Opis HNF-a

10. travnja 2010. godine na dan kada je 1941. god. obnovljena Hrvatska država u Zagrebu je osnovana udruga "Hrvatski nacionalni front ". Zadaća udruge je čuvati i braniti nacionalne interese. Hrvatski narod mi je svetinja i spreman sam dati život za njega i svoju domovinu. Smatram da ponekad radikalni potezi nisu neopravdani, te da unutar granica Republike Hrvatske najveća prava trebaju imati isključivo Hrvati i nitko drugi, a pogotovo ne određene nacionalne manjine koje su mom narodu kroz povijest nanijele neoprostivu štetu. Pitanje Hrvata u BiH bi rješio pripojenjem Hrvatskoj državi i dovođenjem države na njene povijesne granice.Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički, nego izvorno hrvatski i osloboditeljski.Činjenica, da se je bl.Alojzije Stepinac drugačije držao prema Ustaškom pokretu nego prema fašizmu i nacionalsocijalizmu dokazuje da je i sveta katolička crva stala uz hrvatski narod i ustaški pokret.

Posjetioci


counter

Pravaš

Pravaš

HNF

Pretraži ovaj blog

subota, 23. travnja 2011.

Društvo Hrvatskih Mrtvih Pjesnika



SMRT KRALJA PETRA

Tko vlači stope gorskim mrakom?
Pod zlatnim šljemom mrki div
Za hrast se hvata slabom šakom,
Po licu mrtav, okom živ,
Sve juri, juri, Bože moj,
K'o da ga pakla goni roj!
Visoko već se junak pope,
Časimce klone, teško diše,
I juri dalje – ne smije više.
Putanjom kršnom trag mu piše
Rumena, vrela srca kap,
Niz tvrdi oklop što mu kane;
Obujmila ga muka – stane!
U čudan se je upro štap:
Salomljen držak stijega cijela,
Krpetina još na njem visi,
Još zna se kocka rujna, bijela,
To, zastavo nam sveta, ti si!
Sad drhtne – krene – ali ne sm'je,
Iz rana sikće hrla krv,
Sad klonu, pada na kraj česme,
Smrtonosan ga zgrabi crv.
Bjegunac leži, čam ga hvata,
Al' oko bljesne, s tvrde hridi
Pod svojom nogom divnu vidi
Široku zemlju svih Hrvata:
Visoko čislo zelen-gora,
Srebrolik rijeke zmijski trag
I zlatni talas sinjeg mora,
Put stakla nebo, humak blag,
I njiva svilu, polja zlato –
Junaku skoči srce nato,
Iz duše dahnu: "Jao! Jao!
Divota ova pusto groblje,
Taj krasni narod podlo roblje!"
I pokriv lice proplakao:
"Ah, propa zemlja!" pjesma brenča.
"Mješt' zlatne krune trn je vjenča."
Bjegunac leži, kose zmija
Niz blijedo mu se lice svija;
Al' crne mu se oči krijese,
Širokim svijetom sipljuć bijese.
Jelenak leteć plah po kosi
Junaka zgledav pita: "Tko si?"
Šapućuć lišćem pita gaj:
"Tko ranjeni je junak taj?"
I s grane siva ptica – soko
Na diva tužno sveo oko:
"Oj, odakle si, sine, pao?"
Bjegunac drhtnu, škrinu: "Jao!"
Na hladni klis mu glava pala,
U šumski mrak se oko gubi,
Na trepavici suza sjala,
A usna krvav barjak ljubi!
I k'o što sunce gasnuć pada,
Života gine s oka nada.
Tad dahnu: "Pao sam duboko,
Ni duše da mi stisne oko,
Opijela nema domovina
Za vjenčanog si zadnjeg sina."
Svjetlobom planu gora cijela,
Zlatokosa je djeva bijela
Pred nevoljnikom suzna stala
I tako ga je upitala:
"Planina plačem zamnila je,
Oluja nosi uzdisaje!
Hrvatica sam, znajder, vila,
Tko ti si? Čim te mori sila?"
"Tko jesam? Sjenka. Tko bjeh? Petar.
Sudbine zlobne odnije vjetar
Sa glave krunu, srce rani
I umirućeg u gvozd zani,
Ah, mrijet da mogu klonuv nice,
Ledenom rukom pokriv lice!"
"A tko ti krati?" pita vila.
"Pa jošte pitaš? Kleta sila.
Vladarom, kraljem bjeh Hrvata,
Kraj mora slovila mi vlast,
Ja skočih iznijet put iz blata,
Nek sreća mu procvate, čast.
Sva zemlja kipi, burna smjesa,
Na zlatnu krunu prsnu krv,
U svakom srcu trista bijesa,
Svud glođe razdor, paklen crv,
Ne pitaju već bijesni za dom,
Ne pitaju već što je čast
I svatko pregne podlom nadom
Da usvoji si krune vlast.
Sloboda ludost, zakon bič,
Mahnitac vlada, vlada krič,
U bratskoj krvi se je grezlo
I svaki boljar grabi žezlo.
Tad izbra mene volja puka,
Ja shvatih žezlo, trgoh mač,
A gvozdena mi munjom ruka
Po našoj zemlji kosi drač,
Nek jedna samo cvate trava:
Slobode ljubav, rada slava.
Krmara ruke burne vale,
Kad ocean se trese sav,
Krepkoćom muškom smjelo žvale
U luku vodeć lomnu plav;
A takav krmar bijah ja;
Već smirila se bura sva,
Nu čuj strahote! Gnjev, hudoba
Na bijedni dom se krišom srote
I kleta zavist podlog roba
Slobodu, krunu zemlji ote.
S ramena bijes mi grimiz trže,
Po carskom ruhu kocke vrže
I žezlo slomi, na tron pljuje,
Od svoje krune novac kuje.
Tad sveti digoh ovaj stijeg,
A izdajice traže bijeg!
Al' čuj! oj! grdne li sramote,
Do višnjeg Boga čuj grehote;
Boljari pjani s mržnje klete
U svoju zemlju zovu strance,
Slobodi svojoj da se svete,
Slobodi svojoj kuju lance,
A stranac dođe – roj Hrvata
Četimice se u boj jata,
Pomagat koga? Domovinu?
Ne! – izdati je tuđem sinu!
– Pod ovom gorom planu boj,
Uza me stala vjerna šaka,
Visoko digoh barjak svoj
I briznu krv od sto junaka,
Zagušila nas bijesna množ.
Svi moji padnu – pade nada,
A hrvatski mi, ču li, nož
Svom kralju smrtnu ranu zada.
Čuj vesele im trublje glas,
Boljari to su svi Hrvati,
S tuđincem boljar sad se brati,
Jujučuć u taj crni čas
Gdje propala nam čast, sloboda
Za mito koju Hrvat proda.
Čuj, pjanom trubljom ječi gora,
Od strave dršće gorski mir,
Na lešinah se slavi pir;
I strance vode sve do mora,
Jujučuć gudi putem đavo,
A gavrani im grakću: "Zdravo!"
Zar mogu umrijet – u taj tren
Gdje kraljevine naše sjen
U vječni, gluhi klone grob,
Kad što bje Hrvat – sad je rob,
Slobodnjak zadnji mogu l' – ah!"
Grčevito tad junak vrli
Ledenu hrid uza se grli
Da k zemlji spregne duše dah.
Al, tužna vila tad se spusti,
I usnom dirnuv njegve usti,
Vladaru zadnjem to će reć:
"Sudbine gledaj zrcalo,
Da, sila krvi mora teć,
Hrvatu bit će zlo i zlo,
Raskrojit će ga sa svih strana,
Grobolika će vladat kob,
Sva zemlja bit će jedna rana,
Zaboravit će i tvoj grob.
A širom polja krvna, sveta
Kotrljat će se kocke svijeta.
Sve proždre burnog časa mijena
I kraljevstvo nam bit će sjena.
Al' doć će dan – i svanut zora,
Tvoj podići ću barjak svet,
U zraku ovih zelen-gora
Proniknuti će novi svijet.
Taj puk, sad smrvljen i poražen,
Rugavet strancu, prezren, gažen,
Razmrviti će grobu vrata,
Dogrmiti će svijetu: "Čuj!
Gle, još nas ima, još Hrvata,
Slobodu našu, svijete, štuj!
Po zimi svanu pramaljeće,
Sloboda cvate – cvate cvijeće,
Sloboda sjat će domovini!
U miru, sinko, sad umini!"
Bjeguncu bljesnu crne oči
I radostan se uvis skoči,
Zagrabit vode brz se prignu,
Pa kacigu si zlatnu uze,
Tri kapi srca, do tri suze,
U šljem svoj spusti pa ga dignu
Daleko grmeć po toj gori
Gromovit glas mu tako zbori:
"Oj, zlatna zvijezdo večernice,
Na neba što se vineš svod,
Najzadnje evo nazdravice
Što kralj je pije za svoj rod!
Da Bog da poslije dugih ljeta
Slobodom cvala zemlja sveta!
Da Bog pobrza rođaj dana
Kad presuši se rodu rana,
Zaboravit nam noć tu dao
U koju bijedni narod pao;
I svač'je srce vjerno budi!
Poštenje satri podlo mito,
Hrvati nek su cijeli ljudi,
Po svijetu pleme plemenito!
A ti, oj, zvijezdo večernice,
Kad rodu dan se opet vrati
Razvedri svoje alem-lice,
I Danicom će rod te zvati!
Oj, hvala, hvala, bijela vilo,
Sad umrijeti je kralju milo!"
Cjelunuv vilu, junak pade,
Taj stijeg mu sveti pokrov bio,
Još zirnu – dušu zvijezdam' dade.
I vila plače – tijo – tijo.
*
Mi? Satrli smo grobu vrata,
Da, još nas ima – još Hrvata.

