Nastanak hrvatskog šahiranog grba

dr. sc. Mario JAREB

Prvi grbovi u hrvatskim zemljama počeli su se upotrebljavati već u 13. stoljeću u gradovima na jadranskoj obali, da bi se uskoro njihova upo­raba proširila na cijelo hrvatsko područje. Postoje različita nagađanja i legende o postanku i starosti hrvatskoga šahiranoga grba.13) Primjerice, Miroslav Brandt je godine 1971. napisao da je još "Lj. Karaman u svome djelu IZ KO­LIJEVKE HRVATSKE PROŠLOSTI (Zagreb, 1930) upozorio na motive 'šahov­skog polja' nađene na kamenim fragmentima iz crkve Sv. Donata u Zadru (IX st.) i na splitskoj krstionici iz XI. st. (nav. dj., str. 109, sl. 45, 107, 114). Posebno je zanimljiv ovaj posljednji spomenik, na kojemu je u krugu dvočlanog pletera od po tri vrpce uklesan pentagram s reljefnim likovima četiriju ptica; tri su prika­zane u profilu, a svaka od njih nosi na ramenu kockasti štit, pri čemu je prvo polje u reljefu izbočeno, što (prema kasnijim heraldičkim uzusima) predstavlja vi­zualno jaču boju - dakle, u našem slučaju, crvenu. Vrlo je vjerojatno da izrazito štitasti oblik znaka s kockastim simbolom na ramenima ptica ukazuje na prijelaz starinskih dekorativnih amblema u ustaljeni heraldički znak već u posljednjim desetljećima hrvatske narodne dinastije, to jest u isto vrijeme kad se taj proces vršio i u Zapadnoj Evropi."14) Riječ je ipak o nepotvrđenim pretpostavkama, a Marijan Grakalić ističe da pojedini "povjesničari nekritično traže postanak ovoga grba u predheraldičko razdoblje, ali to nije realno. Na osnovi arheoloških nalaza iz Tbilisa i Gruzije (SSSR), gdje su na keramičkim posudama nađeni ukrasi u obliku šahovske ploče izvlače zaključak o iranskom podrijetlu Hrvata."15) Gra­kalić zaključuje da postanak toga grba treba tražiti u hrvatskim zemljama "u vrije­me vladavine hrvatskih narodnih kraljeva odnosno u doba nastanka heraldike" , što se ne slaže u potpunosti s njegovim prethodnim zaključkom o tome da po­drijetlo "i točnije znanstveno utemeljena starost nije mu zasad poznata i pitanje je hoće li budući razvoj heraldike u Hrvatskoj i uopće hrvatske povijesti to moći utvrditi. "16)

