HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Odnos Ustaškog pokreta prema Židovima nedvosmisleno je razjasnio Budak, kada je, izdajući tjednik Hrvatski narod, u lipnju 1939.napisao: Tjednik Hrvatski narod nije i neće biti antisemitsko glasilo, ali isto tako ne će nikada voditi ničiju, pa ni židovsku nego samo hrvatsku narodnu politiku. Mislim, da je ovo posve jasno i da mora zadovoljiti svakog Židova.To liberalno stajalište, u kome nema ni trunka antisemitizma ili rasizma je, na žalost, izmjenjeno u praktičnoj politici za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. O tomu, dakle i o razlozima promjene te politike, govorit ću u idućim kolumnama. Da je do toga došlo pod inozemnim, sigurno njemačkim, pritiscima, za sada će se samo navesti svjedoćanstvo bl.Alojzija Stepinca, kojemu je teško poricati istinoljubivost. Na ispitivanju pred OZN-om u Zagrebu 20.svibnja 1945.on je izjavio, da je prigovorio Paveliću zbog rasnih zakona, zahtjevajući od njega, da ukine tu sramotu, koja sigurno nije nikla iz hrvatske duše, na što mu je Pavelić odgovorio: Jasno je, konačno i moja supruga nije čiste arijske rase, pa prema tome nije ovaj zakon po našoj namisli i volji. Ovim je sve rečeno. Ali ni tada se političke mjere protiv Židova nisu opravdavale rasnim teorijama nego njihovim navodno nesocijalnim ponašanjem u društvu. Na tome se je temeljila antisemitska promidžba.
Dakle, izuzevši antisemitizam, koji mu je bio nametnut za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Ustaški pokret nije imao ni jedne dodirne točke s fašizmom i nacionalsocijalizmom. Svaka eventualna sličnost je prividna jer potječe iz bitno različitih motiva i u bitno različitim okolnostima.Na to je mislio i prof.Aleksandar Seitz, visoki hrvatski državni dužnosnik,kada je u Karlovcu 8.kolovoza 1943. izjavio, da je pogrješno naš vladavinski sustav prosuđivati po tome, kako se on očituje u ovako teškim prilikama, misleći pri tomu sigurno na rat. Sve će to potvrditi i drugi dokazi, koji se navode.
Emigriravši iz Hrvatske u siječnju 1929.,Pavelić je otišao u demokratsku Austriju, a ne u fašističku Italiju, i nastanio se je u Beču, odakle je namjeravao povesti borbu za rušenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za uspostavu slobodne i nezavisne hrvatske države. Tek kada je 25.rujna 1929.izgnan iz Austrije, otišao je preko Njemačke u Italiju, s kojom ga, oćito je, nisu vezale nikakve posebne, pa ni ideološke simpatije. U svome političkom radu povezivao se sa svima onima, za koje je mislio, da mu mogu ili da su mu spremni pomoći u rušenju jugoslavenske države i oslobođenju hrvatskog naroda, bez obzira na njihova ideološka shvačanja. U tu svrhu odmah nakon stvaranja te države počeo je održavati stalne veze sa skupinom hrvatskih časnika u Beču (Sarkotić, Duić, Perčević), koji su opet bili povezani s austrijskim i mađarskim političkim krugovima. Godine 1927.osobno se je povezao 26.lipnja s Italijom, 29.listopada s Mađarskom, a početkom prosinca s Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO), kojoj je stajao na čelu Vančo Mihajlov.Dana 19.travnja 1929.došao je s Gustavom Perčecom u Sofiju, na poziv Makedonskog nacionalnog Komiteta,s kojim je sutradan, 20.travnja, u mjestu Banki, kraj Sofije, podpisao sporazum o zajedničkoj borbi za slobodnu i nazavisnu Hrvatsku i Macedoniju. Slične sporazume podpisao je u ime Ustaškog pokreta 17.ožujka 1933. u Budimpešti s Kosovskim komitetom,kojega je predstavljao Hasanbeg Priština, a 24.srpnja 1933.u Zuerichu s Mađarskom revizionističkom ligom, u ime koje je nastupio dr.Tibor Eckhardt.
