HRVATSKOJ ODANI SINOVI I KĆERI 
Prilikom proslava praznika koje je država proglasila uvijek se treba postaviti pitanje: ciji su to zapravo praznici, zašto se slave i koja im je svrha? Kao i u svemu što država cini, jer bi moralo biti pravilo da država, izuzev ako nije sama sebi svrha, sve što cini, cini u ime i u korist svoga naroda.
Hrvatska je nacionalna država hrvatskoga naroda. Još uvijek. Iskljucivo s te pozicije treba gledati i prosudivati inicijativu Zorana Milanovica o nacinu proslave ovogodišnjega Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Dakle, tko zapravo treba slaviti i što treba slaviti? Je li smisao i svrha Dana pobjede vidjeti uparadenog Milanovica, Kotromanovica ili Matica, slušati njihove rijeci i poruke, pasivno sudjelovati u njihovom stvarnom ili hinjenom slavlju, ili – slaviti na svakom pedlju hrvatske zemlje. Meni se cini da nema smisla proslava Dana pobjede ako to nije i ne bude istinska proslava hrvatskoga naroda u prvom planu. Usporedivo je to s proslavom Božica. Božic nikada ne bi bio ono što jest kada bi kršcani bili samo pozadina parade svecenika. Zbog toga je, na žalost, i dvadeset godina nakon rata, Oluja jedina istinska proslava pobjede, junaštva i casti.
Svojevrsni nacionalni Božic
Vrlo je ocito da se u inzistiranju na mimohodu krije puno toga što nema veze s istinskom proslavom pobjede, a razloge protiv mimohoda svakako ne treba tražiti u priglupoj izjavi Tomislava Karamarka da to nije primjereno zbog troškova. U povijesti uredenih društava mimohodi oružanih snaga uvijek se rade s iskljucivim ciljem, sa svrhom i porukom, kako svome narodu tako i okruženju. Koliko god Hrvatska bila siromašna, koliko god se mora voditi racuna o svakoj kuni, toliko je i upravo zbog toga nužno potrošiti desetine milijuna kuna kako bi na svakom pedlju hrvatske zemlje svaki hrvatski covjek taj dan mogao slaviti svoju pobjedu i svoju slobodu. Dan pobjede je svojevrsni nacionalni Božic, a usprkos siromaštvu, nevoljama i teškom životu, tradicija je i ispit ponosa oduvijek bio u svakoj hrvatskoj obitelji – za Božic imati blagdanski stol i okupljenu obitelj.
Potrošiti novac na mimohod koji ce u prvi plan ponovo staviti današnju vladu i nesretne politicke kreature, a nece poslati nikakvu poruku nikom relevantnom, a istovremeno ostatak Hrvatske izuzev Cavoglava nagraditi neradnim danom, je sve samo ne dostojno obilježavanje najvažnije epopeje u povijesti hrvatskoga naroda. Dvadeset godina nakon pobjede nece tenkovi na ulicama Zagreba vratiti samopouzdanje obicnom hrvatskom covjeku, kao što ni pucnjava za Božic nije mogla nadomjestiti obiteljsku molitvu i pjesmu za blagdanskim stolom. Imati tenkove na zagrebackim ulicama ili u Kninu, posve je svejedno, a istovremeno cudacima držati ljude koji imaju hrvatski barjak istaknut na svojim kucama, ne imati puna izletišta hrvatskih obitelji, radost oko blagdanskih stolova i druženja, podsjecanja na slavne dane nedavne prošlosti i junake koji je simbolizraju, ne imati ni jedan film, ne imati desetine vrhunskih književnih, umjetnickih i svekolikih ostvarenja hrvatskoga duha inspiriranih vojnom pobjedom nad srpskim agresorom, je poraz, a ne pobjednicko slavlje. To je prijevara, a ne dostojanstvo.
Gotovinino junaštvo
Ako vec slijepo pratimo i prihvacamo uvoz ideologije homoseksulanosti, rodne ideologije, kulture smrti, militantnog ateizma i antikršcanstva, slijepo slijedimo vojni i politicki intervencionizam velikih sila diljem svijeta, zašto od njih ne nauciti kako se slavi svoja povijest, svoj identitet i nacionalni blagdani?
