Dok većina vas šuti ( ja ipak biram hrvatsku ljutnju , a ne hrvatsku šutnju )

Dok većina vas šuti ( ja ipak biram hrvatsku ljutnju , a ne hrvatsku šutnju , jer u Bibliji ipak piše kako je i jezik - MAČ )

S druge strane , opet vjerujem i kako se naš hrvatski narod isto tako i drži one Isusove upute Apostolima : "Budite pitomi kao golubovi , a lukavi kao zmije."

Pripitome nas , stanu nam na glavu , a kad maknu nogu s naše glave , slijedi narodni ugriz.

Tako je nešto slično rekao i Stjepan Radić : " Kad budete mislili kako ste dobro zajašili hrvatski narod , on će vas otpuhnuti ...... "Druga hrvatska šutnja traje zato jer su hrvati i naučili samo biti poslušni.. valjda misle da to tako treba.. nema niti jedan političar koji bi udario po stolu i rekao srbima ''majku vam vašu četničku, vratite nam Veljka Marića, inače ćete dobit po pi...'' , a ovim dripcima u Haagu, ''prije će Amstel teći prema Njemačkoj, nego ćete dobit ijednog branitelja'' .... A ovim izdajnicima i veleizdajnicima jasno poručiti za izdaju pada glava.

H N F

„Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kući provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“
(J. B. Tito, „Vjesnik“, 25. 5. 1945., br. 30, str. 4) 

i  te surove rijeci su brzo postale djelom;

Svaki šesti Hrvat nije živ dočekao Božić 1945.
U svetoj noći na Badnjak 1945. godine je u hrvatskim obiteljima vladala nevjerojatna pustoš jer gotovo da i nije bilo obitelji kojoj nije nedostajao barem jedan njezin nestali član.

Svaki šesti Hrvat nije živ dočekao Božić 1945. već je postao žrtvom jugoslavenskog komunističkog genocida! 

Novi šef jugoslavenske države, i šef komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na dolazak na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije, i Koste Nađa, i poručio je tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće. Tito je rekao da „(...)u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslovenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“. Zločinačka organizacija koja je imala plan o istrebljenju hrvatskog naroda, i koja je određenim jedinicama Jugoslavenske armije i tajne policije zapovijedila genocid nad hrvatskim narodom, sastala se u okupiranom Zagrebu, tjedan dana nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata.  

Hrvatska šutnja

Ilustracija hrvatske šutnje u drugom broju časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija iz 2011. godine povodom 40. godišnjice Hrvatskoga proljeća.

Hrvatska šutnja izraz je koji se odnosi na potiskivanje hrvatskog nacionalnog identiteta, kako u SFRJ već poslije 1948. godine (na mjesto ubijenog Andrije Hebranga, koji je krajem 1944. godine pokrenuo inicijativu za osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske, došao je poslušni Vladimir Bakarić), a pogotovo na strahovladu do koje je došlo poslije gušenja Hrvatskog proljeća nasjednici u Karađorđevu.

Nakon tog udara na hrvatski vrh, jugoslavenske su unitarističke vlasti nametnule eutanaziranje Hrvatske na način da je uspostavljena tzv. "hrvatska šutnja" koja je potrajala sve do 1989. godine. 

Izraz se također koristi za službeni stav SKH za vrijeme razdoblja antibirokratske revolucije od 1987. do 1989. i njihovo odnosno njihovom propustu da javno osude politiku Slobodana Miloševića. Općenito hrvatska šutnja je steretipični izraz koji se koristi za Hrvate ili stanovnike Hrvatske koji su neskloni da kritiziraju ili se suprostavljaju vlasti, iako ona tuđinska, tiranska, koruptirana, nesposobna ili radi na njihovu štetu.

Slavko Eseš je u Obnovljenom životu primijetio "Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu Suvremeni hrvatski nacionalizam ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizma, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj "privilegij" stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, "maspok", ostat će, čini se, vječni hrvatski "epiteton ornans",kojim će se stalno upozoravati "šutljivu republiku" da ima da "ćuti", odnosno prigovarati joj da se ti "vampiri maspoka" ponovo javljaju, a "šutljiva republika" (istaknuto u originalu - S. E.) uglavnom "ćuti", kako se to navodi u NIN-u (br. 1993, od 12.3.1989) u članku "Vampiri maspoka"".