Jedino je sigurno da najstariji poznati prikaz hrvatskoga šahiranoga grba potječe iz godine 1495., a sačuvao se na fresci u trijemu jedne zgrade u austrijskom gradu Innsbrucku (slika 1).17) Riječ je o grbu koji se sastojao od 16 bijelih (srebrnih) i crvenih kvadratnih polja (4x4). Prvo polje bilo je bijelo (srebrno), a grb je bio okrunjen shemtiziranom krunom. To je bio tek jedan od naslikanih grbova ze­malja kojima su vladali Habsburgovci ili su pretendirali na vladarski položaj u ne­kima od njih.¹⁸⁾ Uz taj veći i samostalno naslikani grb postoji i grb sastavljen od grbova Štajerske, Koruške, Kranjske, grofova Celjskih i grba Hrvatske istovjet­nog opisanom samostalno naslikanom grb u (slika 2),19) Te je grbove zapazio i o njima pisao austrijski povjesničar i svojedobni ravnatelj Arhiva grada Innsbru­cka Franz-Heinz Hye. On je također pretpostavio da je nastanak hrvatskoga grba potaknuo car Maksimilijan I. (slika 3), iz čijeg razdoblja i potječe spomenuti grb u Innsbrucku, ali i neki drugi grbovi koji su sačuvani u današnjoj Njemačkoj i Au­striji.²⁰⁾ Pretpostavljam da brojnost sačuvanih hrvatskih šahiranih grbova iz vre­mena tog habsburškog vladara treba zahvaliti činjenici da je mirom u Požunu od 7. studenoga 1491. njemu i njegovoj kući zajamčeno na­sljedstvo ugarsko-hrvatskog prijestolja u slučaju da tada vladajuća kuća Jagelovića ne bi imala zakonitih muških potomaka, ali i odredbi da je Maksimilijan mogao zadržati titulu ugarskog (i hrvatskog) kra­Ija.^2l) Ne bi zbog toga bilo neobično da je upravo on potaknuo nasta­nak hrvatskoga šahiranoga grba, ukoliko taj nije postojao prije. Habsburgovci su ipak postali ugarsko-hrvatski kraljevi tek nekoliko desetljeća kasnije, pa je vjerojatnije da su za početak korištenja toga grba ipak zaslužni tadašnji stvarni ugarsko-hrvatski vladari Jagelovići. Poznato je da se ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Jagelović (1516.­-1526., poginuo u bici na Mohačkom polju) "na više mjesta služi tim grbom s natpisom Croatia".22) Svakako su najpoznatiji primjer prikaza hrvatskoga šahiranoga grba iz vremena toga vladara dvije spome­nice, od kojih je jedna iz 1525. godine (slika 4).23) U oba je slučaja riječ o grb u koji se sastojao od 25 polja, a s obzirom na ispupče­nja polja na spomenici bez oznake godine kovanja, može se pret­postaviti da je počinjao srebrnim poljem. Hrvatski šahirani grb nalazi se i na suvremenom prikazu istoga ugarsko-hrvatskoga kra­lja koji je izradio Hans Burggkmair (slika 5).24) Taj je grb doduše nastao na području pod habsburškom vlašću, a nije mi poznato ni što je autoru bio uzor za izradu slike toga vladara. Činjenica je ipak da su i autor slike i vladar bili suvremenici. Zbog toga pretpostavljam da je autor imao priliku izraditi prikaz koji je, koliko je to u vrijeme kada je rađen bilo moguće, prilično vjerno prikazao toga vla­dara, njegove kraljevske insignije i grb kojim se služio. Ukoliko je ta pret­postavka točna, bila bi riječ o grbu koji je svoj uzor imao u grb u koji se stvarno koristio u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu. Taj grb sadrži 28 polja (4x7), počinjao je bijelim (srebrnim) poljem, i razlikovao se od opisanog uzorka sa 16 polja (4x4) korištenog na područjima pod Maksimilijanovom vlašću.

Klikni na foto...

Nema dvojbe da je hrvatski šahirani grb korišten na području Ugarsko­-hrvatskog Kraljevstva u razdoblju kada su u njemu vladali Jagelovići, i to još u razdoblju Ludovikova prethodnika Vladislava II. Jagelovića (vladao od 1490. do svoje smrti godine 1516.). Dokaz tome jest sačuvani naslikani grb na gradskoj vijećnici u gradu Bardejovu u današnjoj Slovačkoj, a tada gradu na sjeveru Ugarske (mađarski naziv toga grada je Bartfa) (slika 6). Nisam pronašao da bi u dosad objavljenim radovima koji su obrađivali prošlost hrvatskoga šahiranoga grba postojanje toga grba bilo igdje navedeno. Spo­menuta vijećnica građena je između 1505. i 1511. godine pa se može pret­postaviti da je grb naslikan najkasnije 1511. On se sastojao iz većeg vanjskog štita čiju je sredinu pokrivao manji štit zlatne boje na kojem je prikazan crni orao (slika 7). Vanjski štit razdijeljen je na četiri polja. U gornjem redu je ugarski grb: u prvom polju bijelo-crvene grede Arpadovića, a u drugom cr­venom polju bijeli je dvostruki ugarski križ postavljen na vrh središnjeg od tri zelena brežuljka. U donjem je redu hrvatsko-dalmatinski grb: u prvom je polju hrvatski šahirani grb od 20 polja (4x5) s početnim srebrnim (bije­lim poljem), a u drugom je polju grb Dalmacije (tri zlatne leopardske glave na plavom polju). Cijeli je grb okrunjen shemati­ziranom krunom, koja je najvjerojatnije trebala predstavljati ugarsku krunu sv. Stjepana. U pro­storu izmedu krune i štita upisan je monogram "W" (Wladislaus), što nepobitno dokazuje da je riječ o grbu iz Vladislavova vremena. Raspored hrvatskoga i dalmatinskoga grba upućuje na nji­hovu povezanost te odgovara pojmu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije (Regnum Croatiae et Dal­matiae). Važno je istaknuti da raspored grbova, odnosno izgled štita, u osnovi odgovaraju grbo­vima Vladislava II. i njegova prethodnika Matije Korvina, koji su ponajviše poznati s kovanog novca.²⁵⁾ (slika 8) Razlika je bila u donjem redu grba, u kojem je na kovanom novcu redovito u prvom polju bio grb Dalmacije (očito kao grb cijeloga Hrvatskoga ili Hrvatsko-dalmatinskoga Kra­ljevstva), a u drugom je polju bio grb Češke (lav). O grbu Dalmacije kao o grb u cijeloga Hrvatskoga ili Hrvatsko-dalmatinskoga Kraljevstva bit će više riječi u nastavku. Još treba dodati da na grbovima Matije Korvina u središnjem štitu do­lazi njegov obiteljski grb (gavran); a ne orao kao na Vladislavovim grbovima.

