Što je Vatikan znao i još uvijek zna o Manoliću, a mi ne…

Kuloari i povijesni plaćenici još uvijek pokušavaju rasplesti raskol u HDZ-u 1994. godine kako bi i to poglavlje stvaranja hrvatske države priveli kraju i ostavili trag sumnje u Tuđmanovu političku korektnost.

Međutim godine prolaze, akteri stare, a neki su i umrli, a osim

mistifikacija i patine predrasuda javnost nije dobila valjanu informaciju o pravim razlozima odlaska Mesića i Manolića iz HDZ-a. Već izlizana fraza kako su Stjepan Mesić i Josip Manolić otišli od HDZ-a i napustili Franju Tuđmana zbog „bosanskog grijeha“, tj. ratnog sukoba Hrvata s Muslimanima u BiH, nije nimalo istinita i ne odgovara činjenicama. Nisu izdanci jugoslavenskog komunističkog krila unutar HDZ-a bili bliži pravaškim idealima i pravaškoj tradiciji. To je možda mogla biti izlika njihova napuštanja HDZ-a ujesen 1991., nakon što je 18. studenog 1991. osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, ili u proljeće 8. travnja 1992. kad je osnovano Hrvatsko vijeće obrane, tada je već došlo do ozbiljnih prvih sukoba Hrvata i Muslimana, naročiti početkom 1993. kad su sukobi u pojedninim dijelovima Bosne prerasli u pravi rat! Ali ne tzv. raskol, tj. odlazak odmetnutih hdzovaca dogodio se u proljeće 1994. godine.

Dakle svakako nije u pitanju sukob HVO-a s Muslimanima u Bosni i utjecaj hrvatske politike na događaje u BiH. To je prigodna izmišljotina ne bi li Mesić i Manolić sebe prikazali pravednicima i političarima od kalibra koji razumiju širu međunarodnu sliku; isto kao što se njihovo napuštanje HDZ-a prikazuje kao borba za utjecaj na predsjednika Tuđmana i bitka za političku prevlast unutar HDZ-a. Naime koliko god se tada u medijima forsirala nekakva kamarilska urota raznih interesnih grupa (mediji su čak spominjali i atentat), nije postojala Šuškova frakcija sučeljena Mesićevoj, Manolićevoj ili Degoricijinoj frakciji, pogotovo ne u intezitetu koji su mediji sugerirali, a onda je to medijski upakirano u nekakav scenarij dvorskog ili mafijaškog obračuna. U tom smislu preuveličavala se snaga hercegovačkog lobija, utjecaja tog lobija na prvog hrvatskog predsjednika te izmišljao nekakav usporedni ustroj upravljanja HDZ-om, cijelom državom i sotoniziralo ministra obrane Gojka Šuška. Ministar obrane, Gojko Šušak, snagom svojih uspjeha stvarao je briljantnu političku karijeru i za partijsko-udbašku nomenklaturu postajao sve veći problem.

Međutim istina je jednostavna i okrutna, a završava se jednim zapišanim lister odijelom u uredu predsjednika Franje Tuđmana u proljeće 1994. Prilikom priprema (koncem 1993. i s početkom 1994. godine) prvog posjeta pape Hrvatskoj u rujnu 1994. iz papinskog protokola i njihove službe sigurnosti – a uz sugestiju iz SAD – došlo je upozorenje da prigodom boravka pape Ivana Pavla Hrvatskoj pojedini hrvatski dužnosnici ne smiju biti ni u blizini Svetog oca niti obnašati bilo kakvu službenu dužnost u RH, spomenute osobe su: Joža Manolić, Stjepan Mesić, Ante karić, Slavko Degoricija i fra Duka. Nikad Vatikan javno nije dao objašnjenje koji su razlozi ovakvog zahtjeva, ali to ne znači da predsjednik Tuđman za sigurnosne razloge uklanjanja istih nije znao. Predsjednik Tuđman je postupio sukladno dogovoru i vatikansko-amaričkom protokolu posjeta te nakon izuzetno neugodnog razgovora u njegovu kabinetu osobno pedalirao Manolića i Mesića. Nisu se oni otcijepili od HDZ-a nego su kao nepoželjne osobe izbačene iz ureda Predsjednika.

Sveta stolica je bila i ostala u saznanju o ljudima i njihovim zločinima, pisarnica povijesti nalazi se u njenim podrumima, a tamo se stoljeća slažu kao dani, i niti jedan događaj nije zaboravljen.