Državni vrh koji ne shvaca da mora ulagati u razvoj kulture državnosti svoga naroda, samopoštovanja i samosvijesti, ne može biti jamstvo nacionalne buducnosti. Nije, dakle, pitanje gdje slaviti Dan zahvalnosti, vec kako slaviti. Nije, dakle, pravo pitanje, koliko košta mimohod oružanih snaga, vec – je li primjeren u ovome trenutku, treba li nam, kome ce poslati poruku i kakvu. Pitanje je takoder koje ce postaviti svaki hrvatski covjek, pred kim ce se postrojiti današnje oružane snage.
To je daleko bitnije pitanje od umjetno inscenirane polemike o nacinu proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, jer je više nego ocito da i tom polemikom i isforsiranom dvojbom vladajuci zapravo jasno porucuju da oni Oluju ne poštuju kao pobjedu, niti su zahvalni što se dogodila. Pri tome Milanovicu ne može pomoci ratna prošlost Ante Kotromanovica, jednog od nižih zapovjednika u operaciji Oluja. Upravo suprotno. On je sudjelovanjem u Vladi koja je doslovno u svim segmentima razorila sve integracijske niti hrvatskoga društva zapravo odavno pokazao kako je stavio pod hipoteku i nepovratno izgubio svoje ratne zasluge i cast koju one nose, jednako kao Matic svoje stvarne ili izmišljene podvige u Vukovaru ili svoje logorovanje. Atakom na ustavnu zapovjednu strukturu oružanih snaga to je i zapecatio. Pri tome baš ništa ne smije hrvatskom narodu u ovom trenutku znaciti njegovo navodno prijateljstvo s generalom Antom Gotovinom, jer Gotovina nije ni Bog ni vlasnik hrvatske nacionalne casti, niti smije biti svojevrsni neslužbeni jamac slicnim pokušajima i politikama. U konacnici, Gotovinino junaštvo je hrvatski nacionalni zalog i simbol samo kao sastavnica tadašnje državne politike koja je njegove ljudske i vojnicke sposobnosti dovela na vrhunac nacionalne casti. A današnja politika je potpuna suprotnost tome.
Milanovicev bijeg u Bruxelles u vrijeme rata
Dakle, ciju ce vojsku Milanovic pokušati izvesti na ulice Zagreba i pred kime ce se ona postrojiti?
Može li se karakter današnjih oružanih snaga iskljucivo cijeniti po njihovim dometima u nedavnoj prošlosti koje su ostvarile predvodene pokojnim vrhovnim zapovjednikom Franjom Tudmanom sljedeci njegovu nacionalnu politiku, ako državna politika predvodena dvojicom bivših predsjednika, a posebice aktualna vlada, vec godinama razaraju baš svaku nit i obilježje Tudmanovog politickog i državotvornog naslijeda? Može li biti legitiman nacin proslave uprilicen samo državnome vrhu i protokolu, ako taj isti državni vrh godinama šalje stotine agenata ciji je posao naci argumente za proglašenje narodne proslave u Cavoglavama ustaškom i fašistickom, a nacionalni ponos cijeloga naroda – destruktivnim?
Kome ce postrojene oružane snage narednog kolovoza nešto pokazati i slati poruku?
Je li mimohod oružanih snaga samo prilog Milanovicevoj bolesnoj i sumanutoj velicini koja je obilježena bijegom u Bruxelles za vrijeme rata, a danas, stjecajem povijesnih okolnosti, samo figurira kao teška pogreška u razvojnom putu jednoga naroda i kojoj se smije svatko tko ima bilo kakav uvid u funkcioniranje današnje hrvatske države.
Tko može postrojiti oružane snage nacionalne države?
Mogu li današnja vojska i policija biti legitimni nasljednici slavne vojske i policije koja je oslobadala zemlju i svoj narod, ako njome upravljaju ljudi, makar i sami sudionici tih dogadaja pa i njihovi pripadnici, koji tadašnji rat za slobodu i nezavisnost danas ocjenjuju zlocinackim, gradanskim, koji tadašnju vojsku i policiju javno nazivaju agresorima na Bosnu i Hercegovinu? Mogu li današnja hrvatska vojska i policija, i imaju li pravo, baštiniti slavu svojih prethodnika, ako je državna politika, grubo, neljudski i nezakonito u stanju nasrnuti na veterane oružanih snaga zbog njihovih zahtjeva, strahova, sumnji i želja? Treba li navoditi primjere brutalne agresije u Vukovaru na dragovoljce Domovinskoga rata, treba li nekoga zdravog razuma podsjecati na sve što se dogada u vezi branitelja okupljenih u Savskoj?
