina branitelja Odžaka je izginula, oni koji su se predali brzopotezno su postrijeljani, a bilo je i onih koji su uspjeli napraviti proboj i borili se u šumama kao križari još gotovo tri godine.
Još uvijek se ne može točno odrediti, tek naslutiti, zašto ovih četiri tisuća ustaša i domobrana nisu krenuli put Austrije kao većina postrojbi Hrvatskih oružanih snaga. Neki primjećuju da je problem bio u porušenim mostovima preko Save, drugi ističu da se s pokretom zakasnilo pa se nije moglo proći kroz okruženje. Tek, fakat jest da je tih četiri tisuće vojnika HOS-a ostalo u Odžaku i okolnim selima, svjesni situacije u kojoj se nalaze. I odlučni da se brane pod svaku cijenu!
nekoliko dana pokošena je sva trava, iskopani rovovi, sagrađeni bunkeri, sve kako bi se pripremila dugotrajna obrana.
Odžački kraj ostao je tako svojevrsni džep u okruženju Jugoslavenske vojske koja je bila, pak, usredotočena na potjeru za najvećim dijelom Hrvatskih oružanih snaga u povlačenju. Odžak se ispočetka kod oficira Jugoslavenske vojske doimao strateški nevažan, no postao je nagli problem kada je izostala predaja odžačkih ustaša i domobrana.
Kako je pred kraj rata poprilično četničkih dobrovoljaca prešlo u partizane, a mnogi od njih su se našli u partizanskim odorama tijekom juriša na Odžak, sve kako bi spasili živu glavu, tako je i prvih nekoliko početnih juriša partizana s nemotiviranom vojskom doživjelo pravi debakl. Zanimljivo je i sljedeće, dobar dio muslimana iz Odžaka pobjeglo je iz grada i pridružilo se partizanima, no i ta skupina doživjela je pravi pokolj kada su ih partizani poslali u prve redove juriša na ustaše i domobrane iz Odžaka. Uglavnom, bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata. Započela je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25.svibnja. U javnosti se za bitku nije znalo, tek su neke beogradske novine znale objaviti kratku vijest o „borbama sa zaostalim bandama negdje u Bosni“. Cijelih 30 godina kasnije u beogradskom Ninu objavljen je jedan članak u kojem se konačno spominju događaji iz Odžaka iz svibnja 1945.godine. Tada je u Ninu pisalo: „U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljuni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan".
Inače, u Odžaku u prve dvije godine rata nije bilo većih borbi, ustaška vlast je djelovala u mirnim okolnostima, no kako su 1943.godine pobunjeni Srbi počeli djelovati u okolici Odžaka to se i dotad mirna situacija zakuhala. Počele su borbe i s četnicima i s partizanima i poginuo je ustaški logornik i satnik Zdenko Odić. Koji je bio i zapovjednik obrane Odžaka. Njega su zamijenili Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi ljudi iz odžačke okolice. Oni su se dokazali u borbama i na čelnim mjestima ustaških postrojbi u Odžaku su dočekali i svibanj 1945.godine. Zbog njihovih vojnih uspjeha u javnosti „endehazije“ Bosanska posavina smatrana je oazom sigurnosti. Štoviše, iz Odžaka su znali uputiti i poruku Anti Paveliću, nešto u smislu – 'Ako nisi siguran u Zagrebu dođi kod nas u Posavinu'.
I Rajkovačić i Čalušić smatrani su strogim časnicima, držali su do discipline i povjerenja. Vojnici su ih se i bojali, istovremeno i poštovali.
Upravo su njih dvojica naredili utvrđivanje odžačkog kraja, nakon što su uvidjeli da uzmak prema zapadu više nije moguć. Izrađen je i pomni plan obrane Odžaka. Crtao ga je i usavršavao Blaž Jurkić, inžinjerijski časnik. Tisuće rovova, bunkera, zapreka, protutenkovskih križeva okružilo je cijeli kraj, a posebno se vodila briga da i trava bude pokošena, kako bi partizani mogli biti na vjetrometini, u nemogućnosti da se prikradu kroz gustiš i visoku travu.