Do Hrvatskoga proljeća

Duga je i teška hrvatska šutnja. Oni koji dižu glas za hrvatsku samostalnost, bivaju ubijeni ili završavaju u zatvoru. Dašak svježine u policijskoj državi koja nazivom daje na znanje da je socijalistička - osjeća se tek u vrijeme europskih gibanja svršetkom šezdesetih, kada se pojavljuje Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Poslije Hrvatskoga proljeća

Epilog hrvatskog nacionalnog pokreta bio je nova politička emigracija, prepuni sudovi i zatvori. Nastupilo je doba oštre represije koja je u nekim nacionalno miješanim sredinama imala značajke protuhrvatskih pogroma. Počele su olovne godine i hrvatska šutnja

Hvala Bogu, nakon ulaska u EU i Hrvatska je stekla potrebnu dozu samosvijesti i poštovanja. U odnosima s bratskom Srbijom, napokon je uveden princip reciprociteta. Kako vi nama, tako mi vama. Ili španjolski kako vi namos, tako mi vamos. Najprije je dragi Ivo izrekao historisko Hristos se rodis. Onda je njegova mudra nasljednica Jaca poklonila Beogradu prijevod EU pravnih stečevina vrijedan 8 milijuna Eura. Zatim je predsjednik Josipović izjednačio žrtve Bleiburga i Križnog

puta s kostima Jadnog ili Jadovnog koje se nikako ne mogu pronaći.

Veliki su neumorni u diskriminiranju, podcjenjivanju i preziranju malih. Mislim naroda. Koliko je trebalo genijalnom Tesli da kao pripadnik malog naroda bude priznat i cijenjen kao član srpskog naroda koji sam sebe skromno i samozatajno naziva „nebeskim narodom". Dobro, Srbi su objektivno kroz povijest imali istinske velikane. Recimo, njihov književnik Ivo Andrić Srbin je iz dna kace. Pa srpski Dubrovnik i čitava srednjovjekovna i renesansna dubrovačka književnost. Ali da se ne gubim u nabrajanjima, zadržat ću se trenutno samo na jednoj tajni koju su Hrvati čuvali 102 godine kao zmija noge. Na svjetlo dana je izašla istina koja je ovih dana naročito oduševila Hajdukovu Torcidu sa sjevera Poljudskog stadiona. „Ugledni" beogradski Kurir nakon serioznog, znanstvenog istraživanja, došao je do jednog empirijskog rezultata. NK Hajduk iz Splita točno pred 102 godine osnovali su Srbi. Nakon ovog istorijskog otkrovenja teško da će se sa sjevera više čuti Za Dom spremni. Sad će se pjevati moderne pjesme kao što su Nož, žica, Srebrenica, Spremte se spremte Četnici i Od Topole pa sve do Ravne gore sve su straže đenerala Draže. Kurir već po imenima osnivača vidi da su svi bili pravi pravcati Srbi. Braća Fabijan i Luka Kaliterna, Lucijan Stella, Vjekoslav Ivanišević, Ivan Šakić i tako dalje. Krunski dokaz je prezime Stella. To je staro srpsko prezime, a znači zvezda. Tako da je Lucijan Stella ujedno i osnivač Hajduka i Crvene zvezde. I Vjekoslav Ivanišević je potomak srpskog Vjekoslava Ivaniševića koji je na zadnjim lokalnim izborima pokušao bezuspješno narušiti etničku ravnotežu u Splitu. Malo mu je trebalo da postane gradonačelnik. Ovo otkriće ne bi oduševilo samo Torcidu, nego sve Vlaje koji priznaju samo Keruma. O Imoćanima da i ne govorim. I sva sreća da je pobijedio naš profesor Baltazar. I tako nam Kurir dokazuje da su Srbi ne samo osnovali Hajduk, nego da je i čitava sjeverna tribina srpska. Ako se nastavi ovakav trend otkrića, trebat će polako razmišljati o uvođenju dvojezičnosti u Split.

Kurir će tada energično zahtijevati da svaki grafit u Splitu bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan.

