HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Londonski ugovor
Londonski ugovor bio je tajni sporazum između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije, potpisan 26. travnja 1915., kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući im teritorije njihovih dojučerašnjih saveznika.
Talijanska pretpovijest i njeni probitci
Italija je bila članicom Trojnog saveza, ali je 1914. proglasila neutralnost, ne uključivši se u Prvi svjetski rat. Italija je otprije željela teritorije Austro-Ugarske i njemačke kolonije u Africi te je pregovarala s izaslanicima Antante. Kraljevini Italiji je bio obećan Južni Tirol, dijelovi istočne jadranske obale, te neki njemački i turski posjedi izvan Europe.
U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, zemlje Antante su Italiji ponudili velike dijelove monarhije, npr. Trentino, JužnuTirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, te velike teritorijalne ustupke na račun povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Italija je dobila i južnu Albaniju te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku muslimansku državnu tvorevinu u srednjoj Albaniji s izlazom na more u Draču. Italiji je priznata i aneksija Libije, koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Pri podjeli Male Azije, Italija je trebala dobiti i dijelove Osmanskog Carstva u jugozapadnoj Turskoj.
Iste godine, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, zabivši joj "nož u leđa" u najgorem trenutku, jer je Austro-Ugarskoj prijetio raspad na galicijskom bojištu. Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio obećanja iz tog sporazuma je ispunjen - Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje, dio sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.
Ugovor je držan u tajnosti, ali je u studenom 1917., nakon Oktobarske revolucije, objavljen u ruskom dnevniku Izvjestijima (rus. Известия). Dio obećanja je ostao neispunjen, podosta zahvaljujući i radu hrv. političara u Jugoslavenskom klubu, koji su i raskrinkali Londonski sporazum. Primjerice, zaslugom Ante Trumbića, spriječeno je da i otok Vis, koji je imao simbolično značenje (Viška bitka 1866.), dopadne u ruke Talijanima. Ante Trumbić je bio svojevremeno zastupnik za otok Vis.
Obećanja drugim saveznicima
Ugovor je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije. Saveznici su Srbiji nudili Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije (što je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu, 1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije.
Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji. Naime,Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija.
Prema informacijama, koje je Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u travnju 1915., kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u Petrogradu, saznao i za Londonski ugovor te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata.
"TALIJANSKI IREDENTIZAM":
Prvi put su zahtjevi IDS-a i talijanske iredente identični!
Prvi put su zahtjevi IDS-a i talijanske iredente identični!
DVOJEZIČNOST: Prvi put su zahtjevi IDS-a i talijanskih iredentista identični. I jedni i drugi vide u "Regiji Istri" prostor na kojem je obvezatna dvojezičnost
- DALMACIJA: Dalmacija je iredenti treća stepenica, da to tako nazovemo. Prvo treba riješiti Istru, onda dolazi Kvarner pa Dalmacija
- DALMACIJA: Dalmacija je iredenti treća stepenica, da to tako nazovemo. Prvo treba riješiti Istru, onda dolazi Kvarner pa Dalmacija
Piše: Tihomir DUJMOVIĆ
Bez osobite pompoznosti prije nekoliko tjedana u zagrebačkim knjižarama pojavila se knjiga "Talijanski iredentizam" Duška Večerine. Pročita li se temeljito ova knjiga, može se bez pretjerivanja reći da se o Istri i talijanskim ambicijama prema Istri, Kvarneru i Dalmaciji ne može ozbiljno razgovarati bez konzultacija sa sadržajem ove neobično dokumentarističke publikacije, o kojoj razgovaramo s autorom knjige.
Borbeni iredentizam
— U knjizi posebno ističete da 70-ih godina dolazi do bitnog zaokreta u radu iredentističkih udruga koje skrbe o Talijanima u Istri. O čemu se radi?
Razlog tome leži u intenziviranju pregovora bivše Jugoslavije i Italije za konačnim rješenjem granice između dvije zemlje, što je nakon višegodišnjeg pregovaranja i učinjeno 10. studenoga 1975. godine u Osimu, kraj Ancone.