Hrvatski šahirani grb na grbu iz Bardejova razlikuje se po broju polja od opi­sanog grba iz Innsbrucka iz godine 1495., što ide u prilog tezi da nije s područja pod Maksimilijanovom vlašću te upućuje na pretpostavku da se Vladislav po­služio već postojećim grbom koji se uistinu i koristio u Hrvatskoj. Teško je naime vjerovati da Jagelovići ne bi pokušali samostalno urediti tako važnu stvar kao što je grb jedne od kraljevina kojima su vladali. Posredni dokaz o tome da su brinuli o takvim stvarima jest grbovnica kojom je 1496. Vladislav II. podijelio grb Kraljevini Slavoniji, odnosno potvrdio je stari grb te zemlje. O grb u Slavonije i o toj grbovnici više će riječi biti u nastavku.

Logično bi takoder bilo i da je prema već postojećem uzoru korištenom u samoj Hrvatskoj napravljen grb od 64 polja (8x8 polja), koji se nalazio na pečatu kraljevstva (Sigillum regni) na povelji kojom je sabor Kraljevine Hrvatske u Cetinu 1. siječnja 1527. izabrao Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskoga kralja (slika 9 I slika 10).26) Tada je hrvatski šahirani grb prvi put upotrijebljen "u diplomatske svrhe, koji na službenom dokumentu simbolizira hrvatsku državu prigodom izbora su­verena"27) Pečat svojim izgledom odaje da je po svoj prilici izrađen na brzinu i upravo za tu važnu prigodu. Pitanje je ipak koliko je vjerojatno da bi hrvatski staleži na njega stavili grb koji bi po Hye­voj pretpostavci nastao tek nekoliko desetljeća prije i na području njima ipak stranog vladara. Nije li vjerojatnije da je korišten grb koji se i dotad na­lazio na vjerojatno postojećem pečatu kraljevstva i drugim simbolima Hrvatskoga Kraljevstva?28) Pri­tom činjenica da nemamo primjera uporabe hrvat­skoga grba prije godine 1495., pa ni njegove uvjetno rečeno službene uporabe, ne treba priječiti u donošenju pretpostavke da je takav grb postojao i prije. Nisu li tek nedavno Hyeva i Gallova istraživanja pomaknula si­gurnu uporabu hrvatskoga grba u posljednje godine 15. stoljeća?29) Nije li i dosad hrvatskim istraživačima nepoznati grb iz Bardejova dokaz da postoje prikazi grbova koji mogu promijeniti dosadašnje spoznaje o po­drijetlu i uporabi hrvatskoga šahiranoga grba. Ne treba odbaciti ni mo­gućnost da bi u budućnosti nova istraživanja mogla pomaknuti tu granicu i u prethodna desetljeća, pa i u znatno ranija razdoblja.

Klikni na foto...

13) U literaturi se najčešće navodi legenda o tome da je hrvatski grb navodno nastao "pošto je za­robljeni hrvatski kralj Stjepan Držislav (969.-995.) u šahovskoj igri pobijedio mletačkog dužda Petra II. Orseola (992.-1009.). Dužd mu je podario slobodu i vlast nad dalmatinskim grado­vima." Navod iz knjige Hrvoja Kekeza, Grbovi gradova u Republici Hrvatskoj, 10.

