HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Kako je Udba stvarala Hrvatsku?
ZAGREB - Franjo Tuđman se urotom Udbe svojedobno popeo na tron Hrvatske demokratske zajednice, na mjesto dr. Marka Veselice. O konkretnim detaljima kako je UDBA postavila Tuđmana na vlast pročitajte kroz istraživački tekst Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma kojeg ovom prilikom u cijelosti objavljujemo.
Kako bi KOS JNA mogao ostvariti svoje interese (eventualno očuvanje Jugoslavije, i preslagivanje unutarnjih granica SFRJ), za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) nije 1989. izabran bivši komunist i disident Marko Veselica, nego bivši komunist i formalni disident Franjo Tuđman, za što se pobrinuo šef hrvatske UDBE Josip Manolić.
Novinar Josip Šentija, prvi ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, posvjedočio je u svojim memoarima, objavljenim u knjizi „Ako Hrvatske bude“, da je Franjo Tuđman prijevarom došao na čelo Hrvatske demokratske zajednice.
Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu športova, blizu gradske sportske dvorane, u Zagrebu.
Tuđmanovi suradnici, koji su bili bliski s tajnom službom, ishodili su od tadašnjeg republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalisticke Republike Hrvatske zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice.
Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunističkog režima, krug oko Tuđmana održao je 17. lipnja 1989. u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišcu/Jarunu u Zagrebu tajnu skupštinu Hrvatske demokratske zajednice na koju nisu bile pozvane sve one osobe koje su trebale sudjelovati na predviđenoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“.
Među osobama koje su trebale sudjelovati na osnivačkoj skupštini bili su neki Tuđmanovi protukandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, među njima karizmatični i dugogodišnji politički zatvorenik dr. Marko Veselica.
Mali i konspirativni krug oko Tuđmana izabrao je, na tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Franju Tuđmana koji je na taj nedemokratski način izabran za predsjednika jedne političke stranke, kao što je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske.
U noći s 1. na 2. ožujka 2008. je nekadašnji bliski suradnik Franje Tuđmana iz Manolićeva kruga, Slavko Degoricija, gostujući u televizijskoj emisiji „Noćna mora“ posvjedočio pred urednikom i voditeljem emisije, Željkom Malnarom, o načinu (metodi) dolaska Franje Tuđmana na tron Hrvatske demokratske zajednice.
Degoricija je izjavio kako je postojala procjena Tuđmanovih suradnika o tome da bi na javnoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice za njenog prvoga predsjednika mogao od strane delegata Hrvatske demokratske zajednice biti izabran karizmatični dr. Marko Veselica.
Zbog toga je Josip Manolić sa svojim jakim vezama u tajnoj službi isposlovao u tadašnjem Sekretarijatu unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, u Zagrebu, zabranu održavanja izborne skupštine Hrvatske demokratske zajednice u hotelu „Panorama“ u Zagrebu.
U hrvatskoj javnosti je ispalo kao da su zločesti komunisti zabranili pokušaj ustroja jedne nekomunističke stranke, alternative Savezu komunista Hrvatske, a u stvarnosti je to bio unaprijed isplanirani udbaški trik zavaravanja javnosti.
Tako je Franjo Tuđman urotom došao na čelo Hrvatske demokratske zajednice i svojevrsnim automatizmom i na čelo Socijalističke Republike Hrvatske, s obzirom da je nakon 45 godina komunizma bilo jasno da će na prvim višestranačkim izborima pobijediti ona politička stranka koja će hrvatskoj javnosti biti predstavljena kao antikomunistička hrvatska rodoljubna opcija, a to je u percepciji javnosti i većine biračkoga tijela bila Hrvatska demokratska zajednica, ta po svemu, a na osnovi povijesnih činjenica, sudeći urotnička (zavjerenička) organizacija koju su vodili partizanski prvoborci među kojima je bilo i ratnih zločinaca i oficira totalitarne jugokomunističke tajne policije i tajne službe, bivši komunisti i disidenti komunizma, nekadašnji staljinisti i aktualni titoisti, ljudi s jakim vezama u udbaškom podzemlju i u jugoslavenskoj tajnoj službi u Zagrebu i Beogradu.
