Desant HČSP-ovih snaga na zloglasnu šumu Brezovica zaustavile jake snage MUP-a

Sisak, zloglasna šuma Brezovica 22. lipnja 2011 Strahotna stvarnost u zloglasnoj šumi Brezovica Hrvatska čista stranka prava je ove godine pohodila šumu Brezovica u isto vrijeme kada i slavljenici toga sramotnoga državnoga blagdana 22. lipnja, kada se slavi dan tzv. ustanka antifašista Hrvatske. Svi znamo da je to najobičnija laž, pa se na tu besmislicu o nekakvom ustanku ovaj put nećemo osvrtati. Jaki kordon policije odvajao je nas, hrvatske domoljube, od koljača i partizansko-velikosrpskih zločinaca, zakletih neprijatelja svake hrvatske države. Na samom dolasku do šume Brezovica oko 10,30 sati toga dana, naišli smo na organizirani otpor policijsko-pravne države Hrvatske, i odmah nam je dano do znanja da ako želimo ostvariti naša ustavom RH zajamčena prava da ćemo to jedino moći učiniti silom, tj. potući se s policijom, čijih je pripadnika, što temeljne što interventne bilo oko stotinu, jako dobro opremljenih i naoružanih. Nije nam dopušteno doći do mjesta koje smo uredno prijavili kao mjesto našega prosvjeda, a to je bilo pedeset do sto metara od samoga nakaznoga spomenika. Nikakve intervencije tu nisu pomagale, pa smo primorani održati prosvjed na samom rubu šume, a to je oko jedan kilometar od antihrvatske bagre koja se okupila kod nakaze od spomenika. Naš prosvjed je ipak imao uspjeha, jer je cijela svita morala na povratku proći pokraj nas i gledati naše transparente i slušati vatrene govore naših dužnostnika. Kada smo se utvrdili na prilazu šumi i zauzeli položaj, policija nas je opkolila na način da su oni stajali u hladovini, a mi na suncu, i nitko iza te zamišljene crte nije smio izaći ni po vodu. Jedino su dopustili da se ode po vodu nakon što je kolabirao jedan član naše Mladeži, ali samo za njega. Zahvaljujemo na takvoj milosti policije. Na suncu smo proveli oko tri i pol sata, sve dok posljednji bandit nije napustio šumu. Policija nas je htjela i tu prevariti tvrdeći već oko 13,00 sati da tamo nema više nikoga, ali naravno da im nismo povjerovali, nego smo tražili da jedan naš i jedan njihov čovjek odu u izvidnicu i utvrde koliko ih je još tamo. Nakon te upozorbe policije, iz šume je izašlo još desetak automobila, desetci pješaka i tri autobusa sa zlotvorima. Čekajući bandu tako na jakom suncu, jedan naš član je zaključio da se povijest stalno ponavlja, u ovom slučaju, opet su banditi partizani u šumi a mi ih čekamo na rubu šume kako bismo s njima obračunali, ovaj put ipak bez streljiva. Ono što je i nas, koji dobro poznajemo taj antihrvatski nakot i njegov psihološki profil zaprepastilo, jest slijedeće. Promatrajući te zlotvore kada su prolazili desetak metara od nas, uočili smo tu nezajažljivu i bolesnu mržnju koja izjeda te ljude, a osobito žene. Nitko od nas ne bi poželio da mu jedna od njih bude majka, jer zlo može roditi samo zlo. Ostaje nam u sjećanju jedna partizanka, očito dobra jamarka, koja je čuvši naše riječi, poskočila na sjedištu autobusa i demonstrativno natakla na glavu zloglasnu kapu s velikom crvenom petokrakom. Nismo strašljivi, ali čovjeka prođe jeza pri takvom prizoru, i misli mu se vrate na sve naše nevino poubijane i pobacane u jame. Kod takvih, milosti nije bilo. Većina njih je kad je prolazila pokraj nas dizala u vis tri prsta, a poneki i prijeteći jedan prst. Ipak se nisu smjeli približiti, lako je biti hrabar kad te štiti policija. Ali nema u njih časti, nema tu ljudskosti, nema ničega, njih prati ništavilo, praznina duša, imaju samo laž i mržnju, a to nije ljudski, to čak nije ni životinjski a gotovo da nije ni od ovoga svijeta. Paradigma tih zlotvora može biti izjava jednoga od njih tako karakterističnih, partizanskih crta lica i fizionomije koja glasi; „Tito partija, Staljin armija“. To je njihov moto, je li to ta Josipovićeva Hrvatska koja je tobože nastala na njihovom antifašizmu!? Na takvima se ne može graditi budućnost našega naroda i države, vlast koja takvom nakotu daje odličja, je slijepa, ona je i antihrvatska, ona zagovara i opravdava zločin i vodi nas u novi kaos, novi rat. Zato braćo Hrvati, kada do njega dođe, mi u ime naše djece i u ime budućnosti našega naroda i države, ne smijemo ponavljati pogrješke iz bliske i dalje povijesti. Zagreb, 23. Lipnja 2011. Josip Miljak, predsjednik HČSP-a