BUDI SVOJ



Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!
SJEĆAJ ME SE!


Oj ti dušo moje duše,
Oj ti srdce srdca mog,
Kuda prošla, kamo došla
Pratio te dobri Bog.

Tvrda zemlja putem bila,
Tvojoj noni mehaj mah,
Zla se bura ukrotila
Pred tobom na milen dah.

Tvrdnulo pod tobom more,
Snizila se strma hrid,
Ljuta zima u cvijećem cvala,
Moja dušo na tvoj vid.

Sav ti život bio božić,
Andjeli te sredli svud,
Nikada mi neplakala,
Sterala ti sreća put!

Samo kadkad u toj sreći,
Imena se sjećaj moj,
Oj ti dušo moje duše,
Pratio te dobri Bog!


KOLIKO LI LJUBAV TRAJE?

Koliko li ljubav traje?
Znaš li, kadno suza pane,
Kad je teško duši,
Suza pane, sunce grane,
Suza se posuši,
Slavljem smijeh rastjera vaje,
Toliko ti ljubav traje.

Koliko li ljubav traje?
Znaš li, kako usne gore,
Kad se dijele jadni,
Tek što drugi prešo gore,
Usna već ohladni,
Vjetrić rasu izdisaje,
Toliko ti ljubav traje.

Koliko li ljubav traje?
Gledaj, ruža kako momi
Sja u pramih gusti',
Ah al'moma ju prelomi,
Ruža glavu spusti,
Poniknula, uvela je,
Toliko ti ljubav traje.

