DR. SC. STJEPAN RAZUM, PREDSJEDNIK DRUŠTVA ZA ISTRAŽIVANJE TROSTRUKOG LOGORA JASENOVAC

Dr. sc. Stjepan Razum, predsjednik  Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac,pročelnik je odjela Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu Hrvatskoga državnog arhiva, koji je izazvao pravu paniku u „antifašističkim“ i velikosrpskim redovima kada je dao intervjuVrijeme je da srušimo velikosrpski mit o Jasenovcu u Hrvatskom listu 9. kolovoza 2012.
Taj intervju dan je i u mojoj knjzi „Zabranjeni akademik“, Zagreb, 2012., tj. dano je poglavlje na kraju knjige „Dr. sc. Stjepan Razum, povjesničar i arhivist“. Pored intervjua dan je i tekst Ivice Marijačića NE MOŽE SE komunističkim dogmama protiv razuma i Razuma (Hrvatski list, 30. 08. 2012.)  koji je predstavlja komentar na napade na dr. Razuma. A da se doista radilo o pravoj panici pokazala je činjenica što su protiv dr. Razuma ustali takove povijesne „veličine“ kao što su bili veleposlanik Republike Srbije u RH, kao i tadašnji Predsjednik RH Ivo Josipović!
Slobodno možemo reći da je u tom intervjuu dr. Razum dao načela na kojima se zasniva prošle godine osnovano, a nedavno i upisano u Registar udruga Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac čiji je on predsjednik, a svi ti napadi na njega su pokazali kolika je potreba za osnivanjem jednog takovog društva.
Čitatelji su sigurno pročitali mnogo njegovih tekstova, pa bih ga ovom prigodom želio predstaviti s dva članka koja nisu objavljena nigdje osim na stranicama Društva:


