Bosna i Hercegovina u povijesti Hrvata

Nakon propasti zapadnoga Rimskog carstva god. 475., neko su vrijeme vladali rimskom Dalmaci­jom Germani. Bizantski car Justinijan I. (527.—565.) ratujući s Gotima od god. 535. do 555. uspostavio je vlast istočnoga Bizantskog carstva u Dalmaciji i u ve­likom dijelu ostaloga zapadnog carstva. Međutim, god. 567. u Podunavlje je prodrlo ratoborno mongolsko-turansko pleme Avara (Obri), koje je za nekih 50 godina osvojilo cijelu Panoniju, rimsko-bizantsku Dalmaciju i druge zemlje sve do današnje Grčke, izu­zevši dalmatinske otoke i nekoliko utvrđenih primor­skih gradova.¹⁹ God. 626. Avari su u savezu s donskim Bugarima i Perzijancima opsjeli Bizant, da zauzmu prijestolnicu i unište istočno — bizantsko carstvo.²⁰ U toj smrtnoj pogibli, Bizant je pozvao u pomoć Hrvate, koji su tada stanovali sjeverno od Karpata, i tamo imali jaku državu, koja se zvala Velika ili Bijela Hrvatska.²¹

Dolaz ak Hrvata na Jadran i njihovo naseljenje današnje Bosne i Hercegovine

Na osnovu hrvatske narodne predaje i pisanih službenih spomenika u carskom arhivu u Bizantu, car Konstantin VII. Porfirogenet (905.—959.) u svom djelu » O upravi carstvom« potanko je opisao dolazak Hrvata na Jadran i njihovo naselenje rimsko-bizantskih pokrajina. On kaže, da je tadašnji bizantski car Heraklije L (610.—641.) najprije izdao »z a p o v i j e d« (prostaksis), da Hrvati otpočnu borbu s Avarima, naravno uz obećanje, da će im dati zemlje, koje osvo­je. Kada su pak Hrvati za nekih desetak godina, od god. 626. do 635. po prilici, pobijedili Avare i prot­jerali ih sjeverno od Dunava, car Heraklije izdao je drugu »n a r e d b u« (kaleusis, iussio), kojom je Hrvatima službeno predao osvojene zemlje, naravno pridržavši sebi i bizantskom carstvu vrhovništvo nad tim zemljama.²²

¹⁸ D. Mandić, n. dj. 128.

¹⁹ Gl. G. Ostrogoreky, n. dj. 83—85, 90 si.; D. Mandić, Bosna iHercegovina l, 40—43.

Gl. F. Barišić. 'Le siege de Constantinople par les Avares et les Slaves en 626', Bvzantion 24 (1954.) 371—395; G. Ostrogorskjr, n. dj. 92 si.; D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrv. povijesti, Rim 1963., 65—68.

²¹ O zakarpatskoj Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj gledaj: Porphiyr., De adm. imperio, cap. 31, Gy. Moravcsik-Jenkins, Budapest 1949., 152, red 83; cap. 32 n, dj. 152, r. 5; F. Rački, 'Biela Hrvatska i Biela Srbija', Rad Jug. akad., sv. 52 (1880) 141—185; L. Hauptmann, 'Prihod Horvatov', Bulićev Zbornik, Zagreb—Split 1924., 515—545; F. Dvornik, The making of Central andEastem Europe, London 1949., 268—304; D. Mandić, Ra­sprave i prilozi 58—60.

²²»Hrvati, koji sada stanuju u krajevima (rimske) Dalmacije, pot­ječu od nekrštenih Hrvata, zvanih »Bijeli«... Tada su ti Hrvati po zapo­vijedi cara Heraklija započeli borbu, istjerali iz tih krajeva Avare i naselili su se po naredbi cara Heraklija u zemlje Avara, gdje danas stanuju. A u to su doba Hrvati imali za vladara Porgina oca«, Porphvr,. De adm. imp., cap. 31, n. izd. 146, r. 3 — 21.