Koliko li ljubav traje?
O kak'su im suzne oči,
Gdje ti zinu raka,
Suzom gorkom se namoči,
Zemlje svaka šaka,
Trava klica, bol prošla je:
Toliko ti ljubav traje.



ČUDNI LJUDI

Vrijeme ide, sunce leti,
Sine, gine, opet svijeti,
Sve jednako, uvijek isto,
Vedro, sjajno, zlatno, čisto,
Al 'se sunce silno čudi:
Ele, Bože, čudni ljudi.

Dosta sam vam putovalo,
Sito sam se nagledalo,
Al' što vidjeh, mili Bože,
Svakim danom druge kože,
Svakim danom druge čudi;
Ele, Bože, čudni ljudi.

Što se jučer cjelivalo,
Danas se je grizlo, klalo
Što se jučer mrsko klelo,
Danas ruke o vrat splelo;
Danas grmi, sutra gudi!
Ele, Bože, čudni ljudi!

Danas crno, sutra bijelo,
Danas gnjilo, sutra zrelo,
Danas žega, sutra zima,
Danas mlaka, sutra plima,
Danas hvali, sutra kudi,
Ele, Bože, čudni ljudi!

Vazda kiti griva lava,
Zecu vazda zečja glava,
Čovjek vazda čovjek nije,
Jer se svagdan drukče brije,
Drukče misli, zbori, gudi
Vrag tom svijetu sunce budi.

U SPOMEN OSAMSTOGODIŠNJICE KRUNIDBE HRVATSKOGA KRALJA DMITRA ZVONIMIRA

Zastavu diž’te, hrvatski ljudi,
danas je našeg kraljevstva god,
grmite gromom, junačke grudi,
neka vas čuje nebeski svod:
Kraljevstvo mi smo,
robovi nismo,
korijena starog zelena grana,
osam vjekova stoji nam hrast;
ali mu vjenča današnjeg dana
vrhe visoke slava i čast.
Osam vjekova burnih uminu,
kraljevski otkad sjajio Spljet,
otkada krunu hrvatskom sinu
na glavu stavi hrvatski svijet,
na oči svijetu
zakletvu svetu
Zvonimir složi naše slobode,
dignuo mač od Boga nam dan;
sjećaj se časa svetog, oj rode,
u srcu piši slavni taj dan!
Tisuće ljutih snađe nas muka,
sto puta zla nas šibala kob,
i već da klone junačka ruka,
i već da stijeg naš padne u grob:
ali se opet
trgnuo popet,
da nam se vije staroj u slavi,
i da nas vodi sveti u boj,
nikada Hrvat ne zaboravi,
da je slobodnjak, na svome svoj.
Grmite u grom, ljudi Hrvati:
proklet da bude svaki od nas,
u srcu komu umrla mati,
iz grla nesto hrvatski glas,
ledna kom’ duša
nehajno sluša,
zavičaj kad mu kuka i plače;
svakog poharo gromovnik Bog,
kojemu srce ne igra jače,
slavu kad čuje spomena tog.
Majčice, sinci, kćerke i oci,
u kolo složno stanite tuj,
more i gore nek su svjedoci,
i ti nas, sjeno Dmitra, čuj:
ma ni do vijeka
majčina mlijeka
ne će nam sahnut s usnice kaplja —
bilo nam dobro, bilo nam zlo,
dokle se grob nad nama ne sklaplja,
branit ć’mo sveto hrvatsko tlo!
A ti, oj Bože, caru gromova,
svetoj nam zemlji srećice daj;
skupi nam narod hrvatski snova,
neka je jadom, razdoru kraj,
zraka visoka
tvojega oka
neka nas grije, neka nam sijeva
k sreći povedi, k ljubavi nas,
cijeli da narod hrvatski pjeva:
Slava ti, Bože, dođe nam spas!










  • GRADIO SAM ČUDAN GRAD

    Gradio sam čudan grad
    Oblaku na grani.
    Bijah lud i bijah mlad,
    Sveg mi srce zani.

    Sjao mi se čudni grad,
    Biser, alem, zlato,
    Bijah lud i bijah mlad,
    Klikovo sam zato.

    Kratka radost, dugi jad,
    Moji sanci pusti!
    Rasplinu se divni grad,
    Kao dažd se spusti.

    I s nebesa suze tad,
    Drobne kaplje pale,
    Te su kaplje, ljudi, sad
    Moje pjesme male.



  •  

    ZAGREBU

    Povrh starog Griča brda
    Kao junak lijep i mlad,
    Smjele glave, čela tvrda,
    Slavni stoji Zagreb grad,
    Živ, ponosit,
    Jak, prkosit,
    Kad slobode plane boj,
    Tko tu kliko ne bi:
    Slava, slava tebi,
    Zagreb-grade divni moj!

    Mnoge bure povrh njega,
    Prosu svijeta udes ljut,
    Al'pod krilom našeg stijega
    On stajaše tvrd i krut.
    Ljutit stresa
    Juriš bijesa
    I razmrvi vraga roj.
    Tko tu kliko ne bi:
    Slava, slava tebi,
    Zagreb-grade divni moj!

    Nad njim bljesnu zlatnu zvijezda,
    Da ugleda druga drug,
    Kao soko iz svog gnijezda,
    U daleki prhnu jug,
    Glas Hrvatstva,
    Doziv bratstva,
    Preni mi se, rode oj!
    Tko tu kliko ne bi:
    Slava, slava tebi,
    Zagreb-grade divni moj!