Urota Franje Tuđmana je započela kada je kao disident komunizma i nekadašnji politički zatvorenik od jugokomunističkog režima u Zagrebu dobio uslugom visokopozicioniranog aparatčika u vladajućoj komunističkoj partiji, inače postolara, Mike Špiljka, jugoslavenski „pasoš“ kako bi mogao otputovati na Zapad i među hrvatskom emigracijom vrbovati pristaše i skupljati novčanu pomoć za svoju predizbornu kampanju.
U vrijeme kada nitko od hrvatskih disidenata i političkih zatvorenika nije mogao od boljševičkog režima dobiti putnu ispravu za legalni odlazak u inozemstvo (političkim osuđenicima je uvijek bila oduzeta i putna isprava),Franjo Tuđman je bio taj kojemu je vraćena putna isprava.
Na čelu Tuđmanove urote stajali su visoki udbaški oficiri koji su se po uzoru na srpske zavjereničke oficire iz terorističke organizacije „Crne ruke“ popeli na vlast metodom urote protiv hrvatskog naroda, i koji su se na vlasti održavali velikim lažima, ucjenama, objedama nad političkim protivnicima i neistomišljenicima, izbornim prijevarama, političkim atentatima i ubojstvima ili likvidacijama oporbenih političara, tajnim dogovorima za vrijeme rata o podjeli Bosne i Herecegovine s velikosrpskim agresorom na Hrvatsku.
U vrijeme tranzicije iz komunizma u demokraciju bivši su komunisti na čelu s Franjom Tuđmanom i njegovim saveznicima u kriptokomunističkoj opoziciji okupljeni oko komunističkog ideologa Ivice Račana proživjeli tranziciju bez da ih je hrvatsko pravosuđe kaznilo zbog kršenja ljudskih prava u bivšoj Titovoj Jugoslaviji jer su živjeli pod zaštitom urotnika koji su se rotacijom smjenjivali na vlasti, prvo HDZ, zatim SDP i opet HDZ, i tako u krug.
Kako bi stvorila privid demokracije i političkog stranačkog natjecanja, vladajuća staljinistička ljevica, obučena u hrvatsko ruho kao vuk pred Crvenkapicom, stvorila je umjetnu ekstremnu desnicu kako bi sebe postavila u politički centar.
Nije zato ni čudno da, u javnosti poznata po hrvatskom nacionalizmu, hrvatstvu i hrvatskom državotvorstvu, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ljeto 1989. nije od strane komunističkog režima u Zagrebu zabranjena.
U približno isto vrijeme kad i HDZ, osnovana je i politička liberalna stranka HSLS (zbog zakonske prepreke, HSLS je tada osnovan kao «savez» a ne stranka), ali HSLS po volji Kontraobavještajne službe JNA i nije bio predviđen da (sam) preuzme vlast u Hrvatskoj jer je vlast trebala ostati u rukama onih bivših jugokomunista koje se, ili moglo putem obavještajne službe ucijeniti, ili koji su još koliko-toliko bili skloni očuvanju bilo kakve (labave) Jugoslavije. (HSLS je imao program o preuređenju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju, isto kao i HDZ.)
Radi se o oportunizmu i kukavičluku tih tzv. hrvatskih stranaka i njihovih predsjednika jer je ustav Socijalističke Republike Hrvatske i ustav SFRJ predviđao „pravo jugoslavenskih republika na samoodređenje do otcjepljenja“ od Jugoslavije.
Tuđmana se moglo ucijeniti, bio je sklon očuvanju Jugoslavije kao konfederacije, a bio je spreman sa Srbima podijeliti i Bosnu jer je o takvoj mogućnosti u Zagrebu razgovarao sedamdesetih godina 20. st. sa disidentom komunizma (Crnogorcem) Milovanom Ðilasom.