Početak pregovora bio je popraćen brojnim protestima talijanskih iredentističkih i iseljeničkih udruga koje su se suprotstavile svakom rješenju osim vraćanju na stanje između dva svjetska rata. Godine 1970. u Brescii je donesena nova platforma nastupa koja je definirana na VIII. kongresu najjače udruge "izbjeglih" Talijana — Nacionalne udruge za Julijsku krajinu, tj. Istru i Dalmaciju.
Dotadašnja platforma odbacuje tzv. moralni iredentizam i vraća se tzv. borbenom iredentizmu. Takvo poimanje iredentizma podrazumijeva odlučno suprotstavljanje svim vrstama pregovaranja u vezi s prostorom Istre, Kvarnera i Dalmacije.
— Kakav je stav službene Italije prema Istri i Dalmaciji?
To ovisi o talijanskoj procjeni sigurnosnog i političkog stanja na našem prostoru, kao i o tome tko se nalazi na vlasti u Italiji. Kada se prostor njihove interesne zone, u koju ulaze dijelovi Hrvatske, nalazio na prekretnici, a to je bilo često, talijanske vladajuće strukture i njihovi čelnici nisu prezali reći kako je to njihov teritorij.
U tome je prepoznatljiv bio, navodno, veliki prijatelj Hrvatske, bivši predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga. Talijanski list "L’Indipendenza" i sam je bio zapanjen njegovom izjavom u Budimpešti 1991. godine kada je, polemizirajući s talijanskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj i Sloveniji, rekao da je "sama kriva što se sjeća domovine samo u teškim trenucima. Italija će štititi i one koji se sjećaju da su Talijani, iako sa zakašnjenjem. Žao nam je da ne možemo zaštititi 95 posto Talijana koji su napustili one krajeve nakon jugoslavenske okupacije".
Da to nije slučajno, Cossiga je ponovio u Udinama iste godine iskazujući svoj prezir, kako prema onim Talijanima koji su ostali u jugoslavenskim granicama poslije oduzimanja Istre i Rijeke, tako i prema velesilama koje su odlučivale o sudbini Istre i Trsta.
S druge strane, ako je, prema talijanskoj procjeni, političko i sigurnosno stanje na tim prostorima stabilno, i ako se u vladajućim strukturama nađe osoba kao što je 70-ih godina bio Aldo Moro, postoje volja i spremnost za pozitivno rješenje spornih pitanja.
Borbeni iredentizam
— U knjizi posebno ističete da 70-ih godina dolazi do bitnog zaokreta u radu iredentističkih udruga koje skrbe o Talijanima u Istri. O čemu se radi?
Razlog tome leži u intenziviranju pregovora bivše Jugoslavije i Italije za konačnim rješenjem granice između dvije zemlje, što je nakon višegodišnjeg pregovaranja i učinjeno 10. studenoga 1975. godine u Osimu, kraj Ancone.
Početak pregovora bio je popraćen brojnim protestima talijanskih iredentističkih i iseljeničkih udruga koje su se suprotstavile svakom rješenju osim vraćanju na stanje između dva svjetska rata. Godine 1970. u Brescii je donesena nova platforma nastupa koja je definirana na VIII. kongresu najjače udruge "izbjeglih" Talijana — Nacionalne udruge za Julijsku krajinu, tj. Istru i Dalmaciju.
Dotadašnja platforma odbacuje tzv. moralni iredentizam i vraća se tzv. borbenom iredentizmu. Takvo poimanje iredentizma podrazumijeva odlučno suprotstavljanje svim vrstama pregovaranja u vezi s prostorom Istre, Kvarnera i Dalmacije.
— Kakav je stav službene Italije prema Istri i Dalmaciji?
To ovisi o talijanskoj procjeni sigurnosnog i političkog stanja na našem prostoru, kao i o tome tko se nalazi na vlasti u Italiji. Kada se prostor njihove interesne zone, u koju ulaze dijelovi Hrvatske, nalazio na prekretnici, a to je bilo često, talijanske vladajuće strukture i njihovi čelnici nisu prezali reći kako je to njihov teritorij.