Pitanje je bilo i otkuda hrane i streljiva ljudima iz Odžaka. Valja znati da su tisuće tona hrane i streljiva odžački branitelji pronašli na pogođenom, nasukanom velikom njemačkom brodu na obližnjoj rijeci Savi. Obrana je bila zamišljena u dva prstena, prvi prsten bio je postavljen južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je prsten obrane išao jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Na sjevernom dijelu prvi prsten je išao desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud, drugih nekoliko kilometara južnije. Sva su sela bila utvrđena kao veliki bunkeri, s rovovima, zaštićeni protiv tenkovske i minobacačke paljbe.
Zapovjednik obrane bio je Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi. Istočno krilo držao je Pejo Ilak. Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.
Partizanske jedinice ušle su u Sarajevo 6.travnja, a prve borbe oko Odžaka počele su 19.travnja. Odžak su partizani pomislili zauzeti u jednom navratu i u tu svrhu su bile angažirane četiri brigade - 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada.
Unatoč višestrukoj ljudskoj premoći već prvi juriši ispali su katastrofalno po partizanske snage. Na stotine ljudi izginulo je pri prvih nekoliko juriša, dočim branitelji nisu imali velikih gubitaka. Zakompliciranu situaciju trebala je riješiti sama naredba Josipa Broza da se „više nema što čekati“. Što je pojačalo nervozu kod partizanskih oficira koji su naredili nove juriše. Bez obzira na žrtve. Čak su ustaše i domobrani nakon kraha partizanskih juriša kretali u protunapade. Partizanska akcija se paralizirala, a mnogi su pribjegli i dezertiranju, jer je žrtava u njihovim jurišima bio enorman broj.
Došao je i kraj travnja, a iz Brozovog štaba stigla je nova poruka: „Ako se odžački teren brzo ne očisti snositi ćete, svi, punu odgovornost“!
Zapovjednik partizanske akcija - slamanje otpora u Odžaku - Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i čišćenje odžačkog kraja. Sve četiri brigade trebale su najprije onesposobiti ustaške bunkere i ući u pozadinu ustaških snaga. Početni uspjesi partizana nisu omekšali ustaške i domobranske postrojbe. Jer, branitelji Odžaka borili su se sjajno. Znajući da zarobljenika nema nisu poštedjeli niti jednog zarobljenog partizana, kao što partizani nisu poštedjeli niti jednog branitelja Odžaka. U jednom trenutku pri tom napadu ustaše i domobrani su potisnuti iz Odžaka u selo Vlaška Mala. To omanje selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova bilo je izvanredno branjeno. Kako su partizani mislili da je to i kraj ustaškog otpora to su svim ljudstvom krenuli na to selo, došli su na dvadesetak metara od prvih kuća i rovova, kada je po naređenju Čajkušiča zapovjeđena paljba. Partizanski gubici bili su golemi. Slijedio je protujuriš, partizanski vojnici su bježali ostavljajući oružje za sobom. Vlaška Mala nije posustajala u obrani, a i Odžak je vraćen. Zapovjednik partizanske akcije Miloš Zekić pretrpio je kritike, niti s tri brigade nije osvojio selo.
Na sam dan njemačke kapitulacije, 8. svibnja na Vlašku malu krenulo je pet tisuća partizana. Tu se opet dogodio debakl, nakon partizanskog juriša uslijedio je ustaški protunapad i partizani su vraćeni iza početnih položaja, sve do sela Vrbovca. Partizanski oficir Stevo Kovačević šalje poruku Štabu u Beograd:
„Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt. Nalazimo se i dalje na polaznim položajima“.
