Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio pripojenjem Hrvatskoj državi i dovođenjem države na njene povijesne granice.Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski.Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crva stala uz hrvatski narod i ustaški pokret.

Posjetioci


counter

Pravaš

Pravaš

HNF

Pretraži ovaj blog

nedjelja, 31. svibnja 2015.

Drugovi iz PARTIJE zar ovo nije govor mržnje ??

Facebook

HRVATSKI PISAC JURKAS: Glogoški je sjedokosi deform u kolicima, a branitelji žgadija na koju treba aktivirati 3 tone anthraxa i 50-ak bombi

Autor: I.Delić
Hrvatska kultura popraćena je često govorima mržnje na koje nitko ne reagira.
Hrvatska kultura, kako samo bajkovito zvuči taj izraz dok se ne zagrebe ispod površine i ne zaviri iza kulisa gdje se kriju raznolike i nadasve neobične pojave. U moru hrvatskih estradnjaka i umjetina na prste jedne ruke mogli bi se pobrojati oni koji su svojim radom i umjetnim djelovanjem pridonijeli razvoju društva, ali i razvoju djelatnosti u kojoj zarađuju za kruh sa sedam kora. Iako se teško na prste mogu zbrojiti oni koji su uspjeli, teško se oteti dojmu da u Lijepoj našoj svatko može biti umjetnik. Uz asistenciju medija koji te takvim isprofiliraju. U moru hrvatskih umjetnika, ljudi koji se jednim imenom mogu nazvati estradnjacima na javnu scenu bez ikakvih pretjeranih preduvjeta i kriterija nerijetko isplivaju oni koji se mogu podičiti antihrvatskim stavovima, ali i oni kojima predznak hrvatski baš i ne odgovara. Štoviše, pojave su to koje s puno mržnje i prijezira olako vrijeđaju sve vrijednosti hrvatskoga naroda jer to je tako moderno, tako urbano i tako tolerantno. Običnom puku neshvatljivo, jer običan puk suprotan je od onoga što takvi zagovaraju.
Mrzilački stav prema braniteljima iz redova umjetnika
Umjesto da umjestnost i svoje stvaralaštvo približe narodu, oni se uzdižu iznad naroda trpajući običan puk u ladice seljaka i primitivaca. Jer pobogu, obična svjetina nije tolerantna i kulturna, kao što to oni jesu. Kroz taj urbani svijet često praćen uvredama i prostotama, takve pojave i osobe doplivaju u javnost bez da znate čime se oni doista bave te koje su njihove zasluge u tome da društvo krene naprijed. Time očigledno, iza maske urbanog tipa kriju masku osobe s dubokim kompleksima, koja stajalištima i nastupima prikriva neuspjehe u radu i djelovanju.
Jedna od takvih pojava po svemu sudeći jest i Anđelo Jurkas. Premda će se na spomen njegova imena velikom dijelu nacije iznad glave stvoriti upitnik, riječ je o hrvatskom publicistu, piscu, glazbeniku, uredniku i novinaru pop kulturnih tema od televizijskog, internetskog i tiskanog novinarstva. Uz to, dotični je aktivan glazbeni i filmski kritičar. Kao takav, u demokratskoj državi na svojem Facebook profilu ima potpuno pravo iznositi svoja stajališta. Sukladno tim pravima, Jurkas je iznio svoj mrzilački stav prema braniteljima prosvjednicima, nazivajući pritom hrvatskog ratnog vojnog invalida Đuru Glogoškog deformom u kolicima.
11354453_10204614285617182_1718715449_o
11354585_10204614286617207_262139579_o
screenshot/Facebook
Dvostruka hrvatska mjerila
Kako li je samo čudno to tolerantno hrvatsko društvu, s dvostrukim kriterijima. Jer kada bi kojim slučajem hrvatski branitelj ili netko sličan iznio ovakve mrzilačke stavove o nekoj pojavi u društvu tada bi se jamačno na noge digle razne institucije, udruge i kulturne zadruge plaćene našim novcem, na račun kojih bi neupućenom puku uz asistenciju dušebrižnih medija držali predavanje i okrugle stolove o govoru mržnje, širenju netrepeljivosti i sličnim frazama kojima nas časte za naše pare. S druge strane, svjedočili smo u više navrata obračunima s pojedincima koji su u demokratskoj, europskoj i pravnoj nam Hrvatskoj zbog statusa na fejsu zatvarani po ludnicama, zatvorima i ostalim represivnim institucijama, koje se sve je jasnije obračunavaju s onima koji ne idu niz dlaku vladajućima. I stavovima zbog kojih se ovih dana hrvatska policija izazivajući međunarodni skandal spustila na hrvatske ratne invalide pred vratima crkve.
Frljići, klasići i ini
Jurkas i njemu slične pojave znane kao frljići, klasići i ini prozivajući hrvatske branitelje koje uz to nazivaju pogrdnim imenima, zapravo najbolje govore sami o sebi. Jer dok su kroz hrvatsku prošlost ponositi hrvatski pisci stvarali i pisali umjetnost, kreirajući veliku povijest hrvatskog naroda oni su ti koji svoje neuspjehe i nerad prikrivaju uvredama, prikazujući da urbano i kul zapravo znači malograđanštinu iznad koje se nije teško uzdići. Onaj tko se iznad naroda uzdiže zapravo pokazuje tko je mali. Jer car koji se skinuo gol, i dalje je bio carom, a Isus kojega su izviždali postade Bogom. Veličina čovjeka, veličina umjetnika jest hodati s narodom, uz narod i za narod bez obzira jer time pokazuje koliko vrijedi. Govoreći na ovaj način o hrvatskim braniteljima, bez obzira na to podržavali njihove prosvjede ili ne, Jurkas i njemu slični zaboravljaju ili ih naprosto nije briga da govore o ljudima koji su hodali uz narod, i za svoj narod. Za svoju domovinu Hrvatsku, za koju su polagali živote na oltar domovine dok su ovi sjedili u toplim sobama. I to nije nešto što im treba zamjeriti jer svatko bira svoj put, ali tko smo onda mi da sudimo. Ne bi li u demokratskoj državi u kojoj žive ovi s ovakvim mrzilačkim stavovima, svatko trebao imati pravo na svoju bitku. Bitku koju će voditi onako kako znade i umije. Zašto se bilo koga od nas treba ticati braniteljska bitka i borba za njihova prava? Nisu li oni svojim životom i zalaganjem zaslužili pravo na prosvjed i iznošenje svojih stavova, kao što to uostalom i ovaj svestrani umjetnik čini. Jurkas i pojave poput njega dio su one skupine koja Hrvatsku čini se nikada nije željela. U ovoj priči doduše i nije pretjerano važno tko je što stvarao.
Zagovaranje rušenja, dozivanje bombi, a potom i ogorčenost zbog nekog navodnog rata na Trgu svetoga Marka naprosto ne ide u istu rečenicu. Mržnja, kada je praćena tolerancijom i kada je izgovarana od stranke takvih jedinki, u Hrvatskoj očigledno pronalazi nišu. Teško naš svestrani pisac može shvatiti Đurinu muku, teško može shvatiti patnje hrvatskih majki, silovanih žena i onih koji na vukovarskim ulicama sreću krvnike pred kojima su u logorima klečali. Teško može spoznati kakvim životom žive hrvatski branitelji. A kada ne razumiješ nečiju patnju i bol, kada ne razumiješ obespravljenost, tada se u to ne bi trebao niti petljati.

Nema komentara:

Objavi komentar