Nasuprot tomu, nacionalsocijalistička Njemačka je sustavno progonila ustašku emigraciju i onemogučavala joj rad.Dr.Branimir Jelić tvrdi,da ga je gestapo pozivao i zatvarao bar četrdeset puta,a od toga u toku jedne godine bio je dvadeset pet puta zatvoren i osam puta je stupio u štrajk glađu. O onemogučavanju ustaške djelatnosti govore i njemački diplomatski dokumenti. U pismu, što ga je njemački državni tajnik dr.Lammers poslao 30.studenoga 1933.Rosenbergu, poglavaru vanjskopolitičkoga ureda NSDAP-a, a u kojemu se traži, da dužnosnici NSDAP-a ne ometaju zabranu izlaženja ustaških novina,i zričito stoji: Reichskanzler je,kako znate,iz ideoloških razloga protiv bilo kakvih pomaganja i podupiranja emigranata.U okružnici njemačkoga ministarstva vanjskih poslova,poslanoj raznim njemačkim poslanstvima 27.i 29. listopada 1934.u svezi s marsejskim atentatom, također se izričito tvrdi: Hrvati nisu nikada primili nikakve financijske pomoći od bilo kojeg njemačkog ureda. Naprotiv, njemačka i jugoslavenska vlada surađivale su uvijek protiv hrvatskih emigranata. I sama Italija je prema njima dvolično postupala. Kad god je mislila,da se može sporazumjeti s Jugoslavijom, zabranjivala je rad Ustaškoga pokreta,a ustaše je, uključivši i samoga Pavelića, zatvarala, slala u zatočeništvo i raseljavala po Italiji, tako da ne mogu doći u svezu jedan s drugim. Prema tomu, niti su Pavelić i Ustaški pokret najprije i isključivo tražili oslonac u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, niti su im ga ove širokogrudno davale. Bilo je upravo obratno.
Po dolasku u emigraciju Pavelić se je najprije,krajem srpnja godine 1929.,obratio svjetskoj demokratskoj javnosti spisom Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu.Spis je tiskan u New Yorku.U njemu je u kratkim crtama upoznao svjetsku javnost s međusobnim odnosima Hrvata i Srba,položajem hrvatskoga i ostalih nesrpskih naroda pod srbijanskom vlašću,bezuvjetnim zahtjevom hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću,što je ujedno jamstvo mira na Balkanu,a time i u Europi,jer Srbija svojom šovinističkom i imperijalističkom politikom prema svim susjednim državama predstavlja trajnu pogibelj za taj mir.Dana 1.rujna iste godine uputio je apel Društvu naroda u Genevi,kojim ga upoznaje s nasiljima srbijanskih vlasti nad hrvatskim narodom,mogučnošću izbijanja oružanog sukoba između Hrvatske i Srbije,ako se hrvatskom narodu ne omogući ostvarenje prava na smoodređenje i odlučnim zahtjevom,da oboružana snaga kraljevine Srbije isprazni hrvatske zemlje,kako bi hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu,odklanjajući ujedno od hrvatskog naroda odgovornosti za posljedice,koje bi mogle nastati izbijanjem sukoba.