U tome je prepoznatljiv bio, navodno, veliki prijatelj Hrvatske, bivši predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga. Talijanski list "L’Indipendenza" i sam je bio zapanjen njegovom izjavom u Budimpešti 1991. godine kada je, polemizirajući s talijanskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj i Sloveniji, rekao da je "sama kriva što se sjeća domovine samo u teškim trenucima. Italija će štititi i one koji se sjećaju da su Talijani, iako sa zakašnjenjem. Žao nam je da ne možemo zaštititi 95 posto Talijana koji su napustili one krajeve nakon jugoslavenske okupacije".
Da to nije slučajno, Cossiga je ponovio u Udinama iste godine iskazujući svoj prezir, kako prema onim Talijanima koji su ostali u jugoslavenskim granicama poslije oduzimanja Istre i Rijeke, tako i prema velesilama koje su odlučivale o sudbini Istre i Trsta.
S druge strane, ako je, prema talijanskoj procjeni, političko i sigurnosno stanje na tim prostorima stabilno, i ako se u vladajućim strukturama nađe osoba kao što je 70-ih godina bio Aldo Moro, postoje volja i spremnost za pozitivno rješenje spornih pitanja.
Klapčićevo odlučno "ne"
Odlazim u Istru kako bih organizirao prodaju knjige. Naišao sam na zanimljiv prijem. Jedan dio distributera me sa zanimanjem dočekao. Drugi su bili nepovjerljivi. Treći su sazvali kolegij tvrtke i odlučivali hoće li je uopće prodavati. Izgleda kao neka vrsta cenzure.Najzanimljivija mi je bila reakcija Nenada Klapčića, glasnogovornika IDS-a. On mi je na telefonsko pitanje, koje sam uputio i drugim političkim strankama glede kupnje knjige "Talijanski iredentizam", odgovorio: "Niti ja, niti moja stranka za tu knjigu nismo zainteresirani." |
— Kako biste kvalificirali glavne političke ciljeve raznih udruga od iredentističkih do udruga optanata, izbjeglica i druge. Naime, iz vaše knjige se može naslutiti da sve te udruge na ovoj ili onaj način svojataju Istru.
Ne samo Istru. Ciljevi su jasni, napisani su u njihovim statutima, najjasnije su rečeni u Statutu Nacionalne udruge za Julijsku krajinu (odnosno Istru) i Dalmaciju, a glasi: Podržavati svaku legitimnu akciju koja bi mogla olakšati povratak talijanskih zemalja Julijske krajine (odnosno Istre), Kvarnera i Dalmacije u krilo Majci Domovini (odnosno Italiji).
Ne samo Istru. Ciljevi su jasni, napisani su u njihovim statutima, najjasnije su rečeni u Statutu Nacionalne udruge za Julijsku krajinu (odnosno Istru) i Dalmaciju, a glasi: Podržavati svaku legitimnu akciju koja bi mogla olakšati povratak talijanskih zemalja Julijske krajine (odnosno Istre), Kvarnera i Dalmacije u krilo Majci Domovini (odnosno Italiji).
Što će Kopar Slovencima?
— U knjizi navodite da 1990. dolazi do nove strategije. O čemu se radi?
Na XIII. kongresu Nacionalne udruge za Julijsku krajinu i Dalmaciju, koji je održan u Gorici 1988. godine, konstatira se da im svekolika kriza u Jugoslaviji pogoduje jer se stvaraju realni preduvjeti za ostvarenje njihovih ciljeva te bi bilo nedopustivo da ih taj "povijesni trenutak i šansa" dočekaju nepripremljene.
Tu zadaću je definiralo "Udruženje Istrana" (optantska udruga koja objedinjuje djelovanje više od desetak manjih udruga tzv. obitelji: Umaga-Poreča, Rovinja, Pule, Pazina i dr.) u Trstu 19. lipnja 1990. godine odlukom da će se u slučaju raspada Jugoslavije ili stvaranja konfederacije pokrenuti inicijativa za autonomnim statusom Istre i Kvarnera.
