HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Hrvatska i Ustaški pokret
UZROK OSNIVANJA USTASKOG POKRETA (108)
Mnogo se je pisalo o Ustaskom Pokretu na svim jezicima svijeta.Malo tko je pisao prave razloge osnivanja Ustaskog Pokreta.
Prenosim ovdje iz jednog hrvatsko/drzavotvorno/nacionalnog portala za citatelje portala javno da se upoznaju sa jednim - malo ili nimalo - dijelom hrvatske proslosti, koju trebamo nazvati POVIJEST.
Nastanku I. Jugoslavije prethodilo je upravo osnivanje Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) 1918. godine. Srbi su nedugo nakon osnivanja Kraljevine pokazali svoje pravo lice. Centralizam, monarhističko uređenje zemlje te nacionalno-unitaristička ideologija o jednom narodu s institucijama Kraljevine Srbije s potporom samog vrha Pravoslavne crkve.
Grb Kraljevine SHS
Hrvatski je teritorij bio rascijepljen, a da ne govorimo o brojnim pljačkama srpskih dužnosnika po Hrvatskoj. Dana 5. prosinca 1918. g. pale su i prve hrvatske žrtve nezadovoljne srpskim terorom. Toga dana su pristaše Kraljevine SHS organizirale proslavu na Trgu bana Josipa Jelačića. Prema trgu su krenule 25. i 53. domobranska pukovnija kličući republici, Stjepanu Radiću i negodovajući protiv monarhije.
Narodna garda, koja je tada štitila Kraljevinu, je pritom zapucala na prosvjednike ubivši 13 i ranivši 17 ljudi (nenaoružanih). Svim prosvjednicima je izrečena kazna od 10 godina zatvora. Hrvatski vojnici su se morali koristiti isključivo srpskim jezikom, koji je uostalom nastao od hrvatskog. Svako isticanje republikanskih uvjerenja bilo je kažnjavano fizičkim kaznama.
Kazne su provodili i novoosnovane četničke organizacije pod imenom ,,Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine'' s ciljem učvrščivanja jugoslavenskog unitarizma pod službom velike Srbije. Nastanak Radićevog nacionalnog pokreta nikako nije pomogao smirivanju strasti, ali je pokazao našu veliku želju za hrvatskim imenom. Povećanje popularnosti Radićevog pokreta je dovelo i do jačanja mržnje i bijesa srpskih hegemonista. Cijela situacija je kulminirala u Narodnoj skupštini u Beogradu kada je radikal Puniša Račić, 20. lipnja 1928., ubio Pavla i Stjepana Radića.
Kralj Aleksandar Karađorđević, kako bi smirio situaciju u monarhiji, uvodi diktaturu ubijajući sve, koji su mu stajali na putu (naravno Hrvate). Proglašava Kraljevinu Jugoslaviju 3. listopada 1929. Monarhija je podijeljena u 9 banovina, koje nisu slijedile svoje povijesne granice. Sav novac je kolao isključivo po Srbiji. Srbija je dakle gospodarski cvala dok su Hrvati tonuli kako i duhom tako i gospodarski; zabranjeni su svi hrvatki nacionalni simboli, zatvarane su najvažnije institucije toga vremena u Hrvatskoj. Naš Stjepan Radić formulirao je to ovako: ,,...jer su Srbi već odavno iskopali grob za hrvatsko narodno ime, a sada eto: lišivši Hrvate svih ljudskih i narodnih prava kraljevska diktatura je bila tu da hrvatski narod pokopa...''.
To razdoblje hrvatske povijesti obilježile su čistke, sve samo kako bi Hrvati klonuli duhom i kako bi se ojačao srpski hegemonizam. Hrvati su masovno odlazili u emigraciju; evo samo neki od poznatijih: HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, Ante Pavelić te mnogi drugi.
U nastavku slijede neke od poznatijih žrtava jugoslavenskog režima:
Stjepan Radić
Pavle Radić
Poznati hrvatski pravaš i znanstvenik Milan Šufflay, nakon čijeg umorstva sam Albert Einstein intervenira i okrivljuje jugoslavenske čelnike.
Sociolog i političar Ivo Pilar
Književnik Ivo Kozarčanin
Stjepan Javor, mučen dugi niz godina - preminuo u zatvoru.
