ČISTI BISERI HRVATSKE ISTINE

1)   Dr. Ante Pavelić je junački poveo i s uspjehom okrunio borbu hrvatskog naroda za rušenje Jugoslavije i uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske.

2)    Ustaški pokret dao je hrvatskom narodu najsvjestniju i najhrabriju generaciju od Domagojevih strielaca do danas.

3)  Dr. Ante Pavelić se je našao pred sudbinskom dilemom, da ostvari Hrvatsku Državu sakatu ili nikakvu. Njegova je poviestna zasluga, što je odlučio prihvatiti onakvu državu, kakvu je bilo moguće ostvariti 1941.godine.

4)  Dr. Ante Pavelić se nije oslonio na Italiju i Njemačku zbog njihovih fašističkih režima, nego zbog njihovog revizionističkog stava protiv

Versailleskog ugovora, kojim je stvorena Jugoslavija. Saveznike protiv Jugslavije mogao je hrvatski narod naći samo medju neprijateljima Versaillesa, a ne medju njegovim tvorcima. To su iskusili svi hrvatski Prvaci sa Stjepanom Radićem na čelu, kada su tražili oslonac u Parizu, Londonu ili Washingtonu.

5)   Odgovornost Poglavnika dra Ante Pavelića za sudbinu hrvatskog naroda, obuhvaća samo razdoblje postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Nikakve mogućnosti nije imao Poglavnik na savezničkoj strani ni za vrieme rata, ni poslije. Protivne tvrdmnje spadaju u područje legendi, kojima do danas nije dao ni privid stvarnosti ni jedan odgovorni činilac pobjednika, ni jedan vjerodostojni dokument, ni jedan svjedok dogadjaja.

6)         Dr, Ante Pavelić nema nikakve odgovorno-

sti za dolazak Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, ni za njegovu strahovladu.

Uzpostava Nezavisne Države Hrvatske daje poviestno opravdanje vanjsko – političkom osloncu dr-a Ante Pavelića na sile osovine Rim – Berlin.

Na vrhuncu slave, Hitler je imao mnogo više prijatelja u Londonu i Wahingtonu nego u Zagrebu.

                 Sav je odnos Nezavisne Države Hrvatske prema nacističkom Berlinu bio odredjen jednim postulatom osigurati obstanak države.

7)     Kad se ratna sreća priklonila zapadnim saveznicima, povedeni su u krugovima Državne Vlade i Glavnog Ustaškog Stana, diskretni razgovori o mogućnosti prelaza NDH-a na drugu stranu: incijativu su u tajnosti preuzeli Ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković i ustaški Krilnik i Ministar Oružanih snaga Ante Vokić sa znanjem Poglavnika.

  -Taj je podhvat unapried osuđen na propast iz sliedećih razloga:                                       - Poveli su ga visoki dužnostnici s Osovinom povezanog režima, kojima su demokratske velesile dale jednu alternativu: bezuvjetnu predaju.

Ni London ni Washington nisu nikada ni jednim gestom, javnim ili tajnim, dali naslutitit, da bi prielaz NDH na savezničku stran mogao biti prihvaćen.

      – Hrvatski demokratski predstavnici u Londonu i Washingtonu bili su tokom cielog rata jugoslavenski ministri i otvoreni protivnici postojanja Hrvatske Države.

      – Hrvatski Ban dr. Ivan Subašić tražio je od Roosewelta “U ime hrvatskog naroda” obnovu Jugoslavije.

       – Komunisti hrvatskog podrietla poveli su oružanu borbu za rušenje NDH-a i ponovnu uzpostavu jugoslavenske države.

8)   Improvizirani analitičari eventualnog prelaza NDH na pobjedničku stranu redovito zanemaruju odlučujuću ulogu Njemačke u svim

akcijama, koje su mogle utjecati na tok ratnih operacija. Oni sugeriraju, ili otvoreno tvrde, da Njemačka ne bi mogla učiniti ništa protiv Hrvatske “izdaje”, makar i ne bilo savezničke oružane intervencije. Gube iz vida činjenicu da se je NDH nalazila u slabinama osovinskog ratnog dispozitiva, da su Graz i Beč bili udaljeni nekoliko minuta lieta od Zagreba, te da bi Hitler mogao preko noći zapaliti Zagreb i pregaziti Hrvatsku, ili položiti oružje.