Prvi javni nastup, nakon isteka zabrane javnog nastupa, je Franjo Tuđman imao na tribini Društva književnika Hrvatske (DHK) na središnjem zagrebačkom, tadašnjem Trgu Republike, dana 27. siječnja 1989. godine kada je promovirao „Programsku deklaraciju osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice“.
Dok je članstvo te stranke (HDZ) činilo 1990. nemali dio hrvatskog državotvornog nacionalnog građanstva, a biračko tijelo činilo su oni birači koji su tražili hrvatsko državno pravo, vodstvo stranke HDZ bilo je bivše komunističko, od Franje Tuđmana (predsjednika stranke) do njegovih zamjenika Josipa Manolića, Vladimira Šeksa, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, Dalibora Brozovića (jezikoslovac) i drugih bivših članova jugoslavenske komunističke partije.
Gojko Šušak, također najbliži Tuđmanov suradnik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nije u smislu partijskih funkcija bio visokopozicionirani komunistički kadar u Titovoj Jugoslaviji kao Tuđman ili Manolić (prvi je bio do 1961. general u jugoslavenskom ministarstvu obrane u Beogradu, a drugi je bio visoko-pozicionirani oficir političke policije KPJ), ali je Šušak zato, vrlo vjerojatno, bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) „Saveznog sekretarijata za inostrane poslove“ SFRJ, čiji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Lončar koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića postao njegov savjetnik u uredu predsjednika Republike.
Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane političke ekstremne („ustaške“) desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Republici Hrvatskoj i BiH.
U Hrvatsku se vratio 1990. kao hrvatski (politički) emigrant iz Kanade, ali, s jugoslavenskom putovnicom !!!
Činjenica je da niti jedan jedini politički emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ kako ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znači da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike koji su u hrvatskim kulturnim, političkim i sportskim organizacijama po Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, čak i „ustaše“ i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim političkim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za račun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti.
Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku godine 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu („pasoš“) koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151).
Suradnik KOS-a JNA, a time i tajni agent jugoslavenske komunističke vlade bio je kratkotrajni predsjednik HDZ-BiH, Davorin Perinović, (kojeg je KOS kasnije ubacio i u HSP).
Svjedok optužbe br. 12 na suđenju Slobodanu Miloševiću na Haaškom tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, Mustafa Čandić, koji je svjedočio u dijelu suđenja bivšem srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku za zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine, bio je do veljače 1992. oficir Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA u kojoj je radio u centrali Kontraobavještajne grupe (KOG) ratnog zrakoplovstva JNA u Zemunu.
Haaški svjedok Čandić je rekao kako je KOS imao jaku doušničku mrežu u obavještajnoj službi Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske (SZUP), kao i u redovima dužnosnika vladajuće stranke (HDZ) u Hrvatskoj.
Gospodin D. Frančišković je u razgovoru za „Hrvatsko slovo“, u broju od 10. studenog 2006. nastavio, da misli kako je „(...) konačno sazrelo vrijeme da se istraže sve likvidacije koje su se dogodile našim ljudima tijekom Domovinskog rata, kao slučaj Paradžik, Barešić, Kraljević, Udiljak i niz drugih slučajeva.
Čudne i nagle transformacije u hrvatskoj Obavještajno-sigurnosnoj službi za vrijeme Miloševićeve velikosrbijanske agresije:
(Razgovor u Hrvatskom slovu, u br. 603. godine 2006.)
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Goran Jurišić, Zagreb.