    Ti uskrisi naše pleme,
    Ti rastjera duha noć,
    Ti nam siješ znanja sjeme,
    Ti nam dižeš roda moć.
    Svjetlobornih,
    Umotvornih
    Glava rađaš silan broj.
    Tko tu kliko ne bi:
    Slava, slava tebi,
    Zagreb-grade divni moj!

    Kad zarudi mlada zora,
    A iz zore dvor i hram,
    Zlatno polje, zelen-gora,
    Sjajna Sava, loze plam:
    Od miline
    Duša gine,
    Po krasoti bludeć toj,
    Tko tu kliko ne bi:
    Slava, slava tebi,
    Zagreb-grade divni moj!

    Zagreb-grade, naša glavo,
    Zagreb-grade, štite naš,
    Zagreb-grade, naša slavo,
    Kao sunce ti nam sjaš.
    Budi velik,
    Jak ko čelik,
    Tisuć ljeta slavan stoj!
    Tko tu kliko ne bi:
    Slava, slava tebi,
    Zagreb-grade divni moj!




    HRVAT BOSNI

    Aleluja! dovikuju ti gromi,
    Aleluja! se ori sa visoka.
    Bjesnoće val o tvoju grud se lomi,
    Al' ti ga čekaj mirna, smjela oka;
    Jer na nebu nam munja božja piše:
    Prevršila se muka - ništa više!

    Oj zdravo dane, krvav nad sve ine,
    Svjedoče slavni, obilan strahotom,
    Kroz krvav oblak eto sunce sine
    I nosi nadu crnom za sramotom;
    Žrtvenik diva mahnitog se krši,
    Gdje zakon pravde sud svoj nad njim vrši.

    Da, robinjice jadna, četir' vijeka
    Na uljudbe si sjedila tu vratih,
    Al' tvoja bol se mrve ne dočeka,
    Ni Boga glasno nijesi smjela zvati,
    Jer - jerbo Bog te Slovinkinjom stvori,
    Jer tuga tvoja hrvatski tek zbori.

    Nu onaj zakon, neodoljiv, velik,
    Koj' žezla lomi, krune u prah meće,
    Od koga rđa svesilnika čelik,
    Taj osvetnik pogažene nam sreće,
    S Balkana mač svoj svjetoborni trgnu,
    I u srce ga Osman-zmaju vrgnu.

    I tvoji lanci popucaše eto,
    Zaludu na te priječila se zloba,
    Nadvladalo je spasa slovo sveto:
    Uz krvav pir sad ustaj iz svog groba,
    Da budeš opet licem sestram slična.
    Da budeš sretna, slobodna i dična.

    Ne kunite ih, koji našeg roda
    Na rod naš zdvojno ljuti nož svoj pere,
    Bjesneće žrtve krutog preporoda,
    Plamteće roblje prorokove vjere;
    Ukobila im kob, za sjajnu varku
    Da smješeći se krv si liju žarku.

    Usuđeno je nama od sudbine
    Dovinuti se krvnim putem k spasu,
    Za plemenom da pleme ludo gine
    Ne odzivljuć' se materinskom glasu,
    I braneć' drugog samo sebe hara,
    U slijepu bijesu svoje srce para.

    Tragedija nam sudbe neka teče
    Strahotom cijelom sve do kapi krvi;
    Zažarila se Turstvu strašna veče,
    Već božji mač da lažni kumir smrvi:
    Čuj! S trusa babelski već toranj puca,
    Al' tvrdo stoj! Nek srce mirno kuca.

    Oh! Kušat će ga mudro poduprti
    Evropske sreće fini naimari,
    Nu Bog zagrmi: Stambul plijen je smrti!
    Tko, tko je jak, da božju volju kvari?
    Tko drzak priječit providnosti djela?
    Joj njemu! Jao! Božja će ga strijela.

    Oh kušati će Savu kopat' dublje
    I istu krvcu mudro raskotarit,
    Mješt' sunca palit krive svoje zublje
    I srce srodno tajno otpazarit.
    Te stare gusle tisuć puti čusmo,
    Al' tisuć put nam odgovor bje: tu smo!

    Kolotek svijeta hrli k jednoj meti,
    Nek' luda šaka zamah silni priječi,
    Svemoguć zakon prirode je sveti,
    Suprotni mu se, u prah da te zgnječi:
    Razorit hipom mudre će kotare;
    Povratit krvi, srca međe stare.

    Da! Doć' će dan, već sijeva u daljini,
    U blagu ljubav gdje se jarost složi.
    Oj Bosno slavna, iz groba se vini,
    Pa nek te grije krasnu danak boži:
    Po tvome raju procvala sloboda
    Na slavu, sreću hrvatskoga roda!




    GOSPOJAMA I GOSPODIČNAMA HRVATSKIM

    Od palače do kolibe šeta
    Mlada gospa, tiho suze tare,
    Tiho zbori slova lijepa, sveta:
    "Braćo, dajte, dajte, braćo, dare!
    Nije tuđim, već svojim što date,
    Dajte, braćo, ako Boga znate.

    Hrvati ste - kako ne bi dali:
    Ropstvo, grozi, a sloboda gine,
    I oci vam krvcu prolijevali

    Za slobodu mile domovine;
    Hrvati ste - kojim prošla zgoda
    Jedna želja, sveta riječ "Sloboda".

    Braća ginu, crna čeljad vrvi,
    Braću našu samo Bogo štiti,
    Crnu čeljad lažni kršćan mili,
    Nemilostiv rijekam svete krvi -
    Al hrvatska krv lje nije voda:
    Pomoć braći! pomoć spasu roda!

    A koliba i palača sjajna
    Svijetloj suzi suzom odgovara;
    Po narodu iskra planu tajna
    Put božanskog divotvornog žara:
    Gdje se sestri bistro oko rosi,
    Gdje sestrica za slobodu prosi.