Nepune dvije godine poslije, 27. veljače 1992., u Trstu su promovirani "nova" strategija i pristup nazvan "Teorija regionalnog iredentizma", autora Tala Gabriellija i Adriana Ivancicha. Prema njima, ekonomija Slovenije nema potrebe za Koprom jer dva milijuna stanovnika može pronaći pristup moru i preko turističkih agencija, a ekonomija Hrvatske nema potrebe za istarskim područjem jer je ono oduvijek bilo talijansko.
Stoga iredentisti smatraju da imaju pravo zahtijevati od talijanske vlade i Europe povratak Italiji područja uz istočnu granicu iz kojih je (navodno) većina stanovništva izbjegla kako bi stvorila autonomnu regiju koju bi ujedinila s Trstom ili eventualno s Goricom.
— Koje političke projekte zagovaraju ove talijanske udruge, a da ih kasnije možemo pronaći i kod IDS-a. Kako gledate na kongres Istrijana 1995. godine?
Donedavno je to bilo dosta nejasno i nije se moglo tvrditi da se njihovi stavovi podudaraju jer IDS nije bio izričit u zahtjevu za političkom autonomijom Istre. Ali nedavne statutarne intervencije kojima IDS Istarsku županiju promiče u "Regiju Istru" i uvođenje dvojezičnosti na cijelom prostoru Istre, političke su prirode.
Prvi put su zahtjevi IDS-a i talijanskih iredentista identični. I jedni i drugi vide u "Regiji Istri" prostor na kojem je obvezatna dvojezičnost.
Isto tako, tek danas se mogu sagledati i ocijeniti svi motivi i krajnja namjera održavanja Prvoga svjetskog kongresa Istrana, na kojem su sudjelovali i talijanski iredentisti i na kojem je donesena Deklaracija o Istri. Tom prilikom je proklamirana ideja o "Regiji Istri".
— Koja je geneza zahtjeva za dvojezičnošću Istre?
Taj zahtjev je prvi put javno obznanjen u Italiji početkom 1994. u razradi zahtjeva za autonomijom Istre. Naime, zahtjev Nacionalne udruge za Julijsku krajinu (odnosno Istru) i Dalmaciju uobličen je u "Devet točaka Jadranske karte".
Pod točkom 5. traži se "Zaštita prava Talijana koji danas prebivaju u Istri, Kvarneru i Dalmaciji preko priznavanja njihove autohtonosti, održavanja i razvoja potpune dvojezičnosti, potenciranja školskog sustava i svih ostalih kulturnih ustanova na talijanskom jeziku".
Na XIII. kongresu Nacionalne udruge za Julijsku krajinu i Dalmaciju, koji je održan u Gorici 1988. godine, konstatira se da im svekolika kriza u Jugoslaviji pogoduje jer se stvaraju realni preduvjeti za ostvarenje njihovih ciljeva te bi bilo nedopustivo da ih taj "povijesni trenutak i šansa" dočekaju nepripremljene.
Tu zadaću je definiralo "Udruženje Istrana" (optantska udruga koja objedinjuje djelovanje više od desetak manjih udruga tzv. obitelji: Umaga-Poreča, Rovinja, Pule, Pazina i dr.) u Trstu 19. lipnja 1990. godine odlukom da će se u slučaju raspada Jugoslavije ili stvaranja konfederacije pokrenuti inicijativa za autonomnim statusom Istre i Kvarnera.
Nepune dvije godine poslije, 27. veljače 1992., u Trstu su promovirani "nova" strategija i pristup nazvan "Teorija regionalnog iredentizma", autora Tala Gabriellija i Adriana Ivancicha. Prema njima, ekonomija Slovenije nema potrebe za Koprom jer dva milijuna stanovnika može pronaći pristup moru i preko turističkih agencija, a ekonomija Hrvatske nema potrebe za istarskim područjem jer je ono oduvijek bilo talijansko.