               Njemačka je do dana svoje kapitulacije imala dovoljno snage, da uništi Nezavisnu Državu Hrvatsku, te je Poglavnik bio prisiljen do kraja glumiti lojalno savezničtvo, da barem s te strane izbjegne katastrofu.

               Realnost Hitlerove odmazde dokazana je sudbinom Waršave, čiji je ustanak Hitler okrutno ugušio uz znatne vlastite žrtve, iako je morao odmah napustiti zapaljenu Waršavu pod pritiskom boljševičkog napredovanja.

9)     Saveznička odluka, da se silama trojnog pakta,  (Njemačka, Italija i Japan) nametne

bezuvjetna kapitulacija kao jedina alternativa završetku rata, protegnuta je i na njihove saveznike; ne samo da Nezavisna Država Hrvatska nije imala izgleda na bilo kakav privilegirani postupak, nego je njezina situacija medju saveznicima osovine bila čak najlošija, razlozi su tome:

– Nezavisna Država Hrvatska nastala je tek za vrieme rata, te je na savezničkoj strani lako zavladalo uvjerenje, da se radi o improviziranoj tvorevini Hitlera i Mussolinija.

Partizani su vodili posebnu ustrajnu i uspješnu promičbu protiv NDH, sviestni da je postojanje Hrvatske Države glavna zaprieka obnovi Jugoslavije.

     -Demokratske su velesile, kao odgovorni stvaraoci Jugoslavije u Versaillesu, bile u principu protiv njezinog ciepanja.  

-Svi Hrvati prijatelji zapadnih saveznika i sovjetskog saveza ustali su protiv svoje vlastite Hrvatske Države, namjesto protiv samog ustaškog režima

10)     Povlačenje ugroženog hrvatskog pučanstva u tudjinu i predaja hrvatske vojske angloameričkim jedinicima, koje će tražiti hrvatske puške, ali ne hrvatske glave, bila je jedina razumna alternativa, koju nam je ostavio genocidni partizanski pohod na život hrvatskog naroda.

Nastavak borbe poslije sloma plod je sulude fantazije onih, koji su tokom cielog rata vješto izbjegli svakoj borbi. Ne samo da bi hrvatska vojska ostala bez ičije podpore u svietu, kojim su bili podpuno zavladali pobjednički saveznici, nego bi partizani dobili i od demokratskih velesila i od Sovjetskog Saveza svu pomoć, koju bi zatražili, masovni pokolj Hrvata bio bi uvjerljivo prikazan kao borba protiv “ostataka fašizma”, a Bleiburška bi pogibija bila udesetostručena. “Srbskoj zavjetnoj misli” ne bi ništa stajalo na putu, a srbski ambasadori u Wašingtonu, Fotić, dočekao bi ostvarenje svoje prietnje Bogdanu Radici, kojemu je rekao da poslije rata treba pobiti barem milijun Hrvata, te tako uzpostaviti “bioklošku ravnotežu sa srbskim žrtvama”.

Upitno je ideju masovnog povlačenja hrvatske vojske u šumu popratiti s nekoliko pitanja:

        Posljednjih tjedana NDH hrvatska se vojska u težkim borbama pod trajnim neprijateljskim pritiskom povlačila prema Zagrebu. Da li su postojale kakve mogućnosti, da se bez katastrofalnih gubitaka prekine dodir s neprijateljem, napusti orgsaniziranu frontu, razprši četvrt milijuna vojnika na što većem prostoru dobrim dielom već u partizanskim rukama, nanovo postroje sve jedinice za novi način borbe, uzpostave veze, osigura ratna stega, postroji zapoviedničtvo?

      -Kako se obraniti od smrtonosnog bombardiranja angloameričkog zrakoplovstva, koje je uslied njemačke kapitulacije bilo sasvim slobodno za nove podhvate.