Stjepan RAZUM
Činjenice su itekako važne

Osvrt na članak: Ciglenečki, Dražen. Sudac: Službeni broj žrtava Jasenovca – nije relevantan. Nn: Subjektivni osjećaj. Obrazloženo zašto Miljak nije kriv zbog prijetnji Nataši Jovičić. Pn: To što Nataša Jovičić izjavljuje da se uplašila i da je mail pun mržnje, ne znači da su okrivljenici počinili prekršaj, za koji ih se tereti, jer se radi o subjektivnom osjećaju iste, obrazlaže presudu sudac Strniščak. U: Novi list. Rijeka, 69./2015., br. 22.011, subota, 28.II.2015., str. 6.
Članak u cijelosti slovi:
Zagreb. Ne postoji samo jedna, službena istina o ustaškom logoru Jasenovac, koju svi u Hrvatskoj moraju priznati. Taj implicitni zaključak najvažniji je dio odluke kojom je Prekršajni sud u Kutini predsjednika HČSP-a Josipa Miljka oslobodio optužbe da je uvredljivom mail porukom Nataši Jovičić, ravnateljici Spomen područja Jasenovac, prekršio Zakon o suzbijanju diskriminacije.
Miljak je 1. prosinca 2013. napisao Nataši Jovičić mail pod naslovom “Vi širite četničku propagandu” u kojem je ustvrdio da ona laže o broju žrtava logora Jasenovac i vrlo grubo je napao da pripada antihrvatskoj kliki. Općinsko državno odvjetništvo u Kutini odbacilo je kaznenu prijavu protiv njega, ali ga je tužilo prekršajno, tražeći da ga se kazni s 20 tisuća kuna, te još i stranku kojoj je na čelu kao pravnu osobu sa 100 tisuća kuna. Prvostupanjski sud, međutim, zbog nedostatka dokaza nije prihvatio tu tužbu a jako je zanimljivo kako je došlo do toga. I to ne toliko ocjena suca Roberta Strniščaka da spornim mailom nije povrijeđeno dostojanstvo ravnateljice Spomen područja Jasenovac.
Grube riječi u mailu.
“Neosporno[!] je da su u mailu korištene grube riječi, ali nema nikakvih prijetnji, nema poticanja na mržnju i nasilje, nema riječi koje bi objektivno mogle prouzročiti strah, niti riječi kojima se vrijeđa nečije dostojanstvo. To što Nataša Jovičić izjavljuje da se uplašila i da je mail pun mržnje i što smatra da je povrijeđeno njezino dostojanstvo, jer je izvrijeđana i ponižena i ona i funkcija ravnateljice, ne znači da su okrivljenici počinili prekršaj za koji ih se tereti, jer se radi o subjektivnom osjećaju iste”, navodi se u obrazloženju presude.
No, ako u slučaju žalbe državnog odvjetništva Visoki prekršajni sud u Zagrebu potvrdi tu presudu, ona bi mogla imati dalekosežne [posljedice] zbog dijela u kojem se relativiziraju službeni podaci o žrtvama Jasenovca. Miljak se, naime, branio na sudu da je brojka od 83 tisuća[!] žrtava koliko su ih poimence popisali u Spomen području Jasenovac, neistinita. Predsjednik HČSP-a smatra da [je] u tom logoru pogubljeno najviše tri tisuće ljudi, a pritom se pozvao na članke i knjige nekolicine autora.
Revidiranje slike.
“Logor je zatvoren 1951. godine i u njemu je do tada stradalo i dosta Hrvata koji su bili na Križnom putu”, rekao je Miljak u svojoj obrani pred sudom, a za svjedoke je predložio Mladena Ivezića, Stjepana Razuma, Igora Vukića i Tomislava Vukovića. Riječ je o istraživačima koji u svojim tekstovima bitno revidiraju uvriježenu sliku o logoru Jasenovac. Sudac Strniščak spomenutu je četvoricu ispitao,[nije istina!, op. SR]a proučio je i dokumentaciju koju su mu oni donijeli. “Sud zaključuje da je Josip Miljak navedeni mail poslao zbog toga što se nije slagao s podacima koji se odnose na broj žrtava logora Jasenovac i koji se očito znatno razlikuju, a što Miljak i dokazuje izvodima iz više publikacija raznih autora”, složio se sudac Strniščak da se podatak o 83 tisuće žrtava Jasenovca ne može uzeti kao jedini relevantan. Inače, Miljak je koalicijski partner HDZ-a i njegova stranka je podržala predsjedničku kandidaturu Kolindu[!]Grabar-Kitarović.
U posebnom okviru izdvojeni tekst je naslovljen: Miljkov mail ravnateljici Spomen-područja Jasenovac, a cijeli tekst slovi:
“Vi jako dobro živite od svojih laži, jer vas hrvatska država plaća za iste te laži o Jasenovcu i Hrvatima općenito. Nama Hrvatima je teško shvatiti kako uopće mogu postojati takve osobe i kakav je to karakter koji se hrani i živi na lažima. Upravo takvi kao Vi i sva moguća antihrvatska klika koja u pravilu još više diže glavu kada zavladaju antihrvati, SDP i kompanija, najviše doprinose homogenizaciji nas Hrvata. Vaše laži i mržnja prema svemu što je hrvatsko samo doprinose vašem kraju. Znamo da ste i toga svjesni, ali mržnja prema Hrvatskoj je jača od racionalnosti i to je vaša najveća slabost. Vi Hrvatima ne možete naškoditi, trud Vam je uzaludan. Takvi kao Vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje i ludilo, u koje Vas vodi nezajažljiva i bolesna mržnja. Za Dom Spremni! Josip Miljak, predsjednik HČSP-a”.
Taj uokvireni tekst je opremljen svjetlopisom Josipa Miljka, a cijeli članak je opremljen velikim svjetlopisom jasenovačkog cvijeta, protumačen tekstom: Najviše 3.000 ljudi. Predsjednik HČSP-a Josip Miljak smatra da je u Jasenovcu pogubljeno najviše tri tisuće ljudi, a pozvao se na knjige nekolicine autora.
Moj osvrt na presudu i cjelokupni članak je sljedeći: Važnost ove presude jest u tome što je sama Nataša Jovičić, pod čijim se ravnateljstvom sastavlja poimenični popis žrtava logora Jasenovac, priznala u sudskom postupku da se o broju jasenovačkih žrtava može raspravljati. U tom smislu i sudac je ustanovio da za presudu nije važan broj jasenovačkih žrtava, već je li je bilo vrijeđanja, prijetnji i diskriminacije ili nije. Čestitam sudcu na pravednoj, a s obzirom na ovakve novinske napise, i hrabroj presudi.
Gospodin Josip Miljak je hrabar javni radnik i “bez dlake na jeziku” prema gospođi Nataši Jovičić, čije je djelo i posao nazvao onim imenom kojim je to jedino moguće nazvati: antihrvatski posao.
Naslov članka: Sudac: Službeni broj žrtava Jasenovca – nije relevantan, je dvosmislen. Broj žrtava nije važan za ovaj sudski postupak, ali je važan kao povijesna činjenica. Novinar, ili njegov urednik, ovakvim naslovom podmeću, bilo Miljku, bilo sudcu, bilo povjesničarima, da im nisu važne činjenice. Naprotiv, važne su im, jer samo njima mogu srušiti stvoreni mit oko Jasenovca.


