HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Rapalski ugovor ili Rapallski ugovor, sporazum koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, nakon pregovora koji su započeli 9. studenog. Njime su bile određene međusobne granice tih država, bilo je dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca. Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.
Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.
Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom.[ Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.
Dali je ovo dovoljno kretenima, da shvate tko je trgovao teritorijem??!
Siniša Novak
Ispravak nekih navoda i nepoznanica o Dr.Anti Pavečiću
Dr. Ante Pavelić je vrlo važna figura novije hrvatske povijesti. Njegovo djelovanje je dovelo do stvaranja nezavisne hrvatske države nakon više od 800 godina ropstva. Nakon 1945. godine komunističke vlasti su dale sve od sebe da ga ocrne i prikažu u najgorem svjetlu. Naravno da je hrvatski narod kroz 50 godina propagande i povjerovao u te komunističke laži. Svi Poglavnikovi prijatelji, bliski suradnici i ostali poznanici o njemu imaju najbolje mišljenje, te mu nemaju što prigovoriti. U iseljeništvu- u Kanadi, Argentini i drugim državama Hrvati su uvijek slavili dr. Pavelića kao hrvatskog vođu i osloboditelja i smatraju ga najvećim Hrvatom u povijesti. To je upravo zato što nisu živjeli u Jugoslaviji i nisu 50 godina slušali lažne optužbe protiv njega. Krajnje je vrijeme da se prikaže prava istina o njemu. Jedna od najvažnijih komunističkih laži je ta da je dr. Pavelić prodao Dalmaciju i Istru Talijanima. Njima očito nije poznato kako su Kraljevina SHS i Kraljevina Italija 12. 11. 1920. sklopile tzv. Rapalski ugovor. Potpisivanjem tog ugovora SHS je Italiji predala Trst, Goricu, Gradišku, dio Kranjske, čitavu Istru (bez općine Kastav), Cres i Lošinj s nekim manjim otocima, grad Zadar te Lastovo i Palagružu s pripadajućim otocima. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja je obuhvaćala Rijeku i okolicu. Ovo je dokaz da dr. Pavelić nije predao ove krajeve Italiji, nego da su oni već bili dio Italije. Sada dolazimo do 1941. i tzv. Rimskih ugovora. Talijanski zahtjevi su bili: stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH, personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem, stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske i aneksija Italiji širokog pojasa od Rijeke do Kotora. Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne zahtjeve uspio je svesti samo na područje srednje Dalmacije u kojoj su Talijani ipak činili većinu stanovništva. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar. Dr. Pavelić je shvatio da je bolje braniti državu uz gubitak dijela teritorija nego odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti državu. Do tada je dr. Pavelić bio u prijateljskim odnosima s Talijanima, ali nakon potpisivanja tog ugovora je ljutito izjavio „nakon što riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa Talijanima!“ Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine. Dr. Pavelić nije ništa prodao Talijanima, Rimski ugovori su mu bili nametnuti, a Hitler nije želio stati na njegovu stranu budući da je Italija ipak bila velesila, a Hrvatska tad nije imala organiziranu vojsku da se suprotstavi Talijanima, koji su tada u Hrvatskoj imali gotovo 250 000 vojnika. Rimski ugovori su anulirani 1943. godine kada je čitava Hrvatska oslobođena. Istra se tada prvi put u povijesti našla unutar granica hrvatske države. I sama pomisao na to da bi osoba koja je posvetila život Hrvatskoj prodala njenu obalu je potpuno besmislena.
Druga, jednako teška komunistička optužba je ta da je dr. Pavelić pobjegao iz Hrvatske bez da je ikome javio i da je ostavio svoj narod na cjedilu. Naravno da nije istinita, a to ću pokušati dokazati u tekstu koji slijedi. Dan prije nego je otišao, poglavnik je održao govor pred narodom i ničime nije dao naslutiti da će započeti povlačenje. To je bilo zato što ni on sam nije znao da će se povlačiti, budući da su mu Nijemci obećali dostaviti oružje, streljivo i ratnu mašineriju, a i nije htio stvarati masovnu paniku u narodu. Već su postavljene obrambene linije u širokom pojasu oko Zagreba da se borbe ne bi morale nastaviti u centru grada i da gradska jezgra ne bude uništena. Taj dan su mu javili da ipak neće biti ništa od toga i da mu je pametnije da se povuče s narodom na zapad. 06. 05. 