Nekoliko godina kasnije on se je opet,objavljivanjem spisa Ekonomska obnova podunavskih zemalja,obratio svjetskoj,dakle i demokratskoj javnosti.U njemu ističe,da je ekonomska obnova Podunavlja nemoguća bez političkoga riješenja,a toga opet nema bez uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države.U međuvremenu su se sa sličnim zahtjevima oglasile i hrvatske udruge iz inozemstva i to Hrvatski savez iz Serainga,Belgija,3.studenoga 1931.Hrvatski domobran iz Buenos Airesa 31,srpnja 1932.i Liga za oslobođenje Hrvatske iz San Francisca 27.studenoga 1932.Sve su te udruge bile usko povezane s Ustaškim pokretom.Hrvatski savez se je svojim zahtjevom obratio Društvu naroda,a Liga za oslobođenje Hrvatske senatskom odboru za vanjske poslove i državnomu tajniku Sjedinjenih Američkih Država,ministrima vanjskih poslova Engleske,Njemačke,Francuske,Italije,Bugarske,Mađarske i Austrije i senatoru Kalifornije s molbom,da se ta stvar iznese pred svjetski forum,što je u ono vrijeme moglo biti samo Društvo naroda.Na sve ove apele,prosvjede,rezolucije i predstavke Društvo naroda i svjetska demokratska javnost ostali su gluhi.
Tek nakon svega toga,kad je i Italija započela pregovore o zaključenju sporazuma s Jugoslavijom,a Pavelić,izašavši iz zatvora,kao i ostale ustaše stavljen u zatočeništvo i pod strogi policijski nadzor,zbog čega je zaprijetila propast Ustaškomu pokretu,on se je memorandumom Hrvatsko pitanje obratio nacionalsocijalitičkoj Njemačkoj.No,i ona je držala,da joj je korisnije prijateljstvo s Jugoslavijom,pa se na taj memorandum i na hrvatske težnje sve do podkraj ožujka 1941.nije ni osvrtala.Pavelić se je i na drugi način pokušao izbaviti iz izolacije koju mu je nametnula Italija.U veljaći 1937.htio se je tobože radi specijalističkog pregleda,prebaciti Švicarsku,ali su Talijani odbili njegov zahtjev da posjeti medicinskog specijalista u Genevi.Kada je riječ o spisima Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu i Ekonomska obnova podunavskih zemalja,uočljivo je,da je Pavelić u njima doslovno slijedio način razmišljanja dr.Eugena Kvaternika.
Kao što je Kvaternik pokušao zainteresirati Francusku za hrvatski problem i dobiti njezinu pomoć za uspostavu nezavisne hrvatske države,u promemoriji princu Jeromeu Napoleonu od 20.svibnja 1864.je dokazivao,da je nezavisna hrvatske država uvjet slave i veličine Francuske,tako je sada Pavelić u spomenutim spisima tvrdio,da je nezavisna hrvatska država jedino jamstvo mira,sigurnosti i napredka ne samo na Balkanu nego i u cijeloj Europi.Dakle,Pavelić i Ustaški pokret su u emigraciji težište svoje promidžbene djelatnosti usmjerili baš prema demokratskim državama i organizacijama,želeći zadobiti u prvom redu njihovu naklonost,ali bez uspjeha.U tomu su slijedili hrvatske uzore,a nisu kopirali tuđe.
Gotovo od početka svoje djelatnosti Ustaški se je pokret izričito ograđivao od fašizma i nacionalsocijalizma. Tako je Ante Valenta, tajnik Hrvatskog domobrana za Južnu Ameriku, pisao godine 1935. da domobranstvo nema ništa zajedničkog ni sa fašizmom, ni sa komunizmom, ni s kapitalizmom, ni sa klerikalizmom. Hrvatski domobran je naziv, pod kojim je Ustaški pokret djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi.Paveličeva izjava iz već spominjanog letka iz 1937.,da Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima opčenite naravi,nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske,u stvari je ograđivanje i od fašizma i od nacionalsocijalizma.No,Pavelić se je izričito ogradio od fašizma i u jednoj svojoj poruci u Hrvatsku godine 1938.,u kojoj je rekao,da se treba u svakoj djelatnosti i radu služiti ustaštvom a pobijati neprijateljski protivnički manevar,kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati sa frankovstvom,fašizmom i drugim imenima,želeći tako kod neupučenih kompromitirati ljude i djela.