Bližio se tako dan Titovog rođendana, a stvari u Odžaku nisu bile riješene. I tada je uključena s partizanske strane još jedna brigada, peta po redu, no promjena nije bilo. Iz Beograda je stigla naredba – na Odžak će krenuti avijacija. Čak dvije eskadrile s ukupno 12 aviona krenule su put Odžaka, bombardiranje i mitraljiranje trajalo je neprekidno dva dana, 23. I 24.svibnja. Usputu su partizanske snage nadirale i otpor je pomalo popuštao, sada su žrtve i kod ustaša i domobrana bile velike. No, za razliku od partizana oni nisu imali svježe, odmorne snage. Bolnica u Prudu nedaleko Odžaka bila je prepuna ranjenika. Nakon što su konačno osvojili Odžak partizani su nakon dva dana stalnog bombardiranja ušli i u Vlašku Malu baš na dan Titovog rođendana, 25.svibnja. Nakon svega, sporadične borbe još su vodile oko bolnice u Prudu. No, unatoč tome što su ušli i u Vlašku Malu i u selo Prud nekih 150 branitelja Odžaka i Vlaške Male uspjelo se probiti kroz višestruku partizanski obruč. Razbili su vojnike 14.partizanske brigade Steve Kovačevića koji je u kasnijoj oficirskoj karijeri uvijek bio ismijavan zbog toga što mu je 'šačica ustaša napravila'.
Nakon slamanja otpora odžačkih branitelja uslijedila je osveta. U bolnici u Prudu poubijani su svi ranjenici, njih osamdesetak, zajedno s medicinskim osobljem. Samo se dvjestotinjak ustaša i domobrana predalo, no oni su svi po kratkom postupku poubijani. Po selima su se ubijali svi muškarci stariji od 15 godina. Godinama i godinama kasnije u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo đaka u osnovnoj školi koji je imao živog oca.
U proboj je krenuo i uspio sam Ivan Čalušić. On se sa svojim ljudima još dvije godine borio u šumama sjeverne i srednje Bosne. Izdan je i uhvaćen u Tuzli, osuđen je potom na smrt. Ali, do danas nije znana sudbina Petra Rajkovačića. Tvrdi se kako je i on uspio preživjeti proboj. Opet, postoje verzije i o njegovom samoubojstvu, kao i verzije da je pobjegao do Španjolske, a bilo je i onih koji su tvrdili da su ga vidjeli u Madridu i Valenciji.
Na koncu konca, u Jugoslaviji se kao Dan oslobođenja Odžaka slavio datum – 15.travanj, iako su partizani u isti grad ušli pet-šest tjedana kasnije.
Osmog maja 1945. godine njemačka vrhovna komanda na čelu sa admiralom Doenitzom, Hitlerovim nasljednikom, potpisala je bezuslovnu kapitulaciju na svim frontovima. Tog dana je završen Drugi svjetski rat u Evropi, a zvanični datum prestanka svih vojnih operacija bio je 9.maj, datum koji se obilježava u cijelom svijetu kao dan pobjede nad nacizmom i fašizmom. Kada je u bivšoj Jugoslaviji slavljena jubilarna tridesetogodišnjica pobjede nad nacizmom i fašizmom beogradski nedeljnik NIN je u brojevima od 1. juna i 8. juna 1975. godine objavio kraći feljton o dugo prešućivanoj bici kod Odžaka, kravoj bici koja je trajala od 16.aprile sve do 25. maja 1945, baš nekako simbolično sve do rođendanskog datuma kasnijeg predsjednika FNRJ, odnosno SFRJ.
Dugo su komunističke vlasti krile, a komunistički historiografi "kao ljutu guju pod kamenom" zaobilazili taj prešućivani događaj sa kraja Drugog svjetskog rata, tačnije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa službenog mira u Europi. Komunistima je faktički trebalo tačno 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo koštala NOVJ, podatke koji su barem simbolički prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlučnost branitelja Odžaka, Hrvata i Muslimana koji su malte ne do zadnjeg branili taj ustaški Alkazar.
U prvom dijelu spomenutog mini-feljtona pod naslovom "Poslednja bitka drugog svetskog rata u Evropi. Kako je sredinom 1945. godine uništen ustaški Alkazar u Bosni." objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako piše:
"U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine - čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među kojima i Spaso Mićić, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Mićićeve pogibije zamijenio Omer Dedić. Ustaše su ovoj brigadi uništili celi jedan bataljon. Naše snage su od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno."