-Kako obnoviti zalihu streljiva, na kojemu je hrvatska vojska oskudjevala nekoliko mjeseci prije sloma?

-Kako nadoknaditi sve težko naoružanje, koje bi moralo biti napušteno?

-Kako riešiti problem nekoliko tisuća vojnika, koji poslije obće kapitulacije ne bi htjeli nastaviti bezizglednom, samoubilačkom borbom?

Kako spriečiti da stotine ili tisuće vojnika ne pokušaju spasiti život izdajom svojih drugova?

Kamo uputiti množtvo ranjenika i invalida, koji su se s vojskom povlačili?

Što bi se dogodilo s gradjanskim izbjeglicama, koji su u paničnom biegu grnuli prema Zagrebu, da se spase od partizanskog pokolja?

Da li bi im bio s oružjem spriečen bieg u tudjinu?

Da li bi oni bili razpršeni po šumama, ili bi bili vraćeni partizanima o ruke, da se operativne jedinice rieše balasta?

Da li bi se problem prehrane mogao riešiti drugačije nego otimačinom hrane od mirnog domaćeg pučanstva?

Kako obraniti to pučanstvo ood masovnih krvnih represija srbskog okupatora, koji bi i otetu hranu proglasio “dobrovoljnim doprinosom buntovnicima”.

Koja bi bila sudbina težkih ranjenika povodom neizbježivih pokreta nakon akcije?

      Ne bi li vojska bila već prvih tjedana desetkovana zaraznim bolestima zbog absolutne nemogućnosti nabavke liekova u odgovarajućim količinama?

Ostavši bez ikakove obrane od zračnih napadaja, hrvatskoj bi vojsci ostalo jedino utočište protiv tih napadaja u skrivanju svojih jedinica i kamufliranje svojih položaja. Nije li svakom trieznom čovjeku jasno, da bi i ta teoretski jedina obrana praktički bila dozlaboga neuspješna?

Budući da bi sva hrvatska vojska bila prema medjunarodnom ratnom pravu stavljena izvan zakona, partizani bi bili na temelju propisa tog ratnog prava ovlašteni streljati sve zarobljenike. Da li se može sumnjati, da bi srbokomunisti to zakonodavstvo primienili temeljito do kraja?

Basna o pozitivnoj reakciji democratskih velesila na taj “hrvatski rat” ne zaslužuje ni komentara. Zar nisu upravo demokratske velesile bezdušno žrtvovale Poljsku, zbog najlojalnijeg prijatelja za volju svog himbenog saveznika Staljina Groznog? Zar nisu mirno, ne maknuvši prstom, prepustile krvniku svog suborca Dražu Mihajlovića, stup i štit srbske kraljevske kuće Karagjorgjevića, čije uzke rodbinske veze s engleskom kraljevskom kućom nisu ni malo ganule londonsku vladu u časovima velikih odluka?

Pitam sam sebe,: Da su se ostvarili planovi naših “stratega” i nastavila borba poslije sloma u šumi, što bi ti “stratezi” danas govorili, kad bi im bile poznate vrlo predvidive posljedice te akcije, o kojimaa samo sam ja ovdje natuknuo? Na ovo pitanje ne trebam odgovora..

12)   Ideja konačnog odpora u Zagrebu do podpunog samouništenja, još je ludja od povlačenja ciele vojske u šumu. Jezoviti sanjari tolike bezglavosti tvrde, da bi Poglavnik time

stekao priznanje cielog svieta i slavu Nikole Šubića Zrinskog, koji se je s ostatcima svoje vojske žrtvovao u Sigetu, nisu sviestni, da bi namjesto slave Zrinskog stekao – bez dvojbe – “slavu” bezumnog Hitlera. Koji je obranom Berlina, kada je sve bilo izgubljeno, nametnuo poraženu Njemačku kao zadnju i najbezsmisleniju žrtvu. Ne sjećaju se da je jedinstveni Japanski heroizam u obrani svog otočja nakon gubitka cielog imperija bio “nagradjen” atomskom bombom!