Tvrdeći da fašizam i nacionalsocijalizam odgovaraju samo duši talijanskoga odnosno njemačkog naroda,od tih ideologija se je ogradio i Budak,kada je 1939.napisao,da nitko ne bi uspio,da kod sebe uvede bilo fašizam bilo nacizam,jer ni jedna ni druga nauka ne odgovara duši nijednog drugog naroda,pa su zbog toga a ne zbog protivljenja vlasti propali pokušaji osnivanja tih pokreta kod drugih naroda.Ali Jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija,koja se je bavila ovom problematikom,tvrdi,da se je Pavelić knjigom Strahote zabluda,objavljenom 1937.u Italiji,deklarirao za fašistički sustav.To ne odgovara istini.U Strahotama zabluda Pavelić se bavi teorijom i praksom komunizma,kao največega ljudskog zla,pa se pita,kako mu se suprostaviti.U suprostavljanju komunizmu,po njemu,fašizam i nacionalsocijalizam su uspješniji od liberalne demokracije,koja omugučuje njegovo širenje.No,on ta tri sustava podrobno ne analizira pa se i ne opredjeljuje ni za jedan od njih.
Inače,mnogi su istaknuti ustaški dužnosnici krajnje se negativno izražavali o fašizmu i nacionalsocijalizmu.Dr.Julije Makanec je pisao,da je fašizam pogazio slobodu pojedinca i da će neki narodi morati natrag u krvi osvajati slobodu,koje su se u teškim trenutcima svoga kolektivnog života odrekli.
Prof.Ivo Oršanić kasnije upravni zapovjednik Ustaške mladeži,isticao je,da su svi nositelji totalitarizma(komunizma,fašizma,nacionalsocijalizma)nosioci zla i zločina i da je svaki totalitarizam negacija životnog smisla,i prema tome apsurd.
Dr.Vilko Rieger,neko vrijeme pročelnik za promidžbu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,tvrdio je,da sva tri sistema,nacionalni socijalizam,fašizam i komunizam,nose despotske oznake,oni su diktatorski i autokratski,da nitko nema pravo svoj društveni poredak drugomu nametati,pa ni komunisti,fašisti i nacionalsocijalisti,i da je hrvatski narod protivan svakoj diktaturi.
Franjo Nevastić,sigurno jedan od najpoznatijih ustaških orijentiranih sveučilistaraca uoči Drugoga svjetskoga rata,iznosio je stajalište,da njemački rasizam,koji je osnov cijelom naziranju nacionalsocijalizma i koji prožima duboko cijeli pokret,znači negaciju kulturne strane fašizma,negaciju momenata spiritualnosti i religioznosti,pa se poziva na ruskoga filozofa Berdjajeva,da je nacionalsocijalizam gori i od komunizma,a fašizam mu opet svojom težnjom za socijalnim unitarizmom i totalitarizmom,pa svojim nekim supsidijarnim rekvizitima,koji se uza nj redovno pojavljuju(militarizam,ekspanzivnost itd)prijeti opasnošću da prekorači granice svoga socijalnog poziva na štetu slobode,koja je prvi preduvjet ljudske sreće uopće.
Takva shvačanja bila su opčenito raširena u ustaškom redovima,pa je to moralo izazvati nezadovoljstvo s Ustaškim pokretom šašice nacionalsocijalista,predvođene Stjepanom Bućem i Slavkom Govedićem,koja je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokušala osnovati nacionalsocijalističku stranku,ali su hrvatske državne vlasti to onemogučile,a kolovođe te zamisli su redarstveno nadzirale.Ali neprijateljstva između ustaša i tih nacionalsocijalista nisu se iscrpljivala samo u tome.Izgleda,da je ponekad među njima dolazilo i do fizičkih obračuna,koja su završavala smrću.Tako Hans Helm,njemački policijski attache u Hrvatskoj,javlja svojoj središnjici u Berlinu,prema prijevodu na srpski jezik,da je 6.kolovoza 1942.ubijen na ulici u Zagrebu Wilhelm Hamp,Folksdojčer i pripadnik Hrvatske nacionalsocijalističke partije,od strane agenata ustaške policije.Izričito tvrdi,da je u pitanju političko umorstvo,pošto su članovi ove,od Slavka Govedića rukovođene partije,zuzimale stav protiv tada postoječeg režima,a večina njih sarađivala je obaveštajno tesno sa nemačkim ustanovama,a naročito sa samim Helmom.