Naslovno pitanje nije retoričko. Niti zahtijeva navodne znakove. Ono oslikava činjenično stanje vezano za period od 1990. do 1995. u Hrvatskoj. Problem nije u empirijskim podatcima o broju djelatnika Udbe koji su sudjelovali u stvaranju Hrvatske, već u masovnosti Sustava u kojem je Udba sudjelovala. Jedan od neizravnih pokazatelja da je Udba stvarala modernu Hrvatsku vidljiv je u povremenom nastojanju čelnika vladajuće klase i predsjednika Republike da se nedavni Oslobodilački rat, nespretno nazvan „domovinskim ratom", međunarodnopravno protumači kao nastavak partizanskog NOB-a. Imajući u vidu velik broj hrvatskih bivših komunista i ljudi iz bivšeg Sustava, koji su imali čelne pozicije u Hrvatskoj u razdoblju između 1990. - 95., takva njihova nastojanja možda su shvatljiva.
Potrebno je prvo razjasniti pojmove i jezična (semantička) skretanja vezana za riječ „udba". Riječi "udba" i „udbaš" vrlo su se rijetko službeno koristile u bivšoj Jugoslaviji za Službu državne sigurnosti. Riječ „udba", zahvaljujući svojim zvučnim suglasnicima, kao i prvom i zadnjem dugom samoglasniku „u" i „a", dobila je eksplozivno, gotovo onomatopejsko značenje, značenje idealno za satiričke i kolokvijalne priče, riječ sjajna za uvredljive komentare o bivšim komunistima, titoistima, skojevcima, afežejkama, enobejcima, štafetarima, komunjarama, a ujedno i česta riječ u jezičnom arsenalu hrvatskih nacionalista i antikomunista. Iz imenice „udba" do mile volje mogu se činiti nove pridjevske i glagolske izvedenice poput „ovaj HDZ političar ima udbogenu glavu", ili „ovaj novinar nekad je udbovao, a sad koristi udbomorfni riječnik" ili „vladajući SDP vodi udbofilsku politiku sa svojim HNS udboliscima".
Udbaši i udbašice
U analizi komunizma nemoguće je koristiti rječnik i pojmove koji se koriste u analizi drugih sustava. Izraz „udbaš" toliko je postao općenit i kolokvijalan da on danas gubi svoj prvobitni smisao. Puno je prikladnija riječ „čovjek Sustava" ili „čovjek Sistema" jer te riječi puno bolje označavaju masovnu zastupljenost bivših hrvatskih komunista i njihovih brojnih simpatizera, kao i brojnih hrvatskih apolitičkih građana u stvaranju moderne hrvatske države. Ozna, Udba, SdS, KOS bili su dio komunističkog jugoslavenskog Sustava, a ne tijela izvan Sustava. Komunistička partija Jugoslavije, upravo kao i u svim ostalim komunističkim državama, stvarala ja tajne policije, a ne obrnuto. Sama partijska knjižica nije bila toliko važna koliko je bio važan javni fingirani govor o jugokomunističkim mitovima. Bilo koji oblik javnog ili profesionalnog napredovanja u komunističkoj Jugoslaviji nije bio moguć bez prešutne, prisilne, ali najčešće samovoljne, premda mlake, suradnje hrvatskih građana sa Sustavom. Osnovno obilježje jugoslavenskog komunizma bio je demokratski teror svih protiv sviju, u kojem je često bilo teško prepoznati žrtvu od krvnika.
Niti je Udba samo špijunirala Crkvu ili hrvatske nacionaliste; ona je špijunirala samu sebe, što je odlika svih komunizama u praksi. Jugoslavenski komunizam nije bio samo politička ideologija. On je prvenstveno bio, a još je i dan danas, vrsta antropologije; jedna vrsta životnog i životinjskog stila koji je najbliži i najdraži masama ljudi bez obzira na jezive posljedice koje on ima za svoje pristaše i za svoje protivnike. Prosječnom hrvatskom građaninu u Jugoslaviji potrebno je bilo malo zanijekati svoj karakter i pristati na „suradnju" sa Sustavom, a time otvoriti sebi i svojoj obitelji mogućnost za neviđenu karijeru u Sustavu. Sustav jugokomunizma pružao je izvjesne materijalne prednosti brojnim građanima bivše Jugoslavije o kojima je građanin srednjeg staleža u SAD-u ili u Njemačkoj mogao samo sanjati: dioba besplatnih stanova, pravo na fingirano bolovanje, osiguran posao, akademske titule, besplatna škola, itd.