    Kako ne bi - srce od kamena
    Od miline bi se rastopilo,
    Zavrela bi ljudska krv ledena
    Gdje se žari žensko oko milo;
    Kako ne bi - gdje po nježnih usti'
    Blagu vijest nam višnji Bog izusti.

    I palača i koliba daje,
    Više dara gdje je bolja sreća;
    Manje dara gdjeno malena je,
    Al ga svuda želja veća,
    Al ih svud blagoslov Boga
    Na pohodu srca lijepoga.

    Kano pčele mladijem proljećem
    O sunašcu žarkom rojem roje,
    Slasti kupe mirisnijem cvijećem,
    Pa ih nose u stanice svoje:
    Tako gospe srcem našeg roda
    Kupe slasti bratinskoga ploda.

    Kupe slasti, melem ljutih rana,
    Bujnog cvijeća s rajskog perivoja,
    Gladnih usta radi boljih dana;
    Pire plamen božanstvena boja;
    Kupe zlato, gvožđe, da'no siječe,
    Kupe suze, krvca da doteče.

    Od darova što ih Bog podijeli
    Rodu ljudskom, nek se širi, cvate
    Dar najljepši, dar od svih najvelji
    Sile svete, moći nepoznate:

    Sloboda je prvi izvor sreće,
    Koji netom svijetu odoljet će.

    Šta je život gdje slobode nije?
    Ah, bez duše mrtvo živovanje.
    Bez slobode šta je mudro znanje?
    Polje šta je kog sunce ne grije?
    Ptica jadna bez laganih krila,
    A bez krvi uvehnula žila?

    Za nj padaše slavni rod Helena,
    Za nj junaci staroslavnog Rima,
    Za nj i puca srce nas, Slavena:
    Bez slobode svijetu spasa nima;
    Al nam ona propasti ne more,
    Gdje se za nju naše žene bore.

    Tim anđelskim duhom nadahnuta,
    Pobijedit će braća naša vraga,
    Smrvit glavu po njem zmaju ljuta,
    Svuda cvast će pak sloboda blaga:
    Raduj mi se, oj hrvatski rode,
    Kad se u tebi takve kćeri plode.

    Slava misli što je zamislila
    Pomoć bratu, da sloboda svane,
    Slava srcu čuvstva Bogu mila,
    Što zavija braći ljute rane,
    Slava oku takva kap što topi,
    Kom idete, slava onoj stopi!

    Slava vam, vi vjerne rodu žene,
    Svojim sestram sjajno ogledalo.
    Dok je takvih, sreća vam ne vene,
    Kakve vi, tak vam i sjeme cvalo.
    I dok kap još vrije krvi naše,
    Spominjat će Hrvat ime vaše. 



    TROJEDINI BARJAK NAŠ

    Od vijekova tri nam dara.
    Dao nam ih dobri Bog,
    Lijepa dara, sve što stara,
    A u slavu roda tvog:
    Do tri boje,
    Sveto troje;
    Da ih pamtiš, da ih znaš:
    Nek se vije povrh glave
    Vilin znamen stare slave
    Trojedini barjak naš.

    Rujna boja, krv rumena,
    Prošlih zgoda krvni list,
    Prot' barbarstvu prolivena,
    Svjedok sjajan, svjedok čist:
    Za slobodu
    Opet rodu,
    Da mi pamtiš, da mi znaš,
    Krv ćeš dati, ako valja
    Da se nigda ne okalja
    Trojedini barjak naš.

    Bijela boja, ćud nedužna,
    Svega roda obraz živ,
    Što ga shara ruka ružna,
    Nije narod, nij' on kriv, -
    Čud nevinu
    Čuvaj sinu;
    Da mi pamtiš, da mi znaš:
    Proklet onaj od svog roda,
    Koj' za podlo mito proda
    Trojedini barjak naš.

    Modra boja, lice neba,
    Kao vedri božji hram;
    Nebo zovni, to nam treba,
    Jedina je pomoć nam:
    To nas spasi
    U zlim časî;

    Da mi pamtiš, da mi znaš:
    Ne uzdaje s' u nikoga,
    Neg' u sebe i u Boga
    Trojedini barjak naš.

    Pa će zasjat tvrdom slogom
    - Nek si grakće, tko je slijep, -
    I pred svijetom i pred Bogom,
    Sjajan, vedar, čist i lijep
    Trojim cvijetom
    Cijelim svijetom,
    Ma i tko si, da ga znaš,
    Opet čitav, nepovrijeđen,
    Nikad vragom nepobijeđen
    Trojedini barjak naš.



    HRVATSKOME SINU

    Nit kô carstvo nebeskoga sina,
    Nit kô strica sjevernoga kraj,
    Široka nij' tvoja domovina,
    Naš hrvatski mili zavičaj;
    Al' sred bure svijeta i sred truda
    Sveta neka ti je ova gruda.
    Ljubi mi ju, mili sine moj.
    Od djedova ti je ostavljena,

    Svetom krvi stoput pokrštena,
    Na njoj, sine, čvrsto, krepko stoj.

    Ta na njoj je narod taj naš nikô,
    Dičan narod, pa još živ i zdrav,
    Za slobodu ginut odvijek vikô,
    Za slobodu bijesan kao lav;
    I ti, sinko, iz toga si krila,
    Roda sreća nek t' je uvijek mila:
    Ljubi rod svoj, dragi sine moj.
    Bili vedri ili burni časi,
    Ti ponosno rodu svom se glasi
    I do groba uza nj vjerno stoj.