Mogu li današnja vojska i policija biti uistinu alatka nacionalne hrvatske države, ako bivši predsjednik nikada nije državu kojoj je bio na celu nazvao državom hrvatskog naroda, vec iskljucivo – državom gradana, a po Ustavu je bio zapovjednik oružanih snaga nacionalne države!? A ova vlada u dlaku vodi istu ili još pogubniju politiku.
Može li današnja hrvatska vojska biti autenticna nacionalna sila, bez obzira na osobno raspoloženje njenih pripadnika, ako predsjednik Vlade godinama javno laže o kljucnim odrednicama hrvatskoga identiteta i krivotvori ideju i viziju oslobodilackih hrvatskih oružanih snaga zaogrcuci ih u neokomunisticki i velikosrpski antifašizam. Ciju pobjedu i protiv koga baštini današnja vojska, ako ministar branitelja govori o neprijatelju bez imena i prezimena jer navodno zbog desetine naziva njihovih zlocinackih hordi u biti i ne zna s kim smo ratovali, bez obzira što je svakoj budali jasno da je svim tim nazivljem i hordama upravljao jedan jedini neupitni mozak. Srpski iz Beograda. Ako nismo ratovali sa Srbima, rata nije ni bilo, nije bilo ni agresije, ni pobjede. Što je ostalo? Gradanski rat! I pred tim covjekom bi se trebale postrojiti oružane snage!?
Namjerno urušavanje hrvatske državnosti
Više je nego jasno da je na sceni pokušaj završnog udarca na esenciju hrvatske državnosti, da je ovo vrijeme kada nitko nema pravo šutjeti i biti po strani.
Kako to promijeniti? Tko?
Jasno je takoder da današnji hrvatski branitelji iz tisucu razloga ne mogu biti silnica koja ce pokrenuti hrvatski narod na otpor ovakvim politikama i namjernom urušavanju njegove državnosti, ali i strateškom razaranju nacionalnoga identiteta naroda. Kao što ondašnji hrvatski vojnici, a pogotovo dragovoljci, koji su, što zbog necijih prljavih namjera što zbog neznanja, od trenutka kada su umjesto hrvatskih vojnih veterana postali branitelji izgubili svoj vojni i ratni ekskluzivitet i svoju slavu razvodnili s desetinama tisuca prirepaka koji nisu imali nikakve veze sa slavnim ratnim pobjedama, nisu mogli sami po sebi ostvariti pobjedu nad srpskim agresorom, tako ni današnji branitelji ne mogu bez jasnog državnog vodstva, bez politickog vodstva i ideje, ništa bitno postici, ma koliko se trudili. Najbolji dokaz za to su Josic i njegovi prijatelji u Vukovaru, dokaz za to je manje više vegetiranje Glogoškog, Klemma i prijatelja u Savskoj, koji sve više postaju sami sebi svrha i cilj, ali i nesvjesni medij vrlo prljavog specijalnog rata i antihrvatskog režima protiv hrvatskoga naroda.
Nije slucajno histerija detudmanizacije zahvatila Hrvatsku odmah nakon Tudmanove smrti, nije slucajna vrlo otvorena namjera srpskih i britanskih agentura, prije svega oslonjenih na izdajnicke strukture u Hrvatskoj, proglasiti hrvatske ratne pobjede zlocinackim pothvatom i medunarodno ih kriminalizirati. U svim vremenima uvijek je agresoru, uvijek je prljavoj politici i namjerama kljucni cilj bio uništiti i ubiti ideju, simbole i identitet, a sve ostalo je onda stvar obicne tehnike upravljanja ili vladanja. Uništiti ideju, simboliku jednom narodu u kontekstu funkcioniranja oružanih snaga, jednako je kao obezglaviti covjeka i ostaviti ekstremitete koji ce se trzati u samrtnom hropcu neko vrijeme i nužno – odumrijeti.