Kako se vidi iz Porfirogenetovih navoda, rimska Dalmacija od Raše u Istri do Drine i od Jadrana do Bosanske Posavine bila je središnja zemlja, koju su Hrvati kod svoga dolaska na Jug zauzeli i naselili. Tu je pokrajinu car Heraklije morao posebno istaći u svojoj prvoj »zapovijedi« (prostaksis), prije nego su oni krenuli u borbu s Avarima. Međutim, kako je Hrvata došlo na Jadran mnogo, a oni tada živjeli o stočarstvu i površnoj poljoprivredi, nijesu im bili do­voljni brdoviti krajevi tadašnje rimsko-bizantske Dal­macije, pa su zaposjeli, kako je Porfirogenet zabilježio, i tadašnji Ilirik i Panoniju.²³

ILIRIK

Prema Porfirogenetu su, dakle, Hrvati kod svoga dolaska na Jadran naselili: prvo, rimsku Dal­maciju, kako su se zvale zemlje od rijeke Raše u Istri do Drine, te od Jadrana do crte potegnute sa Snježnika povrh Istre uz Kupu do Petrove Gore, oda­tle na Grmeč-planinu u Bosni te preko Manjace, Tisovca i Borja-planine povrh Krivaje na Drinjaču rijeku do njezina ušća u Drinu, odakle se tom rije­kom, zatim Pivskim planinama i Durmitorom spuštala do Budve u Boki Kotorskoj.²⁴ Drugo Ilirik, kako se u Porfirogenetovo vrijeme zvalo jadransko porječje današnje Crne Gore i Albanije, od Budve od Valone.²⁵ Treće, Panoniju, naime zemlje sjeverno od rimske Dalmacije pa do Mure i Drave.²⁶ Današnja bosanska Posavina nalazila se je u rimskoj Panoniji, a svi drugi bosanski krajevi i cijela današnja Hercegovina ležali su u rimsko-bizantskoj Dalmaciji.²⁷ Budući da su Hrvati kod svoga dolaska na Jug naselili rimsku Dalmaciju i južnu Panoniju, oni su tada nase­lili cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, koje su ležale u tim rimskim pokrajinama.

Hrvati, koji su pošli na Jadran, sastojali su se od sedam srodnih hrvatskih plemena, kojima su za­družno vladali 5 braće i 2 sestre jednoga ogranka vla­darske obitelji zakarpatskih Hrvata. Ni onda, kada su svladali Avare i naselili se u novoj domovini, hrvatska plemena nijesu se izmiješala, nego je svako dobilo svoj posebni kraj, u kojemu je vladao jedan od braće i sestara, koji su ih doveli, naravno pod vrhovništvom najstarijega brata i njegovih nasljednika. Tim su Hrvati, iako podijeljeni na plemenske pokrajine, sačuvali svoje narodno i državno jedinstvo i stvorili način zajedničke obrane od vanjskih neprijatelja.

Glavno hrvatsko pleme, kojim je neposredno upravljao vrhovni vladar Hrvata, naselilo se između Cetine i Zrmanje uz Jadransko more, a u nutrini do Vlašića i Borja-planine. Na taj način, to je pleme na­selilo današnje Duvno, Hlivno, Glamoč, Grahovo i cijelu bosansku Krajinu od Vrbasa do Une, izuzevši Posavinu. Druga hrvatska plemena naselila su se za­padno i istočno od toga središnjega i najjačega ple­mena. Jedno od tih plemena naselilo je Zahumlje i Travunju, kako se u Srednjem vijeku zvalo zemlje današnje Hercegovine, a drugo sredovječnu Bosnu od Vraniće i Vlašić-planine do Drine.²⁸

^²³»Od Hrvata, koji su došli u Dalmaciju, odijelio se jedan dio izavladao Ilirikom i Panonijom...«, n. dj., cap 30, str. 142, r. 75—77.

²⁴ Gl. Th. Mommsen, Corpus Insćript. latinarum III 1. 415 i TafelIII i IV; K. Patsch, 'Archaol.—epigr. Untersuchungen der rom. ProvinzDalmatien', wiss. Mitt. aus B.H. V (1897.) 228 ssl.; B. Saria. 'Dalmatia',
Pauty-Wissowa, Realenc., SuppL 8, Stuttgart 1956., 22—59; D. Mandić,Crvena Hrvatska, Chicago 1957., 51—95.

Gl. D. Mandić, Crvena Hrvatska 54—73; isti, Rasprave i prilozi 71—73.

²⁶ Gl. D. Mandić, Crvena Hrvatska 64—73, 117—120; A. Mocsy,'Panonia', Pauly-wissowa, Realenc., SuppL IX, Stuttgart 1962., 516—776.