Dakle, Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski. To potvrđuje i činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu.
Dakle, izuzevši antisemitizam, koji mu je bio nametnut za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Ustaški pokret nije imao ni jedne dodirne točke s fašizmom i nacionalsocijalizmom. Svaka eventualna sličnost je prividna jer potječe iz bitno različitih motiva i u bitno različitim okolnostima.Na to je mislio i prof.Aleksandar Seitz, visoki hrvatski državni dužnosnik,kada je u Karlovcu 8.kolovoza 1943. izjavio, da je pogrješno naš vladavinski sustav prosuđivati po tome, kako se on očituje u ovako teškim prilikama, misleći pri tomu sigurno na rat. Sve će to potvrditi i drugi dokazi, koji se navode.
Emigriravši iz Hrvatske u siječnju 1929.,Pavelić je otišao u demokratsku Austriju, a ne u fašističku Italiju, i nastanio se je u Beču, odakle je namjeravao povesti borbu za rušenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za uspostavu slobodne i nezavisne hrvatske države. Tek kada je 25.rujna 1929.izgnan iz Austrije, otišao je preko Njemačke u Italiju, s kojom ga, oćito je, nisu vezale nikakve posebne, pa ni ideološke simpatije. U svome političkom radu povezivao se sa svima onima, za koje je mislio, da mu mogu ili da su mu spremni pomoći u rušenju jugoslavenske države i oslobođenju hrvatskog naroda, bez obzira na njihova ideološka shvačanja. U tu svrhu odmah nakon stvaranja te države počeo je održavati stalne veze sa skupinom hrvatskih časnika u Beču (Sarkotić, Duić, Perčević), koji su opet bili povezani s austrijskim i mađarskim političkim krugovima. Godine 1927.osobno se je povezao 26.lipnja s Italijom, 29.listopada s Mađarskom, a početkom prosinca s Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO), kojoj je stajao na čelu Vančo Mihajlov.Dana 19.travnja 1929.došao je s Gustavom Perčecom u Sofiju, na poziv Makedonskog nacionalnog Komiteta,s kojim je sutradan, 20.travnja, u mjestu Banki, kraj Sofije, podpisao sporazum o zajedničkoj borbi za slobodnu i nazavisnu Hrvatsku i Macedoniju. Slične sporazume podpisao je u ime Ustaškog pokreta 17.ožujka 1933. u Budimpešti s Kosovskim komitetom,kojega je predstavljao Hasanbeg Priština, a 24.srpnja 1933.u Zuerichu s Mađarskom revizionističkom ligom, u ime koje je nastupio dr.Tibor Eckhardt.