Brojni romani i satire, ali i stručna djela o komunističkom teroru, od autora Arthura Köstlera ili Aleksandra Zinovjeva, opisuju čelnike sovjetskih tajnih komunističkih službi (NKVD, GRU, KGB) - koji su po logici demokratske entropije postali i sami žrtve vlastitog komunističkog terora. Trocki, Kamenjev, Berija, Jagoda, kao i stotine tisuća drugih komunističkih glavešina i šefova tajnih službi, u većini slučajeva nisu bili žrtve Staljina, nego su prvenstveno bili žrtve običnih cinkaroša, svojih čistačica, svojih šofera, ili svojih pisara iz svog vlastitog okruženja. Ne treba ići daleko. I bivši prijatelj Josipa Broza Tita, komunist Andrija Hebrang, samo je jedan od desetaka tisuća jugoslavenskih komunista, koji je u komunizmu izgubio glavu ili pao u nemilost.
Psihički preživjeti u komunističkoj Jugoslaviji zahtijevalo je od građana učenje elementarnog animalističkog ponašanja, učenje vječitih podvala i prihvaćanja obrambenih mehanizama, kao i apsolutnu dvoličnost svih prema svima. „Narod-zver", kako ih zove ruski književnik Zinovjev. Takav „narod-zver" i danas živi u Hrvatskoj. Udba je bila mala zvijer u velikom zvjerinjaku jugoslavenskog Sustava.
Udbolatrija
Kao prvi zaključak, dakle, uzevši u obzir profil ljudi oko Tuđmana i Miloševića od 1990. do 1995., može se prihvatiti teza da su raspad Jugoslavije i rat prouzročili savezna Udba i njene republičke ispostave. Hrvatski nacionalisti, hrvatska emigracija i iseljeništvo, rane dragovoljne postrojbe HOS-a, značili su naivno i jeftino topovsko meso i bespovratni novac bez zateznih kamata u prethodnim interudbaškim i interjugoslavenskim svađama.
Netočno je tvrditi da je Udba u Jugoslaviji imala fiksnu ideju da likvidira samo tzv. hrvatske klerofašiste. Sustav (udba) stalno je fizički likvidirao, a pogotovo degradirao, masu svojih vlastitih ljudi. Zanimljivo je da od tisuća informbiroovaca, ili komunističkih udbaša i revizionista koje je Tito maknuo, nikada ne vidimo niti jednog danas od njih na malim ekranima ili u nekom novinskom intervjuu u Hrvatskoj. I bivši hrvatski komunistički čelnici, Račan, Tuđman, Mesić, kao i masa drugih, znali su još davno u bivšoj Jugoslaviji da svaki njihov službeni odlazak u Beograd može značiti kartu u jednom smjeru. Stoga je bilo dobro imati nekog „stand by" gazdu na Zapadu, pogotovo u Americi, što su bivši sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar i stotine njegovih bivših i sadašnjih jugoslavenskih (hrvatskih?) diplomata i njihovih obitelji dobro shvatili - pogotovo uoči dramatičnih događaja 1991. godine.
Gledajući profil čelnih ljudi u Hrvatskoj od 1991. nadalje, upada u oči da su svi, ili gotovo svi, u najvažnijim dijelovima jugoslavenske sudbene, izvršne i vojne vlasti bili nekoć visokopozicionirani komunisti. Neukusno je stoga danas vrijeđati isporučene udbaše Josipa Perkovića ili Zdravka Mustača radi njihovih navodnih egzekucija hrvatskih emigranata, ako se prije toga ne uzme u obzir da su njih obojica bili ljudi Sustava, baš kao i stotine malih i manjih perkovića i mustača u Tuđmanovom okruženju. Upravo radi svoje inertnosti i nezainteresiranosti da brane i očuvaju komunističku Jugoslaviju, a nipošto radi neke ljubavi prema novoj Hrvatskoj, tisuće malih i velikih perkovića, tisuće bivših hrvatskih titića, odigrali su protiv svoje volje važnu ulogu u stvaranju Hrvatske.