Stjepan RAZUM
Uzrok smrtnosti djece u vrijeme II. svjetskog rata

Travanjski broj “Liječničkih novina” donosi zanimljiv članak Darka Richtera, u kojem opisuje život i djelo kliničkog asistenta i specijaliste za dječje bolesti dr. Milutina Urbanyja.[1]
Milutin Urbany rođen je 12. ožujka 1916. u Križevcima od oca Milutina i majke rođ. Oštrić. Otac je bio gimnazijski profesor i član Odbora Hrvatskoga sokola u Križevcima. Majka potječe iz vrlo ugledne križevačke obitelji. Sin Milutin završio je medicinu u Zagrebu i promaknut je 21. listopada 1939. Propisani pripravnički rok završava 2. prosinca 1940. i istog dana postaje “liečnik volonter” kod prof. Ernsta Mayerhofera na Dječjoj klinici u Zagrebu. Rješenjem ministra nastave vlade Nezavisne Države Hrvatske od 10. rujna 1941. imenovan je za asistenta vježbenika VIII. položajne skupine na Medicinskom fakultetu.
Dr. Milutin Urbany, osim liječenja dječjih bolesti, bavio se i znanstvenim proučavanjem tih bolesti. Posebno je proučavao bolest ustilaginizma. U svibanjskom broju “Liječničkog vjesnika” iz 1942. godine objavio je članak pod naslovom Dva daljnja slučaja ustilaginizma. Pisac Darko Richer prenosi što dr. Urbany piše u uvodu svoga članka: “U zagrebačkoj okolici opazio sam u rujnu ove godine (vjerojatno rujan 1941. g.; op. autora) da su kukuruzna polja jako zaražena snijeti – Ustilago maidis Tul. To je ljetos sasvim razumljivo s obzirom na obilne oborine, jer se ‘Ustilago’ veoma povoljno razvija u vlažnoj sredini. Kako je potrošnja kukuruzne hrane u ratno vrijeme znatno porasla to mi je dalo povoda da sa nekoliko riječi podsjetimo praktičare na mogućnost trovanja kukuruznom snijeti” (st. 58-59). Dalje pisac Richter piše: Dr. Urbany bio je 3. kolovoza 1942. nazočan na sjednici Hrvatskog pedijatrijskog društva održanoj nakon duže stanke i posvećenoj djeci i dječjim bolestima pod utjecajem ratnog stanja. Na toj je sjednici Urbany referirao o ambulantnim pacijentima i o internističkim slučajevima s poremećajima prehrane (dvoipogodišnje dijete umrlo od edema gladi u veljači 1942.) te s dijabetesom (str. 59).
Pisac Darko Richter prenosi što mu je rekao vlastiti otac dr. Branimir Richter, koji je bio suradnik dr. Urbanyja u Klinici za pedijatriju: Još mi je usmeno komentirao da je Urbany bio osoba koja je težila znanstvenom, kritičkom i objektivno provjerljivom djelovanju u medicini. Doista, Urbany je, nakon Mayerhofera i Dragišića, opisao slučajeve ustilaginizma, tj. trovanja snijeti ‘Ustilago maidis’ u djece hranjene preko zimskih mjeseci isključivo brašnom infestiranog kukuruza. Opisano kliničko stanje (apatija, hipotonija, akrodermatitičke promjene edemi dlanova, lamelozno ljuštenje kože) već onda je jasno pripisao mikotoksikozi, a ne alergiji, infekciji ili malnutriciji (str. 61).
Navedena dvojica liječnika su već spomenuti Ernst Mayerhofer i Branko Dragišić, obojica predstojnici Klinike za pedijatriju u Zagrebu na Šalati. Richter izričito piše: Kroz radove Urbanyja i Mayerhofera, ustilaginizam je postao dio širih spoznaja o mikotoksikozama u djece(str. 61).