²⁷ Gl. D. Mandić, Bosna i Hercegovina I, 21—27.

²⁸ D. Mandić, Crvena Hrvatska 191—200; isti, Rasprave i prilozi

68—76.

Čelnik samoupravne hrvatske državne jedinice u Bosni zvao se od najstarijih vremena »ban«, i po njemu njegova zemlja »banovina«. To je ustanova čisto hrvatska, koju nijesu poznavali ni Srbi niti drugi narodi sredovječne Evrope.²⁹ To nam govori, da su u Bosni od najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati svome zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv »ban«.

Da su Hrvati kod svog dolaska na Jug naselili sve zemlje od Drave i Dunava do Jadrana te od Istre do Drine i Valone u današnjoj Albaniji, govore nam vjerodostojni povijesni izvori. Mi smo već naveli prvorazredno svjedočanstvo bizantskoga cara Porfirogeneta, koji je god. 94S./52. na osnovu starih doku­menata u carskom arhivu u Bizantu zabilježio, da su Hrvati naselili rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju.³⁰ Od drugih izvora, koji to

potvrđuju, ovdje ćemo spo­menuti samo slijedeće:

U upravnom priručniku hrvatskih službenika, koji se zvao Methodos, a bio sastavljen i hrvatskim jezikom napisan na velikom hrvatskom saboru god. 753. na Duvanjskom polju, pisalo je, da se tadašnja hrvatska država sastojala od Zapadne ili Bijele Hrvatske, od Južne ili Crvene Hrvat­ske i od Z a g o r j a, u kojem se nalazila Bosna. Prema Methodosu, Bijela Hrvatska se protezala od Vinodola kod današnje Rijeke do rijeke Cetine i Duvna, a Crvena Hrvatska od Cetine i Duvna do grada »Bambalona«, kako su kasniji neupućeni prepisivači iskvarili romanski naziv Valone, La Valone, Bosna se god. 753. protezala od »gore Borove«, t.j. od da­našnjega Borja i Vlašić planine do Drine.³¹

To nam isto svjedoči i jedan stari hrvatski ljeto­pis iz 8. stoljeća, kojim se poslužio pisac »Kraljevstva Hrvata« uli. stoljeću. U tom ljetopisu je pisalo, da je vrhovni vladar Hrvata, kada je došao na Jadran: »Uze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije (Val — de — vino = Vinodol) deri do Polonije (Polina, stara Apolonija kod Valo­ne)... i priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju... donju zem­lju i zagorsku... I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko kao i za­gorsko kraljevstvo«?

Domagojevi strijelci

I stari pisci »Kraljevstva Hrvata« iz god. 1074./80. i »Ljetopis Popa Dukljnina« iz god. 1149./53. pišu, da je Bosna činila dio hrvatske države.³³

Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahomed I b n I d r i s (o. 1099.—1166.) zabilježio je god. 1154. ovo:

»Od Splita do Stona ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)«³⁴ Za grad Dubrovnik kaže: »Ovo je zadnji grad Hrvatske«. Budući da je sredov­ječno Zahumlje, glavni dio današnje Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono, prema Idrisu, pripadalo tadašnjoj Hrvatskoj i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, što Idris izričito spominje, kada govori o Stonu, tadašnjem glavnom gradu Za­humlja.

Bizantski ljetopisac Ivan K i n a m o s, opisujući završetak vojne cara Emanuela Komnenca god. 1155., o bosanskom banu Boriću ovo piše:

»Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema dru­goj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je sama za se; narod, koji svojim zasebnim načinom žive i sam sobom upravlja« ³⁶

Kinamos, koji je s carem Emanuelom Komnen-com (1143.—1180.) više put osobno bio u Raši, ovdje nam iz osobnoga znanja svjedoči, da Srbija dopire do Drine, a zapadno od te rijeke, naime u Bosni, da žive drugi narod, različit od Srba i po vladavini i po načinu narodnoga života i običaja. Taj drugi narod mogao je biti i bio je narod hrvatski, jer u 11. i 12. stoljeću, kako i danas, u Bosni i Raši nije bilo drugoga slaven­skoga naroda, osim Srba i Hrvata. Ako po Kinamosu, Bošnjaci nijesu bili Srbi, oni su morali biti Hrvati.