    B'jaše časa dosta, ah, predosta,
    Što nas bubanj zvô pod tuđi stijeg,
    A Hrvačad ona "divlja, prosta"
    Satjerala vraga vijek u bijeg;
    Plaća tvoja, kôm te svijet nadari?
    Ropstva b'jasmo, vele, janjičari!
    Zato dobro pamti, sine moj,
    Već je hora, da radimo danas
    Ne radimo tuđem, veće za nas:
    Rad za narod nek je život tvoj.

    Da, u kolo amo, svi Hrvati,
    Svaki sada po razumu svom
    Objeručke nek se posla lati,
    Da gradimo netom lijep si dom.
    Čina treba, čina, ljudi, čuste!
    Nije nam do vike prazne, puste,
    Zato dobro pamti, sine moj:
    I ti nosi kamen toj palači,
    I ti podaj zrno toj pogači:
    Nije ploda, gdje ne teče znoj.

    Tvrđa nam je na razmaku vijeka
    Dom hrvatski, - ti joj graničar,
    Odsvud, odsvud prijeti zloba prijeka,
    Da razori taj božanski dar;
    Al' ti drži uvijek pušku punu,
    Pomno, sinko, stoj mi na kordunu,
    Pa naperi oštro pogled svoj:
    Na pomolu, gdje nam prijeti kuga,
    Il' se šteni ili se vijuga,
    Ti zagrmi gromom sine: Stoj!

    Stojder, vraže, ni koraka više,
    Ni koraka, il' u jedan hip
    Zrno moje biljeg ti napiše,
    I satrt će mahom vražji kip. -
    Oj neka to misli, radi, snuje,
    Plete, mrsi, glođe, grize, ruje,
    Razbit će si gnjusno rilo krt
    O d'jamantnom roda našeg slogu,
    Gdje pisano stoji, a po Bogu:
    Tu sloboda samo ili smrt.

    Da, sloboda, ona divna sila,
    Po kôj tužna zemlja biva raj;
    O slobodo, steri zlatna krila
    Nad hrvatski lijepi zavičaj;
    U slobodi nek se rod naš grli,
    Majka, ljuba, djeca, junak vrli,
    Po slobodi tek si, sine, svoj,
    Pa nek tuđ ti laska, laže, miti,
    Ti ne slušaj, sloboda te štiti:
    Nju obrani krvcom, sine moj.

    A da sudba branit ju ne dade,
    Da nam zadnji odzvonio čas,
    U verigah ne nalazi nade,
    Ropstvo nek t' ne bude rđav spas;
    Na toj grudi, gdje te majka rodi,
    Nek i zvijezda života zahodi,
    I slobodan legni u svoj grob;
    Da ti škripi ljutit vrag nad rakom:
    "Slobodan tu Hrvat pao junakom,
    Bio zadnji, al' ne bio rob."




    HRVATSKA PJESMA

    Glasna, jasna od pameti
    Preko dola, preko gora
    Hrvatska nam pjesma leti
    Sve do sinjeg tamo mora,
    Časak meka.
    Čas kô grom:
    Vječna jeka
    Za naš dom
    Davor oj,
    Brate moj!
    Nek se slože grla bratska:
    Živila Hrvatska!

    Gromorna se orijaše,
    Zator slaveć Tatar-kana;
    Uz nju vječnom slavom sjaše
    Zastava od sto nam bana;

    Turad splesa
    Bakač ban,
    Svijet potresa
    Frankapan,
    Pojuć: oj!
    Brate moj!
    Nek nam bljesne sablja bratska,
    Živila Hrvatska!

    Širom vala pjesma zvoni,
    Naša pjesma iz sto grla,
    Kada u svijet lađu goni
    Od mornara četa vrla.
    Talas vrije,
    Gine brijeg;
    Slavno vije,
    Naš se stijeg;
    Mornar moj
    Pjeva: oj!
    Složite se grla bratska,
    Živila Hrvatska!

    Nojcom blagom tih se ljulja
    Ljupke pjesme odziv sladak,
    Kao milen pijev slavulja,
    Što kroz zelen cvili hladak,
    Kad doziva
    Vojno drag
    Milka živa
    Uzor blag:
    Dođi oj,
    Raju moj!
    Mladim pjeva četa bratska:
    Živila Hrvatska!

    Davor, braćo, s duše pune,
    K zvijezdam nek se pjesma vine
    Kada klikće, plače, dune,
    Kao vjetar sred pučine.
    Svako doba
    Svaki čas
    Sve do groba
    Diži glas,
    Pjevaj oj,
    Brate moj!
    Nek se čuju grla bratska:
    Živila Hrvatska!
    DOLAZAK HRVATA

    Naprijed rode, naprijed žurno,
    Druga slijedi drug,
    Kroz avarsko kolo burno
    Tam' na topli jug!
    Sa planinâ, sa Karpatâ
    Brije sjever ljut,
    Naprijed, sinci oj Hrvatâ,
    K jugu ide put!

    Bozi naši, bozi stari,
    Novi krijes se vama žari!
    U tom novom zavičaju
    Dođe Hrvat svome kraju:
    Nađe polja, nađe gore,
    Nađe lozu, nađe more;
    Dođe zora, dođe dan,
    Hrvat našô sebi stan,
    Blažen ovaj krasni kraj,
    Tu si nađe Hrvat raj!!

    Tmina minu, danak sinu,
    Blago tebi, sinu moj!
    Gledaj dalje u daljinu:
    Tvoj je stanak, tvoj je, tvoj!
    Slijedi, sinko, zakon Boži,
    Dug bijaše jad i vaj;
    Naprijed, rode, žrtve složi:
    Bog ti dade krasan kraj!

    Tu si, rode, raspni šator,
    Na taj sveti brijeg,
    A nad njime - vragu zator -
    Svoj mi diži stijeg!
    Ovo ti je sveta brazda,
    Što ti dade kob,
    Hrvatska nek' bude vazda -
    Budi zipka, grob.