Neko bi se mogao zapitati: "Kako je došlo do spomenute bitke kod Odžaka? "
Evo, ovako je to bilo.
Nakon oslobođanja Sarajeva 6.aprila 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se žurno povlačila prema Austriji.
Izvršenju tog naređenja Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je označilo kraj Drugog svjetskog rata. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim snagama, niti su branitelji uopšte imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmišljalo iako su Odžak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama.
Na veoma uskom prostoru između rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potočana, Posavske mahale koja je u narodu nazvanaVlaška Mala, Odžaka i Mrke Ade, našli su se manji dijelovi 12. ustaške divizije, određeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadžira) iz Kladnja, Zepča, Sivše, Gračanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije tačno utvrđeno šta je ponukalo branitelje Odžaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaša, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, tačnije zadnje velike bitke na evropskom tlu nakon oficijelnog završetka Drugog svjetskog rata sada se samo može nagađati.
Na zapadnoj strani Odžačke opštine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su već bile upućene velike snage krajiških udarnih proletera s određenim ciljem primicanja Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku. S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici. Partizani su prije bitku kod Odžaka dobili veliku pomoć, jer su sve lokalne četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije stavile na raspolaganje "narodno-oslobodilačkoj" vojsci. Tako i ti, kao i prije mnogobrojni četnički "prebjezi", lijepo u zadnji čas preokrenuše kokardu u petokraku i postadoše partizani. Na Odžak su u istom stroju napredovali partizani i dojučerašnji zloglasni četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koljači koji su počinili teške zločine, ali kojim je kao Srbima sve što su počinili velikodušno oprošteno, kako je to uvijek bilo i ostalo kao uobičajeno.
Glavni zapovjednik odbrane Odžaka bio je ustaški logornik Petar Rajkovac, tada star samo 26 godina, inače iz sela Bijele Bare kod Odžaka. Uz Rajkovca odbranu su organizirali i vodili Pavelićevi vitezovi, ustaški pukovnik Avdaga Hasić, inače kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, i ustaški pukovnik Ibrahim Pjanić iz Gračanice. Pomoćnik Petra Rajkovca bio je Ivan Čaušić, ustaški tabornik iz Odžaka. Od ustaških časnika bili su tu i poznati Perković, Mrkanjić, Špiger i Špicer. Prema službenim komunističkim podacima, koji nemaju nikakvog materijalnog temelja niti argumentacije, navodno je Petar Rajkovac računao da može održati Odžak i okolinu sve do "povratka ustaških glavnih snaga", a te su se "snage" već u zoru 11.aprila 1945. godine počele u neredu povlačiti zajedno sa ogromnom masom civila prema Austriji. Večina je došla do Bleiburškog polja i Bleiburga, gdje su na prevaru razoružani od strane Engleza, a veoma mali dio uspio se je probiti dalje i razbježati po cijelom svijetu izbjegavši tako crnu sudbinu onih koji su vraćeni u Jugoslaviju.
Položaje za odbranu Odžaka utvrdio je i temeljito pripremio inženjer Blaž Jurkić, visokokvalificirani inžinjerijski (opkoparski) stručnjak. Bilo je izgrađeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave žice, minskih polja, te oko trideset armirano-betonskih trokatnih bunkera koji su između sebe bili povezani mrežama podzemnih tunela. Posebno su bili utvrđeni rovovi prema rijeci Bosni. Prostor ispred rovova bio je gusto miniran i prekriven neprobojnim spletovima bodljikave žice. Branitelji Odžaka raspolagali su sa velikim količinama dobrog naoružanja, municije i hrane.
Ustaške postrojbe postavljene su na sve važnije strateške tačke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je crta odbrane išla jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvrđeno i osigurano. U međuprostorima su iskopani veoma kvalitetni punoprofilni zakloni sa mitraljeskim gnijezdima. Prema partizanskim podacima u odbrani Odžaka i okolice učestvovalo je "strašnih" dvanaest hiljada ustaša, a prema pričanju rahmetli Ibrahima Pjanića nakon rata u Njemačkoj, u tom kraju nije bilo više od tri hiljade branitelja, dok su sve ostalo bili žene, djeca, starci, uglavnom sve muhadžiri izbjegli ispred partizana i rezervnih partizana, tačnije četnika. Ustaše su na raspolaganju imale dvije baterije lakih topova, devet minobacača i 162 mitraljeza.