Nasuprot tomu, nacionalsocijalistička Njemačka je sustavno progonila ustašku emigraciju i onemogučavala joj rad.Dr.Branimir Jelić tvrdi,da ga je gestapo pozivao i zatvarao bar četrdeset puta,a od toga u toku jedne godine bio je dvadeset pet puta zatvoren i osam puta je stupio u štrajk glađu. O onemogučavanju ustaške djelatnosti govore i njemački diplomatski dokumenti. U pismu, što ga je njemački državni tajnik dr.Lammers poslao 30.studenoga 1933.Rosenbergu, poglavaru vanjskopolitičkoga ureda NSDAP-a, a u kojemu se traži, da dužnosnici NSDAP-a ne ometaju zabranu izlaženja ustaških novina,i zričito stoji: Reichskanzler je,kako znate,iz ideoloških razloga protiv bilo kakvih pomaganja i podupiranja emigranata.U okružnici njemačkoga ministarstva vanjskih poslova,poslanoj raznim njemačkim poslanstvima 27.i 29. listopada 1934.u svezi s marsejskim atentatom, također se izričito tvrdi: Hrvati nisu nikada primili nikakve financijske pomoći od bilo kojeg njemačkog ureda. Naprotiv, njemačka i jugoslavenska vlada surađivale su uvijek protiv hrvatskih emigranata. I sama Italija je prema njima dvolično postupala. Kad god je mislila,da se može sporazumjeti s Jugoslavijom, zabranjivala je rad Ustaškoga pokreta,a ustaše je, uključivši i samoga Pavelića, zatvarala, slala u zatočeništvo i raseljavala po Italiji, tako da ne mogu doći u svezu jedan s drugim. Prema tomu, niti su Pavelić i Ustaški pokret najprije i isključivo tražili oslonac u fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, niti su im ga ove širokogrudno davale. Bilo je upravo obratno.
Po dolasku u emigraciju Pavelić se je najprije,krajem srpnja godine 1929.,obratio svjetskoj demokratskoj javnosti spisom Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu.Spis je tiskan u New Yorku.U njemu je u kratkim crtama upoznao svjetsku javnost s međusobnim odnosima Hrvata i Srba,položajem hrvatskoga i ostalih nesrpskih naroda pod srbijanskom vlašću,bezuvjetnim zahtjevom hrvatskoga naroda za državnom nezavisnošću,što je ujedno jamstvo mira na Balkanu,a time i u Europi,jer Srbija svojom šovinističkom i imperijalističkom politikom prema svim susjednim državama predstavlja trajnu pogibelj za taj mir.Dana 1.rujna iste godine uputio je apel Društvu naroda u Genevi,kojim ga upoznaje s nasiljima srbijanskih vlasti nad hrvatskim narodom,mogučnošću izbijanja oružanog sukoba između Hrvatske i Srbije,ako se hrvatskom narodu ne omogući ostvarenje prava na smoodređenje i odlučnim zahtjevom,da oboružana snaga kraljevine Srbije isprazni hrvatske zemlje,kako bi hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu,odklanjajući ujedno od hrvatskog naroda odgovornosti za posljedice,koje bi mogle nastati izbijanjem sukoba.
Nekoliko godina kasnije on se je opet,objavljivanjem spisa Ekonomska obnova podunavskih zemalja,obratio svjetskoj,dakle i demokratskoj javnosti.U njemu ističe,da je ekonomska obnova Podunavlja nemoguća bez političkoga riješenja,a toga opet nema bez uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države.U međuvremenu su se sa sličnim zahtjevima oglasile i hrvatske udruge iz inozemstva i to Hrvatski savez iz Serainga,Belgija,3.studenoga 1931.Hrvatski domobran iz Buenos Airesa 31,srpnja 1932.i Liga za oslobođenje Hrvatske iz San Francisca 27.studenoga 1932.Sve su te udruge bile usko povezane s Ustaškim pokretom.Hrvatski savez se je svojim zahtjevom obratio Društvu naroda,a Liga za oslobođenje Hrvatske senatskom odboru za vanjske poslove i državnomu tajniku Sjedinjenih Američkih Država,ministrima vanjskih poslova Engleske,Njemačke,Francuske,Italije,Bugarske,Mađarske i Austrije i senatoru Kalifornije s molbom,da se ta stvar iznese pred svjetski forum,što je u ono vrijeme moglo biti samo Društvo naroda.Na sve ove apele,prosvjede,rezolucije i predstavke Društvo naroda i svjetska demokratska javnost ostali su gluhi.
