UDBA svuda oko nas OZNA sve dozna UNS u pripravnosti ...

Jurica Galoic/PIXSELL

OBJAVLJUJE SVOJE MEMOARE

MANOLIĆ: ‘KARAMARKO JE BIVŠI DOUŠNIK UDBE!’

Autor: B.BiškoUtorak, 02. Lipanj 2015. u 09:57

U uvodu knjige je napisano kako je Manolić želio tim memoarima "otrgnuti od zaborava dio zbivanja, ali i ispričati svoju istinu, istinu kako ju je on doživio i ostaviti naraštajima koji dolaze memoarsku građu za daljnja istraživanja."

Bivši visokopozicionirani pripadnik UDBAe i drugi predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Josip Manolić, uskoro će objaviti svoje političke memoare.

Na naslovnici Nacionala koji je najavio uskoro izlaženje Manolićeve knjige istaknuta je izjava samoga Manolića koji tvrdi da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bivši doušnik UDBAe.

U uvodu knjige je napisano kako je Manolić želio tim memoarima “otrgnuti od zaborava dio zbivanja, ali i ispričati svoju istinu, istinu kako ju je on doživio i ostaviti naraštajima koji dolaze memoarsku građu za daljnja istraživanja.”

Manolić kaže kako gotovo 75 godina sudjeluje u političkom životu Hrvatske, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države 

Anto Magzan/PIXSELL

STARI OZNAŠ

LAŽLJIVI BUDIMIR LONČAR: Od ‘jugoslavenčine’ koja je mrzila Hrvatsku preobratio se u hrvatskog branitelja!

Autor: Dražen BorošPonedjeljak, 04. Svibanj 2015. u 21:10

Uopće je žalosno da najslavnije dijelove hrvatske povijesti danas tumači čovjek koji je još 2008. godine kada je Sanader smijenio Kolindu Grabar Kitarović s mjesta ministrice vanjskih poslova tražio od Mesića da Kolindu ne imenuje za veleposlanicu u SAD-u "jer se ona razmeće stranim jezicima i nepotrebnim hrvatstvom".

Upravo je nevjerojatna upornost kojom pojedini mediji u Hrvatskoj pokušavaju podvaliti kako to narod kaže “muda pod bubrege”. Najnoviji primjer je razgovor s Budimirom Lončarom u “Jutarnjem listu” čiji je prvi dio (od tri) izašao jučer.

Dakle, taj 90-godišnjak koji je u svojoj karijeri bio vrlo odan Titov ministar vanjskih poslova, jedan od šefova poslijeratne OZNE u Zadru, veliki zagovornik očuvanja Jugoslavije, i danas u hrvatskom medijskom prostoru ima mjesto kao malo tko. Komentira događaje, daje savjete, a po najnovijem i tumači hrvatsku povijest.

Iako je barem jednako “zaslužan” kao i Ivica Račan i Slobodan Milošević za ogromne hrvatske žrtve u Domovinskom ratu, danas ga se pokušava prikazati kao mirotvorca, osobu koja je (u)činila sve što je mogla za Hrvatsku u danom trenutku i na koncu kao zaslužnog političara koji je zadnje desetljeće savjetovao čak dva hrvatska predsjednika – Stjepana Mesića i Ivu Josipovića.

Dakle, u trenutku kada je Račan razoružao Hrvatsku, točnije Teritorijalnu obranu prepustivši hrvatsko oružje JNA, a Milošević pokrenuo agresiju na RH, na scenu je stupio Budimir Lončar koji je kao ministar vanjskih poslova SFRJ podržao UN-ov embargo na uvoz oružja pod geslom “nećete se vi Hrvati naoružavati i rušiti moju voljenu Jugoslaviju”. Iako je cijelo vrijeme s početka 90-ih proveo u obrani očuvanja Jugoslavije pa je čak austrijskom ministru vanjskih poslova u svibnju 1991. godine na skupu Pentagonale u Bologni otvoreno predbacio da radi protiv jedinstva Jugoslavije jer se Alois Mock u tom trenutku žestoko zalagao za neovisnost Hrvatske i Slovenije što je Lončaru bila rak rana.