Od sredine pak 12. stoljeća, kada je Ivan Kina­mos u Bosni nalazio samo Hrvate, različite od Srba, pa do turskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću, nije bilo narodnih pomicanja ni promjena u pučanstvu sadašnje Bosne i Hercegovine. To nam potvrđuju razni suvre­meni izvori, između njih i sultani turskoga carstva. Ta­ko Murat II. dne 6. prosinca 1430. daje Dubrovčanima slobodu trgovine po svim zemljama, koje potpuno ili djelomično priznaju njegovu vrhovnu vlast, »da in' tr'govci hode slobodno po svoj zemli gospoctva mi... i po suhu i po moru u S r' b l i j e h', u Arbanaseh i u Bosni ...«³⁷ Sultan Mehmed II., dne 11. studenoga 1459. dajeDubrovčanima slobodu trgovanja: »i po blgor'skoj zem'li i po S r'b l j e h' i po vlaškoj zem'li i po ar'banaš'koi i po B o s n i... «³⁸ Oba sultana jasno dijele Bosnu od zemlje »Srbljah«.

29

Gl. VI. Mažuranić, Prinosi za hrv. pravno-povjemi Rječnik, Za­greb 1908—1922, 20—31; D. Mandić, Rasprave i prilozi 195.

³⁰ Gl. naprijed bilj. 23.

³¹ Ljetopis Popa Dukljanina, pogl. 9, izd. F. Šišić, LetopisSOS—307;VI. Mošin, Ljetopis 53—55; gl.također: D. Mandić, Crvena Hrvatska, l—
38.

³² »Kraljevstvo Hrvata,« pogl. 3 si., Šišić, Letopis 386—88; Mošin,Ljetopis, 42 si.

³³ 01. bilj. 31.

^34-35 D. Mandić, Crvena Hrvatska, 239—244.

36)Jo. Connami. Historiarum epitome, lib. III 7, izd. A. Meineke, Bonn 136., 104. Gl. također, D. Mandić, Rasprave i prilozi 68—76, 494— 507.

Pokrštenje Hrvata u Bosni i Hercegovini

Hrvati su došli na Jadran slijedeći staro iransko— slavensko poganstvo.³⁹ Najstariji od pet braće, Klukas, koji je doveo Hrvate u novu domovinu i predvodio u borbama s Avarima, umro je kao poganin. Ali već nje­gov sin i nasljednik Porga, mladi čovjek sa širim po­gledima, primio je kršćanstvo god. 640. s većim brojem prvaka i naroda prvoga hrvatskoga plemena, koje se bilo naselilo između Cetine i Zrmanje te Vlašića i Bor­ja—planine u nutrini zemlje.⁴⁰ Na to je papa Ivan IV. (640.—642.), rodom Dalmatinac, početkom god. 641. Ivana Ravenjanina, prvoga misionara medu doselje­nim Hrvatima, redio za nadbiskupa i prenio sva prava stare dalmatinske prvostolnice u Solinu na novi bližnji grad Split.⁴¹