Centralno mjesto cijele odbrane bila je Vlaška Mala i zato je ovo selo bilo najbolje utvrđeno. Tu se na čelu ustaša nalazio njihov zapovjednik logornik Petar Rajkovac. Sve kuće zidane od tvrdog materijala, kao i seoska škola pretvoreni su u tvrde bunkere. Na glavnom seoskom raskršću u Vlaškoj Mali nalazio se trokatni armirano-betonski bunker čije su puškarnice dominirale svim pravcima spomenutog sela i okolice.
Odbranom Odžaka, koji se nalazi desetak kilometara od Vlaške Male, zapovijedao je tabornik Ivan Čaušić. U Odžaku je bila posada od oko 750 ustaša sa trideset mitraljeza i tri minobacača. Odžak je takođe bio veoma dobro utvrđen, a kako partizani tvrde ustaše su navodno na džamijsku munaru montirali dva teška mitraljeza, a džamija im je istovremeno služila kao osmatračnica. Baš kao da niko od nas ne zna kolika su dva teška mitraljeza i koliki prostor zahtijevaju za municiju i posluživanje. Bilo je praktički nemoguče postaviti dva teška mitraljeza na šerefe Odžačke džamije. I to je samo jedna od nebrojenih partizansko-odgojnih bajki za malu djecu, baš u stilu notornih "Mirka i Slavka".
U selu Mrka Ada zapovjednik je bio Ante Biličić sa oko 350 ustaša, koji su imali arsenal od 13 mitraljeza.
U selu Balegovac zapovjednici su bili Pavelićevi vitezovi, pukovnik Ibrahim Pjanić i pukovnik Avdaga Hasić, a uz njih je u zapovjedništvu bio još i poznati ustaša iz Modriče Dragutin Varga. U Balegovcu je bilo oko 700 ustaša sa 17 mitraljeza i sa jednim teškim minobacačem.
U selu Dubica (Gornja) zapovjednik je bio Matija Radić sa oko 400 ustaša, naoružanih sa 16 mitraljeza i dva topa.
U selu Prud zapovjednik je bio Anton Mihalić na čelu grupe od oko 400 ustaša, 13 mitraljeza i jednim teškim minobacačem. I u selu Prud su izgrađeni trokatni armirano-betonski bunkeri, a položaji na ušću Bosne u Savu bili su specijalno dobro utvrđeni, načičkani bodljikavom žicom i minama.
Manje ustaške grupe nalazile su se u Svilaji, Deviču, Zorici, Trnjaku, Neteki, Dobor-kuli, Jakešu, Pećniku, Srnavi, Potočanima, Prnjavoru, Krčevinama, Dugim njivama, Lipniku, Vrbovcu, Točku, Breziku i Rusoj Pustari.
Tridesetog aprila Vrhovni štab NOVJ izdao je naređenje da se "po hitnom postupku očisti teren oko Odžaka i sam Odžak." Naredba je bila sasvim jasna i glasila je "Štab trećeg korpusa snosiće punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti od bandi i zavede puni mir i bezbednost. Isto tako odgovornost snose štabovi divizija i brigada, ako u izvršenju zadatka pokažu aljkavost...".
U sastavu Trećeg korpusa bile su 27. divizija kojom je komandovao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je komandovao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je komandovao Đurađ Predojević.
Odnos snaga u korist partizana bio je takav da je na jednog ustašu napadalo jedanaest partizana.
Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Naređenje je bilo "Opkoli i odmah uništi!"
Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, kako su se oni izražavali "očistiti teren i uništiti svu bandu", no u tome su se grdno prevarili. Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4.maj 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu tačku pravog ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili kao lavovi, baš na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema.
|
Nema komentara:
Objavi komentar