Buda(letina) ‘pronašao’ Tuđmana

Dakle, u razgovoru u “Jutarnjem” Budo je pokušao sebe prikazati kao velikog prijatelja Tuđmanovih (što nije), zatim velikim diplomatom (što je ako se pod diplomacijom smatra borba protiv bilo kakve samostalnosti Hrvatske). Svašta je on tu nalupetao, u stilu starog udbaša koji je shvatio kako ni nakon 15 godina sustavnog blaćenja prvog hrvatskog predsjednika njemu i ostalim jugoostatcima ne uspijeva Tuđmana napraviti negativcem pa bi ga sada najradije pokušali preuzeti. Dakle, Buda(letina) tu spominje kako je Tuđman bio predsjednik FK “Partizan” – što bi ga valjda trebalo kompromitirati u očima Hrvata i ‘tuđmanista’. No, uz sve Tuđmanove grijehe iz prošlosti on je na kraju stvorio neovisnu hrvatsku državu pa mu to Lončari nikada neće oprostiti, a Hrvati zaboraviti….

Dakle, Budimir laže (čim zine), kao i njegov prijatelj Mesić. To najbolje pokazuju dokumenti iz vremena o kojem se Lončar danas tako strasno raspričao.

Primjerice, embargo na obranu Hrvatske od stravične agresije on objašnjava ovako:

“Tadašnji državni tajnik James Baker imao je informaciju kako je JNA dogovorila uvoz oružja iz SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde dolara pa se embargom željelo spriječiti nabavku suvremene vojne opreme i oružja.
– Embargo je prije svega bio usmjeren na to da spriječi naoružavanje JNA, a za Hrvatsku je ionako bio irelevantan – objašnjava Lončar – jer ona tada, kao ni druge republike, još nije bila suverena i nije mogla legalno uvoziti oružje. (Zaboravlja stara partizančina da je Hrvatska proglasila neovisnost još u lipnju 1991. godine prije najžešćih napada JNA i četnika na Hrvatsku). I nastavlja: “Uvođenjem embarga htjelo se dati i podršku lordu Carringtonu i haaškoj Konferenciji o Jugoslaviji i takvim “dvotračnim” pristupom pritisnuti Slobodana Miloševića.
– U vrijeme kada je već krenula jača ofenziva Slobodana Miloševića, istodobno s manipulacijom u okviru Haaške konferencije, smatrali smo da se nešto mora učiniti kako bi se uz pomoć međunarodne zajednice spriječila srpsko-armijska eskalacija. Dogovorio sam s Tuđmanom susret u Zagrebu. Bila je nedjelja, početkom rujna 1991. godine – prisjeća se Lončar i prikazuje sastanak u potpuno krivom svjetlu.

– Na sastanku su bili i Josip Manolić, tada šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, premijer Franjo Gregurić, Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i Ante Marković, predsjednik savezne Vlade. Razgovarali smo o potrebi novih koraka u internacionalizaciji jugoslavenske krize. Tuđman me tada pitao je li realno i može li se očekivati izravno uključenje NATO-a u sprječavanje agresija Miloševića i JNA. Analitički sam izložio glavne smjernice američke politike u tom trenutku, osobito u odnosu na događaje u SSSR-u. Rekao sam da su SAD-u primarni problemi stabilizacija SSSR-a i ohrabrivanje Gorbačovljeve politike te obnavljanje mirovnih procesa na Bliskom istoku, ako je to moguće. Naš prostor za SAD u ovom trenutku nije prioritetan, rekao sam i dodao da Amerikanci ne žele da naš problem ometa njihove strateške interese. Naravno, Amerikancima je bilo važno i stanje u Europi i da Stari kontinent, nakon ujedinjena Njemačke, u svoje ruke preuzima proces vlastite stabilizacije. U tom svjetlu, SAD je pozdravio sazivanje mirovne konferencije o Jugoslaviji u Haagu. Tuđman i moji sugovornici bili su suglasni da bez SAD-a nije moguće riješiti jugoslavensku krizu, no Amerikanci – i to sam ponovio – radi svojih širih strateških interesa nisu se tada bili spremni izravno uključiti. Predložio sam da, ako želimo međunarodnu intervenciju u pogledu sprečavanja sukoba, to moramo činiti uz pomoć UN-a, tvrdi Lončar i onda se poslužio notornom laži. Naime, on kaže: “To je bio i zaključak našeg sastanka i na toj sam osnovi inicirao sjednicu Vijeća sigurnosti. Tuđman je to prihvatio kao realnost. Dakle, da bude do kraja jasno: Tuđman je potpuno prihvatio internacionalizaciju i, pored Haaške konferencije, stavljanje jugoslavenske krize i pod okrilje UN-a.