Ove spoznaje o bolestima i neishranjenosti za vrijeme Drugoga svjetskoga rata pomažu nam da bolje shvatimo smrtnost koja se događala djeci za vrijeme toga rata. S tim se činjenicama mora suočiti, npr. dr. Milorad Pupovac koji je na godišnjem obilježavanju tzv. proboja iz logora Jasenovac, 26. travnja 2015. ponovio već mnogo puta izrečenu laž, da je u logoru Jasenovac pobijeno 20.000 djece.
Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, je u televizijskoj emisiji “Bujica”, 27. travnja 2015. u razgovoru s Velimirom Bujancem istaknuo kako su djeca koja su zbrinuta od strane državne vlasti umirala u određenom broju i to upravo zbog neishranjenosti i ratnih nedaća. Smrtnost je padala u odnosu na uloženo liječenje i pružanu skrb toj djeci.
Bolest ustilaginizma, tj. trovanja zaraženim kukuruznim brašnom bila je nazočna u pučanstvu 1941. i 1942. godine. To je svakako jedan od uzroka neželjene smrtnosti djece.
Zanimljiv je i nastavak članka Darka Richtera u kojem ukratko iznosi i sudbinu prof. dr. Branka Dragišića, koji je bio na čelu Klinike za pedijatriju od početka 1944. do 1945. godine, kao i dr. Urbanija. Richter piše: Prof. Dragišić je 1941. bio umirovljen i ubrzo interniran zbog pripadnosti slobodnozidarskoj loži “Pravednost”, da bi se, nakon logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški i rada u Dječjem domu u Jastrebarskom, reaktivirao 1944. g. i to odlukom Poglavnika o stavljanju izvan snage odluke o umirovljenju (str. 61).
Dr. Urbany imao je, pak, vojni raspored u domobranskoj bolnici u rodnim Križevcima, kako su ga vojne vlasti često slale. U Križevcima je i završio svoj mladi život. Richter piše: Od njegove rodbine doznao sam da je 14 dana prije ulaska partizana u Zagreb (noć 8./9. svibnja 1945.) posljednji put otišao u Križevce pozdravivši ukućane riječima: “Ja idem svojim bolesnicima”. Od tada se više ne zna za njega. Dana 5. svibnja u 23 sata u Križevce je ušla XVII. divizija (izvorno 1943. g. osnovana kao “istočnobosanska”, a naknadno su, 1944., muslimani zamijenjeni krajišnicima i Šumadincima) i odmah pobila ranjenike i bolničko osoblje, ukupno 30-40 ljudi; zatrpani su u obližnjoj šumi, na mjestu koje je u novo vrijeme pločom obilježila udruga “Hrvatski Domobran”. Makar je ta divizija bila podčinjena zapovjedništvu 3. Armije NOVJ, u sastavu koje je djelovao i 10. zagrebački korpus, potonji nije imao nikakve izravne uloge u borbama za Križevce, baš kao niti za Zagreb. Pa ipak, na mrežnoj stranici 10. zagrebačkog korpusa možemo pročitati sljedeće: “Borba u Križevcima bila je ogorčena. U njoj su Nijemci i ustaše imali 300 mrtvih i 100 zarobljenih”. Tako mrežna stranica X. zagrebačkog korpusa gura dr. Urbanyja među Nijemce ili ustaše, jer i u 21. stoljeću prikriva istinu o pravoj naravi jugoslavensko-komunističkog kukavičkog zločina. I, još gore, taj zločin, koji je počinila posrbljena XVII. istočnobosanska divizija, na ovaj način legitimira “naš čuveni” X. zagrebački korpus(str. 62).
Zagreb, 5. svibnja 2015.


[1] Richter, Darko. Prešućeni dr. Milutin Urbany i Klinika za pedijatriju na Šalati za vrijeme NDH. Pn: Križevci 1916. – Križevci 1945. Nn: Iz povijesti hrvatske medicine. U: Liječničke novine. Glasilo Hrvatske liječničke komore. Zagreb, 14./2015., br. 138, od 15.IV.2015., str. 58-59 i 61-62.

Pripremio: akademik Josip Pečarić