1945. godine poglavnik Pavelić je otišao iz Zagreba. Iste noći je javio svojim najbližim suradnicima da vode narod na zapad, da je obrana Zagreba uzaludna, jer ako padne nacistička Njemačka, past će i Hrvatska, bio Zagreb obranjen ili ne. General Luburić je htio ostati braniti Zagreb ali je naposlijetku i on sam shvatio da od obrane neće biti ništa i da je bolje da se narod povuče na zapad i spasi. U Austriji je bio siguran spas za Hrvate, pročulo se da Britanci primaju ratne zarobljenike i da će ih braniti od komunističkih hordi koje su nadirale prema njima. Svima je bilo draže da se predaju Britancima nego da ih uhvate partizani koji su bili poznati po svojim zločinima protiv Hrvata. U Zagrebu i njegovoj okolici se tada nalazilo oko 800 000 izbjeglica. Dr. Vjekoslav Vrančić je dobio zapovijed od Poglavnika da preda hrvatsku vojsku i civile Britancima te da od njih zatraži pomoć u borbi protiv partizana, a ako bi Britanci odbili, zapovjeđeno mu je da prihvati sve njihove zahtjeve te da im se svi predaju tako da narod i vojnici prežive. Nažalost, Vrančić nije uspio ništa dogovoriti, Britanci su predali hrvatski narod partizanima i velik dio ovih izbjeglica je izgubio živote u masovnim pokoljima. Nitko nije mogao pomisliti da će se to dogoditi. Poglavnik je preko Austrije i Vatikana prebjegao u Argentinu i uspio je zajedno sa Krunoslavom Draganovićem platiti argentinske vize za oko 100 000 Hrvata. Neki osuđuju dr. Pavelića zbog toga što nije ostao sa narodom i išao s njima do Austrije. Dr. Pavelić je imao veze po čitavom svijetu i da nije bilo njega, niti jedan Hrvat ne bi mogao dobiti južnoameričku vizu i nitko se ne bi spasio. Bleiburški pokolj se nije mogao predvidjeti jer su svi (uključujući i poglavnika) mislili da će Britanci humano postupati sa Hrvatima i da ih neće predati partizanima. Poglavnik je bio potreban Hrvatima nakon rata i nije se želio predati, jer bi ga i Britanci i partizani smaknuli. Nakon rata je zajedno s najbližim suradnicima osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret, većina Hrvata iz iseljeništva mu se pridružila. Poglavnik je za Hrvate u iseljeništvu bio sve, bio je njihova vjera, njihova nada, njihov vođa i spasitelj. Kasnije je njegov Pokret organizirao oslobodilačke akcije na području Jugoslavije, kao npr. akciju Feniks (Bugojansku akciju), milijuni dolara iz HOP-ove blagajne su dani na raspolaganje vodstvu RH, s tim novcem se kupilo oružje za hrvatsku vojsku, uz pomoć HOP-ovih veza se oružje moglo švercati u Hrvatsku. Prema tome, da nije bilo dr. Pavelića, vjerojatno ne bi bilo ni današnje RH. Poglavnik dr. Ante Pavelić je doista bio jedan od najvećih Hrvata koji su ikad rođeni, čitav život je posvetio Hrvatskoj, a na kraju je i ubijen zbog svog domoljublja. Borio se do smrti, do zadnjeg daha, sve što je imao dao je Hrvatskoj. Neka je pokoj duši poglavnika doktora Ante Pavelića!
Ispravak nekih navoda i nepoznanica o Dr.Anti Pavečiću
Dr. Ante Pavelić je vrlo važna figura novije hrvatske povijesti. Njegovo djelovanje je dovelo do stvaranja nezavisne hrvatske države nakon više od 800 godina ropstva. Nakon 1945. godine komunističke vlasti su dale sve od sebe da ga ocrne i prikažu u najgorem svjetlu. Naravno da je hrvatski narod kroz 50 godina propagande i povjerovao u te komunističke laži. Svi Poglavnikovi prijatelji, bliski suradnici i ostali poznanici o njemu imaju najbolje mišljenje, te mu nemaju što prigovoriti. U iseljeništvu- u Kanadi, Argentini i drugim državama Hrvati su uvijek slavili dr. Pavelića kao hrvatskog vođu i osloboditelja i smatraju ga najvećim Hrvatom u povijesti. To je upravo zato što nisu živjeli u Jugoslaviji i nisu 50 godina slušali lažne optužbe protiv njega. Krajnje je vrijeme da se prikaže prava istina o njemu. Jedna od najvažnijih komunističkih laži je ta da je dr. Pavelić prodao Dalmaciju i Istru Talijanima. Njima očito nije poznato kako su Kraljevina SHS i Kraljevina Italija 12. 11. 1920. sklopile tzv. Rapalski ugovor. Potpisivanjem tog ugovora SHS je Italiji predala Trst, Goricu, Gradišku, dio Kranjske, čitavu Istru (bez općine Kastav), Cres i Lošinj s nekim manjim otocima, grad Zadar te Lastovo i Palagružu s pripadajućim otocima. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja je obuhvaćala Rijeku i okolicu. Ovo je dokaz da dr. Pavelić nije predao ove krajeve Italiji, nego da su oni već bili dio Italije. Sada dolazimo do 1941. i tzv. Rimskih ugovora. Talijanski zahtjevi su bili: stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH, personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem, stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske i aneksija Italiji širokog pojasa od Rijeke do Kotora. Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne zahtjeve uspio je svesti samo na područje srednje Dalmacije u kojoj su Talijani ipak činili većinu stanovništva. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar. Dr. Pavelić je shvatio da je bolje braniti državu uz gubitak dijela teritorija nego odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti državu. Do tada je dr. Pavelić bio u prijateljskim odnosima s Talijanima, ali nakon potpisivanja tog ugovora je ljutito izjavio „nakon što riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa Talijanima!“ Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine. Dr. Pavelić nije ništa prodao Talijanima, Rimski ugovori su mu bili nametnuti, a Hitler nije želio stati na njegovu stranu budući da je Italija ipak bila velesila, a Hrvatska tad nije imala organiziranu vojsku da se suprotstavi Talijanima, koji su tada u Hrvatskoj imali gotovo 250 000 vojnika. Rimski ugovori su anulirani 1943. godine kada je čitava Hrvatska oslobođena. Istra se tada prvi put u povijesti našla unutar granica hrvatske države. I sama pomisao na to da bi osoba koja je posvetila život Hrvatskoj prodala njenu obalu je potpuno besmislena.