Tek nakon svega toga,kad je i Italija započela pregovore o zaključenju sporazuma s Jugoslavijom,a Pavelić,izašavši iz zatvora,kao i ostale ustaše stavljen u zatočeništvo i pod strogi policijski nadzor,zbog čega je zaprijetila propast Ustaškomu pokretu,on se je memorandumom Hrvatsko pitanje obratio nacionalsocijalitičkoj Njemačkoj.No,i ona je držala,da joj je korisnije prijateljstvo s Jugoslavijom,pa se na taj memorandum i na hrvatske težnje sve do podkraj ožujka 1941.nije ni osvrtala.Pavelić se je i na drugi način pokušao izbaviti iz izolacije koju mu je nametnula Italija.U veljaći 1937.htio se je tobože radi specijalističkog pregleda,prebaciti Švicarsku,ali su Talijani odbili njegov zahtjev da posjeti medicinskog specijalista u Genevi.Kada je riječ o spisima Uspostava hrvatske države trajan mir na Balkanu i Ekonomska obnova podunavskih zemalja,uočljivo je,da je Pavelić u njima doslovno slijedio način razmišljanja dr.Eugena Kvaternika.
Kao što je Kvaternik pokušao zainteresirati Francusku za hrvatski problem i dobiti njezinu pomoć za uspostavu nezavisne hrvatske države,u promemoriji princu Jeromeu Napoleonu od 20.svibnja 1864.je dokazivao,da je nezavisna hrvatske država uvjet slave i veličine Francuske,tako je sada Pavelić u spomenutim spisima tvrdio,da je nezavisna hrvatska država jedino jamstvo mira,sigurnosti i napredka ne samo na Balkanu nego i u cijeloj Europi.Dakle,Pavelić i Ustaški pokret su u emigraciji težište svoje promidžbene djelatnosti usmjerili baš prema demokratskim državama i organizacijama,želeći zadobiti u prvom redu njihovu naklonost,ali bez uspjeha.U tomu su slijedili hrvatske uzore,a nisu kopirali tuđe.
Gotovo od početka svoje djelatnosti Ustaški se je pokret izričito ograđivao od fašizma i nacionalsocijalizma. Tako je Ante Valenta, tajnik Hrvatskog domobrana za Južnu Ameriku, pisao godine 1935. da domobranstvo nema ništa zajedničkog ni sa fašizmom, ni sa komunizmom, ni s kapitalizmom, ni sa klerikalizmom. Hrvatski domobran je naziv, pod kojim je Ustaški pokret djelovao u Sjevernoj i Južnoj Americi.Paveličeva izjava iz već spominjanog letka iz 1937.,da Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima opčenite naravi,nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske,u stvari je ograđivanje i od fašizma i od nacionalsocijalizma.No,Pavelić se je izričito ogradio od fašizma i u jednoj svojoj poruci u Hrvatsku godine 1938.,u kojoj je rekao,da se treba u svakoj djelatnosti i radu služiti ustaštvom a pobijati neprijateljski protivnički manevar,kojim oslobodilačku borbu i borce nastoje okrštavati sa frankovstvom,fašizmom i drugim imenima,želeći tako kod neupučenih kompromitirati ljude i djela.
Tvrdeći da fašizam i nacionalsocijalizam odgovaraju samo duši talijanskoga odnosno njemačkog naroda,od tih ideologija se je ogradio i Budak,kada je 1939.napisao,da nitko ne bi uspio,da kod sebe uvede bilo fašizam bilo nacizam,jer ni jedna ni druga nauka ne odgovara duši nijednog drugog naroda,pa su zbog toga a ne zbog protivljenja vlasti propali pokušaji osnivanja tih pokreta kod drugih naroda.Ali Jugoslavenski orijentirana hrvatska historiografija,koja se je bavila ovom problematikom,tvrdi,da se je Pavelić knjigom Strahote zabluda,objavljenom 1937.u Italiji,deklarirao za fašistički sustav.To ne odgovara istini.U Strahotama zabluda Pavelić se bavi teorijom i praksom komunizma,kao največega ljudskog zla,pa se pita,kako mu se suprostaviti.U suprostavljanju komunizmu,po njemu,fašizam i nacionalsocijalizam su uspješniji od liberalne demokracije,koja omugučuje njegovo širenje.No,on ta tri sustava podrobno ne analizira pa se i ne opredjeljuje ni za jedan od njih.