Stare biskupije u Zadru, Rabu, Krku i Osoru (srednjovječno ime za otoke Cres i Lošinj) preživjele su Seobu naroda.⁴² Nadbiskup Ivan Ravenjanin zara­na je osnovao biskupiju u novom naselju Rausion, u današnjem Dubrovniku, po svoj prilici god. 645. 43 Nadbiskup Ivan s drugim dalmatinskim biskupima i njigovim svećenstvom revno je radio na obraćenju svih Hrvata. Uspjeh toga rada bio je osobito znatan na po­dručju prvoga hrvatskoga plemena, kojemu su pripa­dali krajevi današnje jugozapadne Bosne: Duvno, Hlivno, Glamoč i područja gornjega toka rijeka Vrba­sa, Sane i Une.⁴⁴ I Zahumlje, koje je pokrivalo većinu današnje Hercegovine, zarana je primilo katoličku vje­ru. Na crkvenim saborima u Splitu god. 925. i 928. ističe se, da je i biskupija u Stonu, glavnom gradu Zahumlja, bila stara biskupija, koja je, prema tome, osno­vana pred više od stotinu godina, a po svoj prilici god 753., na velikom hrvatskom saboru na Duvnu.⁴⁵ U to staro doba kršćanska katolička vjera raširila se i u bo­sanskoj banovini, između planina Vraniće, Vlašića i Borja te rijeke Drine.⁴⁶ I Hrvati u Neretvi, kako se zvalo primorske i otočke zemlje od Neretve do Ceti­ne, zarana su bili primili kršćanstvo, ali su se opet povratili na poganstvo, jer su im je Katolička Crkva branila gusarstvo,od kojega su živjeli. Neretljani su se konačno obratili na kršćansku katoličku vjeru u vrijeme cara Vasilija I.(867.—886.) i hrvatskih voj­voda Zdeslava (878.—79.) i Branimira (879.— O.892.).⁴⁷ I panonski Hrvati, u današnjoj bosanskoj Posavini i oni između Save i Drave, sredinom 7. stol-jejća bili su prihvatili kršćanstvo, ako su se iz oporbe protiv franačkih katoličkih vladara,koji su ih htjeli podjarmiti, opet povratili na poganstvo. Njih je ko­načno obratio na katoličku vjeru sv. Metod i njegovi učenici glagoljaši od god. 874. do 890. po prilici.⁴⁸ Pokrštenje Hrvata u današnjoj Bosni i Hercegovini počelo je, dakle, god. 640. i dovršilo se je podkraj 9. stoljeće. Osim Posavine, drugi su b.h. krajevi pri­mili kršćanstvo već tokom prvih 100 godina nakon dolaska na Jug, naime između god. 640. i 753.

Sve zemlje do Drine, dakle cijela današnja Bo­sna i Hercegovina, od najstarijih kršćanskih vreme­na pripadale su zapadnom Rimskom carstvu, a u crkvenom pogledu rimskoj patrijaršiji.⁴⁹ Kako je sam bizantski car K. Porfirogenet zabilježio, prvi vjerovjesnici, koji su širili kršćanstvo medu Hrvati­ma, bili su latinski svećenici, koje je poslao rimski papa.⁵⁰ Ti su u početku vršili službu Božju na la­tinskom jeziku, ali već koncem 9. stoljeća, kako piše papa Ivan X. (914.—928.), Hrvati su po svim kraje­vima uveli glagoljsku službu Božju, kojoj su bili početnici sveta braća Ćiril i Metod.⁵¹ To je služba Božja rimske liturgija, ali napisana na starom slaven­skom jeziku, koji je bio vrlo bliz i razumljiv tadašnjim Hrvatima. U Bosni se glagoljaštvo toliko raširilo, da ni sami bosanski biskupi nijesu znali latinski.⁵²

³⁷ Lj. Stojanović, Povelje i pisma I/l, Beograd 1934., 230.

³⁸ N. dj. 239.

³⁹ Gl. D. Mandić, Rasprave i prilozi, 112—116.

40)»Car Heraklije pak poslao je i doveo iz Rima svećenike, od kojih je učinio nadbiskupa, biskupa te svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate, a ti Hrvati u to doba imali su vladara Porgu«, Porphvr., De adm. imp., cap. 31, Moravcsik-Jenkins 148, r. 21—25.

41)»Papa je, međutim, poslao nekoga poslanika, imenom Ivana, ro­dom Ravenjanina, da obilazi krajeve Dalmacije i Hrvatske, spasonosnim opomenama poučava kršćane... Nakon što ga je gospodin papa posvetio... (on) je tada počeo uređivati crkvu i svećenstvo... obnavljao je crkve, po­stavljao biskupe, uređivao župe i privlačio je pomalo priprosti narod kršćanskom shvaćanju«, Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, cap. 11, izd. Rački 33.

42-48)O svim pitanjima pokrštenja Hrvata u pojedinim pokrajinama Gl. D. Mandić, Rasprave i prilozi, VI. Pokrštenje Hrvata, str. 109—144.

49) Gl. D. Mandić, BiH I. 361-433.

50) Gl. Gore bilj. 40

⁵¹ Gl. D. Mandić, n. dj. 434—440.

⁵² N. dj. 444-449.