Druga, jednako teška komunistička optužba je ta da je dr. Pavelić pobjegao iz Hrvatske bez da je ikome javio i da je ostavio svoj narod na cjedilu. Naravno da nije istinita, a to ću pokušati dokazati u tekstu koji slijedi. Dan prije nego je otišao, poglavnik je održao govor pred narodom i ničime nije dao naslutiti da će započeti povlačenje. To je bilo zato što ni on sam nije znao da će se povlačiti, budući da su mu Nijemci obećali dostaviti oružje, streljivo i ratnu mašineriju, a i nije htio stvarati masovnu paniku u narodu. Već su postavljene obrambene linije u širokom pojasu oko Zagreba da se borbe ne bi morale nastaviti u centru grada i da gradska jezgra ne bude uništena. Taj dan su mu javili da ipak neće biti ništa od toga i da mu je pametnije da se povuče s narodom na zapad. 06. 05. 1945. godine poglavnik Pavelić je otišao iz Zagreba. Iste noći je javio svojim najbližim suradnicima da vode narod na zapad, da je obrana Zagreba uzaludna, jer ako padne nacistička Njemačka, past će i Hrvatska, bio Zagreb obranjen ili ne. General Luburić je htio ostati braniti Zagreb ali je naposlijetku i on sam shvatio da od obrane neće biti ništa i da je bolje da se narod povuče na zapad i spasi. U Austriji je bio siguran spas za Hrvate, pročulo se da Britanci primaju ratne zarobljenike i da će ih braniti od komunističkih hordi koje su nadirale prema njima. Svima je bilo draže da se predaju Britancima nego da ih uhvate partizani koji su bili poznati po svojim zločinima protiv Hrvata. U Zagrebu i njegovoj okolici se tada nalazilo oko 800 000 izbjeglica. Dr. Vjekoslav Vrančić je dobio zapovijed od Poglavnika da preda hrvatsku vojsku i civile Britancima te da od njih zatraži pomoć u borbi protiv partizana, a ako bi Britanci odbili, zapovjeđeno mu je da prihvati sve njihove zahtjeve te da im se svi predaju tako da narod i vojnici prežive. Nažalost, Vrančić nije uspio ništa dogovoriti, Britanci su predali hrvatski narod partizanima i velik dio ovih izbjeglica je izgubio živote u masovnim pokoljima. Nitko nije mogao pomisliti da će se to dogoditi. Poglavnik je preko Austrije i Vatikana prebjegao u Argentinu i uspio je zajedno sa Krunoslavom Draganovićem platiti argentinske vize za oko 100 000 Hrvata. Neki osuđuju dr. Pavelića zbog toga što nije ostao sa narodom i išao s njima do Austrije. Dr. Pavelić je imao veze po čitavom svijetu i da nije bilo njega, niti jedan Hrvat ne bi mogao dobiti južnoameričku vizu i nitko se ne bi spasio. Bleiburški pokolj se nije mogao predvidjeti jer su svi (uključujući i poglavnika) mislili da će Britanci humano postupati sa Hrvatima i da ih neće predati partizanima. Poglavnik je bio potreban Hrvatima nakon rata i nije se želio predati, jer bi ga i Britanci i partizani smaknuli. Nakon rata je zajedno s najbližim suradnicima osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret, većina Hrvata iz iseljeništva mu se pridružila. Poglavnik je za Hrvate u iseljeništvu bio sve, bio je njihova vjera, njihova nada, njihov vođa i spasitelj. Kasnije je njegov Pokret organizirao oslobodilačke akcije na području Jugoslavije, kao npr. akciju Feniks (Bugojansku akciju), milijuni dolara iz HOP-ove blagajne su dani na raspolaganje vodstvu RH, s tim novcem se kupilo oružje za hrvatsku vojsku, uz pomoć HOP-ovih veza se oružje moglo švercati u Hrvatsku. Prema tome, da nije bilo dr. Pavelića, vjerojatno ne bi bilo ni današnje RH. Poglavnik dr. Ante Pavelić je doista bio jedan od najvećih Hrvata koji su ikad rođeni, čitav život je posvetio Hrvatskoj, a na kraju je i ubijen zbog svog domoljublja. Borio se do smrti, do zadnjeg daha, sve što je imao dao je Hrvatskoj. Neka je pokoj duši poglavnika doktora Ante Pavelića!
Nema komentara:
Objavi komentar