14) Miroslav Brandt, "O neustaljenosti u uporabi hrvatskog grba", Hrvatski tjednik (tjednik, Zagreb), br. 9., 11. lipnja 1971., 8.

15) Marijan Grakalić, Hrvatski grb, 30.

16) Isto, 29.-30.

17) Prva je fotografiju toga grba u Hrvatskoj donijela Jelena Borošak-Marijanović, Zastave kroz sto­ljeća, 45.-46.

18) Na postojanje toga grba kao najstarijeg poznatog hrvatskog grba i kontekst u kojem se nalazio upozorila je nešto prije Jelene Borošak-Marijanović Dubravka Peić Čaldarević u katalogu Vlaste Brajković, Grbovi, grbovnice, rodoslovlja, 114. Ona je navela da se grb "Kraljevine Hrvatske, su­deći prema najnovijim nalazima povjesničara, prvi put ( ... ) javlja u doba cara Maksimilijana 1. kra­jem 15. stoljeća. Najstariji dosad njegov sačuvani primjerak uočio je prije nekoliko godina austrijski historičar Hye [dr. Franz-Heinz Hye, tada ravnatelj Arhiva grada Innsbrucka, nap. M. J.] na svodu kuće Waltera Zalera, gradskog suca u Innsbrucku (Friedrichstrasse 35), iz 1495. godine". Tijekom 15. stoljeća dva su Habsburgovca vladala Ugarsko-hrvatskim Kraljevstvom. Prvi je bio Albert (Albrecht) II., koji je vladao od 1438. do 1439. Drugi je bio Ladislav IV. Postum (ili Po­smrče), od 1440. (stvarno od 1444.) do 1457. Na Albertovu carskom i kraljevskom pečatu spo­menute su Dalmacija i Hrvatska - "REX ( ... ) DALMACIE : CROACIE", a u desnom gornjem dijelu prikazan je i grb Dalmacije, koji je očito predstavljao cijelo Hrvatsko (Hrvatsko-dalma­tinsko) Kraljevstvo. Precizan crtež pečata objavljen je u Die osterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Ubersichtsband, 2. Abtheilung: Geschichtlicher Theil, Beč 1887.,47.

Na temelju vladavine spomenute dvojice Habsburgovci su polagali pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje, pa su u skladu s tadašnjim običajima grbove tih zemalja redovito isticali uz grbove onih zemalja kojima su stvarno vladali.

19) Slika koja pokazuje oba grba objavljena je uz članak Armanda Černjula, "Hrvatski grb u srcu Inns­brucka", Večernji list (dnevnik, Zagreb), 7. siječnja 1998., duplerica na stranicama 20. i 33., a slika tih grbova i tekst članka na str. 20. Autor članka snimio je spomenutu sliku, ali i sliku pročelja zgrade u Friedrichstrasse 35, koja je objavljena na str. 33. Černjul se poziva na Hyeov članak te objašnjava da je hrvatski grb u boji na "tom zdanju ( ... ) freskoslikarij heraldičkog stila iz 1495/96., koji je otkriven pod slojem žbuke 1885. godine". On u nastavku spominje i grbove "ugarske Bosne i Dalmacije, koji su nastali nakon austrijsko-španjolskog ženidbenog ugovora iz 1495. godine".

20) Spomenutu Hyeovu pretpostavku iznesenu u članku iz godine 1992. (u popisu literature nije na­žalost navela naslov članka i podatke o tome gdje je objavljen) prenosi Dubravka Peić Čaldare­vić u prethodno spomenutom tekstu kataloške jedinice. Na istom mjestu, oslanjajući se na podatke koje je iznio austrijski povjesničar Franz Gall godine 1992., navodi i ostale primjere upo­rabe hrvatskoga grba u razdoblju vladavine cara Maksimilijana I., od kojih se još jedan iz godine 1499. nalazi u Innsbrucku. Autorica zbog toga drži da Hyevu "pretpostavku u velikoj mjeri po­tvrduju i rezultati istraživanja heraldičara Franza Galla".

