CIA: “Hrvati u borbi jedan-na-jedan sigurni pobjednici”

Kako velike sile kao što su Sjedinjene Američke Države gledaju na regionalne sukobe i kako je njezina glavna obavještajna služba CIA pratila rat u bivšoj jugoslaviji

Knjiga

Ovo djelo prva je sveobuhvatna vojna analiza o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, a ima za cilj predstaviti, objektivno i analitički, takvu povijest kroz prizmu jedne velike sile. Autori su se u knjizi koristili širokim spektrom otvorenih izvora, priredili mnoštvo vojnih karata na kojima je ispričana priča o velikim bitkama, od prvih hitaca u Sloveniji do Daytonskoga sporazuma o Bosni.

Jugoslaviji, možemo pročitati u knjizi CIA Balkan Battlegrounds, koja pruža vojnu povijest sukoba u bivšoj Jugoslaviji između 1990. i 1995. Knjiga su napisala dvojica vojnih obavještajnih analitičara koja su radila u analitičkome odjelu za Rusiju i Europu (Office of Russian and European Analysis).

Taktika

Godina je 1991., Slovenija i Hrvatska nezaustavljivo su jurile prema nezavisnosti. Velikosrpska politika duboko ukorijenjena u totalitarnome, komunističkom,
jugoslavenskom režimu, čiju je okosnicu činila komunistička savezna vojska JNA , pod svaku cijenu za srpski interes htjela je očuvati Jugoslaviju. Taj komunistički politički i vojni pritisak nagnali su Sloveniju i Hrvatsku da istodobno 25. lipnja 1991. proglase nezavisnost. Hrvatske.

Srbi, koji su sve svoje ciljeve ukorijenili u komunističkome, jugoslavenskom režim, pripreme za rat počeli su već 1986. godine objavom Memoranduma SANU-a, a unutarnjom transformacijom JNA planom ‘Jedinstvo’ na imaginarnim granicama Velike Srbije zapovjedništvo je dodijeljeno 1. armijskoj oblasti sa sjedištem u Beogradu. Tako je više od pola hrvatskoga teritorija spadalo pod zapovjedništvo JNA u Beogradu. Dobro koordiniranim tajnim operacijama Resora državne bezbednosti Republike Srbije i tajnim operacijama KOS-a, hrvatski su Srbi mnogo prije odlučili kako će ratom otići iz Hrvatske, proglasila Hrvatska svoju nezavisnost ili ne.

Hrvatski su Srbi niz godina tajno naoružavani operacijama srpskih tajnih služba i tajnih služba JNA, stoga im nije bilo teško početi rat, a tamo gdje bi zapeli u okupaciji uključivala bi se savezna vojska kao ‘mirotvorac’ nakon čega bi okupirano područje predala Srbima na upravljanje. Takvom taktikom Srbi su htjeli Hrvatsku uvući u otvoreni rat koji hrvatska Vlada i predsjednik Tuđman nisu željeli, ali tada Hrvatska nije imala izbora. Možda je tadaTuđman je svojom politikom umirio hrvatske sokolove koji upali u ovakvu srpsku klopku jer Hrvatska nije imala vojsku, a sve oružje Teritorijalne obrane, tada SR RH, Ivica Račan prije predaje vlasti predao je na ‘čuvanje’ JNA.

Bitka za vojarne

Amerikanci smatraju da je jedan od ključnih poteza Hrvatske bio 14. rujna, kada su hrvatske snage sastavljene od Zbora narodne garde i MUP-a i HOS-a okružile i blokirale sve vojarne i instalacije JNA na hrvatskome teritoriju. Brzim osvajanjem vojarni hrvatski su vojnici došli do ozbiljnijih količina naoružanja uključujući i naoružanje cijeloga 32. korpusa JNA u Varaždinu.
Tijekom bitki za vojarne, JNA je nastojala uništiti što veću količinu naoružanja korištenjem Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva ili sabotažama JNA časnika, no bez obzira na sve pokušaje, hrvatske su snage uspjele zarobiti dovoljno naoružanja i opreme kojima je naoružana vojska koja je sada mogla barem zaustaviti daljnju okupaciju Hrvatske