Srbi su preko Tesle, Andrića, renesansnog Dubrovnika i osnivača Hajduka dobili barem nekakvu satisfakciju. A „Mi Hrvati"? Nas i nadalje gaze. Evo primjera. Google i Wikipedija odabrali su najveće i najpopularnije osobe u povijesti. Krajnje provokativno i zlonamjerno prema Don Grubišiću, Nenadu Staziću, Anti Tomiću, Jergoviću i brojnim gledaocima Žikine dinastije, na prvom mjestu našao se Isus Krist. Knez mira, Sin Božji i Dobar pastir prvim mjestom digao je tlak mnogima. Općenito govoreći knjiga Stevena Skiena i Charlesa Warda „Who's Bigger Where Historical Figures Really Rank" je izdavački promašaj. Ne da su izdali sumnjivu knjigu bez ijednog Srbina, SDP-eovca i HDZ-eovca, nego su izdali Druga Tita. Tako je među priznatim i zaslužnim zločincima Adolf Hitler na visokom 7. mjestu, a drug Staljin na relativno visokom 18. Očito da su brojke zavarale naivne autore. Velike zemlje kao što su Njemačka i Rusija preko Staljina i Hitlera smanjile su svoje stanovništvo za oko 50 milijuna žrtava. Toliko naš Drug Tito, uz sav svoj talent i trud, u Hrvatskoj nije uspio naštancat. Jednostavno nas toliko nema. Zapravo ima, ali s Kinezima. I sad je vidljivo da autori knjige jednostrano i zlonamjerno izostavljaju Druga Tita s liste najvećih zločinaca svih vremena bez obzira što je „naša ljubičica bijela" u lokalnim europskim anketama zauzela visoko 9.mjesto među zločincima 20. stoljeća. Mislim da u se povodom ove diverzije trebali oglasiti naši antifašisti, na čelu sa Stipom Mesićem i Danijelom Ivinom. Pa zar smo tolike posmicali od 9. svibnja 1945. uzalud? Čemu toliki trud, čemu Bleiburg, marševi smrti, Jazovka, jame u Hrvatskoj i Sloveniji itd. I sad odjednom Tita nigdje? A ispred njega Isus iz Nazareta, Napoleon, Muhamed, William Shakespeare, Abraham Lincoln, Hitler, Aleksandar Veliki... Žalosno je da ni Aleksandar Ranković nije upao među prvih 100. Meni tehnologija kojom su se služili pisci nije sasvim jasna. Autori knjige su navodno u svojim računalima pretresli skoro 800 tisuća imena i mjerili koliko se puta svako ime spominje. Po kriteriju spominjanja naš omiljeni Maršal morao je biti ispred Isusa. Od '45.godine pa do smrti barem u rodnoj mu Poljskoj, pardon Hrvatskoj, njegovo ime je svaki stanovnik izustio barem jedanput dnevno. Neki javno evocirajući ratne uspomene na četverogodišnje bježanje pred nadmoćnim neprijateljima, zatim pobjedonosni obračun sa razoružanim neprijateljem, a neki tiho u sebi mješajući pse i matere i glagole koji počinju sa slovom „j". I usprkos kriteriju po kojem nisu važna djela nego riječi, dragog Druga Tita nema nigdje. Parafrazirajući Krležu možemo reći „ni među zločincima ni pravice". I tako Hrvati, bez obzira na ulazak u EU, ostaju zadnja rupa na svirali.

Da su Hrvati poseban narod Europa je odmah prepoznala, što je krasno. Kad mi prepoznamo Europu, bit će kasno.

Kolumnisti opće prakse Jutarnjeg lista, svjetski su raritet. Sve znaju i sve imaju u malom prstu. Od grafologije do ginekologije. Recimo Ante Tomić je specijalist za ozbiljnu glazbu. On zna da je Mozart izumio Mozartovu tortu i Mozart kuglu. Koje se zovu Rondo in D major, K.485. To je naučio od majora JNA u vrijeme dok je učio za podoficira. Sumnjivo lice Jergović kada sretne znanca prvo ga priupita „Što ima?" misleći pritom baš na sve što u tom trenutku ima na svijetu. On je ujedno i stručnjak za kazneno procesno i materijalno pravo pa je odmah ogolio i demaskirao suca Rafaela Krešića, koji je krajnje neoprezno oslobodio Zdravka Mamića. Općinsko državno odvjetništvo je u stilu Javnog tužilaštva optužilo Mamića radi „poticanja na nasilje i širenja mržnje". Odmah je jasno da je Mamić kriv. I više od toga. Sjetih se jednog slučaja sa kraja 70.-tih. Kad je Okružno javno tužilaštvo optužilo jednog zabludjelog druga za privredni kriminal. Sudac, neoprezan kao Rafael Krešić, oslobodio je nesretnika. Drugi dan u partijskom glasilu oglasio se tadašnji Miljenko Jergović, član SUBRNOR-a, ogorčen oslobađajućom presudom klasnog neprijatelja. Tada je drug izrekao duboku pravnu mudrost. „Drugovi, ako on nije kriv zašto ga je onda Javno tužilaštvo optužilo? Ne bi oni njega optužili da on nije kriv!" Tu rafiniranu pravnu misao odmah je skužio i današnji Miljenko. Odmah mu je postalo jasno da je sudac u ovom predmetu podmetnut. I to iz ustaškog podzemlja. Kako se uopće sudac može zvati Rafael? Još je samo trebalo da se preziva Boban! Pročitao naš Miljenko skandaloznu presudu i odmah je shvatio samu bit. Misli on da Srbe u Hrvatskoj počne gaziti Dalaj Lama, sudac Krešić bi odmah stao na stranu Srba. Neće se talentirani pravnik Jergović zamarati glupostima kao što je pravna kvalifikacija djela od strane ODO-a. Pitanje kvalifikacije presedanski je riješio još onaj Jergovićev mentalni drug iz SUBNOR-a krajem '70.-tih. Prema tome, sve je jasno k'o boza. Mamić je, misli Miljenko, naručio likvidaciju ministra Jovanovića, jednog umiljatog, pastoralnog i nekonfliktnog doktora. Da je Ministar nekonfliktan dokaz je to da kad je sjedio u loži beogradskog stadiona na utakmici Srbija-Hrvatska i mirno sa smiješkom gledao kako srpski navijači pale hrvatske zastave i čirilićnim transparentima traže povratak starog srpskog grada Vukovara. On, onako nekonfliktan i zagledan u svoj lik i djelo, nije rekao ni „mu". I sudac sa nezgodnim i asocirajućim imenom, na zaprepaštenje Ministra i Miljenka, oslobađa „E nećeš razbojniče!" i time nanosi lakšu duševnu ozljedu našem ministru Željku. Naivni sudac Rafael, nadugačko i naširoko pokušao je objasniti u obrazloženju presude da bi Mamića svakako osudio samo da je u pitanju druga pravna kvalifikacija, slična ovoj pogrešnoj. Džabe! Ne zna sudac da je naš bard pravne misli u stanju napisati posebno izdanje Jutarnjega o slučaju Mamić-Jovanović, a da ne pogodi meritum predmeta.