21) Poslije smrti kralja Matije Korvina (kralj Matijaš) u travnju 1490. postavilo se pitanje novoga ugarsko-hrvatskog kralja. Iako se činilo da Matijin sin i herceg Ivaniš Korvin ima najveće iz­glede postati novi kralj, ipak je razvoj dogadaja doveo na prijestolje dotadašnjeg češkog kralja Vladislava Jagelovića (u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu vladao kao Vladislav II.). Taj je izbor imao mnogo protivnika, a najjači od njih bio je rimsko-njemački car Maksimilijan I. Habsbur­ški koji se pozivao na prethodne Habsburgovce na tom prijestolju i ugovore koji su davali pred­nost izboru članova te kuće. Zbog toga je Maksimilijan 1490. napao Ugarsku (zauzevši prije toga neke habsburške nasljedne zemlje koje je još kralj Matijaš pridružio ugarskoj vlasti), a u njoj i u Hrvatskoj pridružili su mu se mnogi velikaši. Ipak je do ljeta 1491. Vladislav vratio ve­ćinu osvojenih gradova u Ugarskoj, da bi naposljetku dvojica vladara u Požunu (danas Brati­slava) sklopila mir, koji su u veljači 1492. potvrdili na saboru u Budimu sakupljeni staleži Ugarske te staleži Kraljevina Hrvatske i Slavonije.

22) Željko Heimer, Grb i zastava Republike Hrvatske, Zagreb 2008.

23) U novije je vrijeme opise i slike obaju spomenica objavio Irislav Dolenec, Hrvatska numizmatika: kovani novac, papirni novac, radne marke, privatna izdanja kovanog novca - žetoni : od poče­taka do danas, Zagreb 1993., 120. Opširnije opise i nešto lošije crteže istih spomenica donosi Bože Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske (N. st. pr. Kr. - 1918.) : Numismatik auf dem historischen Boden Kroatiens (N. IH. v. Chr. - 1918.), II. izdanje, Rijeka 1994.,471.­472. Nije mi poznato je li druga spomenica nastala prije ili nakon one iz godine 1525. Dolenec u sklopu opisa spomenice iz godine 1525. navodi da se u njezinu slučaju prvi "put u povijesti nalazi ( ... ) na jednoj kovanici hrvatski grb." Ipak treba istaknuti da je na istoj stranici objavio opis i slike (fotografije) aversa i reversa spomenice Maksimilijana I. Habsburškog iz godine 1509. Fotografija reversa pokazuje da se na njemu uz grb Dalmacije nalazi grb koji se može protuma­čiti i kao hrvatski šahirani grb. Kakvoća objavljene fotografije takva je da bi za donošenje ko­načnog zaključka o tome radi li se uistinu o hrvatskom šahiranom grb u trebalo imati uvid u izvornik ili bar puno bolju fotografiju reversa te spomenice. Ne bi bilo neobično da je riječ o hr­vatskom šahiranom grbu s obzirom na postojanje više takvih grbova nastalih na području pod njegovom vlašću. Dolenec ističe da se na reversu "u središnjem krugu nalazi ( ... ) grb Dalmacije, koji je u to vrijeme simbolizirao cijelu Hrvatsku."

Spomenica koja se objavljuje u ovoj knjizi je ona iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, numizmatička zbirka, EI8078. Koristim prigodu da se zahvalim dr. Ivanu Mirniku, voditelju numizmatičke zbirke, što je omogućio objavljivanje te spomenice i drugih predmeta iz zbirke.