Stoga iredentisti smatraju da imaju pravo zahtijevati od talijanske vlade i Europe povratak Italiji područja uz istočnu granicu iz kojih je (navodno) većina stanovništva izbjegla kako bi stvorila autonomnu regiju koju bi ujedinila s Trstom ili eventualno s Goricom.
— Koje političke projekte zagovaraju ove talijanske udruge, a da ih kasnije možemo pronaći i kod IDS-a. Kako gledate na kongres Istrijana 1995. godine?
Donedavno je to bilo dosta nejasno i nije se moglo tvrditi da se njihovi stavovi podudaraju jer IDS nije bio izričit u zahtjevu za političkom autonomijom Istre. Ali nedavne statutarne intervencije kojima IDS Istarsku županiju promiče u "Regiju Istru" i uvođenje dvojezičnosti na cijelom prostoru Istre, političke su prirode.
Prvi put su zahtjevi IDS-a i talijanskih iredentista identični. I jedni i drugi vide u "Regiji Istri" prostor na kojem je obvezatna dvojezičnost.
Isto tako, tek danas se mogu sagledati i ocijeniti svi motivi i krajnja namjera održavanja Prvoga svjetskog kongresa Istrana, na kojem su sudjelovali i talijanski iredentisti i na kojem je donesena Deklaracija o Istri. Tom prilikom je proklamirana ideja o "Regiji Istri".
— Koja je geneza zahtjeva za dvojezičnošću Istre?
Taj zahtjev je prvi put javno obznanjen u Italiji početkom 1994. u razradi zahtjeva za autonomijom Istre. Naime, zahtjev Nacionalne udruge za Julijsku krajinu (odnosno Istru) i Dalmaciju uobličen je u "Devet točaka Jadranske karte".
Pod točkom 5. traži se "Zaštita prava Talijana koji danas prebivaju u Istri, Kvarneru i Dalmaciji preko priznavanja njihove autohtonosti, održavanja i razvoja potpune dvojezičnosti, potenciranja školskog sustava i svih ostalih kulturnih ustanova na talijanskom jeziku".
Uvjeti Hrvatskoj
Točka 8. istog dokumenta zahtijeva "podršku Italije unutar okvira Europske unije u težnji za autonomijom Istre, Kvarnera i Dalmacije, a koju nose demokratske stranke novih država (IDS) koje promiču interetničku kulturu i ekonomsku talijansku prisutnost radi razvoja područja tradicionalno autohtonih latinskih i venetskih naseobina".
U točki 9. kaže se da treba uvjetovati ulazak Hrvatske i Slovenije u europske organizacije njihovom dokazanom raspoloživošću za prihvaćanje i ostvarenje prethodno navedenih programskih točaka.
Sedam godina poslije talijanska vlada je postupila po točki 9 i službeno 25. travnja 2001. godine uputila prosvjed Hrvatskoj zbog suspenzije 10 članaka Statuta Istarske županije koji između ostalog traže uvođenje dvojezičnosti na cijelom prostoru Istre.
— Koji je krajnji cilj zahtjeva za Istrom kao autonomnom regijom, gledano iz talijanske perspektive.
Radi se o ostvarenju prve stepenice, ostvarenju užeg cilja. Suvremena europska kretanja, a posebno rat na tlu bivše Jugoslavije, eksplicitno su pokazala da na prostoru Europe više ne prolaze teritorijalna osvajanja i vojne intervencije. Stoga se prišlo ostalim "legitimnim akcijama" koje bi mogle olakšati povratak talijanskih zemalja (Istre, Kvarnera i Dalmacije) u krilo Italije.
"Treba organizirati referendum", kaže 1991. godine Paulo Sardos Albertini... predsjednik Koordinacijskog odbora optantskih udruga, "na kojem bi se stanovništvo Istre opredijelilo je li za pripojenje Italiji, za samostalnu regiju ili za ostanak u granicama Hrvatske i Slovenije budući da su to pravo već ostvarili Muslimani na Sandžaku i Albanci na Kosovu.