        Borba u Zagrebu nakon obće kapitulacije bila bi smatrana ludjačkim nastavkom rata “ostataka poraženog fašizma”, te bi došla do podpunog izražaja saveznička solidarnost u krvavom i podpunom uništenju tog “posljednjeg gniezda odpora”. Kako bi tu solidarnost izrazilo angloameričko zrakoplovstvo, pokazuje nam sudbina njemačkog grada Drezdena, tokom cielog rata nije bio bombardiran, jer nije predstavljao ozbiljni ratni cilj. Kad je rat bio skoro završen, te savezničko zrakoplovstvo ostalo bez “posla”,

Drezden je bio tokom jedne noći sav obasut zapaljivim bombama, te je pod njegovim ruševinama bilo zakopano preko 200 tisuća Niemaca. Tko može sumnjati, da bi savezničku pomoć za svladavanje “posljednjih fašističkih zločinaca”?

        Ne bi li Hrvati lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustali, da oružjjem u ruci sprieče  fantazmagorično kolektivno samoubistvo?

Tko bi mogao spriečiti krvave pobune u samoj vojsci izmedju pristaša kapitulacije i zastupnika “borbe do kraja”?

        Zagreb i okolica, preplavljeni u ono doba morem izbjeglica sa svih strana Hrvatske, imali su milijun i pol do dva milijuna duša. Ne može se ni zamisliti broj žrtava totalnog rata na tako malom području, kad bi na praktički nezaštićeno mnoštvo nasrnula saveznička avijacija i krvožedni, onda već pobjednički srbokomunizam.

I Nadbiskup Stepinac se je bojao pružanja bezsmislenog odpora u Zagrebu… Pozvao je stoga k sebi Generala Luburića,

privremenog zapovjednika obrane grada Zagreba i zatražio da se napuste eventualni planovi “posljednje bitke” u Zagrebu, jer je znao, da glavnom gradu Hrvatske prieti podpuno uništenje. Sinovi preživljelih Zagrebčana još bi i danas hodali po zgarištu svoga grada.

13)     Za života Kardinala Stepinca nije bilo moguće govoriti o njegovoj djelatnoj brizi za sudbinu hrvatskog naroda. On je postigao da Sveti Otac Pio XII. posreduje za Hrvatsku kod savezničkih vojnih vlasti  u okupiranoj Italiji. Maršal Alexander, kojega danas sami Englezi žigošu kao glavnog krivca predaje hrvatske vojske antikomunistima, obećao je Svetoj Stolici primiti u zarobljeničtvo i zaštititi hrvatske oružane snage nakon polaganja oružja pred saveznicima. To je Nadbiskup Stepinac, jedinstveni heroj i Svetac u našoj poviesti, povjerio članovima hrvatske državne vlade, te i tu treba tražiti razlog konačnoj odluci vodstva u povlačenju.

14.   Budući da se do kraja rata nisu hrvatski prvaci u Londonu i Wašingtonu, ni u Moskvi opredielili za Hrvatsku Državu, nego su ostali na liniji obnove Jugoslavije, Hrvatska državna Vlada izvršila je posljednji pokušaj očuvanja države predajom vlasti predsjedniku Hrvatske Seljačke Stranke dr-u Vladimiru Mačeku. Posredničku ulogu izmedju Vlade i dr-a Vladimira Mačeka preuzeo je Nadbiskup Stepinac, kojemu je Poglavnik uputio Ministre Alajbegovića i Edu Bulata. Da bi nova vlada dobila to jači karakter obćeg hrvatskog zajedničtva, sam je Nadbiskup sugerirao, da on preuzme jedno ministarstvo  to upravo Ministarstvo Hrvatskih Oružanih snaga, “jer je u davnim vremenima zagrebaom nadbiskupu pripadalo zapovjedničtvo Hrvatske vojske.