Uzde vanjske politike Hrvatske držali su 1991., i još drže, brojni bivši jugoslavenski diplomati, a sam kabinet u novoosnovanom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske, po broju bivših jugoslavenskih novinara i bivših jugoslavenskih diplomata, više je kadrovski sličio na poslovnicu jugoslavenske komunističke novinske agencije Tanjug nego na kabinet jedne samostalne države. I Tuđmanova odluka da zadrži bistu Tita i da ne miče Titovo ime s Kazališnog trga bila je želja da otupi kritike Zapada o navodnoj desničarskoj i ustašoidnoj orijentaciji rane hrvatske države. Je li ta Tuđmanova ikono-titoistička odluka bila fingirana ili stvarna? Nije mu pomogla. Od 1991., a manjim dijelom i danas, Hrvatska u stranim medijima i akademskim diskusijama u inozemstvu slovila je i slovi kao „nacionalistička država", a Tuđman kao „povijesni revizionist". Nadrealističke objede Zapada na račun Tuđmana i Hrvatske bile su logičan odraz na hiperrealističko stanje Tuđmanovog postkomunističkog okruženja i njegovog ad hoc reaktivnog stvaranja Hrvatske, stvaranja u kojeg niti sam Tuđman do 1991. godine nije vjerovao! Brojni Tuđmanovi ex-post-komunistički ministri i savjetnici nisu htjeli demantirati strane objede o nekoj nacionalističkoj Hrvatskoj jer bi u protivnom to značilo da oni jasno i glasno moraju priznati suprotnu istinu svojim stranim kolegama; „Gospodo, ne!, nismo mi nacionalisti, niti je to ustaška Hrvatska. Pa mi smo svi odreda bivši udbaši i skojevci!" Te riječi oni, dakako, nisu mogli reći u javnosti jer bi izgubili vlastitu vjerodostojnost.
Udbofilija
Nepotrebno je spekulirati u kojoj mjeri su Perković ili Boljkovac, ili deseci tisuća ljudi, bilo bivših skojevaca, bilo bivših udbaša iz bivšeg Sustava pridonijeli stvaranju Hrvatske. No upravo da nije bilo njihovog mlakog otom-potom prihvaćanja nove realnosti, Hrvatska ne bi nikada nastala. A to zna i Perković. Ljudi Sustava, i svi hrvatski „udbaši", 1991. su vrlo dobro shvatili da terenski ljudi, ljudi s neupitnom hrvatskom prošlošću, novopridošli tzv. ustaški nacionalisti, neće njima doći glave. Bojali su se hrvatski udbaši i ljudi Sustava puno više vrlo vjerojatnog dolaska svojih bivših vojnih i partijskih drugova komunista, Miloševića i JNA u Zagreb, nakon pada Vukovara, točnije na Dan Armije, 22. prosinca 1991. Njih bi prvo JNA maknuo - a tek zatim ustaše.
Ljudi Sustava nikada nisu ništa mogli osjećati za Hrvatsku, upravo zato jer oni nisu nikada ništa osjećali niti za prethodnu državu Jugoslaviju. Jer da su išta osjećali za komunističku Jugoslaviju bili bi 1991. stavili petokraku, obukli bi partizansku uniformu i otišli na Kalnik ili Vukomeričke gorice, pridružili se JNA i podigli gerilski ustanak protiv tzv. ustaške Hrvatske. No svi ljudi Sustava, a pogotovo ljudi iz bivšeg hrvatskog SDS-a, tj. hrvatski „udbaši", svi odreda 1991. vrlo su dobro i panično znali da sa svojim bivšim komunističkim drugovima iz Srbije nema više šale.