— Postoje li planovi s Dalmacijom?
Dalmacija je treća stepenica, da to tako nazovemo. Prvo treba riješiti Istru, onda dolazi Kvarner pa Dalmacija. Već smo ranije spomenuli točku 8. tzv. Jadranske karte kojom se traži podrška težnje za autonomijom Istre, Kvarnera i Dalmacije.
Pohod na Dalmaciju počeo je 1995. godine osnivanjem podružnica u Zadru, Splitu i Dubrovniku talijanskoga kulturnog i ne samo kulturnog, "Društva Dante Alighieri". Riječka i pulska podružnica osnovane su nešto ranije. Da podsjetim, "Društvo Dante Alighieri" je nastalo 1889. godine s ciljem promicanja talijanske književnosti, umjetnosti i kulture u sredinama naseljenim Talijanima, ali nerijetko služi i u svrhu promidžbe iredentističkih ideja. Društvo dobiva ime jezičnog ujedinitelja talijanskog prostora jer je Dante Alighieri pjevao: "...Pula blizu Kvarnera gdje Italija zatvara i oplakuje svoje granice."
U točki 9. kaže se da treba uvjetovati ulazak Hrvatske i Slovenije u europske organizacije njihovom dokazanom raspoloživošću za prihvaćanje i ostvarenje prethodno navedenih programskih točaka.
Sedam godina poslije talijanska vlada je postupila po točki 9 i službeno 25. travnja 2001. godine uputila prosvjed Hrvatskoj zbog suspenzije 10 članaka Statuta Istarske županije koji između ostalog traže uvođenje dvojezičnosti na cijelom prostoru Istre.
— Koji je krajnji cilj zahtjeva za Istrom kao autonomnom regijom, gledano iz talijanske perspektive.
Radi se o ostvarenju prve stepenice, ostvarenju užeg cilja. Suvremena europska kretanja, a posebno rat na tlu bivše Jugoslavije, eksplicitno su pokazala da na prostoru Europe više ne prolaze teritorijalna osvajanja i vojne intervencije. Stoga se prišlo ostalim "legitimnim akcijama" koje bi mogle olakšati povratak talijanskih zemalja (Istre, Kvarnera i Dalmacije) u krilo Italije.
"Treba organizirati referendum", kaže 1991. godine Paulo Sardos Albertini... predsjednik Koordinacijskog odbora optantskih udruga, "na kojem bi se stanovništvo Istre opredijelilo je li za pripojenje Italiji, za samostalnu regiju ili za ostanak u granicama Hrvatske i Slovenije budući da su to pravo već ostvarili Muslimani na Sandžaku i Albanci na Kosovu.
— Postoje li planovi s Dalmacijom?
Dalmacija je treća stepenica, da to tako nazovemo. Prvo treba riješiti Istru, onda dolazi Kvarner pa Dalmacija. Već smo ranije spomenuli točku 8. tzv. Jadranske karte kojom se traži podrška težnje za autonomijom Istre, Kvarnera i Dalmacije.
Pohod na Dalmaciju počeo je 1995. godine osnivanjem podružnica u Zadru, Splitu i Dubrovniku talijanskoga kulturnog i ne samo kulturnog, "Društva Dante Alighieri". Riječka i pulska podružnica osnovane su nešto ranije. Da podsjetim, "Društvo Dante Alighieri" je nastalo 1889. godine s ciljem promicanja talijanske književnosti, umjetnosti i kulture u sredinama naseljenim Talijanima, ali nerijetko služi i u svrhu promidžbe iredentističkih ideja. Društvo dobiva ime jezičnog ujedinitelja talijanskog prostora jer je Dante Alighieri pjevao: "...Pula blizu Kvarnera gdje Italija zatvara i oplakuje svoje granice."
Pozor! Chepich!
Treba znati da je na čelnome mjestu "Dantea Alighierija" do smrti (1952.) bio Vittorio Emanuele Orlando, talijanski premijer, koji je tijekom mirovnih pregovora u Parizu 1920. godine plačući izjavio da se bez Rijeke ne može vratiti kući.