Dr. Maček je načelno prihvatio ponudu, te zatražio, da mu zapovjedničtvo oružanih snaga zajamči stabilizaciju fronte dok ne uzpostavi dodir s vladama pobjedničkih saveznika. Plan je napušten, jer zapovjedajući generali (jedan domobranski, jedan ustaški nisu

mogli pružiiti zatraženo jamstvo).

15)     Europom u ratnom metežu lutali su desetci milijuna bjegunaca svih nacija. Nitko nije ništa učinio da ih zaštiti, obskrbi, organizira, povede nekom odredjenom cilju. Nakon što se je slegla ta tragična lavina, nitko nije pozvan na odgovornost, nije uspio organizirati katastrofu, jer je to bilo iznad svih ljudskih mogućnosti.

16)     Jedino su se Hrvati pokušali suprostaviti apokalipsi, te unieti nešto reda u jezovitu anarhičnost povlačenja. Samo je hrvatska voj-ska poslije sloma države imala dovoljno sviesti, hrabrosti i stege, da svojem narodu na povlačenju pruži zaštitu, te u nizu patetičnih bitaka i okršaja uspije produžiti rat protiv srbskog okupatora za čitavih sedam dana.

       Hrvatski generali, ustaški i domobran-ski, Štancer, Herenčić, Boban, Peričić, Servatzy, Metikoš, Tomašević, Dolanski i drugi, vršili su častno svoj zadatak, zaštitili su narod na kalvariji biega, u krvave borbe junački poveli svoje jedinice, probili se na čelu vojske do angloameričkih položaja.

17)      Englezi su sami objavili dokumente, iz kojih proiztiče, da su od časa hrvatske predaje, koju je izvršio Herenčić u ime Poglavnika, preuzeli odgovornost za sudbinu zarobljene hrvatske vojske i predali je Titovim partizanima.

Preko televizijske postaje BBC u Londonu uglavljeni su i oštro osudjeni engleski krivci izručenja: Maršal Alexander i Ministar MacMilan.

18)         Do danas nije odkriven ni jedan dokument, koji bi pouzdano svjedočio da su bilo prvaci Hrvatske Seljačke Stranke u Londonu i Wašingtonu, bilo komunisti hrvatskog podrietla u Moskvi i Beogradu išta poduzeli, da zaštite hrvatski narod i njegovu

vojsku na povlačenju, da očuvaju državu Hrvatsku.

Hrvatski rodoljube!

Čitajući ovih 18 istinskih bisera hrvatske istine, odbaci sve laži što si čuo ili u krivoj knjizi čitao. Dobro razmisli i širi hrvatsku istinu, onako kakova je u groznim ratnim danima postojala.

Versailles and Yalta gdje se trgovalo sa Hrvatima i njihovom poviesti, bili su bolestna ambicija naših tisućljetnih neprijatelja koji nama Hrvatima nikada ne misle dobro.

Budimo vatreni nosioci ove istine i nemojmo dati komunistima koji se svim bojama namažu i hoće se predstaviti kao borci za hrvatski narod, a u stvari oni su najveći krivci krvave Bleiburške Tragedije.

Samo promislite što izdajnici hoće učiniti sa skrnavljenjem nadpisa na Bleiburškom spomeniku gdje su izbrisali častno napisano što je bilo posvećeno hrvatskoj vojsci i to najelitnijoj generaciji Hrvata poslie Domagoja.

Taj se izdajnički akt pojedinaca treba osuditi i povratriti dignitet najvećoj hrvatskoj Tragediji u poviesti Hrvata.

Zato ne klanjajmo se izdajnicima, jer oni su rušitelji hrvatskoga ponosa i časti. Oni gaze i izkrivljuju našu Poviest. Nažalost ima ih i u crkvenim redovima. Stoga je neophodno potrebno ići kod Svetog Otca Pape i iznieti sve te sluge nečastivoga što gaze naše nacionalne svetinje.

        Stari nadpis se mora vratiti pod cienu života, jer ako preko toga predjemo i to prepustimo izdajnicima za volju onda nismo dostojni zvati se Hrvatima!

         Za dom spremni!

Poetessa akademik

Borac za hrvatku poviestnu istinu

Mirjana Emina Majić