JESMO LI MI HRVATI UISTINU TAKVI ??

Hrvat voli upirati prstom u druge i etiketirati

Hrvati su nacija koja doslovno ima fetiš na etiketiranje. Što sam starija i što ih dulje promatram, to mi se sve više čini kako je temeljno obilježje života prosječnog Hrvata vulgarisa, njegova zvijezda vodilja koja daje smisao njegovom postojanju - etiketa.

Evo recimo, Hrvat vulgaris obožava odjeću s etiketom. To je kompleks kojeg nosi još iz doba bivše države kada je bila sramota na sebi nositi nešto iz Juge, a niste to smjeli priuštiti ni svojoj djeci. Zamislite samo tu blamažu, što bi ljudi mislili o vama da znaju da klinci zafrkavaju vaše pametno zlato jer nema traperice i majicu iz Trsta ili Graza. Na zapadu je bio truli kapitalizam na kojeg smo gledali s prijezirom, ali nekako su svi htjeli nositi odjeću koja od tamo dolazi. 

Odjeća s markicom - san svakog Hrvata vulgarisa

Kada je pala željezna zavjesa, a ubrzo potom se raspala Jugoslavija, u Hrvatskoj su, poput katedrala iskompleksiranog aspiracijskog društva, sa svih strana izniknuli shopping centri krcati upravo dućanima s brendiranom odjeću. Hrvat vulgaris u tome je ugledao priliku svog života. Sada će svi moći vidjeti kako je on moderan, kako može živjeti isto ko i oni Nijemci kojima se divio kao bogatašima kad su u kamp prikolicama dolazili na njegovo more na ljetovanje, te kako si može priuštiti najbolju odjeću koja postoji. Jer nitko neće govoriti kako je on nekakav balkanski jadnik s istoka koji nema i neće on dozvoliti da se tako priča po selu. Zato mu ne pada na pamet obući tamo nekakve bijedne traperice od 300 kuna - on ne želi ni pogledati one ispod 700, a guza njegove drage može dobro izgledati samo u onima od barem 1.000. Košulja mora biti s onim krokodilčićem jer je to in, a čuo je i da su dobre, navodno boja dugo traje, samo ga užasno muči to što nije siguran na koju stranu krokodilčić treba gledati. Nabavio je i odijelo od onog nekog Bossa, a mali će uskoro imati maturalnu zabavu pa će i njemu trebati nabaviti jedno... 

Naravno, dat će tata za tu večer i auto da se mali pohvali pred ženskicama iz razreda. Nema veze što je položio vozački tek prije mjesec dana kod Pere preko veze. Pobogu, on je njegov sin, njegova dika i ponos, sigurno će znati voziti njegov 'bemve iks šest'. Auto je kupio tako što je prodao zemljište od babe i na to još dodao masan kredit. Ona njegova je kukala jer će ga otplaćivati do mirovine, a možda i dalje, ali kojeg vraga ona zna? Ne može on sebi dozvoliti da vozi nekakvu bijedu. Susjed Slavko ima Mercedesa jer je jedino njemački auto pravi auto, a neće ta budala biti bolja od njega. Osim toga, ženi je bolje da šuti, dobila je i ona bundu, naravno isto na kredit. 

Da, ovako razmišlja Hrvat vulgaris. Ako treba, uzet će kredit i zadužit se debelo iznad svojih mogućnosti kako bi nosio odjeću s markicom i vozio kvalitetan i skup automobil. Kod kuće će možda svaki dan jesti samo grah s najeftinjim kobasicama i spavati stalno na istim plahtama jer nema novca za kupiti nove, a i računi mu se gomilaju. Uostalom, što bi on davao državi kad ona njemu ne da? Drugim riječima, Hrvat vulgaris će, ako treba, dobro stegnuti remen kod kuće kako bi ostavio impresivan vanjski dojam. On želi da svi na njemu vide istaknutu etiketu kako bi na taj način dobio potvrdu da nešto vrijedi. 

No nisu etikete na materijalnim dobrima jedine koje jednog Hrvata zanimaju. On voli etiketirati i ljude. Tako, recimo, još iz doba Juge zna kako su svi oni sa zapada izopačeni, a svi oni s istoka jadnici. I zna da su Ameri užasno glupi, i da Francuzi dobro kuhaju, ali smrde, i da su latino frajeri dobri u seksu - ali ipak ne toliko kao on - i da svi Englezi mrze Hrvatsku, i da su Židovi bogati i vladaju svima nama, i da su svi vlasnici firmi zlo. Sve on to zna. A zna također i koju etiketu treba prišiti svakom od svojih sugrađana. 