Rašireno je mišljenje, pogotovo među brojnim hrvatskim desničarima, o nekoj Udbinoj uroti i udbašima koji navodno sve kontroliraju u Hrvatskoj. Takve fantazije nemaju veze s hrvatskom stvarnošću i obično su pokriće za vlastitu intelektualnu lijenost i političku nesposobnost koja je urođena crta kod hrvatskih nacionalista i tzv. desničara. Bez dvojbe da je djeci serijskih udbaških ubojica, kao i djeci partizanskih ubojica danas osigurana meteorska karijera, bilo na Pantovčaku bilo u diplomaciji, ali to je praksa koju nisu uveli oni, već Tuđman i njegovi „udbaši".
No godina 1995. ili 2015. nije isto što i 1945., godina kada su oznaši i udbaši bez pardona čekićima, maljem i toljagama ubijali hrvatske civile na Žitnjaku, Daksi i Maclju. Da su povijesne i geopolitičke prilike danas drukčije u Hrvatskoj, njihovi biološki nasljednici bi to ponovno učinili bez ikakvog pardona i bez ikakve grižnje savjesti. No Hrvatska je danas vrlo rijetka postkomunistička zemlja u Europi, zemlja koja je nastala u ratu, ratu u kojem su rani hrvatski nacionalistički dragovoljci, hrvatska nacionalistička imigracija i iseljeništvo igrali presudnu idejnu i vojnu ulogu u stvaranju hrvatske države. Danas se zato i stvorila nova ravnoteža straha u Hrvatskoj, straha u kojem ljudi iz bivšeg Sustava, tj. „udbaši", znaju da se stvari za njih mogu u tren oka zakomplicirati.
Svojevremeno je bivši jugoslavenski partizanski i komunistički čelnik, a zatim dugogodišnji zatvorenik u Titovoj Jugoslaviji, Milovan Đilas, pisao u Americi da su partizanski zločini neposredno nakon rata bili dio „biološke ravnoteže" potrebne za stvaranje Jugoslavije. No svaka biološka ravnoteža, u nepredvidivim geopolitičkim okolnostima, postaje batina s dva kraja. To vrijedi danas, sutra i prekosutra.
Da je Hrvatska dovela na vlast 1991. hrvatske emigrante i otvorene antikomuniste i HOS, situacija se ne bi bitno izmijenila, osim što bi se Hrvatska dodatno uklapala u negativnu sliku nacionalističke ili tzv. fašističke države u očima Zapada. Kao prilično izolirana država morala bi tada Hrvatska tražiti mecene na drugim krajevima svijeta, a ne na Zapadu. Da li bi bilo bolje ili gore teško je reći. U svakom sustavu nekome je uvijek bolje, a nekom je uvijek gore u bilo kojem sustavu. Današnja Hrvatska je neurotska zemlja bez identiteta koja službeno vrluda čas do avnojevskih, čas do ustaških riječi i znakovlja. Stoga ona ne može imati jasan identitet niti u vanjskoj, niti u domaćoj, niti u ekonomskoj politici. Također, svaka moguća odluka o mogućoj lustraciji vrlo je komplicirana s obzirom na činjenicu da je veliki broj Hrvata služio Sustavu. Ako već nisu bili udbaški egzekutori, onda su radili kao pisari ili kao anonimni kotačići u Sustavu, a time i neizravno davali legitimaciju Sustavu. Masa Hrvata koja je mrzila Jugoslaviju, po entropiji komunizma, također je bila dio Sustava, i koristila se Sustavom bilo putem dobivanja stanova, diploma, stipendija ili sitnih beneficija.
Mogućnost da Hrvatska koliko toliko stasa u funkcionalnu državu propuštena je u periodu od 1991. do 1996., kada su branitelji Obrambenog rata i hrvatska emigracija i iseljenici mogli i morali stalno i ultimativno tražiti od hrvatske vlade da predstavnici iseljenika i branitelja budu zastupljeni 55 posto u svim javnim i državnim funkcijama Republike Hrvatske. Za takve promjene nije nikada prekasno.
- Autor: dr. Tomislav Sunić
Nema komentara:
Objavi komentar