Obdukcija Stepinčevih posmrtnih ostataka i njegove odjeće, obavljena u na Sapienzi u Rimu nakon 1990. godine, nedvosmisleno je dokazala da kardinal i Zagrebački nadbiskup za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne nije umro od policitenije (dijagnosticirana 1953. godine) već od posljedica sustavnog i dugogodišnjeg trovanja. U kostima i na odjeći nađen je arsen, živa i teški metali u nimalo fiziološkim količinama.

Nadbiskup Alojzije Stepinac uhićen je 18. rujna 1946. godine i odmah je nakon izricanja presude (16 godina robije) 19. listopada iste godine prebačen u kaznionicu Lepoglavu na izdržavanje kazne. Osobno ga je sproveo i u zatvor smjestio Josip Manolić, do danas neosuđeni udbaški zločinac. Tu je Alojzije Stepinac smješten u posebno krilo, izdvojen od ostalih kažnjenika. U Lepoglavi je izdržavao kaznu do 5. prosinca 1951. godine kad je internitan u Krašić, tj. smješten kod župnika Vranekovića pod stalni nadzor policije, zapravo smješten u kućni pritvor.

Titov trovač za posebne namjene

Tone Vidas , lokalni paški brodar iz Novalje, nije partizanskom rekviracijom i ekspropiracijom ostao bez svog drvenog broda, nego je u poraću u dogovoru s komunističkim vlastima prevozio zaplijenjeno žito i pšenicu u priručne hambare. I rabski su hoteli jedno vrijeme služili takvoj svrsi. No, dogodilo se, ili je tako od samog trenutka Luka Čemeljić planirao, da je kapetan i vlasnik broda uhvaćen u pronevjeri. U hitnom sudskom postupku u kolovozu 1951 Tone Vidas je osuđen na smrt, no susretljivošću tadašnjeg sekretara unutrašnjih poslova Hrvatske, Luke Čemeljića takodje iz Novalje, kazna je preinačena na višegodišnje odsluženje teške robije u Lepoglavskoj kaznionici.
Dogovorom Luke Čemeljića i Jože Manolića – tada Manolić već nadzornik svih zatvorskih sustava u FNRJ i osoba od najvećeg partijskog povjerenja – robijaš Tone Vidas služi kaznu baš u Lepoglavi, i baš u istom, izdvojenom zatvorskom krilu kao i nadabiskup Alojzije Stepinac. Na neki je način dodijeljen kao ispomoć, tj. posluga nadbiskupu u svakodnevnim poslovima pospremanja ćelije i održavanja prostora zatvorske kapelice, smještene u tom istom zatvorskom krilu. Tone Vidas je dobro znao s čijom mu je pomoći smrtna kazna preinačena u zatvorsku i što se od njega očekuje. Upute i sredstvo dobijao je posredstvom zatvorskog čuvara, s time da ni čuvar nije znao o čemu je riječ i što je isporučio Vidasu. Kad je nadbiskup interniran u kućni zatvor u Krašiću, Vidas mu je i dalje bio neprestano pri ruci i s punim je povjerenjem i dalje služio Stepinca.

Kad je Stepinac 1953 teško obolio prestala je i Vidasova posilna služba trovača. Vraćena mu je sloboda, imovina i brod, i sve što je mislio da mu pripada po učinjenom zločinu i doživotno zakupljenoj šutnji. Ali uvijek netko zna; nije li Mitija Ribičić, najveći slovenski komunistički krvnik, kad su „drugovi“ pokazali zabrinutost zbog pritiska međunarodne javnosti, nonšalantno izjavio: ma ostavite se Stepinca, on će ionako brzo umrijeti.

Danas Novaljci uživaju u šetnici Luke Čemeljića otvorenoj 2009., šetnici barba Luke kako su ga mještani podstarost od milja zvali. I to mu je imponiralo, uspevši se visoko na partijskoj ljestvici mogao je dosta učiniti za svoj zavičaj, i učinio je. Negdašnji glavni tamničar, Joža Manolić, još uporno služi komunističko-udbaškoj nomeklaturi, odavno je popustio željama rođenim u griješnoj znatiželji i podao se užicima koje nudi tama; već se čuje glazba prokletih i ostao mu je samo inat i on se više ničemu ne nada. Shvatio je da svijet nije s njim rođen niti će s njim propasti.

Teško se uspeti na nebo, ili makar se nadati nebeskom usponu, ako se čovjek ne olakša za iskreno svjedočenje i (pisanu) ispovijed. Slično je bilo i s Tonom Vidasom , nije izdržao, strah jači od ateističkog prkosa i užitaka griješnog drhtanja priveo ga je ispovijedi i klecalu.

Ulazak Manolića i sličnih u SDPartijsku predizbornu kampanju za Sabor samo pokazuje tko je SDPartiji prirodni saveznik i iz kojeg je legla Zoran Milanović.

Izvor: OVDJE