24) Spomenuti prikaz, inače objavljen u brojnim publikacijama, donosi i Željko Heimer, Grb i za­stava Republike Hrvatske, 38. On u potpisu slike neprecizno tvrdi da je riječ o prikazu iz "Ge­nealogije Habsburga Hansa Burgkmaira (1473.-1531.)." Njegova je genealogija Habsburgovaca izradena izmedu 1508. i 1512., kako tvrdi Bartol Zmajić u enciklopedijskoj natuknici o grbo­vima na području tadašnje SR Hrvatske, Enciklopedija jugoslavije, 4, E-Hrv, Zagreb 1986.,558. Dubravka Peić Čaldarević u spomenutoj kataloškoj jedinici u katalogu Vlaste Brajković, Grbovi, grbovnice, rodoslovlja, 114., spominje pak da je nazočnost hrvatskoga šahiranoga grba zabilježena "na genealogiji cara Maksimilijana I. koju je između 1509. i 1512. izradio Hans Burggkmair". U toj se genealogiji javljaju grbovi Hrvatske i Dalmacije. Očito je da Heimer netočno datira spo­menutu sliku kralja Ludovika II. Zmajić u navedenoj natuknici izričito tvrdi da je ta slika nastala godine 1525., što je i vjerojatnije s obzirom na to da je Ludovik počeo vladati godine 1516. Vrlo je dobro reprodukciju te "suvremene kopije" uljene "slike Hansa Burgkrnaira (1472.-1559.) koja se čuva u porodičnoj knjižnici grofova Thun-Hohenstein u Dječinu", objavio Vjekoslav Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, svezak drugi: dio treći, Za­greb 1904.,273.

25) Usp. prikaze novaca tih dvaju vladara kod Irislava Dolenca, Hrvatska numizmatika, 106.-107. (Vladislav II. je tu pogrešno prozvan Ladislavom II.) i Bože Mimice, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske, 464.-47I.

26) Fotografija i nacrt toga pečata objavljeni su u brojnim publikacijama, pa tako i u knjizi Hrvoja Matkovića, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb 2006., 107. (fotografija povelje s pečatom) i 110. (nacrt pečata). Ispupčenost polja na tom grb u pokazuje da je počinjao crvenim poljem. Pritom treba istaknuti da postoji kamena ploča s prikazom šahovske ploče (8x8 polja), koja po broju i rasporedu polja odgovara grbu iz godine 1527. Ta je ploča uzidana u zvonik crkve sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku, u kojoj je pronadena čuvena Baščanska ploča. Ta je crkva po­pravljena idogradena 1498., o čemu svjedoči ta godina uklesana na crkvenom prozoru. Čini se da je ploča uzidana u zvonik kao spolija s nekog starijeg objekta, pa je očito riječ o reljefu stari­jem od godine 1498. Stariji istraživači, primjerice Ivan Kukuljević Sakcinski, smatrali su tu ploču grbom (Kukuljević je naveo da je to hrvatski grb), no činjenica je da nema dokaza da je uopće riječ o grbu. O toj ploči, koju takoder smatra grbom, opširno je raspravljao Marijan Grakalić, Hrvatski grb, 32.-35. Smatram da ne treba odbaciti mogućnost da je riječ o grbu, no mislim da s obzirom na nedostatak podataka o njezinu podrijetlu i starosti nije dopustivo izvoditi zaklju­čke o tome da je zasigurno riječ o grbu, i to o jednom od najstarijih prikaza hrvatskoga šahira­noga grba.

27) Heimer, Grb i zastava Republike Hrvatske, 37.