Bogomilstvo u Bosni

Za bugarskoga cara Petra (927.—969.) bugarski pravoslavni pop Bogomil obnovio je i u Bugarskoj uveo staro manihejsko krivovjerje, koje je učilo, da imaju dva boga, bog dobra i bog zla, od kojih je ovaj zadnji stvorio sva vidljiva bića, pa i ljudsko tijelo. Iz­među ostaloga, zabacivali su ženidbu, krštenje vo­dom, oltare i crkve.⁵³ Bogomilsko krivovjerje, tako nazvano po svom početniku, sedamdesetih godina 10. stoljeća, došlo je u Bosnu, gdje je bila za bugarskoga gospodstva u istočnim hrvatskim zemljama god. 990.—1018. osnovana bogomilska biskupija za sve hrvatske zemlje (ecclesia Sclavoniae).⁵⁴ Strogi sljed­benici bogomilstva, obično zvani »savršeni« ili jedno­stavno »bosanski krstjani«, živjeli su u zajednicama i provodili strogi isposnički život.⁵⁵ God. 1203. imali su u Bosni pet kuća s 30—40 članova.⁵⁶ Njihov pravi uspon počinje navedene godine, kada su na Bilinu Polju kod Zenice priznali vrhovništvo pape Inocencija III. i na laku ruku bili proglašeni pravovjernim kato­licima od papinskiga legata Ivana de Casamare.⁵⁷ S tom crkvenom legitimacijom bogomili su unišli u bosanske velikaške kuće i u katolička sela i za kratko vrijeme veliku većinu pridobili za svoju sljedbu.⁵⁸

God. 1225. do 1239. kaločki nadbiskup Ugrin i hrvatski herceg Koloman vodili su krvave križarske vojne protiv bogomila u Bosni, ali bez pravoga uspje­ha.⁵⁹ Ugled »bosanskih krstjana« tim je samo pora­stao među bosanskim Hrvatima, jer su »krstjani« znali spojiti i poistovjetovati svoju vjersku stvar sa slobo­dom i nezavisnošću Bosne.⁶⁰ I tako je od sredine 13. pa do početka 14. stoljeća prešla na bogomilstvo go­tovo sva stara Bosna s Donjim Krajima oko gornjega i srednjega toka rijeka Vrbasa i Sane.⁶¹ U Hercego­vini su bogomilstvo slijedili današnji kotarevi Konjic, Foča i Nevesinje. U srednjoj Bosni katolika je ostalo samo nešto po rudarskim mjestima i oko dubrovačkih trgovačkih kolonija, koja su mjesta imala svoje kato­ličke svećenike stranoga porijekla.⁶² Bosanska Posa­vina od Ukrine do Une te cijelo unsko područje u Srednjem vijeku nijesu pripadali banovini Bosni, pa se tamo kršćanska katolička vjera očuvala gotovo ne­taknuta sve do dolaska Turaka.⁶³ Iako je bilo posvuda bogomilskih vjernika, katolička se vjera trajno održala u dobroj mjeri u Tropolju (Duvno, Hlivno, Glamoč) i u zapadnoj i južnoj Hercegovini, Za kato­like u tim krajevima brinuli su se, i djelomično ih očuvali od bogomilstva, biskupi i svećenici glagoljaši biskupija kninske, splitske, makarske, korčulansko-stonske i trebinjske.⁶⁴

Tokom, dakle, 13. stoljeća bogomili su razbili vjersko jedinstvo Hrvata, što je imalo i svojih poli­tičkih i narodnih posljedica. Da bolje zaštite interese svoje vjerske sljedbe, »bosanski krstjani« od Kulina bana pa dalje stvaraju i promiču bosansko poseb-ništvo, po kojemu se Bosna počinje izdvajati iz hrvat­skih katoličkih zemalja, dotično oni s bosanskim banovima i kraljevima izgrađuju Bosnu kao bogomilsko središte, oko kojega će se okupiti druge hrvatske zemlje.⁶⁵

53)Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago 1962., 37—29, 354—360.

⁵⁴ N. dj. 119—127.

⁵⁵ N. dj. 301—353.

^56-58 N. dj. 136—138, 162—166.

⁵⁹ N. dj. 138—162.

⁶⁰ D. Mandić, Bosna i Hecegovina I, 166—172; II, 162—166.

⁶¹ Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva, 162—166.

62)O saskim i dubrovačkim rudarskim i trgovačkim naseobinama gledaj: K. Jireček, Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters, Wien 1899.; M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, Beograd 1955.; D. Kovačević, Trgovina u srednjevjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961.

