MRZITELJI HRVATSKE, AKO SU I HRVATI, TREBALI BI 'SPAKIRATI KOVČEGE'

Tko ne cijeni sebe, ni drugi ga ne će cijeniti. Ovu staru poslovicu davno je smislio neki mudar čovjek, a ona vrijedi i za države. Kada na vlasti imate ljude koji ne cijene ni narod ni državu kojom upravljaju, onda je sigurno da takva država služi za ruglo svakome tko poželi. Mnogi se još sjećaju Josipovićevog ispada u izraelskom Knessetu kada su mu se priviđale neke zmije. Što su mogli o tome misliti izraelski parlamentarci, pa i drugi ljudi koji su to čuli. Ako ne znaju mnogo o Hrvatskoj, mogli su zaključiti: Valjda je tako, kada to tvrdi sam njihov predsjednik. ZUROFF BI EUTANAZIRAO VETERANE IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA Naravno da je time „dodao loptu za zicer“ svima koji se žele narugati Hrvatima i njihovoj stravičnoj žrtvi kroz 2. svjetski rat. Jedan od onih koji to stalno čini je i bizarni tip po imenu Efraim Zuroff. Mnogi ga se sjećaju po „legendarnom“ lovu na 91-godišnjeg starčića koji ga je „zainteresirao“ zato jer je u vrijeme 2. svjetskog rata bio zapovjednik policije u Požegi. Dakle to je zločin – biti zapovjednik policije. Dakle, bio je ustaša. A Svi ustaše su zločinci. Pa šta se tu još ima pričat'? Čovjek je kasnije preselio u Austriju gdje ga Zuroff nije mogao dohvatiti. Naravno, jer čovjek je bio nedužan. Iz toga bi moglo slijediti pitanje za kviz: Tko je u ovoj priči banana-država? Sada kada nema baš nikakvog novog argumenta protiv bilo kojeg veterana iz Hrvatske iz tog doba, on bi oduzeo mirovine „suradnicima nacista“ koji su ionako bili žrtve za vrijeme komunističkog režima. Sada bi im na samom kraju njihovog bolnog života priredio još i eutanaziju. A radi se o potpuno nedužnim ljudima, jer da su i malo krivi, odavno bi istrunuli negdje na potezu Stara Gradiška – Goli otok. Tko je zapravo Efraim Zuroff? Na to pitanje nitko ne odgovara, barem ne na internetu. Rođen je u Americi, ali nema objašnjenja odakle su njegovi predci stigli tamo. Po prezimenu bi se moglo naslutiti da je Rus, što samo po sebi ne može objasniti njegovu sumanutu mržnju prema svemu hrvatskom. Zna se samo da je neka vrsta nasljednika Simona Wiesenthala, „lovca na naciste“, pa po onoj „vidjela žaba da potkivaju konja pa i ona digla nogu“ sad bi i on bio „nazi-hunter“. No on je od tog posla napravio lakrdiju, barem u Hrvatskoj. „Suradnici nacista“ bili su zapravo gotiovi svi Europljani iz tog doba koji još nisu umrli, osobito oni u Srbiji, koji su već 1942. godine Srbiju proglasili za „Judenfrei državu“ (oslobođenu od Židova). Ali oni nisu problem. Problem su Hrvati, jer su – Hrvati. Sasvim je logično da svatko zločest slobodno nasrće na Hrvatsku kad na nju poput bijesnih pasa skaču i oni koji u njoj imaju vlast, kao što je bilo u slučaju „Za dom spremni“ gdje je glavna žrtva bio vrhunski nogometaš Joe Šimunić čija je karijera upropaštena na pravdi Boga iako nikoga nije uvrijedio niti je izrekao i jednu rasističku riječ. Ovih dana „dežurno klevetalo“ Hrvatske i Hrvata Vesna Teršelič, navodno Slovenka koja svoje podrijetlo krije kao zmija noge, doslovno je dala „uapsiti“ prof. dr Zvonimira Šeparovića kojemu ni vezice na cipelama nije dostojna odriješiti. Uspjela je neke „milicajce“ toliko impresionirati svojom „spikom“, da su odmah pozvali starog profesora (86) na tzv. „obavijesni razgovor“. A zapravo „drugarica“ je „uznemirena“ jer joj se je profesor usudio u lice reći da je veleizdajnica Hrvatske. RUŽA JE SAMO TREBALA BITI PRECIZNIJA Istovremeno traje hajka na Ružu Tomašić zbog njezine izjave koja je za tu potrebu prigodno „isfrizirana“ da bi ju se lakše moglo upotrijebiti. Ruža je zapravo bila samo malčice neprecizna. Trebala je samo reći da je u Hrvatskoj nepoželjan svatko tko mrzi državu od koje nezasluženo dobro živi. Ima tu i podosta Hrvata, a ima i drugih. Doista, kome Hrvatska nije dobra, što ga drži pa da ne ode „tamo gdje je sve po njegovom“, ako takvo mjesto uopće postoji. Glede Srba u Hrvatskoj možda treba još jednom naglasiti da ih je nekoliko tisuća hrvatskih branitelja, a još više njih su hrvatski domoljubi. Oni se sada i politički organiziraju jer su im dodijali razni Pupovci i slični. Tako je Jovan Ajduković predsjednik Naše stranke, Nenad Vlahović predsjednik Srpske pravedne stranke i član Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, a Igor Vukić član tima za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. To su ljudi kojima istina i čast vrijede više od „judinih škuda“ za koje su „profesionalni Srbi“ prodali dušu koja ih sada vodi u propast. Zato treba reći vrlo jasno. Srbi, kao i drugi odani državljani, potrebni su Hrvatskoj, jer bez njih ona nije potpuna. A oni koji ju mrze, uključujući i neke Hrvate, mogli bi pomoći i njoj i sebi kupovinom jednosmjerne karte za neku drugu državu koja bi bolje pristajala uz njihov moralno nakazni obraz. ZNANSTVEVO ODGOVORITI NA „PRIČU O DRAŽI“ Na poslijetku nam se je narugala i sama Srbija „rehabilitacijom“ Draže Mihajlovića. Koliko god to čudno zvučalo, oni su nam tom grotesknom balkanskom rehabilitacijom donekle pokazali put kojim smo već do sada trebali krenuti ali nismo, što nas sada skupo košta. Naravno, mi ne ćemo na istovjetan način rehabilitirati dra Antu Pavelića, jer bismo tako postali jednaki srbijanskim falsifikatorima. Naš način je nešto duži i teži, ali mu je trag neizbrisiv – znanstveno istraživanje svakog i najmanjeg detalja i osobe vezane uz 2. svjetski rat na području Nezavisne Države Hrvatske. Treba prevrnuti svaki papir, istražiti svaku jamu, ispitati svakog mogućeg još živog svjedoka. Nakon što to učinimo treba napisati knjige u kojima će povjesničari dati konačnu ocjenu i Titu, i Anti, i Draži i mnogim drugima, kao i samoj NDH i Jugoslaviji. A onda mogu srbijanski istoričari odgovoriti i ponuditi svoju istinu. Ali nemaju za nas ništa novo. Već su nam „prodavali“ 700.000 Srba u Jasenovcu, 40.000 ljudi u Šaranovoj jami i slične budalaštine. U svakom slučaju istina mora pobijediti. Pronalaženje istine uvijek pomaže pravednicima, makar ni oni nisu savršeni, a „pokopava“ zlikovce čija zlodjela onda izlaze na površinu kao izmeti za vrijeme poplave. Mario Filipi