28) Treba pritom podsjetiti da Cetingrad nije bio u tradicionalnom središtu Hrvatsko-dalmatinskoga Kraljevstva. Ono se nalazilo na području izmedu Zrmanje i Cetine, a po svojemu značenju isti­cao se Knin u kojemu su u desetljećima koja su prethodila cetingradskom izboru održavani i hr­vatsko-dalmatinski sabori. Ta su središnja područja srednjovjekovne Hrvatske nekoliko godina prije izbora Ferdinanda I. pala pod osmanlijsku vlast (s iznimkom nekoliko manjih utvrda i Klisa koji je pao pod Osmanlije godine 1537.), pa se i središte kraljevstva silom prilika premjestila sje­vernije. Knin je pod Osmanlije pao godine 1522. S obzirom na značaj toga grada i na činjenicu da su u njemu dugo vremena zasjedali hrvatsko-dalmatinski sabori, ne bi li bilo logično da su u njemu čuvane takve stvari kao što je bio pečat kraljevstva? Nije li moguća i logična pretpostavka da su u požaru rata koji je doveo do pada toga grada i središta Hrvatske pod Osmanlije takve stvari mogle biti izgubljene? Dostupni podaci govore da je posljednji sabor za koji je zabilježeno da je održan u Kninu bio onaj od godine 1473. ili 1474., usp. Vjekoslav Klaić, "Hrvatski sabori do go­dine 1790.", Zbornik Matice hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskog Kraljevstva, Zagreb 1925., 267. On na istoj stranici ističe i da o zasebnim saborima kraljevine Hrvatske u XV. stoljeću imade vrlo malo podataka, budi što su se rijetko sastajali, budi što su se pismeni spomenici o njima iz­gubili ili zametnuli. Isti autor na stranicama 267.-268. navodi sabore održane u Bihaću 1494., u Topuskom 1524. i opet u Bihaću godine 1526., pa je moguće da je sa saborima mjesto boravka mijenjao i pečat kraljevstva. Možda je bio izgubljen i nakon zasjedanja u nekom od tih mjesta. Bez obzira na to, godine 1527. izgled pečata i grba i dalje su mogli biti više nego dobro poznati mno­gima koji su u prethodnim desetljećima mogli vidjeti povelje s njegovim otiskom. Zbog toga je moguće da je nepoznati pečatorezac u Cetingrad u dobio nalog da na brzu ruku izradi pečat koji je po svojemu obliku trebao podsjećati na ne tako davno izgubljeni pečat kraljevstva. Moguće je da pečat kraljevstva nije nikada ni postojao, no s obzirom na opću uvriježenost korištenja pečata u razdoblju o kojem je ovdje riječ, takvo što ipak nije vjerojatno. Sve su to dakako tek pretpostavke i nagadanja, koje bi mogla potvrditi ili odbaciti jedino buduća istraživanja. Zbog toga se nadam da će prethodne rečenice biti poticaj istraživačima da pokušaju osvijetliti taj problem.

Inače se grb iz godine 1527. razlikuje od onoga u Innsbrucku i u broju polja. Svi poznati primjeri grba koji je korišten na području pod vlašću Habsburgovaca iz kraja 15. i početka 16. stoljeća sadrže 16 polja (4x4), s tim da je prvo polje bijelo (srebrno). To može upućivati na isti uzorak korišten na tim područjima. Ne bi li zbog toga bilo logično, ako se prihvati Hyeova pretpo­stavka, da bi i grb s pečata kraljevstva iz 1527. takoder trebao sadržavati 16 polja te bi trebao počinjati bijelim poljem? To se može primijeniti i na grb iz Bardejova, na grbove na spomeni­cama Ludovika II. Jagelovića, ali i na hrvatski grb na spomenutom prikazu istoga kralja koji je izradio Hans Burggkmair. Grb iz Bardejova dokazuje da je hrvatski šahirani grb zasigurno ko­rišten na području Ugarsko-hrvatskoga Kraljevstva prije godine 1525., no u u obliku različitom od grba iz Innsbrueka. Nije li logično i da su Maksimilijan ili netko od njegovih suradnika u neko doba vidjeli hrvatski šahirani grb na području Ugarske ili Hrvatske? To je tim vjerojatnije što su ratna zbivanja i sve ono što se odigravalo još u predvečerje sklapanja Požunskoga mira po­drazumijevala stalne doticaje sukobljenih strana i pogled na sve ono što je protivnik koristio. Sklapanje mira koji je Maksimilijanu osigurao korištenje naslova kralja Hrvatske bili su dobar poticaj tome vladaru da počne koristiti i grb te zemlje. I ovdje je tek riječ o pretpostavkama koje mogu potvrditi ili odbaciti buduća istraživanja.

29) Pritom podsjećam na činjenicu da je u Senju sačuvan kameni reljef sa šahiranim grbom iz godine 1491. Iako nema čvrstih dokaza da bi to bio hrvatski grb, ipak ne treba odbaciti ni tu moguć­nost. Fotografiju toga grba donosi Mladen Grakalić, Hrvatski grb, na drugoj stranici prvog sli­kovnog umetka.

Neki istraživači i grb na novcu kneza Nikole Iločkoga (1471.-1477.) tumače kao hrvatski šahi­rani grb. Medu njima je i Hrvoje Kekez, Grbovi gradova u Republici Hrvatskoj, 11., koji navodi da se na tom novcu nalazi "grb sa 5 x 5 polja, od kojih je prvo bijelo."