Pokušaj ubojstva Mile Budaka, poznatog hrvatskog knjiženika i pravaša.
Otac Maksa Luburića, ubijen pred presveti Božić.
Senjske žrtve - žrtve četničkog terora
U Senju 9. svibnja 1937. održan je veliki hrvatski narodni skup u spomen na hrvatskog mučenika Stjepana Radića. Nakon skupa, prilikom odlaska iz Senja, srpska je policija zapucala na mlade ljude, koji su samo slavili svoje svetinje pritom ne ugrožavajući ljudske živote. Nitko nije odgovarao za pogibiju toliko mladih i nedužnih ljudi.
Nastanak Ustaškog pokreta
Nakon atenatata na Stjepana Radića 20. lipnja 1928., HSP je dao dr. Anti Paveliću svu potporu, da učini što god treba, da se konačno ostvari san Hrvata o nezavisnoj državi. Pavelić je vjerovao, da se to moze postići oružanim ustankom i to je promovirao preko časopisa za mlade: Kvaternik i Starčević.
1.10.1928. osnovana je ilegalna organizacija (za Kraljevinu ilegalnu; sve što je moglo biti prijetnja Jugoslaviji bilo je nezakonito) Hrvatski Domobran, koju su nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije preimenovali u Ustaše - Hrvatski revolucionarni pokret. Ideolozi organizacije bili su A. Pavelić, Gustav Perčec, Branko Jeli.
Pristaše te organizacije su zbog mogućeg uhićenja otišli u inozemstvo (Mađarsku, Italiju, Austriju, Belgiju), gdje su se osposobljavali u logorima Liparo, Brešo, Bovegno, Janka Puste za vojne akcije. Nakon nekog vremena iz Italije je došla grupa ustaša, koja je s riječkom grupom organizirala Lički ustanak 1931. protiv policijske srpske postaje. Taj ustanak je neslavno propao, naime završio je uhićenjem protagonista te akcije.
Za kraljeva posjeta Francuskoj, Ustaše i VMRO organizirali su atentat u Marseilleu, koji je bio izvršen 9.10.1931.
U atentatu su sudjelovale četri osobe, a sam čin ubojstva Aleksandra Karađorđevića, izvršio je Veličko Georgijev Kerin. Nakon kraljeve smrti, mladi princ Pavle preuzima vlast.
Početak kraja Kraljevine Jugoslavije
1935. godine na izborima je pobjedu odnijela Radikalna Stranka i Vladu je sastavio Milan Konstadinović, koji je bio sklon fašizmu i uzor vidio u Musoliniju i Hitleru. Njegova je zamisao bila „bolje se približiti Italiji nego doživjeti agresiju“.
1937. zaključen je ugovor o prijateljstvu i trgovački ugovor s Italijom.
Pripremajući napad na SSSR, Hitler je želio imati kontrolu nad cijelim balkanskim poluotokom, kako Britanci tu ne bi otvorili novo bojište. U ožujku 1941. Bugarska je pristupila tajnom paktu i Hitler je izvršio pritisak na vladu Kraljevine Jugoslavije da to isto učini. Vlada Dragiše Cvetkovića i knez Pavle pristali su na to i 25.3.1941. u Beču potpisali pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu.
To je izazvalo nezadovoljstvo jugoslavenskih antifašista i vojnih krugova u Beogradu, koji su potaknuti britanskom diplomacijom izvršili vojni udar.
Taj vojni puč proveden je 27.3.1941., kada je postavljena nova vlada na čelu s Dušanom Simovićem - generalom zrakoplovstva, a na prijestolje doveden je kralj Petar II. Karađorđević. Uskoro su počeli prosvjedi diljem zemlje te istupanje Jugoslavije iz Trojnog pakta. Naravno Hitleru se to nije svidjelo te je on odlučio pokrenuti napad na Jugoslaviju, bio je to tzv. ,,Pothvat 25''.
Dana 6.4.1941. godine, bez objave rata, Jugoslavija biva napadnuta od strane sila Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske.
Stanje rasula, u kojem se našla jugoslavenska vojska, uzrokovalo je kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 17.4. 1941.