Lončar nikada nije priznao samostalnu Hrvatsku

No, dokumenti iz tog vremena potpuno demantiraju Budimira Lončara. Naime, Vlada RH na prvoj sjednici nakon Budinog nastupa u New Yorku izlazi s priopćenjem u kojem kaže:

“Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i “zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija”. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. U skladu s izraženim ocjenama, Vlada Republike Hrvatske odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske ovom prilikom konstatira da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, gospodin Budimir Lončar propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize.”

U srdačnom zagrljaju sa srbijanskim ambasadorom nedavno u Zagrebu (krv nije voda)

Lažljivi Lončar poslije u razgovoru za Jutarnji tvrdi kako je on podnio ostavku nakon pada Vukovara, samo što u njegovom viđenju danas ispada da je to bio moralan čin, a zapravo ga je na to natjerao Slobodan Milošević, odnosno vlada Ante Markovića kojoj je on pripadao zapravo formalno više nije ni postojala.

Uopće je žalosno da najslavnije dijelove hrvatske povijesti danas tumači čovjek koji je još 2008. godine kada je Sanader smijenio Kolindu Grabar Kitarović s mjesta ministrice vanjskih poslova tražio od Mesića da Kolindu ne imenuje za veleposlanicu u SAD-u “jer se ona razmeće stranim jezicima i nepotrebnim hrvatstvom”.

Čekamo nastavak Budinog posipanja pepelom. Kako je krenulo u zadnjem nastavku razgovora bi mogao biti još i hrvatski branitelj.

Prigodno majskim obljetnicama, likvidiran je hrvatski suveren Vinko Žuljević Klica. Nakon njegovog dramatičnog odlaska, uslijedit će još žešća kohabitacija premijera Milanovića i predsjednice Kolinde. Tko je sada glavni? Šeks!

Baš sam prolazio kroz Sesvete i Sesvetska Sela, kada su iz crnog terenca sa strojnicama u rukama iskočili naši Bonnie i Clyde, odnosno predsjednica Kolinda i premijer Milanović, u pratnji Lalovca. Kao pri likvidaciji Blaža Kraljevića, rafali su zasuli Vinka Žuljevića Klicu, hrvatskog branitelja koji je prošao više teških ratišta. Opaka žena u kožnom odijelu hladno je došetala do izrešetanog Klice i završno mu pucala u glavu. Čemu ovo? – pitao sam Lalovca. Dovršavamo fiskalizaciju – rekao je lakonski.

Nadam se da dolazak Vladimira Šeksa na Pantovčak nema nikakve veze s ubojstvom Vinka Žuljevića Klice. Što o tome misli Ruža Tomašić? Koja zna tko je zapovjedio ubojstvo Ante Paradžika, u tim istim Sesvetama. Nešto se mislim, čemu polemika o tome je li Klica bio kriminalac? Ako je bio pripadnik Kažnjeničke bojne, valjda je u nekoj vrleti partizanski prisvojio tuđu ovcu.