Inače,mnogi su istaknuti ustaški dužnosnici krajnje se negativno izražavali o fašizmu i nacionalsocijalizmu.Dr.Julije Makanec je pisao,da je fašizam pogazio slobodu pojedinca i da će neki narodi morati natrag u krvi osvajati slobodu,koje su se u teškim trenutcima svoga kolektivnog života odrekli.
Prof.Ivo Oršanić kasnije upravni zapovjednik Ustaške mladeži,isticao je,da su svi nositelji totalitarizma(komunizma,fašizma,nacionalsocijalizma)nosioci zla i zločina i da je svaki totalitarizam negacija životnog smisla,i prema tome apsurd.
Dr.Vilko Rieger,neko vrijeme pročelnik za promidžbu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,tvrdio je,da sva tri sistema,nacionalni socijalizam,fašizam i komunizam,nose despotske oznake,oni su diktatorski i autokratski,da nitko nema pravo svoj društveni poredak drugomu nametati,pa ni komunisti,fašisti i nacionalsocijalisti,i da je hrvatski narod protivan svakoj diktaturi.
Franjo Nevastić,sigurno jedan od najpoznatijih ustaških orijentiranih sveučilistaraca uoči Drugoga svjetskoga rata,iznosio je stajalište,da njemački rasizam,koji je osnov cijelom naziranju nacionalsocijalizma i koji prožima duboko cijeli pokret,znači negaciju kulturne strane fašizma,negaciju momenata spiritualnosti i religioznosti,pa se poziva na ruskoga filozofa Berdjajeva,da je nacionalsocijalizam gori i od komunizma,a fašizam mu opet svojom težnjom za socijalnim unitarizmom i totalitarizmom,pa svojim nekim supsidijarnim rekvizitima,koji se uza nj redovno pojavljuju(militarizam,ekspanzivnost itd)prijeti opasnošću da prekorači granice svoga socijalnog poziva na štetu slobode,koja je prvi preduvjet ljudske sreće uopće.
Takva shvačanja bila su opčenito raširena u ustaškom redovima,pa je to moralo izazvati nezadovoljstvo s Ustaškim pokretom šašice nacionalsocijalista,predvođene Stjepanom Bućem i Slavkom Govedićem,koja je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokušala osnovati nacionalsocijalističku stranku,ali su hrvatske državne vlasti to onemogučile,a kolovođe te zamisli su redarstveno nadzirale.Ali neprijateljstva između ustaša i tih nacionalsocijalista nisu se iscrpljivala samo u tome.Izgleda,da je ponekad među njima dolazilo i do fizičkih obračuna,koja su završavala smrću.Tako Hans Helm,njemački policijski attache u Hrvatskoj,javlja svojoj središnjici u Berlinu,prema prijevodu na srpski jezik,da je 6.kolovoza 1942.ubijen na ulici u Zagrebu Wilhelm Hamp,Folksdojčer i pripadnik Hrvatske nacionalsocijalističke partije,od strane agenata ustaške policije.Izričito tvrdi,da je u pitanju političko umorstvo,pošto su članovi ove,od Slavka Govedića rukovođene partije,zuzimale stav protiv tada postoječeg režima,a večina njih sarađivala je obaveštajno tesno sa nemačkim ustanovama,a naročito sa samim Helmom.
Dakle, Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski. To potvrđuje i činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu.
Nema komentara:
Objavi komentar