Kralj Jugoslavije bježi, sa svim zlatom, vječnim prijateljima Englezima u London. Jugoslavija se time raspala, a 10.4.1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska i to je defintivno označilo prestanak postojanja Kraljevine.
Nastanak, žrtve, politička zbivanja i raspad I. Jugoslavije
Nastanku I. Jugoslavije prethodilo je upravo osnivanje Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) 1918. godine. Srbi su nedugo nakon osnivanja Kraljevine pokazali svoje pravo lice. Centralizam, monarhističko uređenje zemlje te nacionalno-unitaristička ideologija o jednom narodu s institucijama Kraljevine Srbije s potporom samog vrha Pravoslavne crkve.
Grb Kraljevine SHS
Hrvatski je teritorij bio rascijepljen, a da ne govorimo o brojnim pljačkama srpskih dužnosnika po Hrvatskoj. Dana 5. prosinca 1918. g. pale su i prve hrvatske žrtve nezadovoljne srpskim terorom. Toga dana su pristaše Kraljevine SHS organizirale proslavu na Trgu bana Josipa Jelačića. Prema trgu su krenule 25. i 53. domobranska pukovnija kličući republici, Stjepanu Radiću i negodovajući protiv monarhije.
Narodna garda, koja je tada štitila Kraljevinu, je pritom zapucala na prosvjednike ubivši 13 i ranivši 17 ljudi (nenaoružanih). Svim prosvjednicima je izrečena kazna od 10 godina zatvora. Hrvatski vojnici su se morali koristiti isključivo srpskim jezikom, koji je uostalom nastao od hrvatskog. Svako isticanje republikanskih uvjerenja bilo je kažnjavano fizičkim kaznama.
Kazne su provodili i novoosnovane četničke organizacije pod imenom ,,Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine'' s ciljem učvrščivanja jugoslavenskog unitarizma pod službom velike Srbije. Nastanak Radićevog nacionalnog pokreta nikako nije pomogao smirivanju strasti, ali je pokazao našu veliku želju za hrvatskim imenom. Povećanje popularnosti Radićevog pokreta je dovelo i do jačanja mržnje i bijesa srpskih hegemonista. Cijela situacija je kulminirala u Narodnoj skupštini u Beogradu kada je radikal Puniša Račić, 20. lipnja 1928., ubio Pavla i Stjepana Radića.
Kralj Aleksandar Karađorđević, kako bi smirio situaciju u monarhiji, uvodi diktaturu ubijajući sve, koji su mu stajali na putu (naravno Hrvate). Proglašava Kraljevinu Jugoslaviju 3. listopada 1929. Monarhija je podijeljena u 9 banovina, koje nisu slijedile svoje povijesne granice. Sav novac je kolao isključivo po Srbiji. Srbija je dakle gospodarski cvala dok su Hrvati tonuli kako i duhom tako i gospodarski; zabranjeni su svi hrvatki nacionalni simboli, zatvarane su najvažnije institucije toga vremena u Hrvatskoj. Naš Stjepan Radić formulirao je to ovako: ,,...jer su Srbi već odavno iskopali grob za hrvatsko narodno ime, a sada eto: lišivši Hrvate svih ljudskih i narodnih prava kraljevska diktatura je bila tu da hrvatski narod pokopa...''.
To razdoblje hrvatske povijesti obilježile su čistke, sve samo kako bi Hrvati klonuli duhom i kako bi se ojačao srpski hegemonizam. Hrvati su masovno odlazili u emigraciju; evo samo neki od poznatijih: HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, Ante Pavelić te mnogi drugi.
U nastavku slijede neke od poznatijih žrtava jugoslavenskog režima:
Stjepan Radić
Pavle Radić
Poznati hrvatski pravaš i znanstvenik Milan Šufflay, nakon čijeg umorstva sam Albert Einstein intervenira i okrivljuje jugoslavenske čelnike.
Sociolog i političar Ivo Pilar
Književnik Ivo Kozarčanin
Stjepan Javor, mučen dugi niz godina - preminuo u zatvoru.
Pokušaj ubojstva Mile Budaka, poznatog hrvatskog knjiženika i pravaša.
Otac Maksa Luburića, ubijen pred presveti Božić.