Vrijeme je… za Predsjednicu
Može li se govoriti o hrvatskoj vojsci ako hrvatskom nacionalnom javnom televizijom upravljaju Goran Radman i njegovi sateliti, sve redom poraženi demokratskim promjenama i cesto Hrvatskom vojskom devedesetih godina, može li se govoriti o Hrvatskoj vojsci ako hrvatsko društvo mora prisilom ovakve države podnositi svakodnevno gaženje ponosa slušajuci bezobraštine Fumica i njegovih navodnih antifašista, sve redom ljudi koji ni u jednoj bivšoj komunistickoj državi, izuzev u Bjelorusiji, ne bi smjeli na vidjelo dana i bili bi sretni ako nisu u zatvorima zbog svega što su cinili godinama za vrijeme necovjecnog režima?
Predsjednica Republike Hrvatske ne može promijeniti ovakav tijek dogadaja, ovakvu razornu politiku, ni u zemlji niti na relevantnim adresama u svijetu zbog potpune onecišcenosti hrvatske diplomacije, razgovorima s nositeljima takve politike.
Vrijeme je da se Predsjednica obrati za pomoc svom narodu pozivom na otpor i novo nacionalno jedinstvo, jer ce mu to biti jedinstvena cestitka, vracanje nade na stecevinama slavne prošlosti. Vrijeme je da se Predsjednica osloni na narod i zatraži pomoc u provodenju duboke lustracije ili rasvjetljavanja svih segmenata hrvatskoga društva, napose hrvatske države i javnih sektora, pocevši od medija, kulture, obrazovanja i znanosti, do diplomacije, pravosuda i sigurnosnog aparata. Vrijeme je da predsjednica Republike bude nazocna u Cavoglavama sa svojim narodom i toj i slicnim proslavama dade državni legalitet, a državi dijelom vrati legitimitet svoga naroda. Sve odgovore na otvorena pitanja naci ce u narodu, jednostavni su i sigurni, kao što je jednostavno svako znanje.
Ne može se slaviti Dan domovinske zahvalnosti, a istovremeno hodocastiti u ime hrvatske države na Mirogoju navodnim narodnim herojima, najcešce notornim zlocincima, tolerirati mauzoleje i nekrologe tzv. Republici Srpskoj Krajini i srpskim zlocincima iz agresije devedesetih na hrvatskom državnom teritoriju i poticati sudjelovanje tisuca takvih u državnim i javnim službama. Ne može se slaviti oslobodenje Knina i istovremeno u Zagrebu imati sve oblike velikosrpske politike, koja se pred Hrvatskom vojskom povukla u Beograd kako bi se u miru vratila i nastavila djelovati u Zagrebu. Kako cemo osloboditi Zagreb?
Ne može se slaviti hrvatska sloboda dok istovremeno hrvatska država u Srbu velica cetnicki pokolj nad hrvatskim narodom i ne poduzima ništa usprkos dostupnim i znanstvenim i logistickim potencijalima, kako domacim tako i inozemnim, da se jednom za sva vremena, egzaktno, pred svojim narodom i cijelim svijetom utvrdi istina o hrvatskoj prošlosti i razore velikosrpski i komunisticki mitovi koji nas sve snažnije guše što vrijeme više prolazi.
Osjecaj za preuzimanje odgovornosti
Nevjerojatno je kapitulanstvo danas, kada imamo i svoju i svjetsku znanost na raspolaganju, kada usprkos svim pokušajima ometanja imamo dovoljno informacija, posve relevantnih o dogadajima koji su odredili povijest hrvatskoga naroda, slušati dnevno besramne poruke zagovornika notornih zlocinaca i zlocudnih ideja s javne televizije, a ne reagirati.
Jedina osoba, koja ima i legitimitet i poziciju, i cistu politicku i osobnu prošlost, koja to može i mora uciniti jest predsjednica države. I to brzo. Jako brzo, jer svaki dan cekanja za konacni društveni i politicki obracun s metastaziranim rakom u hrvatskom društvenom organizmu uništava potencijal hrvatskoga naroda, ali i osobne mogucnosti tisuca i tisuca hrvatskih ljudi.
Autor: Marko Ljubic/7 Dnevno
Nema komentara:
Objavi komentar