    Tu ti bolja cvate nada,
    Cvate sreća, mir,
    Tu sloboda neka vlada,
    Prave sreće pir.
    Zdravo da si, novi dome,
    Dome divan, drag,
    Hrvat sad je svoj na svome,
    Neka dođe vrag!

    Gledajte mi, braćo, širom
    Valovi se zlatni dižu,
    Proljetnijem pod tim mirom
    Gradovi se bijeli nižu.
    Zelen bujna svuda niče,
    Živo srce glasno kliče:
    Tu nam slast i kruna, slava,
    Hrvatska tu stoji prava!
    Slavni rode, tude vladaj,
    Dok je svijeta, traj!
    Svaki zlobnik ljuti padaj,
    Koj' ti muti raj!

    Nek' se vije stijeg visoko,
    Vragu nosi grom,
    Širio se na široko
    Hrvatski nam dom!

    TRI RIJEČI

    Tri riječi pamti, dijete moje,
    Tri riječi zlatne, krasne,
    I u srce ih piši svoje,
    Nek ondje sjaju jasne.
    Upamti mi ih svako doba,
    Ko vječni, sveti glas;
    Spominji mi ih sve do groba,
    Kad zadnji kucne čas.

    Oj, broj mi nebom zlatne zvijezde,
    I šaro cvijeće gajem;
    I gledaj ptice, gdje se gnijezde,
    I zlatno klasje krajem.
    Svud vidiš slike ljepše, nove,
    Sred divnog svijeta tog;
    Krasote tko li stvori ove?
    Oj, drago dijete: - BOG.

    Gle, ptica svoje gnijezdo ljubi,
    I košnicu si pčela,
    I krtac jamu što si dubi,
    I tvor svoj stada bijela.
    A ti da, sinko, budeš gori,
    No zvijer na svijetu tom?
    Što treba tebi ljubit zbori!
    Oj, drago dijete: - DOM.

    A znaš li čija ruka meka
    Glavičicu ti gladi?
    A tko ti dao svoga mlijeka,
    Da drobna usta sladi?
    Tko tebe grli i cjeliva
    U svaki dan i sat?
    Dobrota tko je ona živa?
    Oj, drago dijete: - MAT'.

    Da, Bog i mati, domovina,
    Tri riječi svete, mile,
    Obraniti će dobra sina
    Od nevolje i sile.
    Tri u tvom srcu zlatna cvijeta;
    Njih vjerno, dijete, goj!
    Njih čuvaj dobro dok je svijeta,
    I sretan život tvoj!

    (1874.)




    CRKVICA RANJENOG ISUSA

    Sred ravnice široke
    Četir lipe stale,
    Četir lipe visoke
    Oko crkvice male.

    Sve je tiho i tiho,
    Nigdje ne čuješ glasa,
    Lahorak brije mio
    Vrhom zlatnoga klasa.

    Lahorak leti hitro
    Širom kićena svijeta
    Lako se njihao, titrô
    Oko lipinog cvijeta.

    Vrijeme nemilo ruje
    Crkva je stara i čvrsta
    Dvjesta već godina tu je
    Stanak "ranjenog Krista"!

    Naokô nikoga nema,
    U toj samoći je milo,
    Do crkve ja zadrema'
    Pa mi se, ljudi, snilo.

    Crkvo, crkvice stara
    Drvena starice moja, -
    Vrijeme te glođe i hara
    Vijeku ti ne zna se broja.

    Crkvo, crkvice mala,
    Tu pod lipinim hladom
    Ljuta te godina prala
    Bura te bila gradom.

    Kruta te zima spregla
    Okovom ledenog srebra,
    Pripeka ljetna te žegla,
    Da ti pucaju rebra.

    Čvrsto krovak ti stoji
    Tude na samotnoj strani,
    Godine davne broji,
    Ranjenog Isusa brani.

    Al' proštenje ti svane
    Zvonce ti malo pjeva,
    Svjetilo u tebi plane,
    Duša ti suncem sijeva.

    Granjem se lipinim vine
    Pjesma iz svega glasa:
    Slava ti, božji sine,
    Kućice ranjenog spasa.

    Crkvice osred lipa,
    Pred tobom kleknuh o'ma,
    Evo pravcatog kipa
    Jadnog hrvatskog doma.

    Usred svijeta široka,
    Dom nam u zabitnoj strani
    Slavenska lipa visoka
    Gustim ga granjem brani.

    Hrvatska zemlja nam stara,
    Hrvatska zemlja mala,
    Mnoga ju bura pohara,
    Mnoga ju godina prala.

    Ali tvrdo još stoji,
    Čuva svetinje puka,
    Mirno godine broji,
    Ma ju i davila muka.

    Doći će, doći danak,
    Planut će spasu svijeća,
    Hrvatski sijevat će stanak,
    Sijevat će rodu sreća.

    Lipom će granatom vinut
    U nebo pjesma se roda,
    Sinut će, braćo, sinut
    Spas nam i sreća, sloboda.

    Crkvo, crkvice mala
    Usred lipina cvijeta,
    Tisuć mi godina stala,
    Drvena starice sveta.