63)Do zauzeća turskoga srednja i zapadna bosanska Posavina crkve­no je pripadala zagrebačkoj biskupiji, koja je u tim krajevima imala Du-bički arciđakonat s okruzima: Dubičkim s 11 župa, Sanskim s 22 župe i Vrbaškim s 13 župa (gl. F. Rački, 'Popis Župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine', Starine JA, sv. 4, Zagreb 1872., 211).

64)Gl. Kr. Draganović, 'Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ne­kad i danas', Croatia Sacra IV, Zagreb 1934., 175—216; D. Mandić, Du-vanjska biskupija od XIV.—XVII, stoljeća, Zagreb 1936.

⁶⁵ Gl. D. Mandić, Bosna i Hercegovina I, 163—176.

Rad franjevaca na obraćenju bogomila na katoličku vjeru

Nakon neuspjelih križarskih vojna i drugih po­kušaja, da se bosanske bogomile obrati, god. 1339. papa Benedikt XII. (1334.—1342.) naredio je gene­ralu franjevačkog Reda Francuzu Gerardu Odonis (E u d e s), da osobno pohodi Bosnu i sam vidi, što bi trebalo učiniti, da se Bosna povrati na katoličku vjeru. Nakon duljih razgovora s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem (1312.—1353.), Gerard je uvidio, da se Bosna može obratiti samo mirnim evanđeoskim propovijedanjem. Zbog toga je u spo­razumu s Banom odlučio u Bosni ustanoviti franje­vačku pokrajinu, Vikariju, u koju će slati vjerovjesnike iz raznih franjevačkih pokrajina, a koja će biti naposredno ovisna od generala franjevačkog Reda. Gerad je odmah ostavio u Bosni više svojih pratilaca i označio za Vikara učenoga i radinoga fra Peregrina Saksonca. Za ove je ban Stjepan II. sagra­dio samostan u Milima kod Visokoga uz crkvu, koju je u tom tadašnjem glavnom mjestu Bosne bio podi­gao ban Kulin. Na općoj skupštini (C a p i t u l u m generale) franjevačkoga Reda u Asizu na Du­hove, 4. lipnja 1340. bila je službeno ustanovljena bo­sanska Vikarija, i veći broj učenih franjevaca poslan u Bosnu iz raznih provincija.⁶⁶ Od te godine do pada Bosne franjevci će neprestano slati u Bosnu ponaj­bolje vjerovjesnike iz cijele Evrope. Na prvom mjestu tu će biti franjevci hrvatske franjevačke provincije (provincia Sclavoniae)sa sijelom u Splitu; zatim oni iz Italije, Njemačke, Francuske, En­gleske, Španjolske, Madžarske i Poljske. Medu njima je bilo veoma učenih i svetih muževa, kao što su bili: fra Peregrin Saksonac, prvi Vikar i kasniji bosanski biskup, fra Bartul Alvernski, Vikar od god. 1376. do 1407. s nekim prekidima, blaženi Nikola Tavelić i nje­gov drug u mučeništvu fra Deodat de Ruticinio iz južne Francuske, fra Berengarije Aragonski, rođak tadašnjega aragonskoga kralja Petra IV. (1336.— 1387.), fra Ivan Ristori, jedan od osnovatelja franje­vačke obnove (Observantes)u Italiji, fra Matija Englez, bosanski vikar 1411.—1419., fra Blaž Zalka, Madžar, prvi ljetopisac Bosanske Vikanje, Ivan Korčulanin, budući biskup u Velikom Varadinu, vi-sočko-srebrenički biskupi od god. 1423.—1446. fra Petar, fra Stjepan Radošević i Toma Matić, sveti Ja­kov Markijski, pohoditelj i vikar bosanski od 1432. do 1439., blaženi Bernardin Akvinski, vikar 1464.— 1467., franjevački blaženik Ivan Englez za kojega franjevački ljetopisi pišu, da je imao »dar jezika«, i mnogi drugi. Ovima su se brzo pridružili i mnogi do­maći Hrvati Bošnjaci, koji su stupili u franjevački Red.⁶⁷ God. 1385. Bosanska Vikarija dijelila se na sedam kustodija, a imala je 35 samostana.⁶⁸ Do sre­dine 15. stoljeća Bosanska Vikarija proširila je svoju djelatnost od Jadrana do Karpata i imala preko 70 samostana sa 700 i više misionara domaćih i stranih.⁶⁹