Red kriminala, pa red Labradora

Samo ove godine pedeset tisuća djece nije rođeno zbog loše demografske politike, isto toliko ih gladuje ili je pothranjeno, isto toliko mladih potražilo je posao u inozemstvu, isto toliko dužnika banaka upropašteno je s valutnom klauzulom CHF, isto toliko kriminalaca otvoreno nas kradu, isto toliko nametnika isisava supstancu zemlje i stanovništva kroz Labrador i pripadne nevladine udruge. Tko je proveo privatizacijsku pljačku, Kažnjenička bojna ili Labrador? Da vas podsjetim, na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu korektni Mustafa Čandić izjavio je da Hrvatsku kontrolira protuhrvatska i pretežito velikosrpska mreža Labrador, unutar široke protuhrvatske pete kolone. Hrvatskoj Javnosti je pod skupinu Labrador podmetnuta manja “kontraobavještajna grupa”, koja je u prvim danima RH eksplozivom razarala židovske svetinje i kontrolirala zločine.

Labrador slijedi ponašanje te pitome pasmine retrivera, uklapanjem u novu obitelj i novu sredinu. U posljednje vrijeme pojačava se otvoreno srbovanje. Postalo je posve normalno da na čelo neke institucije na nacionalnoj razini dođe osoba koja ne zna hrvatski jezik. Primjerice, HND okuplja samo manji dio novinara koji ostavljaju dojam interesne skupine, a ima i iznajmljivanja prostora. A u ponedjeljak je na TV Mreži Saša Leković kao novi šef HND-a izjavio kako neko mišljenje može pobiti, što je skroz izvan duha hrvatskog jezika. I još nam prisjeda na obljetnicu Titove plemenite zapovijedi “Pobij to!” Otadžbinska terminologija u marijanskoj Domovini morala bi zaobići domovinske institucije. Jer, Saša Leković proglasio se dežurnim glede govora mržnje. Može li u civilizacijskim pitanjima arbitrirati osoba koja pobija ili ubija tuđe mišljenje? Znate, istočno od Hrvatske ne kradu ovce, nego idu u “udar na ovce”. Udar na Hrvatsku traje stoljećima.

Pamtimo brojne sramotne “osude” HND-a, nakon čega bi u DORH stigla prijava neke relativno poremećene osobe. Izglasana je odredba da DORH mora reagirati na svaku prijavu, čime su DORH i HND pretvoreni u Ministarstvo straha. Mnogi prekaljeni kriminolozi bave se labradorskim podmetanjima. DORH jednostavno spusti predmet policiji. Represijo moja prijeđi na drugoga. I još će u HND-u arbitrirati i Slavica Lukić, supruga Milorada Pupovca, što je prilično neugodna slučajnost, jer Pupovac ima ozbiljne komunikacijske probleme. Naime, kao šef Katedre za primijenjenu lingvistiku na FFZ-u, obvezan je poznavati i koristiti hrvatski jezik, vjerujem da na tom jeziku razgovara doma, a u Saboru ide mješavina – formalno i neformalno Pupovac predstavlja Srbe u Hrvatskoj, iako bi neformalno trebao predstavljati samog sebe. Dakle, Leković i Pupovac ne pripadaju Organizaciji Labrador, jer bi istupali u duhu hrvatskog jezika, ali zato otvoreno srbuju, na čemu im pomalo zavidim. Možemo li reći da obojica pripadaju široj Asocijaciji Labrador?

Vraća li se Yu-Buda na Pantovčak?

Nakon niza pamfleta o Vladimiru Šeksu u Večernjaku, isti je završio na Pantovčaku, a ovaj smo tjedan imali sličnu promotivnu ispovijed Budimira Lončara u Jutarnjem listu. Lončar se najprije labradorski zavukao u rit Josipa Broza, a nakon njega Franji Tuđmanu, pa onda Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću. Kao što reče Miroslav Krleža, malo smrdi, ali je toplo. Kao da smo svi idioti, Lončar danas tvrdi da nam je nametnuo embargo na oružje da spriječi naoružavanje JNA. Koja je oružje izvozila! A na embargu su mu zahvalni “hrvatski” psi rata. Lončar nas uvjerava da je Veljko Kadijević predao JNA Miloševiću za još jednu generalsku zvjezdicu. Dobar diplomat prikazuje srpstvo kao petokraku. Lončar je svojim svjedočenjem o Tuđmanovom potpisivanju plana Z4 i Daytonskog sporazuma posredno prikazao Tuđmana kao pripadnika Labradora. Jesu li “ustavni” napadi na predsjednicu Kolindu pokrenuti zato da je navedu da u svoju obitelj prihvati labradorovce?