    KLEVETNIKOM HRVATSKE

    Ni riječi više! Već ste dosta
    Nagraktale se, crne vrane!
    Dogrdila nam vika prosta
    I kleveta vam na sve strane;
    Uzavrila je naša krv,
    Uskipila je nama žuč,
    Gdje potajice ruje crv,
    Gdje himba gasi našu luč,
    Gdje zlobnik svuda baca blata,
    Amanet ružeć' nas Hrvata.
    Kad cijelim svijetom išla tužba
    Na ljudoždere, na barbare;
    Hrvata kada pogna služba
    Da, vojnik, svuda pali, tare;
    Kad slijedeć' tuđeg bubnja grom,
    U dalek ponije glavu kraj,
    I dok je njegov kukô dom
    On tuđem domu donije vaj;
    Kad svijet nas kleo, nam se smijô:
    Ej! jel'te, to je Hrvat bio?
    Kad nemilomu nalik paši
    Po ropskih leđih našeg puka
    Stupahu bijesni velikaši,
    A bič im tresla ljuta ruka;
    Kad seljanin naš bio glup,
    Kad seljanin naš bio rob,
    Kad u srce kô nož mu tup

    Sve rivala se huda kob,
    Kad svaki bijes ga derô, bio:
    Ej! jel'te, to je Hrvat bio?
    I kad tu zemlju pustu, gluhu
    Raskrojiše na male peće,
    Da kô po Isusovu ruhu
    Tuđinac po njoj kocke meće;
    Kad Franak, Turčin, Mlečanin,
    Rastrovaše nam svaki tren;
    Kad Hrvatske nam majke sin
    I svakog bijesa bio plijen;
    Kad nitko nas ni pisnut smio:
    Ej! jel'te, to je Hrvat bio?
    Da, Hrvat - svakom strancu sluga,
    Da, Hrvat - tuđoj ruci cijepac,
    Da, bijedan prosjak, vrijedan ruga,
    I glupak, gluhak, podlak, slijepac,
    Grdoba ljudska za taj svijet,
    U ljudskom kolu mrtav panj,
    Na tuđoj njivi samo smet,
    Ni vrijedan, da se pita za nj,
    Da, trak ga sunca božjeg grijô:
    Ej! jel'te, to je Hrvat bio?
    Al' sad, gdje grobna kora puče,
    Gdje zvijezda nam vrh čela zasja,
    Pomlađeno gdje srce tuče
    Žestinom punog gromoglasja,
    Gdje iza bijede, muke, zla,
    Povratio se vid i sluh,
    Gdje žarom drktnu duša sva,
    Slobode gdje nas dirnu duh, -
    Sad grakću crnih vrana jata:
    Ta nema, nema već Hrvata.
    Iz mrtvoga se prenuv kala
    Međ' ljudî i mi sad smo ljudi,
    I naša svijest nas spasit' znala,
    Izmamit' ploda našoj grudi,
    Duhova skupit' dičan broj,
    Razgalit' neba jasni svod;
    To naše sjeme, naš je znoj
    Po božjem pravu naš je plod;
    Al' crnih vrana grakću jata:
    Ne! Ne ima žetve za Hrvata.

    I sjetismo se, što je slava,
    I sjetismo se stare knjige,
    I sjetismo se našeg prava,
    Poštene to nam jarnu brige;
    Uz druga prista vjeran drug,
    Sve, sve si stvori Hrvat sam.
    Orača bijednog skromni plug
    Sagradio je znanja hram;
    Al' crnih vrana grakću jata:
    Ta gdje je šaka ta Hrvata?
    Ej dođite, vi mudrovani,
    Naoštrite si silnu pamet
    I traž'te, od čeg' li smo tkani,
    I čije krvi nam je zamet.
    Šta znate? Sladak nam je kruh
    I vrela kap i topla peć;
    Utovit zna se tuđi puh,
    I lijep se novac daje steć',
    To sve će naći vrana jata;
    Al' nigdje, nigdje baš Hrvata.
    Nu pitajte nam zelen-gore,
    Protrijebite nam naša sela,
    Poglednite uz sinje more,
    I ovaj narod kršna tijela.
    Pa pitaj narod: što si baš?
    I reći će ti bistra svijest:
    Ja Hrvat, a to kraj je naš,
    Tu naše srce, tu nam pest,
    Što nemilice svakog hvata,
    Koj' ne zna, ima l' gdje Hrvata.
    Maleni jesmo, istina je,
    Al' pitaj redom prošle vijeke,
    Sve pitaj ove zemlje kraje,
    I prolivene krvi rijeke,
    I svako će ti glasno reć'
    Taj lijepi kraj, to sveto tlo
    Po pravu znao Hrvat steć',
    Što ima, i zavrijedio;
    Po sablji, duhu baština ta
    Svojinom pravom jest Hrvata.
    Šta tražite? Da zavrgnemo
    Svoj rodni kraj, što svak ga ljubi?
    Da naše ime bude nijemo,
    A tuđe da se svuda trubi?
    Da potratimo djeda znoj,
    Da slomimo si štit nam drag?
    Da izbrišemo spomen svoj?
    Hrvatu da je Hrvat vrag?
    Da ono, što je svijetu sveto,
    Nam bude crno i prokleto?
    Ne! Borci jesmo čovječanstva,
    Sloboda duha nam je geslo;
    Branikom bjesmo od tiranstva,
    Sa duše nam se igo streslo;
    Nek' žive svatko, gdje je živ,
    Nek' svaki slijedi pravde smjer,
    I nitko nikom ne bud' kriv,
    I brat da nije bratu zvijer:
    Da ljudi, što ih zemlja broji,
    Slobode sinci, budu svoji.
    Slovinstva jesmo drevna grana,
    Zelena jošte, Bogu hvala!
    U slavskom nizu od đerdana
    Kô dragulj naša slava sjala;
    Slovinke majke junak sin
    Hrvatom će se Hrvat zvat,
    Ni Josip niti Benjamin,
    Jer ravan nek' je bratu brat:
    Pa znat će crnih vrana jata,
    Da jošte žive rod Hrvata.


    Nema komentara:

    Objavi komentar