Senjske žrtve - žrtve četničkog terora
U Senju 9. svibnja 1937. održan je veliki hrvatski narodni skup u spomen na hrvatskog mučenika Stjepana Radića. Nakon skupa, prilikom odlaska iz Senja, srpska je policija zapucala na mlade ljude, koji su samo slavili svoje svetinje pritom ne ugrožavajući ljudske živote. Nitko nije odgovarao za pogibiju toliko mladih i nedužnih ljudi.
Nastanak Ustaškog pokreta
Nakon atenatata na Stjepana Radića 20. lipnja 1928., HSP je dao dr. Anti Paveliću svu potporu, da učini što god treba, da se konačno ostvari san Hrvata o nezavisnoj državi. Pavelić je vjerovao, da se to moze postići oružanim ustankom i to je promovirao preko časopisa za mlade: Kvaternik i Starčević.
1.10.1928. osnovana je ilegalna organizacija (za Kraljevinu ilegalnu; sve što je moglo biti prijetnja Jugoslaviji bilo je nezakonito) Hrvatski Domobran, koju su nakon proglašenja Kraljevine Jugoslavije preimenovali u Ustaše - Hrvatski revolucionarni pokret. Ideolozi organizacije bili su A. Pavelić, Gustav Perčec, Branko Jeli.
Pristaše te organizacije su zbog mogućeg uhićenja otišli u inozemstvo (Mađarsku, Italiju, Austriju, Belgiju), gdje su se osposobljavali u logorima Liparo, Brešo, Bovegno, Janka Puste za vojne akcije. Nakon nekog vremena iz Italije je došla grupa ustaša, koja je s riječkom grupom organizirala Lički ustanak 1931. protiv policijske srpske postaje. Taj ustanak je neslavno propao, naime završio je uhićenjem protagonista te akcije.
Za kraljeva posjeta Francuskoj, Ustaše i VMRO organizirali su atentat u Marseilleu, koji je bio izvršen 9.10.1931.
U atentatu su sudjelovale četri osobe, a sam čin ubojstva Aleksandra Karađorđevića, izvršio je Veličko Georgijev Kerin. Nakon kraljeve smrti, mladi princ Pavle preuzima vlast.
Početak kraja Kraljevine Jugoslavije
1935. godine na izborima je pobjedu odnijela Radikalna Stranka i Vladu je sastavio Milan Konstadinović, koji je bio sklon fašizmu i uzor vidio u Musoliniju i Hitleru. Njegova je zamisao bila „bolje se približiti Italiji nego doživjeti agresiju“.
1937. zaključen je ugovor o prijateljstvu i trgovački ugovor s Italijom.
Pripremajući napad na SSSR, Hitler je želio imati kontrolu nad cijelim balkanskim poluotokom, kako Britanci tu ne bi otvorili novo bojište. U ožujku 1941. Bugarska je pristupila tajnom paktu i Hitler je izvršio pritisak na vladu Kraljevine Jugoslavije da to isto učini. Vlada Dragiše Cvetkovića i knez Pavle pristali su na to i 25.3.1941. u Beču potpisali pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu.
To je izazvalo nezadovoljstvo jugoslavenskih antifašista i vojnih krugova u Beogradu, koji su potaknuti britanskom diplomacijom izvršili vojni udar.
Taj vojni puč proveden je 27.3.1941., kada je postavljena nova vlada na čelu s Dušanom Simovićem - generalom zrakoplovstva, a na prijestolje doveden je kralj Petar II. Karađorđević. Uskoro su počeli prosvjedi diljem zemlje te istupanje Jugoslavije iz Trojnog pakta. Naravno Hitleru se to nije svidjelo te je on odlučio pokrenuti napad na Jugoslaviju, bio je to tzv. ,,Pothvat 25''.
Dana 6.4.1941. godine, bez objave rata, Jugoslavija biva napadnuta od strane sila Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske.
Stanje rasula, u kojem se našla jugoslavenska vojska, uzrokovalo je kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 17.4. 1941.
Kralj Jugoslavije bježi, sa svim zlatom, vječnim prijateljima Englezima u London. Jugoslavija se time raspala, a 10.4.1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska i to je defintivno označilo prestanak postojanja Kraljevine.
Nema komentara:
Objavi komentar