Predsjednica je povukla niz afirmativnih poteza. Nije dopustila da je s Pantovčaka istjeraju na ulicu. Mišljenja sam da je trebala otići korak dalje i formirati svoj privremeni ured pri Glavnom stožeru OSRH. Jer, svako odmjeravanje ovlaštenja u vrhu države praktično je zveckanje oružjem. Na nepotrebno dizanje tenzija ponekad treba odgovoriti istom mjerom. Predsjednica je odstranila bistu zločinca Tita iz svog Ureda. Otišla je na svoj etički i estetski poseban solo naklon žrtvama Jasenovca, na formalno prihvaćenu obljetnicu Proboja, prepuštajući Branka Lustiga, logoraša Auschwitza, zvižducima lažnih antifašista. Preuzela je nacionalno osjetljivo pokroviteljstvo nad komemoracijom na Bleiburgu, gdje će svojom prisutnošću odati pijetet našoj smaknutoj djeci na Križnom putu.

Korektno je vratila ostatak novaca od svoje kampanje u korist djece s posebnim potrebama, na način da manje dobije Vlada, a više djeca. Tomislav Karamarko i HDZ stali su uz banke, a predsjednica Kolinda za sada je u tom smislu suzdržana. Vratila je Ovršni zakon na ustavnu ocjenu. Iako je Ratko Bošković glede toga rezerviran, Predsjednica je u pravu što ulazi u kampanju za ubrzano uvođenje eura, što je operacija koja zapravo kasni. Monetarna politika nije njena kompetencija, ali u prazan prostor ima pravo ući svatko. Bošković nas je ovaj tjedan podsjetio da se Kazimierz Laski i Leon Podkaminer iz Bečkog instituta za međunarodna ekonomska istraživanja protive pretvaranju Eurozone u zasebnu političku uniju. Koliko znam, to je stara Habermasova ideja. I želja! Bošković ipak griješi, jer je previdio nešto značajno: u slučaju političke Eurozone praktično bi došlo do podjele EU-a na dva dijela, a bolju budućnost imala bi Eurozona već zbog jednostavnije i jeftinije savezne države.

Iako predsjednica Kolinda treba savjetnika za ustavna pitanja, mišljenja sam da je pogriješila angažirajući Vladimira Šeksa, koji je kumulacija prijepora. Na neki način možemo reći da je Šeks spasitelj udbaša i partijaša zajedno. Najprije je odigrao značajnu ulogu u nakaznom Tuđmanovom pomirenju. Kada se Partija 2000. vratila na vlast, Šeks je najavio povratak svih onih dužnosnika i namještenika koji su “politički” odstranjeni ili degradirani, a četiri godine kasnije naglasio je da HDZ neće provoditi revanšizam. Kada su se otpušteni i/ili degradirani domoljubi četiri godine kasnije obratili Šeksu za pomoć, savjetovao ih je da se obrate istim ljudima koji su ih degradirali.

Plan Bilogora

Slučaj Jure Šimića je dobar pokazatelj koliko predsjednica Kolinda riskira dovođenjem Šeksa u svoje radno okruženje. Josip Manolić bio je šef Kriznih štabova iliti stožera u RH, a na toj razini bio je “savezno” jak i Vladimir Šeks, šef Kriznog štaba za slavonsku regiju. Obojica su izbjegli zapovjednu odgovornost za bilo kakve civilizacijske propuste tijekom Domovinskog rata, da bi se konačno sudski postupak pokrenuo protiv hrvatskog Proljećara Jure Šimića, šefa Kriznog štaba za bjelovarsko-podravsku regiju. Zanimljivo, Jure Šimić osnovao je prvi ogranak HDZ-a. Kriv je i što je naoružao Hrvatsku. Izmišljen je nepostojeći zločin u ratu, tijekom zauzimanja vojarne JNA u Bjelovaru, dok su neka istinska ubojstva gurnuta u drugi plan, sve da bi se pažnja Javnosti i pravosuđa usmjerila mimo Josipa Manolića, Josipa Perkovića, Vladimira Šeksa i Gojka Šuška, koji su ravnali kriznim stožerima, tajnim službama i pravosuđem. “Zar zaista netko misli da sam zapovijedao Vladimiru Šeksu?” To je pitanje postavio Branimir Glavaš na suđenju za osječke slučajeve Garaža i Selotejp.