Kako papa Bonifacije IX. dne 7. ožujka 1402. piše, tolikom broju učenih i svetih vjerovjesnika uspjelo je za samih prvih 60 godina obratiti do 500.000 bogomilskih vjernika.⁷⁰ Taj su rad franjevci nastavili i pojačali osobito poslije dovršenja Zapad­noga raskola god. 1417. Kada je bosanski kralj Tomaš, da si osigura pomoć Zapada, god. 1459. istjerao iz Bosne sve »bosanske krstjane« i njihove pristaše, tih nije bilo na području, kojim je Kralj neposredno vladao, nego 42.000.⁷¹ Nešto manji broj bogomilskih vjernika bio je u zemljama hercega Stjepana, koji nije slijedio kralja Tomaša, nego je izagnane primio u svo­ju državu.⁷² Prema tome bogomila i njihovih vjernika uoči pada Bosne moglo je biti najviše 80—90.000, do­tično ni 15% tadašnjeg pučanstva bosanskoga kraljev­stva. To nam govori, da bi franjevci Bosanske Vikarije za kojih 20 do 30 godina mirnim načinom, kršćanskim apostolatom, bili obratili sve pristaše »bo­sanskih krstjana«,⁷³ i na taj način ponovno usposta­vili vjersko jedinstno bosanskih Hrvata s onima u drugim hrvatskim zemljama.

^66-67 D. Mandić, Bogomilska crkva, 166—180.

68)Gl. B. de Pisa, De confomtitate vitae B. Francisci, Analecta Fran-ciscana IV (1906.), 555 si.

69)BI. Bernardin Akvilski, bivši bosanski vikar, u svojoj Kronici zabilježio je, da su Bošnjacima oduzeli Dubrovčani 4 kuće, Mlečani 6 kuća, a Turci su im porušili 38 kuća (L. Lemmens, B. Bemardini Aquilani Chronica 110). Uza sve to god. 1493. bosanska Vikarija još je imala 24 samostana s 270 članova (M. Straganz, 'Zur Statistik des Franziskaneror-dens im Jahre 1493.', Hist. Jahrbuch der Gorres-Gesellschaft XI, Miinchen 1890., 730).

70)»... per solicitas et continuas fratrum dicti ordinis in eadem Vi-caria existentium predicationes et inductiones quingenta mili a personarum infidelium vel circiter, cingulum veritatis amplectentes ad orthodox fidei sinceritatem unanimiter, eis gratia affluente divina, con-versa fore nascantur«, pismo pape Bonifacija IX, od 7. ožujka 1402. Šišić, 'Nekoliko isprava iz početka XV st.', Starine JA, sv. 39, Zagreb 1938., 181. Gl. D. Mandić, Bogomilska crkva, 179, bilj. 333.

⁷¹ »Rex Bossinae... Manichaeos, qui erant in regno suo quamplu-rimi, nisi baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit, substantiarelicta: duo circiter millia baptisati sunt, quadraginta aut paulo plurespertinaciter errantes ad Stephanum Bosnae ducem perfidiae socium con-fugere«, Aeneas Sylvius Piccolomini (Papa Pio II), Commentarii rerummemorabilium, quae temporibus suis contigerunt, Romae 1584, V 227.

⁷² Gl. D. Mandić, Bogomitska Crkva, 417—423.

⁷³ Hvarski biskup Toma Tomašić, koji je već 12 godina bio papinskilegat u Bosni, 19. veljače 1451. pisao je sv. Ivanu Kapistranu, tadašnjemugeneralnom vikaru franjevaca Observanta, da »ima nade, da će se brzocijelo kraljevstvo (Bosne) očistiti od manihejskih zabluda i rasvijetliti isti­nom vjere,« ako Kapistran pošalje dovoljno franjevačkih misionara (Wad-dingus, Annales Minorum, 2. izd., XII, 111, sl.)

……………………………………………………

O. Dominik MANDIĆ

Buenos Aires, 1963. g. posebni otisak iz “HRVATSKE REVIJE”

“Herceg Bosna i Hrvatska” Str. 94.-109.