BMW x6 - vulgaran do bola, idealan za vađenje masti susjedu

Čudesno je to s Hrvatima i etiketiranjem. U mogućnosti su na temelju vrlo šturih informacija izrečenih u svega rečenicu dvije zaključiti gdje tko spada i koju mu se etiketu treba prišiti. Ako kažeš da Tuđman i nije bio nešto i nabrojiš dvije, tri dobre stvari iz Juge - pa makar to bilo i nešto sasvim paušalno poput onog soka iz vrećice koja je glasno pucala kad bi je se nagazilo, Jaffa keksa i Fructalovog soka - sigurno si jugoslavenčina i komunjara. Ali, ako im kažeš da bi Galeba trebalo potopiti dinamitom i da je OK što smo dali lovu da nam dođe papa, onda si kamenjarska primitivčina i ustaša. U Hrvatskoj se, naime, jasno zna tko je 'ljevo', a tko 'desno', tko je 'ustaša', a tko 'komunjara'. Isto tako, zna se da ako si katolik, onda sigurno nisi homoseksualac jer su ti pederi zlo i oni sigurno ne mogu vjerovati u Boga i biti katolici, jer je to sve izopačeno, a ako si homoseksualac, onda sigurno nisi katolik jer su svi katolici pedofili, pohlepni i zli, a homići su samim tim što su homići totalno fora, otkačeni i dobri. Ko oni  u seriji Will i Grace... 

'Ma, svi su oni pedofili...'

Svaka  od ovih strana, pogotovo kada su u pitanju ovi posljednji - katolici i homoseksualci - upire prstom jedna u drugu i svaka vidi samo vlastite kvalitete i tuđe mane. Njihova shvaćanja suviše su ograničena da bi shvatili kako jedan homoseksualac sasvim lijepo može vjerovati u Boga i štovati kršćanske vrijednosti poput dobročiniteljstva prema drugim ljudima, skromnosti i poniznosti, te kako jedan čisto formalan katolik može više voljeti dečke nego cure, ma koliko se pravio pred drugima da to nije tako. Još manje može shvatiti da nije svaki Istrijan elitist koji prezire one preko puta Učke i da nije svaki Hercegovac seljačina koja ojka, te da svaki simpatizer HDZ-a ne krade, a svaki štovatelj SDP-a ne želi natrag Jugoslaviju. 

Ono što zapravo u Hrvatskoj možemo primijetiti su dvije stvari: pozerstvo, koje se manifestira kroz isticanje materijalnih dobara iznad nečijih financijskih mogućnosti, te duboke, korijenite podjele među ljudima koje zapravo proizlaze iz jedne istinski snažne tendencije isključivosti svih onih koji misle, govore i djeluju drukčije i po bilo čemu se ističu. Drugim riječima, u Hrvatskoj vlada atmosfera uranilovke i iznimno zabrinjavajuće netolerancije mastodonskih razmjera koja nagriza naše društvo poput karcinoma i sada je već do te mjere metastazirala da ozbiljno prijeti raspadu čitavog hrvatskog nacionalnog tijela. Naime, zbog iznimno visoke razine netolerancije među pojedinim interesnim i vrijednosnim skupinama, u Hrvatskoj je doslovno nemoguće ostvariti bilo kakvu razinu složnosti na nacionalnoj razini te nastupiti u međunarodnim odnosima s jedne čvrste, jedinstvene pozicije, kao složna zajednica. Svi upiru prstom malo u Srbe, malo u Slovence, malo u Bruxelles, malo u London. Međutim, Hrvatima vanjski neprijatelj zapravo nije ni potreban. Oni su najgori neprijatelji sebi sami. Obilježit će etiketom svakog tko je drukčiji i baciti ga medijima i izmanipuliranoj rulji na linč. Umjesto da se udruže sa susjedom i pronađu zajednički jezik s njim, radije će pustiti da mu crkne krava, pa makar zbog toga crkla i njihova vlastita. Nikada nikome neće oprostiti uspjeh te, ma koliko gladni bili, nikada neće naučiti dijeliti - osim banci rate za kredit za svoj novi automobil ili brendiranu odjeću. 

Svaki Hrvat vulgaris zna kakav je tko, bolje od ikoga na svijetu. On zna jako dobro koja etiketa kome pripada jer mu ju je sam dao. Zna on itekako i kakav je susjed Slavko, i kakvi su oni iz HDZ-a, i oni iz Bruxellesa, i oni pederi, i oni katolici. Svima je on podijelio dobre etikete. Samo je on dobio pogrešnu. Ma, što te budale znaju?