Zauzimanjem vojarne JNA u Bjelovaru praktično je naoružana Hrvatska. Kako je utvrdila forenzika JNA, “komandant Rajko Kovačević” poginuo je od eksplozije, braneći vojarnu JNA, a neki je labradorovac nakon toga pucao u mrtvog Kovačevića, da se kompromitira jedna posve časna vojna operacija. Ostaci eksplozivom unakaženog Kovačevićeva tijela bili su šaka u oko slučajnog prolaznika. Tih dana govorilo se da je Kovačevića smaknula suprotna struja u samoj vojarni. Par dana nakon te akcije uhićen je korektni Stjepan Budinski, zapovjednik Kriznog štaba bjelovarsko-podravske regije, pod optužbom da je zapovjedio napad na objekte JNA. Pokazao je zapovijed Glavnog Stožera HV-a i plan Bilogora, pa je pušten iz pritvora. Naravno da su postojale paralelne linije zapovjedanja, i da su u zauzimanje vojarne JNA u Bjelovaru bile umiješane tajne službe, “hrvatske” i jugoslavenske. Labrador je posijao toliko nepovjerenje da su se uznemireni sudionici zauzimanja vojarne JNA u Bjelovaru okrenuli jedan protiv drugoga, i na tome je izgrađena optužnica protiv Šimića, koji osobno nije sudjelovao u napadu na bjelovarsku vojarnu JNA.

Upravo je Jure Šimić “komandantu Kovačeviću” nudio novac i sve drugo što želi, a Kovačević je odgovorio da on u Bjelovaru brani srpstvo. Lončar bi rekao da je Kovačević branio Miloševićevu vojarnu. Kada su pokušaji “kupovanja” Kovačevića propali, Šimić je pokušao urazumiti ga s prijetnjama, koje danas državno odvjetništvo koristi protiv Šimića. Nesretni Šimić napravio je grešku u koracima. Pisao je o psima rata, što je izazvalo njihov bijes, pa su ga pokušali kompromitirati montažom fotografije pored tuđe vile i tuđeg automobila. Šimić je bio na dispoziciji i Martinu Špegelju, prilikom šverca oružja, kada je plaćanja preuzeo Šušak, što je ključ za razumijevanja svih procesa. O sudionicima zauzimanja vojarne u Bjelovaru najviše govori njihovo današnje imovinsko stanje.

Labrador je često vodič za slijepe Hrvate. Kada su se “prosvjetitelj” Petar Stipić i “pravnik” Vladimir Šeks još za Jugoslavije našli u istom pržunu, teško je bilo pogoditi tko je zatvoren, a tko je labradorski poslan zbog onoga drugog. Nakon odsluženja vojnog roka u JNA, sreo sam u Zagrebu u policijskoj odori “ročnika” koji je spavao na krevetu do moga. Svaki hrvatski domoljub na dugogodišnjoj robiji postao bi svjestan da tamnicu može preživjeti i na kraju iz nje živ izaći samo ako dokaže da je progledao, da se preobratio. Tako je skupina Labrador dobila svoju monstruoznu asocijaciju domaćih “disidenata” i istinski opake emigracije, koja je zapravo bila jugoslavenska inozemna agentura. Apsurd je naša stvarnost, pa povremeno sretnem Juru Šimića na Aveniji Gojka Šuška i na Trgu maršala Tita.