Ono što asocira na nepoštene motive nedavnog osnivanja podružnica na našem prostoru krije se u osobi Antonija Chepicha. On je počasni predsjednik tog društva i bio je predsjednik Regionalnog odbora "Nacionalne udruge za Julijsku krajinu i Dalmaciju". Isto tako, istaknuto je pri osnivanju podružnice u Dubrovniku (14. lipnja 1999. godini) kako se radi o "obnoviteljskoj" skupštini Društva.
— S obzirom na to da u knjizi baratate neobično velikom količinom raznih dokumenata, možete li reći kako ste došli do njih i zašto ste tiskali ovu knjigu?
Donedavno sam radio u sigurnosnim službama Republike Hrvatske, u sklopu kojih sam se bavio praćenjem i suzbijanjem djelatnosti opisanih u glavi dvanaest Kaznenog zakona RH (radnje koje su usmjerene na promjenu ustavnog ustroja RH, izdvajanje dijela njenog državnog područja ili pripajanje drugoj državi). Zbog toga su me i zanimali dokumenti i radnje ovakvog sadržaja.
Ono što asocira na nepoštene motive nedavnog osnivanja podružnica na našem prostoru krije se u osobi Antonija Chepicha. On je počasni predsjednik tog društva i bio je predsjednik Regionalnog odbora "Nacionalne udruge za Julijsku krajinu i Dalmaciju". Isto tako, istaknuto je pri osnivanju podružnice u Dubrovniku (14. lipnja 1999. godini) kako se radi o "obnoviteljskoj" skupštini Društva.
— S obzirom na to da u knjizi baratate neobično velikom količinom raznih dokumenata, možete li reći kako ste došli do njih i zašto ste tiskali ovu knjigu?
Donedavno sam radio u sigurnosnim službama Republike Hrvatske, u sklopu kojih sam se bavio praćenjem i suzbijanjem djelatnosti opisanih u glavi dvanaest Kaznenog zakona RH (radnje koje su usmjerene na promjenu ustavnog ustroja RH, izdvajanje dijela njenog državnog područja ili pripajanje drugoj državi). Zbog toga su me i zanimali dokumenti i radnje ovakvog sadržaja.
Slovenci su odbili kongres Istrana
Treba podsjetiti da je Prvi svjetski kongres Istrana održan 1995. pod pokroviteljstvom Republike Hrvatske. Drugi kongres Istrana trebao se održati u Sloveniji, ali njihova vlast to ne dopušta jer je svjesna što Kongres traži i tko su njegovi sudionici. Konačno, siguran sam, da nije bilo Tuđmana i HDZ-a, nikada IDS ne bi bio vodeća stranka u Istri.
Naime, kao što su Milošević i njegova politika omogućili pobjedu HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, tako su Tuđman i HDZ omogućili pobjedu IDS-u na svim sljedećim izborima u Istri. IDS je bio beznačajna stranka koja tek dolaskom HDZ-a na vlast i njegovom arogantnom politikom prema Istri dobiva povjerenje najvećeg dijela stanovništva koje je do tada glasovalo za SDP, a sada daje podršku IDS-u kao stranci koja (čini im se) štiti njihove interese. |
Italija neće nikad odustati
— Može li se očekivati da će Italija s vremenom odustati od Istre i Dalmacije?
Ne. Talijanski iredentizam je, kao što se vidi iz knjige, nastao s nastankom talijanske države i s njom će i nestati. Prisvajanja tuđih prostora i takve težnje nisu svojstveni samo Italiji, oni su prisutni i u drugim državama. Takvu teoriju i njezinu primjenu i sami smo nedavno iskušali u Domovinskom ratu. Konačno, takve ideje su prisutne i u našim političkim opcijama. I sami znate kuda su nas sve vodili prošli ratovi i što se sve smatralo hrvatskim prostorom. |
Nema komentara:
Objavi komentar