Navodno Jergović sprema novu verziju Biblije po kojoj je KoKain ubio Abela.

Hvala Bogu, nakon ulaska u EU i Hrvatska je stekla potrebnu dozu samosvijesti i poštovanja. U odnosima s bratskom Srbijom, napokon je uveden princip reciprociteta. Kako vi nama, tako mi vama. Ili španjolski kako vi namos, tako mi vamos. Najprije je dragi Ivo izrekao historisko Hristos se rodis. Onda je njegova mudra nasljednica Jaca poklonila Beogradu prijevod EU pravnih stečevina vrijedan 8 milijuna Eura. Zatim je predsjednik Josipović izjednačio žrtve Bleiburga i Križnog puta s kostima Jadnog ili Jadovnog koje se nikako ne mogu pronaći. Zatim su svi zajedno, i predsjednik Josipović i predsjednik Tadić i Kosorica otišli u Srb, poklonit se srpskoj nejači koja je 41. godine nabila katoličkog svećenika na kolac. Da bi se ta herojska epopeja ovjekovječila Jaca je odmah dala i 2 milijuna kuna za spomenik. U nastavku „kako vi namos, tako mi vamos" premijer i ministrica vanjskih poslova papagajski ponavljaju da će dati sve od sebe kako bi Srbija što prije ušla u EU i kako bi se na taj način izbrisale granice između komšija. Pa zato smo se i borili i krvarili 4 godine da te jebene granice napokon nestanu! I da nakon toga Hrvati, u potrazi za boljim životom, sjednu na traktore i krenu put Šapca, Zaječara, Kragujevca i da napokon vide dolinu Morave. Oni tamos uzvratiše punom mjerom. Najprije su nam poklonili Micićev reprint Zenita iz kojeg se jasno vidi da su Hrvati nastali križanjem majmuna i papige. Zatim Vuk Drašković i njegovi diplomati po svijetu prijateljski lobiraju protiv Hrvatske u EU. Njihov predsjednik lepi Bora Tadić daje nam do znanja da će odnosi između dvije prijateljske države biti normalni samo pod uvjetom da Gotovina, Markač i Čermak budu osuđeni na doživotnu robiju. Neki dan prijatelji Josipovića i Milanovića poslaše u „beo svet" pismo u obliku tzv. „non paper-a" svim državama u svijetu s kojima Srbija održava diplomatske odnose. U pismu Srbi upozoravaju „govor mržnje i kampanju protiv Srba i Srbije u Republici Hrvatskoj". Srbija je u pismu, koje kao da je pisao osobno Miljenko Jergović, nabrojala 14 incidenata. Između ostalog spomenuta je i moja malenkost jer sam se usudio u ime mojih klijenata podnijeti kaznenu prijavu protiv Velimira Stanimirovića. Duboko se kajem, naravno, zato što tu kaznenu prijavu nisam podnio znatno ranije. I drago mi je što je naša Vlada reagirala hrabro i konzekventno. Poznatom hrvatskom šutnjom. U stilu „ne bi se šteli mešati"...

U procesu zbližavanja sa Srbima počela je prva prijateljska ofanziva.

• Autor: Zvonimir Hodak